MALI SUNCOKRET
24.08.2010., utorak
UMORNI POST
Slavili smo susjedin 50.-ti rođendan. Četiri bračna para i ja deveta; moj par je imao treću radnu subotu s pola nedjelje. Kažem slavili, jer tako se to još uvijek zove kad su rođendani u pitanju.
Noć je bila topla s mirisom roštilja, a komarci pristojni. Pilo se malo, a popilo se dosta; nedovoljno za pjesmu, ali dovoljno za dugu priču. Nisam poznavala neke od gostiju, pa su zaredala uobičajena pitanja: gdje radite, gdje stanujete, kako živite, što mislite, kolika su vam djeca, jeste bili na moru itd. Ne, ne radim; da, lijepo mi je cvijeće; ne, nemam vrt; jesam, navikla sam se na selo; jeste, sin je veliki...jesam, bila sam ovo ljeto na moru. Njihovi odgovori su se razlikovali od mojih po tom što su svi imali vrt i nitko nije bio na moru, te po broju i spolu djece. Ono što nam je bilo trajno zajedničko, nitko od nas nije radio, izuzimajući slavljenicu koju će nakon dvogodišnjeg bolovanja čekati posao u školi. -Ja sam bila tehnološki višak i uz otpremninu od 30. tisuća DM, prestala raditi '90.te – reče socijalna radnica. - Mene su uz ratne godine i beneficirani staž rano penzionirali - reče njen 52. godine star muž, pritom objašnjavajući da zbog visokog šećera ne bi smio jesti tortu, a cool pivo je jedini izbor uz tablete za živce. - Da sam bar u ratu stradao, nego tri mjeseca iza - reče moj susjed agronom, invalid, namještajući sjetan osmijeh na lice u borbi s tikovima. Jedna je mlađa žena pričala kako se nadala da će ostati među stotinjak odabranih nakon stečaja tvornice tekstila, ali je „izvukla“ burzu, a druga je dodala kako ona ni pošto nije htjela propustiti priliku da joj pravi društvo na tako krasnom mjestu. Jesu li kolegice ili nisu! Svi smo se tad zasmijali, tako da priču njihovih muževa koji su bili među blizu tisuću otpušenih u drvnoj industriji, nismo sa zasluženom ozbiljnošću i pažnjom saslušali. Pred ponoć smo se srdačno ispozdravljali, zahvaljivali i razišli. Sutradan pitam umornog muža je li sve to baš tako, a on mi kaže kako su detalji još i gori. Ali neće o njima, ipak su oni zaštićeni tajnom profesije. A i velikim trudom svih ostalih da to ostane „strogo povjerljivo“. Nije taj rođendan bio tužan, iako se nije stiglo zapjevati. Ali susjeda je željela veselicu jer se napokon oporavila od teške operacije kuka na koju je čekala godinu dana, a i bio joj je okrugli rođendan. I vjerojatno ja o tom ne bih ni pisala u ovoj noći punog mjeseca, da nas sinoć nisu posjetili rođaci iz JAR. Došli ljudi prvi put nakon '91... Veseli zbog susreta, dobrodržeći bračni par u drugoj polovici šezdesetih godina, ušminkani, nasmijani, pričaju kako nije bilo lako početi tužan sa 150. kg dozvoljene prtljage i unučicom od dvije godine. Ali, eto, uz kćer i zeta, snašli su se i oni; kuće, auta, zubni implantati, revije, mijenjanje poslova, nostalgija, tuga, znoj i suze... I zovu da dođemo; kuća je velika, otplaćena, 100km od Johannesburga... I dok pokušavam na netu locirati gdje sam ja to pozvana „kad god poželimo“, zaustavim se na reklamnom sloganu spomenute tekstilne tvornice u stečaju i neke utješne novonastale kombinacije o kojoj se u kuloarima priča, unatoč strogo povjerljivoj obiteljskoj tajni. "Jedina modna filozofija u koju se pouzdajem sastoji se od tri načela : kvaliteta, nosivost i ispravne proporcije." Oscar de la Renta Ili: "Mi poznajemo ženu i stoga je možemo učiniti zagonetnom, zavodljivom i zadovoljnom." Laka vam noć! I meni, također…Nema pjesme, slušajte…prethodnu, lijepa je. |
Hvala Đorđe! 
