Portret: Minutemen, San Pedro
Ponovo otkriveni genijalci
Ako jos niste, najtoplije vam preporucujem Minutemen riznicu, ima tu za svakoga ponesto. A ako vec imate, pronadjite opet ove albume negdje, vidjecete kako & zasto su na testu vremena dobili ocjenu odlican.
Zadovoljno preslusavao ovih dana: tonisaric@inet.hr
Prvo Iggy Pop zove Mike Watta da svira sa Stoogesima, pa Johnny Knoxville za spicu svog Jackassa stavlja Coronu, pa nabavljam na CD-u sve njihove albume, pa silni novi bandovi kao Rapture sviraju nesto sto su prije 20 godina ovi momci radili nenadjebivo ludje– da, red je da skinemo jebenu prasinu i zakucamo na vrata zabravljenih majstora. Opet.
Uglavnom: San Pedro je mjesto na kojem su vam vrlo velike sanse da izgovorenu psovku dobijete natrag, na materinjem jeziku– zbog brojnih iseljenika, mahom dalmatinski juzni otoci– ali je i mjesto gdje su dva prijatelja, D.Boon i Mike Watt pod utjecajem punka odlucili osnovati Minutemen. Tada je stvarana scena koju su, uz Black Flag, Sonic Youth i Husker Du, trojac iz ove price cinili uzbudljivom, najuzbudljivijom u to vrijeme.
Da sad ne davim sa kontekstom, u ovoj nostalgicnoj prici se, eto, mora spomenuti i etiketa SST, koja je odigrala kljucnu ulogu u tim godinama za americki rock, objavljujuci bisere nezavisnog rocka, od Descendents preko Meat Puppets do Firehose. Zanimljivo je i kako su Minutemen dali ime, jedno od najboljih u povijesti rocka. Asocijacije idu od obicnog opisa onoga sto rade (kratke, ubojite jednominutne duhovite skice), preko autenticnog naziva zapisnicara u doba americke revolucije, pa sve do naziva jednog nuklearnog projektila.
Prica jos kaze da je D.Boone svirao bas, ali je njegova cura prigovarala kako on treba svirati gitaru i Mike Watt je zarad prijateljstva pristao zasvirati bas, iako je bio sviracki neusporedivo kompetentniji. Rezultat su strukturalno i sviracki jako zanimljive i zabavne pjesme, ciji su nositelj bas i– bubanj. George Hurley je svojim funkoidno mastovitim bubnjanjem dodavao jos jednu dimenziju njihovoj glazbi. Bijeli funky... Hm.
Prvi snimci su bili kratke HC brze kritike americkog drustva, s rijetko duhovitim i cinicnim tekstovima. EP Paranoid Time ima politicke osvrte (izvrsna Joe McCarthy's Ghost, Fascist) i sjajnu glazbenu kulisu, ali sluzi kao predjelo za Punch Line, prvi album, snimljen 1981. godine. Taj njihov amalgam stilova, sviracka vjestina i svijest o trenutku u kojem se nalaze, izgovorena u par lapidarnih stihova koji te u isto vrijeme impresioniraju i zabavljaju nemaju puno primjera u svijetloj tradiciji americkog rocka.
Njihovi hardcore poceci su nam ostavili neke od najboljih pjesama tog americkog rocka, od Litlle Man With The Gun In His Hand, preko This Road pa do albuma Double Nickels On The Dime, dvostrukog LP-ja koji mnogi Minutemen obozavatelji izdvajaju kao najbolji. Najdrazi. Ima tu svega: od politickih (Viet Nam), uzasno zabavnih i simpaticnih (Political Song For Michael Jackson To Sing, Do you want new wave or do you want the truth), do nabrijanih (Dr Wu) i eto, pomalo planetarne Corona, koju svi sad znate zbog Jackassa. Album koji sadrzi dovoljno uzbudljivog materijala za visekratno preslusavanje, stvar koja je rijetkima tako polazila za rukom. Oni to rade sa srcem, zajebavaju se i sviraju, inteligentni su i znaju napraviti dobru pjesmu.
Svi ti termini sto su se lijepili uz njihovo ime, od post-hardcora, pa do bijelog phunka, preko raznih epiteta kojima se karakterizira njihova politicnost i angaziranost su stvar kojom se skretala paznja sa njihovog najveceg dostignuca: kratka dobra pjesma. Oni su ih napravili i previse, a super je sto su sada nabavljive na CD-formatu (Post-Mersh vol.1,2 i 3 je jedan od boljih poklona koji mozete odabrati), pa ih se moze prikupiti uz relativno malo novca i jos manje truda, kompletan opus kojemu se nema puno toga za dodati. Plus sto imate na Internetu hrpu obozavatelja koji su se potrudili ispisati tekstove i svastanesto, kako to vec na Medjumrezju znaju...
E, i nakon Nickels, snimaju mini LP Project:Mersh (inace mersh je posprdan naziv za komercijalu, u zargonu prosjecnog San Pedro mangupa) kojim su se htjeli pojavljivati i na radiju, ali naravno, nikad nisu dosli do zasluzene medijske paznje (kao ni Meat Puppets, kojima je Cobain, eto, malo pomogao, pa kao ni Husker Du, uostalom). Od onih energicnih pocetaka, malo su usporili i umijesali svega u svoju zvucnu sliku, a rezultat je solidan album 3-Way Tie (For Last), a koji naravno ima itekako svijetlih trenutaka.
Po izlasku tog albuma, na turneji, u izuzetno tragicnoj nesreci umire D.Boon, 27-godisnjak i krasna prica o Minutemen prestaje. Mike i George odlucuju ostaviti se instrumenata, bolno pogodjeni smrcu svog prijatelja. Ali, upornim telefonskim pozivima, izvjesni Ed je uporno pozivao Mikea da se nadju i naprave probu, na sto je ovaj nevoljko pristao. Ubrzo Mike shvaca da je Ed (from Ohio, kako se predstavljao) sjajan mladic, sve ono sto je bio D.Boon i vrlo brzo nagovara Georga da pocnu ponovo svirati. Rezultat toga su tri Firehose albuma i neke od najboljih pjesama ikada. Mada, to je jedna druga prica...
Ako jos niste, najtoplije vam preporucujem Minutemen riznicu, ima tu za svakoga ponesto. A ako vec imate, pronadjite opet ove albume negdje, vidjecete kako & zasto su na testu vremena dobili ocjenu odlican.
Post je objavljen 13.07.2004. u 17:29 sati.