Tragika samovanja
Dragoljub STOJADINOVIĆ 12.07.2004, 19:16:22
POSLE Drugog svetskog rata, kad je kod nas počelo da se sumnja u socijalistički realizam, Tomas Man i njegove dve najčuvenije novele "Smrt u Veneciji" i "Tonio Kreger", koje "Novosti" sutra objavljuju, bile su često na usnama svih onih mladih ljudi koji su pomišljali na nove književne puteve i nove teorijske izazove. Nije bilo nijednog njihovog razgovora vezanog za literaturu, a da se slučaj jednoga od dvojice junaka ovih novela ne uzme za primer u raspravi.
U sve to se, po modi onog vremena, mešao Frojd, koji je ove rasprave začinjavao problemima nesvesnog, libidinoznog i erotskog. Ali, kad god se povela reč o odnosu umetnosti i stvarnosti, slučaj Gustava Ašenbaha ili Tonija Kregera nije mogao da bude zaobiđen. Onaj ko uzme komplete književnih časopisa onoga vremena naići će neizbežno na neki od fenomena vezanih za ova dva junaka Tomasa Mana u mnogobrojnim raspravama koje su povodom sličnih književnih tema objavljivane kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog veka. Bez Manovih junaka prosto se nije moglo biti u književnom trendu.
Šta je to što je mladi svet toliko vezivalo za ovoga pisca, koji je te novele napisao početkom veka i koje su se kod nas pokazale toliko aktuelnim kad je taj vek uvelio bio zagazio u svoju drugu polovinu? Nije to bilo samo zbog okolnosti (možda čak najmanje zbog nje) što su naši pisci početkom veka, kad su ove novele prvi put ugledale svetlo dana, još uveliko raspredali priče o čuvenom vampiru Savi Savanoviću i sladili socijalne brke glavama šećera, kao da su vekovima udaljeni od ovog nemačkog pisca. Bilo je to zato što su ta posleratna vremena za književna prevratništva najednom postala burna i što se književna čaršija naglo podelila na one koji su zastupali realizam i one koji su bili grlati pobornici modernizma.
Nije teško pogoditi da je Man ohrabrivao ove druge, a opako ljutio one prve. Gustav Ašenbeh i Tonio Kreger, o kojima govore ove dve Manove novele, nisu se ponašali na klasičan način. Prvi se, uz veliki nemir i skandalizovanje jednih i divljenje drugih, zaljubljivao u jednog mladog, snenog muškarca, dok je drugi, doživevši udvaračko razočarenje sa jednom mladom damom, pobegao u sebe teško pogođen što mu ne polazi za rukom da se izmeša sa takozvanim "običnim" svetom i svakodnevljem u kojem boravi, iako tome toliko teži. U oba slučaja reč je o junacima koji su kao svoj životni poziv izabrali literaturu i čak osećali izvesnu predodređenost za taj oblik vlastitog stvaranja sveta.
Tako se u raspravama dolazilo do starog, klasičnog pojma o Erosu i Tanatosu. Tomas Man koji je već, kao dvadesetpetogodišnjak, bio stekao ogromnu slavu romanom "Budenbrokovi" i koji je tu osetio zakonitost i neizbežnost nestajanja građanskog sveta kojem je i sam pripadao, kao da je u ovim novelama osetio potrebu da utekne od tragike kojom je taj njegov prvi roman bio natopljen i potraži korene ili čak razloge tog proročanskog najavljivanja puta kojim njegov svet ima da ide. "Smrt u Veneciji" i "Tonio Kreger" se mogu shvatiti kao dokaz da umetnik nekako zakonito dolazi u sukob sa svetom i da ono o čemu on piše nije dovoljno obavezano vremenom u kojem on živi. Kreger i Ašenbah, možda baš zato što su se poduhvatali da sami stvaraju vlastiti svet, bivaju izgnani iz stvarnosti.
Međutim, Tomasa Mana, njihovog tvorca, taj dvadeseti vek, koji je ovim novelama najavljivan, pojavom fašizma, tek je imao da iznenadi i dovede u mnogobrojna iskušenja, koja su ovo bekstvo Ašenbaha i Kregera sve više i sve predodređenije najavljivala kao vrstu izlaza u opštem bezizlazu. Činilo se kao da se radi o ukletosti po kojoj onaj koji gradi vlastiti svet, koji dakle uzima ulogu Boga u svoje ruke, mora da dodirne ledeno krilo smrti. Uostalom, Ašenbah i bukvalno ovde umire. Ali ono osnovno tiče se jedne zajedničke težnje dvojice junaka da otkriju ono lepo, ono nedostižno i da ga, svejedno što rađa tragediju i što se Eros i Tanatos time jednače i dodiruju (jer krajnosti ubijaju), uhvate u mreže svoje umetnosti. To ima svoju cenu ali ovim junacima nije teško da je plate. Ašenbah umire - Tonio Kreger biva izgnan iz sveta.
Slutite koliko je sve to izazivalo potrebu da se u ove teme zađe u ona posleratna prevratnička vremena. Danas te novele imaju moć da nas učine imunim pred svim tajnama i zagonetkama koje novi milenijum ne prestaje da stvara i u kojima smo, baš kao i ova dva junaka, nekako tragično beznadežni i raspeti.
IZDVOJEN OD SVETA
"NA ivici mora zastade, oborene glave, crtajući vrhom noge po vlažnom pesku, zatim uđe u plitko predmorje, koje mu ni onde gde je bilo najdublje nije vlažilo kolena, prođe kroza nj, izmičući nemarno i stiže do peščanog spruda. Tamo je zastao za časa, okrenuvši lice prostranstvu, a zatim poče da korača dugim uskim komadom obnaženih tela širokom vodom odvojen od kopna, rastavljen od drugova gordom ćudi, hodio je on, pojava potpuno izdvojena i lišena svih veza, a kosa mu je lepršala tamo napolju, u moru, u vetru, pred maglenom beskonačnošću."
Tako je naslikan Gustav Ašenbah na jednoj plaži, sam i izdvojen iz sveta nekoliko trenutaka pred svoju smrt u noveli "Smrt u Veneciji".
Post je objavljen 13.07.2004. u 17:03 sati.