ANDREJ RUBLjOV
Scenario: Andrej Tarkovski i Andrej Mihalkov Končalovski
Kamera: Vadim Jusov
Muzika: Vječeslav Ovčinjikov
Uloge: Anatolij Solonjicin, Ivan Lapikov, Nikolaj Grinko, Nikolaj Gergejev, Irma Tarkovski, Nikolaj Burljajev, Rolan Bikov, Jurij Nikulin, Mihail Konočov, S. Krilov, Bolot Ejčelanov
Dužina: 185 minuta
Godina: 1966.
Film čine scene: Skomoroh (1400.G.), Teofan Grk (1405.G.). Muke po Andreju (1406.g.), Praznik (1408.G.). Strašni Sud (leto 1408.G.), Najezda (1408.G.), Ćutanje (1412.G.). Zvono (1425.G.).
To su slike iz života velikog ruskog slikara, ikonopisca.
"Sa gotovim scenariom pred sobom, još uvek sam sumnjao da mi je zaista suđeno da ostvarim tu ideju. Jedno Je bilo sigurno: ako mi ta mogućnost bude pružena. film sigurno .neće biti realizovan u vidu istorijskog i biografskog žanra. Interesovalo me je nešto drugo, a to je: bit poetskog dara tog velikog ruskog slikara. Na primeru Andreja Rubljova hteo sam da pratim psihologiju stvaralačkog čina i, istovremeno. da istražim duševno stanje. kao i stanje koje u umetniku izaziva društvo. To mi se učinilo znamenitim zato što se radi o umetniku koji je stvarao etičke vrednosti od neiscrpnog značaja.
Film je trebalo da govori kako se u vreme bratoubistva i tatarske vladavine pojavljuje osećanje nacionalne čežnje za bratstvom, odražene u genijalnoj ikoni Svete Trojice Andreja Rubljova, koje obuhvata ideal bratstva. Ljubavi i sjedinjujuće vere. Upravo to je činilo osnovu idejno-estetskog koncepta scenarija.
Taj scenario se sastojao od pojedinačnih epizoda i slikar se pojavljuje čak u svima, mada je životnost njegovog duha. dah atmosfere koja je određivala njegov odnos spram sveta. trebalo da zagarantuje celovitost filma. Povezanost ovih epizoda nije bila u linearnoj hronologiji. već u poetskoj logici koja je Rubljova nadahnula da načini "Trojicu". Upravo ta logika je uspostavljala jedinstvo pojedinačnih epizoda od kojih je svaka sadržavala neku temu i specifičnu ideju. Ti delovi su trebali da se nadovezuju jedan na drugog i međusobno aktivno opovrgavaju.
Po predviđenom sledu scena, oni su trebali da se nadopunjavaju po zakonitostima poetske logike, idejno kao otelotvorenje suprotnosti u slici i kao razmimoilaženje života i kreativnog duha.
U istorijskom pogledu film je trebao biti postavljen kao da saznajemo o nekom našem savremeniku. Zbog toga istorijske činjenice, likovi i elementi konkretne materijalne kulture nisu smeli da postanu budući spomenik. već izrazito živi. puni daha, pa čak i svakodnevni.
Detalji kostimi i rekviziti nisu smeli biti gledani očima istoričara. arheologa i etnografa koji skupljaju uzorke za muzej. Fotelja je morala biti više od muzejskog rariteta - konkretni predmet na kome se sedi.
Glumci su morali da igraju ljude koji su im razumljivi, sa osećanjima bliskim modernom čoveku. Odlučno je trebalo odbiti tradiciju Koturne (Kothurne), prikazivanja istorijskih uloga koje se do kraja filma neprimetno pretvaraju u puku ukočenost i duhovnu uštrojenost. Ako mi sve to pođe za rukom. pomislio sam, ima nade za makar manje-više optimalan rezultat. Odlučno sam insistirao da se ovaj film napravi sa timom prijatelja i bliskih kolega. I krenuo sam na bojište sa kamermanom Vadimom Jusovim, scenografom Černjajevim i kompozitorom B. Ovčtikovim.
Odaću, konačno. i tajnu nameru ove knjige: moja najveća želja je da čitaoci, kojima se moje pisanje učini uverljivim, postanu članovi moje duhovne partije."
Andrej Tarkovski
SOLARIS
Scenario: Andrej Tarkovski i Fidrih Gorenštejn prema istoimenom romanu Stanislava Lema
Kamera: Badim Jusov Muzika: Eduard Artemijev
Uloge: Natalija Bondarčuk. Donatas Banionis, Jurij Jarbet, Anatolij Solonjici, Nikolaj Grinko, Vladislav Dvorževcki. Sos Sarkisijan
Dužina: 165 minuta
Godina: 1972.
Kris Kelvt (Donatas Banionis) dolazi na stanicu Solaris da bi utvrdio istinitost nekih pojava, za koje je na zemlji mislio da su nenaučne i halucionantne. On doživljava te pojave svom snagom prave realnosti i vraća se na Zemlju da bi ponovo izgubio ono što je već jednom izgubio na Zemlji i onda našao na Solarisu - svoju Ljubav.
Susret sa Hari. ženom, koju je Kris volio pre deset godina dešava se u uslovima vanzemaljskog ambijenta, međutim ne predstavlja Jedinstvenu pojavu. "Gosti" koji posjećuju Solaris ne dolaze samo Krisu Kelvinu, već jednako i Snautu i Sratorijusu i time samo potvrđuju da su realna pojava Jednog ambijenta koji sa zemaljskog aspekta deluje nerealno. Ljudi, suočeni sa to novom. pomerenom realnošću reaguju na nju različito. Njihov odnos prema njoj i čini suštinu dramskog sukoba ovog (filma.
Sratorijus kao predstavnik čisto naučnog saznanja nastoji da doslednim sprovođenjem naučnih eksperimenata i metoda spreči pojavu "gostiju" na Solarisu, ili. barem da ih potpuno demitologizuje tako što će ih svesti na "nejtrine".
Kris koga je postepeno sasvim opčinila snaga neposredne ljubavi jedne Hari. čiji se hemijski sastav verovatno razlikuje od čovekovog i koja. prema Snautu predstavlja samo "materijalizaciju Krisovih zamisli". gubi veru u moć čisto naučnog saznanja. jer mu od jednom postaje sve jasnije da je "čoveku potreban čovek" i da je to u stvari jedina stvarnost, koja čoveka čini srećnim. Sukob Krisa i Sratorijusa tako dobija dimenziju vekovne rasprave o tome šta je primarno - Materija ili Duh, a Krisovo putovanje na Solaris ne predstavlja ništa no putovanje u sferu svesti. Dolazak Hari najpre unosi nemir samo u Krisa, jer pomera sva njegova dotadašnja shvatanja. Na samom početku on je zaprepašćen samom njenom pojavom. jer nije spreman da je smesti u okvire onoga. što prihvata njegova svest. Ustvari. u prvi mah. Kris reaguje slično Sratorijusu, odbacujući Hari zato što Je ona van granica materijalnog saznanja. Istovremeno ona reaguje veoma zemaljski i čak infantilno: ubacuje Hari u raketu i lansira u svemir. Ali Hari se opet vraća i ta upornost njenog vraćanja navodi Krisa da je sagleda.
Činjenica da Harijev identitet u potpunosti zavisi od njegovog prisustva. a njegov identitet od njene ljubavi, snažno utiče na njihov odraz. Iako "materijalizacija Krisove zamisli" i žena od "nejtrina". Hari deluje snagom ljubavi i to delovanje postepeno dobija dimenziju Realnosti. Kada se u biblioteci Kris pojavljuje zajedno sa njom to postaje jasno svim prisutnim.
Scena u biblioteci predstavlja kulminaciju jer skriveni dotle sukob između Krisa i Sratorijusa pretvara u otvoren i istovremeno katalizira odnos svih prisutnih prema realnosti Solarisa. koju personificira Hari. Sratorijus bez kolebanja odbacuje tu realnost. kao što odbacuje svaku realnost koja je van domašaja materijalnog saznanja; Kris je zastupa jer je voli, a Snaut neutralno izjavljuje da je "čoveku potreban čovek" i da "srećan čovek ne razmišlja svrsihodnosti". Raspravu prekida Hari. nastojeći da uveri prisutne u snagu svoje ljubavi, ali pošto Snaut i Sratorijus odlaze. svedokom te snage postaje samo Kris.
Posmatrajući Harisove muke oko identiteta. njeno odlaženje i vraćanje u telesnu i čovekoliku formu, Kris zapada u sve teže duševne muke. Nemogućnost opstanka u zadatoj realnosti postaje jasna njima oboma. ali Hari je ta koja kida taj začarani krug, jer želi da izbavi Krisa. Time vrlo jasno ona potvrđuje ne samo snagu svoje ljubavi već i snagu ličnosti, jer od svih prisutnih na Solarisu samo Hari. ta van materijalna pojava i žena od "nejtrina" dosledno zastupa ono šta veruje. Sa njenim nestankom sledi veoma strma putanja Krisovog poraza. Ona se završava njegovim povratkom na Zemlji.
Smatrate li da je Solaris naučnofantastičan film?
Mislim da je Solaris moj najlošiji film. Ne sviđa mi se, niti ga se rado sećam. Nasuprot Lemu, autoru knjige. nije me toliko zainteresovao problem znanja, i sukob unutar čoveka. um i znanje. nego uglavnom najdublji psihološki problem.
Može li čovek da živi u neljudskim uslovima i da ostane čovek? Glavni junak. kako u knjizi tako i u filmu izazvao je moju radoznalost. jer je trebalo da ostane i dalje čovekom iako su uslovi u kojima je živeo bili neljudski. Tako sam shvatio junaka knjige i tako sam ga prikazao u svome filmu. Međutim, taj film mi se ne sviđa jer nisam uspio da se oslobodim od rekvizita naučne fantastike raznih lampi itd. koji nisu imali ništa zajedničko sa mojim gledištem.
Andrej Tarkovski
OGLEDALO
Scenario: A. Tarkovski i Aleksandar Mišarin
Kamera: Georgij Rerberg
Muzika: Eduard Artemijev
Uloge: Margarite Terjehova, Filip Jankovski. Ignjat Danilcev, Oleg Jankovski, Nikolaj Grinko, Ala Demidova, Jurij Nazarov, Anatolij Solonjicin
Dužina: 106 minuta
Godina: 1974.
"Ogledalo" je priča o staroj kući u kojoj je autor proveo detinjstvo. o imanju na kojem je rođen i gdje su živjeli njegovi otac i majka... Sjećanja iz djetinjstva koja mi godinama nisu davala mira, odjednom su iščezla. kao da su se rasplinula, i napokon sam prestao saizati kuću u kojoj sam ranije proživio tolike godine... Mislim da u "Ogledalu" filmski žurnal i igrane scene savršeno prirodno idu jedno uz drugo, u toj mjeri da sam često slušao ljude kako kažu da je filmski žurnal namjerno napravljena rekonstrukcija... Kada su se. kao da dolaze ni od kuda, na platnu ispred mene pojavili ti ljudi uništeni užasom i nadljudskim naporima u tom tragičnom istorijskom trenutku (Otadžbinski rat. opsada Lenjingrada). znao sam da ova epizoda mora postati centar, osnovna srž srce. nerv ovog filma koji je uznemiravao onoliko koliko i moja intimna lirska sjećanja. ...Ona postaje slika herojskog žrtvovanja i ujedno cijena tog žrtvovanja... Kasnije sam doznao da je snimatelj koji je napravio ovaj film bio ubijen tog istog dana... Htio sam da napravim priču o bolu čovjeka koji je patio Jer je osjećao da svojoj porodici nikada ne može uzvratiti onoliko koliko je ona njemu pružila. On osjeća da Je nije dovoljno volio i ova misao ga muči i ne ostavlja g a na miru... Moj otac je pisao stihove za ovaj film, koje smo koristili samo za ovaj film, jer su bili napisani u mestima koji se pominju u filmu... Ti stihovi nisu ilustracija. već prosto pesme koje su nastale u vreme o kojem govori ova ili ona epizoda... Kada smo u tu kuću odveli moju majku. njen doživljaj bio je ravan povratku u prošlost i u tom trenutku znao sam da smo na pravom putu... Na kraju nas je spasla jedino vjera: uvjerenje da. ako je ovaj rad nama toliko važan. on Jednostavno mora postati isto toliko važan i publici... Kada je "Ogledalo" snimljeno. odjednom se činilo da se moja porodica proširila.
Andrej Tarkovski
"Tokom jedne sedmice sam četri puta gledala vaš film. I nisam išla u bioskop samo da bih ga gledala. Mnogo više se radilo o tome da barem nekoliko časova proživim istinski život, da ga provedem sa istinskim umetnicima i ljudima... Sve što me muči i što mi nedostaje. za čime čeznem i zbog čega očajavam ili čega se gadim - sve to sam videla u vašem filmu kao u ogledalu. Po prvi put je film za mene postao stvarnost. Upravo to je i bio razlog da ga uvek iznova gledam - da bih sa njim i u njemu živela".
Pismo jedne radnice reditelju
"Hvala vam za Ogledalo. Tačno tako je izgledalo moje detinjstvo. Ali recite mi - kako ste vi to mogli zamisliti? Tačno tako je duvao vetar i oluja je bila ista... "Gleka, isteraj mačku iz kuće!. viknula je baka... I soba ispunjena tamom. Čak se isto i petrolejska lampa ugasila i duše su bile ispunjene čekanjem majke... I kako se divno u vašem filmu vidi odrastanje dečije savesti! Bože. kako je sve to istinito... Mi zapravo ne znamo lica naših majki. Kako jednostavno. kako prirodno! Znajte da sam videvši vašim talentom osvetljeno platno u tamnoj sali. prvi put pomislila kako nisam sama".
Jedna žena iz Gorkoga
"Hteo sam da napravim priču o bolu čoveka koji je patio jer je osećao...
Svetigora 93/94 Božić. str. 45
STALKER
Scenario: Arkadij i Boris Strugacki prema noveli "Piknik na ivici puta"
Kamera: Aleksandar Knjažinski
Muzika: Eduard Artemijev
Uloge: Aleksandar Kajdanovski, Anatolij Solonjicin, Nikolaj Grinko, Alisa Frejndlih, Nataša Abramova
Dužina: 106 minuta
Godina: 1979.
Stalker je vodič kroz zabranjenu Zonu. Negde u dubini neimenovane zemlje. iz svemira pada objekat koji uzrokuje neobjašnjive promene na ljude i okolinu. Država zatvara celokupan prostor - Zonu radi bezbednosti (svako ko je u nju ušao nije se vratio). Najprimamljiviji izazov Zone je Soba koja ispunjava želje najdublje skrivene u čovekovom srcu. Zato što ne znaju kakve sve želje mogu biti. Zonu najstrože čuvaju. Kroz Zonu se može prolaziti samo uz pomoć Stalkera. Naučnik i Pisac uz pomoć vodiča prolaze i prevazilaze prepreke na putu do svoje sreće. Stigavši na sam prag te prostorije, međutim, nisu u stanju ili ne žele da načine poslednji korak. Izbija rasprava o veri, čuju se brojne optužbe i protiv optužbe kao i mišljenje da Stalkerov svet treba razoriti umesto suočavanja sa njegovom tajnom. Konačno. sa tavanice počinje pljusak koji donosi pročišćenje. Tri čoveka. sa psom. sede na pragu. Nakon svađe i ubeđivanja. nakon Stalkerovog monologa u želji da spasi svet do koga su stigli. Naučnik onesposobljava bombu. Radnja se vraća u bar sa početka filma u kome su se tri muškarca prvi put srela. Dolazi Stalkerova žena da ga odvede kući. Iscrpljen je. Žena mu pomaže da legne u krevet. U monologu otkriva nam da je poslednjom misijom njegova vera u ljudsku sposobnost da se otisne u potragu za duhovnim zlatom potpuno uzdrmana. Sam kraj filma je prikaz devojčice, paralisane usred ozračenja, u kojoj se krije div vere.
Andreje, mnogi smatraju da je Stalker naučnofantastičan film. Za mene, to je jedna bajka za odrasle. A za Vas?
Svako može da svrsta moj film gde mu se sviđa. Ja se. međutim. ne slažem sa podelom filma na žanrove. Kada me pitaju šta mislim o Stalkeru nalazim se u nedoumici. Jer nikad nisam mislio da Stalker, ili bilo koji drugi film, može da pripada nekom drugom žanru. To je za mene pre jedna parabola nego naučna fantastika. Nikad nisam razmišljao o gledištu publike. Teško mogu da se stavim u njihovu poziciju i da zamislim kako oni razmišljaju. To je neprijatno i beskorisno. Mnogi to čine da bi pogodili da li će njihov budući film imati uspeha. Ja ne pripadam takvim režiserima. Najbolji pristup publici je da ostaneš svoj. da se izražavaš uz pomoć vlastitog znanja, i tada će te gledalac razumeti. Trebalo bi da se suprotstavimo komercijalnom filmu. a to hoće da učine filmski stvaraoci. Oni ne pokušavaju da budu dopadljivi publici. koja će ih pre ili kasnije prihvatiti. Svi pokušaji koje su činili filmski stvaraoci toga tipa, da bi bili dopadljivi. nisu uspeli. Poete. stvaraoci, ne znaju kako da postanu dopadljivi. I pored svega toga. pronašao sam rešenje toga problema prenoseći svoje filmove iz spoljašnjeg sveta i njegovih problema u dubine čoveka, na pitanje vere. na verska načela i ubeđenja, na odnos ličnosti i ideala.
Verujem da se čovek nalazi u ćorsokaku, jer je rešenje svojih problema tražio u spoljašnim, materijalnim, tehnološkim aspektima života. Tamo ne postoje rešenja. Dokle god čovek i zajednica ne mogu da ostvare harmoničan razvitak i dok se ne razvijaju duhovno, neće moći da nađu spokoj. a njihova situacija će biti tragična. Rešenje počiva u uravnoteživanju tih dveju linija razvitka: "Stalkera" i "Solarisa" i svih filmova koje sam napravio. To je pokušaj da se uravnoteže duhovne i materijalne potrebe.
Andrej Tarkovski
NOSTALGIJA
Scenario: Andrej Tarkovski i Tonino Guerra
Kamera: Guiseppe Lanci
Scenografija: Andrea Grisanti
Montaža: Amedeo Salfa i Erminia Morani
Uloge: Oleg Jankovski. Domici ana Giordano, Erland Jozefson, Patricia Tereno, Deliia Bocardo, Laura deMarci, Milena Vukotić
Dužina 150 minuta
Godina: 1983.
Tarkovski je u Italiji snimio "Nostalgiju". Dosledan i iskren do krajnosti, on izlaže psihičke reakcije, odnosno, oseća jednog ruskog intelektualca koji živi u inostranstvu. koji je on sam. Ali i Rusa uopšte. za koga nostalgija predstavlja doslovno bolest, "nešto što ti oduzima svaki životni nalon, svako uživanje u životu".
Formalna tema filma su lutanja i maštarije Jednog Rusa, koji u Italiji traga za jednim svojim zemljakom: za kompozitorom iz 18. veka. Zasnovskim, u čijem se jednom pismu može pročitati"ideja o tome da se ne vraćam u otadžbinu koja me ubija". Iskustvo toga muzičara se paralelno proteže sa iskustvom intelektualca iz filma ali i sa iskustvom samoga režisera.
Junak filma, Gorčakov, prepun je oduševljenja za lepotu italijanskog kulturnog predanja i za lepotu pejzaža. ali sve to na kraju negira. Ne odlazi u muzej da vidi Madonu. Dela Frančeska, odbija da na bilo koji način opšti sa devojkom prevodiocem, bilo da je to reč, poezija ili seks. Suprotstavlja joj nemogućnost opštenja. neprevodivost poezije. sveobraznost ruske duše nedostupne jednom Evropejcu.
"Ja sam u NOSTALGIJI želeo da nastavim svoju temu o "slabom" čoveku kojeg vidim kao pobednika u životu. Već je Stalker u svom monologu branio slabost kao jedinu istinsku nadu u životu. U mojim filmovima nikad nije bilo heroja nego samo karaktera čija je snaga ležala u duhovnom ubeđenju onih koji su na sebe preuzeli odgovornost drugih. Ovi likovi često liče ozbiljnoj deci svojim irealističkim stavom i svojom nezainteresovanošću za svakodnevne stvari... Kao i Stalker. tako sam i Dominika u NOSTALGIJI stavio da sam preispituje svoja uverenja i bira svoj kružni put koji ga štiti da ne padne u sveopšti cinizam života. Svojom žrtvom on pokušava da postavi branu na put koji čovečanstvo vodi u propast. Ništa na svetu nije važnije od probuđene savesti čoveka. savesti koja ga sprečava da sve krade od života, da se opusti prezaćen i blaziran. To stanje duše nije strano najboljim tradicijama ruske inteligencije koja je časna i nemirna i saosećajna i koja grozničavo traži veru. ideale i dobrotu. Gorčakov je jedan od njih.
Čovek me interesuje po svojoj sposobnosti da služi nečem višem, po svom otporu. ili svojoj nesposobnosti da se povinuje "običnom" moralu. uskom i bednom. Privlači me čovek koji shvata da se smisao života prvenstveno sastoji u borbi protiv zla koje on sam u sebi nosi. borbi koja će mu omogućiti da se tokom života popne sa nekoliko stepenica prema savršenoj duhovnosti. Nažalost. postoji samo Jedna alternativa na tom putu, a to je duhovna degradacija na koju nas predodređuje egzistencija i svakodnevni pritisci..."
Andrej Tarkovski
ŽRTVOPRINOŠENjE
Scenario: Andrej Tarkovski.
Kamera: Sven Nikvist.
Scenografija: Ana Asp
Montaža: Andrej Tarkovski, Michel Leszczslonjski i Henri Colpi
Uloge: Erland Josephson. Susan Fleetnjood, Valeri Mairessn, Allan Ednjall, Curdun S. Cisladotirr, Snjen Njolter. Toms Kjellljnjist.
Dužina: 150 min.
Godina: 1986.
Radnja filma počinje jednog lepog letnjeg jutra (na rođendan glavnog junaka Aleksandra) a završava se otprilike 24-sata kasnije. Na malom ostrvu okuplja se porodica intelektualca poznijih zrelih godina. Tu su još i komšija, lekar i služavka. Umoran od ničeanske pobune protiv Boga i sveta, jedinu nadu nalazi u Mališanu. svome unuku. Kad sazna da je počeo nuklearni rat. obraća se Nebeskom Ocu i nudi mu svoj život u zamenu za spas života svoje porodice: obećava da će se odvojiti od porodice i da će nastaviti živeti u osami. Kuća je izgorela, porodica ostala na brisanom prostoru da počne novi život a on na kraju svojevoljno onemivši odlazi u duševnu bolnicu. film se završava Mališanom koji se oslobađa nemosti. zaliva suvo drvo i nada se da će ono oživeti.
"Razvoj današnjeg svijeta odvija se na čisto materijalnom planu. Savremeno društvo kreće se u epirizmu i, konačno bez ikakve duhovnosti. Ako posmatramo stvarnost kao vidljivi i materijalni poredak stvari, od njega onda ne možemo očekivati drugo nego obične stvari koje možemo dohvatiti rukom. Od tog momenta. ukoliko čovek sreće iskljčivo empirijske činjenice. bilo na društvenom planu, političkom, tehničkom ili planu življenja. rezultati mogu biti samo užasni i život postaje nemoguć. jer nemoguće je živjeti bez razvoja duhovnosti. Čak i najveći grubijan može to shvatiti ili u najmanju ruku osetiti. Čovek gubi svoje razloge za život jer se njegov univerzum smanjuje i jer nestaje njegova usklađenost.
Upravo polazeći od ovih razmišljanja. odlučio sam da snimim ŽRTVOPRINOŠENjE. Način da se ponovo uspostavi normalan odnos prema životu je da se uspostavi odnos sa samim sobom. Zato je potrebno postići nezavisnost u odnosu na stil materijalnog života i time provjeriti svoju sopstvenu duhovnu bitnost. U ovom filmu ja prikazujem jedan od aspekata te borbe ako živite u društvu. a taj aspekt je hrišćanske koncepcije samožrtvovanja. Onaj koji nije nikad upoznao taj osjećaj. tu želju. po mom mišljenju. prestaje biti čovjek, približava se životinji i postaje čudan mehanizam. eksperimentalni objekat u rukama društva i vlade. Sa druge strane. ako postigne svoju moralnu autonomiju, čovjek u sebi pronalazi sposobnost da sebe podnese kao žrtvu nekom drugom. Znam da ove ideje danas nisu baš prihvatljive jer niko nema želju da žrtvuje bilo šta, ali nemoguće je postupati drugačije ako čovek želi da se duhovno spasi".
U ovom filmu bilo mi je stalo da pokažem čovjeka koji je sposoban da se žrtvuje. Ponekad to postaje čak mučno za njegovu okolinu. Taj čovjek je shvatio da je potrebno da zaboravi na sebe ako želi da se spasi. Čak i na fizičkom planu treba da pređe na drugi nivo egzistencije. Kada je čovjek gladan. ode u prodavnicu i kupi nešto za jelo. ali kada je čovjeku zaista loše nema nikud da ode osim kod seksologa ili kod psihoanalitičara. koji ne razumiju ništa od onoga što se dešava. To su brbljivci i vojari koji nas utješe, smire vas i skupo vam naplate. Moj junak ne može više živjeti kao prije i čini nešto, možda beznadano, ali nešto čime dokazuje da je slobodan. Ovakvi postupci mogu imati apsurdne posljedice na materijalnom planu, ali na duhovnom su veličanstvene jer otvaraju put preporodu".
Andrej Tarkovski.
Post je objavljen 05.07.2004. u 18:52 sati.