MALI SUNCOKRET
31.08.2010., utorak
KRLEŽA: „U svakom od nas spava, ptica plava...“9. II 1973. Nisam nikad sreo čovjeka koji se toliko boji zime, a raduje ljetu kao Krleža. Već od kraja juna, kada dani počinju kraćati, on najavljuje zimu. Tek su prvi dani februara, vozimo se prema aerodromu i on počinje priču o proljeću: - Vidite ove oblake. To više nisu zimski oblaci, pa ona rasvjeta tamo, gdje se na Sljemenu mjestimično sunce probilo, prava je proljetna rasvjeta.  4. I 1975. Podne je. Sunce što dopire kosim zrakama kroz prozor obasjava samo Krležino čelo. - Razvucite zavjese da vidim to milo moje sunce. Ah, kako je lijepo. Kad bi me netko pitao i ako bih morao da pristanem na neki kult, na štovanje božanstva, to bi bilo sunce. Ono je izvor sve sreće i života našega. I kako se sve to samo stvaralo. Trebala je možda sekunda pa da Zemlja nikada ne nastane. I mi živimo na njoj, a ne poznajemo je. Njezina je kora spram njezine veličine tanka kao opna ispod ljuske jajeta. Unutra je masa koja se giba i deformira našu Zemlju, ali mi to ne primjećujemo. Ta ista masa u rasporedu sila koje je okružuju može jednom da šikne i sve oceane začas da pretvori u vodenu paru i život na Zemlji da ugasi...Govorimo o paklu, a živimo u mrazu... (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan (1956. – 1975. ), Balade o životu koji teče, 1986.) |
Hvala Đorđe! 
