MALI SUNCOKRET
18.08.2010., srijeda
JEDAN STARI...IZ "ORMARA"
ponedjeljak, 23.06.2008.
ORMARI Ormari našeg doma, simboli su našeg trajanja. Rijetko se mijenjaju, ali njihova unutrašnjost, sadržaj i ispunjenost prate naš život i naše promjene. Oni su kao opredmećeni dnevnici. Ponekad govore više o nama nego riječi i bolje nas poznaju nego naši najbliži. Žive s nama iz dana u dan i učestvuju u svakoj našoj namjeri, kao nijemi svjedoci svih manifestacija nas. Čvrsti izvana, podložni promjenama iznutra, pune se i prazne, smještaju, razmještaju, odbacuju staro praveći mjesto za novo. Oni su okvir slika o nama, korice knjige koja priča našu priču...Oni su riznica naših uspomena, koje se guraju i bore za prostor, i za što duži opstanak. Od stvari se ne rastajemo lako, ma koliko one vremenom postale besmislene, nevažne, ružne...kao i uspomene. Stvari raspoređujemo prema nekoj logici, godišnjim dobima, praktičnosti. Ali i tu postoji hijerarhija prema značaju i značenju koje one imaju za nas. Neke su nam osobito drage, neke su skupe, neke lijepe, neke poklonjene. Prema tim kriterijima ih razmještamo u dijelove ormara, kao uspomene u pretince naših sjećanja. Unatoč rasčišćavanju s vremena na vrijeme, mijenjanju starog novim, bacanju nepotrebnog kao zaboravljenog, još uvijek ostaje dovoljno za priču o nama. I odbačeno i zaboravljeno još neko vrijeme podsjeća na sebe. I nas, na nas same. Kad otvorim ormar bez određene namjere, tek toliko da bacim pogled, u stanju sam odgledati film o sebi. Polako i tiho prolaze slike događaja i ljudi, osjećaja i želja, stanja i raspoloženja. Miješaju se radost i tuga, smijeh i osmijeh...mirisi moji i njihovi. Miješaju se priče i godine u svom protoku. Rukavi, kragne, dugmad, dužine, materijali, boje, mirisi… pričaju o nama. O našim danima i noćima koji su prošli, ali koji najbolje povezuju jučer, sa ovim danas i naslućuju ono sutra, u kojem ćemo izabrati nešto ponuđeno u našem ormaru. Polednjih godina sve manje čuvam stare stvari. Novo mi daje iluziju mladosti i neprolaznosti. Trajno čuvam tašne. One odoljevaju vremenu, modi i moljcu. I jednu haljinu. Radujem se vama i vašim riječima. (Autor: Arsen Dedić, 1971.) |
Hvala Đorđe! 
