MALI SUNCOKRET
08.08.2010., nedjelja
OBRAZ
Nedavno mi se desilo nešto čudno. Naišla sam na kutiju s hrpom knjiga, ali na neobičnom mjestu. Nije to bio ni podrum, ni blizina kontejnera za stari papir, nego haustor nebodera na strani mog kaslića.
Situacija me zatekla. Prvo me obradovala mogućnost, pa sam počela preturati, preslagivati, odbacivati po kriteriju „trebam“, ali me zbunila misao zašto bi netko bacio Englesko-hrvatski rječnik, Rudolf F. Kako nekom ne treba, a meni fali? Doduše, imala sam ja Bensona u gradu, ali na selu mi je nedostajalo nešto ozbiljnije od džepnog izdanja kad se zapetljam u svom neznanju. Pomislila sam da su razlog razne online mogućnosti, no, donekle poznavajući strukturu stanovništva mog nebodera znala sam da velika većina ne umije koristiti te suvremene drangulije u kojima se ni ja ne snalazim. Bilo je tu i zanimljivih naslova novijeg datuma, i to me dovelo do zaključka da knjige nisu bačene, rashodovane, nego samo odložene. Možda je netko s parkinga ostavio najteži teret, pa se vratio do auta po ostalo; ili se selio, ili...tko zna što. Tu mi je uzbuđenje splasnulo, pa sam u daljnjem istraživanju „ponuđenog“ već bacala oči da li me netko gleda, i oprezno strpala u torbu dvije tanke plus jednu malu knjižicu. Inače, ne kradem knjige, osim one jedne. Ni riječi ne volim krasti, ali neke mi se drage kombinacije udomaće. Napustim „literarno“ mjesto s dilemom: jesam li ukrala, ili sam propustila priliku. Što nisam još, ako sam mogla. Ili, što sam i ovo, ako to nije to. Ali, zateklo me. Trebalo se snaći: odoljeti izazovu, a izbjeći eventualne povike za sobom: „Gospođo, ostavite mog Rudolfa...“ Ili: „Ženo, vrati mi Kastanedu...“ Ili, Božesačuvaj: „Susjeda, lopove!“ I ode obraz, začas. Za malo radosti i ljubavi. Bacila sam oči par puta i na oglasnu tablu, ali ne piše: Traži se Friedrich! Vjerujem da ON iz torbe zna „čiji je“...ali, mudro šuti. Filozof je to! |
Hvala Đorđe! 
