ZA G. I R.
Kada smo nas tri počele pušiti sredinom gimnazijskih dana, cigarete smo kupovale na komad. U ranoj fazi količina je bila 3x1 na dan, kao lijek. Naivno smo vjerovale da ćemo zbog broja pravih, velikih pušača ostati neprimjećene, te da konspirativnost kupovine, na našu zamolbu, neće biti narušena od strane prodavača iz kioska ispred zgrade u kojoj smo stanovale.
No, brzo nas je odao roditeljima, što je rezultiralo našim čvrstim obećanjem da ih nećemo razočarati, nikad više. Obećanje, nažalost, nismo održale, nego smo kupovinu preselile u kiosk na kraju grada. Iako je naš grad bio mali, a vremenom se količina „lijeka“ penjala na 3x 2 ili 3, pa onda po potrebi...postalo je naporno odlaziti više puta dnevno do udaljenog kioska i usput skretati veću pozornost na sebe i našu tajnu. Cigarete se, naravno, nisu smjele unijeti u stan. Odlučile smo se na šparanje novca za kupovinu kutije cigareta, koja nam je bila dostatna za nekoliko dana. Ali, suočile smo se s problemom gdje po povratku iz škole ili korza, sakriti naše „blago“, ili smeće, kako su ga roditelji i profesori nazivali. Onda se jedna od nas dosjetila da to bude „strujna kutija“ s limenim vratima ugrađena u zidu svakog kata zgrade. Kako je R. stanovala u prizemlju, a G. i ja na drugom katu, „tajnu“ smo smjestile na prvi kat, kako nas kroz tzv. špijunku ili magično oko ne bi otkrili roditelji. Nakon početničke sreće, veliko nas je iznenađenje dočekalo jedno jutro na odlasku u školu. Cigarete su tijekom noći nestale. Naša tajna je bila otkrivena, ali je dugo ostalo tajnom tko ju je otkrio. Ne sjećam se više što nam je postalo novi kontejner, ali se sjećam kako nam je naš stariji školski s prvog kata, jednom, žicajući dim, pa bezec ))), rekao: „Moja stara vam je onda haknula cigare.“ Pri našem istraživanju, sumnja je više padala na njega, a ne na tetu M. za koju smo znale da je pušač, ali i vjerovale da joj magično oko na njenim vratima služi samo za provjeru onog tko na njih pokuca ili pozvoni. Termin, koji je u ovom našem suvremenom dobu sve frekventniji, od tad je postao njeno novo ime: Hakeruša. No s vremenom je, iz zahvalnosti što nas ipak nije odala roditeljima, poprimio nježniji oblik: hakerica. Nedavno smo se, pričajući o problemima naše djece, prisjetile tete M. i njenog sina, našeg prijatelja koji je „odao“ majku, pitajući se usput: gdje li su sad, Bože. P.S. Imate li vi kakvo slično iskustvo sa susjedama! 2. x P.S. S privitkom pristiglim jutros uz e-mail naslova „Ispratimo kišu“, dragi moji, želim vam Suncem obasjan nastupajući kolovoz. |
TRAG SOLI
Kakve veze ima Montserrat Caballe, operna diva, i, neslana juha.
Neukusno je uz slavnu umjetnicu spominjati juhu, i to još s manjkom soli, ali eto, kad god se spomene njeno ime, ja se sjetim dana koji ih dovodi u vezu. Početkom ratnih devedesetih, sestra je živjela i radila kao novinarka i prevoditelj u Njemačkoj, a ja u toj istoj zemlji u ljetnim mjesecima kao sezonac manualac. Iskustvo koje ne želim zaboraviti, ali mu se i ne vraćam često, jer spada u ono za koje bih voljela da je tuđe. U širokoj paleti poslova u omladinskom ferijalnom domu, često sam radila u kuhinji kao pomoćno osoblje. Bio je to naporan rad u kom su se brojali sati u prolasku i zarađene marke. Sve drugo je tad bilo nebitno. I podsmjesi, i uvrjede, i sažaljenje koji su mi pratili leđa s vremena na vrijeme, a i samosažaljenje u zrcalu, lakše se podnosilo jer je bilo novčano pokriveno. Iz istog razloga, dobro plaćenih radnih sati, povremeno bi i sestra uskakala u pripomoć na zamolbu moje šefice. U jednom od tih dana kada smo zajedno radile, u Frankfurtu je nastupala Montserrat Caballe. Sjećam se da je sestra uložila veliki napor i uspjela ugovoriti intervju sa opernom divom za noć prije koncerta. Uzbuđenje i radost koji su povodom tog vladali u „našoj“ kući, teško su opisivi. Iz muzičke sobe, u kojoj su moji nećaci imali satove muzike i provodili svoje slobodno vrijeme, širio se tad isključivo raskošni glas operne dive. Sve smo podredili iščekivanju tih lijepih događaja, susreta i koncerta, i barem nakratko potisnuli brige i strahove koji su bili najjače obilježje naših tadašnjih dana i noći. I baš na taj dugo čekani dan intervjua, šefica je pozvala sestru na posao, što ona nije ponajviše iz obzira mogla odbiti. Na zajedničkom ručku s glavnim osobljem, pitala nas je, dok smo srkali juhu, kakva nam je. Iako sam dotad primijetila da na eventualno neukusno ili neslano jelo nitko ne daje negativan komentar i da je postavljeno pitanje često samo retoričko ili fraza restoranske branše, ohrabrena sestrinim prisustvom, rekoh da je juha malo neslana. Iza moje „greške“, kao strijela je slijedio šefovski komentar uz ciničan smijeh: „Vama na Balkanu uvijek fali soli...tuu!“, rekla je, nervozno lupkajući jednim od svojih prstiju po glavi. Mene je rasplakala odmah, a sestru, iako već baždarenu na ružno, suze su stigle u autu. Po povratku s posla, tugu je pokrila šminkom i otišla na dugo čekani susret s opernom divom. Moj najstariji nećak, tad dječak, koji je obožavao grupu Queen, poljubio me, pustio muziku i ostavio samu u muzičkoj sobi. Tog dana, i tih godina, naučila sam: ima dana kad se juha kusa bez izgovorenih riječi, ali... one ostaju zauvijek zapisane u tragu kristala (VIŠKA) soli na licu, i slanoj bori u duši, ma kakvom ih šminkom pokrivali. * * * * * „Dobro poznati lik okrunjen jedinstvenom frizurom ostao je neizmijenjen, baš kao i njen blagi smiješak. Ma koliko teško hodala, poslovična ljudska toplina, čvrsta volja i snažna osobnost Montserrat Caballe zračila je preksinoć s pozornice na teniskom stadionu ATP turnira u Umagu čim se na njoj pojavila jedna od najvećih i najomiljenijih opernih diva 20. stoljeća. I tada je, za sve poštovatelje i poklonike Montserrat Caballe, počeo jedan od najtužnijih koncerata u životu. Od pjevačice koja je u travnju navršila 78 godina nitko nije ni očekivao mladenačke bravure i kolorature. Međutim, veliki glas, a još više njezina iznimna vokalna vještina danas postoje još samo u tragovima za čije je prepoznavanje potrebna velika dobronamjernost i naklonost, kakvom je, uostalom, Caballe i dalje okružena. * * * * * Legendarnu sopranisticu ipak ćemo pamtiti po njenim nastupima iz prošlog stoljeća, uključujući i koncert održan prije 13 godina u Zagrebu. A u znak poštovanja i ljubavi, publika je na kraju pred Caballe ustala na noge i ispratila je dugim srdačnim i prema svim izvođačima dobronamjernim pljeskom...“ (B. Pofuk: Oproštajna turneja M. Caballe, Najtužniji koncert za sve poštovatelje velike operne dive, J.L. 24. 07. 2011.) |
14. MOTOVUN FILM FESTIVAL25.07.2011. u Motovunu je otvoren, kako kažu „najopušteniji“ filmski festival. U prilog toj opuštenosti, organizatori su zaobišli „nesretni“ broj 13 i Festival označili kao 14. po redu. 'Ja mislim da je Motovun film festival najbolja zabava u godini. To je neka dobra kombinacija zahtjevnih filmova, zezanja i druženja i pokazuje da to već dugo funkcionira', kaže Igor Mirković, direktor Motovun film festivala. Festival nema krutu koncepciju, što se već ceremonijom otvaranja moglo jasno naslutiti, tako da će se u predasima između projekcija publika na istarskom brdu moći zabavljati i uživati u koncertima i radionicama. „ Prikladno vremenu u kojem živimo, festival su otvorili odvjetnici Čedo Prodanović i Ante Nobilo, citirajući Zakon o javnom okupljanju. Neposredno prije službenog otvorenja, Rajko Grlić je s navedenim odvjetnicima otvorio Kino Remetinec – u koje je ulaz besplatan, ali iz kojeg možete izaći samo ako platite jednu kunu ili uz pomoć odvjetnika. Sama ceremonija svečanog otvaranja započela je uz Radu Šerbedžiju i Petrojvic Blasting Company, u čijoj je izvedbi publika čula poemu Goli i Bosi, koju je posebno za Motovun Film Festival napisao Predrag Lucić.“( Online.hr) Iako 'mali', označen kao 'najmanji' filmski festival u svijetu, bit će da je prisutnima...velika poslastica... Pa, zasladimo i mi, bar malo: : * * * PRILOG: (The Petrojvic Blasting Company - "Princess Andy" - Live at The Troubadour - West Hollywood, CA - December 19, 2010) |
18 + STROFA DANA
Nedostaje mi... bar, 10°C.
Ipak, ugrijalo… Ja skidam sebe, ja sebe svlačim Vidi što imam kad se razgaćim: Gole kože nešto malo kvadrata… Da mi je zguliš do kraja mandata. Predrag Lucić, Goli i bosi |
"ZIĐAN, ZIĐAN..."Još se sjećam jedne davne TV drame. Odlična Jelisaveta Seka Sabljić je pri telefonu s otvorenim novinama i vodi ozbiljne razgovore s turističkim agencijama. Ona ima hobby - „put oko svijeta“ iz fotelje u dnevnoj sobi. Izabrala je jedini način da "ostvari" svoje neostvarive snove, iako je okolini, reć'mo, smiješna. I meni se godinama smiju najbliži kada za ljetovanja pitam: Pošto kvadrat? Nekad se to odnosilo na gradilišta, a zadnje desetljeće na rabljenih dvadesetak četvornih metara, ma gdje bili uz more. U trenutku kada postavljam pitanje: Pošto kvadrat!, kažu mi da sam poslovna i „mrtva“ ozbiljna. Šalu na stranu, pri businessu sam sva takva, vazda bila. I kad snove „ziđan“... |
ŠTA KAŽE
Pita me najdraža prijateljica: Šta kaže sin? Proslijedim joj par poruka:
-Evo me u kanjonu Ihlara. Sjedim u separeu pored koga teče potok. Pojeo ručak, lubenicu, pijem tursku kavu i „razmišljam“. -Pijem kahvu, jedem baklavu, hodža uči, svira Omar Faruk Tekbilek. -Samo da vam kažem: puno toga od onog što mislim da jesam, dugujem vama i hvala vam na tome. Pa me još pita: Šta još kaže Pamuk? Onda joj prepričam: Kaže, kako je jedna majka svojim blizancima dala imena LJUBAV I LJEPOTA. Još kaže, kako je jedna gospođa zvala svog omiljenog kolumnistu da mu ispriča kako na dan kada se objavljuje njegova kolumna kupuje dva primjerka novina, da bi ga mogla dva puta čitati. ))))))))) A kaže i ovo: „Kad vrt sjećanja počne sahnuti, tad čovjek strepi nad posljednjim stablima i ružama koje ima. Zalijevam ih i njegujem od jutra do mraka da mi se ne osuše: prisjećam se, prisjećam se da ne zaboravim.“ |
LISTAJUĆI DNEVNIK
četvrtak, 10.07.2008.
DNEVNIK S MORA I .dan Još jedno ljeto na moru, napokon. I uvijek uzbuđenje ravno rođendanskom ili novogodišnjem. Lakše ostariš nego odrasteš. Ne pišem više razglednice...šaljem SMS: - Nakon dosadnog pakiranja i iste dileme šta ponijetii i kad krenuti, stigli smo na našu plažu. Iza prvog kupanja priuštila sam si luksuz nezdravog Sunca. Sve do čeg mi pogled seže, jednako je lijepo. Samo sam ja godinu starija i kilu deblja, ali mirna i zadovoljna. II. dan Uživam. Plivam, šetam, ležim. Misli mi spore. Pričaju ljudi kako je nekad ovdje, u okolici «bisera Istre» ljetovala «elita». Sudeći po devastiranom hotelu gdje stanuju ptice, po praznim tenis terenima, zatvorenim restoranima i frizerskim salonima, razbijenim uličnim svjetiljkama...vjerujem u tu priču. I mislim o relativnosti svega...elitno-derutno. III. dan Sve može biti ljubav. IV. dan Čitam. Volim poklonjene knjige od dragih ljudi. Ne postoji rizik od promašaja. Pogled mi s napisanog povremeno odluta ka horizontu, sljubljenonom moru i nebu. Veličanstven prizor čiji sam svjedok i dio. Moj najiskreniji spoj s prirodom. Horizont kao početak beskonačnosti. V. i VI. dan Bez misli, šutim. VII. dan Zadovoljno ležim, mokra i preplanula. Kradem suprugov pogled s novina i kažem: Kako je lijepo...On kimne glavom. VIII. dan Danas sam riba. IX. dan Graja...Ljudi oko mene jedu, slade se i hlade. Muž odloži novine i kaže: Baš nam je lijepo, šteta što idemo doma. Kratko odgovaram: Jeste. Odlazim po lubenicu. Zagrizem krišku, onako dječji «od uha do uha» da se sok cijedi...I svaku godinu napravim isto, zadnji dan na plaži. Ulazim u more. Miješam slatke kapljice sa slanim beskrajem. X. dan Iako poznat i ponavljan susret mora i mene, uvijek dovoljan za užitak i uvijek jednak razlog za sjetu zbog rastanka. A NOĆI? A noći...Gibanje je dobar lijek za nesanicu. Prije sna, na kratko, zaplutam valovima sjećanja. Snena, vidim obrise dalekih obala i čujem krik galeba u letu, i pogled u hodu...Prizovem neka nezaboravna ljetovanja i nezaboravljene ljude, sinove kule u pijesku, neka vremena prije solarija, vremena zdravog Sunca...pomješam «sivu i zlatnu» i tonem u san s pročitanim: «I odakle u njemu žudnja da bude kanal, ukroćena voda koja šumi predvidljivom putanjom između betonskih obala , kad je život jedno i nedeljivo? Svačiji život. Mladost, starost, to su gluposti, to ne postoji, to su kavezi, jer sve se preliva, i pre i posle, i onda je to jedino, i uvek. Šta bi život bio bez toga?» - 19:50 - Komentari (12) - Isprintaj - # P.S. I dok čitam stari dnevnik razmišljam kako se ono što bih danas napisala u suštini ne razlikuje od već rečenog. Tek formalno: datum i mjesto, godine i kilaža, naslovi knjige i novina. Jedina bitna razlika je, hotel. Umjesto starog u kome stanuju ptice, često mi je pogled lutao do velelepnog turističkog zdanja izgrađenog u novom stoljeću, koje je već u prvom desetljeću posrnulo i opalo u stečaj, pod težinom, vrag će ga znati, koga ili čega?! No, kako ta tematika meni nije prioritetna, neću duljiti... Ali, „slatkiš“ iz nove, na moru „ostavljene“ knjige, za koju kažu da je „sjajan roman, slastan poput rahat-lokuma za nepce našeg uma i istančan poput šara na perzijskom sagu“, ne smijem zaobići: * * * „Znam, ima među vama čitatelja koji nestrpljivo iščekuju da im kažem tko su ta tri davno zaboravljena majstora. Oni očekuju da im imena tih mušketira po peru, koja sam do sada uspješno krio, barem šapnem na uho – no, ja to neću učiniti. Ne zato da bi spokojno počivali u svojim grobovima, nego zbog toga što želim razdvojiti čitatelje koji to zaslužuju znati od onih koji ne zaslužuju. Zbog toga ću svakoga od naših pokojnih kolumnista nazvati po pseudonimu nekog osmanskog sultana koji je pisao pjesme. Čitatelji koji otkriju kojemu sultanu pripada koji pseudonim možda i riješe tu posve nevažnu zagonetku budu li imali na umu da između pseudonima sultana i imena mojih majstora postoji neki paralelizam. No stvarna je zagonetka skrivena u savjetima koje su mi majstori davali vukući poteze u šahovskoj igri svojih taština. Budući da još uvijek nisam dokučio ljepotu te tajne, uz savjete svojih učitelja dopisivao sam u zagradama svoje kratke i bijedne komentare, nalikujući po tome mediokritetima koji u novinskim sportskim rubrikama analiziraju njima nerazumljive poteze šahovskih majstora. 9. A: Ne sjedaj za radni stol dok ne nađeš prvu rečenicu. 10. Dž: Moraš iskreno vjerovati u ono što pišeš. 11. A: Ako i ne vjeruješ, čitatelj mora vjerovati u to da iskreno vjeruješ. 12. B: Onaj kojega nazivaš čitateljem, dijete je koje bi išlo na vašar. * * * 22. B: Upusti se u polemiku samo ako si sposoban smrviti protivnika. * * * 25. B: Odgovaraj na pisma čitatelja. Ako ih nema, piši ih sam sebi))) i odgovaraj na njih. ; ))))))))) 26. Dž: Šeherzada je naša zaštitnica i učiteljica. Ne zaboravi: ni ti ne radiš ništa drugo osim što ubacuješ sedam-osam stupaca među događaje koje nazivaju „životom“. * * * 34. B: Piši jednostavno, lakše će te čitati. 35. Dž: Piši komplicirano pa će te lako čitati. 36. B: Dobit ćeš čir na želucu budeš li pisao teškim stilom. 37. Dž: Dobiješ li čir, postat ćeš umjetnikom. (...sva su se trojica uglas nasmijala.) 38. B: Ostari što prije. 39. Dž: Ostari da bi mogao napisati dobar tekst o jeseni. (Ponovno su razmijenili ljubazne osmijehe.) 40. A: Nedvojbeno su tri velike teme smrt, ljubav i glazba. 42. Dž: No o tome što je to ljubav morao bi se postići dogovor. 42. B: Tragaj za ljubavlju. (Podsjetit ću čitatelje da su poslije svih savjeta nastupale duge tišine, stanke, šutnje.) 43. Dž: Zataji ljubav jer si pisac! 44. B: Ljubav je potraga. 45. Dž: Skrivaj je kako bi mislili da imaš neku tajnu! 46. A: Daj naslutiti da imaš neku tajnu da bi te žene voljele. 47. Dž: Svaka je žena zrcalo. (Na ovome su mjestu i meni ponudili rakiju jer je otvorena nova boca.) 48. B: Pamti nas po dobru. („Dakako, gospodo!“ rekao sam. I kao što će se prisjetiti moji pozorni čitatelji, napisao sam dosta tekstova u kojima se prisjećam njih i njihovih priča.) 49. A: Izađi na ulicu, promatraj lica – i već imaš temu. * * * 59. Dž: Ne zaboravi: ljubav je tvoja tajna. Ljubav je ključna riječ. 60. B: Ne, ključna riječ piše nam na licima. Gledaj i slušaj. 61. A: Ljubav je, ljubav je, ljubav je, ljubav! * * * 63. Dž: Kad jednom ostariš i zapitaš se može li čovjek ostati ono što jest, upitat ćeš se, ne zaboravi, jesi li dokučio tajnu. (Nisam to zaboravio.) 64. B: Ne zaboravi ni stare autobuse, bezvrijedne knjige, strpljive ljude, one koji razumiju stvari oko sebe i one koji to ne mogu! Odnekud s kolodvora, možda i iz samog restorana, dopirala je do nas pjesma o ljubavi, boli i besmislu života. U tome trenutku posve me zaboraviše te prijateljski, bratski i sjetno nastaviše jedan drugome pričati priče podsjećajući me na to kako je svaki od njih vremešna, brkata Šeherzada...“ Orhan Pamuk, Crna knjiga, Zagreb, 2010. |
E...e -
To što on ide u mirovinu, bilo je očekivano vizavi godina, jel?te? No, to što se nakon povratka s godišnjeg odmora ne može vratiti u svoju ordinaciju i ljudski se oprostiti sa svojim pacijentima s kojima živi posljednjih 20 godina života, i to sa njih 1 700, je tužno.
Ako se pitate zašto ne može, a može, kažem...zato, što je u međuvremenu ta ordinacija proglašena viškom i ukinuta, glede pilot projekta. A svi projekti u zdravstvu se događaju, kao po receptu, u vrijeme godišnjih odmora. Kadru i narodu popusti pažnja, pa lakše im smjestiš: kompjutor, prijepis, dopunsko, krvnu sliku van netom renovirane laboratorije, i sve ono na e - eeeeeeeeeeeee - recepte, uputnice... jer, Bože dragi, nije lako biti treći u EEEEEEEEEE-Uropi odozgo, a drugi odozdo. Jaz, jal...skandal! Briga, nebriga... jebiga! Moći će on raditi, nema problema...telefoni zvrče, a pacijenti cvrče...Šefovi nude, jedan ovo, drugi ono...do jučer u istoj firmi, danas u „neprijateljski“ konkurentskoj, lete riječi kao projektili. Od svake te hladan znoj oblijeva na 35*C: mi nemamo liječnika, nama fale ljudi od struke...možeš do sedamdeset, možeš doživotno, možeš birati... Pita on: Što s onom na 10 godina prošlog ljeta odobrenom koncesijom? Ma, pusti to sad...kažu. Koncesija, dobro zvuči, fakat.(op.bl.) Što će biti s onih 1700 ljudi, opet on pita, jer pacijenti su ljudi koji čekaju da se njihov doktor vrati! Oni također mogu birati... novog liječnika, od preostala 2 penzionera i 3 pedesetogodišnjaka, i biti dopuna do maksimalno dozvoljenog broja po glavi liječnika i ordinacije, cca. 2150, tojest, mogu svirati... Eto, dragi, ovo je za početak. Kad neće profesionalci, bar da ja amatersko blogerski, iz prve ruke, s obje ruke, zagrebem po krilima pilot projekta... Sretna ti mirovina! Živ mi bio! E, e...u to ime |
RETORIKA PO JEDNU KUNUŠto to viču? U.i., u.i., ...i.a! Pa, s kim igraju? AAAA..... Bježi s balkona! Ma, neću, ubi me vrućina... Uf, što nisam i večeras uz more! Eh...ah...uh... |
BAJKA ZA LAKU NOĆ„BAJKA JE LJEKOVITA, A BAJKOVITOST NEOPHODNA...“ Grozdana Olujić MASLAČAK U podnožju planine, nekad davno, rasla je četa suncokreta. Kakvi su to lepotani bili! Svi visoki, svi stasiti, svi uspravni! Sunce u nebu blistalo je od ponosa zbog svoje zlatne vojske. Od istoka ka zapadu, svakodnevno, putovalo je Sunce. Od istoka prema zapadu kretale su se i zlatne glave njegovih vojnika prve godine, treće, sto treće. Već su i najstariji suncokreti u livadi zaboravili kada se njihov daleki predak zakleo na vernost nebeskom kralju. A čemu i da pamte? Zar suncokreti ne postoje zato što postoji Sunce? - Bez sunca ne bi bilo ni suncokreta! - Reče glavati poglavica zlatnog plemena, dok su se suncokreti, kao jedan, okretali ka istoku: sunce se baš rađalo izlazeći iz reke. - Bez sunca ne bi bilo ni plavocveta, ni ivančica, ni belih rada, ni bulki! - pevala su uglas šarena livadska deca, odbijajući slušati gunđanje susede repe, koja je s gnušanjem posmatrala beskorisne livadske lepotane, ponavljajući: - Koješta, drage moje! Koješta! Sunce je značajno samo onima bez korena! Mi, koji imamo koren, možemo i bez njega! - Gnevna i sama sebi dovoljna repa se još dublje zari u zemlju, gluva za pesmu livade, slepa za sunčev sjaj, ne želeći čak čuti ni povlađivanje livadskog puža koji je pred zlatnom najezdom sunca hitro bežao u kućicu. - Sunce je jedan okrutni ubica! - Puž je duboko žalio trave i cveće, leptire i suncokrete: nisu imali gde pobeći, gde da se sklone. Ali, suncokreti nisu ni želeli da se sklanjaju. Pod vrelim okom svoga cara rasli su i jačali, verno prateći sunčev hod svi, osim jednog nedavno rođenog mališana. Bio je to mali, tako mali suncokret da u početku nitko i ne obrati pažnju na njega. - Neka ga, priučiće se! - Reče jedan od suseda, a suncokretova mama od stida saže glavu. Drugačiji, nekako čudan bio je najmlađi sin. Uvek zamišljen, uvek zagledan u daljinu izbegavao je igre braće i sestara, odbijao da sledi sunčev hod. - Zašto bi baš svi morali raditi isto? - Govorio je, i umesto da sledi Sunce, pratio je let vilin-konjica i prolaženje vetra kroz travu. Tri brda u daljini, kao tri prozračna mehura sapunice, privlačila su ga više od svega. Bio je spreman da sluša čak i pesmu potoka koji je sebe nazivao rekom. Igra cveća u livadi i neumorno tumaranje mrava zanimali su ga više od kretanja sunca u nebu. U redu! Veliko je i moćno Sunce! Ali, zašto zbog njega postati slep za sve ostalo? Zašto do smrti stajati na jednom mestu veran zakletvi nekakvog dalekog pretka? Niz kičmu malog suncokreta prođe jeza: nije neka naročita sreća roditi se kao suncokret! - Kao patuljak-suncokret! - Ispravi ga jedan od braće, a mama se trže. Ne pamti se da je ikada neki suncokret odbio da sledi sunce! Niti da se rodio tako malen i svojevoljan! A da nevolja bude veća - jedva da je i rastao od silnog razmišljanja i radoznalosti. Ostali sinovi i kćeri već su joj dopirali do pojasa, a mališan tek se od zemlje odigao. Ali, je zato bio lep i zlatan, zlatastiji i nežniji od ostalih. U ponoć i u podne njihao se, pevušeći na vetru koji mu je donosio priče s sve četiri strane sveta. Koliko je samo čuda na zemlji! Mališa se u uho pretvarao čim bi vetar šušnulo u polju suncokreta i, sav uzbuđen, slušao o talasima Južnog mora, o pticama i ribama zlatnih krila, o prozračnim ledenim bregovima u čijim nedrima, kao u dvorcima od kristala, spavaju beli medvedi i vile srebrnih kosa, čekajući polarnu svetlost da ih probudi. Ta svetlost podseća na bljesak duge, na tihi i tužni sjaj mjeseca. Više od svega mali suncokret voleo je noć! Glasovi livade utišavali su se u noći i šaputanje trava bilo je jedva čujno. Od žbuna do žbuna pronosio je svitac svoju srebrnu svetlost na mahove paleći i gaseći svetiljku koja je čak i vetar uspevala da začara. Tiho, sasvim tiho prolazio je kroz usnule redove suncokreta. Mali suncokret je bdio, uzalud pokušavajući da probudi braću. Zvezdane staze neba nisu ih zanimale. Nisu mogli ni zamisliti jabuku meseca okačenu o najviši jablan. - Koješta pričaš! - Govorili su i saginjali glave čim bi sunce uskočilo u reku. - Car sunce moćniji je i lepši od svih! Zna se to od pamtiveka! Duboko u sebi mali suncokret je znao da su braća u pravu. Ali, zvuci i boje noći terale su mu san s očiju i, dok su braća spavala, on je podizao svoje zlatasto lišce uvis diveći se sporom i svečanom mesečevom hodu kroz srebrne ponore neba. Šta sve ne bi dao da može se otkine i lagan, kao oblak, poleti ka bisernoj mesečevoj svetlosti od koje mu zastaje dah! Šta sve ne bi video, šta doživeo tamo gore! Postoje u livadi i sitni žuti cvetovi čije glavice postaju srebrne i lagane kad ostare, otkidaju se i lete ka nebu. Ali, koji je još suncokret poleteo u visine? Koji je to želeo? »Sa mnom nešto nije u redu!« - Pomisli mali suncokret i prope se na prste u želji da poraste i stigne braću koja su majci već bila do uha. Ali, ma koliko da se propinjao - nije rastao. A nije se, ukoliko ga majka ne bi naterala, ni okretao za suncem. Ostali suncokreti sad su već otvoreno pokazivali svoje negodovanje. Ko je još video suncokret tako patuljast i neozbiljan? Šta ima on s mesecom? Šta ga se tiču zvezde na nebu? Neka požuri i poraste kao i ostali! Uskoro počinju letnje žege. Ne poraste li na vreme, ostaće zauvek malen. Nezadovoljno su tresli glavama suncokreti, a sunce žarilo na svom bezbrižnom putu od istoka ka zapadu. Je li čudo što mališan postade još potišteniji? Šta hoće braća od njega? Kao da on ne bi želeo da poraste! Bunio se mališan s vremena na vreme, ali duboko u sebi znao je da to nije sasvim tačno: nije on kao ostali! Suncokret koji umjesto sunca prati mesec, ima li išta crnje i gore? Reši se mali suncokret da nađe leka svojoj muci. Obrati se travama za savet. Trave su stari prijatelji. Ali trave nisu znale tajnu okretanja za suncem: nisu mu mogle pomoći! Tada mališan upita potok šta da radi. Ali, hitri brbljivac i ne pokuša da mu odgovori. Žurio je ka moru. More sve zna: najveće je na svetu, ali ga vetar, ipak, pokreće. Upita mali suncokret vetar šta da čini. - Ti, koji svuda zaviruješ morao bi znati kako da porastem! - Šapnu mališan pokorno sagibajući glavu, a vetar se nasmeje - Pa, porastao si! - Reče. - Nijedan maslačak nije veći od tebe! - Maslačak? - Ne vjerujući uzviknu mama suncokret. - Maslačak? - Ponovila su braća njen uzvik. - Maslačak? - Uzviknuo je i brkati poglavica zlatne sunčeve vojske. Odjednom je sve postalo jasno: i patuljasti rast mališana, i njegovo odbijanje da sledi sunčev hod. Ali, otkuda maslačak u polju suncokreta? - Maslačak? - Šaputao je mali suncokret, osećajući kako mu se od te reči vrti u glavi. Sada je bar znao svoje pravo ime! Ali, biti maslačak sam samcijat na svetu, je li to neka sreća? Mališana je sve jače obuhvaćala tuga. Oseti kako od nje biva sve prozirniji, sve tanji, kao vetar, lagan i hitar. A onda na glavu maslačka, kao slatka kiša, pade noć. Kako je prodorno mirisala livada u noći! Sneno treptale zvezde! Kao džinovski svitac crnim ponorima neba lutao je Mesec! Sam u nebu, on se osmehnu maslačku samome u polju. Pozva ga da dođe k njemu: biće im lepše, biće im veselije udvoje! Mesec se spuštao sve niže da bi maslačak lakše stigao k njemu. Neka se ne plaši! Neka krene! Zar je drugo mališan i želeo? Lagano, gotovo nečujno, otkide se maslačak od zemlje, prisloni za trenutak svoju srebrnu glavicu uz obraz mame suncokreta, a zatim kao krilat polete uvis! Vide li ga ko? Ču li? Ježio se mališan pri pomisli da bi ga mogli zaustaviti, ali suncokreti su spavali, svi do jednoga! A trave? Spavale su i trave. Jedino je u noći potok bio budan, ali zauzet vlastitim brbljanjem nije imao vremena da vidi kako maslačak, srebrn i prozračan sve brže leti ka Mesecu, i zvezdama, i sam nalik na svetlucavu, mladu, zvezdu, najnežniju od svih. |
TREĆA SMJENABilo je to davno, pa se moglo i zaboraviti, ali nije. A pošto nije, zaslužuje riječ dvije. Profesor je bio popularan i jedan od rijetkih čija predavanja su slušali i studenti s drugih fakulteta, bez obveze. U srednjim pedesetim, moćnog uma u učionici, dojmljive pojave na ulici, lako nas je začarao. Kažu da je“neodoljiv“ ostao do kraja života, a umro je nedavno. Van fakulteta sam ga sretala najčešće u društvu zgodne tajnice našeg odsjeka na Studentskom trgu, ili kako žuri zajedno s nama niz Takovsku ulicu u kojoj je držao nastavu. Na pozdrave bi kimao glavom, kratko se zadržao u svom kabinetu i u najveću učionicu u zgradi ulazio točno u 10.00 sati. Čak i ritual koji je dva puta tjedno izvodio, nama je bio „sveti“. Nakon pozdrava, prišao bi katedri, sjeo, iz torbe izvadio svoje „spise“ i odložio torbu. Onda bi skinuo sat i stavio ga na stol. Iza toga bi pogledom lutao učionicom i povremeno ga bacao na sat. Sjećam se tog njegovog ozbiljnog pogleda kojim nas je odmjeravao bez ijedne riječi. Vrata učionice bi ostajala otvorena do 10.14. kada bi on ustao, zatvorio ih, ponovo sjeo za stol i započeo dvosatno predavanje, svaki put točno u 10.15. Poštujući strogo akademsku četvrt, dajući nam slobodu da u toku nje zakasnimo ili se smjestimo na teško pronađeno slobodno mjesto, zatvaranjem vrata oduzimao nam je mogućnost da ju mi ne poštujemo. Naime, malo ih se usudilo pokušati ući na vrata nakon što ih je profesor zatvorio. Sjećam se samo dva takva slučaja, od kojih je jedan i razlog pisanju ovog posta. Kada je kolega pokucao na vrata i kroz poluotvorena se stidljivo počeo pravdati što kasni, profesor mu je mirno rekao da zatvori vrata s vanjske strane. Dugo se prepričavala ta priča o strogoći i profesorovoj duhovitosti, i naučila nas poštivanju pravila i čuvanju kako tuđeg, tako i svog dostojanstva. Ne znam što je iza tog slučaja navelo našu kolegicu da uđe na ista ta vrata. Profesor ju je prekinuo u objašnjenju razloga njenog zakašnjenja, kao što je ona prekinula njega u tek započetom izlaganju, i na sveopće iznenađenje prisutnih, kratko joj rekao da negdje sjedne. A onda se obratio punoj dvorani i rekao: „Koleginica je verovatno radila treću smenu, pa ćemo joj oprostiti.“ Možda je kolektivni smijeh bio prigušen, ali ga ja pamtim kao gromoglasnog. Pamtim i lijepo mokro lice zgodne kolegice dok je tražila stolicu. I znam da je profesor znao da ona nije izvanredni student. Ono što ni danas ne znam, a ni ona nije znala tad u našim razgovorima objasniti, je... zašto je ušla na zatvorena vrata. Ono što i danas znam, a što sam i tad poželjela, je...kamo sreće da sam ja baš taj dan zakasnila na predavanje. Lakše bi mi bilo sumnjati u istinu, nego biti dio nje. Jednostavno, voljela bih da sam preskočila tu lekciju. A i priču o profesoru koji je, jednom davno, bio prost kao neki, s proštenjem, pozer i glatko pao na ispitu duhovitosti, dosljednosti i poetičnosti. |
< | srpanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |