MALI SUNCOKRET
31.08.2010., utorak
KRLEŽA: „U svakom od nas spava, ptica plava...“9. II 1973. Nisam nikad sreo čovjeka koji se toliko boji zime, a raduje ljetu kao Krleža. Već od kraja juna, kada dani počinju kraćati, on najavljuje zimu. Tek su prvi dani februara, vozimo se prema aerodromu i on počinje priču o proljeću: - Vidite ove oblake. To više nisu zimski oblaci, pa ona rasvjeta tamo, gdje se na Sljemenu mjestimično sunce probilo, prava je proljetna rasvjeta.  4. I 1975. Podne je. Sunce što dopire kosim zrakama kroz prozor obasjava samo Krležino čelo. - Razvucite zavjese da vidim to milo moje sunce. Ah, kako je lijepo. Kad bi me netko pitao i ako bih morao da pristanem na neki kult, na štovanje božanstva, to bi bilo sunce. Ono je izvor sve sreće i života našega. I kako se sve to samo stvaralo. Trebala je možda sekunda pa da Zemlja nikada ne nastane. I mi živimo na njoj, a ne poznajemo je. Njezina je kora spram njezine veličine tanka kao opna ispod ljuske jajeta. Unutra je masa koja se giba i deformira našu Zemlju, ali mi to ne primjećujemo. Ta ista masa u rasporedu sila koje je okružuju može jednom da šikne i sve oceane začas da pretvori u vodenu paru i život na Zemlji da ugasi...Govorimo o paklu, a živimo u mrazu... (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan (1956. – 1975. ), Balade o životu koji teče, 1986.) |
30.08.2010., ponedjeljak
LAKU NOĆ |
27.08.2010., petak
RADOST
Ostalo mi je još malo G.O., taman toliko da se opustim sa svojim dragim prijateljicama i da na nekoj terasi ispratimo kolovoz i njihove slobodne dane.
I mi koji ne radimo, imamo, tzv. „klizni“))) G.O. Bez krutih šefovskih kontura, njegov oblik diktira naša želja. Odmaramo se od poznatih zidova, pogleda, riječi, stvari, ljudi, dvorišta, mirisa...i svakodnevnih poslova. Mijenjamo ih za druga lica i drugačiji smijeh; za nove priče, boje, tapete i fasade. I jedemo kolače koje je netko s ljubavlju spremio samo za nas. Lijepo je ...čekati...susret i toplinu zagrljaja prijatelja. Lijepo je pričati stare priče i čuti onaj smijeh čiji zvuk pamtiš od ranog djetinjstva...istina, sad nešto hrapaviji, gušći, ali dolazeći iz poznatih dubina duše i očiju. Lijepo je i uvijek isto pitati, a osjetiti u nijansama nove odgovore i „razvući“ se od nekad do sad, kao harmonika, kao osmijeh na licu, kao duga na poznatom ti nebu. seve |
26.08.2010., četvrtak
:-))) LJETA |
25.08.2010., srijeda
PRAVI SLATKIŠ |
24.08.2010., utorak
UMORNI POST
Slavili smo susjedin 50.-ti rođendan. Četiri bračna para i ja deveta; moj par je imao treću radnu subotu s pola nedjelje. Kažem slavili, jer tako se to još uvijek zove kad su rođendani u pitanju.
Noć je bila topla s mirisom roštilja, a komarci pristojni. Pilo se malo, a popilo se dosta; nedovoljno za pjesmu, ali dovoljno za dugu priču. Nisam poznavala neke od gostiju, pa su zaredala uobičajena pitanja: gdje radite, gdje stanujete, kako živite, što mislite, kolika su vam djeca, jeste bili na moru itd. Ne, ne radim; da, lijepo mi je cvijeće; ne, nemam vrt; jesam, navikla sam se na selo; jeste, sin je veliki...jesam, bila sam ovo ljeto na moru. Njihovi odgovori su se razlikovali od mojih po tom što su svi imali vrt i nitko nije bio na moru, te po broju i spolu djece. Ono što nam je bilo trajno zajedničko, nitko od nas nije radio, izuzimajući slavljenicu koju će nakon dvogodišnjeg bolovanja čekati posao u školi. -Ja sam bila tehnološki višak i uz otpremninu od 30. tisuća DM, prestala raditi '90.te – reče socijalna radnica. - Mene su uz ratne godine i beneficirani staž rano penzionirali - reče njen 52. godine star muž, pritom objašnjavajući da zbog visokog šećera ne bi smio jesti tortu, a cool pivo je jedini izbor uz tablete za živce. - Da sam bar u ratu stradao, nego tri mjeseca iza - reče moj susjed agronom, invalid, namještajući sjetan osmijeh na lice u borbi s tikovima. Jedna je mlađa žena pričala kako se nadala da će ostati među stotinjak odabranih nakon stečaja tvornice tekstila, ali je „izvukla“ burzu, a druga je dodala kako ona ni pošto nije htjela propustiti priliku da joj pravi društvo na tako krasnom mjestu. Jesu li kolegice ili nisu! Svi smo se tad zasmijali, tako da priču njihovih muževa koji su bili među blizu tisuću otpušenih u drvnoj industriji, nismo sa zasluženom ozbiljnošću i pažnjom saslušali. Pred ponoć smo se srdačno ispozdravljali, zahvaljivali i razišli. Sutradan pitam umornog muža je li sve to baš tako, a on mi kaže kako su detalji još i gori. Ali neće o njima, ipak su oni zaštićeni tajnom profesije. A i velikim trudom svih ostalih da to ostane „strogo povjerljivo“. Nije taj rođendan bio tužan, iako se nije stiglo zapjevati. Ali susjeda je željela veselicu jer se napokon oporavila od teške operacije kuka na koju je čekala godinu dana, a i bio joj je okrugli rođendan. I vjerojatno ja o tom ne bih ni pisala u ovoj noći punog mjeseca, da nas sinoć nisu posjetili rođaci iz JAR. Došli ljudi prvi put nakon '91... Veseli zbog susreta, dobrodržeći bračni par u drugoj polovici šezdesetih godina, ušminkani, nasmijani, pričaju kako nije bilo lako početi tužan sa 150. kg dozvoljene prtljage i unučicom od dvije godine. Ali, eto, uz kćer i zeta, snašli su se i oni; kuće, auta, zubni implantati, revije, mijenjanje poslova, nostalgija, tuga, znoj i suze... I zovu da dođemo; kuća je velika, otplaćena, 100km od Johannesburga... I dok pokušavam na netu locirati gdje sam ja to pozvana „kad god poželimo“, zaustavim se na reklamnom sloganu spomenute tekstilne tvornice u stečaju i neke utješne novonastale kombinacije o kojoj se u kuloarima priča, unatoč strogo povjerljivoj obiteljskoj tajni. "Jedina modna filozofija u koju se pouzdajem sastoji se od tri načela : kvaliteta, nosivost i ispravne proporcije." Oscar de la Renta Ili: "Mi poznajemo ženu i stoga je možemo učiniti zagonetnom, zavodljivom i zadovoljnom." Laka vam noć! I meni, također…Nema pjesme, slušajte…prethodnu, lijepa je. |
23.08.2010., ponedjeljak
RECEPT
Ima dana kad mi smijeh bježi. Tad pomislim, dobro je imati Kišona pri ruci:
- Ko se poslednji smeje, najslađe se smeje. - Nije tačno, gospodo – odgovorio sam im. – Ko se poslednji smeje obično je najgluplji u društvu jer je stvar shvatio tek deset minuta posle ostalih. ( Efraim Kišon, Jednodnevne mušice žive duže, 2003. ) |
21.08.2010., subota
UČIM...
Propustila sam draga ljetna događanja u Opatiji, na Brijunima, Splitu, Dubrovniku...
No, da vidim, što se to, kako reče dijete: „...ne smije propustiti u Novalji!“ S malo strpljenja, uvijek možeš nešto novo upoznati, uz višestruko zadovoljstvo. |
18.08.2010., srijeda
JEDAN STARI...IZ "ORMARA"
ponedjeljak, 23.06.2008.
ORMARI Ormari našeg doma, simboli su našeg trajanja. Rijetko se mijenjaju, ali njihova unutrašnjost, sadržaj i ispunjenost prate naš život i naše promjene. Oni su kao opredmećeni dnevnici. Ponekad govore više o nama nego riječi i bolje nas poznaju nego naši najbliži. Žive s nama iz dana u dan i učestvuju u svakoj našoj namjeri, kao nijemi svjedoci svih manifestacija nas. Čvrsti izvana, podložni promjenama iznutra, pune se i prazne, smještaju, razmještaju, odbacuju staro praveći mjesto za novo. Oni su okvir slika o nama, korice knjige koja priča našu priču...Oni su riznica naših uspomena, koje se guraju i bore za prostor, i za što duži opstanak. Od stvari se ne rastajemo lako, ma koliko one vremenom postale besmislene, nevažne, ružne...kao i uspomene. Stvari raspoređujemo prema nekoj logici, godišnjim dobima, praktičnosti. Ali i tu postoji hijerarhija prema značaju i značenju koje one imaju za nas. Neke su nam osobito drage, neke su skupe, neke lijepe, neke poklonjene. Prema tim kriterijima ih razmještamo u dijelove ormara, kao uspomene u pretince naših sjećanja. Unatoč rasčišćavanju s vremena na vrijeme, mijenjanju starog novim, bacanju nepotrebnog kao zaboravljenog, još uvijek ostaje dovoljno za priču o nama. I odbačeno i zaboravljeno još neko vrijeme podsjeća na sebe. I nas, na nas same. Kad otvorim ormar bez određene namjere, tek toliko da bacim pogled, u stanju sam odgledati film o sebi. Polako i tiho prolaze slike događaja i ljudi, osjećaja i želja, stanja i raspoloženja. Miješaju se radost i tuga, smijeh i osmijeh...mirisi moji i njihovi. Miješaju se priče i godine u svom protoku. Rukavi, kragne, dugmad, dužine, materijali, boje, mirisi… pričaju o nama. O našim danima i noćima koji su prošli, ali koji najbolje povezuju jučer, sa ovim danas i naslućuju ono sutra, u kojem ćemo izabrati nešto ponuđeno u našem ormaru. Polednjih godina sve manje čuvam stare stvari. Novo mi daje iluziju mladosti i neprolaznosti. Trajno čuvam tašne. One odoljevaju vremenu, modi i moljcu. I jednu haljinu. Radujem se vama i vašim riječima. (Autor: Arsen Dedić, 1971.) |
17.08.2010., utorak
ZAR OPET...Kad mi kažeš: Dan je sve kraći! godinama govorim: Daj, molim te, šuti. Kad pročitam reklamu za školske knjige, brzo sklopim novine. Kad mi na telefon pričaš o sjednici u ponedjeljak, pitam: Imaš li ti još kakvu temu? Kad čujem zvuk cirkulara, zatvorim prozor, a hrpi drva okrenem leđa. Kad me, dok šutim noću, ogrneš vestom, pomislim: Zar, opet... „prođe august, Srećo moja...“? |
16.08.2010., ponedjeljak
40. GODINA BRODOPLOVAKomentari: 1 year ago WOW!! What a find!! This is so very neat!! Love it!! 1 month ago come back to my youth Lijepa Gospođo R., brzo nam ozdravi *****: Komentari: „Dva velikana sansone i dva velika prijatelja sa velikom pjesmom Esada Arnautalica na tekst Arsena Dedica iz 1970., u emotivnoj i sigurnoj izvedbi za cistu peticu...”  |
15.08.2010., nedjelja
BLAGDAN |
14.08.2010., subota
TOPLA LJETNA NOĆ    |
13.08.2010., petak
"KUĆNI SAVJET"Majci su preporučili postepeno osamostaljenje djeteta i predložili za početak ljetovanje u izviđačkom kampu. Nevoljko je pristala bojeći se. Otac se nije bunio. Sedmogodišnji dječak se radovao ljetovanju. Nije obožavao more, ali jeste svog starijeg prijatelja s kojim će dijeliti šator i dane. U subotu su stigli, a u utorak je roditeljima poslao razglednicu. Majka je suznih očiju čitala: Pala je kiša. Srušio nam se šator. Stvari su mi mokre. Opekla me meduza. Uboo sam se na ježa. Mama, ja te jako volim... Otac je gledao razglednicu i s knedlom u grlu rekao: Jadan... Majka je nervozno skočila sada već plačući i rekla: Spremaj se, idemo po njega. Stani ...prespavajmo! reče mirno otac. Lako je tebi, rekla je majka. Bremza!!! Ujutro su shvatili da je razglednica dugo putovala i pitali se kako je uopće stigla bez poštanske marke i kućnog broja. Do sinovog povratka ih je dijelilo samo dva dana. Na kolodvoru su dugo grlili mršavog dječaka u cvjetastim bermudama s čudnom opekotinom na licu. Majka je psovala socijalizaciju smijući se kroz suze, a otac ih nasmijan gledao. U kući, vadeći iz torbe i poneku buđavu stvar, ljutito je govorila: Ti i tvoja bremza...samo da se ne razboli. Neće, reče otac. I dobro je što nismo otišli po njega. Bili bi jedini... Znaš, još čuvam onu tvoju razglednicu s Verudele, reče majka nedavno. Znam, reče visoki mladić. Kako sam se bojao da vam neće stići kad sam vidio markicu na stolu. Ustade i zagrli svoju malu mamu. |
12.08.2010., četvrtak
BRAND NEW DAYHIT DANA |
11.08.2010., srijeda
7/8RITAM DANA |
PREPORUKAPrethodni post je bio uvod u temu. Kako sam prije par dana, u nedostatku vremena pročitala samo naslov članka u J.L. vratila sam se danas toj zanimljivoj vijesti. Ne moram reći koliko me obradovala, ali moram izraziti svoje čuđenje što takav članak nema niti jednu preporuku. Na ono što mi se sviđa obično kao reakciju kliknem i kada se pojavi broj kao da sam zamišljenom sugovorniku rekla  , a autoru Kako smo nedavno bili svjedoci velike tragedije izazvane potresom na Haitiju i svojim humanitarnim prilozima od srca pomogli unesrećenim ljudima, iznenadio me znak „0“ na mjestu preporuke. Ljudska radoznalost je otvorenija za nesreću nego za eventualna buduća rješenja. Ovaj čovjek zaslužuje pozornost i zato ovdje ostavljam dio pročitanog. A o tom koliko mi je blisko ono što u životu radi, naglasila sam u nekoliko prijašnjih postova. WYCLEF JEAN Frontmen danas nepostojećih The Fugees istaknuo je kandidaturu za haitskog predsjednika. Rođen na Haitiju, odrastao u Brooklynu, planetarno popularan - sada je jedini spas za razrušeni Haiti Karipski otok, polovica stanovništva mlađa od 25, hip-hop zvijezda predsjednik i početak izgradnje zemlje doslovce od nule, s deset milijardi dolara međunarodne pomoći. Zvuči kao maštarija nekog mladog poklonika Boba Marleya, no Wyclef Jean uvjeren je da bi se sve to uskoro moglo ostvariti. Točnije, već 28. studenog ove godine, kad su predsjednički i opći izbori na Haitiju. Plan za budućnost - Da nije bilo potresa, vjerojatno bih čekao još deset godina za ovaj potez, no shvatio sam da je sad trenutak da uvedemo Haiti u 21. stoljeće - kaže Jean (37). U tamnom odijelu, u pratnji supruge dizajnerice Marie Claudinette, također podrijetlom Haićanke, i posvojene kćeri, dobitnik Grammyja za “The Score”, jedan od najuspješnijih albuma devedesetih, u Port-au-Princeu je ovaj tjedan predao kandidaturu. Vani ga je dočekala oduševljena masa i pronijela ga kroz gomilu. - Znam kako izvesti Haićane iz ovog kaosa - ključ su obrazovanje, stvaranje radnih mjesta i privlačenje investicija, rekao je tom prilikom Jean koji nastupa s reformističkom strankom Ansamn Nou Fo (Zajedno smo jači). Politički analitičari ističu kako njegove šanse i motivi nisu slabe. Ne bi bilo prvi put da jedan celebrity zauzme visoku, pa i najvišu političku funkciju u nekoj zemlji. Jean je kao primjere istaknuo Ronalda Reagana, Vaclava Havela i guvernera Kalifornije Arnold Schwarzenegger. Ljubav prema Haitiju - Želim biti drugačiji tip angažirane slavne osobe, baviti se politikom, a ne samo dobrotvornim radom, rekao je Jean dok je najavljivao svoje predsjedničke planove. Od devet milijuna Haićana, polovica ih je mlađa od 25 godina, a očekivana životna dob iznosi tek 52 godine. Među mladim glasačima pjevač navodno ima veliku podršku. - Haiti ima povijest državnih prevrata i korupcije koji su zemlju doveli do stanja koje je bilo strašno i prije potresa. Mladi ne vjeruju današnjim političarima i oni su moje tajno oružje, uvjeren je pjevač koji je nakon potresa stigao na razrušeni otok i pomagao stanovništvu u iskopavanju živih zatrpanih i zakapanju leševa. Veliku ljubav prema rodnom otoku, kao i promociju u svijetu, nitko mu ne osporava. Veći dio svog života proveo je u pokušaju da svijet upozna sa živopisnom kulturom i pozitivnim stranama siromašnog otoka, koje je teško nazrijeti iza sveopće bijede, nepismenosti, kriminala, čestih silovanja i raširenosti droga. S devet se godina preselio u njujoršku četvrt Brooklyn gdje su ga u školi znali i istući samo zato što je bio s Haitija. Iako je u to vrijeme njegova domovina bila sinonim za ilegalce, AIDS i diktatore, nikad se nije, tvrde njegovi prijatelji, sramio svojeg podrijetla. Istaknuti aktivist - Većina nas trudila se asimilirati i uklopiti u društvo. Clef je ponosno isticao svoje korijene i prije nego što je to postalo moda, kaže njegov mlađi brat Sam, njujorški odvjetnik. Nikad nije uzeo američko državljanstvo, na turneje i putovanja je uvijek nosio haitsku putovnicu. Kad je trojka iz banda The Fugees, Wyclef, njegov bratić Prakazrel ‘Pras’ Michael i američka pjevačica Lauryn Hill, osvojila Grammyja, na pozornicu je po nagradu izašao zaogrnut haitskom zastavom. Bila je to gesta koja je puno značila sunarodnjacima kod kuće i u svijetu. Američka zvijezda već je dugo godina i istaknuti aktivist. Predsjednik Haitija na odlasku René Préval 2007. imenovao ga je neslužbenim ambasadorom zemlje. Prije pet godina osnovao je organizaciju Yéle Haiti, nasljednicu fondacije Wyclef Jean, za pomoć rodnom otoku. Udruga je stipendirala tisuće siromašne haićanske djece i pomaže žrtvama potresa... - Bojim se jedino da bi ga, ako postane predsjednik, tamošnja kultura korupcije i nepotizma mogla pojesti živa, rekao je političar iz Floride Phillip Brutus, kandidat za američki Senat, podrijetlom s Haitija. Wyclef se ne boji problema i samouvjereno odbacuje kritike da je ‘idealist naivac’ koji umišlja da je sposoban voditi jednu od najproblematičnijih zemalja svijeta. - Vjerujem u viziju koju za gospodarski razvoj zemlje ima Bill Clinton, posebni izaslanik UN-a za Haiti. Osim ulaganja u obrazovanje mladih, treba potaknuti odjevnu industriju, turizam i pomoći poljoprivrednicima da smanje ovisnost o uvozu. Prioritet će mi biti decentralizacija zemlje i poticanje ljudi da se iz glavnog grada presele na selo i pomogne njegovu razvoju - objašnjava slavni kandidat. Njegov je otac, kaže, bio ministar, stric haitski ambasador u SAD-u, djed voodoo svećenik, ujak zidar. Davno najavljeni politički program Wyclef Jean zapravo predstavlja svoj politički program već godinama - kroz svoje pjesme O gospodarstvu: ‘Instead of spending billions on the war / I can use that money to feed the poor’ (‘If I Was President’) O kriminalu: ‘All my gangs put the peace sign up now’ (‘Rebel Music’) O obrazovanju: ‘I don't know much about biology or chemistry / Failed the S.A.T.'s, study Brooklyn zoology’ (‘Chickenhead [Remix]’) O seksualnoj edukaciji: ‘That's Clef in the drop Lex / Keep the prophylactics for safe sex’ (‘Pussycat’) O obrani: ‘Taking kingdoms from tsars / Winning more wars than the Moors’ (‘Rumble in the Jungle’) O drogi: ‘If you smoke like I smoke then you high life everyday / I'm talkin bout Monday, Tuesday, Wednesday, Thursday, Friday, Saturday, Sunday’ (‘Party Like I Party’) Ovo je onaj tip priče zbog koje politički savjetnici budu budni do tri ujutro. Srećom, u ‘Something About Mary’, Wyclef pojašnjava: ‘I don't sniff cocaine 'cause it mess up my brain / For sexual stimulation I never did no ecstasy / I don't pop pills, I never did no LSD’. To bi trebalo smiriti birače koji drže do obiteljskih vrijednosti. O promjeni klime: ‘I got fifty Bentleys in the West Indies’ (‘It Doesn't Matter’) O porezima: ‘Pay taxes out my ass but they still harass me’ (‘The Beast’) .................................... - Ovo je pravi trenutak. Budem li idućih pet godina života morao gledati kako ponovo gaze tu zemlju, znam da neću moći mirno spavati. A ako ne mogu odvojiti nekoliko godina života da služim svojoj zemlji, sve o čemu sam pjevao neće značiti ništa, kaže Wyclef Jean. Izvor: J.L. |
10.08.2010., utorak
SVIMA,
DOBRO VEČE!
Ovaj video su posjetila 3 947 352 čovjeka. Budimo i mi među njima. Uživajte! |
DOBAR DAN,MAJSTORI! |
09.08.2010., ponedjeljak
I KONJE...ZAR NE? |
08.08.2010., nedjelja
OBRAZ
Nedavno mi se desilo nešto čudno. Naišla sam na kutiju s hrpom knjiga, ali na neobičnom mjestu. Nije to bio ni podrum, ni blizina kontejnera za stari papir, nego haustor nebodera na strani mog kaslića.
Situacija me zatekla. Prvo me obradovala mogućnost, pa sam počela preturati, preslagivati, odbacivati po kriteriju „trebam“, ali me zbunila misao zašto bi netko bacio Englesko-hrvatski rječnik, Rudolf F. Kako nekom ne treba, a meni fali? Doduše, imala sam ja Bensona u gradu, ali na selu mi je nedostajalo nešto ozbiljnije od džepnog izdanja kad se zapetljam u svom neznanju. Pomislila sam da su razlog razne online mogućnosti, no, donekle poznavajući strukturu stanovništva mog nebodera znala sam da velika većina ne umije koristiti te suvremene drangulije u kojima se ni ja ne snalazim. Bilo je tu i zanimljivih naslova novijeg datuma, i to me dovelo do zaključka da knjige nisu bačene, rashodovane, nego samo odložene. Možda je netko s parkinga ostavio najteži teret, pa se vratio do auta po ostalo; ili se selio, ili...tko zna što. Tu mi je uzbuđenje splasnulo, pa sam u daljnjem istraživanju „ponuđenog“ već bacala oči da li me netko gleda, i oprezno strpala u torbu dvije tanke plus jednu malu knjižicu. Inače, ne kradem knjige, osim one jedne. Ni riječi ne volim krasti, ali neke mi se drage kombinacije udomaće. Napustim „literarno“ mjesto s dilemom: jesam li ukrala, ili sam propustila priliku. Što nisam još, ako sam mogla. Ili, što sam i ovo, ako to nije to. Ali, zateklo me. Trebalo se snaći: odoljeti izazovu, a izbjeći eventualne povike za sobom: „Gospođo, ostavite mog Rudolfa...“ Ili: „Ženo, vrati mi Kastanedu...“ Ili, Božesačuvaj: „Susjeda, lopove!“ I ode obraz, začas. Za malo radosti i ljubavi. Bacila sam oči par puta i na oglasnu tablu, ali ne piše: Traži se Friedrich! Vjerujem da ON iz torbe zna „čiji je“...ali, mudro šuti. Filozof je to! |
06.08.2010., petak
JEL' TO KIŠA...Kako se god okreneš, d*p* ti je otpozadi. |
03.08.2010., utorak
400 x POSTU to ime, živjeli! Pjesma o mojoj ljubavi Da ne bih vidjela besciljnost svoje ljubavi ja kažem: želim tebe. Ali ja ne želim tebe, ja želim da te želim. Učini što hoćeš, budi što hoćeš, samo mi daj da ti sve svoje dam. Ti si u meni a nisi u sebi: O ljubavi bez cilja, bez razloga, bez kraja. I kad te grlim, vidim: ne grlim te, nego grlim ljubav, želju svoju. Volim te, jer je lakše voljeti nego ne voljeti, volim te jer tako brže nestajem. Vesna Krmpotić Laku noć |
02.08.2010., ponedjeljak
ĐURINE ČAROLIJE |
01.08.2010., nedjelja
NAĐA
Čitam u novinama vijest o sutrašnjem prilogu: Ispovijest Tomislava P. o njegovoj velikoj i jedinoj ljubavi Eni B.
Sjećam se zgodnog mladića iz nebodera za kog se pričalo da se zabavlja s jednom glumicom. Dva puta sam ih srela...lift, ulaz, izlaz, kaslići...Djevojka je bila vitka, visoka, nasmijana i obična, neobične ljepote. Bolje rečeno, jednostavna...kakvi i jesmo kada doista volimo. Kad je mladić odselio, prestala sam viđati i njegovu majku na kulturnim događanjima u našoj knjižnici, a Enu sam gledala u kazalištu. Ne sjećam se koliko puta, ali ću četverosatnu kazališnu predstavu „Roman o Londonu“ Miloša Crnjanskog u režiji Koste Spaića pamtiti po tom što sam HNK napustila nakon 2,5 sata i „kraj“ dočekala pred Kavkazom. Ena je glumila Nađu, a i Mia se pojavila u jednoj od sporednih uloga. Ne znam tko je "kriv" za to; vjerojatno moja nerealna očekivanja od dramatizacije romana koji sam toliko voljela, dva puta do tad pročitala, i ne sluteći da ću ga ubrzo, iza te 1988. čitati i treći put, oblivena suzama u bezizlazu rata koji je stigao. E, da je bilo sreće... |
