Marketing
ZA G. I R.
Kada smo nas tri počele pušiti sredinom gimnazijskih dana, cigarete smo kupovale na komad. U ranoj fazi količina je bila 3x1 na dan, kao lijek. Naivno smo vjerovale da ćemo zbog broja pravih, velikih pušača ostati neprimjećene, te da konspirativnost kupovine, na našu zamolbu, neće biti narušena od strane prodavača iz kioska ispred zgrade u kojoj smo stanovale.
No, brzo nas je odao roditeljima, što je rezultiralo našim čvrstim obećanjem da ih nećemo razočarati, nikad više. Obećanje, nažalost, nismo održale, nego smo kupovinu preselile u kiosk na kraju grada.
Iako je naš grad bio mali, a vremenom se količina „lijeka“ penjala na 3x 2 ili 3, pa onda po potrebi...postalo je naporno odlaziti više puta dnevno do udaljenog kioska i usput skretati veću pozornost na sebe i našu tajnu. Cigarete se, naravno, nisu smjele unijeti u stan.
Odlučile smo se na šparanje novca za kupovinu kutije cigareta, koja nam je bila dostatna za nekoliko dana. Ali, suočile smo se s problemom gdje po povratku iz škole ili korza, sakriti naše „blago“, ili smeće, kako su ga roditelji i profesori nazivali. Onda se jedna od nas dosjetila da to bude „strujna kutija“ s limenim vratima ugrađena u zidu svakog kata zgrade.
Kako je R. stanovala u prizemlju, a G. i ja na drugom katu, „tajnu“ smo smjestile na prvi kat, kako nas kroz tzv. špijunku ili magično oko ne bi otkrili roditelji.
Nakon početničke sreće, veliko nas je iznenađenje dočekalo jedno jutro na odlasku u školu. Cigarete su tijekom noći nestale. Naša tajna je bila otkrivena, ali je dugo ostalo tajnom tko ju je otkrio.
Ne sjećam se više što nam je postalo novi kontejner, ali se sjećam kako nam je naš stariji školski s prvog kata, jednom, žicajući dim, pa bezec ))), rekao: „Moja stara vam je onda haknula cigare.“
Pri našem istraživanju, sumnja je više padala na njega, a ne na tetu M. za koju smo znale da je pušač, ali i vjerovale da joj magično oko na njenim vratima služi samo za provjeru onog tko na njih pokuca ili pozvoni.
Termin, koji je u ovom našem suvremenom dobu sve frekventniji, od tad je postao njeno novo ime: Hakeruša.
No s vremenom je, iz zahvalnosti što nas ipak nije odala roditeljima, poprimio nježniji oblik: hakerica.
Nedavno smo se, pričajući o problemima naše djece, prisjetile tete M. i njenog sina, našeg prijatelja koji je „odao“ majku, pitajući se usput: gdje li su sad, Bože.
P.S.
Imate li vi kakvo slično iskustvo sa susjedama!
2. x P.S.
S privitkom pristiglim jutros uz e-mail naslova „Ispratimo kišu“, dragi moji, želim vam Suncem obasjan nastupajući kolovoz. 
Post je objavljen 31.07.2011. u 20:00 sati.