Hvaljen i ignorisan
Sl. VUČKOVIĆ 26.07.2004, 18:14:22

SREDINOM decembra 1999. godine, u “Los Anđeles tajmsu”, izašao je tekst, koji ovako počinje:

"Pre nekoliko meseci, pitao sam jednu izdavačicu u NJujorku da li će uskoro izaći novi roman Gintera Grasa. Slegnula je ramenima i pitala: Koga je briga? Iako, možda, deluje kao šala - jer, Gras upravo treba da primi ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost - njeno pitanje nije bez osnova. Šezdesetih i sedamdesetih, Gras je uživao zapanjujući literarni pohod... što mu je donelo svetsku slavu. Ali, više od 20 godina je prošlo od njegovog poslednjeg velikog međunarodnog uspeha, 'Iverka'. I, mada su 'Plodovi mašte...' i 'Pacovka' strahovite knjige, prepune ideja o postmodernom turizmu, umiranju bajki, postindustrijskoj budućnosti kojom dominiraju glodari, uglavnog ga vide kao pisca čiji je značaj nestao sa Zidom..."

Reputacija mu, nastavlja DŽon Pauers, autor tog članka, opada i u sopstvenoj zemlji, gde ga uglavnom vide kao matorca koji ne može da prestane s popovanjem o nemačkoj crno-beloj prošlosti i nezdravoj naciji, prevaziđenog levičara, koji dugim nerazumljivim romanima drži propovedi o modernom svetu... Ali, nastavlja Pauers, baš ta, nova knjiga o kojoj se raspituje, “Moje stoleće” (sto kratkih priča o Nemačkoj, svaka za po jednu godinu 20. veka), mada neskromnog naslova - Grasovo stanovište je, uostalom, uvek jastvo - iznenađujuće je poštena i provokativna. Svaka stranica čini ga jednim od malobrojnih bitnih pisaca našeg vremena...

- Da, volim svoj poziv. Omogućava mi društvo, društvo čije polifonično ćaskanje prosto poziva da se doslovno prevede u moje rukopise. I ništa ne volim više od susreta sa svojim knjigama... kada glasno čitam publici ono što sada mirno počiva na stranicama... “Pisana reč je šaman u autoru” - priznao je sam Gras, u govoru pred Švedskom akademijom. Navodi da je u “Dnevniku puža”, na pitanje svojih sinova kako bi definisao profesiju kojom se bavi, odgovorio: “Pisac je, deco, neko ko piše protiv struje vremena”. Studentima je, pak, odgovorio: “Takav pogled (ukrštanje prošlosti i sadašnjosti, sa povremenim ili paralelnim kolizijama u tom romanu) podrazumeva da pisci nisu izolovani u kapsulama ili večnosti, da oni sebe vide žive ovde i sada i, čak, da se izlažu promenama vremena, uskaču i zauzimaju strane.”

U tom, inauguralnom govoru, Nobelov laureat, koji i sam priznaje da je kontroverzan, kaže, između ostalog, kako nije imao slobodu izbora: “... prave planine ruševina i leševa, materica nemačke istorije. Što sam više kopao, sve je više raslo. To, jednostavno, nije moglo da se ignoriše. Osim toga, potičem iz izbegličke porodice, a to znači da sam, uz sve što nagoni pisca iz knjige u knjigu, osećao nepopravljivi gubitak rodnog mesta. Ako pričanjem priča nisam mogao da preotmem grad izgubljen i razoren, bar sam mogao da ga ponovo prizovem... ”.

Primajući Nobelovu nagradu, Gras je imao potrebu i da se osvrne na povampirenje jedne inkvizitorske pošasti: “Dolazim iz zemlje u kojoj su spaljivane knjige. Znamo da je žudnja za uništenjem omražene knjige još (ili ponovo) deo duha našeg vremena i, kada treba, nalazi odgovarajući telegenički izraz, a otuda i masovnu publiku... Šta čini knjige - a sa njima i pisce - tako opasnim da crkva i država, politbiroi i mediji imaju potrebu da im se suprotstave? Ućutkivanje i potcenjivanje su retko rezultat direktnog napada na vladajuću ideologiju. Češće je to literarna aluzija na ideju da istina postoji samo u množini - da ne postoji jednostavna istina, nego samo mnoštvo istina - kako bi se branioci jedne ili druge istine učinili opasnim, smrtno opasnim. Problem je i što su pisci po definiciji nesposobni da prošlost ostave na miru... Drugim rečima, ništa im nije sveto... Ali, najgore od svega je što ne pristaju na pakt sa pobednicima istorije: radije se motaju po rubovima istorijskih procesa sa gubitnicima, koji imaju mnogo šta da kažu, a li ne i platformu. Dajući im glas, pisci dovode pobedu u pitanje, družeći se s njima, pridružuju se i njihovoj povorci...”


Posle Aušvica

“JEDINA mogućnost da se piše posle Aušvica, poezija ili proza, bila je da to postane sećanje i zaštita da se prošlost ne završi. Jedino tada je posle rata, opravdano mogla nemačka književnost sebi i svojim potomcima da pripiše opštevažeće 'nastaviće se...'; samo tada je mogla da se sačuva otvorena rana, a mnogo željeno i naređeno zaboravljanje da se preokrene u 'bilo jednom'", rekao je Gras primajući Nobelovu nagradu.

Plodovi mašte
“KAO što Nobelova nagrada... vuče korene iz pronalaska dinamita, koji, poput drugih sličnih ljudskih plodova mašte... tako i književnost ima eksplozivni kvalitet u svom korenu, mada rezultat eksplozija koje oslobađa književnost ima odloženo dejstvo, one menjaju svet samo kroz lupu vremena...”

Koncert Jovana Maljokovića i "Balkan Salsa benda"
BANJA LUKA - Koncert poznatog saksofoniste Jovana Maljokovića i njegovog "Balkan Salsa benda" održan je u nedjelju veče u okviru "Banjalučkih letnjih igara 2004" na ljetnoj sceni tvrđave Kastel u Banjoj Luci.

Maljoković je ovom prilikom promovisao posljednji album "Cubalkano" na kojem, kako sam naziv kaže, spaja muzičko naslijeđe Balkana i Kube, a Banjolučani su na prvu prihvatili pjesme poput "The Brand New Mastika", "Gipsology", "Mill Fairy Suite", "Dedicated To My Daddy", "Going To Havana And Back", "Serbian Groove", "Funky Balkans" i "Đelem, đelem". Svojom temperamentnom mješavinom domaćeg i latino zvuka popularni muzičari brzo su razdrmali sve prisutne na tvrđavi Kastel, a osim melodija sa novog albuma publika je mogla da čuje i neke stare hitove kao što su "Merak", "The Light of Your Hair", "Marijo, kumrijo", "Niška Banja", "Gipsy Soul", "Serbia In My Heart", "Just You, Just Me" i "Groovy Afternoon". I pored loših vremenskih uslova, s obzirom da se kiša uveliko spremala, gosti iz Srbije zabavljali su mnogobrojne Banjolučane puna dva sata.

Grupu "Balkan Salsa bend" čine trubači Marko Đorđević, Nemanja Jovanović i Milija Milić, flautista Ljubomir Dimitrijević, zatim Ivan Ilić na trombonu, gitarista Goran Potić, basgitarista Slaviša Pavlović, bubnjar Đino Maljoković i Veljko Nikolić Papa Nik na udaraljkama.

Jovan Maljoković je već dugi niz godina u samom vrhu džez scene na prostoru bivše Jugoslavije. Kao vrsni tenor saksofonista je sa svojim bendom snimio mnogo muzičkog materijala u Radio Beogradu, a neki su objavljeni u produkciji PGP-RTS-a. Veoma često on crpi inspiraciju za svoju muziku u domaćoj tradiciji, te na taj način kombinuje stilove i podneblja. Sa "Balkan Salsa bendom" do sada je objavio albume "Sentimental Funk" i "Just You, Just Me" koji su dostupni na jednom kompakt disku, te album "Merak", koji je ovaj džez bend doveo u sam vrh, kako na domaćoj sceni, tako i u inostranstvu.

T. GATARIĆ

Tin (Augustin) Ujević
Riđokosi mesije

Tin (Augustin) Ujević
(Vrgorac, 1891 - Zagreb, 1955)

Pjesnik, esejist, književni kritičar, prevoditelj. Jedinstveni genij jezika i stiha, živio je samo za književnost, s onu stranu građanskih konvencija i karijere, a posjedovao je neiscrpnu erudiciju, kojom je prožet sav njegov ogromni opus (Sabrana djela I-XVII, Zagreb, 1967). U mladosti bio je vatreni pristalica tzv. narodnoga ujedinjenja. Prekinuvši studije u Zagrebu, otišao 1912. u Beograd pa u Pariz. Aktivno surađivao s Jugoslavenskim odborom. Iz Pariza se u Zagreb vratio 1919. zagonetno promijenjen uslijed teških osobnih i političkih razočarenja. (U Ispitu savjesti 1919. godine napisao je: "Augustin Ujević je odista umro, i ovaj čovjek koji diše u njegovoj lešini i navlači na se njegovo odijelo jest samo njegov neki prisni prijatelj ili čak sekretar, koji zna izvjesne njegove tajne, ali nije on.") Živio u Beogradu, zatim u Sarajevu, pa u Zagrebu. Najvažnije Ujevićeve knjige: Lelek sebra (Beograd, 1920), Kolajna (Beograd, 1926), Auto na korzu (Nikšić, 1932), Ojađeno zvono (Zagreb, 1933), Rukovet (Zagreb, 1950), Žedan kamen na studencu (Zagreb, 1954), Mamurluci i pobješnjela krava (Zagreb, 1956), Mudre i lude djevice, pjesničke proze (Sarajevo, 1957), te knjige eseja: Ljudi za vratima gostionice (Zagreb, 1938) i Skalpel kaosa (Zagreb, 1938). Objavio je ogroman broj izvanrednih kritičkih i polemičkih članaka, eseja, feljtona, putopisa. Izvrsno je prevodio moderne klasike sa svih najvažnijih evropskih jezika.

Pisac prvog razreda

Anton Pavlovič Čehov, liječnik i pisac, često je govorio kako je medicina njegova zakonita žena, a književnost samo ljubavnica. Mnogo je, međutim, pisaca kojima je književnost navodno bila i žena i ljubavnica i majka i tetka i dadilja a dali su joj neuporedivo manje od Čehova. Čehovljeve drame i kratke priče spadaju među najvažnija djela svjetske književnosti svih vremena



Anton Pavlovič Čehov: Kad je riječ o klasičnoj, realističnoj kratkoj priči, Čehov je njezin klasik, simbol i ikona
U svom romanu Kasino Tvrtko Kulenović kaže: "Kao ni jedna naučna grana i kao ni jedna druga veština, medicina - jer ona je istovremeno nauka i veština - zadire najdublje, najtrajnije i najsudbonosnije u ljudski život. Zato nije čudo što su medicina i njeni predstavnici lekari tako intenzivno prožimali sve oblike književnosti." Kulenović će u ovom romanu, među ostalim, spomenuti Guya de Maupassanta i Somerseta Maughama, no na prvom će se mjestu sjetiti Antona Pavloviča Čehova. I zbilja, makar je pisaca-ljekara u svjetskoj književnosti relativno veliki broj, najslavniji je ipak Anton Pavlovič Čehov. U jednom pismu iz oktobra 1899. godine Čehov će zapisati: "Ne znam šta me je navelo da izaberem medicinski fakultet, ali se nisam pokajao zbog tog izbora… Bez sumnje da je bavljenje medicinskim naukama imalo velikog uticaja na moju književnu djelatnost; ono je značajno proširilo oblast mojih opažanja, obogatilo me je znanjima čiju pravu vrijednost za mene kao pisca može da shvati samo onaj ko je i sam ljekar."

Trgovčev sin Anton Pavlovič Čehov rođen je 17. januara 1860. godine u malom lučkom gradu Taganrog u Ukrajini. Otac mu je bio sitni trgovac. Djed Čehovljev je bio kmet koji je sebi i svojim sinovima kupio slobodu. Još od malih nogu Čehov je pomagao ocu u trgovini, a nakon što je krenuo u gimnaziju, otac mu je bankrotirao. Cijela je porodica tad preselila u Moskvu, no Čehov nije želio napuštati školu. Ostao je u rodnom gradu sve do mature, a sam je sebe izdržavao dajući instrukcije slabijim đacima. S navršenih devetnaest godina Čehov doseljava u Moskvu i upisuje se na medicinski fakultet. Dok je studirao, i sebe i porodicu je izdržavao pisanjem. Priče je, naime, počeo pisati još kao gimnazijalac, a u vrijeme studija počinje objavljivati u cijelom nizu časopisa. Pisao je mnogo i brzo: godišnje je objavljivao oko 120 tekstova i priča, a 1885. godine bilo ih je čak 129. U svojoj knjizi Čehov, dramski pisac Jovan Hristić ističe kako je uobičajeno savršenstvo vezati isključivo za dokolicu, no kako Čehov to demantira i kako je neke od najboljih svojih priča, vrhunaca ruske i svjetske književnosti, Čehov napisao - što se kaže - od nevolje, nabrzinu, vođen tek željom za zaradom. Nije ih čak ni potpisao pravim imenom, nego pseudonimom Antoša Čehonte. I uslovi u kojima je stvarao bili su gotovo nikakvi: u malom stanu u kojem su se miješali bučni razgovori, muzika i plač djece. Godine 1894. Čehov je diplomirao i počinje raditi kao liječnik, a godinu-dvije kasnije stiče i književnu slavu.

Medicina, proza, drama U onodobnoj Rusiji Petrograd je bio pravi književni centar. Živeći u Moskvi, Čehov zapravo i nije znao kako se njega i njegov rad doživljava u Petrogradu. Međutim, krajem 1885. i početkom naredne godine Čehov boravi u Petrogradu i shvaća da je stekao literarni ugled. Poštovali su ga kao autora i takvi pisci poput Grigoroviča, Leskova i Tolstoja. Godine 1888. Čehov će dobiti "Puškinovu nagradu", no već godinu dana kasnije teško će ga pogoditi neuspjeh njegove drame Šumski duh. Nakon tog pozorišnog kraha Čehov će neko vrijeme potpuno prestati pisati. Hiljadu osamsto devedeset i prve godine odlazi na Sahalin i radi kao liječnik u kažnjeničkoj koloniji. Slijedi period putovanja po Dalekom istoku, a po povratku Čehov će kupiti imanje u Melihovu i potpuno se posvetiti pisanju. U tom periodu nastaju neke od njegovih najpoznatijih priča, poput Paviljona broj 6 (1892.), kao i jedna od najvažnijih drama - Galeb (1895.). Godine 1897. Čehov zbog tuberkuloze seli na Jaltu. U posljednjih sedam godina života Čehov će napisati svoje najčuvenije drame - Tri sestre i Višnjik, te mnoge priče, primjerice: Čovjek u futroli, Ogrozd, Dama s psetancem. Nalik Kafki, pred kraj života doživljava i ljubavnu sreću: 1901. godine oženit će glumicu Olgu Knipperovu. Čehov umire u julu 1904. godine, u njemačkom lječilištu Badenweiler.

Slava Čehov je često govorio da mu je medicina supruga, a literatura ljubavnica. Ponekad je, međutim, ovu uzrečicu i varirao pa bi kazao kako mu je proza zakonita žena, a drama tek nakinđurena, goropadna, bezočna i zamorna ljubavnica. Nema, međutim, sumnje da je Čehov bio genijalan i kao pripovjedač i kao dramatičar. Njegova plodnost u obje oblasti je fascinantna. Napisao je dvadeset i šest drama te nekoliko stotina pripovijetki. Pisao je iznimno brzo. Znao je napisati priču za samo sat vremena, a ponekad mu nije trebalo ni toliko. Čehovljeve priče variraju i po dužini i po kvalitetu, no one najbolje su u svjetskim okvirima antologijska ostvarenja. Uzmimo, recimo, priču Putnik prvog razreda. Radnja se dešava u vozu, kao uostalom u nekim od najboljih ruskih i svjetskih knjiga: od prvog poglavlja Idiota Dostojevskog do Tolstojeve Kreutzerove sonate. Nema, međutim, kod Čehova one tjeskobe i one pasije kakva resi Dostojevskog, a nešto manje i Tolstoja. Čehovljev Putnik prvog razreda je easy, gotovo kao Sunday morning. Dvojica njegovih junaka pričaju o slavi. Jedan zapravo priča, a jedan uglavnom sluša. Tema kao ukradena iz današnjih medija, svjetskih kao i naših. Inžinjer Krikunov lamentira nad činjenicom da su pjevačice (danas bi bilo - estradne zvijezde) te kriminalci i kockari slavniji od naučnika i umjetnika. Pisac je slavan, kaže on, jedino ako pogine u dvoboju, poludi, bude prognan ili se otkrije da vara na kartama. Novine su za to krive, žali se Krikunov. Priča zapravo kao da je nastala u današnje vrijeme, u reality show eri, u vorholovskom univerzumu. No, Čehov ne bi bio Čehov kad bi dopustio da mu priča bude tezična, makar i slučajno. U posljednjim rečenicama stvar se raspliće humorno, tačno i lijepo, junaci će prasnuti u smijeh, a i čitatelj će se osmjehnuti. Da, najbolje Čehovljeve priče imaju tu kvalitetu: tačne su, umjetnički i životno tačne. Kad je riječ o klasičnoj, realističnoj (neki bi kazali: starinskoj) kratkoj priči, Čehov je njezin klasik, simbol i ikona. Uostalom, i sam Raymond Carver, jedan od globalno najslavnijih pisaca s kraja dvadestog stoljeća i uzor cijeloj jednoj generaciji prozaista, zaklinjao se u Čehova.

Voltaire (François-Marie Arouet)
Candide Zadig

Voltaire (François-Marie Arouet)
(Pariz, 1694 - Pariz, 1778)

Filozof, dramatičar, prozaist, pjesnik, historičar, epistolograf. Briljantan duh, jedan od protagonista prosvjetiteljstva i enciklopedizma, te grandiozne epohe u povijesti zapadne kulture, u kojoj se, na idejama kritičke znanosti, demokracije i ljudske jednakosti, oblikovao moderni svijet. Zbog sukoba sa članovima visoke aristokracije Voltaire je upoznao tamnicu (11 mjeseci u Bastillei), a onda i progonstvo (Engleska, 1726-28). Oduševljavajući se engleskim liberalnim društvom i ustavnom monarhijom, Voltaire tamo piše i priprema raznovrsna djela, među kojima osobito znamenita Filozofska pisma (ili Engleska pisma). Vrativši se u Pariz, ubrzo opet biva prognan, te nalazi utočište u dvorcu učene markize du Châtelet, gdje boravi deset godina u plodnome radu i sazrijevanju. Kasnije ga susrećemo nakratko na kraljevskim dvorovima (Pariz, Potsdam), da bi se od 1758. smirio na vlastitom imanju Ferney kod Ženeve. Voltaireovo djelo je ogromno, veoma razuđeno, i nemoguće ga je stilski i žanrovski jednoznačno odrediti. U jednoj osobi on je uvijek i filozof, i pisac, i novinar, i polemičar, današnjim rječnikom rečeno: angažirani intelektualac. Možda ga najbolje definira vlastita maksima: "Raditi znači živjeti", čiju varijantu nalazimo i u znamenitoj izreci njegovoga Candidea: "Il faut cultiver nôtre jardin" (Valja obrađivati svoj vrt). U općoj historiji ideja, Voltaire će zauvijek ostati svjetionikom borbe protiv religijskoga fanatizma i društvene nejednakosti, a za prevlast razuma i tolerancije.

Aleksandar Hemon
Pitanje Bruna

Aleksandar Hemon
(Sarajevo, 1964)

Prozaist, novinski kolumnist. Početkom 1992. godine, uoči rata i opsade Sarajeva, otputovao u SAD na tromjesečni boravak, na poziv Američkoga kulturnog centra. Prvu priču na engleskom jeziku - The Sorge Spy Ring (Zorgeov špijunski krug) napisao je 1995. Nakon nekoliko proza objavljenih u književnim časopisima, koje su bile vrlo zapažene, objavio je knjigu pripovjedaka The Question of Bruno (Pitanje Bruna). Ta knjiga je u Americi i u Velikoj Britaniji postigla takav književni uspjeh, da se za Hemona slobodno može reći kako je danas na Zapadu najcjenjeniji suvremeni pisac s područja bivše Jugoslavije. O svojoj poziciji pisca između dva jezika i dvije kulture, Hemon kaže: "Moja pozicija, tako, nije definisana nacionalnim kulturnim sistemima, koji vole da imaju čvrste i nepremostive granice. Ja sam između kultura, što nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se dešavaju čudne i nepredvidive stvari, gdje se miješaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. Moja odgovornost nije odgovornost nacionalnog književnika, nego odgovornost javne ličnosti koja učestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni mišljenja i informacija. Prostor te razmjene je globalan i uključuje kako bosansku tako i američku javnost. Kao profesionalni pisac mogu biti most izmedju različitih kultura, dok bi kao nacionalni književnik bio samo taraba."

Zuko (Zulfikar) Džumhur
Nekrolog jednoj čaršiji

Zuko (Zulfikar) Džumhur
(Konjic, 1920 - Herceg Novi, 1989)

Karikaturist, pisac, kazališni scenograf, neponovljivi televizijski kazivač-putopisac. Završio beogradsku likovnu akademiju u klasi Petra Dobrovića. Džumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izražavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtežu, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtač-ilustrator obilježio je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, često su bile rječitije od najboljega političkog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, Džumhurov crtež ima nešto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tušem. Takav je njegov, već klasični, portret Ive Andrića, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva Džumhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj čaršiji, izašla s Andrićevim predgovorom. Džumhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija. Osim Nekrologa jednoj čaršiji, Džumhur je objavio knjige Pisma iz Azije (Mostar, 1973), Hodoljublja (Zagreb, 1982), Putovanja bijelom lađom (Sarajevo, 1982), te Izabrana djela 1-7 (Sarajevo, 1989).

Ninova knjizevna nagrada



1954 Koreni - Dobrica Ćosić
1955 Neisplakani - Mirko Božić
1956 Beton i svici - Oskar Davičo
1957 Mrtve javke - Aleksandar Vučo
1958 Ne tuguj bronzana stražo - Branko Ćopić
1959 Nagrada nije dodeljena
1960 Izlazak - Radomir Konstantinović
1961 Deobe - Dobrica Ćosić
1962 Zastave - Miroslav Krleža
1963 Gladi - Oskar Davičo
1964 Tajne - Oskar Davičo
1965 Kiklop - Ranko Marinković
1966 Derviš i smrt - Meša Slimović
1967 Mreža - Erih Koš
1968 Mirisi, zlato, tamjan - Slobodan Novak
1969 Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji - Bora Ćosić
1970 Hodočašće Arsenija Njegovana - Borislav Pekić
1971 Roman o Londonu - Miloš Crnjanski
1972 Peščanik - Danilo Kiš
1973 Ratna Sreća - Mihailo Lalić
1974 Vir - Jure Franičević-Pločar
1975 Ljudi sa četiri prsta - Miodrag Bulatović
1976 Upotreba čoveka - Aleksandar Tišma
1977 Dom sve dalji - Petko Vojnić Purčar
1978 Vrata od utrobe - Mirko Kovač
1979 Zadat Život - Pavle Ugrinov
1980 Prijatelji - Slobodan Selenić
1981 Večetnji akt - Pavao Pavličić
1982 Tren 2 - Antonije Isaković
1983 Čizmaši - Dragoslav Mihajlović
1984 Hazarski rečnik - Midrag Pavić
1985 Zid smrti - Živojin Pavlović
1986 Testament - Vidosav Stevanović
1987 Zebnja na rasklapanje - Voja Čolanović
1988 Forsiranje romana reke - Dubravka Ugrešić
1989 Vaznesenje - Vojislav Lubarda
1990 Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba - Miroslav Josić Višnjić
1991 Hleb i strah - Milisav Savić
1992 Lapot - Živojin Pavlović
1993 Sudbina i komentari - Radoslav Petković
1994 U potpalublju - Vladimir Arsenijević
1995 Bezdno - Svetlana Velmar-Janković
1996 Mamac - David Albahari
1997 Oslobodioci i izdajnici - Milovan Danijlić
1998 Fajront u Grgetegu - Danilo Nikolić
1999 Karakteristika - Maksimilijan Erenrajh Ostojić
2000 Sitničarnica "Kod Srećne ruke" - Goran Petrović
2001 Hobo - Zoran Ćirić
2002 Ukop oca - Mladen Markov
2003 Pisac izdaleka - Vladan Matijević

Portret: Minutemen, San Pedro
Ponovo otkriveni genijalci

Ako jos niste, najtoplije vam preporucujem Minutemen riznicu, ima tu za svakoga ponesto. A ako vec imate, pronadjite opet ove albume negdje, vidjecete kako & zasto su na testu vremena dobili ocjenu odlican.

Zadovoljno preslusavao ovih dana: tonisaric@inet.hr

Prvo Iggy Pop zove Mike Watta da svira sa Stoogesima, pa Johnny Knoxville za spicu svog Jackassa stavlja Coronu, pa nabavljam na CD-u sve njihove albume, pa silni novi bandovi kao Rapture sviraju nesto sto su prije 20 godina ovi momci radili nenadjebivo ludje– da, red je da skinemo jebenu prasinu i zakucamo na vrata zabravljenih majstora. Opet.

Uglavnom: San Pedro je mjesto na kojem su vam vrlo velike sanse da izgovorenu psovku dobijete natrag, na materinjem jeziku– zbog brojnih iseljenika, mahom dalmatinski juzni otoci– ali je i mjesto gdje su dva prijatelja, D.Boon i Mike Watt pod utjecajem punka odlucili osnovati Minutemen. Tada je stvarana scena koju su, uz Black Flag, Sonic Youth i Husker Du, trojac iz ove price cinili uzbudljivom, najuzbudljivijom u to vrijeme.

Da sad ne davim sa kontekstom, u ovoj nostalgicnoj prici se, eto, mora spomenuti i etiketa SST, koja je odigrala kljucnu ulogu u tim godinama za americki rock, objavljujuci bisere nezavisnog rocka, od Descendents preko Meat Puppets do Firehose. Zanimljivo je i kako su Minutemen dali ime, jedno od najboljih u povijesti rocka. Asocijacije idu od obicnog opisa onoga sto rade (kratke, ubojite jednominutne duhovite skice), preko autenticnog naziva zapisnicara u doba americke revolucije, pa sve do naziva jednog nuklearnog projektila.

Prica jos kaze da je D.Boone svirao bas, ali je njegova cura prigovarala kako on treba svirati gitaru i Mike Watt je zarad prijateljstva pristao zasvirati bas, iako je bio sviracki neusporedivo kompetentniji. Rezultat su strukturalno i sviracki jako zanimljive i zabavne pjesme, ciji su nositelj bas i– bubanj. George Hurley je svojim funkoidno mastovitim bubnjanjem dodavao jos jednu dimenziju njihovoj glazbi. Bijeli funky... Hm.

Prvi snimci su bili kratke HC brze kritike americkog drustva, s rijetko duhovitim i cinicnim tekstovima. EP Paranoid Time ima politicke osvrte (izvrsna Joe McCarthy's Ghost, Fascist) i sjajnu glazbenu kulisu, ali sluzi kao predjelo za Punch Line, prvi album, snimljen 1981. godine. Taj njihov amalgam stilova, sviracka vjestina i svijest o trenutku u kojem se nalaze, izgovorena u par lapidarnih stihova koji te u isto vrijeme impresioniraju i zabavljaju nemaju puno primjera u svijetloj tradiciji americkog rocka.

Njihovi hardcore poceci su nam ostavili neke od najboljih pjesama tog americkog rocka, od Litlle Man With The Gun In His Hand, preko This Road pa do albuma Double Nickels On The Dime, dvostrukog LP-ja koji mnogi Minutemen obozavatelji izdvajaju kao najbolji. Najdrazi. Ima tu svega: od politickih (Viet Nam), uzasno zabavnih i simpaticnih (Political Song For Michael Jackson To Sing, Do you want new wave or do you want the truth), do nabrijanih (Dr Wu) i eto, pomalo planetarne Corona, koju svi sad znate zbog Jackassa. Album koji sadrzi dovoljno uzbudljivog materijala za visekratno preslusavanje, stvar koja je rijetkima tako polazila za rukom. Oni to rade sa srcem, zajebavaju se i sviraju, inteligentni su i znaju napraviti dobru pjesmu.

Svi ti termini sto su se lijepili uz njihovo ime, od post-hardcora, pa do bijelog phunka, preko raznih epiteta kojima se karakterizira njihova politicnost i angaziranost su stvar kojom se skretala paznja sa njihovog najveceg dostignuca: kratka dobra pjesma. Oni su ih napravili i previse, a super je sto su sada nabavljive na CD-formatu (Post-Mersh vol.1,2 i 3 je jedan od boljih poklona koji mozete odabrati), pa ih se moze prikupiti uz relativno malo novca i jos manje truda, kompletan opus kojemu se nema puno toga za dodati. Plus sto imate na Internetu hrpu obozavatelja koji su se potrudili ispisati tekstove i svastanesto, kako to vec na Medjumrezju znaju...

E, i nakon Nickels, snimaju mini LP Project:Mersh (inace mersh je posprdan naziv za komercijalu, u zargonu prosjecnog San Pedro mangupa) kojim su se htjeli pojavljivati i na radiju, ali naravno, nikad nisu dosli do zasluzene medijske paznje (kao ni Meat Puppets, kojima je Cobain, eto, malo pomogao, pa kao ni Husker Du, uostalom). Od onih energicnih pocetaka, malo su usporili i umijesali svega u svoju zvucnu sliku, a rezultat je solidan album 3-Way Tie (For Last), a koji naravno ima itekako svijetlih trenutaka.

Po izlasku tog albuma, na turneji, u izuzetno tragicnoj nesreci umire D.Boon, 27-godisnjak i krasna prica o Minutemen prestaje. Mike i George odlucuju ostaviti se instrumenata, bolno pogodjeni smrcu svog prijatelja. Ali, upornim telefonskim pozivima, izvjesni Ed je uporno pozivao Mikea da se nadju i naprave probu, na sto je ovaj nevoljko pristao. Ubrzo Mike shvaca da je Ed (from Ohio, kako se predstavljao) sjajan mladic, sve ono sto je bio D.Boon i vrlo brzo nagovara Georga da pocnu ponovo svirati. Rezultat toga su tri Firehose albuma i neke od najboljih pjesama ikada. Mada, to je jedna druga prica...

Ako jos niste, najtoplije vam preporucujem Minutemen riznicu, ima tu za svakoga ponesto. A ako vec imate, pronadjite opet ove albume negdje, vidjecete kako & zasto su na testu vremena dobili ocjenu odlican.

Studeni Studeni ili Cisto kao suza
Objavljen 1990. za Search & Enjoy u 100 komada, singl “Cisto kao suza” se izgubio u “vrtlogu rata”, kao i mnogi nasi vinili iz tog doba. Ipak, ako se ne varam, ceo tiraz je otisao i danas je jako trazen medju onima koji znaju sta su prave stvari.

Pise: Predrag Delibasic
Receno je vise puta, ali zasto ne ponoviti jos jednom: kada se sve okolnosti uzmu u obzir, nije tesko priznati da je pocetak 80-ih kod nas bio najbolji period u muzici. Pa ako ovu tvrdnju uzmemo kao cinjenicu zasto je onda kraj iste decenije bio tako los?

Osim par retkih grupa koje su uspevale da krajem 80-ih objavljuju za RTB i Jugoton, a da nisu duboko gazili u ljig(u) sve sto je valjalo ili nikad nije objavljeno kako treba, dakle na vinilu, ili je zavrsilo sa zakasnjenjem od nekoliko meseci, pa i godina za nekog od ondasnjih nezavisnih izdavaca.

Studeni Studeni su zapoceli sa radom u drugoj polovini 80-ih u Zagrebu. Detalji su, kao i obicno u mom slucaju, vrlo “magloviti”, ali gitarista Goran Kostic- Kosta je nesto pre Studenih bio u grupi Blitzkrieg (fenomenalni garazni punk bend u kojem su zapoceli i Fix- kasnije SKOL, te Aleksandar iz Machine Gun), dok je pevac Dino pekao zanat u hard core grupi Generali. Ciro (bas) i Krljo (bubanj) su najverovatnije i sami bili u nekim bendovima, ali ko ce sad sve to da pohvata.

Prica kruzi da je bend dobio ime tako sto su jednom prolazili pored zida gradilista izlepljenog plakatima. Dva plakata su reklamirala izvesni dogadjaj koji se desavao u Novembru i kako su plakati bili prelepljeni skoro jedan preko drugog reci ”Studeni Studeni” su bile u jednoj liniji, te…

Za bend sam cuo nakon njihovog nastupa na sarajevskom Poet Rock festivalu negde ’88. Po povratku sa istog osoba koja se trenutno krije iza promoterske megakorporacije Bad Music for Bad People je sa ushicenjem pricala o zagrebackom bendu koji opasno przi i svira cak obradu “I Wanna be Your Man”. Jedva sam cekao da cujem te purgere!

Elem, dan za bliski susret sa Studenima je dosao u maju 1989. Nakon silnih peripetija sa kolima, mala ali odabrana ekipa fanatika obrela se u basti SKC-a, gde smo uz pivo ubijali vreme do pocetka finalne veceri POK-a (Palilulska Olimpijada Kulture). A onda smo se uputili ka Akademiji, gde je prava zabava tek trebala da zapocne.

Ne secam se vise ni kako, ali jednostavno smo se upoznali sa ekipom iz benda jos za vreme probe, tu se zadesila i jedna izuzetno ljubazna gospodja iz POK-a (retkost kod nasih organizatora) koja je sredila da besplatno udjemo, svi smo bili super raspolozeni i alcohol je cudnom igrom slucaja narednih nekoliko sati zavrsavao u nasim rukama bez prestanka.

Momci iz benda su bili super, mada je u picu prednjacio bubnjar Krljo. Svirka je bila fenomenalna, ukljucujuci i odlicnu obradu “Up Front” Wipersa. Nakon koncerta se nastavilo sa picem ispred kluba i zezanjem sa bendom (tj. bendovima, posto su tu bili i decki iz Sin Albert). Najinteresantiji dogadjaj se desio kad je pevac Studenih Dino rafaljnom paljbom izgovorio recenziju nedavno odrzanog koncerta Nomeansno u Ljubljani. Bez zastoja, bez gre{ke.

Ali, posto je ovde rec o singlu, da ga se i dotaknemo. Objavljen 1990. za Search & Enjoy u 100 komada, singl se izgubio u “vrtlogu rata”, kao i mnogi nasi vinili iz tog doba. Ipak, ako se ne varam, ceo tiraz je otisao i danas je jako trazen medju onima koji znaju sta su prave stvari. Jedina zamerka singlu je rezanje- verovatno jedan od nasih najgorih rezova ikad, ali Jugoton je tada uglavnom ionako katastrofalno rezao. Par ljudi koji su culi originalne snimke mi je reklo da to ne moze ni da se uporedi sa finalnim rezom singla.

Pesama ima pet, nijedna nije losa, rokenrol je to kakav nije cesto dosao iz nasih krajeva, mada, valjda vec znate za bend. Ako ne znate, obrazujte se cim pre!

Love, Peace, Space!

ponedeljak, 12. jul 2004.
Gost: Zoran Janjetov, novosadski Moebius Autor: Ivan Tobić

Ako kojim slučajem u neki od internet pretraživača ukucate ime Zorana Janjetova, dobićete rezultat od nađenih čak 1470 sajtova. Nakon najpsihodeličnijeg domaćeg stripa svih vremena Bernarda Panasonika, Janjetov se oprobava na francuskom tržištu, te postaje kultna figura evropskog stripa. Izdavačka kuća Les Humanoides Associes 1997. godine objavljuje njegov prvi album na francuskom tržištu, što momentalno postaje jedan od najprodavanijih strip albuma godine.




Sarađuje sa legendarnim Moebiusom i Jodorowskim, dok najžudnijim bojenjem stripove finišira Fred Beltan. Bez obzira na svetsku slavu Janjetov ostaje veran najstripovskijem srpskom gradu, Novom Sadu.



Novembra ove godine, Bernard Panasonik je doživeo svoj reprint, pojavivši se na ovdašnjem trzistu po prvi put kao celokupna zbirka koju su ovdašnji čitaoci nekada imali priliku da čitaju u nekadašnjem rok magazinu Ritam.



Bernard Panasonik je kombinovao nadrealne psihodelične priče sa uticajima elektronske muzike. Kako ti sve to deluje desetak godina kasnije kada se tehno kultura bazira najviše na formi, a manje na sadržini?



Zoran Janjetov: Tehno kultura je prestala da bude zanimljiva sredinom devedesetih, kad se previše raširila i profanisala. Srećom, neke njene grane su evoluirale u nove oblike, pa još uvek ima interesantnih stvari, što će šira publika, naravno, prihvatiti prekasno, kao i obično. Kroz Panasonika sam uvek tražio kontakt s ljudima koji žele da misle unapred.



Pošto je forma nosilac sadržine, uvek su me privlačile stvari koje su po formi dovoljno jake da mi obrate pažnju na sadržinu, a ne obrnuto. Panasonik je i po formi i po sadržini uvek bio nedovoljno definisan i potpuno otvoren, pa ga vreme za koje je vezan ipak nije progutalo. I danas se čudim odakle sam izvlačio toliku količinu blesavosti... I još nešto bi valjalo pomenuti: Love, Peace, Space!



Kako je sarađivati sa jednim Moebiusom i Jodorowskim?



Zoran Janjetov: S normalnim svetom strahovito je jednostavno sarađivati. S Moebiusom zapravo i ne sarađujem, samo sam nastavio njegovu seriju, a sa Jodorowskim je čista pesma. On je jedno brižno i anđeosko biće, koje ima neograničeno poverenje u ljude za koje piše. Saradnja se zapravo svodi na to da on napiše scenario, a ja nacrtam strip... bez ikakvih dodatnih opterećenja, komentara i zahteva.



U kojim tiražima su štampani tvoji stripovi?



Zoran Janjetov: Nisam baš od početka pratio poslovni deo cele priče, ali, posle skoro 17 godina saradnje sa Humanoidima, početni tiraži mojih albuma kreću se između 50 i 60 hiljada primeraka, što se proda za par meseci, pa se doštampava. Tiraži van Francuske su manji, ali pristojni: Amerika 10 000, Nemačka 8000... Albumi izlaze u svim zapadnoevropskim zemljama, čak i u Poljskoj, a uskoro kreću u Koreji i Tajvanu!



Kakvo je stanje u francuskom stripu?



Zoran Janjetov: Meni izgleda sasvim moćno i zdravo. U odnosu na ostatak Evrope, totalno čudo! Knjižare su pune božanstvenih albuma, da se čovek izgubi...

Miljenko Jergović:
Stope

Nakon tri i pol godine opsade Sarajeva djeca će o Gavrilu Principu nešto drugo učiti, i više neće biti njegovih malenih stopa utisnutih u asfalt kod Latinske ćuprije. Sve će se domovine smanjiti i skupiti, kao da je netko uključio pogrešan program u vešmašini, a cijela jedna lažna povijest borbe naših naroda i narodnosti za slobodu pretvorit će se u niz privatnih uspomena

U četvrtom razredu osnovne prerastao sam cipele Gavrila Principa. Sjećam se, bilo je to početkom maja, išao sam s bakom na Bistrik u neku posjetu, i prije nego što smo na pješačkome prešli Obalu vojvode Stepe, stao sam u njegove stope utisnute u asfaltu, onako kako je Gavrilo stajao pucajući u Ferdinanda, i shvatio da imam veća stopala od njega. Bio je to prvi znak odraslosti, a to se nikad ne zaboravlja.


Principove stope utisnute u asfaltu koje su nekada u Sarajevu obeležavale mesto atentata (na zidu piše: "...svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom")


U školi smo učili da je Gavrilo Princip učinio veliku stvar za nas kada je ubio austrougarskoga nadvojvodu. Bio je to povod za Prvi svjetski rat, a razlozi su, učili smo, bili druge vrste. Austrijanci su gradili prugu Sarajevo–Višegrad da bi mogli napasti i osvojiti Srbiju. Onda im je on ubio prestolonasljednika, pa su je i napali. Konstrukcija je bila prilično neuvjerljiva, kao i većina onoga što smo o historiji naših naroda i narodnosti učili iz poznavanja prirode i društva, ali nije bilo na nama da sumnjamo. Zašto je učiteljica zaboravljala napomenuti da je Gavrilo ubio i Ferdinandovu trudnu ženu Sofiju? To će sljedećih godina zaboravljati i nastavnica historije. I jednoj i drugoj bilo je neugodno, kao i autorima naših udžbenika, jer su se potpuno identificirali s Gavrilovim činom, pa su nekako htjeli da im se ne broji ubojstvo trudne žene, nego samo atentat na budućega cara.

Moja baka bi, međutim, vazda napomenula tužno Sofijino stradanje. Ona se nije identificirala, nego je provodila život i stradavala u više carevina, kraljevina, država i republika. Je li me ona naučila da mislim drukčije od udžbenika povijesti? Ne, nedaj Bože! Njezin je nauk bio da sve valja po strani preživjeti, te sebi i svojima čuvati živu glavu. Prvi preduvjet za to bio je da nikada ne pokažeš da si drukčiji. Ali, skoro svake smo nedjelje išli kod tete Melanije i čika Bude na sijelo i kolače. Dok su se njih dvije družile, meni je čika Bude pokazivao svoje albume s poštanskim markama i pričao priče o vremenima kad su štampane pojedine marke. Kralj Aleksandar, pa kralj Aleksandar sa crnim florom, pa kralj Aleksandar preko čijeg lica piše NDH. Nisu još imali svoje marke, pa su udarali pečate preko kraljevskih jugoslavenskih, rekao je čika Bude. Pitao sam ga zašto nema marke s likom Gavrila Principa. Jeb’o on sebe, odgovorio je čika Bude, zbog njega sam spavao po drveću! Čika Bude Dimitrijević, penzionisani poštanski službenik, bio je solunaš, i zbog toga nije volio Gavrila. Naišla je bila velika voda, pa su se, on i njegova jedinica, penjali po drveću da ih rijeka ne odnese. Bilo je to u Albaniji.

Kada smo krenuli kući baka me je upozorila da nikome ne govorim šta je za Gavrila Principa rekao čika Bude. Nije mu bilo lako, jedva je živu glavu izvukao kad je bio solunski borac. Dobro, mislio sam, i nikome nisam ništa govorio. U školi smo ispočetka učili ono što smo učili. Svako znanje o povijesti naših naroda i narodnosti jednoga će se dana izokrenuti, pa ćemo svi zajedno vjerovati u nešto suprotno. Tada to nisam znao, a ni danas kada znam, nije mi mnogo lakše. Kada je umro čika Bude, sahranili su ga na katoličkoj parceli, da bi mogao ležati u istoj grobnici s tetom Melanijom. Pitali su ga: je li može tako? Može, odgovorio je, ionako sam se udao, a ne oženio. Svi su se smijali kada je to rekao. Dobar je čovjek bio, moj pratetak Budimir Dimitrijević, pa su ga mogli sahraniti i na šintoističkoj parceli, njemu bi bilo potaman.


Nadvojvoda sa suprugom u poseti Sarajevu...


Na filmu je Gavrila igrao Irfan Mensur. Kasnije je snimljena još jedna verzija s drugim glumcem, ali što se mene tiče, Mensur je bio pravi Gavrilo. S onim rijetkim brčićima koji su se nosili u ona vremena, a zbog kojih se u moje vrijeme ne bi sviđao nijednoj djevojčici u razredu. Bio sam treći gimnazije kada nas je profesor psihologije nagovarao da opet pogledamo taj film. Čudan je čovjek bio taj Grković: hvalio je Gavrila Principa kao da govori nekome u inat. A još uvijek nisu bila došla vremena od inata, jer je Principova povijesna uloga i dalje bila neprikosnovena. I otiđite na staro Koševsko groblje, i poklonite se ispred spomen grobnice Vidovdanskih junaka!

E, kada je to izgovorio, meni je bilo prekipilo. Je li to onaj spomenik koji je sagrađen od kamenja srušenih spomenika, pitao sam Grkovića. On je šutio i gledao me kao Staljin Trockog. Bio je bijesan, a meni je bilo drago što mi, zapravo, ne smije ništa reći. Jer sve što bi rekao bilo bi opasno po njega. Profesor Grković bio je nacionalist, a mene je držalo pubertetsko junaštvo. Skoro da sam bio poput Principa prije nego što će opaliti u Ferdinanda i njegovu trudnu ženu. Jedino što sam imao stopala za šest-sedam brojeva veća.


...i na reljefu u zamku Artštetn u Austriji u kojem su sahranjeni


Tu bi se nekako i mogla završiti jedna povijest Sarajevskog atentata. Profesor psihologije najavio je ono što će doći za osam-devet godina, kada će i on biti jedan od ljudi koji su prezreli grad i svoju mladost u njemu, pa su odlučili ubiti Sarajevo. Nakon tri i pol godine opsade djeca će o Gavrilu Principu nešto drugo učiti, i više neće biti njegovih malenih stopa utisnutih u asfalt kod Latinske ćuprije. Sve će se domovine smanjiti i skupiti, kao da je netko uključio pogrešan program u vešmašini, a cijela jedna lažna povijest borbe naših naroda i narodnosti za slobodu pretvorit će se u niz privatnih uspomena. Neki na te uspomene gledaju s nježnošću, a drugi ljutito tvrde kako ih nemaju, spremni da ispočetka, skupa sa svojom djecom, nauče još poneku lažnu povijest, ali ovoga puta samo o jednom narodu.

Prošle zime se, međutim, dogodilo nešto što izlazi izvan logike zbivanja. U Sarajevu je jedan kustos zatražio da se Gavrilove stope vrate u asfalt. Objasnio je to povijesnim i turističkim razlozima. Na to se javio predsjednik jednoga od udruženja sarajevskih branitelja, koji je rekao da bi se u tom slučaju trebao vratiti i spomenik Ferdinandu i Sofiji. Taj spomenik stajao je s druge strane Obale, a porušen je s uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Branitelj se, pretpostavljam, želio inatiti kustosu, ali prijedlog mu je odličan. Umjesto spaljivanja iluzija, trebali bismo sačuvati spomenike na njih.

Ne vjerujem u historijske pouke, ali mi se čini da su naši narodi i narodnosti, boreći se za slobodu, tonuli u sve veća i veća govna. Prvo smo otjerali okupatore i jako za njima zaostali, da bismo zatim jedni drugima postali okupatori i zaostali sami za sobom. Sad molimo i kumimo da nas se pusti u Europu, a ona nas mjerka i samo što nam ne kaže: Može, ali ako obećate da ćete se popraviti! Mi smo, međutim, nepopravljivi. Samo mrtvi su shvatili pouke. Čika Bude Dimitrijević, moja baka, a vjerujem i Gavrilo Princip. Možda sam naivan, ali mi se čini da on lično ne bi opet ubio Ferdinanda i njegovu trudnu ženu.

Miljenko Jergović

Tragika samovanja
Dragoljub STOJADINOVIĆ 12.07.2004, 19:16:22

POSLE Drugog svetskog rata, kad je kod nas počelo da se sumnja u socijalistički realizam, Tomas Man i njegove dve najčuvenije novele "Smrt u Veneciji" i "Tonio Kreger", koje "Novosti" sutra objavljuju, bile su često na usnama svih onih mladih ljudi koji su pomišljali na nove književne puteve i nove teorijske izazove. Nije bilo nijednog njihovog razgovora vezanog za literaturu, a da se slučaj jednoga od dvojice junaka ovih novela ne uzme za primer u raspravi.

U sve to se, po modi onog vremena, mešao Frojd, koji je ove rasprave začinjavao problemima nesvesnog, libidinoznog i erotskog. Ali, kad god se povela reč o odnosu umetnosti i stvarnosti, slučaj Gustava Ašenbaha ili Tonija Kregera nije mogao da bude zaobiđen. Onaj ko uzme komplete književnih časopisa onoga vremena naići će neizbežno na neki od fenomena vezanih za ova dva junaka Tomasa Mana u mnogobrojnim raspravama koje su povodom sličnih književnih tema objavljivane kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog veka. Bez Manovih junaka prosto se nije moglo biti u književnom trendu.

Šta je to što je mladi svet toliko vezivalo za ovoga pisca, koji je te novele napisao početkom veka i koje su se kod nas pokazale toliko aktuelnim kad je taj vek uvelio bio zagazio u svoju drugu polovinu? Nije to bilo samo zbog okolnosti (možda čak najmanje zbog nje) što su naši pisci početkom veka, kad su ove novele prvi put ugledale svetlo dana, još uveliko raspredali priče o čuvenom vampiru Savi Savanoviću i sladili socijalne brke glavama šećera, kao da su vekovima udaljeni od ovog nemačkog pisca. Bilo je to zato što su ta posleratna vremena za književna prevratništva najednom postala burna i što se književna čaršija naglo podelila na one koji su zastupali realizam i one koji su bili grlati pobornici modernizma.

Nije teško pogoditi da je Man ohrabrivao ove druge, a opako ljutio one prve. Gustav Ašenbeh i Tonio Kreger, o kojima govore ove dve Manove novele, nisu se ponašali na klasičan način. Prvi se, uz veliki nemir i skandalizovanje jednih i divljenje drugih, zaljubljivao u jednog mladog, snenog muškarca, dok je drugi, doživevši udvaračko razočarenje sa jednom mladom damom, pobegao u sebe teško pogođen što mu ne polazi za rukom da se izmeša sa takozvanim "običnim" svetom i svakodnevljem u kojem boravi, iako tome toliko teži. U oba slučaja reč je o junacima koji su kao svoj životni poziv izabrali literaturu i čak osećali izvesnu predodređenost za taj oblik vlastitog stvaranja sveta.

Tako se u raspravama dolazilo do starog, klasičnog pojma o Erosu i Tanatosu. Tomas Man koji je već, kao dvadesetpetogodišnjak, bio stekao ogromnu slavu romanom "Budenbrokovi" i koji je tu osetio zakonitost i neizbežnost nestajanja građanskog sveta kojem je i sam pripadao, kao da je u ovim novelama osetio potrebu da utekne od tragike kojom je taj njegov prvi roman bio natopljen i potraži korene ili čak razloge tog proročanskog najavljivanja puta kojim njegov svet ima da ide. "Smrt u Veneciji" i "Tonio Kreger" se mogu shvatiti kao dokaz da umetnik nekako zakonito dolazi u sukob sa svetom i da ono o čemu on piše nije dovoljno obavezano vremenom u kojem on živi. Kreger i Ašenbah, možda baš zato što su se poduhvatali da sami stvaraju vlastiti svet, bivaju izgnani iz stvarnosti.

Međutim, Tomasa Mana, njihovog tvorca, taj dvadeseti vek, koji je ovim novelama najavljivan, pojavom fašizma, tek je imao da iznenadi i dovede u mnogobrojna iskušenja, koja su ovo bekstvo Ašenbaha i Kregera sve više i sve predodređenije najavljivala kao vrstu izlaza u opštem bezizlazu. Činilo se kao da se radi o ukletosti po kojoj onaj koji gradi vlastiti svet, koji dakle uzima ulogu Boga u svoje ruke, mora da dodirne ledeno krilo smrti. Uostalom, Ašenbah i bukvalno ovde umire. Ali ono osnovno tiče se jedne zajedničke težnje dvojice junaka da otkriju ono lepo, ono nedostižno i da ga, svejedno što rađa tragediju i što se Eros i Tanatos time jednače i dodiruju (jer krajnosti ubijaju), uhvate u mreže svoje umetnosti. To ima svoju cenu ali ovim junacima nije teško da je plate. Ašenbah umire - Tonio Kreger biva izgnan iz sveta.

Slutite koliko je sve to izazivalo potrebu da se u ove teme zađe u ona posleratna prevratnička vremena. Danas te novele imaju moć da nas učine imunim pred svim tajnama i zagonetkama koje novi milenijum ne prestaje da stvara i u kojima smo, baš kao i ova dva junaka, nekako tragično beznadežni i raspeti.

IZDVOJEN OD SVETA
"NA ivici mora zastade, oborene glave, crtajući vrhom noge po vlažnom pesku, zatim uđe u plitko predmorje, koje mu ni onde gde je bilo najdublje nije vlažilo kolena, prođe kroza nj, izmičući nemarno i stiže do peščanog spruda. Tamo je zastao za časa, okrenuvši lice prostranstvu, a zatim poče da korača dugim uskim komadom obnaženih tela širokom vodom odvojen od kopna, rastavljen od drugova gordom ćudi, hodio je on, pojava potpuno izdvojena i lišena svih veza, a kosa mu je lepršala tamo napolju, u moru, u vetru, pred maglenom beskonačnošću."

Tako je naslikan Gustav Ašenbah na jednoj plaži, sam i izdvojen iz sveta nekoliko trenutaka pred svoju smrt u noveli "Smrt u Veneciji".

STO DELA SRPSKE UMETNOSTI
Novi Sad, 24.jun 2004 -Knjiga”Sto dela srpske umetnosti” koja sadrži vrhunska ostvarenja graditeljstva, slikarstva, grafike i skulpture od 12. veka do danas u izboru i tumačenju prof. dr Miodraga Jovanovića, izdanje “Pirga” iz Beograda i “Prime” iz Gornjeg Milanovca, premijerno je predstavljena juče u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu. O knjizi su govorili mr Branka Kulić upravnica Galerije, istoričari umetnosti Jevta Jevtović, Dejan Radovanović, a u ime izdavača Nikola Imperl.
- Najteže je profesoru Jovanoviću bilo napraviti izbor iz bogate srpske baštine i svesti ga na samo sto jedinica - smatra Jevtović, inače dugogodišnji direktor Narodnog muzeja u Beogradu i recenzent ove knjige. - Taj posao on je uradio na najbolji način, primenjujući u svom pisanju sažet način saopštavanja, spajajući stručan i popularan pristup. Zato se ova knjiga čita kao skraćen kurs istorije srpske umetnosti - zaključio je Jevtović.

Po mišljenju Radovanovića napraviti lični izbor je bilo rizično, ali upravo takva knjiga nam je bila potrebna na izdavačkom polju. Jovanović je idealana ličnost za ovaj zadatak, jer njegovi kriterijumi su uvek dovoljno jasni, a terminološke odrednice precizne.

Po rečima izdavača knjige, gospodina Imperla, intenzivan rad na njoj je trajao čitave dve godine. Sa tehničke strane ona je bila veoma zahtevna. Bilo je veoma teško doći do dobrog slajda pojedinih arhitektonskih objekata, kao i slikarskih dela. Takođe je tekst o svakoj odabranoj jedinici bio sveden na samo dvadeset dva reda, što je za profesora Jovanovića bio otežavajući faktor. Pošto tekst o svakom umetničkom delu reprodukovanom u boji ide paralelno i na engleskom jeziku, bilo je određenih problema i sa terminologijom iz naše srednjovekovne kulture za koju je bilo teško naći adekvatne izraze na engleskom. Ono što ova knjiga, inače namenjena i stranim čitaocima, pokazuje, je da smo kroz istoriju umetnosti imali ista kretanja i stilove kao i Evropa, i to čini njen značaj još većim.

Zahvaljujući se na kraju učesnicima profesor Jovanović je naglasio da se pri izboru služio kriterijumom da u knjigu uđu svi oni stvaraoci koji su doprineli srpskoj kulturi, dakle i Cincari i Grci, Nemci, Italijani. Takođe u nju su ušla dela koja se nalaze i van naše zemlje, recimo u Hilandaru, Makedoniji, Italiji. Inače, u knjigu su uvrštena dela samo onih autora koji nisu među živima, što je po rečima Jovanovića bio jedan od preduslova za slobodan izbor dela uvrštenih u ovu antologiju.

U muzičkom delu programa predstavljanja knjige “Sto dela srpske umetnosti” učestvovao je Mešoviti hor KUD “Svetozar Marković” pod dirigentskom upravom Božidara Crnjanskog.

A.Tišma - Dnevnik

Izbor nije lakSavo POPOVIĆ 12.07.2004, 19:21:22

PROF. dr Miodrag Jovanović, istoričar umetnosti se još na početku svoje karijere, kao asistent Dejana Medakovića opredelio za 18. i 19. vek. Ali, bavi se i 20. vekom, pa za sebe voli da kaže, kako napominje, da je istoričar umetnosti “opšte prakse”. Tvrdi da su najbolji lekari opšte prakse jer sve moraju da znaju. Ogromno znanje i “dijagnostička” nepristrasnost i jesu bili potrebni da bi se sazdalo delo “Sto dela srpske umetnosti”, knjiga kakvu evropske zemlje imaju od 18. i 19. veka. Antologiju, kako je neki stručnjaci nazivaju, hvaleći i njen stil.
Koliko ste pripremali ovo delo?
- Dozvolite mi da odgovorim kao naši profesori u vreme samoupravljanja kad su ih pitali koliko treba propisati profesoru da spremi čas: “Ja to spremam već 40 godina”. Kad kažem da smo radili oko dve godine na knjizi, treba podrazumevati da to nije bilo samo pisanje, već niz priprema korektura, prevodi na engleski, ilustracije...
Sigurno ste imali dileme šta uvrstiti, šta odbaciti. Recimo, u knjizi nema Bogorodice LJeviške?
- Ako stavite Gračanicu onda skoro istu priču morate ispričati i za Bogorodicu LJevišku i tako se ponegde selekcija sama nametnula. Čuo sam mnoge zamerke zašto je nešto uvršteno, odnosno zašto je izostavljeno. Verujte nije bilo lako opredeljivati se. Ali, ovo nije antologija kako su je neki nazvali. Antologija podrazumeva izbor najboljeg, najreprezentativnijeg, najlepšeg i onda se stiže do onog što se zove remek-delima.
Ne. Ipak sam se trudio da se iz ovog pročita i tok istorije umetnosti kod Srba. Trebalo je paziti da se nešto ne ponovi jer imate četiri romantičara, pet impresionista.
Da li je u tome razlog što ste odabrali ne baš karakteristično Šerbanovo delo?
- Dobro ste to osetili. Mada sam se čuvao subjektivnog pristupa nisam mogao a da se ne odlučim za Šerbanov portret Lazara Trifunovića. Trifunović je bio moj prijatelj, sjajan čovek i naučnik koji je umro u punoj snazi. Tu sam sebi dozvolio da budem subjektivan.
Nije li, međutim, umesto mozaičke predstave kralja Petra prvog na Oplencu moglo biti neko značajnije delo? Arhitektu Zlokovića niste uvrstili u “Sto dela...”, a njegova Dečija klinika je u svim repernim arhitektonskim enciklopedijama.
- Možda sam subjektivan kada je Oplenac u pitanju. To je veličanstven spomenik i arhitekture i zidnog slikarstva - mozaika. Smišljali su ga najbolji vizantolozi i istoričari umetnosti Srbije, najbolji ruski emigranti - istoričari i arhitekte. Mozaici su rađeni od venecijanskog stakla u jednoj berlinskoj firmi i od toga je napravljena potpuno nova celina. To je i grobnica srpskih vladara. To sve zajedno uzbuđuje i ne slažem se sa onim ocenama koje to karakterišu kao kič. Prihvatam zamerku za Zlokovića, ali ušla je Korunovićeva pošta.
Gde ste se najviše kolebali?
- Ja sam više vezan za 18. i 19. vek. Tu je pretila opasnost da budem pristrasan.
Možete li pomenuti i neko konkretno ime?
- Moderno srpsko slikarstvo bez Milana Konjovića je nezamislivo. Milan Konjović je bio u koncentracionom logoru Osnabrik gde je bio i moj otac. Konjović je 1942. u trenutku ljudske slabosti, kažu psiholozi, odlučio da se opredeli kao Mađar i on je pušten. Moj otac i mnogi drugi jugoslovenski oficiri su u logoru ostavili svoje kosti. Subjektivno - izostavio bih ga. Objektivno, to nije bilo moguće.

Evasive Welles' fee ploy exposed

By Ian Youngs
BBC News Online entertainment staff



The film is known for its atmospheric, shadowy suspense
Orson Welles went on the run from film producers in Europe to try to get more money out of them for his role in The Third Man, a new documentary reveals.
Welles was chased from Paris to Rome and back when he was supposed to be filming the classic in Vienna in 1948, according to Shadowing The Third Man.

Producers even hired a magician in Rome to coax him, according to one story.

The Third Man was voted best British movie in 1999. The documentary gets its premiere in London on Friday.

Welles, who died in 1985, played racketeer Harry Lime in the atmospheric thriller set in post-war Vienna.

He bribed the lady on the switchboard to say that Mr Welles was out

Guy Hamilton
The Third Man assistant director
Angela Allen, continuity assistant on the original film, told the behind-the-scenes documentary Welles eluded producers as they tried to track him down.

"They tried to find him in Paris and they got to Paris and he was in Paris," she said.

"The moment [production assistant] Bob Dunbar got to Paris, his little lordship [Welles] had flown to Rome. And they got to Rome, he'd gone back to Paris. He played the games."

The original film's assistant director Guy Hamilton - who went on to direct four James Bond movies - told the documentary: "He bribed the lady on the switchboard to say that Mr Welles was out.

"And then the location manager bribed the switchboard operator to put him through."

Welles eventually arrived in Vienna from Rome about a week late after being hunted by legendary producer Alexander Korda, Shadowing The Third Man director Frederick Baker said.


US actor Joseph Cotten starred as author Holly Martins
"It was definitely part of his negotiation strategy to get the best deal possible," he told BBC News Online.

"He really wanted to test Korda's limits, so he made life difficult."

Mr Baker said Mr Korda's nephew told him after the documentary was complete that another family member, Vincent, tried to lure Welles out by hiring a magician.

"Orson Welles was an amateur magician himself, and he just loved meeting other magicians," Mr Baker said.

"Vincent brought the best magician in Rome. That was just another way to try and get him."

But Welles' delay may have inadvertently led to some of the movie's most iconic shots, Mr Baker said.

Director Carol Reed experimented with shadows while waiting for Welles, resulting in Harry Lime's famous first scene, where he runs down a street followed by his huge shadow.

But it was not Welles running down the road - it was Mr Hamilton in a big coat and hat, acting as his double.

"The reason he was able to do those shots was because everybody was waiting for Orson," Mr Baker said.

"So Carol Reed actually turned it to his advantage and started playing with the shadows. If Orson had been on time, they might have shot that differently.

Wardrobe

"The clothes they put on Guy then determined what Orson's wardrobe was going to be. So Harry Lime's clothes were actually decided by the bloke who was his double and his shadow."

The Third Man also starred US actor Joseph Cotten as author Holly Martins trying to track down Lime, and Brief Encounter star Trevor Howard as a British army major.

Shadowing The Third Man is being screened at the National Film Theatre (NFT) in London on Friday as part of its Crime Scene festival.

It is then expected to be broadcast on digital channel BBC Four to mark the centenary of The Third Man author Graham Greene's birth.

I realised I could shadow the film and tell the story of the making of the film through the film itself

Frederick Baker
Shadowing the Third Man
For the documentary, Mr Baker projected many of the classic movie's scenes directly onto their original Viennese locations in a technique that has been hailed as "revolutionary" by the NFT.

Mr Baker said there were "amazing parallels" between the film's fictional plot and what actually happened when the film was made.

"Orson turned up late, just like his character, he was very difficult, just like his character," Mr Baker said.

"There was a conflict between the Americans and the British, just as there is between Cotton and Trevor Howard.

"So I realised I could shadow the film and tell the story of the making of the film through the film itself. No-one's ever done that."

Malkovich to portray artist Klimt


John Malkovich is known for playing quirky characters
Hollywood actor John Malkovich is to play the part of Austrian painter Gustav Klimt in a film about the artist's turbulent life.
He will lead a cast including French actress Laetitia Casta and German stars Veronica Ferres and Otto Sander, the film's German financiers said.

The Art Nouveau painter, best known for his images of beautiful women, founded the Vienna Secession movement in 1897.

The biopic will be directed by prolific Chilean film-maker Raoul Ruiz.

Born in 1862, Klimt became a leading figure in the Art Nouveau movement - which rebelled against the traditional academic art world - though his style remained unique.

The Austrian painter became a target of fierce criticism and censorship during his lifetime for his starkly erotic painting.

John Malkovich recently finished filming The Libertine in the Isle of Man, in which he played King Charles II to Johnny Depp's Rochester.

He will next be seen in cinemas in Colour Me Kubrick, based on a real life story about a conman who posed as reclusive film director Stanley Kubrick.

Umetnik u krizi
Dušan STANKOVIĆ 11.07.2004, 18:48:47

OPSESIVNA tema o ostarelom čoveku koji se zaljubljuje u mladića razjašnjena je posle pola veka po objavljivanju novele "Smrt u Veneciji", koju naš list, zajedno sa dužom pripovetkom "Tonio Kreger", objavljuje u sredu u biblioteci "Novosti". Priča o starom umetniku koji sa žudnjom posmatra plavokosog mladića na venecijanskom lidu objasnila je Manova supruga Katja 1976. godine kada je u tadašnjoj Zapadnoj Nemačkoj objavljeni njeni memoari.

Prema njenoj priči, u to vreme Man je pravio skicu za obimna dela "Čarobni breg" i "Josif i njegova braća". Zbog toga je sa suprugom otputovao u Veneciju, gde upoznaje poljsku porodicu čiji je jedan od članova bio i mladić, koji je odmah zapao za oko piscu, privukao ga je i opčinio svojom lepotom. Nije ga sledio kroz Veneciju, ali ga je taj mladić fascinirao, pa je često mislio na njega.

Ovako Man u delu "Smrt u Veneciji" opisuje mladića: "On se vrati, potrča kroz talase zavaljene glave, a voda koja se opirala penušala se oko njegovih nogu: i ko je video kako ta živa prilika, sa predmuškom umilošću i oporošću, nakvašene kose i lepa kao mladi bog dolazi iz dubina neba i mora, kako roni iz elemenata i izmiče mu: ovaj mu je prizor ulivao mitske predstave, bio je kao priča pesnika o prapočetnim vremenima, o poreklu oblika i rađanju bogova."

Dobar poznavalac nemačke književnosti i germanista dr Zoran Gluščević tvrdi za dela Tomasa Mana, pa i za "Smrt u Veneciji": "Osećanje je u stvari velika tema koja Mana stavlja u srž savremenih problema. Pisac vidi otuđenje kao složen problem, on gradi sintezu njegove psihološke i kulturološke dimenzije. Taj psihološki proces simbolično tumači stvaraoca u udesu." (U obe pomenute novele, junaci su umetnici.) NJegova supruga Katja, međutim, nastaviće u svojim "Memoarima" priču o tome kako su Manovi morali odmah da napuste Veneciju, jer je gradom kružila vest da je zavladala kolera. Tako se zaista desilo, a poljska porodica je još ranije napustila hotel. Pojedinosti su, dakle, tvrdi Katja, sve uzete iz stvarnosti, ali niko osim Mana ne bi iz njih mogao da stvori pripovest kao što je "Smrt u Veneciji":

"Moj muž je slabost, koju je osetio prema očaravajućem
mladiću, u noveli preneo na Ašenbaha i uveličao je do najjače strasti. Sećam se kako je moj ujak, inače veoma ugledni profesor crkvenog prava u Lajpcigu, rekao zgražavajući se: 'Bože, otkud takva priča! Kako može ijedan oženjen čovek, i još uz to otac porodice, da ima bilo kakve veze s njom!'"

Po svojoj spoljašnjosti Gustav Ašenbah ima crte austrijskog kompozitora Gustava Milera (1860-1911). Man je, naime, napisao koncept svoje novele u Veneciji, u vreme kada je Maler tamo ležao na umoru. Novine su zaista, kako se i završava novela redovno objavljivale vesti o njegovom zdravstvenom stanju, kao da je u pitanju neki vladar. Toliko su mu poštovanje ukazivali.

Verovatno je i tužna atmosfera kojom je bila okružena Malerova smrt toliko impresionirala Mana, da je opisujući
Ašenbaha u stvari dao njegov portret. Sve se to dešavalo maja 1911. godine.

Man će, međutim, u ovoj noveli ovako zapisati muke starog
Ašenbaha: "Posle je Tađo ležao u pesku, odmarajući se od kupanja, uvijen u beo čaršav koji je provukao ispod desnog ramena, a glavu je položio na obnaženu mišicu. Pa i kad ga
Ašenbah nije posmatrao, već čitao poneku stranu u svojoj knjizi, on nikada nije zaboravljao da onaj tamo leži, i da bi ga stalo samo jedan pokret glavom nadesno pa da vidi ono što je dostojno divljenja."

I oveća novela iz ranog Manovog perioda, "Tonio Kreger", osobena je za piščevo shvatanje umetničkog poziva. Tonio je pesnik kojeg muči stvarnost između života i duha. On je, kako bi rekao Man, "građanin koji je zalutao u umetnost, umetnik sa neminovnom savešću". Da bi mogao da stvara mora da se lišava života! Oseća da ga umetnost odvaja od običnih ljudi i u književnosti vidi "prokletstvo". U toj borbi građanina sa umetnikom u sebi, Kreger dolazi do uverenja da je pesnikov spas upravo u njegovoj "građanskoj ljubavi prema čovečnom, živom i običnom...".

PROTIV IDEJA
U NEMAČKOJ je objavljen "Dnevnik" Tomasa Mana. U "Dnevniku" iz 1933. Man piše:
"Nemcima je prvima pošlo za rukom da izvedu takvu revoluciju (te godine Hitler dolazi na vlast), kakvu niko nije video: bez ideje protiv ideje, protiv svega višeg, boljeg, pristojnog, protiv slobode, istine, prava. LJudski gledano, nikada se ništa nije slično dogodilo

Nije autobiografski, ali je iskren

četvrtak, 13. maj 2004.
Gost: Pedro Almodovar
Autor: www.festival-cannes.fr




Pet godina nakon osvajanja nagrade za režiju za film “Sve o mojoj majci”



španski reditelj Pedro Almodovar na Kroazetu je došao u pratnji Gael Garsia Bernala i Fele Martineza, protagonista njenovog najnovijeg filma “Loše vaspitanje”, koji je, van konkurencije, otvorio 57. Kanski festival.



Prema oceni kritičara, drama “Loše vaspitanje” najintimniji je Almodovarov film sa polubiografskim elementima i atmosferom trilera. Reditelj je za temu izabrao delikatnu temu pedofilije, u ovom slučaju u clerikalnim krugovima, pritom ostavši veran svetu homoseksualnosti i transvestije.



O ličnom pristupu u filmu:



Pedro Almodovar: Način na koji je film ispričan, je ličan. Osim toga, dekori u kojima je film sniman, odavno su mi poznati, i katolička škola ‘60. i slobodni Madrid ‘80. Mogućnost da snimim film dvadeset godina nakon što sam u takvom okruženju živeo omogućila mi je da se od cele priče malo odmaknem i drugačije je sagledam. Da skratim, moj film me svakako na jedan način predstavlja ali sve ono što se u njemu dešava, meni se nikada nije dogodilo”.



O religiji



Pedro Almodovar: Moj film nije protiv crkve. Nema potrebe praviti takve filmove, crkva samu sebe degradira. U Španiji je najveći neprijatelja crkve, sama crkva. Ja sam oduvek bio fasciniran katoličkom liturgijom. Ne verujem u Boga ali verujem tim obredima. Pokušao sam dakle da ovim filmom sebi prisvojim liturgiju i poklonim je glumcima da je povampire.



O Kanskom festivalu:



Pedero Almodovar: Osećam blagu vrtoglavicu. Nisam u takmičarskoj selekciji ali sama činjenica da je moj film otvorio festival na mene deluje kao da sam osvojio nagradu. Osećam se kao lutkar u nekom ogromnom pozorištu, koji sa smeškom očekuje da se podigne zavesa i da svojoj pubilici prenese gomilu emocija u vezi sa filmom.



O film noar:

Pedro Almodovar: Veliki sam ljubitelj te vrste filma mada u španskoj kinematografiji nemamo razvijenu tradiciju takvog umetničkog izraza. Probao sam da taj elemant, makar malo, unesem u film “Živo meso” ali u “Lošem vaspitanju” ga koristim na kompletniji i dublji način. Za mene je film noar spektakl najgorih oblika ljudske prirode i to, najgore, je ono što me privlači. Volim kada se u moje likove useli zlo.

Prokleta je Amerika i zlato što s(i)ja”
ponedeljak, 12. jul 2004.




Trijumfalni koncerti legendarnog kralja Romske pesme Šabana Bajramovića, u tri američka grada, Njujorku, Čikagu i Vašingtonu, podigli su na noge i stolove publiku svih boja i nacija. Praćen ciganskim orkestrom "Pera i Crni Biseri" i 15-članim duvačkim orkestrom "Zlatne Uste", Šaban je prepune dvorane držao u ekstatičnoj atmosferi svojim unikatnim glasom i šarmom stare škole. U čuvenom belom odelu, uz šeretski osmeh, podsećao je na velikane kao sto su Frenk Sinatra ili Džems Braun. Njegove pesme koje otelotvoruju slobodni, melanholični i neobuzdani duh Roma, našle su odjeka i među američkom publikom. Koncerti u poznatim muzičkim klubovima kao sto su Joe's Pub u Njujorku i Hothouse u Čikagu, označavaju Šabanov povratak na scenu posle višegodisnjeg odsustva i nedavne operacije srca.

Jedan od najautentičnijih talenata sa naših prostora, često ignorisan, a još češće imitiran, Šaban se sa 69 godina i mnogo uspomena iz prošlosti vraća snažniji i zreliji a njegov novi album produciraće jedna od velikih "world music" etiketa.

Sylvia Plath was born on October 27th, 1932 in Jamaica Plain, Massachusetts.

Her father, Otto Plath, emigrated from Germany to the United States and became a biology professor at Boston University, specializing in the study of bees. Her mother, Aurelia Plath, taught German and English to high school students. Warren Plath was Sylvia's younger brother. The family lived in Winthrop, near Boston.

She had a comfortable childhood until her father died from complications due to undiagnosed diabetes, when she was eight years old ýa loss that she would always feel. (Aurelia Plath died decades later, in 1987.)

Sylvia excelled in school. She was first published when a short couplet that she wrote ýat the age of eight ýwas published in the Boston [Sunday] Herald. She sent her work to magazines for publication, and edited her school newspaper.

In her teenage years, she continually strived to get her poetry printed in major magazines and newspapers. Finally, after forty-five rejections, Seventeen published one of Sylvia's short stories "And Summer Will Not Come Again". The magazine would publish her work again, and she was also soon published in The Christian Science Monitor, Mademoiselle and Harper's, among other periodicals.

A member of the National Honor Society, Sylvia attended Smith College (in Northampton, Massachusetts) on scholarship. During the summer of her third year at Smith [1953], she was invited to be a guest editor for an issue of Mademoiselle. She would later dramatize her experiences in New York City during that time in her autobiographical novel The Bell Jar.

When she returned home, she learned that she had not been accepted to a fiction-writing course at Harvard. Shortly afterwards, on August 24th, 1953, Sylvia tried to take her own life; after leaving a note saying that she had gone for a walk, she crawled under the house and swallowed an enormous dose of sleeping pills. After three days, she was discovered and rushed to McLean Hospital. After treatments with intense psychotherapy and electroshock therapy, she returned to Smith for the second semester. She graduated summa cum laude in June 1955.

In October 1955, on a Fulbright Scholarship, Sylvia went abroad to Newnham College, Cambridge. She met Ted Hughes at a party on February 26th, 1956. They married on June 16th, 1956.

After she concluded her studies in the spring of 1957, Sylvia was offered a post at Smith College, which she accepted, returning to America with Ted. Prior to her starting work at Smith, Aurelia Plath gifted the couple with a holiday in Cape Cod, where they could spend the summer writing.

Excited at the prospect of teaching, Sylvia found the reality of it exhausting ýwith little time to pursue her writing. After one year of teaching, she did not return to the job. Instead, she worked as a receptionist in the psychiatric clinic of Massachusetts General Hospital in Boston. Secretly, she began to see therapist Ruth Boucher from McLean (where she had been hospitalized in 1953). She also attended an evening poetry class under the tutelage of Robert Lowell ýwho became an influence on her own poetry, which she was able to continue.
In December 1959, the couple returned to England and set up house in Primrose Hill. Sylvia was already pregnant, and gave birth to Frieda Rebecca Hughes on April 1st, 1960. Her book of poetry The Colossus was published in October 1960. She had also begun writing The Bell Jar, and was pregnant again, but in February 1961 she miscarried.
The following summer, the Hughes family moved to Court Green in North Tawton, Devon. Sylvia and Ted's son, Nicholas Hughes, was born on January 17th, 1962.
In July 1962, Sylvia discovered that Ted was having an affair with Assia Wevill, and the Hugheses separated that September. Over the following month, Sylvia wrote at least 26 of the Ariel poems.
In December, Sylvia took the children with her to London and moved to 23 Fitzroy Road, Primrose Hill, where the poet William Butler Yeats had once lived. The weather in the U.K. that winter was the coldest in over a century. On February 11th, 1963, Sylvia committed suicide, dying by carbon monoxide poisoning from her gas oven. She was 30 years old.
The Bell Jar was first published in January 1963, not long before her death (and at that time under a pseudonym), but was not published in the U.S. until February 1971. [Its most notable quality is an astonishing immediacy -- Time Magazine]
Ariel, the collection of poems that included much of her work from the fall of 1962, was published in 1965.
In 1982, two decades after her death, Sylvia Plath won the Pulitzer Prize for Poetry for the posthumously published Collected Poems.

Žanr: drama
Trajanje: 110 min.
Radni nazivi: "The Beekeeper's Daughter", "Ted and Sylvia"
Premisa: život je bio previše mali da bi je zadržao.




Glavne uloge: Gvinet Paltrou (Gwyneth Paltrow), Danijel Krejg (Daniel Craig), Blajd Daner (Blythe Danner), Majkl Gambon (Michael Gambon), Amira Kasar (Amira Casar)

Scenario: Džon Braunlo (John Brownlow)
Režija: Kristina Džefs (Christine Jeffs)


SINOPSIS

Film počinje 1956. godine, kada je Silvija bila na stipendiranim studijama u Engleskoj i srela se sa Tedom. Privlačnost je bila trenutna i uzajamna, kako umna, tako i telesna. Venčali su se posle četiri meseca zabavljanja. Kada je završila studije, Silvija je prihvatila ponudu da predaje u Americi i oni su se preselili. Ted privlači pažnju književnog sveta svojim novim izdanjima, uporedo sa svojom cenjenom ženom. Vrativši se u Englesku krajem 1959, Silvija i Ted pokušavaju da ojačaju svoju vezu rođenjem jednog, a onda i drugog deteta. Međutim, kako nesporazumi i bračne svađe ne prestaju i Tedova popularnost zasenjuje njenu, Silvijina kreativnost dobija novu snagu. Usredsređuje svoj bes i strast na svoj rad i njeno pisanje pretvara se u nezaustavljivu bujicu. "Zaista se osećam kao da Bog govori kroz mene", govorila je.

Silvija je uvek težila smrti. Jednom je pokušala da se ubije, ali bez uspeha. Ona je prelepa i pametna, spolja vedra, a u stvari tužna i očajna. U svojim pesmama težila je nemogućem balansu između života i smrti i pronalaženju smisla života. Povrh svega, tu je jedna strasna ljubavna afera sa priznatim britanskim poetom, koja je prerasla u mučan porodični život, jer Silvija pronalazi nove opasne igre da igra u svojoj glavi.

O FILMU

Gvinet Paltrou, kao Silvija Plat, legendarna američka autorka i pesnikinja, nasuprot Danijelu Krejgu, koji glumi britanskog pesnika Edvarda (Teda) Hjuza. Film je baziran na pismima Teda Hjuza koja su otkrivena pre samo pet godina, posle čak 30 godina čuvanja najintimnijih Silvijinih misli i osećanja. Silvija istražuje izvore kreativne genijalnosti i najstrastvenije ljubavi. Njih dvoje bili su strastven, nezasit i sjajan bračni par, a na površinu su isplovili kao vrlo uticajni pisci XX veka. "Silvija" je film Kristine Džefs, novozelandske režiserke, čije je prvo ostvarenje - "Kiša", dobilo buran aplauz na svetskoj premijeri na Filmskom festivalu u Kanu 2001. godine. Posle prikazivanja tog filma na Sandens filmskom festivalu, magazin "Variety" proglasio je 2002. godine Džefsovu za jednu od "deset režisera koje treba pratiti".

O GLUMCIMA

Gvinet Paltrou (Silvija Plat)
Sve do 1999. godine Gvinet je bila poznata samo kao verenica Breda Pita - 21. marta 1999. godine ta slika se menja, pošto osvaja Oskara za najbolju ulogu u filmu "Zaljubljeni Šekspir". Gvinet je rođena u Los Anđelesu 1973. godine, kao ćerka filmskog režisera Brusa Paltroua i glumice Blajd Daner. Godine 1991. napustila je Univerzitet u Kaliforniji i počela da se bavi glumom. Debitovala je u filmu "Shout", gde joj je partner bio Džon Travolta. Prvu ulogu dobila je u pozorištu, uz majku Blajd, u predstavi "Piknik". Ubrzo upoznaje i Stivena Spilberga, koji joj dodeljuje ulogu u svom filmu "Kuka". Odlične kritike dobila je i za ulogu problematične tinejdžerke u filmu "Flesh & Bone" uz Denisa Kvejda, Meg Rajan i Džejmsa Kana. Slede još i: "Mrs. Parker and the Vicious Circle", "Džeferson u Parizu" ("Jefferson in Paris"), "Sedam" ("Seven"), "Palbearer", "Ema" ("Emma"), "Vrata sudbine" ("Sliding Doors"), "Hush".

Uloga u filmu "Ema" privukla je producente "Zaljubljenog Šekspira" - ponuđena joj je uloga Viole, za koju je kasnije dobila nagradu Oskar. Prvi film koji je snimila posle dobijanja nagrade jesu "Dueti" u režiji oca Brusa, a zatim i "Talentovani gospodin Ripli". Romantična i otkačena komedija "Shallow Hall" donedavno je punila sale američkih bioskopa, što važi i za filmove "The Royal Tenenbaums" i "Stjuardese u akciji" (View from the Top, 2003). Posle smrti oca prošle godine, Gvinet je malo snimala. Jedini film koji je snimila u 2003. godini je upravo ovaj koji danas predstavljamo - "Silvija". Danas je Gvinet udata za frontmena grupe "Coldplay" Krisa Martina. Par je nedavno dobio ćerkicu koju su nazvali Apple (u prevodu - Jabuka).

Oficijelni sajt:

Sylvia (2003)

Magični Botičeli
27.05.2004



Najposećenija izložba na Apeninskom poluostrvu je izuzetno zanimljiva postavka slika renesansnih majstora Sandra Botičelija i Filipina Lipija, smeštena u firentinsku palatu Stroci, a ne u njihovo "prirodno" okruženje, palatu Ufici, gde se inače čuvaju najposećenija Botičelijeva ostvarenja - "Proleće" i "Rođenje Venere". Delima Botičelija, koja su nedavno bila predstavljena i u Parizu, za ovu priliku su dodati i radovi Pjera di Kozima, Girlandaja i jedan izuzetan Mikelanđelov crtež - "Otelotvoreni anđeo". Kuriozitet izložbe su upravo radovi Filipina Lipija (1457-1504), najslavnijeg Botičelijevog učenika, koja nameću poređenje s učiteljevim majstorijama na platnu.

Slike dvojice velikana postavljene su paralelno, tako da uspostavljaju zanimljiv dijalog: od pritajene, romantične lepote Botičelija u treptaju oka prelazi se na virtuoznu sposobnost Filipina Lipija da uhvati magiju čarobnog trenutka koji nestaje. Poseban akcenat u delima oba stvaraoca stavljen je na eleganciju i gracioznost, koju je veliki mecena XV veka, Lorenco Mediči, "proglasio" za nezamenljiv element u predstavljanju idealne lepote po svim kanonima renesanse.

Slike Botičelija nastajale su temperom, jer veliki majstor nikada nije slikao uljanim bojama, a boje koje je koristio posebno su prepoznatljive: lagane i prozračne kao svitanje, kao povetarac zarobljen u prevojima lagane lepršave tkanine. Biti u Firenci, a propustiti ovakvu izložbu remek-dela sakupljenih na jednom mestu - greška je koju sebi ne smete dopustiti. Botičelijeve slike, koje su inspirisale mnoge, sada su izložene oku savremenog posmatrača, a ni u jednom trenutku, posle toliko vekova, nisu izgubile svoju jedinstvenost, zbog koje se veliki majstor i smatra velikim

Depresija povezana s metaboličkim sindromom
Novo istraživanje američkih znanstvenika sa Stanford University pokušava objasniti povezanost depresije i povećanog rizika za bolesti srca.

Oni su utvrdili da žene koje su barem jednom patile od depresije imaju dvostruko veći rizik za metabolički sindrom - skup stanja poput pretilosti, povišenog krvnog tlaka ili povišene razine šećera i kolesterola u krvi koja povećavaju rizik za pojavu dijabetesa tipa 2, bolesti srca i moždani udar.

Po njihovom mišljenju to bi moglo objasniti povezanost između depresije i bolesti srca.

Znanstvenici objašnjavaju kako deprimirane osobe češće žive nezdravim životnim stilom - češće puše, jedu nezdravu hranu, premalo su fizički aktivne, a često se ne pridržavaju liječničkih savjeta.

Sve to povećava izglede za pojavu metaboličkog sindroma, tvrde znanstvenici nakon istraživanja u kojem je sudjelovalo 6 189 ispitanica u dobi od 17 do 39 godina.

Povezanost između metaboličkog sindroma i depresije je bila vrlo uočljiva i nakon što su istraživači uzeli u obzir dob ispitanica i druge čimbenike koji su mogli utjecati na rezultate.

Na iznenađenje znanstvenika, istraživanje provedeno na muškarcima nije imalo takve rezultate.

Miljenko Jergović, književnik

"Tuzlanska književna nagrada Mešu Selimovića vraća kući"
Favorit čitalačke publike za književnu nagradu "Meša Selimović" koja je nedavno, u okviru književnih susreta "Cum grano salis" u Tuzli, dodijeljena za najbolji roman objavljen na području Srbije, Crne Gore, Hrvatske i BiH bio je roman "Dvori od oraha" Miljenka Jergovića. No, laureat nagrade je "Cirkus Columbia", književni prvenac novinara "Feral tribunea" Ivice Đikića. Opredjeljenje žirija iznenadilo je brojne ljubitelje književnosti, ali ne i Jergovića.

"Bilo bi abnormalno očekivati nagradu u životu. Ako ništa, to bi čovjeku strašno pokvarilo raspoloženje. Osim toga, nagradu je dobio 'Cirkus Columbia', roman u kojem sam kao čitatelj uživao. Nažalost, kao čitatelj ne mogu uživati u vlastitim knjigama, jer znam šta će se na kraju dogoditi, tako da mi je ovo ispunjenje čitateljskog užitka. To je podjednako važno kao ispunjenje spisateljskog užitka", kaže Jergović.

NN: Ipak, po sudu mnogih čitalaca, roman "Dvori od oraha" bio je jedan od favorita.

JERGOVIĆ: Čovjek koji piše knjige, u biti, mjeri prema tome u kojoj mjeri je postigao ono što je namjeravao kada je počinjao pisati. Nikad to nije 100 posto u odnosu na vlastite ambicije, želje i potrebe. Ali, od petnaestak knjiga koje sam napisao, "Dvori od oraha" je jedna od onih gdje sam u tom nekom postupku pogotka bio najbliži i jedna od knjiga kojom sam zadovoljniji.

NN: Zanimljivo je da su Vas kao pisca predložili selektori iz BiH i Hrvatske. Smeta li Vam to?

JERGOVIĆ: Ne, jer sam ja i bosanski i hrvatski pisac. To je neobično samo kod nas, a u svijetu je to sasvim normalno. Malo ljudi bi moglo reći da su samo jedno. Samo za ljude koji su rođeni u nekom selu izvan asfalta i u tom selu ostali, može se pouzdano reći da su iz tog sela. Kod mene to nije slučaj kao i kod mnogih drugih pisaca. Salman Ruždi je indijski i britanski pisac, Peter Hantke austrijski i njemački, Samuel Beket irski i francuski... konačno Meša Selimović je bošnjački, bosanski i srpski pisac.

NN: Rekli ste da se ne opterećujete nagradama iako se možete pohvaliti brojnim priznanjima koje ste dobili za svoj rad. Da li se zapravo išta promijeni nakon dodjele neke nagrade?

JERGOVIĆ: Ništa. Nagrada znači puno u emocionalnom smislu, a u praktičnom, apsolutno ništa.

NN: Sa nagrađenim romanom "Cirkus Columbia" ste, kako kažete, zadovoljni. Koliko Vam se često dogodi da neko djelo ispuni Vaše čitateljske prohtjeve i koje pisce iz bivše Jugoslavije biste izdvojili?

JERGOVIĆ: Zavisi od knjige. U BiH su na mene ostavili utisak Nenad Veličković, Josip Mlakić, Muharem Bazdulj, u Hrvatskoj Zoran Perić, Jurica Pavičić, Ante Tomić, iz Srbije Vlada Arsenijević... Na ovim prostorima dogodila se strašna egzistencijalna nesreća - rat. Ali te strašne godine su u nekom pripovjedačkom smislu bile plodne za bosansku, srpsku, hrvatsku i crnogorsku literaturu.

NN: Šta mislite da li književna nagrada "Meša Selimović" uspijeva povezati sve te pisce?

JERGOVIĆ: Ta nagrada je važna iz moralnih razloga, jer ona samim svojim imenom Mešu Selimović vraća kući. Početkom osamdesetih su se događale vrlo ružne stvari u vezi sa Mešom, kada se pisalo da kad možemo bez Repčića, Savića i Sušića, možemo i bez njega. Ovo je neki simboličan način i insistiranje na činjenici da je Meša tuzlanski i bosanski pisac. To možda nekome nije važno, ali meni jeste.

NN: Ipak, i u Srbiji postoji književna nagrada "Meša Selimović". Ko, po Vašem mišljenju, na to ima više prava?

JERGOVIĆ: To je sasvim u redu. Meni bi bilo draže kada bi se te dvije ujedinile u jednu, ali o tome ne treba ni misliti, jer se kod nas ni puno jednostavnije i banalnije stvari ne mogu svesti u normalne okvire, pa tako neće moći ni ta.

J. ŠARAC

Freska večnog lutanja
E.V.N. 07.07.2004, 18:14:45

Kada je svojevremeno pisac, pesnik i "reformator" srpske književnosti Miloš Crnjanski govorio "da će srušiti stih" nije mogao ni da pretpostavi da će ga njegovi sunarodnici posle toliko godina poslušati i biti "destruktivniji" u nešto drugačijem kontekstu. I najsmelije pretpostavke o prodaji romana "Seobe" Miloša Crnjanskog u izdanju "Novosti" juče su prevaziđene.
Dežurni "dušebrižnici" domaćeg izdavaštva trudili su se da pre početka akcije sugerišu drugačije naslove Edicije 20. vek. Trebalo bi da budemo srećni što se njihove slutnje, da će se dela domaćih pisaca slabo prodavati, nisu ostvarile.
- Uvek mora da se pođe od činjenice da su "Seobe" jedan od najznačajnijih romana srpske književnosti i da od njih počinje jedna važna etapa u razvoju srpskog romana - ističe prof. dr Radivoje Mikić. - NJihov značaj se prevashodno ogleda u spajanju lirskog i narativnog u meri koja pre toga nije postojala u srpskoj književnosti. Zahvaljujući tom spoju, Crnjanski je u priču uspeo da unese, kako je još Marko Ristić rekao, ono osećanje života koje je dalo obeležje celokupnom modernom dobu.
Porodica Isakovič iz klasičnog romana u Srba o golgoti iseljeničkog života u dalekoj i prostranoj Rusiji "uselila se" u niške, novosadske, beogradske, kragujevačke, kraljevička domove, kao stanar ili kao podstanar, koji će se nekome s ljubavlju pokloniti. A zašto su se mnogi odlučili da u svoj dom (neki po prvi, neki po drugi, a neki po peti- šesti put) unesu čuveni roman, ovoga puta u ediciji naše kompanije objašnjava prof. dr Mihailo Pantić, pisac i književni kritičar:
- "Seobe" su svakako najveći roman srpske književnosti, pre svega zbog načina na koji je u njemu uobličena ključna tema i ključne figure srpske istorije. Crnjanski nije standardni epski hroničar, on nije pisac koji pravolinijski pripoveda istoriju, već snagom svoje imaginacije i svoga književnog genija transcendira suštinu bivstvovanja jednog kolektiva koji je silom istorije predodređen na večito lutanje i večitu nesmirenost.
Mišljenje prof. dr Bojana Stojanović Pantović, književnog kritičara je slično:
- "Seobe" se javljaju na kraju ekspresionističke percepcije Crnjanskovog stvaralašta, ali upravo drugačije narativne strukture od "Dnevnika o Čarnojeviću" ostaju prožete sumatričnim pogledom na svet. NJihov istorijski predložak čine Piščevićevi memoari, u kojima se odvija porodična drama bračnog trougla između Vuka i Aranđela Isakoviča i Dafine, likova osuđenih na beskrajno samotništvo i poraz. Tako se i ovde tematizuje opsesivna misao Crnjanskog, a to je mit o Odiseju, povratniku iz rata u svoj dom u kome nije više ništa kao nekada. U "Seobama" nema ni klasične naracije ni dijaloga, već samo deskripcija kojom pripovedač čudnovato ulazi u svest i psihu junaka. Muzikalnost i mračnost forme i Crnjanskova nervozna sintaksa, brojni lajt motivi i poetične slike čine ovo delo bez premca u srpskoj književnosti.
Zato, skepticima jedan koristan savet - pridružite se hiljadama zadovoljnih kupaca širom Srbije i čitajte po jedno remek-delo od srede do srede.

Evropsko delo
- "Seobe" Miloša Crnjanskog jedan je od najvećih evropskih romana 20. veka - kaže dr. Zoran Gluščević, književni kritičar i esejista. - Kada su Francuzi konačno dobili ovaj roman na svom jeziku, njihovi kritičari i esejisti jedinstveno su zaključili da je velika šteta što nije ranije preveden na neki od svetskih jezika, jer bi u tom slučaju razvoj evropske književnosti išao u drugačijem pravcu zahvaljujući tom delu. Šta je to što je fasciniralo strane kritičare kada su upoznali ovaj roman na svom jeziku? "Seobe" uspešno spajaju jedanu individualnu i kolektivnu sudbinu, a poziciju te sudbine pisac projektuje metafizički kao jednu iracionalnu ravan u kojoj se sve suprostavlja racionalnom, zemaljskom životu, svode u ravnotežu i afirmišu dinamički principi neprestanog kretanja i promena, kojom se potire strah od smrti toliko karakterističan za evropsku svest.

Dogodine kompleks bazena
Banja Luka će dogodine dobiti atraktivni akva kompleks u užem dijelu grada ukoliko Skupština grada podrži prijedlog gradnje ovog objekta na prostoru vojnog stadiona u Boriku.

Ovo pitanje naći će se pred odbornicima već na sjednici zakazanoj u petak.

Akva kompleks, za čiju gradnju je potrebno oko 4.800.000 evra, trebalo bi da ima tri otvorena i jedan zatvoreni bazen.

"U objektu u kojem bi se nalazio zatvoreni bazen predviđeni su razni ugostiteljski sadržaji", saznajemo u Gradskoj upravi.

Namjera Gradske uprave bila je da se bazen u Boriku, to jest vojni stadion, sanira još prošle godine, ali se to nije moglo realizovati jer je zemljište tada još bilo u vlasništvu Vojske RS, a ne grada.

Predstavnici Gradske uprave su se konsultovali sa preduzećima koja se bave izgradnjom bazena i akva kompleksa i predočili im trenutno stanje i rezultate istraživanja o potencijalnom broju posjetilaca.

"Najbolji prijedlog dala je jedna italijansko-austrijska firma koja nam je prezentovala način na koji bi se najbolje mogao iskoristiti postojeći prostor", kazao je Dragoljub Davidović, gradonačelnik.

Ukoliko odbornici Skupštine grada podrže ovaj prijedlog, akva kompleks mogao bi da bude završen do narednog ljeta, kažu u Gradskoj upravi.

G. GOLUB

Strast kontinentalna
povest nacionalna
Piše: Draško Ređep 06.07.2004, 18:03:48

A što se tiče odiseja, nije on lutao dragovoljno, nego su bogovi hteli tako
Miloš Crnjanski, London, 1963.

Kada danas i ovde citiramo pismo Crnjanskog iz Londona, pisano na moju adresu 15.janaura 1963, onda utisak o lutalačkom sindromu Čarnojevića, tog pretpostavljenog junaka našeg autora, treperi kao ona vrsta osmoze koju su, u prisustvu knjiga, pominjali i Borhes i Eko.

Nije reč o poetizaciji jednog motiva, nego o pogledu na pokidane niti, razbijeno ogledalo u tom 20.veku, stoleću ratova, kako je pisao autor "Seoba".

Pomeranja tih vojničkih ili zavojačenihi masa, večito na sever, u nepoznate zemlje, na ratišta pod tuđim stegovima, u "Seobama" su seizmografski tanano dokazali naš povratni glagog prastojbine. One koje u maglinama predanja traju i danas.

Seobe ne govore. One sugerišu.

Nema dijaloga, nema sporenja: sve je u nama, u toj raspuklini svetlosti. U tom kazamatu vojničkog logora. Vatre su upaljene.

Veliki interpretatori i lucidni čitaoci "Seoba", među kojima su i Milan Bogdanović i Nikola Milošević, uočavali su sa moćnim razlozima kako je višeznačnost te senzualne i nacionalne magme koju je pokrenuo Crnjanski, jedna od njihovih bitnih karakteristika.

Govoreći decenijama "mutno ali sugestivno" (Miroslav Krleža), Crnjanski je sugerisao projekciju jedne naoko porodične drame kao slojevitu i nikako izričito prepozantljivu skasku. Kao da je, bar u jednom trenutku, bio blizak beogradskim nadrealistima, našim milim bretonima koji su tvrdili da ono što je mutno i treba da ostane takvo.

Nikada ni pre ni posle čitav taj naš srpski sever nije ispoljio svoja znamenja, tako dramatično, istinito i izbezumljeno kao u seobama. Taj svet močvara, hlorofila, magluština i nepregleda, sugerisanje ovde na način pravog pravcatog romana prirode, a doticaj svakojakih naredbi i zakonitosti svake vrste sa tom elementarnom i netaknutom ekološkom pozicijom, kao da je upravljen ka prepoznavanju samom.

Ogledala "Seoba" su zapravo vodena ogledala naših ritova, zatamljena i zagonetna, atavistički zov divljine i slovenskog onog bola od ovoga ali i onoga sveta, traje kao neprikosnoveni steg jednog senzibiliteta.

Nema nikakvih sumnji da je Crnjanski "Seobe" pisao i umesto onih anonimnih naših ratnika 18.veka, kad se pokretljivost shvatala kao jedini, skidski uslov života, a odmorišni trenuci tek kao zagubljeno međuvreme smisla i ljubavi.

Ovaj najžešći srpski roman o ljubavi i dugo obuzdavanoj strasti samo naoko računa sa trouglom Vuka, Dafine i Aranđela.

Uostalom, nije li, svedena na puk motiv, na takozvanu spoljašnju priču, i Tolstojeva "Ana Karenjina", u onom fatalnom trouglu Ane, Vronskog i Karenjina, podrazumevala to famozno treće nebo, osvajanje slobode, tako tragično i u nekoliko sizifovsko.

Nekoliko poslednjih vekova evropske literature uporno tvrdi kako je jedino u neumrenosti moguće osvojiti vlastitu slobodu.

Na stranicama proslavljenog romana Crnjanskog ta neumrenost je u znaku unutrašnjih strasnih impuplsa, pod ravničarskim zvezdama koje, kao kod Ovidija, ne zalaze nikako, mahnita i neodoljiva. To što su posledice kobne, i što se smrt javlja kao vrhunaravni metronom i života i tavorenja, ostaje da traje kao pouka ne samo iz lektire grčkih tragičara, nego i kao predrasuda, kao neprikosnoveni zid.

Ma koliko tumačene u različitom okruženju sa znacima pouzdanog razumevanja, "Seobe" i dan današnji ostaju da važe kao otvorena knjiga. Atlas prepoznavanja jednog naciona koji nije spoznao svoje granice.

Roman ratovanja i strogog života uniforme, "Seobe" u svojoj svedenosti, u tajanstvenim pokretima masa u prepoznavanju naših žestokih kontinentalnih godišnjih doba, ostaju kao izuzetno aktuelna, planetarna Etida iz poznavanja našeg mentaliteta, naših nagona, naših priviđenja, najzad.

Prvi od šest romana koji je bio najavio Crnjanski, "Seobe" se javljaju kao samostalna virtuozna, poetska knjiga o svakojakim našim imigracijama, našim rasejanjima. Ovde apatridi žive u svojoj zemlji.

Unapred, kao da je već sve znao, Crnjanski je i svoj lutalački nagon sjajno situirao upravo u ovoj slavnoj knjizi. Druga knjiga "Seoba" i "Roman o Londonu", kao naši najn aseljeniji romani, tu tezu će dokazati detaljnije, u naglašenom epskom maniru priče. No, tajanstena. Čitava literatura Crnjanskog, koja je marila i Itaku i Hiperborejce, i Stražilovo i Čarnojeviće, upravo je u ovoj svesci magične svetlosti naših nebesa koja je tako rapsodično pokazivao i sam Crnjanski.

Povratak izgnanika
Dušan STANKOVIĆ 05.07.2004, 19:23:03

SLAVNI Miloš Crnjanski, čiji roman "Seobe" mnogi smatraju najvećim romanesknim delom srpske književnosti 20. veka, a koje je prevedeno na 38 stranih jezika uz velike pohvale tamošnjih kritika, bio je četvrt veka izgnanik voljene otadžbine, baš kao i njegovi junaci iz knjige. Naš list objavljuje "Seobe" u biblioteci "Novosti" i one će sutra biti na kioscima štampe.
Opisao je Crnjanski u ovom delu ne smo velike seobe Srba i vojevanje za tuđinca od sredine do kraja 18. veka, nego i pojedince u vihoru istorije koja se stalno ponavlja. "Sudbina pojedinog čoveka, ili žene", kaže pisac u romanu, "sitno je zrno peska, koje izbacuju na obalu, bezmerno mora, posle bura. Smrt jednog čoveka ili žene, čak i kad u tom istom trenutku, padne jedna zvezda, sa neba, ne traje duže u uspomeni ljudi, nego u mraku, jedan trepet, u mnogim treptajima noćnih svitaca."
Povratak iz tuđine Crnjanskog 1965, opisao je Milo Gligorijević u knjizi "Slučajna istorija" u kojoj su o piscu "Seoba" govorili mnogi pa i Dobrica Ćosić. Pisac "Deoba" priču o piscu "Seoba" započeo je iskazom da je o Crnjanskom prvi put čuo od Dragoslava Mihailovića Mihiza 1947. koji mu je preporučio ovaj roman. Ćosić je odmah pročito "Seobe" i bio zapanjen činjenicom da postoji takav pisac u srpskom jeziku. Pročitao je i "Priče o muškom" i "Dnevnik o Čarnojeviću", koji mu se još više dopao. Ova dva pisca, inače, upoznali su se potom lično 1965. u "Prosveti".
A kada je nešto kasnije akademik Vojislav Đurić predložio Crnjanskog za redovnog člana SANU, predlog je odmah podržao, uz Ćosića, i Antonije Isaković. S tim se nije složio Ivo Andrić koji, inače, nije imao običaj da se izjašnjava o ljudima i nikoga osim pisca "Deoba" i nije pedložio za bude član Akademije. Tada je Andrić sve iznenadio objašnjavajući kako je nezgodno Crnjanskog odmah izabrati za redovnog člana. "Naravno", rekao je tada Andrić, "Miloš Crnjanski treba da bude akademik, ali Akademija nije kriva što to nije postao ranije. NJegova nesrećna sudbina odvela ga je u drugom pravcu, a za tu sudbinu Akademija ne snosi nikakvu odgovornost. I nema razloga da sada pravimo taj presedan." Crnjanski je, inače, predložen da prvo bude dopisni član, što on do kraja života nije hteo da prihvati.
Zavidljivost prema Crnjanskom ispoljili su i Miroslav Krleža i ljudi oko njega koji su posle Četvrtog plenuma SKJ, zajedno sa Josipom Vidmarom iz Slovenije izjavljivali da je u Beogradu bilo veselje što se vratio izgnani pisac "Seoba". Pošto je na tom plenumu "politički uništen" Aleksandar Ranković, oni su optužili i dotadašnju Brozovu "desnu ruku", da je doneo odluku o Miloševom povratku iz Londona i da je lično naložio da mu se priredi veličanstveni doček. Tada je zagrebačka štampa pisala: "Ranković je time pokazao da je bio velikosrbin i blagonaklon prema građanskoj desnici kojoj je pripadao i Crnjanski!"
U uspomenama iz Engleske i trenucima krize u tuđini gde je radio sve da bi sa suprugom Vidom preživeo u knjizi razgovora sa Crnjanskim, "Ispunio sam svoju sudbinu", pisac kaže: "Pokušao sam prvo na engleskom da napišem 'Cipelare Londona'. Bio sam prilično blizu pogotka. Hteo sam, još sam se osećao mlad, da se utopim u drugi narod. Nije to, međutim, bilo logično za mene, koji sam stalno mislio srpski, i koji sam, razume se, opet želeo da budem svoj, srpski pisac. I onda mi je jedan od članova engleskog PEN kluba rekao: 'Nemojte, Crnjanski, nikako ni da pokušavate, nećete uspeti, jer vi možete na engleskom napišete studiju, esej, ali da pišete na engleskom pesme ili romane, a niste Englez, to nije moguće.' Ja sam vratio roman na naš jezik, i napisao 'Roman o Londonu'."
Dakle, nije hteo da pristane, kao u "Seobama" gde su se njegovi junaci pretopili u Ruse, da postane Englez. A da je najviše voleo i bio pod uticajem ruskih pisaca, ispričao je to Dragoslavu - Ziri Adamoviću, koji je vodio godinama čuvenu anketu u "Politici" - "Ko je na vas presudno uticao i zašto?"
- Kada je reč o romanu neću pogrešiti ako pomenem uticaj ruskih romansijera - rekao je Crnjanski 1973. - Imao sam 13 godina kada sam triput uzastopce pročitao "Rat i mir" Tolstoja. Ležao sam bolestan, ali sam ga čitao i nisu mogli iz ruku da mi tu knjigu otmu. Bio sam u dvostrukoj groznici, od knjige i od bolesti. Turgenjev je, međutim, za mene najveći umetnik pisanja romana. NJegovog "Ruđina" čitao sam i čitam uvek ponovo. U Prvom svetskom ratu, na frontu nosio sam u džepu "Zapise" Dostojevskog o robijašnici u Sibiru. Da sam poginuo, s tim bih ruskim knjigama na grucima, izdahnuo. Ruski romansijeri su veći od svih drugih. Te knjige morale su ostaviti traga na mene.
Taj "trag" je vidljiv naročito u "Seobama" u kojima njegovi junaci lutaju Evropom od "Štrazburga do pasje Vijene" da bi se najzad setno skrasili u "majčici Rosiji" sa snovima o "Novoj Serbiji"...

OPŠTE MUKE
OVAKO u "Seobama" Crnjanski opisuje vojevanje Srba po Evropi:
"Utegnutima i oznojenima, nespretnima kao i njinom starešini, veče im je prolazilo teško i mučno. Držeći se na okupu, sve jedan do drugoga, oni su se klanjali, smešili, objašnjavali zajapureno i uslužno, gotovi da pobegnu. Noga prijateljstva, pobratimstva koja se behu u puku sklonila, očvrsnula su to veče, na opštim mukama."

Književni Danis Tanović

Aleksandar Hemon je jedan od najslavnijih umjetnika na planeti kojem u rodnom listu piše "Sarajevo". Najveći svjetski pisci se natječu u hvalospjevima Hemonovim knjigama, a mediji su oduševljeni maestralnošću njegovog engleskog, koji mu, naravno, nije maternji jezik. Knjige kolumniste Dana čitaju se na dvocifrenom broju svjetskih jezika



Arhiv Dana
Aleksandar Hemon: On, za kojeg ugledni američki novinari kažu "bosanski gubitak, naš dobitak", uvijek s ponosom ističe da je bosanski pisac
Najvjerniji čitatelji Dana sjećaju se možda prvog broja iz 1996. godine, svježeg mirnodopskog izdanja na čijoj korici obnažena ljepotica drži tadašnju bosanskohercegovačku zastavu. Tog davnog januara prije više od osam godina čitatelji su na poklon dobili svojevrstan "separat", tj. priču Aleksandra Hemona Sorgeov špijunski krug. U jednom od narednih brojeva, kao dodatak redovitom Hemonwoodu, objavljena je priča Harmonika, za koju je Hemon dobio nagradu svjetskog PEN-a.

Nekoliko godina kasnije spomenute su priče kao dio zbirke The Question of Bruno osvojile cijeli svijet.

Alphonse Kauders American Dream priču o Aleksandru Hemonu objavljivale su novine u skoro cijelom svijetu. Dvadesetsedmogodišnji novinar odlazi na tromjesečno studijsko putovanje po Sjedinjenim Američkim Državama. Dok je on u Americi, njegov se grad nađe pod opsadom, njegova domovina u ratu. Čovjek na pragu četvrte decenije života, sa - u najbolju ruku - osrednjim znanjem engleskog jezika, odlučuje postati pisac u Americi, pisac koji će, naravno, pisati na engleskom. Podvlači nepoznate riječi u Nabokovljevoj Loliti i manijački čita radeći paralelno svu silu poslova. Dao je sebi rok od pet godina da nauči engleski dovoljno dobro da bi bio pisac, no rezultati su stigli i prije roka. Ipak, prije nego je uspio objaviti knjigu u Americi, sam je preveo veći dio priča koje će kasnije tvoriti knjigu The Question of Bruno i objavio ih u rodnom Sarajevu. Riječ je o knjizi iz 1997. godine koju je objavila Bosanska knjiga pod naslovom Život i djelo Alphonsa Kaudersa.

Priča o Alphonsu Kaudersu koja je dala ime knjizi jedina je - kako kaže sam Hemon - koju je napisao na maternjem jeziku. Ona je još prije rata objavljena u zagrebačkom Quorumu, zatim je uvrštena u zbirku najboljih jugoslavenskih priča, a radiodrama bazirana na ovoj priči (režija: Boro Kontić) osvojila je Grand Prix u Barceloni.

Nekoliko godina kasnije, Hemonova priča Islands napisana na engleskom (u prevodu samog Hemona - Mljet) biva uvrštena u antologiju najboljih američkih priča. Gdje god se našao, u Jugoslaviji ili u Americi, Hemon spada među najbolje.

Josef Pronek Većina ljudi u Bosni i Hercegovini uopće nije svjesna razmjera Hemonovog uspjeha. On je u književnosti napravio rezultat blizak onome koji u filmskoj umjetnosti ima Danis Tanović. Njegove dvije knjige prevedene su na dvocifren broj svjetskih jezika, on redovito objavljuje u najuglednijim svjetskim novinama i časopisima, on piše predgovore za knjige velikih svjetskih pisaca u izdanju prestižnih američkih izdavača (primjerice, predgovori za knjige Danila Kiša, Antona Pavloviča Čehova, Bernarda Malamuda).

On, za kojeg ugledni američki novinari kažu "Bosnian loss, our gain (bosanski gubitak, naš dobitak), uvijek s ponosom ističe da je bosanski pisac. No ono što je još važnije jest činjenica da on svojim knjigama predstavlja suvremeno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu čitateljima širom svijeta. Lijepo je čitati Hemona na engleskom, lijepo je vidjeti kako on piše o Skenderiji, Koševu ili, recimo, Goraždu na isti način na koji Rushdie piše o dijelovima Bombaya, lijepo je u engleskom tekstu vidjeti one naše dijakritičke znakove, tvrde i meke "kvačice", makar i nespretno "centrirane".

U najdužoj priči iz Pitanja Bruna, onoj objavljenoj u New Yorkeru, jedinoj koja je - po anglosaksonskim mjerilima - novella, a nije short story, Hemon nam predstavlja svoj svojevrstan alter ego, Josefa Proneka, "lutajućeg Bosanca", koji će kasnije postati i glavni junak Hemonovog romana Nowhere Man. Nećemo pretjerati kažemo li da je Pronek najslavniji lik svjetske književnosti koji je Sarajlija, kao što je ustvari i Hemon po svoj prilici najveći pisac rođen u Sarajevu. Andrić je Travničanin, Selimović Tuzlak, kao i Mehmedinović, Samokovlija je iz Goražda, Šop je Jajčanin, tako da su Hemon i Jergović zbilja najveći sarajevski pisci.

Bastard Aleksandar Hemon unio je u engleski jezik svijet Bosne i Balkana, na način na koji su Japan u engleski uveli Ishiguro i Oe ili Indiju Rushdie i Naipaul. Danilo Kiš i srpski prevodi Brune Schultza koji pripadaju njegovom sarajevskom i južnoslovenskom sentimentalnom odgoju stopili su se sa američkim utjecajima u jedinstven književni amalgam, u vrhunsko umjetničko ostvarenje i američko i bosansko i svjetsko.

U razgovoru za Slobodnu Bosnu prije nepune dvije godine Hemon je, među ostalim, kazao: "Činjenica da pišem na engleskom jeziku omogućava mi da se uopšte na bavim nacionalnim temama. Iako može paradoksalno zvučati, to što pišem na engleskom čini mi se da je dokaz, sa stanovišta bh. podjela, da sam prvenstveno i jedino bosanski pisac. Činjenica je da se ne bih mogao kvalifikovati za člana bilo kojeg od nacionalnih klubova budući da sam po njihovom konceptu nacionalnog i kulturnog identiteta kopile. No, oni se mogu na glavu posaditi: u dvadesetak država svijeta pišem i štampam šta hoću i svuda me znaju kao bosanskog pisca. I to Bosanci po svijetu, ali i u svojoj domovini, čitaju više nego njihove nacionalne budalaštine."

U pravu je Hemon. Nema njemu mjesta u kulturama ekskluzivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata, u ideologijama krvi i tla, u prokletom konstitutivnom tronošcu. Bolje je da pisac što združuje eleganciju Ševčenkovu i Salihamidžićevu upornost i radišnost igra u reprezentaciji engleskog jezika i tako ostaje Bosanac. Mi Bosanci čitat ćemo ga ako treba i na engleskom, jer nacionalisti - kaže Danilo Kiš - strane jezike uglavnom i ne znaju. Biti pravi pisac i pravi intelektualac znači - da parafraziram Borisa Budena - biti nezakonito dijete bošnjačke i srpske i hrvatske tradicije i istih takvih prilika. Biti, dakle, izrod, bastrad, kopile.

Priča o Aleksandru Hemonu je - što kaže Dežulović za Zlatana Ibrahimovića - priča o onom najboljem u nama. Dok je Hemona i Ibrahimovića, dok je i inih hemona i ibrahimovića, bit će Bosne, makar i virtualne, postojat će zemlja za nas, ima Hemon i imat će svoje čitatelje u domovini. Ili da mu to ipak direktno kažem, na engleskom, jer čovjek na engleskom piše i za Liverpool navija: You'll never walk alone.

Vrata od utrobe

Mirko Kovač
(Petrovići, 1938)

Pripovjedač, romansijer, filmski scenarist, dramatičar, esejist. Književni majstor neponovljive sugestivnosti, čiji je tekst plemenita slitina sastavljena od lirskoga osjećaja svijeta, hedonističkoga uživanja u pripovijedanju, velike neakademske erudicije, te neke sasvim posebne, kovačevske ljubavi prema svemu stvorenomu. Objavio romane Gubilište (1962), Moja sestra Elida (1965), Životopis Malvine Trifković (1971), Ruganje s dušom (1976), Vrata od utrobe (1978), Uvod u drugi život (1983), Kristalne rešetke (1995), Rastresen život (1996), zbirke pripovjedaka Rane Luke Meštrevića (1971), Nebeski zaručnici (1987), zbirke eseja Evropska trulež (1986), Europska trulež i drugi eseji (1994), Cvjetanje mase (1997), Knjigu pisama s Filipom Davidom (1998), knjigu drama Isus na koži (2003). Napisao scenarije za filmove Mali vojnici (1968), Lisice (1970), Muke po Mati (1974), Okupacija u 26 slika (1978), Dunavski znak/ Usijanje (1979), Pad Italije (1982), Večernja zvona (1985), Dan za tetoviranje (1991). Kovačeve knjige prevedene su na mnoge evropske jezike.

ANDREJ RUBLjOV
Scenario: Andrej Tarkovski i Andrej Mihalkov Končalovski

Kamera: Vadim Jusov

Muzika: Vječeslav Ovčinjikov

Uloge: Anatolij Solonjicin, Ivan Lapikov, Nikolaj Grinko, Nikolaj Gergejev, Irma Tarkovski, Nikolaj Burljajev, Rolan Bikov, Jurij Nikulin, Mihail Konočov, S. Krilov, Bolot Ejčelanov

Dužina: 185 minuta

Godina: 1966.



Film čine scene: Skomoroh (1400.G.), Teofan Grk (1405.G.). Muke po Andreju (1406.g.), Praznik (1408.G.). Strašni Sud (leto 1408.G.), Najezda (1408.G.), Ćutanje (1412.G.). Zvono (1425.G.).

To su slike iz života velikog ruskog slikara, ikonopisca.

"Sa gotovim scenariom pred sobom, još uvek sam sumnjao da mi je zaista suđeno da ostvarim tu ideju. Jedno Je bilo sigurno: ako mi ta mogućnost bude pružena. film sigurno .neće biti realizovan u vidu istorijskog i biografskog žanra. Interesovalo me je nešto drugo, a to je: bit poetskog dara tog velikog ruskog slikara. Na primeru Andreja Rubljova hteo sam da pratim psihologiju stvaralačkog čina i, istovremeno. da istražim duševno stanje. kao i stanje koje u umetniku izaziva društvo. To mi se učinilo znamenitim zato što se radi o umetniku koji je stvarao etičke vrednosti od neiscrpnog značaja.

Film je trebalo da govori kako se u vreme bratoubistva i tatarske vladavine pojavljuje osećanje nacionalne čežnje za bratstvom, odražene u genijalnoj ikoni Svete Trojice Andreja Rubljova, koje obuhvata ideal bratstva. Ljubavi i sjedinjujuće vere. Upravo to je činilo osnovu idejno-estetskog koncepta scenarija.

Taj scenario se sastojao od pojedinačnih epizoda i slikar se pojavljuje čak u svima, mada je životnost njegovog duha. dah atmosfere koja je određivala njegov odnos spram sveta. trebalo da zagarantuje celovitost filma. Povezanost ovih epizoda nije bila u linearnoj hronologiji. već u poetskoj logici koja je Rubljova nadahnula da načini "Trojicu". Upravo ta logika je uspostavljala jedinstvo pojedinačnih epizoda od kojih je svaka sadržavala neku temu i specifičnu ideju. Ti delovi su trebali da se nadovezuju jedan na drugog i međusobno aktivno opovrgavaju.

Po predviđenom sledu scena, oni su trebali da se nadopunjavaju po zakonitostima poetske logike, idejno kao otelotvorenje suprotnosti u slici i kao razmimoilaženje života i kreativnog duha.

U istorijskom pogledu film je trebao biti postavljen kao da saznajemo o nekom našem savremeniku. Zbog toga istorijske činjenice, likovi i elementi konkretne materijalne kulture nisu smeli da postanu budući spomenik. već izrazito živi. puni daha, pa čak i svakodnevni.

Detalji kostimi i rekviziti nisu smeli biti gledani očima istoričara. arheologa i etnografa koji skupljaju uzorke za muzej. Fotelja je morala biti više od muzejskog rariteta - konkretni predmet na kome se sedi.

Glumci su morali da igraju ljude koji su im razumljivi, sa osećanjima bliskim modernom čoveku. Odlučno je trebalo odbiti tradiciju Koturne (Kothurne), prikazivanja istorijskih uloga koje se do kraja filma neprimetno pretvaraju u puku ukočenost i duhovnu uštrojenost. Ako mi sve to pođe za rukom. pomislio sam, ima nade za makar manje-više optimalan rezultat. Odlučno sam insistirao da se ovaj film napravi sa timom prijatelja i bliskih kolega. I krenuo sam na bojište sa kamermanom Vadimom Jusovim, scenografom Černjajevim i kompozitorom B. Ovčtikovim.

Odaću, konačno. i tajnu nameru ove knjige: moja najveća želja je da čitaoci, kojima se moje pisanje učini uverljivim, postanu članovi moje duhovne partije."

Andrej Tarkovski



SOLARIS
Scenario: Andrej Tarkovski i Fidrih Gorenštejn prema istoimenom romanu Stanislava Lema

Kamera: Badim Jusov Muzika: Eduard Artemijev

Uloge: Natalija Bondarčuk. Donatas Banionis, Jurij Jarbet, Anatolij Solonjici, Nikolaj Grinko, Vladislav Dvorževcki. Sos Sarkisijan

Dužina: 165 minuta

Godina: 1972.

Kris Kelvt (Donatas Banionis) dolazi na stanicu Solaris da bi utvrdio istinitost nekih pojava, za koje je na zemlji mislio da su nenaučne i halucionantne. On doživljava te pojave svom snagom prave realnosti i vraća se na Zemlju da bi ponovo izgubio ono što je već jednom izgubio na Zemlji i onda našao na Solarisu - svoju Ljubav.

Susret sa Hari. ženom, koju je Kris volio pre deset godina dešava se u uslovima vanzemaljskog ambijenta, međutim ne predstavlja Jedinstvenu pojavu. "Gosti" koji posjećuju Solaris ne dolaze samo Krisu Kelvinu, već jednako i Snautu i Sratorijusu i time samo potvrđuju da su realna pojava Jednog ambijenta koji sa zemaljskog aspekta deluje nerealno. Ljudi, suočeni sa to novom. pomerenom realnošću reaguju na nju različito. Njihov odnos prema njoj i čini suštinu dramskog sukoba ovog (filma.

Sratorijus kao predstavnik čisto naučnog saznanja nastoji da doslednim sprovođenjem naučnih eksperimenata i metoda spreči pojavu "gostiju" na Solarisu, ili. barem da ih potpuno demitologizuje tako što će ih svesti na "nejtrine".

Kris koga je postepeno sasvim opčinila snaga neposredne ljubavi jedne Hari. čiji se hemijski sastav verovatno razlikuje od čovekovog i koja. prema Snautu predstavlja samo "materijalizaciju Krisovih zamisli". gubi veru u moć čisto naučnog saznanja. jer mu od jednom postaje sve jasnije da je "čoveku potreban čovek" i da je to u stvari jedina stvarnost, koja čoveka čini srećnim. Sukob Krisa i Sratorijusa tako dobija dimenziju vekovne rasprave o tome šta je primarno - Materija ili Duh, a Krisovo putovanje na Solaris ne predstavlja ništa no putovanje u sferu svesti. Dolazak Hari najpre unosi nemir samo u Krisa, jer pomera sva njegova dotadašnja shvatanja. Na samom početku on je zaprepašćen samom njenom pojavom. jer nije spreman da je smesti u okvire onoga. što prihvata njegova svest. Ustvari. u prvi mah. Kris reaguje slično Sratorijusu, odbacujući Hari zato što Je ona van granica materijalnog saznanja. Istovremeno ona reaguje veoma zemaljski i čak infantilno: ubacuje Hari u raketu i lansira u svemir. Ali Hari se opet vraća i ta upornost njenog vraćanja navodi Krisa da je sagleda.

Činjenica da Harijev identitet u potpunosti zavisi od njegovog prisustva. a njegov identitet od njene ljubavi, snažno utiče na njihov odraz. Iako "materijalizacija Krisove zamisli" i žena od "nejtrina". Hari deluje snagom ljubavi i to delovanje postepeno dobija dimenziju Realnosti. Kada se u biblioteci Kris pojavljuje zajedno sa njom to postaje jasno svim prisutnim.

Scena u biblioteci predstavlja kulminaciju jer skriveni dotle sukob između Krisa i Sratorijusa pretvara u otvoren i istovremeno katalizira odnos svih prisutnih prema realnosti Solarisa. koju personificira Hari. Sratorijus bez kolebanja odbacuje tu realnost. kao što odbacuje svaku realnost koja je van domašaja materijalnog saznanja; Kris je zastupa jer je voli, a Snaut neutralno izjavljuje da je "čoveku potreban čovek" i da "srećan čovek ne razmišlja svrsihodnosti". Raspravu prekida Hari. nastojeći da uveri prisutne u snagu svoje ljubavi, ali pošto Snaut i Sratorijus odlaze. svedokom te snage postaje samo Kris.

Posmatrajući Harisove muke oko identiteta. njeno odlaženje i vraćanje u telesnu i čovekoliku formu, Kris zapada u sve teže duševne muke. Nemogućnost opstanka u zadatoj realnosti postaje jasna njima oboma. ali Hari je ta koja kida taj začarani krug, jer želi da izbavi Krisa. Time vrlo jasno ona potvrđuje ne samo snagu svoje ljubavi već i snagu ličnosti, jer od svih prisutnih na Solarisu samo Hari. ta van materijalna pojava i žena od "nejtrina" dosledno zastupa ono šta veruje. Sa njenim nestankom sledi veoma strma putanja Krisovog poraza. Ona se završava njegovim povratkom na Zemlji.

Smatrate li da je Solaris naučnofantastičan film?

Mislim da je Solaris moj najlošiji film. Ne sviđa mi se, niti ga se rado sećam. Nasuprot Lemu, autoru knjige. nije me toliko zainteresovao problem znanja, i sukob unutar čoveka. um i znanje. nego uglavnom najdublji psihološki problem.

Može li čovek da živi u neljudskim uslovima i da ostane čovek? Glavni junak. kako u knjizi tako i u filmu izazvao je moju radoznalost. jer je trebalo da ostane i dalje čovekom iako su uslovi u kojima je živeo bili neljudski. Tako sam shvatio junaka knjige i tako sam ga prikazao u svome filmu. Međutim, taj film mi se ne sviđa jer nisam uspio da se oslobodim od rekvizita naučne fantastike raznih lampi itd. koji nisu imali ništa zajedničko sa mojim gledištem.

Andrej Tarkovski



OGLEDALO
Scenario: A. Tarkovski i Aleksandar Mišarin

Kamera: Georgij Rerberg

Muzika: Eduard Artemijev

Uloge: Margarite Terjehova, Filip Jankovski. Ignjat Danilcev, Oleg Jankovski, Nikolaj Grinko, Ala Demidova, Jurij Nazarov, Anatolij Solonjicin

Dužina: 106 minuta

Godina: 1974.

"Ogledalo" je priča o staroj kući u kojoj je autor proveo detinjstvo. o imanju na kojem je rođen i gdje su živjeli njegovi otac i majka... Sjećanja iz djetinjstva koja mi godinama nisu davala mira, odjednom su iščezla. kao da su se rasplinula, i napokon sam prestao saizati kuću u kojoj sam ranije proživio tolike godine... Mislim da u "Ogledalu" filmski žurnal i igrane scene savršeno prirodno idu jedno uz drugo, u toj mjeri da sam često slušao ljude kako kažu da je filmski žurnal namjerno napravljena rekonstrukcija... Kada su se. kao da dolaze ni od kuda, na platnu ispred mene pojavili ti ljudi uništeni užasom i nadljudskim naporima u tom tragičnom istorijskom trenutku (Otadžbinski rat. opsada Lenjingrada). znao sam da ova epizoda mora postati centar, osnovna srž srce. nerv ovog filma koji je uznemiravao onoliko koliko i moja intimna lirska sjećanja. ...Ona postaje slika herojskog žrtvovanja i ujedno cijena tog žrtvovanja... Kasnije sam doznao da je snimatelj koji je napravio ovaj film bio ubijen tog istog dana... Htio sam da napravim priču o bolu čovjeka koji je patio Jer je osjećao da svojoj porodici nikada ne može uzvratiti onoliko koliko je ona njemu pružila. On osjeća da Je nije dovoljno volio i ova misao ga muči i ne ostavlja g a na miru... Moj otac je pisao stihove za ovaj film, koje smo koristili samo za ovaj film, jer su bili napisani u mestima koji se pominju u filmu... Ti stihovi nisu ilustracija. već prosto pesme koje su nastale u vreme o kojem govori ova ili ona epizoda... Kada smo u tu kuću odveli moju majku. njen doživljaj bio je ravan povratku u prošlost i u tom trenutku znao sam da smo na pravom putu... Na kraju nas je spasla jedino vjera: uvjerenje da. ako je ovaj rad nama toliko važan. on Jednostavno mora postati isto toliko važan i publici... Kada je "Ogledalo" snimljeno. odjednom se činilo da se moja porodica proširila.

Andrej Tarkovski

"Tokom jedne sedmice sam četri puta gledala vaš film. I nisam išla u bioskop samo da bih ga gledala. Mnogo više se radilo o tome da barem nekoliko časova proživim istinski život, da ga provedem sa istinskim umetnicima i ljudima... Sve što me muči i što mi nedostaje. za čime čeznem i zbog čega očajavam ili čega se gadim - sve to sam videla u vašem filmu kao u ogledalu. Po prvi put je film za mene postao stvarnost. Upravo to je i bio razlog da ga uvek iznova gledam - da bih sa njim i u njemu živela".

Pismo jedne radnice reditelju

"Hvala vam za Ogledalo. Tačno tako je izgledalo moje detinjstvo. Ali recite mi - kako ste vi to mogli zamisliti? Tačno tako je duvao vetar i oluja je bila ista... "Gleka, isteraj mačku iz kuće!. viknula je baka... I soba ispunjena tamom. Čak se isto i petrolejska lampa ugasila i duše su bile ispunjene čekanjem majke... I kako se divno u vašem filmu vidi odrastanje dečije savesti! Bože. kako je sve to istinito... Mi zapravo ne znamo lica naših majki. Kako jednostavno. kako prirodno! Znajte da sam videvši vašim talentom osvetljeno platno u tamnoj sali. prvi put pomislila kako nisam sama".

Jedna žena iz Gorkoga

"Hteo sam da napravim priču o bolu čoveka koji je patio jer je osećao...

Svetigora 93/94 Božić. str. 45



STALKER
Scenario: Arkadij i Boris Strugacki prema noveli "Piknik na ivici puta"

Kamera: Aleksandar Knjažinski

Muzika: Eduard Artemijev

Uloge: Aleksandar Kajdanovski, Anatolij Solonjicin, Nikolaj Grinko, Alisa Frejndlih, Nataša Abramova

Dužina: 106 minuta

Godina: 1979.

Stalker je vodič kroz zabranjenu Zonu. Negde u dubini neimenovane zemlje. iz svemira pada objekat koji uzrokuje neobjašnjive promene na ljude i okolinu. Država zatvara celokupan prostor - Zonu radi bezbednosti (svako ko je u nju ušao nije se vratio). Najprimamljiviji izazov Zone je Soba koja ispunjava želje najdublje skrivene u čovekovom srcu. Zato što ne znaju kakve sve želje mogu biti. Zonu najstrože čuvaju. Kroz Zonu se može prolaziti samo uz pomoć Stalkera. Naučnik i Pisac uz pomoć vodiča prolaze i prevazilaze prepreke na putu do svoje sreće. Stigavši na sam prag te prostorije, međutim, nisu u stanju ili ne žele da načine poslednji korak. Izbija rasprava o veri, čuju se brojne optužbe i protiv optužbe kao i mišljenje da Stalkerov svet treba razoriti umesto suočavanja sa njegovom tajnom. Konačno. sa tavanice počinje pljusak koji donosi pročišćenje. Tri čoveka. sa psom. sede na pragu. Nakon svađe i ubeđivanja. nakon Stalkerovog monologa u želji da spasi svet do koga su stigli. Naučnik onesposobljava bombu. Radnja se vraća u bar sa početka filma u kome su se tri muškarca prvi put srela. Dolazi Stalkerova žena da ga odvede kući. Iscrpljen je. Žena mu pomaže da legne u krevet. U monologu otkriva nam da je poslednjom misijom njegova vera u ljudsku sposobnost da se otisne u potragu za duhovnim zlatom potpuno uzdrmana. Sam kraj filma je prikaz devojčice, paralisane usred ozračenja, u kojoj se krije div vere.

Andreje, mnogi smatraju da je Stalker naučnofantastičan film. Za mene, to je jedna bajka za odrasle. A za Vas?

Svako može da svrsta moj film gde mu se sviđa. Ja se. međutim. ne slažem sa podelom filma na žanrove. Kada me pitaju šta mislim o Stalkeru nalazim se u nedoumici. Jer nikad nisam mislio da Stalker, ili bilo koji drugi film, može da pripada nekom drugom žanru. To je za mene pre jedna parabola nego naučna fantastika. Nikad nisam razmišljao o gledištu publike. Teško mogu da se stavim u njihovu poziciju i da zamislim kako oni razmišljaju. To je neprijatno i beskorisno. Mnogi to čine da bi pogodili da li će njihov budući film imati uspeha. Ja ne pripadam takvim režiserima. Najbolji pristup publici je da ostaneš svoj. da se izražavaš uz pomoć vlastitog znanja, i tada će te gledalac razumeti. Trebalo bi da se suprotstavimo komercijalnom filmu. a to hoće da učine filmski stvaraoci. Oni ne pokušavaju da budu dopadljivi publici. koja će ih pre ili kasnije prihvatiti. Svi pokušaji koje su činili filmski stvaraoci toga tipa, da bi bili dopadljivi. nisu uspeli. Poete. stvaraoci, ne znaju kako da postanu dopadljivi. I pored svega toga. pronašao sam rešenje toga problema prenoseći svoje filmove iz spoljašnjeg sveta i njegovih problema u dubine čoveka, na pitanje vere. na verska načela i ubeđenja, na odnos ličnosti i ideala.

Verujem da se čovek nalazi u ćorsokaku, jer je rešenje svojih problema tražio u spoljašnim, materijalnim, tehnološkim aspektima života. Tamo ne postoje rešenja. Dokle god čovek i zajednica ne mogu da ostvare harmoničan razvitak i dok se ne razvijaju duhovno, neće moći da nađu spokoj. a njihova situacija će biti tragična. Rešenje počiva u uravnoteživanju tih dveju linija razvitka: "Stalkera" i "Solarisa" i svih filmova koje sam napravio. To je pokušaj da se uravnoteže duhovne i materijalne potrebe.

Andrej Tarkovski



NOSTALGIJA
Scenario: Andrej Tarkovski i Tonino Guerra

Kamera: Guiseppe Lanci

Scenografija: Andrea Grisanti

Montaža: Amedeo Salfa i Erminia Morani

Uloge: Oleg Jankovski. Domici ana Giordano, Erland Jozefson, Patricia Tereno, Deliia Bocardo, Laura deMarci, Milena Vukotić

Dužina 150 minuta

Godina: 1983.

Tarkovski je u Italiji snimio "Nostalgiju". Dosledan i iskren do krajnosti, on izlaže psihičke reakcije, odnosno, oseća jednog ruskog intelektualca koji živi u inostranstvu. koji je on sam. Ali i Rusa uopšte. za koga nostalgija predstavlja doslovno bolest, "nešto što ti oduzima svaki životni nalon, svako uživanje u životu".

Formalna tema filma su lutanja i maštarije Jednog Rusa, koji u Italiji traga za jednim svojim zemljakom: za kompozitorom iz 18. veka. Zasnovskim, u čijem se jednom pismu može pročitati"ideja o tome da se ne vraćam u otadžbinu koja me ubija". Iskustvo toga muzičara se paralelno proteže sa iskustvom intelektualca iz filma ali i sa iskustvom samoga režisera.

Junak filma, Gorčakov, prepun je oduševljenja za lepotu italijanskog kulturnog predanja i za lepotu pejzaža. ali sve to na kraju negira. Ne odlazi u muzej da vidi Madonu. Dela Frančeska, odbija da na bilo koji način opšti sa devojkom prevodiocem, bilo da je to reč, poezija ili seks. Suprotstavlja joj nemogućnost opštenja. neprevodivost poezije. sveobraznost ruske duše nedostupne jednom Evropejcu.

"Ja sam u NOSTALGIJI želeo da nastavim svoju temu o "slabom" čoveku kojeg vidim kao pobednika u životu. Već je Stalker u svom monologu branio slabost kao jedinu istinsku nadu u životu. U mojim filmovima nikad nije bilo heroja nego samo karaktera čija je snaga ležala u duhovnom ubeđenju onih koji su na sebe preuzeli odgovornost drugih. Ovi likovi često liče ozbiljnoj deci svojim irealističkim stavom i svojom nezainteresovanošću za svakodnevne stvari... Kao i Stalker. tako sam i Dominika u NOSTALGIJI stavio da sam preispituje svoja uverenja i bira svoj kružni put koji ga štiti da ne padne u sveopšti cinizam života. Svojom žrtvom on pokušava da postavi branu na put koji čovečanstvo vodi u propast. Ništa na svetu nije važnije od probuđene savesti čoveka. savesti koja ga sprečava da sve krade od života, da se opusti prezaćen i blaziran. To stanje duše nije strano najboljim tradicijama ruske inteligencije koja je časna i nemirna i saosećajna i koja grozničavo traži veru. ideale i dobrotu. Gorčakov je jedan od njih.

Čovek me interesuje po svojoj sposobnosti da služi nečem višem, po svom otporu. ili svojoj nesposobnosti da se povinuje "običnom" moralu. uskom i bednom. Privlači me čovek koji shvata da se smisao života prvenstveno sastoji u borbi protiv zla koje on sam u sebi nosi. borbi koja će mu omogućiti da se tokom života popne sa nekoliko stepenica prema savršenoj duhovnosti. Nažalost. postoji samo Jedna alternativa na tom putu, a to je duhovna degradacija na koju nas predodređuje egzistencija i svakodnevni pritisci..."

Andrej Tarkovski



ŽRTVOPRINOŠENjE
Scenario: Andrej Tarkovski.

Kamera: Sven Nikvist.

Scenografija: Ana Asp

Montaža: Andrej Tarkovski, Michel Leszczslonjski i Henri Colpi

Uloge: Erland Josephson. Susan Fleetnjood, Valeri Mairessn, Allan Ednjall, Curdun S. Cisladotirr, Snjen Njolter. Toms Kjellljnjist.

Dužina: 150 min.

Godina: 1986.



Radnja filma počinje jednog lepog letnjeg jutra (na rođendan glavnog junaka Aleksandra) a završava se otprilike 24-sata kasnije. Na malom ostrvu okuplja se porodica intelektualca poznijih zrelih godina. Tu su još i komšija, lekar i služavka. Umoran od ničeanske pobune protiv Boga i sveta, jedinu nadu nalazi u Mališanu. svome unuku. Kad sazna da je počeo nuklearni rat. obraća se Nebeskom Ocu i nudi mu svoj život u zamenu za spas života svoje porodice: obećava da će se odvojiti od porodice i da će nastaviti živeti u osami. Kuća je izgorela, porodica ostala na brisanom prostoru da počne novi život a on na kraju svojevoljno onemivši odlazi u duševnu bolnicu. film se završava Mališanom koji se oslobađa nemosti. zaliva suvo drvo i nada se da će ono oživeti.

"Razvoj današnjeg svijeta odvija se na čisto materijalnom planu. Savremeno društvo kreće se u epirizmu i, konačno bez ikakve duhovnosti. Ako posmatramo stvarnost kao vidljivi i materijalni poredak stvari, od njega onda ne možemo očekivati drugo nego obične stvari koje možemo dohvatiti rukom. Od tog momenta. ukoliko čovek sreće iskljčivo empirijske činjenice. bilo na društvenom planu, političkom, tehničkom ili planu življenja. rezultati mogu biti samo užasni i život postaje nemoguć. jer nemoguće je živjeti bez razvoja duhovnosti. Čak i najveći grubijan može to shvatiti ili u najmanju ruku osetiti. Čovek gubi svoje razloge za život jer se njegov univerzum smanjuje i jer nestaje njegova usklađenost.

Upravo polazeći od ovih razmišljanja. odlučio sam da snimim ŽRTVOPRINOŠENjE. Način da se ponovo uspostavi normalan odnos prema životu je da se uspostavi odnos sa samim sobom. Zato je potrebno postići nezavisnost u odnosu na stil materijalnog života i time provjeriti svoju sopstvenu duhovnu bitnost. U ovom filmu ja prikazujem jedan od aspekata te borbe ako živite u društvu. a taj aspekt je hrišćanske koncepcije samožrtvovanja. Onaj koji nije nikad upoznao taj osjećaj. tu želju. po mom mišljenju. prestaje biti čovjek, približava se životinji i postaje čudan mehanizam. eksperimentalni objekat u rukama društva i vlade. Sa druge strane. ako postigne svoju moralnu autonomiju, čovjek u sebi pronalazi sposobnost da sebe podnese kao žrtvu nekom drugom. Znam da ove ideje danas nisu baš prihvatljive jer niko nema želju da žrtvuje bilo šta, ali nemoguće je postupati drugačije ako čovek želi da se duhovno spasi".

U ovom filmu bilo mi je stalo da pokažem čovjeka koji je sposoban da se žrtvuje. Ponekad to postaje čak mučno za njegovu okolinu. Taj čovjek je shvatio da je potrebno da zaboravi na sebe ako želi da se spasi. Čak i na fizičkom planu treba da pređe na drugi nivo egzistencije. Kada je čovjek gladan. ode u prodavnicu i kupi nešto za jelo. ali kada je čovjeku zaista loše nema nikud da ode osim kod seksologa ili kod psihoanalitičara. koji ne razumiju ništa od onoga što se dešava. To su brbljivci i vojari koji nas utješe, smire vas i skupo vam naplate. Moj junak ne može više živjeti kao prije i čini nešto, možda beznadano, ali nešto čime dokazuje da je slobodan. Ovakvi postupci mogu imati apsurdne posljedice na materijalnom planu, ali na duhovnom su veličanstvene jer otvaraju put preporodu".

Andrej Tarkovski.

Andrej Tarkovski


*Ko ste Vi?

Ne znam. Mislim da je to za svakoga od nas upravo ono što je najteže da znamo. Mnogo lakše rasuđujemo o drugima. Međutim, o sebi znamo vrlo malo. Nemoguće nam je da u potpunosti analiziramo unutrašnje tkanje čovjeka.

* Ruski reditelj i scenarista (Zavrožje. 4. april 1952 - Pariz, 29. decembar 1986.). Sin pesnika Arsenija Tarkovskog. Kao dečak zanimao se muzikom, potom slikarstvom. Izbačen sa studija ori-jentalistike, odlazi na naučnu ekspediciju u Sibir. Po povratku upisuje režiju na visokoj filmskoj školi VGIK u Moskvi (u klasi M. I. Romma). Onde upoznaje A. S. Mihalkova - Končalovskog, koscenarista svoga diplomskoga kratkometražnog filma VALjAK I VIOLINA koji će sarađivati i na njegova prva dva profesionalna filma. Već prvim celovečernjim igranim filmom IVANOVO DETINjSTVO (1962). vizuelno atraktivnom. lirskom ali ne i sentimentalnom pričom o doživljajima i snovima jednog dečaka za vreme drugog svetskog rata, svraća pažnju i svetske javnosti kao predstavnik "novog talasa" sovjetskog filma (Zlatni lav za debitantsko ostvarenje u Veneciji). Nakon toga montažno "razlomljenog" dela (pod izrazitijim uticajem sovjetske montažne škole) sledi film epske širte u kome preovladavaju dugi kadrovi: ANDREJ RUBLjOV (1966). prvi put javno prikazan na festivalu u Kanu 1969. gde osvaja nagradu Tipresci; ta slika srednjovekovne Rusije, kroz biografiju ikonopisca Rubljova koji se u nemogućnosti da se odupre zlu zavetovao na ćutanje. vrlo je složene strukture puna simvola kao i poetičnih i naturalističkih prizora (s posebno zapamtljivom završnom sekvencom u boji). Nakon uspele ekranizacije romana S. Lema SOLARIS (1972.. specijalna nagrada žirija u Kanu), Tarkovski realizuje OGLEDALO 1974. vrlo složeno delo o istoriji jedne ruske porodice kojoj se na način toka svesti smenjuju razne vremenske slike uz elaboriranu upotrebu crno-belih sekvenci i onih u boji. jedan od autentičnih iskaza autorove intime u modernom filmu. Nakon STLLKER-a (1980.) o fantastičnom odlasku u imagiranu "zonu". s višeznačnom simbolikom koja sugeriše da samo odabrani "vide put", Tarkovski odlazi u inostranstvo. U Italiji snima NOSTALGIJU (1983.) o (ne)snalaženju Rusa (O. I. Jankovski) izvan domovine, a u Švedskoj - već teško bolestan od raka - ŽRTVOPRINOŠENjE (1986. specijalna nagrada u Kanu). svoj film - oporuku s prevladavajućim dugim kadrovima o postnuklearnom svetu u kojem se čovek (E.Jozefson) žrtvuje za čovečanstvo.

"Prvi film Tarkovskog delovao je na mene kao čudo. Neočekivano sam se našao na pragu sobe od koje mi. do tog vremena. nisu davalu ključeve. Tamo. gde sam ja davno želeo da stignem. Tarkovski se osećao slobodno i sigurno. Našao se čovek koji je umeo da izrazi ono što sam ja uvek želeo. ali nisam uspevao - to me je ohrabrilo i inspirisalo. Tarkovski je veliki majstor filma. tvorac novog organskog filmskog jezika u kome se život predstavlja kao ogledalo. kao san".

Ingmar Bergman

Manastiri su ukras pravoslavnog hrišćanstva. Raštrkani uzduž i popreko cele Grčke,na planinama,u ravnicama oni prestavljaju središte vere, pobožnosti i spokojstva a takođe i društvenih usluga zajednici koje pružaju kaluđeri i časne sestre posvećeni Bogu koji provode svoje preostale godine u molitvi, neporočnosti i siromaštva.
Prvi hrišćanski pustinjaci i askete su se pojavili krajem trećeg veka.Oni su se posvetili poštovanju Boga i neprekidnoj molitvi na mestima udaljenim od svakodnevnog društva , u pećinama i siromašnim skitovima.Mnogi od ovih ljudi suproveli ostatak života u samoci divljine koje su izabrali.Drugi su otišli u manastire koji su osnovani u međuvremenui živeli sa drugim kaluđerimakao kinoviji, svi učestvujući u Liturgiji, pridružujući se skupa u zajedničkoj molitvi, i primajući Svetu Evharistiju svake nedelje.


Brimožanska služba -Poštovanje Boga -je glavna preokupacija kaluđera i časnih sestara u Grčkim manastia.Život kaluđera se okreće oko Saborne crkve,glavne crkve manastira.Tamo se liturgija izvodiprema uobičajenim kanonimakoji se pažljivo posmatraju.Ovo posmatranje formalnih elemenata čuva pravoslavnu tradiciju i verno oličava instituciju crkve.

Sakristije i biblioteke Meteora se sastoje od jednih duhovno i umetničkih najbogatijih skladišta pravoslavne religije. One sadrže istorijsko nasleđe koje je vekovima negovano sa ljubavlju.One koje su sačuvane od razaranja i pljačkanja nose živa svedočenja o dostignućima ovih manastirskih zajednica i naročito o visokom dometu religijske umetnosti i esketizma :crkvena blaga, knjige Jevanđelja, sveti sudovi i zlatni putiri, rezbareni drveni i zlatni i srebreni krstovi, epitafi izvezeni zlatnim koncem, liturgijske odežde i delikatno izrađene kadionice.
Uz to 1124 sačuvanih kodeksa- uključujući, u manastiru Preobraženje, Grčki rukopis najstarijeg datuma, pisan 861 godine- koji je nedavno proučio i klasifikovao akademik Nikos Veis(1883-1958).

Ne mogu se sva blaga Meteora nabrojati na ovako skučenom prostoru, ali jedna pokazna selekcija je data ispod:

Manastir Preobraženje

-Diptih ikona Device, poklon Marije Palolog, sestre Ioasafa, osnivača manastira.

-izvezeni epitafi iz četrnaestog veka

-veliki krst sa scenama u srebru i emajlu

-male ikone uključujući Voznesenje Hristovo od ruke Vilistisa, Sveti Jovan Teolog, Neuvela Ruža, Rođenje , Raspeće, Hrist Milosrđa i Jadikovka Device

Manastir Sveti Stefan

-lepo izrađena kadionica, zlatom izvezeni naručnici i epitrahilji, krst sa srebrnim filigranskim radom, Tri Jevanđelja, putir, mnogobrojne male ikone, uključujući Isusa Davaoca Života, Svetog Đorđa, Svetog Karalambosa i Devica sa Božanskim Deteom.

Manastir Varlam

-epitafi od zelenog somota sa zlatnim vezom, ikone Device sa Anđelima od Emanuela Canesa, Svetog Dimitrija i Nestora , Tri Jerarha i dr

SVETI MANASTIR PREOBRAZENJE

(Veliki Meteoron)




Vrh okomite stijene na kojoj je izgradjen manastir Preobrazenje spasitelja ,znan kao Veliki Meteoron Sirok je oko 60 ari .Nalazi se na 613m iznad nivoa mora i 400 m iznad grada Kalambake. U proslim vremenima se uspinjalo visecim ljestvama ili mrezom (vrizoni)u kojoj su posjetioci, prtljag i zalihe podizali gore na manastir uz pomoc cekrka. Medjutim od 1923.kratak tunel 146 steoenika izdubljenih u stijenu su malo olaksali penjanje. Crkva je izgradjena u Atonintskom stilu u obliku krsta sa dvanaestostranom kupolom i konhama .Narteks drze 4 stuba i svi njegovi zidovi i tavanica su ukraseni religijskim prizorima i mucenistvima svetaca .Na lijevoj konhi je freska Svetog Jovana
Krstitelja i Hrist sa Krstiteljem i Djevicom. U desnoj konhi je Krstenje Isusovo u rijeci Jordan
,arhandjel Gabrijel i Mihajlo.Lijevo i desno od glavnog ulaza je velicanstvena prezentacija blagovesti djevice koja radosno prima pozdrave arhandjela Gabrijela. Glavna crkva je u obliku krsta i bocnim konhama koja je dugacka 32 m.Dvanaestostrana kupola je oslonjena na 4 stuba i uzdize se na visini od 24 m.Impozantni Pantokrator u kupoli je okruzen andjelima .Tu su portreti Lazarevog Vaskrsnuca,Ulaska u Jerusalim ,Tajna Vecera ,Hristov silazak u pakao i Vaskrsnuce .Od znacajnih djela izdvojicemo izrezbareni drveni episkopski prijesto iy 1616., pozlaceni drveni ikonostas sa figurama zivotinja i biljnim motivima (1791.).Ova pecina je nekad bila pustinjacki stan svetog Atanasija.Druge manastirske zgrade ukljucuju malu kapelu krstitelja ,kapelu svetog konstantina i helene sa jednom bocnom ladjom .Jedna od najstarijih manastirskih zgrada je kuhinja u cijem centru je ognjistu i kazan. Do nje je trpezarija koja zavrsava konhom u kojoj su naslikani arhandjeli Mihajl i Gabrijel.Iza trpezarije je manastirska ambulanta iz 1572. Cijeli donji sprat i dana postoji dok su od gornjeg ostali samo odjeljci.Stara trpezarija je danas pretvorena u muzej gdje su izlozena manastirska blaga. Iznad manastirskog podruma, nekada punog buradima vina se nalaze stare kaludjerske celije sa niskim vratima i prozorcicima. Tu pekara ,koja je nekad proizvodila na stotine vekni hljeba svakog dana ,jos uvijek postoji .

METEORE mozemo okarakterisati kao zuzetno neobicnu oblast, koju krase gigantske stjene u obliku kula i tornjeva, sa visinom od 100 do 150 metara. Nekada je to bila napredna manastirska zajednica sa 24 manastira. Danas je, na Meteorima aktivno samo 5 manastira. Prve manastire
su, bjezeci u izolaciju i trazeci duhovni mir, sagradili monasi u 14-om vijeku. Najkarakteristicnije obljezje ovih manastira su njihovi kupolasti krovovi, drvene galerije i njihovi gornji spratovi koji su zastrasujuce istureni nadjednostavnim ljestvicama napravljenim od kanapa i mrezasto isprepletenim korpama. Danas se do manastira veoma jednostavno i lako moze stici, asfaltnim putem ili uskim kamenim stepenicama, uklesanim u stijene. Pored manastira koji su aktivni i dostupni posjetiocima, manastiri Varlaam, Metamorfoze, Russana i Svetog Stefana, pretvoreni su u vizantijske muzeje, u kojima su izlozene, izmedju ostalih stvari vtijedne ikone, stari rukopisi i jedinstveni mozaici i freske.

Grčka - prvak Evrope
Lisabon, Ponedjeljak, 05. July 2004. 0:19


Sport -

Fudbaleri Grčke novi su prvaci Evrope. U finalnome dvoboju Evropskoga prvenstva u Portugalu pobijedili su domaće fudbalere s 1:0. Gol odluke na stadionu Luz u Lisabonu postigao je Charisteas u 57. minutu za prvi naslov Grka u istoriji.

Na otvoranju prvenstva prije tri nedjelje novi su prvaci takođe pobijedili Portugal s 2:1. Tada je to bilo veliko iznenađenje, a danas potvrda vrijednosti ekipe, koju je tokom cijelog turnira izvrsno vodio Nijemac Otto Rehhagel.

Favoriti nemoćni pred Grcima

Iako nijesu igrali najljepši i najatraktivniji fudbal, Grci su sasvim zasluženo slavili. U grupi A osvojili su drugo mjesto iza domaćina. Nakon pobjede nad Portugalom na otvaranju igrali su sa Španijom (1:1), a izgubili od Rusije s 1:2. U četvrtfinalu Grci su s jednim golom izbacili branioca titule, Francuze, a istim su rezultatom u polufinalu bili bolji od još jednog favorita, Čeha.

Grci su postali tako prva reprezentacija koja je pobijedila domaćina, i to dva puta, i sada već bivšeg prvaka, Francusku.

Rehhagel izvrsno sastavio tim

Rehhagel je ponovo fantastično postavio tim i skroz ukočio portugalski vezni red Deco, Figo, Maniche. Ništa bolje nije prošao ni Ronaldo na rkilu. Grci su disciplinovano pokrivali teren i u prvih 45 minuta nijesmo vidjeli nijednu pravu priliku. Portugalci su imali više loptu u svojim nogama (oko 60 posto), no posle prvih pola sata uputili su tek dva udarca prema golu. U tim su prilikama bili Miguel u 14. minuti, a dva minuta poslije Pauleta je uputio udarac s 18 metara. S druge strane Grci čak nijesu uputili nijedan udarac u okvir protivnickog gola.

Ni nastavak nije ponudio drugačiju sliku. Sve do 57. minuta nismo vidjeli skoro ništa. Tada je Charisteas postigao gol glavom nakon Basinasova ubačivanja iz kornera. Carvalho i Costinha i golman Ricardo loše su reagovali, što je napadač Werdera sjajno kaznio. Posle primljenog gola Portugalija je krenula na sve ili ništa. Trener Luiz Felipe Scolari u igru je uveo najprije Rui Costu, a zatim i Nuna Gomesa pa je igra domaćina živnula. Do kraja utakmice Ronaldo (60, 74), Figo (64, 88), Rui Costa (72, 76), Deco (79), Carvalho (80) i Andrade (90) uputili su udarce prema grčkom golu, no Nikopolidis je bio siguran i slavlje Grka moglo je početi.

Finale: PORTUGALIJA - GRČKA 0:1

Lisabon, stadion Luz, 63.000 gledaoca, sudija: Markus Merk (Njemačka)

STRIJELAC: Charisteas (57)

ŽUTI KARTONI: Costinha (12), Nuno Valente (90+4) za Portugaliju, te Basinas (45+2), Seitaridis (63), Fyssas (67) i Papadopoulos (85) za Grčku

PORTUGALIJA: Ricardo - Miguel (od 43. Paulo Ferreira), Ricardo Carvalho, Andrade, Nuno Valente - Costinha (od 60. Rui Costa), Maniche - Figo (cap), Deco, Cristiano Ronaldo - Pauleta (od 74. Nuno Gomes)

GRČKA: Nikopolidis - Seitaridis, Dellas, Kapsis, Fyssas - Zagorakis (cap), Basinas, Katsouranis - Charisteas, Giannakopoulos (od 76. Venetidis) - Vryzas (od 81. Papadopoulos)
Put reprezentacije Grčke do titule Evropskog prvaka:

1. kolo: Grčka - Portugalija 2:1
(Giorgos Karagounis 7, Angelos Basinas 51-11m/ Cristiano Ronaldo 90+3)

2. kolo: Grčka - Španija 1:1
(Angelos Haristeas 66 / Morientes 28)

3. kolo: Grčka - Rusija 1:2
(Zisis Vryzas 43 / Kiričenko 2, Biljikin 17)

Četvrtfinale: Grčka - Francuska 1:0
(Angelos Haristeas 65)

Polufinale: Grčka - Češka 1:0 (0:0)
(Traianos Dellas 105)

Finale: Grčka - Portugalija 1:0 (0:0)
(Haristeas 57)
[Postavio: Amaro]

MARLON BRANDO - GLUMAC NAD GLUMCIMA 1.
Usamljenik do kraja
03.07.2004, 19:25:41

Piše Biljana Niković
OTIŠAO je veliki Brando. Tiho, baš onako kako je i živeo poslednjih godina. Mada ni s početka karijere, nije posebno ljubio publicitet, decenijama unazad prezirao je svaki kontakt sa medijima. Mnogi njegovi neprijatelji, ali i prijatelji tumačili su da je zasićen tragedijama, koje su ga snašle u privatnom životu, što se tako jasno odražavalo i na njegovoj korpuletnoj figuri, koja se toliko razlikovala od one u mladosti i zrelim godinama.
Nikad nije bio posebno druželjubiv, pa nije ni čudo što je rano pobegao iz Holivuda. Činilo se da dar koji je dobio od Boga, jednostavno mora da podeli sa drugima, a onda da se izgubi, iza prvog ćoška. Izgledalo je da je svaka njegova rečenica bila obojena ironijom. Na velikom platnu, ali i kad se isključe kamere. Nije se dizao u visine zato što je glumac, to je komentarisao u svom stilu: “Da li bi mi ljudi aplaudirali i da sam dobar vodoinstalater”. Mada je u prilog svoje profesije umeo da kaže i “Glumac je mnogo više pesnik, nego zabavljač” ili “Nikad ne priznaj da ne osećaš ništa jer ti uvek u stvari osetiš previše.”
Kao da se na trenutke i sam plašio dubine do kojih je ponirao njegov duh. Nije fascinirao samo kao glumac, koji je bez ijednog gesta u kadru bio u stanju da uzburka emocije, već i kao čovek koji je sa dečijom radoznalošću pokušavao da dopre do ljudskog smisla postojanja.
I pored oreola nedodirljivosti, koji mu je priroda podarila, izbijala je njegova blagost i ljubav prema ljudima. Ta kontradiktornost, ni njemu nije bila lako breme, ali je nosio sa neskrivenim ponosom. Kao da je nazirao da je jedini put za njegovu kompleksnu i kontradiktornu prirodu, upravo put ka jednostavnosti i izvornoj prirodi. Prepun energije, nije se plašio da uvek počinje iznova. Odrastao u razorenom domu, čak četiri puta stvarao je svoju porodicu, devet puta se radovao rođenju svojih naslednika. Sve iz želje da stvori oazu ljubavi oko sebe, koja mu je bila neophodna kao vazduh.
“Da sam bio voljen i da su o meni brinuli drugačije, bio bih sasvim druga osoba. Veći deo života proveo sam u strahu da ću biti odbačen i završio sam ga tako što sam ja odbacio većinu onih koji su mi pružali ljubav, samo zato što nisam bio u stanju da im verujem”. Pregrmeo je dve tragedije, samoubistvo ćerke i presudu sinu zbog učinjenog ubistva.
Kada su ga povređivali, prvo se trudio da glumi ravnodušnost. Kasnije mu nije trebala ta ledena maska. Postao je nedodirljiv za zlonamerne. Granicu njegove privatnosti, naročito poslednjih godina, retki su imali dozvolu da pređu. Od kolega naročito je bio slab prema Šonu Penu, ali i DŽoniju Depu ili Leonardu di Kapriju. Irac, poreklom, voleo je da se druži sa svim narodima sveta Indijancima, Jevrejima, Crncima, Polinežanima. Bez sumnje za razgovor sa njim prevodilac nije bio potreban.
Poslednjih godina, bez obzira na teške porodične tragedije i sa minimumom novca za preživljavanje, stekao je mirnoću koja se recimo sreće na statuama Bude. Nekako pomirljivo tonuo je u svoj grandiozni fizički oklop, dok se i poslednji bljesak u njegovom oku nije ugasio. Za nekog drugog rekli bi, otišao je u legendu. On je to već bio za života - Marlon Brando.

Besmrtan
“BRANDO je besmrtan” rekla je Sofija Loren, juče na vest da je preminuo njen partner iz Čaplinovog filma “Grofica iz Hong Konga. Italijanski režiser Bernardo Bertoluči, kod koga je Brando igrao nezaboravnu rolu u “Poslednjem tangu u Parizu”, izjavio da se “Brando preselio u legendu”.
Brando za vreme koncerta Majkla DŽeksona u NJujorku, septembra 2001.

EXIT 04, četvrti dan
04. jul 2004.
Petrovaradinska tvrđava, Novi Sad
Autor: Freedom Elegant 600 SEL

Pišući reportažni osvrt za prethodni dan slušao sam (sve na vinilnom formatu) Lunu (srpsku), drugi Sugarcubes i prvi Obojeni Program. Na putu do Exita slušali smo poslednji album Jay Z- ija ("Džej je ok"). Za povratak smo spremili neku čizi kompilaciju ljubavnih hitova osamdesetih sve zajedno sa ničim izazvanom Tanitom Tikaram... U neku ruku, mogao bi to biti idealan lajnap nekog festivala na brdovitom Balakanu. Jednog od mnogih, da budem precizniji.



Od današnjeg dana očekujem samo da se završi. Ova svakodnevna putešestvija BG-NS-BG iscrpla bi i bolje od mene. Exit je preplavljen ljudima. Which is nice.
Na samom ulasku, na Fusion pozornici očekuje nas neka gospođa koja izvodi romske folk klasike. Mislim da je ona deo postave Ace Šišića. Neočekivano topla i neobična dobrodošlica. Ali, zaista. Nešto kasnije kada smo se ponovo vratili na ovu pozornicu Aca je zabavljao dvadesetak okupljenih koji su, valjda po prvi put u Srbiji, demonstrirali kako se igra solo-kolo. Hedonizam i alkohol još jednom su potvrdili svoje prisustvo u svim kulturama.

Nakon toga hrlimo ka glavnoj pozornici gde očekujemo Peaches. Umesto njih pozdravlja nas Cane Partibrejker, i kao prijatelje, i kao neprijatelje. Ja nikada nisam voleo Partibrejkerse. Eeenormna količina ljudi ih još uvek voli. U odlasku saznajemo da je bubnjar Kings Of Leon slomio ruku. Nikada nećemo saznati šta smo propustili.

Odlazimo na Dispatch, ne samo jer tamo skoro uvek ima mesta za sedenje, već zato što u smiraj dana malo iskrivljene elektronike može da godi. Trućkanje od jednog do drugog bara u potrazi za sitnim novcem, odvlači me do skrivenog blaga- pozornice Korena & Cveća, gde me prvo očekuje indijska narodna, koju potom zamenjuju trubači iz Srbije, koje potom smenjuju rođaci iz Turske. Atmosfera je neviđeni filgud, ljudi neprekidno odlaze i dolaze sa osmehom na licu, i tu mi padaju na pamet dve krupne zamerke organizatorima Exita. Prva- ko god da je ukinuo bioskopske predstave treba da se oseća krivim. Prošle godine sam tako odgledao Daredevila, a da nisam ni znao šta mi se desilo. Druga, nije zamerka, više sugestija- pustite da nam Korene & Cveće ukrasi par roštilja. Mislim da vam niko ne bi zamerio. Sve pod parolom- Sit gladnom ne veruje.

Inače, "Exit hit" je da kada prolazite kroz bilo koji od brojnih tunela skandirate ili vičete šta god vam padne na pamet. Sve u želji da se vaša parola primi. Još jedan pokazatelj filgud atmosfere.

Peaches je najbliže što se ovaj festival ikada približio PJ Harvey (ako zanemarimo činjenicu da mi je svojevremeno Ambrozić Dragan obećavao i divu samu). Nastup ove nenormalne Kanađanke najbolje sumira improvizacija koju smo izveli na temu sutrašnjeg hedlajna nekog od tabloida- "Orgije i satanizam na Exitu!- DSS traži objašnjenje i izvinjenje!". Peaches je ultimativni hit ovog festivala i nešto što će dugoročno ostaviti traga na sam festival i njegove posetioce. Ona sama izgleda kao miks Princea iz Alphabet Street dana i pevača The Darkness. Njen one-woman show obogaćen sa dve primadone mračnog sokačeta prikazao je da muzički nastup odavno nije samo odsvirano i otpevano, već odglumljeno i izperformansirano. Sex je jedini drajv koji Peaches oseća. Lako je moguće da se neko u publici osetio nelagodno. Većina je bila nepripremljena. Kada je na kraju ispljuvala lažnu krv po sebi, bilo je jasno da Iggy nema šanse.

U iščekivanju hedlajnera nad hedlajnerima odlučili smo se za još jedan, poslednji krug po obližnjim pozornicama. Ispod Disko-kugla-pozornice DJ je vrteo Faithless. Na skrinu iznad njega Deca Loših Muzičara u "mute" varijanti prašila su na Fusion pozornici. Mislim da je to najbliže što sam im ikada prišao.

Ah, da. Tu smo već čuli da Atina gore i da od Olimpijade nema ništa. Očekivanja da Srbija i Crna Gora na predstojećem svetskom prvenstvu uđu u finale sada su već sasvim izvesna. Jer od Grka smo bolji (i) u basketu.

Dilemu da li da trknem do DJ arene razrešio mi je kolega Tatomir, koji je zvuk i atmosferu "od tamo" opisao kao (citiram)- Šššš-Šššši, Šššši-Ššššš. Dakle, Kene Ishi, ništa za sada. Ali, biće hit okolnim Novosađanima kad ujutru krenu na posao, a u pozadini cepaju Beyer i Nastić.

Sada već sasvim izmoreni, stojimo na okupiranom terenu ispred glavne pozornice i čekamo Iggyja i Stooges. Rokenrol još jednom trijumfuje nad Srbijom, i SVAKAKO nema boljeg pokazatelja kako u budućnosti tipovati na hedlajnere ove pozornice. Meni, lično, je sve to nekako isforsirano, i taman kad sam bio spreman da ga pokopam svežim prisećanjem na brkatu Peaches, Iggy na scenu izvodi dvadesetak posetilaca i zajedno sa njima pravi haos tokom dve pesme. Bravo, care! Nakon sat i dvadeset minuta, ekipa ovih pedesetogodišnjaka odlazi da primi čist kiseonik. Neki uzaludno negoduju, ne znajući da su dobili više nego što su očekivali.

I to je to.

Uz Tiramisu sladoled, I Wanna Know What Love Is, od Foreigner, čini se kao sasvim pristojan kamdaun.