MALI SUNCOKRET
28.08.2011., nedjelja
HORIZONTINe znam da li su „Bajke za plažu“, koje smo jednog prosinca zajedno kupile, ili je možda film „Biti zaljubljen“, o kom smo njena majka i ja često pričale, diveći se filmskoj priči i prosinačkoj božićnoj bajci New Yorka , ili samo neki njen san o kojem ne znamo ništa, utjecale na nju i odvele je ovog ljeta u NY. Iako smo se i majka i ja nadale sve do lipnja da našoj curici i njenoj novostečenoj „virtualnoj“ prijateljici neće odobriti vizu i tako nas osloboditi strahova pred novim i nepoznatim tipa „ ne daj Bože što ti majka misli...“, viza je ipak stigla i omogućila prvi korak našoj djevojci ka njenom snu. Stvar je bila „gotova“, pripreme je pratilo sveopće uzbuđenje sa potisnutim prethodnim strahovima, i ono malo viška novca u foliji uz rođendansku čestitku, bilo je namijenjeno za jednu kavicu na Manhattanu, koju ćemo „zajedno“ popiti. Djevojke pred završnom godinom fakulteta su otišle u Ameriku. Uvjet za validiranje vize na četiri mjeseca bio je težak zadatak: vlastitim snagama pronaći posao u roku dva tjedna. Uspjele su i to odraditi jedan četvrtak, dvanaestog dana za boravka u NY. Često mi stižu poruke: u jednoj mi je pisala kako se tamo još prodaju tašne i cipele u kompletu i da nisu strašno skupe, znajući da me to zanima; puno ih je bilo o gradu, mjestima i ljudima koje je upoznala; a jedna, koju sam prepisala da ne nestane, bila je: "Draga moja B...'Prokleta je Amerika'...joj!...“ Znam da joj nije lako raditi na blagajni robne kuće i brojati sate od 7,5 $. Znam da je još teže tako umornoj nadorađivati dolare u nekoj piceriji perući suđe da bi si mogla kupiti laptop, koji će, kako kaže, po američkim običajima biti drastično snižen pred početak školske godine kao oprema. Iako sam i tad htjela napisati post, znajući sve to, nisam...jer sam znala da će to proći i da ona to može bez velikih trauma podnijeti. Hrabra je to djevojka. Umjesto posta, rekoh: Znam...ne boj se, proći će. I danas, kada su vijesti o NY ni malo lijepe, kažem: Ne boj se, proći će. Jer, ta djevojčica je doživjela „uragan“ sa dvanaest godina kada joj je smrt uzela oca, o čemu sam već pisala, i tad je odrasla. Ovo su samo njeni snovi i na tom putu ka horizontima, želim joj sreću. Danas New York, sutra Tokio...mila moja, curice. Samo Odrađuješ... Baš onako kako smo pročitale jednog prosinca u „testamentu“ pjesnika: HORIZONTI Ove sam godine shvatio i to da nikada neću upoznati neka mjesta o kojima sam maštao. Ma što maštao, čvrsto odlučio otići tamo i potanko ih upoznati, živjeti ih barem na nekoliko dana. Jednostavno, više mi nije ostalo toliko vremena. Time, što mi je posebno teško, neću upoznati ni ljude koji tamo žive i čekaju da im dođem. Budući da od svega toga neće biti ništa, red je da nabrojim barem nešto od toga pa ako netko bude mogao, neka to ODRADI umjesto mene i neka pozdravi one ljude tamo: Sedam dana New Yorka, London, Moskva, Kairo, Casablanca, Tokio i MJESEC. Havaje sam namjerno preskočio, nije sve za javnost. (Simo Mraović) Čuvamo te.  IZDVOJENO IZ VIJESTI U NAŠU PONOĆ: „...Nije strašno...evakuirani smo u četvrt NY koju službe smatraju sigurnom...Čekamo vijesti, da znamo da li sutra idemo na posao... Znaš, onda sam se tješila i maštom... tata je otišao u Ameriku... Sjećaš se, motorom! ..........  " |
