Čitam u novinama vijest o sutrašnjem prilogu: Ispovijest Tomislava P. o njegovoj velikoj i jedinoj ljubavi Eni B.
Sjećam se zgodnog mladića iz nebodera za kog se pričalo da se zabavlja s jednom glumicom. Dva puta sam ih srela...lift, ulaz, izlaz, kaslići...Djevojka je bila vitka, visoka, nasmijana i obična, neobične ljepote. Bolje rečeno, jednostavna...kakvi i jesmo kada doista volimo.
Kad je mladić odselio, prestala sam viđati i njegovu majku na kulturnim događanjima u našoj knjižnici, a Enu sam gledala u kazalištu.
Ne sjećam se koliko puta, ali ću četverosatnu kazališnu predstavu „Roman o Londonu“ Miloša Crnjanskog u režiji Koste Spaića pamtiti po tom što sam HNK napustila nakon 2,5 sata i „kraj“ dočekala pred Kavkazom. Ena je glumila Nađu, a i Mia se pojavila u jednoj od sporednih uloga.
Ne znam tko je "kriv" za to; vjerojatno moja nerealna očekivanja od dramatizacije romana koji sam toliko voljela, dva puta do tad pročitala, i ne sluteći da ću ga ubrzo, iza te 1988. čitati i treći put, oblivena suzama u bezizlazu rata koji je stigao.
E, da je bilo sreće...
Post je objavljen 01.08.2010. u 00:48 sati.