MALI SUNCOKRET
29.07.2011., petak
TRAG SOLI
Kakve veze ima Montserrat Caballe, operna diva, i, neslana juha.
Neukusno je uz slavnu umjetnicu spominjati juhu, i to još s manjkom soli, ali eto, kad god se spomene njeno ime, ja se sjetim dana koji ih dovodi u vezu. Početkom ratnih devedesetih, sestra je živjela i radila kao novinarka i prevoditelj u Njemačkoj, a ja u toj istoj zemlji u ljetnim mjesecima kao sezonac manualac. Iskustvo koje ne želim zaboraviti, ali mu se i ne vraćam često, jer spada u ono za koje bih voljela da je tuđe. U širokoj paleti poslova u omladinskom ferijalnom domu, često sam radila u kuhinji kao pomoćno osoblje. Bio je to naporan rad u kom su se brojali sati u prolasku i zarađene marke. Sve drugo je tad bilo nebitno. I podsmjesi, i uvrjede, i sažaljenje koji su mi pratili leđa s vremena na vrijeme, a i samosažaljenje u zrcalu, lakše se podnosilo jer je bilo novčano pokriveno. Iz istog razloga, dobro plaćenih radnih sati, povremeno bi i sestra uskakala u pripomoć na zamolbu moje šefice. U jednom od tih dana kada smo zajedno radile, u Frankfurtu je nastupala Montserrat Caballe. Sjećam se da je sestra uložila veliki napor i uspjela ugovoriti intervju sa opernom divom za noć prije koncerta. Uzbuđenje i radost koji su povodom tog vladali u „našoj“ kući, teško su opisivi. Iz muzičke sobe, u kojoj su moji nećaci imali satove muzike i provodili svoje slobodno vrijeme, širio se tad isključivo raskošni glas operne dive. Sve smo podredili iščekivanju tih lijepih događaja, susreta i koncerta, i barem nakratko potisnuli brige i strahove koji su bili najjače obilježje naših tadašnjih dana i noći. I baš na taj dugo čekani dan intervjua, šefica je pozvala sestru na posao, što ona nije ponajviše iz obzira mogla odbiti. Na zajedničkom ručku s glavnim osobljem, pitala nas je, dok smo srkali juhu, kakva nam je. Iako sam dotad primijetila da na eventualno neukusno ili neslano jelo nitko ne daje negativan komentar i da je postavljeno pitanje često samo retoričko ili fraza restoranske branše, ohrabrena sestrinim prisustvom, rekoh da je juha malo neslana. Iza moje „greške“, kao strijela je slijedio šefovski komentar uz ciničan smijeh: „Vama na Balkanu uvijek fali soli...tuu!“, rekla je, nervozno lupkajući jednim od svojih prstiju po glavi. Mene je rasplakala odmah, a sestru, iako već baždarenu na ružno, suze su stigle u autu. Po povratku s posla, tugu je pokrila šminkom i otišla na dugo čekani susret s opernom divom. Moj najstariji nećak, tad dječak, koji je obožavao grupu Queen, poljubio me, pustio muziku i ostavio samu u muzičkoj sobi. Tog dana, i tih godina, naučila sam: ima dana kad se juha kusa bez izgovorenih riječi, ali... one ostaju zauvijek zapisane u tragu kristala (VIŠKA) soli na licu, i slanoj bori u duši, ma kakvom ih šminkom pokrivali. * * * * * „Dobro poznati lik okrunjen jedinstvenom frizurom ostao je neizmijenjen, baš kao i njen blagi smiješak. Ma koliko teško hodala, poslovična ljudska toplina, čvrsta volja i snažna osobnost Montserrat Caballe zračila je preksinoć s pozornice na teniskom stadionu ATP turnira u Umagu čim se na njoj pojavila jedna od najvećih i najomiljenijih opernih diva 20. stoljeća. I tada je, za sve poštovatelje i poklonike Montserrat Caballe, počeo jedan od najtužnijih koncerata u životu. Od pjevačice koja je u travnju navršila 78 godina nitko nije ni očekivao mladenačke bravure i kolorature. Međutim, veliki glas, a još više njezina iznimna vokalna vještina danas postoje još samo u tragovima za čije je prepoznavanje potrebna velika dobronamjernost i naklonost, kakvom je, uostalom, Caballe i dalje okružena. * * * * * Legendarnu sopranisticu ipak ćemo pamtiti po njenim nastupima iz prošlog stoljeća, uključujući i koncert održan prije 13 godina u Zagrebu. A u znak poštovanja i ljubavi, publika je na kraju pred Caballe ustala na noge i ispratila je dugim srdačnim i prema svim izvođačima dobronamjernim pljeskom...“ (B. Pofuk: Oproštajna turneja M. Caballe, Najtužniji koncert za sve poštovatelje velike operne dive, J.L. 24. 07. 2011.) |
Hvala Đorđe! 
