Strast kontinentalna
povest nacionalna
Piše: Draško Ređep 06.07.2004, 18:03:48
A što se tiče odiseja, nije on lutao dragovoljno, nego su bogovi hteli tako
Miloš Crnjanski, London, 1963.
Kada danas i ovde citiramo pismo Crnjanskog iz Londona, pisano na moju adresu 15.janaura 1963, onda utisak o lutalačkom sindromu Čarnojevića, tog pretpostavljenog junaka našeg autora, treperi kao ona vrsta osmoze koju su, u prisustvu knjiga, pominjali i Borhes i Eko.
Nije reč o poetizaciji jednog motiva, nego o pogledu na pokidane niti, razbijeno ogledalo u tom 20.veku, stoleću ratova, kako je pisao autor "Seoba".
Pomeranja tih vojničkih ili zavojačenihi masa, večito na sever, u nepoznate zemlje, na ratišta pod tuđim stegovima, u "Seobama" su seizmografski tanano dokazali naš povratni glagog prastojbine. One koje u maglinama predanja traju i danas.
Seobe ne govore. One sugerišu.
Nema dijaloga, nema sporenja: sve je u nama, u toj raspuklini svetlosti. U tom kazamatu vojničkog logora. Vatre su upaljene.
Veliki interpretatori i lucidni čitaoci "Seoba", među kojima su i Milan Bogdanović i Nikola Milošević, uočavali su sa moćnim razlozima kako je višeznačnost te senzualne i nacionalne magme koju je pokrenuo Crnjanski, jedna od njihovih bitnih karakteristika.
Govoreći decenijama "mutno ali sugestivno" (Miroslav Krleža), Crnjanski je sugerisao projekciju jedne naoko porodične drame kao slojevitu i nikako izričito prepozantljivu skasku. Kao da je, bar u jednom trenutku, bio blizak beogradskim nadrealistima, našim milim bretonima koji su tvrdili da ono što je mutno i treba da ostane takvo.
Nikada ni pre ni posle čitav taj naš srpski sever nije ispoljio svoja znamenja, tako dramatično, istinito i izbezumljeno kao u seobama. Taj svet močvara, hlorofila, magluština i nepregleda, sugerisanje ovde na način pravog pravcatog romana prirode, a doticaj svakojakih naredbi i zakonitosti svake vrste sa tom elementarnom i netaknutom ekološkom pozicijom, kao da je upravljen ka prepoznavanju samom.
Ogledala "Seoba" su zapravo vodena ogledala naših ritova, zatamljena i zagonetna, atavistički zov divljine i slovenskog onog bola od ovoga ali i onoga sveta, traje kao neprikosnoveni steg jednog senzibiliteta.
Nema nikakvih sumnji da je Crnjanski "Seobe" pisao i umesto onih anonimnih naših ratnika 18.veka, kad se pokretljivost shvatala kao jedini, skidski uslov života, a odmorišni trenuci tek kao zagubljeno međuvreme smisla i ljubavi.
Ovaj najžešći srpski roman o ljubavi i dugo obuzdavanoj strasti samo naoko računa sa trouglom Vuka, Dafine i Aranđela.
Uostalom, nije li, svedena na puk motiv, na takozvanu spoljašnju priču, i Tolstojeva "Ana Karenjina", u onom fatalnom trouglu Ane, Vronskog i Karenjina, podrazumevala to famozno treće nebo, osvajanje slobode, tako tragično i u nekoliko sizifovsko.
Nekoliko poslednjih vekova evropske literature uporno tvrdi kako je jedino u neumrenosti moguće osvojiti vlastitu slobodu.
Na stranicama proslavljenog romana Crnjanskog ta neumrenost je u znaku unutrašnjih strasnih impuplsa, pod ravničarskim zvezdama koje, kao kod Ovidija, ne zalaze nikako, mahnita i neodoljiva. To što su posledice kobne, i što se smrt javlja kao vrhunaravni metronom i života i tavorenja, ostaje da traje kao pouka ne samo iz lektire grčkih tragičara, nego i kao predrasuda, kao neprikosnoveni zid.
Ma koliko tumačene u različitom okruženju sa znacima pouzdanog razumevanja, "Seobe" i dan današnji ostaju da važe kao otvorena knjiga. Atlas prepoznavanja jednog naciona koji nije spoznao svoje granice.
Roman ratovanja i strogog života uniforme, "Seobe" u svojoj svedenosti, u tajanstvenim pokretima masa u prepoznavanju naših žestokih kontinentalnih godišnjih doba, ostaju kao izuzetno aktuelna, planetarna Etida iz poznavanja našeg mentaliteta, naših nagona, naših priviđenja, najzad.
Prvi od šest romana koji je bio najavio Crnjanski, "Seobe" se javljaju kao samostalna virtuozna, poetska knjiga o svakojakim našim imigracijama, našim rasejanjima. Ovde apatridi žive u svojoj zemlji.
Unapred, kao da je već sve znao, Crnjanski je i svoj lutalački nagon sjajno situirao upravo u ovoj slavnoj knjizi. Druga knjiga "Seoba" i "Roman o Londonu", kao naši najn aseljeniji romani, tu tezu će dokazati detaljnije, u naglašenom epskom maniru priče. No, tajanstena. Čitava literatura Crnjanskog, koja je marila i Itaku i Hiperborejce, i Stražilovo i Čarnojeviće, upravo je u ovoj svesci magične svetlosti naših nebesa koja je tako rapsodično pokazivao i sam Crnjanski.
Post je objavljen 07.07.2004. u 11:17 sati.