Naša daća je mala. Uživam u njoj posljednje tri godine, a deset prethodnih sam ju krpala. Bila je to kuća sa tisuću i jednom rupom, nastalom od godine '39. do '99.
Kuće su kao ljudi, troše se. Svakoj rupi moraš pokloniti pažnju na vrijeme, zbog zdravlja.
Ova moja je bila kronično bolesna.
Jednom sam spavala u sobi bez zida, koji se nakrivio zbog rupa, pa smo ga morali cijelog srušiti. U toj petodnevnoj generalci čeonog dijela, kuhala sam za 20 ljudi po 3 obroka, pa sam toliko bila umorna, da nisam mogla uživati u zvjezdanom nebu koje se prostiralo iznad mog kreveta, kao jorgan. Zaspala bih u prašnjavom radnom odijelu, jer, presvući se u pidžamu bilo je nemoguće zbog susjeda, te šofera koji bi je vidjeli u svitanje prolazeći ulicom pored sobe bez zida. Umor i tugu uma i tijela tjerala sam mantrom, izabravši ono iz Seoba, M. Crnjanskog:
„Pogledaj! Beskrajni, plavi krug i u njemu zvezda“.
I mantrajući tako od kredita do kreditića, od cigle do crijepa, od zrna pijeska do tačaka šljunka, polako ali uporno, nastala je moja daća i vremenom se, suprotno mojim prvobitnim planovima, od kuće za odmor pretvorila u kuću za višemjesečno življenje.
Govorili su ljudi da nismo normalni i čemu to krpati, i kako je najbolje sve staro srušiti i kamenom temeljcem početi novo, a nas dvoje, ne polažući nikom račune o našim računima, izabrasmo teži, duži i, jedini put.
Novi temelj smo i mogli postaviti, ali što bismo s kućom bez zidova.
Iako mala, kraća od nečije jahte, i takva, kao mrvica u odnosu na vile moćnika, puno je ljudi primila u svoje skute i kute ovih zadnjih mjesec dana. Zatekavši se u osobnom problemu, koji je ujedno postao i problem većeg broja one grupe od 1.700 ljudi, moja kućica je postala informativni centar, te besplatno savjetovalište i tješilište, a poveće dvorište parking na kom se tražilo mjesto više. Nitko od prisutnih, a naročito ja, nije bio sretan zbog situacije u kojoj smo se svi zajedno bespotrebno našli. Ali, kad ne možeš na ulici povući za rukav kreatora reforme, niti znaš kako doći do njegove morske daće koju ni paparaci još nisu otkrili, kidaš rukav i živce onom koji ti je najbliži. A u ovom slučaju, od svih izabranih, jedino ti je ostao tvoj izabrani liječnik, koji to više nije, ali je donekle mogao objasniti ljudima što je to „pilot projekt“, iako ni sam nije znao "čemu sve to i zašto".
Teška su vremena, a priče o njima još i teže.
A ovih mjesec dana puno sam ih se naslušala. Sve su slične i tužne, bez prava žalbe.
Mogli smo zaključati kapiju i tako podići zid između naše osobne i tuđe priče, ali nismo imali srca.
Mogli smo isključiti telefon i možda mirnije spavati i biti odmorniji začepivši uši za tuđe muke.
A da jesmo, bilo bi mi kasnije žao. A bila bi i šteta ne čuti, pored ostalih, i ovu priču:
Prije dva dana, po savjet i informaciju je došla i jedna fina žena, majka odraslih kćeri. Pažljivo je slušala svog bivšeg obiteljskog liječnika i na odlasku, zahvaljujući se za sve, uz ispriku što nam je oduzela naše slobodno vrijeme, tužno reče:
„Ali, doktore...što ste nas napustili!“
Ne manje tužno, odgovorio je:
„Da sam ja odlučivao, nikad ne bih napustio te vaše prekrasne oči.“
Nisam mogla razaznati na suncu da li su zelene ili plave, ali su blistale neviđenom ljepotom, na koju ni jednog časa nisam bila ljubomorna, nego sam ponovo mislila o ... „beskrajnom plavom krugu“...i zvijezdi.
Pričam istinu, a kuma mi je svjedok...
I danas mi piše kako „cijeli“ njen grad miriše na naše jabuke, dok njih Tri sestre pripremaju pitu jabukovaču za svoje najdraže.
A on mi reče, da su te suzne oči bile zelene.
( & " / . (" ) - ! "- " # .
# !" ( !) 28.01.11. : #!! !+
! .)
Post je objavljen 18.08.2011. u 02:42 sati.