MALI SUNCOKRET
02.07.2011., subota
TREĆA SMJENABilo je to davno, pa se moglo i zaboraviti, ali nije. A pošto nije, zaslužuje riječ dvije. Profesor je bio popularan i jedan od rijetkih čija predavanja su slušali i studenti s drugih fakulteta, bez obveze. U srednjim pedesetim, moćnog uma u učionici, dojmljive pojave na ulici, lako nas je začarao. Kažu da je“neodoljiv“ ostao do kraja života, a umro je nedavno. Van fakulteta sam ga sretala najčešće u društvu zgodne tajnice našeg odsjeka na Studentskom trgu, ili kako žuri zajedno s nama niz Takovsku ulicu u kojoj je držao nastavu. Na pozdrave bi kimao glavom, kratko se zadržao u svom kabinetu i u najveću učionicu u zgradi ulazio točno u 10.00 sati. Čak i ritual koji je dva puta tjedno izvodio, nama je bio „sveti“. Nakon pozdrava, prišao bi katedri, sjeo, iz torbe izvadio svoje „spise“ i odložio torbu. Onda bi skinuo sat i stavio ga na stol. Iza toga bi pogledom lutao učionicom i povremeno ga bacao na sat. Sjećam se tog njegovog ozbiljnog pogleda kojim nas je odmjeravao bez ijedne riječi. Vrata učionice bi ostajala otvorena do 10.14. kada bi on ustao, zatvorio ih, ponovo sjeo za stol i započeo dvosatno predavanje, svaki put točno u 10.15. Poštujući strogo akademsku četvrt, dajući nam slobodu da u toku nje zakasnimo ili se smjestimo na teško pronađeno slobodno mjesto, zatvaranjem vrata oduzimao nam je mogućnost da ju mi ne poštujemo. Naime, malo ih se usudilo pokušati ući na vrata nakon što ih je profesor zatvorio. Sjećam se samo dva takva slučaja, od kojih je jedan i razlog pisanju ovog posta. Kada je kolega pokucao na vrata i kroz poluotvorena se stidljivo počeo pravdati što kasni, profesor mu je mirno rekao da zatvori vrata s vanjske strane. Dugo se prepričavala ta priča o strogoći i profesorovoj duhovitosti, i naučila nas poštivanju pravila i čuvanju kako tuđeg, tako i svog dostojanstva. Ne znam što je iza tog slučaja navelo našu kolegicu da uđe na ista ta vrata. Profesor ju je prekinuo u objašnjenju razloga njenog zakašnjenja, kao što je ona prekinula njega u tek započetom izlaganju, i na sveopće iznenađenje prisutnih, kratko joj rekao da negdje sjedne. A onda se obratio punoj dvorani i rekao: „Koleginica je verovatno radila treću smenu, pa ćemo joj oprostiti.“ Možda je kolektivni smijeh bio prigušen, ali ga ja pamtim kao gromoglasnog. Pamtim i lijepo mokro lice zgodne kolegice dok je tražila stolicu. I znam da je profesor znao da ona nije izvanredni student. Ono što ni danas ne znam, a ni ona nije znala tad u našim razgovorima objasniti, je... zašto je ušla na zatvorena vrata. Ono što i danas znam, a što sam i tad poželjela, je...kamo sreće da sam ja baš taj dan zakasnila na predavanje. Lakše bi mi bilo sumnjati u istinu, nego biti dio nje. Jednostavno, voljela bih da sam preskočila tu lekciju. A i priču o profesoru koji je, jednom davno, bio prost kao neki, s proštenjem, pozer i glatko pao na ispitu duhovitosti, dosljednosti i poetičnosti. |
Hvala Đorđe! 
