Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

utorak, 30.01.2007.

I U PORAZU VELIKI...

Jebo ja mater Omeyeru!

- 22:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2007.

GERO, SRETAN TI ROĐENDAN!!! (8. 1. 2007.)


„Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja. Gane nas do suza samosažaljenja, za banalnosti koje mislimo i osjećamo. Kič je negacija govna.“
(M. Kundera)


1) Na početku malo Freuda; kad spavam popodne sanjam najbolesnije snove; npr. da smo ja i Filomena krivotvoritelji novca koji izrađuju novčanice duplo veće od pravih i misle da će ih bez problema procirkulirat u platni promet (naravno, dok mi je Filomena dava komplimente zbog kvalitete reprodukcije detalja: „Žnjoro, fenomenalni su ti ovi kliše...“, najebali smo od inspektora i dvi policajke u civilu), pa da sam putnik na njemačkoj ratnoj podmornici 1942. i da smo stali u San Franciscu nalit gorivo što mi je isprva bilo sumnjivo, ali mi je ljubazni kondukter „Kriegsmarine“ objasnio da je te godine još na snazi američko-njemački pakt o nenapadanju i slobodnoj plovidbi. Izašavši iz podmornice ugledam Ćorićku i ona mi mahne s hot-dogom u ruci (što ima određenu simboliku jer Ćorićka mi je u mojim srednjoškolskim danima sofisticirano prcala erotsku maštu kombinacijom stvarno dobrog dupeta u uskim rebama iz klupe ispred, štreberskim zenom besprijekornih teka i strogo naučenog gradiva bez razumijevanja, te upornim stavom o seksu ne prije braka). Ipak, najbolesnije sam sanja prije nekoliko dana – da sam muha i da sa svojom grupom letim prema drugoj grupi muha, u zraku je neodređena, ali stalna napetost kako se približavamo jedni drugima, a onda sam postao svjestan uzroka te napetosti – borićemo se za pravo na govno... I ostalo je na tome jer me baš tada nešto razbudilo, napipa sam rukom mobitel i dok se dioptrija polako izoštravala vidija da ima još jedna ura do „Najslabije karike“. Okrenija sam se na drugu stranu, dobro ušuška dekicu pod dupe, ali ta ura sna, osim tople polunesvijesti do alarma, nije ponudila rasplet zračne bitke za govno. Možda je i bolje tako, možda nije ni važno... I nek mi sad neko kaže da ovo ne konkurira za Zlatnog Mrehu, nagradu za bizarno u kategoriji ostvarenja na moždanim valovima! Podsvijest zna svašta izbrijat, ali ponekad... Plaćam zlatom iole suvislo tumačenje! Znam, bilo bi jednostavnije da sam sanja kako sam ja to oko čega se bore dvi neprijateljske eskadre muha, jer bi to valjda značilo da sam generalno, ili u pojedinim aspektima života, govno do kojega je baš zahvaljujući smeđim kvalitetama ljudima stalo (fekalni Descartes: smrdim-dakle-značim). Takav san bi čudnim obratom metafore govna imao blago okrepljujuću konotaciju, dakle, ono nešto što zaobilazeći krmelje širi usne u tupav, ranojutarnji smješak. Ovako, jedini zaključak koji se nameće je da sam ja taj kojemu je stalo do nekakvog govna uz viseće pitanje: Govno, tko si?“
2) Iako sam ovaj broj Splićanistike namjeravao posvetiti kiču, odnosno koncipirati ga tako da se fenomenologija kiča provlači kao glavna tema, osjećam se dužnim, zbog tupih pogleda i upitnog nabiranja obrva kod nekih sugovornika, u nastavku pojasniti što je to LUM. A kiču onda mogu dati jedan-dva odlomka – prava istina je da se još ne osjećam dovoljno spreman za takav formativni skok, jer formativne je skokove bolje raditi na proljeće. E-hem, ne slučajno napisan velikim slovima, LUM je akronim za Lanči-U-Motovunu, izveden iz jednog ljetnog momenta Lanči u živopisnom istarskom gradiću – noć je bila topla, stara tvrđa stenjala je od mnoštva ljudi, glazbe, plesa, popušene trave i pijanstva, a usred tog kolaža sa sporednim festivalom filma sjedila je tiho Lanči, ne sjećam se više jel na pijesku ili na zidiću, sjedila je Lanči kao uljuđeni štrajk veselju. Osobno, za LUM sam, iako sam i sam vidioc Lanči, saznao za nešto manje od tri godine nakon momenta Lanči, na redovnoj subotnjoj kavici u „Rosija“, ali još mi je ostalo u glavi kako mi je Lanči u momentu Lanči zakratko djelovala sasvim logično, doduše, nedovoljno dugo da s nekoliko sklepanih premisa poduprem tu logiku, ali dovoljno dugo da se ta slika na svako spominjanje LUM-a vrati i nastavi uporno vegetirati negdje u mom unutarnjem svijetu...
3) Nikada do kraja nismo raspravili o proširenoj definiciji LUM-a. Još uvijek postoje određene nedoumice glede opravdanosti forsiranja njegova patološkog karaktera jer, dok za neke autore LUM predstavlja idiopatsko-rekurentne atake srednje jake tlake, drugi ga vide kao najnormalniju, fiziološku pauzu između dva razdoblja dobrog raspoloženja. U prilog potonjoj definiciji dodajem samo da bi se onda i dobro raspoloženje moglo smatrati fiziološkom pauzom između dva LUM-a. Simptomatološki, LUM možemo svrstati u mentalne herpese, koji se poput svog virusnog pandana sastoje od primoinfekcije i kasnijih, različito čestih sekundarnih ataka. Tu, na semantičkoj podjeli ujedno i prestaje svaka sličnost LUM-a s herpes simplex-om. Naime, mehanizmi oba tipa infekcije herpes simplex virusom uglavnom su poznati i jednaki za sve slučajeve. Kod LUM-a, s druge strane, uzroci primarne infekcije individualne su prirode (u mom slučaju uzrok je bio kratki bljesak logike Lanči u momentu Lanči) i prolaze neopaženo. Za sekundarne atake je karakteristično različito dugo trajanje tugavice te nepostojanje nikakvog objašnjivog okidača uz detaljno, ali apsolutno beskorisno sjećanje o trenutku nastupa atake. LUM s egzaltiranim sindromom apsolutno beskorisnog sjećanja zaseban je entitet koji je, do sada, opisan samo kod jedne osobe (i to od nje same) – pogađate, riječ je o Marcelu Proustu, romanopiscu kojega je asocijativno povezivanje apsolutno beskorisnih sjećanja (uslijed čestih ataka LUM-a) natjeralo na neprobavljivo, literarno seciranje mirisa i zvukova francuske provincije...
4) Lijeka nema. Ne, pravog lijeka za LUM nema i sasvim je svejedno pokušavate li ga istjerati čestim izlascima, ponoćnim nasrtajima na frižider ili sitnom kleptomanijom. Kako je došao, tako će i otići, kraća razdoblja osame, primjerice, imaju preventivna svojstva jer u LUM-u vam i dragi ljudi počnu ići na živce, pa se tako čuvate da ne izlanete kakvu pidariju koju inače ne mislite. Izlanete li, međutim, pizdariju koju mislite, niste u LUM-u vi, nego svi oko vas što je u neku ruku ohrabrujuće.
5) Ali nade ima. Ovom prilikom apeliram na Domu Čikeša – što se duže družim s tvojim bratom Doktorom Zwerom, sve sam čvršćeg uvjerenja da je on jedini čovjek čiji organizam prirodno proizvodi sufinancirana protutijela na Lanči-antigen. Zamolit ćemo Zweru da pljune u epruvetu, sadržaj šaljemo preporučeno u Innsbruck, a ti onda iskoristi te neurološki kljaste miševe za nešto više od benignih igrica molekularnim mehanizmima, okej?! Izoliraj i sintetiziraj neku smolu ili viskoznu masu za oblitat anti-lum flastere što idu na prsa. Znam, za Lanči je već kasno, ali ovo bi moglo vratiti osmjehe na lica mnogih lumlija širom svijeta...
6) I moglo bi se još pisati o LUM-u, primijetili ste da nedostaju samo moje učestalosti i iskustva s ovom nimalo ugodnom potištenosti simpatična profila, pa ću zato prenijeti što mi je Bocika rekao na novogodišnjoj žurki u njegovoj kući: „A prije svega u novoj ti želim da više smanjiš te napadaje LUM-a.“ Ja i Lanči ruku pod ruku... Ovo je ujedno i jeftin način da se prebacimo malo na novogodišnju žurku kod Bocike za pod 7) i nadalje...
7) Pošto smo kasno urgirali, za doček 2007. su nam propali svi kafićki aranžmani tako da se Bocika (jer su mu starci išli negdi u Žrnovnicu) ponudija organizirat tulum u svojoj kući u Svetom Geji. Opća ocjena je da je bilo vrlo toplo i ugodno druženje i da se ne sićam kad mi je tako brzo prošlo vrime (ostali smo do 6ipo ujutro). Vozija sam Bokija, Bifu i Piva, a dovođenje Piva pokazalo se punim marketinškim pogotkom, jer se Pivo, čim ju je ugleda, dovatija gitare i, neću pretjerivat, dobrih pet uri u komadu svira za ekipu i sebe, a zna se da je za štimung najbolja akustika. Uz „Pivo unpled“ imamo i još konkretnih pluseva za neke ljude od određenih ljudi – tako su Mijo i Ljubo rekli Bociki da svakako pohvali Maju, Marinu i Ninu (s blagim naglaskom na Ninu) da su im prva liga zbog podizanja atmosfere i ženskog šarma koji su nesebično itale (i nisu oni jedini koji tako misle) oko sebe gdje god se našle, a na kojega je jedino imuna bila ekipa Valentinovo floor-a. Kad smo već kod Mije, reć ću samo da nikad nisam vidija nekoga ko s takvim žarom čeka trenutak da na tuđem tulumu počne puštat svoje CD-ove, pa ustrajno pegla na njih i čudi se što više nikoga nema u blizini, iako mu to toliko ni ne smeta. Na stranu glazbeni ukus, ovo mi je jedna simpatična Mijina osobina (oj, oj, nisam sarkastičan!) koja tako ide uz one brižljivo fiksirane, grčke kovrče. Za Pedigree dočeka pobrinija se Joke, Bocikin kolega s posla, koji je doša sa ženom i Đonijem – rokerski mi je kad te neko pozove na tulum, a ti još dovedeš i belgijskog ovčara. Al ajde, jasno mi je da ga nije tija ostavit samoga, a ionako se slavilo u kući s dvorom pa je opravdano; Đoni je svojom pojavom druženju dao ugođaj i kaotičnost otvorene „vašarske šatre“ i, mogu to bez imalo zadrške reći, pokazao da se među ljudima snalazi bolje od određenih individua s „Valentinovo floor-a“ - plusić za Đonija i vlasnike mu... I tako, ugodno su prolazile prve ure nove godine kad su oko 5 stigli Baki i Višnja – Bocikini starci...
8) Bocikinog starog sam vidija samo jedanput prije toga i slabo ga se sićam, pa me šokiralo koliko je zapravo viši od Bocike - ogroman je, preko dva metra, a u kombinaciji s karakterom dobije se nešto što bi bilo grijota izostavit; „Nemam ja vrimena za gubit ga na dodire. Ajmo...“ I umisto čestitke za Novu dava nam je košarkaški pet, Maji, Marini i Nini po besu: „A štaje, mislile ste me lizat?! Je, pa da mi pokvarite ten...“ Onda je u kuhinji naletija na Bokija: „Di si, pederu?!“ „Aaa, šjor Antiću, nemojte sad baš tako!“ „Nego kako? Ajde, dolij malo!“ Boki je ulija neku žesticu i kad mu je dao čašu, Baki ga je blago pogleda: „God bless you“, otpija i uvatija se pričat Bokiju o njemačkom nogometu. Malo dalje od njih ja i Vuja smo raspravljali o kulturno-urbanoj degradaciji Splita i Bocika, koji nam se nešto kasnije pridružija, kratko je komentira u Bakijevom pravcu: „Tek je na prvoj Muellerovoj sezoni u Bayernu? A ima ih još pet-šest. Moglo bi potrajat...“ I slušamo Bakijev monolog: „Ma tukli su Jugoslaviju 4:2 usrid Beograda, a onda su još igrali... Ma oni Popivoda, pa Oblak... Reka je treneru ako me neš stavit od početka, ne stavljaj me uopće... I zabija im je tri gola, sad se ne mogu sitit imena... U svoje vrime bija sam izvrstan plesač...“ Priča Baki, priča... Sve dok nismo ostali samo ja, Bifa, Pivo i Boki plus ova jedna ženska s momkom (oboma im ne znam ime jer su se već na početku izolirali od svih, bili su propustili prvi bus za Split, a sljedeći je iša oko 6ipo). Lagano smo se skupljali pred vratima, a Baki nas je nagovara da ostanemo još malo: „Zašto idete ća? Sad mi tribate najviše kad se idem posrat...“ Navečer idućeg dana, na sad već tradicionalnom intelektualnom rondu kod Bife, Bocika je reka Bokiju da ga Baki traži po cilom gradu da ga ubije – jer da je Boki kriv što mu je onako kasno da pit pa je zaspa na kauču. Sve ono od prije ionako se ne računa... Bocikin stari mi je teška legendetina, al pošto se ne želim upravljati strogo jednosmjerno, moram dodat da mi je i Višnja baš simpatična i da zrači nekim neodređenim strpljenjem - tek sada vidim od koga Bocika vuče sklonost povremenom poniranju u kontemplativni spleen...
9) Za razliku od dočeka Nove, Božić 2006. nije opravda očekivanja. Kombinirana s blagim LUM-om, diktatura blagdanskog ugođaja svaki je izlazak pretvarala u čistu tlaku od koje je bio gori samo ostanak kod kuće. Možda je to i zato što sam tih nekoliko dana svodija osobne godišnje račune i slaga perspektivu predstojeća dva tromjesečja, pa je, stoga, i razumljiva odsutnost kad je u pitanju zajebancija. Svođenje (računa, svođenje uopće) me Ladanovim tokom misli dovodi do svodnika, a potrošačka gramzivost od svodnika vodi do kurve i baš razmišljam na koji način ovo vrijeme pahulja, pršuta, petardi i poslanica doživljava kurva s obrtnicom zaposlena u legaliziranom bordelu, dakle nizozemska kurva; sigurno vode razgovore tipa: „Flecks (menadžer legaliziranog bordela, dakle svodnik s obrtnicom) je reka da nas mora radit barem osam pa ako bi, al stvarno bi mi masu značilo, ako bi me mogla minjat na svetog Stipana (neću se preseravat nizozemskom inačicom tog imena jer je ne znam), imam neke neodgodive obaveze...“ Ili bi izvrtile neku šemu s bolovanjem (kurve ka kurve!) i Flecksa dovodile u neugodan položaj da se mora tako izlagati pred stalnim mušterijama; „Jako mi je žao, Rebecca nije tu. Otišla je na bolovanje“, pravilno bi Flecks de Hoep informirao mušteriju zbog poslovne iskrenosti uvjetovane višestoljetnom tradicijom legislativne poslušnosti tako karakterističnom za Beneluks, pa dodao: „...ali i druge djevojke su zgod...“ Upravo to je možda jedna od najkontradiktornijih implikacija legalizacije prostitucije, to pravo kurve na bolovanje, ali ne zato što mislim da kurve ne bi trebale imati to pravo, jer pravo na bolovanje zakonom je zajamčeno svakome u legalnom radnom odnosu, ne, pravo kurve na bolovanje neprocjenjiva je civilizacijska vrednota baš zbog facijalnog grča u koji se pretvara nečiji izraz lica kod saznanja da se zbog takvog razloga ne može dobiti usluga od omiljene kurve. Uz trik pitanje koje tog istog tipa udara s kratkom odgodom – jesam li onda ja idući na redu za bolovanje? Kalendarski glede blagdana sada je već kasno, ali za dobre želje nikad nije i zato pisac ovih redaka kao i ukupna redakcija „Splićanistike“ svim kurvama žele sretan Božić i uspješnu Novu Godinu, a onima na bolovanju što skoriji oporavak i povratak na radna mjesta! Osjetljivcima kojima smeta ova čestitka poručujem da, npr., kardinal Bozanić čestita Božić svima – a „svima“ valjda obuhvaća i kurve, i teroriste, i boy bandove, i diktatore, i Keruma, i tete u vrtiću... Sagledajte na taj način završni poen svake njegove božićne poslanice, oprostite i njemu i sebi što ste, zapravo, farizeji (iako nije lako ne biti farizej dok prdiš kroz svilu) i prestanite slati one glupe, rimovane SMS-ove na temu pahulja i tisuća borovih iglica razmjernih dobrim željama za novu godinu. Tad će sve biti u redu. A ja sam zaboravio nešto – dati svoj obol Bozanićevu čestitarskom popisu. Zato, i vama farizeji sretan Božić i svako dobro u Novoj!!! ... Ili su farizeji i kurve jedno te isto?
10) Eto, ne mogu se načudit kamo je otišlo ovo pod 9), ali još je čudnije odakle je došla ona početna inspiracija – izašli smo iz Bife tek oko 1 ure, pošto je u ŽO'Hari bija Urbanov koncert s upadom od 60 gena (a ne sviđa mi se ni cijena, ni njegova glazba), kao opcija nije dolazila u obzir, Kvazić oko te ure zatvara ko i sve ostalo u gradu, pa smo odlučili otić prvi put u „Vanille“. A „Vanilla“ je ispala pravi randevu-punkt za čobose i njima pripadajuće ženske, s narodnjačkom glazbom i ekskluzivom da ne puštaju u patikama. Ma, stali smo doslovce jednu ipo minutu i pokupili se ća. Veći dio ekipe se potom zaputija u Tribua, a ja, Zwere i Fregeta smrskane volje u auto put doma. Dok sam se vozija, potiskiva „Vanilla-lica“ i razmišlja o očaju društvenog života u ST-u, palo mi je na pamet ono o kurvama. A sad, pošto je ovo „Splićanistika“, malo ću progovoriti o recentnim ST kretanjima. Za to se moram osvrnuti na moj i Vujin razgovor u prvim satima Nove...
11) Nije to baš ni bio pravi razgovor jer je, osim što bih tu i tamo ja nešto dometnuo, uglavnom govorio Vuja. Sve što je rekao o gubitku onog „spli'skog“ u identitetu ST-a danas, o građevinskoj mafiji koja grad promatra kroz prizmu jedne cjelovite „zone za nasrat zgradu“, o pokretu ruralne asimilacije urbanoga započetom na izlokvanim makadamima Neslanovca i Mejaša još tamo 90-ih, o svjetlećim reklamama i jumbo-plakatima mobilnih operatera ili novitadi u kartičnom poslovanju austrijskih banaka što, prikucani na svaki slobodni kvadrat zida, lome oku nekad mekše vizure stare gradske jezgre, o pljačkaškoj politici gradskog poglavarstva podržavanoj mlitavošću samih Splićana, o Splitu kao gradu u koji se, zbog sve toplijih i toplijih dobrodošlica, Dara Bubamara i Mile Kitić tako rado vraćaju, sve to apsolutno stoji, al smo na kraju zaključili da o tome, zapravo, i nema nekog smisla raspravljati. Nema. Jer je moment poseljančivanja Splita nezaustavljiv. A snaga njegove ironije, probola me baš u ovo postblagdansko vrijeme... Kljuca sam na balkonu od sobe i gleda aute kako dolaze i odlaze s parkirališta; južina, jelke odbačene uz kontejnere i nekakva rosulja u zraku prizoru su davali gnjile tonove, pa sam počeo glupavo fićukati. Tad mi je pažnju privukla prilika koja je odjednom iznikla iza Thora i Odina (Thor i Odin su kontejneri opjevani u jednom starom broju „Splićanistike“, imena vikinških božanstava netko im je davno nasprejao na poklopce, pa zato najradije bacam škovace u njih, op.a.) – siromah-bocar u klasičnom smislu, starčić je u jednoj ruci držao štap kojim je pažljivo prekopavao smeće, a u drugoj najlonsku kesu žute boje. Osim što je kesa bila žute boje, bila je sva okruglasta od potrpanih stvari, a na njoj je velikim plavim slovima bilo otisnuto „KERUM“ - prizor žute „kerumice“ u ruci odrpana starčića u mojoj je glavi, kao ništa do sada, tako brutalno, tako spomenički čvrsto demonstrirao vrtoglav poduzetnički uspjeh Godzille iz Ogorja i zaborav za zločine privatizacije. Potrošna, jednokratna, a svugdje prisutna, jedina stvar na svijetu koja bi prokazivanje u „Škrinji“ Branke Šeparović, zbog najlonu svojstvenog gušenja ekologije, sigurno pretvorila u utuživu duševnu bol baš zato što nije neka no-name kesa, već zato što je kesa koja nosi prezime moćnog splitskog krkana, žuta „kerumica“ spremno skače na glavu svakom tko se upita: „Pa kako?“ A što bi bilo da je Žele bio na mom mjestu? Isti prizor bio bi zasjenjen nijansom ugodne smeđe boje, jer bi ga on promatrao kroz decentne i skupe očale, Kerum-kesa u starčićevoj ruci nakratko bi mu privukla pažnju i polako razvukla usta u zadovoljan osmjeh, osmjeh nekoga tko je svjestan kolika je manga u lokalnim razmjerima, a od tog šuta samodopadnosti još bi dobio i laganu erekciju... I da, glede onoga da je moment poseljančivanja Splita nezaustavljiv, sve je kristalno jasno; „Od obavezne lektire pročitao bih uvod, malo sredine i zaključak. Osjećam da bih se vrlo brzo navukao na čitanje knjiga što bi poremetilo moj dnevni ritam – zato knjige ne čitam“, rekao je Žele ne tako davno za Slobodnu... Takav tip sad već ima pola Splita i ne namjerava se zaustaviti na tome, jer maybach u izlogu je, oprostite na izrazu, bio samo zajebancija. Baš ko i onaj starčić s „kerumicom“...
12) Uuuu majko, pukla mi je čarapa na palcu od mučnog socijalnog angažmana, pa zbog konflikta krumpira zatvaram polako ovu „Splićanistiku“ uz nadu da se uskoro čitamo na blogu, a ne ovako kolporters... Ma jebeš nadu, ajmo još prije kraja odradit redoviti caffe!



A ovaj caffe, ko i dosta njih prije toga, otvaramo Bocikinim šempjadama. Naime, Bocika se prije dva-tri miseca zaposlija u Brico Store-u, diznilendu za tiple, brokve i metalne stožere, i uopće, kućne potrepštine i sad me svako malo fila svojim Brico-šempjadama, ka i onima drugih mu veselih Brico-kolega. Kako je Bocika u caffeu neprikosnoven (ne bi bilo ludo nazvati ovu rubriku „Caffe Bocika“), prvo ćemo njemu dati prostor, a drugi neka pričekaju naredni đir kvalifikacija. Dakle, majka školarca s druge strane pulta izlaže Bociki svoju dilemu: „Što mislite koja bi od ovih stolnih lampi bila bolja za učenje – ova s mlječnom ili ona s običnom žaruljom?“ Bocika se diga i ponosno uprija prstom u Bricov logo na kombinezonu: „Gospođo, ja sam učija uz običnu pa vidite di sam sad!“ Kupila je i jednu i drugu.

Sestra se dodatno zaposlila pa sad lektorira lektorirane kuharice i to su takvi užasi kad vidiš šta se izdaje. Od mora sintaktičkih pizdarija i poremećaja smisla rečenice, jedno mi se najdublje urezalo u pamćenje – iz divljači, recept za prepelicu na lovački počinje ovako: „Očerupajte jarebicu!“

A Glavaša... Koji legendarni štrajk glađu... Koja legendarna podrška štrajku glađu... Novinarka HTV-ova Dnevnika zaustavlja jednog debelog Slavonca koji je, drito s kolinja, doša na prosvjed u znak potpore: „Apsolutno podržavamo našeg Branimira i neka ustraje u štrajku glađu dok se pravda ne istjera!“ Tuvokov poučak kaže: „Samo Kardasijanci mogu napraviti tako savršeno taktičko oružje, a na bojnu glavu staviti stari kinetički detonator.“ Da, mediji su cirkus...

Polaga sam državni ispit i, dok sam čeka da mi ispišu uvjerenje pred licencu, zapriča se s jednom ženskom što u Rovinju popravlja zube isključivo Talijanima. Rekla je da su grozni, naporni, da toliko pričaju...
Mene je zanimalo:
Aaaa: jel moguće Talijanu stavit koferdam?
Beee: ako Talijana zaboli kod bušenja, vikne li onda: „Aaaa!“ ili skupi prste u onaj „ma che?“ mot? Ili napravi i jedno i drugo?

- 03:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

SOMEWHERE UNDER THE RAINBOW (27. 10. 2006.)

1) Po običaju treba sam započet nekom povijesnom temom, ali prvi odlomak bit će besplatni promidžbeni tribute. Dakle, moram zahvalit Bociki na odrađenom blatnjavom poslu oko promocije Splićanistike i povećanju publike (luđi si od Don Kinga!!!) te najavit njegov (valjda skori) literarni izlet – ko virusi pad imuniteta ili Glavaš sendvič, tako i mi očekujemo ogled o zidiću od možda najkompetentnije osobe za zidiće na cijelom Mediteranu. „Pijem zbog zidića“, rekao je jednom prilikom, zažmirkao u daljinu i otpio gutljaj... U svakom slučaju, Bocika, napiši to što prije, a slobodan prostor ti na ovoj stranici ionako već titra!
2) Pretprošli sam vikend iša u Zagreb pa evo par crtica da ne ostane zaboravljeno (ajme šta je ovo uniblogovska rečenica, sic!!! bljak!). Ali prije svega moram pohvalit žensku Zg-ekipu (prepoznaće se oneL) koja mi se razveselila sa: „Gero, srićo!!! Kad si stiga“, a onda uopće nije javljala na pozive. Koliko jako perspiriram?
3) Toliko o ženama. Uvik su mi dobra druženja s Rašom Ustašom, možda zato što je on još ciničniji i sarkastičniji od mene... Opa, čekaj, ne, Rašo je ciničniji, ja sam sarkastičniji. To da. No, svejedno, i jedna i druga vrlina su uz manu analitičnosti najbolji uvjeti za zanimljivu i živu raspravu. Ovaj put smo se našli u Slovkija i po defaultu odradili kulturni uzus pregledavši izbor recentnih Slovkijevih fotki – ponoviću, čovik stvarno zna kad okinit iz digitalca i da mi je T-Com osigura više od bijednih 5Mb za stranicu, te bi slike sigurno bile na njoj. Ali umisto žaljenja puno je bolje nešto popit. Zato smo se povukli u kužinicu i lagano cugali vince što su ga moji starci poslali Slovkijevim starcima, kad je, ne znam točno kako, priča skrenula na Woodstock i 60-te općenito, 60-te kao desetljeće oću-neću recesije američke ekonomije, prepuno slika ratnih užasa s redovitim pošiljkama crnih vrića iz Vijetnama, desetljeće ogrnuto u mini suknje, kad se otapa americana predgrađa, a točkasta pregača, ta česta scenografija tek ispečenoj piti od jabuka, povlači iz percepcije prirodne uloge žene. Rašo Ustaša upozorava da je Woodstock savršeno preklapanje amalgama pokreta za prava ovako i onako obojenih, ili jednostavno ovih i onih s gomilom dobre glazbe i kemijski potenciranog uvjerenja generacije kako je evoluirala u nešto što nije sposobno proizvoditi dotadašnje užase, ali kudikamo veće snage i samouvjerenosti u promjene na prirodni, ljubičasti način. Vremenskim se odmakom plemenite pobude uglavnom pretvaraju u naivne grčeve, što plemenitije pobude to naivniji grčevi, a pošto ne znam kamo dalje s ovom zanimljivo sročenom misli (sposobnost smislene sinteze uvijek pretpostavljam sarkazmu), nastaviću Rašinom opaskom kako je Woodstock u početku bio zamišljen kao još jedno festivlasko zbivanje sa svojim komercijalnim karakterom. Što je i kurilo kraće vrime, a kasnije, kad se kolona parkiranih auta rastegla na kojih pedesetak kilometara i brojka hipija sunula na preko po miljuna, izgubilo svaki smisao. Kratko me zabavljala pomisao na one koji su kupili kartu za Woodstock (hej, pošto je bila?) i tog sindroma „prve glupačice na mega-događaju“, kad je Rašo otpijo još jedan odmjereni gutljaj vlaškog inoxovca i smjesta osudio nepotrebnost Woodstock-a 2 za kojega se, zbog nikakve vibre, ozbiljno sumnja da je bio pod pokroviteljstvom Radio Dalmacije. Dalje se rasprava vratila na svoje opće mjesto; na San Francisco, Haight-Ashbury i Berkeley odakle se sve to i počelo kotrljati. Razglabajući dalje o San Franciscu Rašo dolazi do toga da mu se sviđa koncept gay-kvarta kakav postoji u tom gradu, kao jedan genijalni modus življenja i tu smo se malo zakrvili. Bija sam u San Franciscu i na gay-kvart gledam samo ko na izboreni geto, ali na način...
4) ...koji je baš pederski. Jer u San Franciscu svi se redom kunu i ponose tolerancijom. Čak i lokalni zrak tolerantno miriše, gradski autobusi su tolerantno česti i točni, a sve i da nekom nasumce i nimalo tolerantno vikneš: „Pederu!“, taj neko bi ti tolerantno reka: „Reci?“ Da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv gay-klubova, dapače, sasvim je normalno da i oni imaju mjesta za sigurnije prepoznavanje i upoznavanje, ali paradoksalno je da bilo gdje drugdje na svijetu, di ih se manje ili više šiba prijekorom ćudoređa i društvenim zazorom, žive među nama (aj sad ovo „među nama“ baca malo na manjinski osjećaj većine i ugrozu fašističkog tipa, al jebemumater ako ću to povuć!), a ne u zavjetrini vlastite četvrti zbog tog istog prijekora i zazora (ako ćemo po definiciji geta), već se u jednoj krajnje liberalnoj sredini (di prijekora i zazora nema/ne bi trebalo biti), kakva je San Francisco, imaju potrebu trpat u poseban kvart. Ko da Split umisto Bačvica ima Lezbačice. I još pred kućama dižu zastavu spolnih preferenci. Onu u duginim bojama. Stiže povraćoka... Kad smo već kod zastava, pitam se spuštaju li ikada te zastave na po koplja? Recimo na svjetski dan borbe protiv side? Nisam siguran jel to bio Camus ili Sartre, zapravo nije ni toliko važno, al jedan je od te dvojice rekao: „Previše volim svoju zemlju da bih bio nacionalist.“ Kako zastavama najviše vole mahati upravo nacionalisti, logično mi je da stanovnici dotičnoga kvarta (a zove se Castro, moj Fidele!) u formularima pod nacionalnost upisuju: „...“ S velikim „P“. Amerika je isticanje zastave. „Stars & stripes“ svugdi, od bogatunske tupaje Nove Engleske, preko neambicioznih prdeža bijelog smeća s rastočenih trijemova na Jugu, preko pretilosti srednjeg zapada do ove izrasline političke korektnosti na pacifičkoj obali. Ali tu su samo „stripes“ bez „stars“. Neobično je, međutim, kako neke slike tek nakon dugo vremena pronađu svoje mjesto, a evo i jedne koja tu sreću duguje prethodno napisanom; sićam se da smo, nakon što smo pjehe prešli Golden Gate, došli do neke vidilice s koje puca luđački pogled na S.F. i Zaljev. Vrime je (tipično za lokalne prilike) bilo svo iskrpano, most smo ostavili u magli, naše je glave grijalo sunce, u nekim je kvartovima padala kišica, a sve to uokvirivala je prilično jasna duga – John, knjižničar iz New Jersey-a s kojim smo taj dan razgledavali grad, malo kasnije nam je bez uvoda (valjda ganut prizorom) priznao da je dvocijevka. Pa homić. Potpunim strancima. Pozdrav iz...
5) Skužija sam ludilo bus-kombinaciju za putovat u Zagreb i natrag – prema Zg-u Croatia Busom, a od Varaždincima. Uru prije ponoći. Jer ti Varaždinci voze uglavnom prazne buseve pa je vrlo udobno. Još dok sam studira zna bi koji put uzet kartu od varaždinskog kad mi nije odgovaralo truckanje u stisci, a tako je bilo i ovaj put. Petnajst ljudi, od toga deset za Karlovac, praznih mista ka u priči, toliko da od Karlovca čak moš i drkat neprimjetno dok prolaziš Slunjem i bližiš se Korenici. Uuuuu, Rastoke... Išli smo autoputem. Da se vratim na ljude; možda najveća disrupcija krmeljno-refleksivnog ozračja tipičnog za takva noćna putovanja je kad je u busu neko s friškom vezom na daljinu – ona odlazi, on ostaje i obratno. Zašto? Prvo, rastanci na peronu traju beskonačno, ti medvjeđi zagrljaji, krajnje spori i do jednog pretposljednji poljupci, ulazak u bus, pa izlazak iz busa za još jedan pretposljednji poljubac a la Dado Majić, a u busu svi tiho popižđuju u sebi, osobno, užasno sam nervozan tih nekoliko minuta do polaska jer istovremeno žalim za čvrstim tlom pod nogama, a s druge strane najgore je sidit u busu dok stoji, a stoji zbog njih; Drugo, zlostavljanje mobitelom, učestali pozivi cilim putem do Karlovca, pa diskretno poruke do stajanja za pišanje i duvan, kratko zatišje i od Drniša do jutra pozivi s mumljanjem i brzim porukama odma po prekidu poziva... Jebate. Elem, nekoliko mista iza mene s druge strane sidija je neki tip, kasne tridesete valjda, guste obrve, dlakav, proćelav, kapa. Već na peronu zna sam što me čeka jer sam ga vidija kako se rastaje sa ženskom po već opisanom obrascu. Počinjem se preznojavat: ovo dvoje nisu u braku, friška veza na daljinu - dvista posto! Krenili smo točno na uru. Zagreb je brzo promica. Lita sam nos o staklo i tupo gleda bezlične kockice Laništa kad je Kapa, ne mogavši više izdržat, nazva curu: „Hej, ljubavi! Zovem te da ti napomenem da me zvrcneš još jedanput za „Laku noć!“.“ ... „Molim? Alo? Alo, ljub...?“ ... „Alo? Zovem te da ti napom... Alo?“ „Alo? Ljubavi? Jel me čuješ?“ ... „Alo? Zovem te da ti napomenem da me... Alo?“ „Jel me sad čuješ? Ajd nazovi me još jedanput za...“ ... „Alo? Čuješ me? E, aj zvrcni me malo kasnije za „Laku noć!“ Bog, ljubavi! Volim te!“ Uffff... Ovo je, po mom sudu (i bez ikakve mogućnosti priziva), bilo za dugu, mračnu noć i naprasnu smrt prepaid romantike. Ipak, toliko sam gušta što se Kapi poziv razvodnija, da mi je bilo žao što bus nije bija krcat. No, redakcija „Splićanistike“ će, u spomen tih ugodnih trenutaka moje reporterske zluradosti, nagraditi prva 3 vjerna čitatelja koji točno odgovore na pitanje: koliko je puta Kapa u svom razvodnjenom romantičnom razgovoru rekao 'Alo'?“ Ne vodimo na Polineziju ko „Poli“, ali... Glavna nagrada je DivX-komplet sa zadnjom sezonom vrlo popularne humoristične serije „Alo, Alo!“, druga nagrada je maska za spavanje s natpisom „Night Hawk“, a treća petnajst deka sira za uši (može i na pizzu). To što na službenoj stranici „Splićanistike“ nema telefonskog broja ili e-mail-a za kontakt, problem je isključivo onih kojima je stalo do nagrada. A osobito do treće.
6) Baš mi je bilo drago (a i jebe me se za alpske discipline!) kad je Janica objavila da njezina izraubana kolina i napaćena štitnjača ove sezone definitivno neće pojačavati uvjerenje Anje Paerson da je upravo to ono što i njoj nedostaje za olimpijsko zlato u kombinaciji. Uživo na Novoj. Eto, tako smo se, bar na godinu dana, riješili svih onih napornih tipova koji na račun Janičinih uspjeha sebi poene beru, a i TV bijednika koji su riječ „vožnja“ skupa sa svojim dupetom prodali za „lauf“. Tu prije svega mislim na Bruna Kovačevića i debelog Blažička. Od nas u ekipi Goleo ima osobito negativnu fiksaciju na „lauf“. Nebrojeno puta mi je reka koliko se iznervira čim čuje „lauf“, ali jednu večer posli baluna bija je najoriginalniji - sidili smo na zidiću i cugali Pipi kad mi se okrenija i pita: „Kakva ti...“ Pardon, okrenija se i pita me: „Gagva ti je rič „lauf“?“ Još je doda s gađenjem: „Smrdi na snig...“
7) Dežurstva su poseban trip. Znam da sam o tome već pisa i prije godinu dana, ali poklopilo se da sam prošlu nedilju mora odradit noć u hitnoj stomatološkoj, ja kao zubić-vila grada Splita i tako dalje... Nije bilo nikoga. Cilu noć. Samo jedan džanki što je doša tražit čiste igle. Dobija ih je. Baš mi se i nije spavalo, ali ni kontempliralo, pa sam počea listati Glorije koje je neko ostavija na kantunalu i, to je čudo jedno, u tren bija usisan tiskanim šundom. Prvo sam pročita blic-interview s našim mladim glumcem Krešimirom Mikićem, tipičan blic-interview u kojem je Mikić na pitanje: „Što vas najviše izbacuje iz takta?“ odgovorio: „Glupost.“ Ali zašto svi u blic-interviewu odgovaraju jednako na to pitanje? Aj dobro, i „kad mi neko laže“ je čest odgovor, no svejedno... Pozitivne kategorije ne bi postojale bez negativnih, pametnima su potrebni glupani, ali ne i obratno i zato ja volim glupost jer da nema gluposti, ne bi bilo ni hrane za „Splićanistiku“. Dalje sam naletija na feljton... Tu ću se zaustavit i reć da ako išta vridi u Gloriji to su ti feljtoni o životima starih filmskih i glazbenih zvijezda. Jer na tih su pet-šest strana sažeta desetljeća žutila i tračeraja što dođe ko udlaga za mozak i pošteda od članaka tipa „Gabi Novak: na plac po celer“. Ovaj je feljton bio posvećen Avi Gardner i moram reć da je žena bila eklatantan primjer one glamurozne, damske ljepote kakve odavno nema, a vjerojatno nikada više neće ni biti, gleda sam u njenu sliku pod naslovom i nikako se nisam moga odlipit. Koje oči... I tako sam čita o svim njezinim vezama, o alkoholiziranju, agresivnim ispadima, skandalima... Baš zato što se u starim filmovima ljube zatvorenih usta, ima sam predodžbu tih glumaca kao normalnih ljudi, nesklonih eskapadama, s kojim brakom više, al Bože moj – ko bi moga pomislit da je Bobby Mitchum bija rekreativni drogaš? Tako sam doživljava i Avu. A ova je bila luda ko šiba; dvanajst je godina bila u nekakvoj vezi s Howardom Hughesom jer joj je on svako malo davao dijamante. Kad je jednog dana Howard vidio da iz njezine kuće izlazi nepoznat ljubavnik, pokucao je na vrata, dao Avi šaku u glavu i iščašio joj mandibulu (to je donja čeljust, a pošto sam ovo pročita na dežurstvu moram rabit stručni izraz). Ava je, međutim, popizdila i izlemala Howarda bakrenim svijećnjakom. Odma mi je porasla u očima. Na kraju sam pročita da je nekoliko mjeseci prije smrti rekla: „Želim umrit pušeći duvan i držeći čašu whiskeyja u ruci.“ Velika umjetnica. Doma sam stiga oko 7, prodrka malo internetom, spremija ručnike u rusak i pravac na more...
8) U zategnutim smo odnosima sa sestrom Mandicom. I ja i šef. Već tjedan dana konstantno je nadrkana, a da ne znam zašto, plus da stvar bude gora čak je malo jetka prema pacijentima. Tako sam jednu večer čačka šesticu nekom tinejdžeru, a odma do njega stala mu je mater i dikcijom iz „Ponosa i predrasuda“ (što mi je bilo vrlo čudno, ali dobilo potvrdu kad je žena rekla da je studirala solističko pjevanje na glazbenoj akademiji – sad je vlasnica kozmetičkog salona) pričala Mandici kako je on jedinac, ujedno i njena prava karijera, da ga svi maze i paze... „Jesi li razmažen? Jesi razmažen,“ pritisla je Mandica maloga. Koliko ima smisla pitat nekog jel razmažen dok mu se kopa po zubnom kanalu? Korektno sam izvuka ruku i igle iz usta da mali može odgovorit, a on je pogleda Mandicu i mirno reka: „Ne znam.“ Puca sam pod maskom od smija. Sestra Mandica me gledala koljački, a žena je dalje pričala kako nikada nije prežalila što je prekinula s pjevanjem, pa je sa sjetom pogledala sina: „I on je pokušao s violinom, znate. Šest godina i prekid...“ Odlaga sam hipoklorit na stolić: „Znači, pokušava je šest godina?“ Sad je bija red na maloga da se smije, međutim, Mandica me odma napala da kako mogu bit tako ciničan, da imam neozbiljan pristup, a onda se okrenila ženi i rekla joj: „Prema meni su ovakvi svaki dan, vi ne znate kako je to...“ Žena je nastavila pomirljivim tonom da ništa pogrešno nije rečeno, a ja... Za razliku od Mikića, mene iz takta izbacuje uvredljivost. Ako je uzrokovana sitnicama, tim više. Ali ne bi pomoglo da sam popizdija. Ni najmanje. Jer uvredljivci su toliko tvrdoglav soj da ih je verbalno nemoguće slomit. I to znam iz Dodigovih svađa s njom. Ono na što nisu otporni je nonšalantna mirnoća. Pa ko izdrži... I samo još nešto – nisam bija ciničan, nego zajedljiv ili sarkastičan. S osmjehom da ispadne ko zajebancija. U čemu je razlika?
9) U jeh, nakon ovog odlomka već sam razmišlja kako polako zatvarat ovaj broj „Splićanistike“ kad je sestra iskopala nešto na internetu, nešto o čemu sam se njoj i materi mora zakunit da nikom neću pričat. Zato ću pisat i tehnički ostat čist pošto pisanje nisu spominjale. Dakle, vraćamo se nekoliko dana unatrag kad je otac dobija telefonski poziv da su na selu i općini u Unešiću bili ljudi iz neke agencije što su se za Franu Keru raspitivali o vađenju rodnog lista. Taj Frane Kero je očev brat ili moj stric za kojega se već preko 30 godina nije ništa čulo jer Frane je početkom 70-ih otiša u Francusku, a iz Francuske u Ameriku i nikome se više nije javlja. Otac je mislija da Frane vjerojatno i nije među živima, tako da ga je ovo potreslo na onaj pozitivan način s mantajućom nevjericom. Nas također. I onda je nazva tu agenciju iz koje su mu rekli da Frane živi u New Yorku, da je oženija Amerikanku s kojom ima dvoje dice, sina i kćer, da se dobro snaša i da je vlasnik jedne firme za catering u New Jerseyju s kojom dobro posluje. Otac je, budući mu nisu tili dati Franin broj, ostavija naš s porukom bratu mu da se javi i tako to... Sad dolazimo na onaj važni dio; sestra (koja je uvik bila poduzetnija od mene) rovala je od krpica podataka iz agencije o Frani internetom i na jednom site-u nabasala na nekakav tekst – u desnom kutu Frank Kero, a u lijevom službenici Sanitarne Inspekcije i Ureda gradonačelnika South Brunswick-a (NJ). O čemu se radi? Kerinoj firmi se prijeti ukidanjem licence i jednomjesečnom zabranom rada zbog neadekvatnog skladištenja gotovih jela na temperaturama višim od propisanih. U roku od pola godine bile su četiri kontrole nakon kojih je sanitarni inspektor izjavio: „They just don't get it.“ Inspektor je dalje izrazio sumnju da Kero za hlađenje određenih jela koristi led (iz ledomata) jer je zamrzivač navodno pokvaren. Kad su Keru pitali planira li ga popraviti ili kupiti novi, on im je kratko rekao: „Ne.“ (već mi je luganda!!!) Kako se i nakon još jedne sanitarne kontrole ništa bitnije nije promijenilo, vijećnici su mu izglasali mjesečnu suspenziju i oduzeli licencu. Da stvar bude gora, Kero je morao natrag u školsku klupu – slušati predavanja o pripremi i skladištenju gotovih jela. Njemu osobno kazna se činila prestrogom: „Tako možete zatvoriti sve pizzerije u Južnom Brunswicku.“ Iz perspektive želuca, obrecnem li se ikad gladan u Južnom Brunswicku, tražit ću rađe one količare s hot-dogom za dolar... Ma, to mora biti Frane Kero jer sve se savršeno poklapa s podacima iz one agencije. Sestra je čak i nazvala prokazivanu firmu za catering, ali javljala se samo automatska sekretarica. Ovo s inspekcijama bilo je prije 4ipo godine, a sudeći po rečenome iz agencije i snimci na automatskoj sekretarici, firma i dalje postoji. Znači li to da je stric ipak kupio novi zamrzivač?
10) I s ovim pod devet sam treba lagano zatvarat ovu Splićanistiku, al okolnosti su takve da se teme nude ko mršave tajlandske kurve pa zašto odbit nešto što je besplatno?! Tema je gratis-sifilis i... Ma, nije to tema, nego ću na ovom mjestu progovorit o jednoj preskočenoj karici darvinističke teorije, o vrsti čiji mi mentalni sklop izmiče ko estetika prostora prosječnom stanovniku Visoke. Vrsta – lapan splitski... Grozan dan na poslu, jedan od onih kad se sam boriš sa gužvom, a to što svi u čekaonici strpljivo čekaju na red bez obzira na krkljanac, samo dodatno diže nervozu, plus je i sastav pacijenata najgori mogući – od musavih tipova kojima nikako ne moš pogodit donju anesteziju pa na zvuk bušilice prave bolećivu facu, kenjkave dice što ih roditelji nagrađuju za neposluh, do staraca čiji zubni vratovi još uvik štrecaju na hladno... A onda ti još uleti lapan splitski star 20 godina s upaljenim umnjakom da te podsjeti koliko si neotporan na takav koncentrat prostote: „Boli u pizdu materinu, cili dan san u kuurcu! Dođe mi da motorom gazim ljude po Dobriju. Slušaj, lave, daj injekciju, daj bilo šta samo da prestane!“ Jel još gori od onog: „Pošto su ti krafne, lave?“ Da je doša samo malo kasnije kad mi je i nadrkanost bila veća, na ono „Slušaj, lave“ zabija bi mu sondu u nosnicu. Bez upozorenja. Majke mi. Što je najgore, znam mu brata i starce (jer svi su upisani kod Dodiga) i skroz su normalni, a ko je ovoga odgaja... Kasapljenje bontona se, nakon zahvata na zubu, nastavilo: „Tribaš mi sredit sve zube. Ovo je groblje. Ne mogu ni pičku poljubit, a da ne pobigne od mene. Jebate.“ Onda je reka nešto što me još više zgrozilo; sestra Mandica mu je ispisala račun za onu administrativnu taksu od 10kn za pregled, da je 20 gena i baš kad mu je ona krenila vratit kusur, odigra je na velikodušnost: „Ma štaš mi to vraćat, jebemumater?!“ Ne smeta mi kad mi neko govori „ti“, dapače, od mlađih mi je osoba to i ugodnije za čut, al kad neko govori ono grubo „ti“ na lučki način plus skoro troduplo starijoj osobi, to izaziva u meni bespovratno gađenje. Još samo ovo: kad smo završili sa zubom, diga se sa stolice i zadovoljan učinjenim da mi je besu – ka uvik smo bili ekipa sa zidića...




Super nam je Poglavica - nekoliko dana prije raskopavanja Rive na Radio Splitu se vodila luđačka rasprava o valjanosti projekta obnove iste. Kad su Puljića pitali da odakle im dozvola za to, zadera se: „Pa nabavićemo je!“


Gezma skinija klip sa interneta: „Hi, my name is Barbie! I'm from Colorado and I'm going to be ass-fucked!“ Onda su je jebali u guzicu... Referendumska dilema za naše čitatelje: urušavamo li se to ko civilizacija ili smo se odavno urušili? Odgovore šaljite u Šibenik...


Referendum plus: jesu li, zbog sličnosti osmjeha s pogledom u neodređeno, Doktor Zwere i Mona Lisa jedna te ista osoba?

- 03:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ANTI-LUM TERAPIJA (10.8.2006.)

Puderi. Ono što me fascinira kod Antić, Goleo & Udruge je sposobnost jednostavnog i vrlo plastičnog fenomenološkog etiketiranja, a kako se družim s njima, i sam sam prilično zaražen; npr. razgovaram s Bocikom o nacijama i državnim tvorevinama kroz povijest iz krajnje holističkog rakursa – određivali smo koje su od njih manje, više ili uopće ne puderi, pa evo liste:

1) Španjolci – ako s dva topa, trijest musketa i vodom konjanika uspiješ satrat po Južne Amerike, a ni armada ti nije dosta za jedan otok preko puta Francuske, ako u ime whiskeyja & slobode grupa tipova pod rakunovim kapama upadne u donedavno tvoj samostan-misiju i još ti puca po bivšim podanicima, ako ratom ideš na nizozemski liberalizam i ako za svaki jebeni galijun na morskom dnu znanstvenici National Geographica najprije pomisle: „Oh, španjolski je!“, onda si teški puder. Dakle, Španjolci – teški puderi.
2) Franačka – zaključili smo da ne volimo „velesile“ čije granice na povijesnim kartama predstavljaju isprekidane zakrivljene crte, vi ćete, međutim, reći: „Je, a ka da mongolsko carstvo nije imalo zakrivljene granice?!“, na što mi napominjemo kako su uz prikaz mongolskog carstva uvik išle i tri, četri ekspanzijske strelice, a jedna od njih (vrlo debela i masna) u smjeru Trogira, osim toga i taj Karlo Veliki, jedini njegov prikaz što ga dozivamo u pamćenje je udžbenička fotka statue bucmastoga tipa na konju – kako glasno je nepismen rutavao i ispod kojeg nokta mu je bilo najcrnje, pitanja su koja prva idu s usana; loza Lujeva puderski je status osigurala perikama i parfemima do giljotine. Dakle, Franačka – isto puderi, Mongoli – lugande.
3) Sveto rimsko carstvo – naziv baca na težu klerikalnu dosadu i ukopanost branjenu mučaljivim, plavokosim tipovima u oklopima s ubilačkom fiksacijom na narod Češke i Moravske, reprize su TV tragedija ljetnih dana, a ova iz kasnog srednjovjekovlja vrijedna je svakog gnušanja i osude. Dakle, Sveto rimsko carstvo – puderi, pa puderi, pa pud...
4) Mletačka republika – koga još nisu potresli opisi slavenskih nesretnika za veslima venecijanskih galija iz „Velog Jože“, zašto je biti šumar na zapadnim obroncima Velebita već stoljećima čista utopija, jesu li naposljetku Domagojevi strijelci bili potplaćeni i kad će se Zadar oporaviti od križarskog haračenja s početka 13. stoljeća, pitanja su koja s pravom gnjevno adresiramo maskenbalu iz lagune; na ovom mistu upozoravam Antića da su mi od Mletaka jedino Napuljsko kraljestvo bili još veći puderi jer su uvik kraljevali Dalmacijom preko ženidbe ugarskim princezama. Dakle, Mleci – masu puderi.
5) Švicarska – zemlja instruktora alpskog skijanja i sigurnih bankovnih pologa, u kojoj svi nešto prčkaju po satnim mehanizmima i važu lješnjake s kakaovim prahom, uglavnom dosadne povijesti zbog politike neuplitanja, trebala je ići na početak ove liste. Dakle, Švicarci – puderi i Srbi (objasniću pod Osmanlije).
6) Osmanlije – ma, Turci nam, zapravo, i nisu parili puderi do momenta kad smo se sitili da su izgubili veliku pomorsku bitku kod Lepanta, što je značilo da su manjkavi u navigavanju; kako je u tim vremenima navigavanje bilo od vitalne važnosti, svaka manjkavost u navigavanju dotičnu naciju automatski svrstava u pudere, a ako u narodu ne postoji baš nikakva pomorska tradicija, onda su to Srbi pa je najgore što ti se može dogodit to da si Švicarac. Dakle, Turci – puderi, jebiga.
7) Nizozemci – odma smo se složili da su Nizozemci nacija po guštu, iz tako slatke male pomorski orjentirane državice, svugdi neki kolonijalni posjed, od Batavije do Surinama, a i zastava im baš paše za plovila, zapravo, uz zastave skandinavskih zemalja nizozemska zastava ima definitivno najlipši maritimni uzorak. Dakle, Nizozemci – lugande.

Još ću samo kratko napomenut za one manje upućene da „puder“ u našem slengu znači „peder“. Kome nije jasno, puder je.
Pizda. Bio je to užasno važan trenutak. Trenutak kada je tihoj tiraniji, koja traje već toliko dugo da su neki od nas mislili kako se radi o eksperimentu s karotom u labirintu i elektrodama, konačno kazano NE. Da sad ne ulazim u kokoš-jaje debatu jel za revoluciju presudno reći NE postojećem ili DA promjeni i jel stupanj odlučnosti pojedinca pravo mjerilo kritične mase, reć ću samo da je taj termin malog baluna obećavao rušilački spektakl (zvali smo Stoju, a on gurne kad ga predriblaš) i dogovorilo se doć nas devet, znači jedan viška, al bože moj – minjat ćemo se, moć će neko malo predahnit. Treba sam pokupit Golea, Stoju i Čikija. Prvo Čikija. Goleo i Stoja će bit točni, zato sam Čikiju reka da ne kasni, da bude u manje dvajespet na stanici. Reka mi je: „Ma neću kasnit, gi.“ Dođem u manje dvajespet, ovoga na stanici nema, čekam, manje dvajest ovoga još nema, čekam, manje kvarat još ga nema i sad nastupa trenutak najavljen na početku odlomka - puca mi film i idem po Stoju. Prošlo je manje deset kad me nazva na mob, vozija sam pa sam reka Stoji da se javi, pita je di smo, šta nas nema. Onda mu je Stoja lipo reka da mi ga se nije dalo više čekat i pita ga šta je radija. Reka je da je zaspa. Da je zaspa. Počea sam se trest - od takvog izgovora i Vulkanac bi izgubija samokontrolu. To Čiki izaziva u ljudima... Vidija sam ga tek dva dana posli u starom rodilištu – pogleda me i namrštija franje: „Ne, ne, drugi put me ne tribaš skupit, doć ću busom. Kad si pizda...“ Eto, ja ispa pizda. I došlo mi toplo oko srca, onako, da prdnem bez tona, nasmijem se i potapšem ga po ramenu. Sve odjednom. Reka sam mu: „Aj, samo nemoj kasnit...“ Bija je točan taj drugi put kad sam ga doša skupit što znači da mu se ipak nije išlo busom. Al kola se uvik moraju slomit preko nečijih leđa; pretprošli se vikend na Murteru izriga po osobi vjerojatno najtolerantnijoj prema njegovom osjećaju za vrijeme - po Goleu. Ma, ko to zloban rogobori da je onda Goleo pizda?
Svadbas. Evo i malo kalkulantskog rastura vlasnicima sala za pireve, takozvanog Rusovog paradoksa: ako su na meniju žilave pašticade, kada ih poslužit? Prije ili posli crnog i bilog rižota? Rusov poučak kaže da je žilavost pašticade obrnuto proporcionalna veličini sale, odnosno proporcionalna kamati na kredit za pir, ali ne daje apsolutno nikakvo rješenje za Rusov paradoks. Ako mislite da se ono krije u korelaciji veličine sale i kreditne kamate uz još nekakav parametar iks, pogrešno mislite – u definiciji paradoksa stoji da se on ne rješava, nego poništava, žilava pašticada je integralni dio institucije dalmatinskog pira, pa bi poništenje bilo da se rižot uopće ne poslužuje, ali zašto radit tako drastične rezove? Iz Rusovog se pardoksa i poučka, međutim, vidi da je ugostiteljstvo, bez obzira na zajebantsko-profitni karakter, itekako podložno dokoličnoj sofistici...
Lastovo. Pošto me depresivna navala prvog dana povratka s Lastova polako prolazi, evo me pred zaslonom kako razbijam glavu na koji način uobličit dojmove tri dana Otoka mjuze dvi iljade i šest. Pa da onim dementnim zbivanjima dam barem nekakav red, odlučujem se za formu liste puderskih nacija s početka teksta. Ajmo, Gero...

1) Alovatelj – ono što nam, jednako ko lova i smještaj, treba da bismo se na putu dobro osjećali je neko ko mora podnit sav balast zajeba. To je za razliku od Dragog (Dragi je Zwerina, aj nemam pojma što mu je, zapravo, bolje reć da je Zwere Dragijeva sponzoruša) prošlog lita, ovaj put palo na Vladu Gerilca. Budući da je Dragi imala smisla za kontru ćićom (ko kad je rekla: „Bude li ko hrk'o, izbaciću ga van“, a onda zaspala pa zahrkala), Vlado, naspram zajeba čisti defanzivac, ali nevjerojatne izdržljivosti, iša nam je baš na punu nogu. Počelo je na trajektu; Zeka je stiga zadnji, sija za stol i okrenija se Vladi: „E, Gerilac, kako je bilo sinoć vanka? Jesi šta silova“, a eskaliralo svakim decom „Debita“ („Jure“ se čuva za glazuru): „Gotta licence to rape“, pjevušija je Goleo, „Di je, Vlado? Biće iša alovat na palubu“, „Prvo ide sve na lipe, al isto onda izvadi licencu...“ I tako stalno, neometano triskanjem karata, kroz Zwerine franzete, preko Bocikine grbe... Al da to nije bilo neosnovano, vidilo se u petak na Urbanovu koncertu. Vladu je zapljusnija val pa je skinija majcu i gol do pasa uvatija neku žensku u kravatu i počea joj lizat vrat. „Gle, Vlado siše krv“, okrenem se Jakovu. A Gerilac se izgubi, pa se vrati, ona ga gura, on uporan, na kraju se uspila sakrit iza Tonija. Valovi su se huliganski razbijali o mul. „Ej, Kero, ja mislim da sam arhetipski privlačan, onako baš životinjski“, kaže mi Gerilac i krene prema drugoj ženskoj, a ova ga grubo odgurne... Jedan udarac za drugim, ko da iz topovnjače tučeš praznu kartonsku kutiju. Grozno. Ili što je Bocika reka: „On ima takvu facu da mu jednostavno poželiš zalipit plesku čim uđe u prostoriju.“ Samo, najgore po Vladu je tek dolazilo; još je u Mihajlu obara ruku s Goleom i izgubija, da bi se to opet dogodilo u kući, pa i od mene iako sam mislija da sam puno slabiji. Izgleda je ko da su mu sve lađe eksplodirale, ko da će nas jednog po jednog u snu pridavit grubom krpom. A onda se sa Zekom posvađa oko konzerve tunjevine, bolje reć oko piruna tunjevine: „Zašto mi ne daš malo tunjevine? To je moja konzerva.“ „Vlado, u sobi još imaš dvi konzerve, a sutra ću ti ionako kupit novu. Ne moš dobit ništa.“ „Ma samo jedan komad. To je moja konzerva.“ „Ne može. Neš dobit ništa!“ „Zašto? To je moja konzerva.“ „Zbog stava. Eto zato! Pojest ću sve. Ti moš dobit ovu vodicu šta ostane...“ Vlado se uvatija za glavu: „Ne mogu vjerovat. Namjerno nisam uzeo tunjevinu u komadićima, nego u komadima da bude onako cjelovita.“ Cjelovito u komadima? Tja... Onda je ta konzerva tunjevine poletila prema Zeki, našto je ovaj totalno poludija, bacija konzervu natrag u Vladinom smjeru i skočija na njega. Srećom nisu letile šake, al Zeka mu je svašta izgovorija. Bilo mučno za slušat pa neću ni spominjat ništa od toga ovde. U subotu i nedilju rič nisu rekli jedan drugome. Dodaću još samo da u životu nisam vidija manju konzervu tunjevine – pametnom dovoljno.
2) Mamilo – na web stranici otoka Lastova stoji kako je misto Lastovo administrativno središte sa školom, ambulantom, muzejem, poštom, turistbiroom, bankom, dućanima i kafićima. Samo, svijet servisnih informacija uspješno je operiran od pravog stanja stvari. Kako? Nama dan počinje kavom u „Mamila“, vlasnika Enia Nikolića, dalje u tekstu Mamila. Zašto? Evo nekoliko situacija za pojašnjenje; „Ej, jel nam moš posudit nekakav nož za rezat kruv?“ Mamilo je brisa čaše: „Evo, evo, sad ću te priklat!“ Listam novine i pijuckam mineralnu, kad čujem Mamila da kucka prstom o staklo nekome na štekatu: „Alo, debeli! E, ti, ti! Što si naručija?“ Ulazi neki purger unutra: „Naručio sam limunadu.“ „Limunadu? Nema toga, evo ti biter lemon. S kininom. Da ne dobiješ malariju. Ajde jebot...“ Sićam se prošlo lito kako je nekim ženskama što su upilotale u kostimima reka: „Ajmo, ajmo, gospojice, obucite se ili izađite vanka na sunce. Ovo je fin lokal...“ I za kraj jedna koja je, barem nama, boravišni siže zadnjih sati ovog trodnevnog festa; Mamilo je uša u dućan i kroz red ženi za salamama reka: „Daj mi fetu ipo tirolske!“ Nevjerojatan je. Kad onako puše za šankom nadrkan od gužve i potencijalne zarade... A „Mamilo“ se na web stranici vodi samo kao „caffe-bar“... Ove godine se to malo promjenilo, organizacija je bolja, dućani rade duže, ali općenito takav tip poduzetničke klime i daje Lastovu poseban šarm – ko ona dvojica iz mini-marketa koja su u podne manje pet rekla: „Ajmo sad zatvorit da ne navale!“
3) Ćićo – šempjada, verbalni otrov, verbalni protuotrov, sarkastična opaska po ključu „Ajme meni“ Đermana Senjanovića Ćiće. To je ćićo. Pronađi i podcrtaj ćiću iz sljedeća dva primjera! Prvi; ko smišna niz grlo, spuštali smo se u Lučicu na koncert i sustizali grupu sredovječnih ženica, Goleo se tuka šakom o čelo i miksa Urbana i Thompsona, Zeka bljucka usnama: „Mmme, lipe li živandice (bevanda, op.a.)“, Zwere plazija jezik, Bocika teturav i grbav od alkohola, ali vrlo dobro raspoložen, Djed se smija, a kako uopće opisat taj smijeh, Gerilac – 'cogito, ergo ne izgledam normalno' i ja, na začelju grupe, krajnje odmjeren i smjeran, ali tako i mora biti kod kroničara jer to je jedini način da zadrži objektivnu distancu, no ja sam sasvim nevažan u ovoj priči. Uglavnom, sredovječne ženice su se s taktom makle ustranu i propustile nas, a onda čujem jednu kako kaže: „A da im se pridružimo? Djeluju pristojno...“ Drugi; kljucamo ja i Bocika ispred „Mamila“, skroz smo bezvezni, kad nam priđe Djed da mora nešto ispričat, da tamo ispred crkve Danica (žena od koje smo iznajmili kuću) prodaje pome i viče: „Pomeee! Pome! Ajmo, pomeee!“ Kad je skužila Djeda, okrenila mu se i rekla: „Momak, uzmi pome! Eto, za tebe i tvoje jeftinije!“ „A onda su za kurac“, nadrkano će konkurentski prodavač povrća. Misleći valjda na pome?
4) Anketa – vjetar je slabio, more se smirivalo, a Urbanov stoposto art pljuvačni aerosol odavno je prestao škropiti mikrofon i prve redove pred binom kad je Bocika konačno odlučio saznati ko je to pašanac. Nema koga nije pita, al niko ne zna. Neki su mislili da se radi o životinji, ali brzo im objašnjavamo da nas ne zanima pasanac, nego pašanac, da je pašanac nešto ko zaova, jetrva, svekar-djever ili slične rodbinske kerefeke, odgovora ni dalje ni od koga... Bocika zaustavlja nekog momka: „Pašanac?“ „Sori, zaminija si me s nekim“, reka mu je ovaj i maka se. Bocika je žmirka očima. Prošlo je pet minuta, a onda mu se onaj isti od malo prije (izgledalo mi je ko da se čovik pita zbog čega sam sebe gura natrag u tako poremećenu situaciju) oprezno približija i piknija ga prstom u mišku: „Pašanac ti je muž od ženine sestre.“ Još je kratko zakrzma glavom i izgubija se u gužvi. Odahnili smo. Kasnije, dok smo ja, Zeka, Goleo i Bocika ležali u mrklom mraku na cesti i čekali Zweru i Gerilca, prošlo je pokraj nas dvoje na skuteru. Ženska je viknila: „Alo, pašanci!“
5) Svježanac – to je vjetar pasatnog tipa koji stalno puše oko Lastova, rastjeruje neverine i čuva glave otočana od pregrijavanja, važno ga je ne brkati sa „svježincem“ ili vjetrom slavonske romantike što iz smjera istoka mreška nasade šećerne repe.
6) Nekretnine – možda najupečatljivije kod Lastova je to što (izuzme li se nekoliko novih zgrada uz cestu koja ga povezuje s Ublima) nema nijedne novogradnje, sve stare kuće amfiteatarski naslagane nad dolinicom, kale, kalete, kaletice, slipe kaletice, volti, i skaline, da, tisuće ponekad strmih i neravnih skalina od kojih užasno bole noge svejedno gaziš li ih uzbrdo ili nizbrdo. Neobično lijepo, ali prije svega neobično. Mirno. Bez onog mediteranskog kolanja jer najveći je dio kuća napušten. Tako su nas Zeka i Zwere odveli do kuće vjerojatno nekih bogatuna; ulaznih vrata odavno već nema, prašina, sasušena palmina grana, stol i rastočena, nakrivljena komoda u velikoj blagovaonici, paučina, paučina, svuda paučina... Zeka je u jednoj spavaćoj sobi u kantunalu naša stare slike, face iz tridesetih, četrdesetih, pred kućom, na zimovanju, ja sam još malo kopa, požutjeli dokumenti na njemačkom, a u jednoj fascikli (isto pisano njemačkim jezikom) nekakva ili drama, ili filozofska raspra dodijeljenih uloga koliko sam moga razabrat, na kraju s potpisom autora i godinom 1972. A gore na ormaru pod prašinom stajala je i izgledala komično i tužno pisaća mašina na kojoj je to valjda otipkano. Komično – zbog suvremenog dizajna; tužno – iz istog razloga.
7) Večera – prevareni u konobi, upućujemo Zweru da se dogovori s Danicom da nam napravi večeru. Danica poznaje Zwerine starce, a Zwere i Čiki su (za neutralnog čitaoca) ista osoba. Dakle, zajeb na pomolu. I cilim nas je putem do njezine kuće uvjerava: „Je, je, dogovorija sam sve, triba iskrcat 20 kuna po glavi, samo toliko. Pa zna mi starce, ako za smještaj traži 50 kuna po glavi, večera mora bit jeftinija. Biće riba, za Golea meso.“ To nam je bilo užasno važno jer zadnja je večer, željan si kuvanog, a budžet ti obećava jedino salamu, milsić i jogurt. A stvarno smo dobro mumali, prvo peneti sa šalšom od njezinih poma i salaticom dabome, ispijali smo lagano vinčinu kad je Danica donila ribu s gradela, barakuda, nismo mogli virovat, Roni je za atmosferu prigušiva svitlo i priča kako poznaju jednog svjetioničara, da im on ribu što je digne daje za njihovo svježe povrće i sl., čitaj: svi zajedno su narajcani na teletinu, pojea sam tri odreska barakude, divno je bit džek s 20 kuna u džepu, puva sam od sitosti prema Danici: „Riba je bila prva liga, ne mogu više, drob će mi puknit. A što ima od voća?“ Lubenice i cate. Još nam je ispekla i kolač, al to je već bilo previše. Jedva smo se spustili u Lučicu. Kasnije nam je Zwere reka da moramo iskrcat 70 kuna po glavi za večeru. Što znači da se s njom prije toga za cijenu uopće nije dogovorija. O, majku mu njegovu! Ali kriv sam, zapravo, ja koji sam ga to popodne ostavija na samo s Danicom i otiša na plažu dok je ova pričala o Lastovu u tranziciji... Zašto mu je problem pitat, a jel i ona mogla tražit barem 20 kuna manje, duboko nas je ogorčilo, al smo, eto, nekako pokrpali rupe...
8) Vela Luka – to nije normalno koliko je ljudi na povratku s Lastova kupilo kartu do Vela Luke, a vozilo se sve do Splita. Plus kad se još u Hvaru ukrcalo valjda sve što nije đuskalo u „Carpe Diem-a“ – umisto „Lastovo“, trajekt se treba zvat „Mindanao“. Je. Filipinski kapacitiran. Paluba krcata, ljudi po skalinama, prolazima, saloni prepuni, za ogradama nema mista... Elezica mi je rekla: „Mislila sam da nikad neću iskusit kako je to bilo u izbjegličkim konvojima...“ Ja sam se nagnija Stoji koji nam je leža pod nogama umotan u vriću za spavanje, drman od fibre: „Pošto ti možeš gledat samo prema gore, u nebo, jel ti se onda pari da na trajektu nema gužve?“
9) Summary – Sad bi još treba dat završnu ocjenu otočkih zbivanja, al bit ću dovoljno mudar da citiram Golea po povratku: „Ko će čekat još 363 dana?!“


Vidija sam susida iz portuna 1 kako privrće po kontejneru zbog plastičnih boca. Znači to stvarno rade i normalni ljudi? Ne samo beskućnici? Zašto? Pa makroekonomski pokazatelji govore u prilog gospodarskom rastu i... PET-politrenke odnedavno imaju status valute, paradoksalno realnijeg tečaja prema euru; 1 politrenka – 14 eura. A može i 1 PET – 100 čepića. Ili se čepići ne recikliraju?

Upada neka ženska u ordinaciju: „Trebam cirkon, ali hitno.“ U karton upisujem diskvalifikaciju jer sam se, kad je još rekla: „A i mojoj prijateljici ste ga stavili“, prejako ugriza za prst.

Ovoljetni izbor za pacijenta s najluđim prezimenom jednoglasno ide Mirjani Horvat. Što ima ludo u jednom tako čestom i običnom prezimenu, zapitat ćete se. „I moj matori će više da poludi od mene“, znala bi se požaliti na protezu. Da, Mirjana je Srpkinja, ne domaća, nego prava. Iz Srbije, ali ovdje udana. Srpkinja, a Horvat. Horvat, a Srpkinja...

A evo i ljetne top-liste postotaka! Na 69. mjestu je 69%.


- 03:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NIJE ŠMRKLJA NEGO... (18. 4. 2006.)

...govno iz nosa. A «govno», osim toga, zvuči muški. Sad kad smo ispravili
leksičko-žargonsku falingu, možemo nastaviti s još jednom romansiranom povijesnom rekonstrukcijom
i to o Sir Drinkalotu, kroničnoj pijanici i bliskom rođaku kralja Artura te,
zbog sustavnog zanemarivanja od lokalnih historiografa, najmanje poznatom vitezu Okruglog stola.
Zadatak nije bio jednostavan jer rano je srednjovjekovlje, uopće, ostavilo
malo povijesnih izvora. U tom je razdoblju Britanija bila etnička salata od Angla, Sasa
te Velšana i Škota (čitaj: Briti i Pikti), uglavnom ordinarnih divljaka,
a nakon nekog vremena pojavila se mitska persona (u ovom slučaju Artur ili Artus)
koja je anglosaksonska plemena ujedinila u nešto nalik kraljevstvu. Uz kralja Artura neizostavan
inventar ovih povjestica svakako su Camelot (njegov dvorac o kojem dalje neće biti ni riječi)
i Okrugli stol. Za Okruglim stolom, načinjenim prema viziji Uthera Pendragona (Arturova oca),
dugi su se niz godina sastajali vitezovi pokušavajući usuglasiti članke viteškog kanona,
ali praktično ne poduzimajući ništa (vidi: Organizacija Ujedinjenih Naroda).
Stvari se bitnije počinju mijenjati dolaskom (od većine vitezova ismijavanog) Sir Drinkalota,
što baš i nema toliko veze s njegovim osobnim djelovanjem – mudar Arturov potez
očite rodbinske protekcije izazvao je pravi vatromet ulizivanja i svi su, odjednom,
odlazili na nekakve pohode želeći dokazati kako upravo njima pripada pravo časti i prvenstva pred kraljem.
Što se Drinkalota tiče, od svoje je inauguracije redovito pohađao sastanke,
ali s njih je rijetko odlazio svjestan da odlazi – njušio je on dobro da se lakše cuga uz protekciju.
Koliko je točno vitezova sjedilo za Okruglim stolom pouzdano se ne zna. Prema Robertu Waceu
bilo je oko 1600 mjesta (što je obično napuhavanje) dok Chretien de Troyes spušta brojku na 250,
a najprizemniju procjenu daje Geoffrey od Monmoutha od 50ak vitezova. No legenda kaže da je,
na Merlinov prijedlog, jedno mjesto ostavljeno prazno i to za onog viteza koji prvi,
zbog čistoće srca, ugleda sveti Gral. Ovo ima malo veze s povijesnom istinom – bila su, zapravo, dva uvijek slobodna mjesta i to ona pored Sir Drinkalota
jer on je, tipično za alkoholičare, bazdio po acetonu. To ga, međutim, nije činilo
ništa neravnopravnijim u raspravama – znakovita su bila njegova rutavanja ili lupanje šakom o stol što je često tjeralo kralja Artura na dublje promišljanje.
A da je imao nerv za diplomaciju, Drinkalot je svima dokazao vojnom (možemo se složiti
da je rat kruna diplomatskih napora!) na Škotsku koju je, po Arturovoj zapovijedi,
osobno vodio - vojna je okončana najvećom otočkom pijankom ikada, a nakon višednevne slije sukobljenih vojski
sklopljen je mir, pa su određeno vrijeme Škoti i Anglosasi živjeli u dobrim odnosima.
No takav razvoj događaja produbio je netrpeljivost najboljeg Arturovog viteza – Lancelota prema Sir Drinkalotu.
Među vitezovima, Lancelot je bio najmanje omiljen – jest, bio je najvještiji mačevaoc,
najpreciznije je gađao iz luka, čak je i lady Guinevere, ženu kralja Artura,
bolje jebavao od Artura samog, a svim tim se (osim potonjeg) iznova razmetao pred kolegama vitezovima.
Drinkalota, međutim, to i nije toliko smetalo (za njega se viteštvo mjerilo galonima,
a tko je mogao popiti više od njega?!) koliko Lancelotova francuska krvna zrnca.
Zapravo, Drinkalotova mržnja prema Francuzima (i frankofoniji uopće) bila je postojanija i čak malo veća
(što nije bilo lako nadmašiti) od razine alkohola u njegovoj krvi – često je isticao
da bi svakog od tih šampanj-hmeljofoba najrađe stavio na lomaču pa da onda vidi
kako li će hihotati: «U-la-la!» Na žalost, povijest prema zanimljivim, ali manje poznatim likovima
poput Sir Drinkalota pokazuje zavidan smisao za ironiju – u Francuskoj je u razdoblju rokokoa
zabilježen rekordan broj «U-la-la» hihota po plemiću, a sve bez engleske nazočnosti i lomača.
Istina, kasnije je došla Revolucija s kotrljanjem aristokratskih glava pariškim ulicama,
ali Napoleon je vrlo brzo reafirmirao novo plemstvo i «U-la-la» do onog nesretnog pohoda na Rusiju.
Posljednji se «U-la-la» čuo u Waterloo-u, a prema nekim povjesničarima upravo to je Wellington
dobacio Bonaparteu dok je ovaj potpisivao kapitulaciju i razmišljao o najdražim knjigama koje će nositi na Svetu Helenu.
Mala digresija, no vratimo se raspletu priče o neobičnom vitezu Okrugloga stola;
Drinkalotovim je danima ispijanja piva i dugih zaplitaja jezika ubrzo došao kraj.
Naime, održavanje mira i dobrih odnosa uz sjevernu granicu Engleske izluđivalo je Lancelota.
Ambiciozan i željan dokazivanja, pod svaku je cijenu nastojao oduzeti zemlju škotskim klanovima,
unatoč Arturovim procjenama kako ne bi bilo loše pozabaviti se prvo zapadnim krajevima otoka.
Da bi pogurao svoje namjere pred vijećem vitezova, Lancelot se trebao riješiti
Drinkalota za kojega je znao da neće dati glas politici mača i paleža i koji ga je (baš zato što je Lancelot bio Francuz)
prezirao više nego praznu bačvu piva. Spletkario je strpljivo, čak se trudio za Okruglim stolom
smanjiti napetosti s Drinkalotom, u čemu je i imao određenog uspjeha - dokaz tome je
manje grgolja i podriga neslaganja od strane Drinkalota na razne njegove prijedloge.
Ali pokvareni je naum sigurno išao krvavom finalu - mala grupa plaćenih ubojica odjevenih u kiltove škotskog klana Argyle
(vidi: povod Njemačkoj za napad na Poljsku '39.) slijedila je Drinkalota dok je pijan lovio u šumi oko svojeg dvorca.
Ne trudeći se baš biti nezamijećeni, sasjekli su ga s leđa dok je ovaj debelo promašivao jelena lopatara.
Lancelot je tako dobio povod - vijesti su brzo došle do Okruglog stola gdje su ih protumačili kao nedvojbenu objavu rata.
Dvije su se vojske suočile kod Roxburgha; Englezi su došli s naoštrenim sjekirama i teškom konjicom, a Škoti – s kriglama.
Sjećanja na
pijanu vojnu kod Škota su, očito, ostavila duboki trag. No, da nije jedne neobične okolnosti,
ovaj bi poraz sigurno imao dalekosežnije posljedice po njih od onoga kod Falkirka početkom 14. stoljeća;
naime, kralju Arturu se smučilo pri pogledu na depresivne škotske vrištine
mjestimice natopljene jezerima uz još vlažniju klimu. Dogovoren je mir, a klanovi su se obvezali
plaćati danak u dobrima (i ljudstvu kad je bilo potrebno). Lancelot je, kako Drinkalot nije imao živućeg nasljednika,
dobio za nagradu njegovo imanje (na sjevero-istoku Engleske, blizu današnjeg Norfolka).
Unatoč negodovanju morao je, kao što je i nalagao običaj u takvim situacijama,
svome grbu pridodati Drinkalotovo znamenje – pluteni čep iznad dvije ukrštene grančice hmelja na žutoj pozadini.
No stolovao dugo nije – njegov je preljub s lady Guinevere ipak razotkriven
pa je morao bježati natrag u Francusku, gdje se do kraja života potucao po službama kod nižih plemića. Navodno se i propio...
Jukin ovaj, Jukin onaj. U Žrnovnici, malom mistu u sjeni Lavčevićeva kamenoloma,
pretprošlu se nedilju održao repesaž repesaža repesaža lokalnih izbora i punoljetni su mještani
između odjave mise i prebrojavanja punata uz bevandu (tamo pravo glasa imaju samo muški) pohodili birališno mjesto.
Koliko je Žrnovnica respektabilna politička arena, najbolje se vidi iz toga da se
svi kandidati u borbi za vlast prezivaju – isto. Jesu li onda na izbornim listama izlazili samo s imenima
i ako jesu, podsjeća li onda to na rešetku učenika za izbor predsjednika razredne zajednice? Takav je, valjda, karakter izbora u malim sredinama.
Al da se ne ljuti moj prijatelj Juka iz Žrnovnice (odsad s mandatom najstarijeg sina prvog čovika mista)
kod kojega sam i taj dan bija na «ligi veliša», nova vlast je, jednom naoko malom gestom,
pokazala što misli o globalnom trendu davanja packi iz političke korektnosti; Grgo (Jukin brat, moj prika nije – tako smo se dogovorili) je, nakon što smo čuli rezultate,
otiša na web-stranicu Žrnovnice di su složili prigodni izborni forum za upite kandidatima
i umisto čestitke utipka: «Šta će bit s lokalnom gay zajednicom?» U potpisu: «Iskorak».
Odgovor je dobija odma: «Nek' se jebu.» Hvala dragom Bogu, još ima ljudi koji ne okolišaju.
No «play of the day» ipak ide Zori, Jukinom didu – koju uru prije rezultata,
dok smo jeli SMS-ovu marmeladu i gledali ženski tenis Tuksara i Chele, Anuka (Jukina baba)
pitala je Zoru: «A je li, Zoreeee, kako se zove onaj naš (Mikšić, op.a.) iz Amerike šta su rekli da je zlostavlja neku žensku?» Zore je reka: «Ma ko mu jebe mate'!»
Reka i gurnija nos u bukaru... Koja luganda, dostojna humana preslika ona dva muppet-starčića u mezaninu
ili kadgod se u Robiju K. spominje dida, on mi pada na pamet. Inače, SMS-ova marmelada nije ništa posebno – ima neke male špičice, a i tim Amerima moš uvalit sve što ima male špičice...
Majčino biserje. Sidim za kompom, igram solitaire, šmrčem. Mater preklapa deke,
komuša robu, gura piđame pod jastuke: «Ma, pogledaj Goru kako se pokrija! Skroz do glave!»
«Goro, jel'», paušalno ću ja, «zna taj za sebe...» «Al isto ćemo ga morat bacit u smeće», smije se mater.
«Kako moš tako nešto reć? I to isprid njega? Vidiš li kako te gleda crnim okicama?
Vidiš li? Mmmme, šta se cakle od stresa...» Tu je uvatim na osjećaje pa ona obeća da će sašit Gori novo odjelce
uz još da stvarno više nema smisla to držat po kući... Ne znam koliko smo puta vodili isti razgovor,
al svejedno - nikome ja ne dam na mog plišanog medu! Jer ono što je Bobo Montyju Burnsu, to je Goro meni;
jedna u sentiment uganuta gruda dragosti iz druge polove 80-ih, nešto što mogu zagiglit kad vani pada kiša, a s radija Jelena Radan nariče fado...
Enare. Nisam zna što ću od dosade na uskrsni ponediljak pa se bacija na krajnju rezervu za ubijanje vrimena – križaljke.
Pošto je otac bija brži za Slobodnu, vidim da je, uglavnom, sve rješavano.
Kad on rješava, to izgleda... Kako bi to opisa? Ko njegov osobni rat sa praznim poljima ili...
Evo; za «malo turističko mjesto kraj Poreča» stavija je «UMAA» jer je kasno skužija da ima pet, a ne četri slova,
ajde, bar drugo «A» nisam treba mrčit dok sam upisiva «VRSAR»; ispod «pokrajina u Španjolskoj» upisa je «KATALONIJA»,
al nije se poklapalo sa oznakom za uran koja nije «O» nego «U», prepravija je to
i onda smo dobili «KATALUNIJA». Tu je sta, dalje nije rješava. A što je «KATALUNIJA»?
Tip rakete kojom katalonski astronauti lete na Mjesec? Ispiše on masu bisera, al ako mi treba ime nekog starog Hajdukovog igrača, najbolje je pitat njega.
Kad već pišem o križaljkama, moram nešto primjetit – otkad je EPH kupija Slobodnu,
dosta se poglupila skandi na predzadnjoj stranici, veće su kockice i slika za pojam pod upitnikom,
a još nigdi nisam vidija da traže «jezero u Finskoj (INARI)» - «ENARE». Stoposto dali otkaz starome zagonetaču...
Znam da sam to sto puta reka, al slike su ti stvarno zakon. Kad ne znam šta ću sa sobom
zbog juga što napuše glavu, kad sam u kreativnom začepu, kad trebam art odmak od problematike kupusa i usisavanja prašine,
kad se nogomet počne pretvarat u «Ožujsko» i obratno, kad Split postane mali i zabadajući,
uključim komp, posložim meditativnu mjuzu i otvaram redom Kuro's documents – My pictures – Foto Slovki – Sunce, cvit i stabla, pa guštam,
a neuroni to osjećaju nauštrb glije. Hipnotizira me «Cigareta». Hipnotizira.
Neću reć da je slika esencija pušenja, ali ima neke tako drage mekoće u njoj.
Sidim i gledam siluetu face, akt uvlačenja bez suženih vjeđa i upalosti obraza, žar i lampu što svitlom griju zrak i...
Molim? Kako? Evo, ljuti se čovuljak što kontrolira protok sarkazma, ažurna mala stjenica upire prstom u nekakvu kazaljčicu...
Priznajem, nisam sposoban za verbalnu dijareju kazališnog kritičara, a što se za kritiku
i ima toliko pisat osim jedne do dvi riči, eventualno jednostavne rečenice: «izvrsno», «korektno», «loše» ili «ne radi to više!». Samo što njih plaćaju po kartici... Uffff, sere mi se! Moram u WC, al prije toga da uzmem Slobodnu...



P.S. (Posli Sraćke) Subota, kofi, komentiram s Antićem dolazak Jarna Trullija u naš mali grad.
Antić glasno razmišlja: «Ako i bude gradija hotele, jedan će se sigurno zvat Grand Trulli – pa na volej Splićanima...»
Crna smijada. Gledamo Golea dok priča na mobi i Antić kaže: «Koliko priča, moga bi peškat tumor.»
«Šteta šta je na VIP-u; T-Com daje ti tumor uz povoljniju tarifu», rečem ja i nasmijem se crno...

P.P.S. (Puno Posli Sraćke) Svratija Neno na palaćinke pa smo se itali uspomenama iz djetinjstva;
priča sam kako sam se jedan put zaglavija u malom liftu, uvatila me panika i viknija sam: «UPOMOĆ!»
Jel moš virovat?! To mi je tako glupo zazvučalo da sam se nastavija derat: «Aaaaaaa!» i lupat šakama po vratima. Lift se odglavija.

- 03:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GVERO I REGINA (24. 2. 2006.)

Split – grad «Kerum». Priča, ili bolje reći legenda, je toliko nevjerojatna
(došla je do nas preko zapisa upitne starine i utemeljenosti) da bi je dobri poznavaoci
Laktancijevih tekstova glatko odbacili, a ostatku laičnije populacije predstavljala bi tek balun
za duhovito-zajedljive sporove uz kavicu na suncem okupanoj i motorima zagađenoj Rivi - naime, Dioklecijan je znao za Keruma!!!
Obavivši veći dio posla glede preustroja i parceliranja carstva na tetrarhiju,
Dioklecijan se časno povlači u novoizgrađenu palaču uživajući plodove blagotvorne klime i jednog mirnijeg,
krupnih obveza lišenog života. Zdravu rutinu koja se sastojala od grabljanja po vrtu
i redovitog jutarnjeg flerta s vestalkama, prekinula je, upravo, vrhovna Vestina svećenica.
Pomalo ljutita na cara (očijukanje sa vestalkama vjerojatno je bilo samo povod
jer Dioklecijan je vladao apsolutistički, prema orijentalnim je uzorima uveo strogi dvorski ceremonijal,
a svoju je ličnost okružio kultom proglasivši se sinom boga Jupitra i živim bogom
što veći dio svećenstva nije mogao probaviti) izrekla je, staloženim autoritetom
tako tipičnim za kler, kako joj je božica objavila da će novi gospodar ove palače
biti obični trgovac žitom iz okolice. I sam podrijetlom iz seljačke obitelji, dakle seljak,
Dioklecijan je imao nevjerojatan društveni uspon od običnog vojnika do vojnog zapovjednika u Meziji,
potom šefa carske tjelesne garde, a nakon niza zakulisnih igrica koje kulminiraju
ubojstvom njegova glavnog suparnika, ta ista vojska proglašava ga carem.
Svjestan turbulentnog, no ipak nešto demokratičnijeg duha vremena u kojem su dosezi pojedinca
sputavani tek njegovom sposobnošću, a ne porijeklom, Dioklecijan je za lokalne trgovce žitom
(lat. coerum – klasičnim izgovorom «kojrum» od cerealia – žitarice) uveo
posebnu životno-poreznu olakšicu – pilum u prsi. Ako su još bili i kršćani, tim bolje.
Jupitrov sin i pasionirani vrtlar, pritisnut vremenskom neodređenošću proročanstva
i zgađen proskinezom (padanje podanika ničice u njegovoj nazočnosti s vremenom ga počinje užasno umarati)
odbija i posljednjeg glasnika s molbom Senata za prestanak bavljenja pizdarijama,
te povratak u Rim i preuzimanje političkih dužnosti kazavši mu: «Znaš ti kakav kupus raste ovdi?»
Kako je Dioklecijan skončao, ne zna se točno. Je li ga rastući strah od spletaka natjerao
da počini samoubojstvo ili je mrseći prstima brnistru prosiktao (a te će riječi
za nešto više od 1700 godina na kraju odlomka o osobi koja stalno kasni,
u svom blogu zapisati mladi stanovnik Splita-grada): «Majku mu njegovu...»,
pa prirodno izdahnuo, ostaje povijesna nepoznanica. Ako je upravo to i prosiktao, zna se na koga je mislio...
Aj sad da poentiram zbiljom, mada više nije toliko aktualno – Kerum oće uzet palaču pod svoje
i prenamijenit je u objekat čisto turističke meke. Da za početak kupi Grgura Ninskog i stavi ga u dvor?!
A sve je počelo u garaži na Brdima, prodajom brašna sa žišcima – budući da se brašno dobiva od žita,
onda ovo s prorokovanjem drži vodu... Baš komentiram s Antićem kako bi to izgledalo
da na voltu zlatnih vrata stoji svjetleća reklama KERUM, a ispred njih kolica za namirnice. Nagurana jedna u druga...
Treba imat dnevni boravak. Treba ga imat da bi na miru moga gledat «Najslabiju kariku»,
a kako su kod nas kuhinja i dnevni boravak spojeni, ja je ne mogu gledat na miru.
Npr. Danijela čita pitanje, a u tom trenu mater starta kuvačom po tjestu i još si grunta nešto u bradu,
naprežem bolje uho i ispalim: «BOŽIĆ!» Odgovor je bija: «Uz džamiju.» Tjesto je već
kvrčalo na tavi i pretvaralo se u palaćinku, što nuka mater da primjeti: «Ma je li, baš su bezobrazni ti ljudi... Kako mogu reć da izbacuju nekoga,
a kad ih Danijela pita koje su to krive odgovore dali, niko ne može ništa zapamtit?»
«Bože, nema marme... Aj daj lovu dok sam u momentu gladi...»
Okomita dimenzija. Pokušat dokučit di to preskače Zverin (Čiki, op.a.) nerv za točnost,
smisleno je koliko i komparacija pridjeva «prosječan». Dogovorim se tako s njim prošle subote
da ga pokupim na busnoj stanici ispod zgrade mu, prihvatim sugestiju da dođem u deset i pet jer, eto,
triba mu dvajest minuta da se spremi i naivno, šutajući ukupno iskustvo čekanja na Zverino dolipljivanje,
dođem točno u dogovorenu uru. Od Zvere ni «gi». Čekam, motor ostaje upaljen
jer pretpostavljam da, kad već kasni, ne bi treba puno jer zna da sam s autom.
Živčan možda pinkicu i, da razbijem nervozu, psujem neodređeno u sebi. A bilo je još ljudi na stanici.
Koji su se dogovorili u deset i deset, deset i kvarat, deset i dvadeset.
S drugim ljudima koji su dolazili autima i onda bi svi zajedno odlazili u noć i buru. Deset i dvajespet.
Psujem naglas i odavno sam van sebe. Izlazim, gledam kroz zgrade, ovaj se još ne pojavljuje.
Deset ipo. Pucamo i ja i kurac, dižem auto na korniš, idem mu na vrata. Zvonim, Zvere otvara: «Aaa, ti si...» «A ko će bit, idijote bezobrazni?!
Koji ti je kua?! Aj sad mi reci šta si točno radija?» Znaš što mi je reka?
Reka je: «Bija sam u kadi 'i tuko' ('i tako', op.a.).» «U kadi? I tuko? Ma, ti si totalni kreten!
Zašto me onda nisi nazva na mobitel da dođem kasnije? Kako moš bit tako komodan?» «Nema veze»,
reče to, zacakli one dvi franje i složi facu smijuljicu. Nevjerojatan je. Tresa sam se cilim putem do auta.
I još me ide oraspoložit: «Ajde, šta si zamuka? Best frendovi do groba? Zve-re-re? Gi-i?»
Da sam malo snažniji, sigurno bi mu reka ono što i Jerry Georgeu (nakon što su se vratili
sa sastanka u NBC-u glede serije koju su trebali radit, a George imao tiradu o osobnom umjetničkom integritetu),
a to je: «Ne može ti pomoć običan psihijatar. Moraš ići u Beč. Na sveučilište
na kojem je studirao Freud. Da te pregleda, ne jedan, nego konzilij psihijatara.
Da te promatraju ko čovjeka-slona...» Samo, moć franja je (s tim smo se, nešto kasnije te večeri u 'Zanatu', složili ja i Roketa) tako velika
da je najbolje pogledat u nebo, prokunit nešto u tom pravcu i sve što prije zaboravit. Majku mu njegovu...
Obratiš li pažnju na rečenicu «s tim smo se, nešto kasnije te večeri u 'Zanatu', složili ja i Roketa»
možda stekneš pogrešan dojam o kavanskoj kvaliteti ovdašnjeg života prožetoj
panažom srednjoeuropejštine, al niti je Roketa takav sugovornik (plus mu je nadimak vrlo mediteraneo),
niti je «Zanat» takvo misto. Ipak, prostor bez glazbe s tri pipničara starija od 60 godina,
u kojem i penzioneri i studenti ujedinjeno triskaju kupama i špadama o stol,
di je podrigivanje u funkciji grlene reverberacije zidarskog spleena, u kojem iznad pisoara
stoji «STISNI BOTUN POSLI PIŠANJA», a u jednoj niši «I LOVE ZANAT», budi određene simpatije
i dokaz je da među različitim generacijama ne mora nužno postojati jaz, već da svi možemo biti na okupu.
Dok radi grijanje, bejbe...
Masu je hladno. Dobro, nije više hladno jer okrenilo je (ima nekoliko dana) na jugo, ali bilo je masu zima.
Zapravo, ne sićam se kad je zadnji put bura puvala više od misec dana bez prestanka.
I užasno se dizat uz: «Pooasti trista...» iz kreveta, oblačit hladnu robu, sist u auto
i uz «Jutarnji pivac» Arsena Košte čekat topli zrak iz motora, (još mi nije jasno zašto odgađam
tankanje za jutro jer dok livam eurosuper 95 lipi mi se od leda ruka za pištolj, a i te benzinske, izgleda, grade samo na vjetrometinama) pa parkirat
na jednom malom ugibalištu u Starčevićevoj ispred udruge knjigovođa srednje Dalmacije,
pa s kesom u ruci prisić priko Emanuela do starog rodilišta, mog novog radnog mista.
Takva mi je svakodnevica, al neću sad o starom rodilištu jer štaću... To je pod županijom, a ona proračunom iz godine u godinu staro rodilište
(«staro rodilište» je naziv odmilja još iz yugovremena), jedinu specijalističku stomatološku polikliniku u županiji, uspješno pretvara – u ubožnicu.
Tema ovog pasusa je hladnoća. Bolje, podnošenje hladnoće.
Dogovorija sam se tako sa Zverom (i ovaj put je kasnija, al se izmotava da se radilo o nekakvom nesporazumu)
pogledat «Carsko putovanje», francuski dokumentarac o pingvinima, a kako su mi pingvini najdraže životinje,
nije ga se smilo propustit. To je neki Francuz u 85 minuta filma sabija 14 miseci boravka
na južnom polu i pratija kraljevske pingvine na 200 kilometara dugom geganju
od obale do mista na kojem će ženke položit jaja. Jebate, gegat dvista kilometara pravi je podvig,
ali tu priča o muci donošenja života na svijet u ekstremnim uvjetima ne prestaje – muški pingvini
prezimljuju s jajima i dva mjeseca čekaju pingvinke koje se u međuvremenu
vraćaju na obalu obnovit zalihe. I još ima puno dirljivih detalja iz pingvinskog života
(jesi zna, npr., da je predaja jaja ženka-mužjak vrlo osjetljiva radnja pa se mlađim parovima,
koji nemaju rutine, jaje često otkotrlja, a dovoljno je svega nekoliko trenutaka na snjegu i vjetru
da se raspuca od hladnoće) što dodatno podebljavaju simpatije prema njima – čovječje nježni jedno prema drugom u paru, sposobni stoički kljucat po najvećoj zimi
(kako su slatki dok kljucaju u gomili!!!), snimani izdaljega bacaju masu na ljudska okupljanja...
Nevjerojatni su! Eto, da imam love i da nije protuzakonito, nabavija bi dva adelijska pingvina
jer izgledom najviše odgovaraju stereotipu (bez ikakvih su šara, čista kontrastna crno-bjelina),
subarktička su vrsta (uoopa, neko se pripremija!) pa ne traže baš brišući mraz.
Svejedno, složija bi im mali bazen s hladnom vodom i ledom, a spavali bi u Boschovoj škrinji s tri pahuljice.
Naučija bi ih da me bude za posao, nježno bi mi pijukali nožne prste i gvečali: «Gve, gve!»
Nakon umivanja i oblačenja odgegali bi za mnom u kuhinju, sebi bi maza margo po tostu, a Gveri i Regini ita ugotice u kljun. Mmmme, bilo bi nam ludilo...
Sportiram se – posudija sam od Bokija Playstation i par dana cipa Pro Evolution Soccer,
a to je tako dobra simulacija nogometa da... Ma, ko što tebi varira šećer na F1 Challenge,
tako se i ja pretvorim u ogromnu griculu kad otvorim paku profi faulom na centru.
Odjeba sam repke i sad igram isključivo s Romom, Roma je dobar klub, ne toliko jak,
a malo mi je čoboski birat Chelsea ili Juventus (na tvoj jezik – Roma ti dođe ko Button u najboljoj sezoni,
a Chelsea i Juve su čisti Schumacher) jer nema tu viteštva. Samo užasno je teško...
Znaš koliko puno moraš pritiskat botuniće da upadneš u đir?! Kako se znam iznervirat...
Nakon cile noći frustracija igranjem protiv Juvea, gubljenja od 1:0 golovima danim na silu
pred kraj utakmice ili u produžetku, zabijam i ja konačno – Montella na ubačaj sa strane
buši volejčinom Buffona kroz ruke! Jebate sriće! Skačem s fotelje, dižem ruke: «Montellaaaaaaa!!! To, legendoooo!!!
Najmoćnija obrana evropskog klupskog nogometa izigrana, matirana u tri dodavanja... Aj sad 'aeroplanino'!»
Ulazi mater i nakratko prekida slavlje: «Ti nisi normalan! 7 uri je! Jel to opet cilu noć nisi spava?
Izgas...»
«Nema gašenja, aj dođi vidit gol na usporenoj!» U neku je ruku u pravu jer toliko igranja
ostavi u dotu poseban oblik tupeža i... Otada je išlo nabolje. Prvo sam posluša savjet
mog prijatelja Juke iz Žrnovnice da igram i protiv lošijih ekipa jer tako dobiješ osjećaj za gol,
a posli sam malo ispremiša 3-4-3 formaciju – Mancinija gurnija na desni bok, Tottija vratija na ofanzivnog veznog,
Dacourt, Cufre, De Rossi u sredini... I vidilo se to prije nekoliko dana kod Bife kad smo složili ligu,
a Antićev Livorno šišnija 4:0. Plus su mi svi pljeskali zbog lipih dugih baluna - igra po bokovima moj je forte,
a naučija sam i pogledat na radar... Al tek ću u nedilju kod mog prijatelja Juke iz Žrnovnice
vidit koliko vridim, jer tamo su najluđe lige, s najviše tenzija. A pari mi se da sad mogu i više nego prismrdit...
Chilamo se ja i Antić posli malog baluna, cugamo pivce i slušamo Grašu kako interpretira
(eufemizam ko kuća) «Hey, Jude!». Beatlese ne volim, njihova mi je glazba unjkava i dosadnjikava,
al bi iz poštovanja
prema upolovljenom bandu trebalo zabranit krajnje divljačko čerečenje ko što je ovo
od strane bivšeg a)košarkaša ili b)plivača. Između pripjeva i refrena bacam Antiću patku
da jel bi naslov u prijevodu, zapravo, bijo «Hej, Judo!», a i stihovi bi onda trebali ić:

Hej, Ju-dooo,
ne-valjalčeeee!
Znaš li da sre-brooo
brzo po-tamni-iiiii?

Za vikeeen-di-cu
u Je-riho-nuuu
i ljubavni-cuuuu
si me pro-daoooo...

Ali Antić razmišlja u drugom pravcu i predlaže da osnujemo judo klub «Juda» uz fiktivni izvještaj s prvenstva Hrvatske na kojem je predstavnik j.k. «Juda» u seniorskoj konkurenciji osvojio, a što drugo, nego srebro...

Ovom Antić-ekstrapolacijom završavam mejl. Biće, valjda, Zagreb idući misec...


P.S. Nastavljam tradiciju: biram najluđa imena, ali sada s gipsanih odljeva čeljusti – ovotjedni dobitnik je Cezar Martinić. Cezare, zaklinjem te,
čuvaj se kad ti na male branke viknu: «Pazi leđa!» A s leđa Brut će «na balun»...

P.P.S. Saznanje mjeseca: ispunjavam talijanku i pod 4 okomito stoji «krupno mljeveni kukuruz» - rješenje je «šrot».
Pljuje li to neki PIK-ovac po žuljima kooperanata dok, sklapajući oči, rukom češlja krupno mljevenu kukuruznu masu: «Oh, kakav šrot...»?

- 03:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KUNDERANJE (4. 1. 2006.)

Tražija sam Kunderinu «Nepodnošljivu lakoću postojanja», da je kupim, još jedanput
pročitam i imam, a slučajno sam se uvatija listat njegov ogled o umjetnosti
romana - i van beletristike je jednako pitak, zanimljiv, izraza začudno složenog u
jednostavnosti (opa! literarno seruckanje!!!sic!). Na 31. stranici stoji
misao nekog Gombrowicza po kojemu «težina našega jastva ovisi o broju stanovnika na Zemlji.
Demokrit je tako predstavljao četristomiljunti dio čovječanstva, sam autor dvijemiljarditi...»
Neobična ideja, učini da zastaneš. To sigurno. Samo, problem je što život,
a osobito život u ovom gradu, odbacuje metafizičko elegancijom bovana koji leti kroz
prozorsko staklo – odma posli knjižare sam otiša u cyber caffe, surfam, razmišljam
o tome kako težina moga jastva svakim trenom biva manja, o značenju težine i jastva zasebno, a iza mene sidi neki tip,
vaterpolist,
i dere se na mobitel: «Ma, zgazićemo ih, stari! Ako smo mogli dobit Mladost,
šta su oni?! Samo pazi, biće cipe! Sidruni su u startu najebali! ... 'Ko? Zajebaješ? Ma, puca mi kur...»
Njega sam vidija i nešto kasnije te večeri u O'Hari kako se probija kroz gužvu
i okreće nekom poznatom: «Di si, legendo?! Šta 'e», sve garnirano ogromnom besom...
A u trenu spajanja šaka, trenu koji je, istovremeno, besino kretensko ostvarenje
i uminuće, svatija sam (iz razloga koji je vrišteće prisutan, ali
nedovoljno jasan da ga stavim na papir)
što mi predstavlja Gombrowiczova misao – jednu genijalno sročenu, ali samo genijalno sročenu besmislicu...
Novu godinu smo čekali u «Dva pasa». To je sredija Antić preko jednog Vuje.
Bivša gostionica u kojoj su marendavali škverani, sada minimalistički preuređena u klub,
uglavnom za partije, na simpatičnoj lokaciji između «Keruma – Lora» i ratne
luke & vojarne Lora. Ne radi stalno, nego se za male pare iznajmljuje kad treba složit nekakvu veselicu.
Sve što treba je pojavit se sa svojom cugom («Oh, beskrajne li tuge, čim nestade nam cuge...»).
Kako mi je bilo? Mizantrop. Jedva sam čeka ponoć, pa još uru za pristojnost
da se slegnu čestitke, a onda je stigla... «Vrtoglavica je zaglušna, neodoljiva želja za padom.
Preciznije: tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću.
Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi joj se suprotstaviti, nego joj se želi predati.
Opijen je svojom slabošću, želi biti još slabiji, želi se srušiti na trgu,
pred svima, želi biti dolje i još niže», piše Kundera. Da povratiš. Zbog slabosti. Doša sam doma,
presvuka se u donji dio piđame i onaj crveni flis, moj vjerni flis, čestita starcima,
otiša oprat zube. Malo čita Kunderu. Ogladnija... I baš između pršuta i čupavaca zvoni mobitel.
Stoja. «DI S' TI?» «Aevo doma, nije mi se više dalo sta...» «JES' NORMALAN?! AJ' DOLAZ' VAMO!»
«Pa, možda bi moga...» «DZOOAAAAA!!!» Klic. «Alo? Alo?» Ništa. Sija u auto i
nazad u «Dva pasa». A u «Dva pasa»... Jedna ekipa se polako spremala ić ća,
tip za šankom puši i gleda u pod, Stoja sebi pušta UB-40 i manta glavom, Antić pije, puši i kiše,
Boki se drži za drob i puše, gleda za Neuravnoteženom Ninom Badrić jer su zabrijali,
umoran je, priševilo mu se, nema auta, Neuravnotežena Nina Badrić kesi zube
i pokazuje mi fiksni aparatić, gledam joj u dekolte, N.N.B. odlazi među ekipu s Molata,
Bifa primjećuje: «Požderala bi nas sve da oće», Boki priznaje: «Već se osjećam iskorišteno»,
pa preklinje: «Daj, Gero, oš nas bacit do stana», dio Bokijevog osjećaja
iskorištenosti prelazi na mene: «Evo odma, da Stoja odvrti još dva broja»,
Antić mi signalizira uz var s grbljenjem: «Biće rekla Bokiju: To ti je trista kuna,
al za tebe dvista», Stoja se gura za šank: «MORAM PIT», Boki se lomi, ne mogu to više gledat,
uzimam ključe i sidamo u auto, N.N.B. gembla po mobitelu i cereka se, «Šta se smiješ više»,
vata se Boki za glavu, «Vaaa, ona tuka mi je poslala poruku», cereka se N.N.B.,
«Kako je družit se s tukom», pitam ju, «Molim», ne sluša me, «Pita te kako je
družit se s tukom», strpljivo će Boki, «Zajebavamo se! Nije monotono. Gle, one tipove!
Kako su glupi i nosati ovi Splićani! Daj stani da im to kažem», «Znači, nije nosatost samo kod
sisatih srednjoškolki», pomislim i naboram čelo... Ostavija ih na Poljičkoj cesti
i vratija se u «Dva pasa». Drugi put. Ekipa s Molata je i dalje stajala na istom mistu,
tek im je u držanju bilo onog fajrontskog mamurluka, tako tipičnog za rano jutro prvog dana nove godine.
Sve skupa, ostali smo do malo prije pet. Pokupili se doma. Sanja sam juhu. Valjda zbog nadolazeće slije...
Uvečer prvog dana nove godine skupili smo se u Bife na after-slija intelektualni rondo – igrali smo nogomet na playstationu do 6ipo ujutro drugog dana nove godine...
Bez obzira što sam sestri, ovlaš slučajno, spominja da volim Kunderine romane,
za Božić mi je poklonila Kishonovu knjigu, crtice iz njegovog obiteljskog života.
Simpatično je to, al sam mislija da je peckaviji tako da je malo lepršava štiva za pred spavanje
sve što se dobije od njegova pisanja. Nepopustljiv u potrebi za najboljim što umjetnost riječi nudi, otiša sam konačno
kupit «Nepodnošljivu lakoću», a vratija se s «Umjetnosti romana», ogledom o razvoju i poimanju evropskog romana.
Da primjerom
potvrdim pitkost, zanimljivost i pronicavost Kunderina pisanja - ovo je izvađeno
iz osobnog rječnika kojeg je priredio prevodiocima i izdavačima svojih romana zbog šokova i upale ega
izazvanih mesarenjem «Šale» i drugih romana pri prevođenju na zapadnoeuropske jezike:

«OPSCENOST – Na stranom jeziku upotrebljavamo opscene riječi, iako ih takvima ne osjećamo. Opscena riječ, izgovorena sa stranim naglaskom, postaje komična. Teško je biti opscen sa strankinjom. Opscenost: najdublji korijen koji nas veže uz domovinu.»

«SUMRAK (i biciklist) – Te dvije imenice čine mi se čarobnima, jer stižu izdaleka. Crepusculum, riječ draga Ovidiju. Bicikl, riječ koja nam stiže iz dalekih i naivnih početaka Tehničkog doba.»

«UKRUTITI SE – 'Njegovo je tijelo odustalo od pasivnog otpora; Eduard je bio uzbuđen!' (Smiješne ljubavi). Stotinu sam se puta nezadovoljno zaustavio na toj riječi «pobuđen». Ni «pobuđen» ni «uzbuđen» nisu mi odgovarali. Potom sam, odjednom, pronašao; trebalo je reći: «Eduardu se ukrutio!» Zašto ta riječ na češkom ne postoji? Ah, kakve li sramote: moj se materinji jezik ne zna ukrutiti! Umjesto «ukrutiti se» Česi su prisiljeni reći: pimpek mu se uspravio – odatle lijep narodni izraz: «Stajali su tamo uspravni poput pimpeka.» Što preneseno znači – začuđeni, zbunjeni, smiješni.

Genijalac. Samo, ne vidi se puno iz ovih nasumičnih odrezaka. Treba ga čitat cijelog
jer intelekt, doslovce, podivlja u nekom čudnom osjećaju da je sve dublje,
razgranatije... Onda za igru smišljam kunderoidna pitanja - npr., može li glupost biti erotična?
Potražim glupost i dobijem je vrlo brzo s radio Dalmacije:
«To je jednostavno tako, jer ogromne količine vode su učinile to što su napravile.» Zaključak mi izmiče...
Da je Josef K. bija duhovit, ne bi bilo procesa - iša sam Ranku (to je od milja, pravo ime mu je Dario), prijatelju
s kata ispod, i njegovima čestitat novu godinu. Izljubismo se i sve, a mater mu krši ruke i vata se za glavu:
«Uništit će me onaj ludonja (Ranko, op.a.)! Danas mu je stigla još jedna prijava,
vozija je bez kacige i još proša kroz crveno.» «Kad je to bilo?» «Ima tome... Još od prošle
godine u ovo doba, samo je zap... Iljadu ipo kuna! Ili šest dana u zatvor! Mene već znaju
u drugoj policijskoj, MENE, ne njega! Ka da sam jedanput otišla tamo! Ma, na koga
je tako zajeban...» A povijest Rankovih prekršaja je bogata, za vožnju bez kacige,
za vožnju po trotoaru, za vožnju po trotoaru bez kacige, za prelazak preko pune crte, za crveno,
žuto, zeleno... Al na svaku prijavu on se uredno žali - još prije mi je pokaza kako je napisa jednu žalbu. Ide ovako:

«Mladenački hir, odsustvo samokontrole, unutrašnji konflikt. Ipak smo na balkanu. Žalim zbog navedenog prekršaja te obećavam da ću se popraviti i da više neću griješiti. Svi smo bili mladi, a kad si mlad onda si najpametniji. Pošto sam student bez ikakvih primanja molim vas da mi uvažite žalbu na ovu prijavu. Ako je potrebno, mogu ovi prekršaj kompenzirati dobrovoljnim radom. Situacija je teška i bez ovih dugova iz prošlosti.»

Nevjerojatno. Ovaj put sam mu, kako je ozbiljnija stvar, i ja malo pomoga
kod sastavljanja prigovora. Čitali smo opširno obrazloženje odluke (pisano od nekog
istražnog suca za kojeg mi nije jasno kako može biti tako nepismen) i našli rupu. Zajedničkim snagama izveli smo ovo:

«Kao što sam već rekao na suočenju s policajcem Perišićem, ove prekršaje nisam počinio ja, nego sam tog dana vjerojatno posudio motocikl nekom od prijatelja ili znanaca, a u ovo doba najveći prijatelj zna biti neprijatelj. Nikad ne bih prošao kroz crveno svjetlo, a osobito ne kad je policajac u službenom autu iza mene. Iz obrazloženja nije mi jasno je li policajac K. Perišić uspio zaustaviti počinitelja ili ne. Naime, prema obrazloženju 'svjedok Kristijan Perišić, djelatnik PU SD PPrP, iskazuje da je predmetne prilike na raskrižju Bušićeve i Matice hrvatske zaustavio Daria Bakotića koji je upravljao motociklom i navodi da je siguran da je to bio gospodin Bakotić, te da se dobro sjeća događaja', a dalje u iskazu dopunjava navodeći da 'nije uspio zaustaviti gospodina Bakotića, on sam (K. Perišić) je bio u policijskom autu sa policijskim oznakama, a da je Bakotić samo pogledao prema njemu, nastavio s vožnjom i izgubio se u prometu.' Pa dobro, TKO JE OVDJE LUD?!»

Ajme, glupog pandura... Itamo se u zidove od smija. Ništa srce ne krijepi ko sprd s pravosuđem...
Nadoknađujem propušteno – gleda sam Fellinijev «Amarcord»; remek-djelo. Izbor scena:
Jedan. Svećenik ispovjeda školarca: «Masturbiraš li? Ajde, ajde, sigurno često masturbiraš kad imaš takve podočnjake...»
Dva. U brijačnici: «Grijeh je pucati nekom iz pištolja u čelo. Ali tako bih ga volio napuniti živim vapnom!!!»
Tri. Ručak u Aurelia – nikad tako dobro odglumljena svađa oko ničega...
Superpozorno
pratim rubriku «Na današnji dan» i bilježim poznate Jarce. Do sada, popis je sulud:
Fellini, Zappa, Champolion, Tolkien, Ciceron, Slava Raškaj, Staljin...
Skida sam
s interneta slike i filmiće iz «Call of duty 2». «Nijedna čovjekova djelatnost
ne može se mjeriti s ratom. Rat je veličanstven», i «Mislim da ću poludit kad nastupi mir»,
parafraziram američkog generala i velikog zagovornika ratovanja oklopnim vozilima
George S. Pattona. Da je živ, sto posto bi odma nabavija «CoD2». Ovako,
ostat će spomen
na njegove ispade bijesa s deranjem na vlastite ranjenike po stacionarima sjeverne Afrike i zapadne Europe...


I tako, još nekoliko dana praznika pa na šljaku, bili su dobri praznici, u znaku obilja, druženja...
I Kundere, naravno. Štaš više od života?!

- 03:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BILO JEDNOM U SPLIĆANISTICI... (zbirka epistola s početka povratka)

MEJL (3.5.2005.)

Jutros sam marendava buđolu pa sam se sitija radnika "Sljemena". Ulaze u
šesti dan štrajka i
želim im uspjeh u borbi protiv deklarativnog kenjanja onih na vlasti.
Susid upisa višu ekonomsku i kupija mastifa. Zove ga Atila i ne drži na uzici. Inače
živi sa
starcima i starijom sestrom u jednoipolsobnom stanu. U kojoj mjeri Atilinih 90 kila
doprinosi
ukupnom osjećaju zajedništva?
Gleda sam "Hitlera - Konačni pad" na videu i moram ti reć da su me se dojmili
njegovi zadnji
trenuci u berlinskom bunkeru. Uvatiš se u nekakvom suosjećanju tipa "je on zvjer,
ali je i
čovjek", no redatelj dobro kontrira scenama izljeva bijesa, a posebno onima u
kojima Hitler hladno
razlaže: "Vjerujem u prirodni zakon po kojemu je "slabo" osuđeno da
nestane. Njemački je narod
pokazao slabost i zato me njegova patnja dira jednako kao i smrti milijuna Židova -
nimalo.
Preduboko vjerujem u prirodni zakon da bih osjećao ikakvu samilost." Da se
smrzneš. Mislim da je
sve to bilo zbog brkova. A oko Hitlera, epohalno rasulo - malo dalje od sobe u kojoj
se ubio oficiri
su pijančevali, plesali i cerekali se ko prasad; na ulicama osmoškolci u uniformama
ispaljuju
panzerfauste u ruske tenkove... Za posuđenu kazetu neću platit jer ne suosjećam s
piratijom -
skidano je s DVD-a, uz srpsko-nizozemski prijevod i, na gornjem rubu ekrana do pola
dužine,
nekakvim tajmerom. Pu jebuot...
Popravit ću gumu na bicikli i idem na Marjan nać neku dobru štaciju za meditaciju.
Sutra zovu
naoblaku pa se treba aktivirat. Potom ću na kavicu, posli toga negdi... Split je kul
grad za
poslagat misli i cijenit blagotvorne prirodne resurse iako se stalno inzistira na
torcidaštvu,
davanju besa i dišpetologiji uopće.
Da se ostavim splićanistike (Zekin izraz) i pređem na stvar. U prilogu su tri teksta,
dva kratka
za "s nogu" i "Awareness". "Awareness" ima 70 stranica pa bi
najbolje bilo da ga kopiraš na
disketu ili USB i negdi ga daš printat. Ako oš unaprid znat šta te čeka u njemu,
pročitaj
onda "Preduvodnik", to sam si da slobodu napisat par riči o
"Awareness-u" i osobnim dojmovima jer
je pisanje guba.:)
Čini po nahođenju.
Svakako guštaj i pozdravi dvojac, koji je zapravo jedno biće, MajuMarinu.
(lipo je plaćat trećinu stanarine, fiktivno živit s dvi, a zapravo s jednom
cimericom)

Imaš šta poručit Džoziju ako ga sretnem?




DRAGI DNEVNIČE... (8.5.2005.)

Individualnost. Čitam tvoj mejl i kažem si: "To je Nina..." Imaš karakter
udarca u trbuh, al
najvažnije je da ispod svega kuca veliko i čestito srce. Buldožer. Cijene se
fakultetski
obrazovani ljudi koji se ne libe pismeno opsovat. Glede MajeMarine nije mi bila
namjera dokidat
ničiju individualnost. One su sjajne zasebne persone, no po Hempelovu paradoksu svi su
gavrani crni
dok se ne ugleda neki druge boje, stoga i sve što nije crno nije gavran... Ima još,
al je
zakučasto. Čitam knjigu o logičkom pozitivizmu (pomodnom i brzo napuštenom pravcu u
filozofiji prošlog stoljeća) pa sam zato pretjerano kontemplativan i sumnjičav. A
zato se i
brčim. Pozdravi ih svakako. ZASEBNO, Maju i Marinu, okej? I neću više od njihovih
imena radit
složenu riječ, kunem se!

Maštanja. Sinoć se napili i počeli gledat "Žal". Pa se malo zapričali, a neko
je u
međuvremenu prebacija na "Predatora". Većina je još bila u "Žalu" pa
blinkamo - odakle Leovoj
ekipi puške i zašto su se svi pretvorili u nabildane, šutljive i mrke muškarce s
izoštrenim
osjećajem za opasnost? Onda je Predator ubija, a mi smo shvatili i odahnuli. Neko je
reka da bi
bilo ludilo s njegovim ramenim razornicima izać u disko - gorila na ulazu kaže:
"Neće moć u
patikama!", a ti razornikom... ma bilo bi dovoljno skinit masku i pokazat pet
redova slinavih
preklopnih ralja. Odma bi posidija... Ajde, bar obrve jer su ionako svi izbrijani.
Još malo
sidili, cugali i izašli vanka na kišu.

Moda. U zadnje vrime se jako brinem za vlastitu budućnost pa gledam TV do sitnih
sati. Ludnica,
opet ide Oprah! Oprah se baš vratila iz Pariza (stare slikarije su tako KUUUL!) i tu
je emisiju
posvetila svijetu visoke mode. U goste je pozvala Valentina, a njegove kreacije su
nosile Naomi
(mmmm...), neka Ruskinja (ehhhh...) i još par modela. Pričali su o djetinjstvu,
osjećaju za
lijepo, kreativnosti i životu na relacijama. Poslje toga je iša preseratorski prilog
o
Valentinovoj kući u Rimu; gomila predsoblja i soba krcatih skupim antikvitetima,
vrt, perivoji,
dobra auta... Oduševljena Oprah sipa u lice ženama iz publike: "Složit ćete se sa
mnom, to
je život! Valentino zna kako se živi!" Kako sam ja skužija: "TO je život, a
ONO vaše s
kućom u predgrađu, dicom, uredskim poslom, obiteljskim autom i uspješnim oporavcima
od
bračnih kriza NIJE! Nemate pojma kako se živi!" Grca od smija i gušta. Ako je
Oprah i mislila
na ovo MOJE, skidam kapu jer prcat nekoga, a da ti taj neko još i plješće, i na tom masno zarađivat, stopostotni je
artizam. Za one
u publici sam dvistaposto siguran da su mislile na ono MOJE.

Plišavci. Rođak dobija sina pa su mater i sestra ošle kupit poklon. Vratile se s
kompletićem
i plišanim slonićem. Ne znam zemlju porijekla, al na etiketi ispod oznake
"SIZE" stoji "KENDOE"
i piše isti broj. Mi ga prozvali Kendo (dugo "e"). Kako je sladak! Cili je
mekan, surlica mu pada
pod noge i ima tugaljive oči. Ja ga ne bi ni poklanja i brinija bi se o njemu ako bi
mi obeća da
neće kendavat. Čua sam da se u nekom njemačkom gradu, di je i najveća evropska
tvornica
plišanih igračaka, redovito jednom na godinu okupljaju ljubitelji plišanih
medvjedića
pokazat svoje ljubimce i povećat kolekciju. Neki se medići prodaju po iljadu eura
komad. Toliko
daleko nikad ne bi iša. Kaže se: "Ko ima plišavce, kampira sa starcima."
Zato, Kendo,
poklanjamo te!

Teorija. Sidim s Antićem na piću i promišljamo zanimljive teorije. Kavaliri su, po
Antiću,
sve osim uglađeni - kad otvaraju ženi vrata i puštaju je da prva uđe to čine samo
zato da
joj mogu gledat dupe. Ja sam dometnija da kavalir, kad odlazi sa ženom, po običaju
otvara vrata
i prvi izlazi jer već zna na čemu je - il' je ima ili nema. Svejedno je gleda li ili
ne gleda u
dupe i on je toga svjestan. Ima još nešto o opernim pjevačicama. One, po meni, moraju
biti
debele jer podbradak funkcionira ko rupa u gitari ili one dvi recke na violini -
dobra rezonantna
kutija. Zadovoljno smo se nasmješili i naručili još po pivicu.

Glad. Ima pečenog u frižideru, a kako radnicima "Sljemena" još uvik treba
potpora, prestat
ću pisat i idem mumat.
Ti stoj dobro, zdravo i idi do kosti!
Ja sigurno oću.


Do mailanja!





JIL – BISTRI VOĆNI SOK OD JABUKE (13.5.2005.)

Start. Ako vas mejlovi zabavljaju, meni drago. Nije mi teško, dok guštam, sve je
dobro. Ali...
Uuuu jebate, sad pišem za tri osobe, tebe i M&M's (oš se prestat poigravat s tim
imenima
više?!!!), pa moram duplo pazit da ne variram u kakvoći jer zabavljanje drugih topla
je,
plemenita i ozbiljna misija. Ko i djeljenje dobra, uostalom.:) Dolazi ti stari, ha?
Odi u Šibenik
i vidi ga ako dugo nisi. Kako se danas živi, ne moraš ni bit pomorac da bliske ljude
ne vidiš
po nekoliko miseci. I skuvaj mu nešto dobro. POTRUDI SE! Crkva i pjesništvo ne žele
priznat,
al ljudsko srce zapravo je želudac. Stihovi bi trebali ić ovako: "Za tobom ostala
je nesretna
ljubav/ Ispijene boce vina/ I jedan zauvijek slomljeni želudac..." Od toliko
vinčine, realan je
ishod. Uživaj u Šibeniku i odmori se od zagrebačke žurbe, komešanja i ljepljivosti.
Deblokiraj čakre! Možda ti se poklope silnice.:) Ja ću u Zagreb vjerojatno idući
tjedan. Na
koliko dugo nemam pojma.

Predaja.Ispričat ću ti priču o dva boga: "Zvali su se Odin i Thor. Odin je bio
glavni, otac
sviju čiji se savjet uvijek držao svetim. Thor je imao naprasitu ćud, svako malo drmao
je
gromovima ili batom mlatio ledene divove koji su donosili zimu i snijeg. Kad bi
pretjerao, Odin bi
ga potapšao i blago prekorio. No kako je Thor znao da će, ukoliko pretjera, od Odina
biti samo
potapšan i blago prekoren, često je pretjerivao. Vikinzi su ih obožavali. Thor je,
osim toga,
bio zadužen i za plodnost što je smatrao davežnom i sporednom stvari pa su iz tog
razloga
njegovi obožavatelji više ljubili pomorstvo i agresivno-ubilačke aktivnosti od
ratarstva. A
onda su, pod sjenkom križa i egidom riblje konture, došli nekakvi Vanjski Utjecaji,
te Odina i
Thora (zajedno s pratnjom i ukupnim dekorom) proglasili poganstvom. Dvojcu nije
preostalo ništa
nego da se, poput Stribora, raspline. Tolika je bila snaga Riječi. Nitko ih više
nikada nije
obožavao..." Al evo, izgleda da su uskrsli, tu iza moje zgrade na parkiralištu.
Skupljaju
škovace. Bolesna stvar, dva su kontejnera i neko je na jednom naspreja
"ODIN", a na drugom "THOR".
Prinosimo im otpatke i imamo malo sličnosti s Vikinzima. Inače, ta su se imena znala
pojaviti
kroz povijest - u Drugom Svjetskom su Njemci imali ogromne, 900milimetarske topove
"THOR-ove" za
satiranje ruskih gradova u prah. U Splitu tako nazivamo kante za smeće.
Grad-prijatelj ludeži,
kažem ti! Pitam mater: "U koga više bacaš smeće? U Odina ili Thora?" Rekla mi
je da više
štuje Odina, dakle trpa u njega. Ma serem. Rekla mi je: "Ti nisi dobro..."

Sok. Otac ima sklonost kupovanja jeftinih sodiranih pića. Kad ga pitam zašto, kaže da
ako se
već truje, za to će plaćat upola jeftinije, jer po čemu se Coca-Cola razlikuje od
falših
osim po većoj cijeni. Kad ga pitam zašto se uopće trovat, kaže da vino pije u
društvu,
a vodu... Štaš pit vodu?! Rasprave s njim su razbijanja o zid. Jučer je experimentira
i donija
baksu "JIL-a", tetrapakiranog bistrog soka od jabuke s "minimalno 12%
voćnog soka" - tako piše
na ambalaži, svega mi! Valjda su iskreni kad idu s tako preciznim postotkom? Ko zna
kako dobiju
okus i miris. Od semisintetskih benzocikličkih inozitol-skvalenskih poliazo-baza?
Brrrr... Ne
želim znat! Ali boja... Ima boju najboljeg francuskog bilog vina. I tako ti sidnem na
balkon,
nalijem "JIL" u vinsku čašu, someljerski zabućkam, pomirišem, otpijem i
opijem se
fantazijom...

Medicinari. Naša se s prijateljem medicinarem na piću jer se baš vratija s Humanijade
pa me
zanimali dojmovi. Bile još dvi njegove s faksa. Pitale me šta sam i di sam. Lažljivo
se
šalim da tek trebam pisat diplomski na pedodonciji (dječja stom.), al se ne mogu
odlučit
između dvi teme - "Jestive paste za zube" i "Didaktika turbinske
bušilice". Hladno primljen
cucla đus dok je sunce dobrohotno grijalo...

Luko. Sestra na zamjeni u 2.D razredu. Nije joj lako jer su problematični. Eto, neki
dan su
samoinicijativno izglasali da ih ona, a ne njihova učiteljica, vodi na izlet. Lipo im
zahvalila i
odbila. Imaju Paljetkovu "Gospođicu Majonezu" za lektiru u ponediljak pa
sestra radi pripremu.
Recitirala mi jednu pismu dubrovačkim naglaskom: "Jedna je mačka lijepa ko
sličica/ Bila
turistička vodičica/ Ružičaste je imala sandale/ Zeleni šešir i crne očale/ I nosila
je veliku bursu/ Radila je u "Mjau-toursu"/ Kad je sunce i kad su kiše/ Po
brodu je vodila miše/
Sirevlasnike, kopače, juriste/ Domaće i strane turiste..." Da ne duljim, vodila
ih u
razgledavanje Dubrovnika i smazala na kraju izleta. S prvom lovom idem do prve
knjižare i kupujem
"Gospođicu Majonezu" jer je zakon!

Glad. Kraj uvik rezerviram za radnike "Sljemena". Jadni ljudi, evo čujem da
još nisu dobili
jamstva... Mater kuva bob i to mi je drago jer ga dugo nisam jea. Yeah! Mora bi se i
ošišat. To
ću sutra. Prvo bob.


Ksss...Ksss...




SPLIĆANISTIKA (1.5.2005.)

Ladnoća. Danas nisan iša na more jerbo je bilo preladno. Samo 16 stupnjeva
temperature mora,
unatoč lipom suncu, dobroti tamarisa, galebima i mirisu lažine nije bilo dovoljno da
me odvuče
na jednu od lipih splickih štacija za buć. Umisto toga, usta san se oko 2ipo ure,
obidova (poija
ručak) i vratija se u posteju do pete ure. Balun. Nisan ni raskrmeljia oči, a već san
jia
rešt od paradižota kad me nazva Jure Aljinović da oću li s njin do dvorane Gripe na
polufinaaale (s tim naglaskon) državnog prvenstva u malon balunu. Split Gašperov -
Torcida.
Dobila Torcida šta je svima laknulo jer Gašperov je prvak zadnjih pet godin. Utakmica
je bila
odlična uz festival igračke i gledališne moronistike šta obično idu kod takvih
manifestacija. Ciklona. Kako čujen ima još dva dana do pogoršanja vrimena, pa ću to
sutra
iskoristit za đir po Marjanu, koju paku briškule i trešeta i ribanje bez nade. Noćni
život. U subotu bija vanka s nekim medicinarima i ponaša se malo veselije od
Marvina.
Siromašno je ovdi, ošli do Santa Fea (sic!!!), cinku sidili, pa do San Giovannia na
prvomajsku
fieru (slušali Z. Čolića, super sic!!!!), povirit do Modestyja na koncert Daleke, ja
potom
doma, a drugi do O'Hare. Fjaka. Je, je, lipi moj, fjaka me neka uvatila, zato
susidima i poznanicima
lažem da sam odlično. To tako ide ovdi. Kućanistika.




VRIJEME POLURASPADA (6.5.2005.)

Poruka. U početku sam pomislija: evo ga, zabrija je na SMS lječilište, kad ono... Ko
da je sam
Douglas Adams vodija prst po botunima. Takvo postavljanje stvari vodi dubokom
promišljanju.
Hmmm... Teorija determinističkog kaosa kurentno je validna, a kako je ja shvaćam,
svaki
događaj, od grandioznih momenata s debelim obljetničkim potencijalom do onih
značenjske
sitneži (da, baš tim redosljedom), ima jednaku priliku postati otponac grandioznome
ili
sitnežnome. Nekakva je pravda u tome... Koliko se sićam, meni, Fani i Lejli Latić
pofalilo
sline, ti si zgrabija naše kušalice i napunija ih trenutno, no obilato. Ja dotad
nisam mislija
da si normalan. Od tog mi se trena učinilo da ti predstoji ili benigno luđaštvo ili
opasna
sociopatija. "Dobro bi ga bilo držati na oku, ali i na distanci", pomislih.
Onda smo u pljuvaku
dodavali reagens, a žena što je vodila vježbe je rekla da zagrijavamo oprezno jerbo
je
reakcija burna. Ti si bija usred neke priče. "Prototvar" iz tvoje epruvete
već je prskala po
ljudima za radnim mjestima preko... Da sam na tvom mistu, pregleda bi bazu podataka
na faksu,
potražija Lejlinu e-mail adresu i napisa jedan mali mejl o tome što misli bi li bila
tu di je,
da joj je taj dan uskraćena pljuvačka. Divno je čut od nekoga kako sve u životu
duguje
tvojoj salivi. S Fani porazgovaraj i šokiraj je uživo - to je životna radost...

Japan. Gleda sam izvrstan BBC-ev dokumentarac. Velika putovanja željeznicom: od
Tokija do jednog
malog mista. I da vidiš kako izgleda superbrzi međugradski vlak... Dugi, špicasti
kljun, sav
je metalik, elegancija samurajske sablje... Bolesno. A brz li je... 300 na sat koji
se itekako
osjećaju jer u pitanju je zemno vozilo. Kad se kupi karta za njega, stoji broj
sjedala i vagona i
točno vrijeme dolaska. A sad pazi. Na peronu su isto označeni brojevi. Ako ti je
misto u vagonu
broj 14, onda staneš na peronsku oznaku "14" i u trenutku zaustavljanja
vlaka, točno ispred
tebe, otvore se vrata vagona 14. vrijeme dolaska na karti poklapa se s onim otvaranja
vrata vagona
14 i različita su za pojedine vagone. Ali točna, svakako. Japan su brojevi i tajmeri.
To je
valjda jedina zemlja u kojoj za vikend-pecanje moraš rezervirat komad rječnog
rukavca. Jel
moram napominjat da su označeni brojevima? Umjetno uzgojena riba pušta se uzvodno od
pecališta
i o tome ovisi cijena rezervacije. "Nek padnemo kao cvjetovi trešnje u proljeće -
čisti i
blistavi", reka je neki kamikaza. Kamikazama su tepali da su zadnja crta obrane.
Ako je samoubojstvo
zadnja crta obrane... Trebali su razmislit o krumpirima. Pa pomogli su Silastičnim
Demonoklopnicima
Striteraxa! Barem privremeno. U svakom slučaju, opipa li se bilo njihovog ekonomskog
uzlaza i
života velikih gradova, ispada da im je takav i kolektivni moto. S gledišta jednog
Dalmatinca,
jasno. Tja... nama je siesta posljednja, a i prva crta obrane. Ali jebate, to je NAŠ
kolektivni
moto!

Split. Naša sam se neki dan s jednim prijateljem. Načitan, inteligentan, ujedno:
kontemplativni
besposličar. Al što je, je: sposobno povezuje i argumentira stavove, kod mene je sve
na
deklarativnoj razini. Zato ga puštam da priča. Uglavnom, reka mi je da je bija na
predstavljanju
jedne knjige: "Gospodari kaosa". U knjizi se govori o planu šačice moćnika da
zavladaju
Zemljom i sve nas ostale liše slobode. Faza Jedan počela je Francuskom revolucijom i
donijela
prevlast profanog nad sakralnim, naci-komunističko zlo obilježilo je fazu Dva. Faza
Tri je u
provedbi s velikim finalom oko 2025. Ja sam zaključio da je šačica tih moćnika
izrazito
strpljiva, Generacijski strpljiva jer na planu radi ustrajno preko 250 godina. Inače,
čita sam
tekst u novinama o toj knjizi i ako ih mater nije bacila izrezat ću ga i mejlat ti
par najluđih
ideja. Sinoć me na parkiralištu zaustavila neka pijandura. Da jeon iz splitske
policijske
uprave. Samo u Splitu... Pita me imam li dvadeset kuna. Gleda je valjda na komade
metala s desna
kontrolne table i mislija da su to kovanice - znaš kakav je auto moga oca. Ja mu
nudim tiple,
vide, osigurače i sunčane naočale bez one jedne za zakačit za uvo. Otiša.

Škrtost. Sitija sam se Stoje i one nadljudskim naporom napisane pola kartice teksta
koju mi je
posla za dva ipo miseca Novog Zelanda. Kako sam u Splitu na neodređeno, moga bi ti se
ovako
povremeno javljat. Nema ni za SMS, al nije ni ovo loše. Prestala "kaša" Idem
po kroasane.
Ćao bao!




UBIJ, SPALI, ZATRI! (19.5.2005.)

Uspomene. Na televiziji tražim eksplicitno nasilje ili nešto tropsko, za stolom sam
bezvoljan,
malo probrljam po pijatu pa podrignem, razgovaram jedva i doma se jako brinu. Pitaju
me što se
događa, odgovaram: "Sve u redu, eto, malo sam sjetan, ništa više." A kako
priznat da mi se
srce kida, bacaka se po krevetu i vrišti: "Far cry, da se barem taka čežnja more
isplakat!"
Noću je najteže, sidim u mraku i mislim: "Jedino pravo svjetlo u životu je ono iz
cijevi
M16-ice kad je zagrijana prvim kratkim položajnim pa onda dugim brišućim rafalom, a
grudi mi
se nadimlju od destruktivnog artizma... Eh, što bi bilo dobro zapucat u komodu ili
televizor!" I
helikopteri... Pražnjenje šaržera u njihovu smjeru renesansni je "brutto" mog
dijalogu sklonog
bića. Najviše mi fali priroda - pijesak, palme & kokosi tako idu uz eskalaciju
nasilja i zareze
mačetom. Prekinuli su mi odmor, uništili brod i odveli žensku. Preko toga mogu preći.
Al kad
mi neko sere o mojoj crvenoj košulji na bile cvitiće - brate, pilam obiteljska
stabla. Pari mi
se da sam na rubu. Da postanem Krvolok sa Sirobuje ili pravoslani monah. O
vjevericama znaš što
mislim. Ovaj mejl je dijagnoza.

Zanimljivosti. Prošli petak - razbojstvo. Neko diga obe tablice s Forda. Srića, susid
ih je
vidija (bila dva tipa), odma nazva policiju i nama pokuca na vrata. Stari i ja otišli
prijavit i
nije prošlo ni 20 minuta, a policajac kojem smo dali iskaz nam kaže da su dobili
dojavu: tipovi
su na Sirobuji nalili gorivo i pobigli - crveni punto ST 460-DL. Ko zna di su
tablice. Mogu im samo
poručit: "Dovatit će vas Krvolok sa Sirobuje!"
U zadnje vrime loše sanjam. Sinoć sam sanja Čikija (čudno mu izgleda nadimak
napismeno, zar
ne?). Ne mislim reć da je Čiki "nešto loše", daleko od toga. Zva me iz
Zagreba da jel može
doć kod mene u Split na par dana. Ja prista, Čiki dopilota. A onda je, zbog njegovog
budističko-autističnog pacifizma, počela izbijat nekakva napetost između mojih. Nismo
ni
skužili da je on uzrok toga, a sve se pretvorilo u košmar međusobnog optuživanja i
pokvarenih namjera. Čiki je cilo vrime bija prisutan. S onim svojim titrajem na
usnama.
Uznemirujuće. Moraću se čut sa Čikijem.
Zvoni neko na vrata. Otvara stari. Trgovački putnik. "Dobar dan, ja sam Tino
PECOTIĆ, razgovarao
sam s gospođom Ka..." Da imalo odlučujem o kućnom budžetu, kupija bi sve što
prodaje. Pa
prezimenjaci smo... Bija priko uru ipo vrimena. Priča, ne moš ga se riješit jer
priča. Ja bi
treba otić u neki drugi grad i zaigrat na pseudonimsku kartu - Pecotić je ime za
probitak.
I apatija. Prošli tjedan sam dosta piskara, ovaj tjedan sve me nervira. Ima toliko
komaraca da mi
ruke izgledaju narkomanski. Na Poljudu "Revija Morona", u novinama jednake
pizdarije - ovo je pisalo
u "Slobodnoj" i toliko je blesavo (na prvi balun, al danas mi dominira
Saturn, dakle sporost) da sam
ti mora izvadit: "No bilo kako bilo, i aktualni izborni zakon skrojen je ne bi li
se "alternativa"
političkim strankama svela samo na personalne "liste", gurajući zapravo tako
ideju neovisnih -
dakle, stranački neopredjeljenih - takmaca u izbornim utakmicama u "format"
disidentskog egotripa
ili pak ekshibicionističku predstavu." Radi se o lokalnim izborima...
Nešto ću izist pa ubit oko. I tako ukrug...


Čim te vidim, pucaću. Poslje možemo razgovarat.





KURAC (15.6.2005.)

Dođe mi da se pretvorim u morskog krastavca. Da ležim na dnu, u miru filtriram vodu,
biram
hranjivo iz morskog snijega, pomalo se krećem i ostavljam čudne tragove u pijesku.
Sporedna
karika prehrambenog lanca. Morske krastavce zovu još i morski kurac. Sve bi bilo
dobro i okej do
turističke sezone. Tiho bi gmiza uvalom, a onda bi me pokupija neki glupi purger:
"E, Slavko, gle!
Kaje OVO?" Pa me stišću, ja štrcam vodu, a Slavku to brzo postaje degutantno da
na kraju
završavam odbačen iza sike. Posljedično, došlo bi takvog evolucijskog bijesa u
zajednici
morskih krastavaca da bismo razvili masu opasne i otrovne pipke za ubijanje manjih
ili ujedanje
većih organizama iz obične zabave. A osobito Slavka. Filtriranje vode i dalje ostaje
načinom
života. No nekako moraš upozorit druge na vlastito postojanje. Ovo kažem jer me
prokleto
nervira sređivanje staža, di niko nije jasan i svi govore različito. Na kraju će
ispast da
ću ovom privatniku morat JA plaćat pošto dom zdravlja ne uzima bar još pola godine
nove
pripravnike, a privatniku se baš i ne izdvaja dvi iljade kuna koliko treba za
volontersku
osnovicu. I to što svi sve djelomično znaju pa te upućuju drugome i obratno, dodatno
izluđuje. Al nemojmo više o tome...
Sad kad sam duže vrime u Splitu primjetija sam jednu neobičnu pravilnost. Ima dosta
sisatih
srednjoškolki, a od tih sisatih većina je nosata. Zašto? Ima li to veze s podnebljem,
kamenom
i kulturom maslinova ulja? A i tu njihovu spiku osjećaš ko pucnjeve u leđa. Čak i
kada
kažu: "Fala lipa!" Inače, maslinovo ulje ima zaštitni faktor 20 mada mi se
uvik činilo da
koža pod njim nekako cvrči. Muški princip. Sidim jučer u kafeu s jednim prijateljem i
tako
nešto besidimo, a za stolom neke dvi prije. Zapalile po dugi ronhill, stigla im
kavica, ide i
drugi dugi ronhill, povremeno nešto kažu, a onda je jedna uzela "Slobodnu" sa
šanka i stala
listat. Ej, to je muško ponašanje! Dok nije došla treća prija. Pa su stale brbotat:
"...ajme
one lude...", "...ajme šta je sladak...", "...ajme kako ti je
lipa...", "...ajme šta me
iznervirala..." Toliko buke da bi podavilo i morske sisavce.
Jel znaš kako se zove maskota svjetskog prvenstva u nogometu iduće godine? GOLEO,
stari! Umra od
smija. A tisuće grla s tribine huču: "Geeee!!!!"

Skinija sam s neta jednu masu uzbudljivu i dinamičnu krivulju demografskog rasta pa
ti je evo na.


Pozdrav i jebi se!




ŽIVOT, SVEMIR I SVE OSTALO (20.6.2005.)

Kupija sam kutu i klompice (kad sam se obuka, doma su mi pljeskali da sam vrlo fin i
budim
povjerenje) jer počinjem radit, al nije to još ništa službeno. Ovaj me ne želi primit
bez
natječaja u domu zdravlja, dom zdravlja ne raspisuje natječaj, al kaže da me
privatnik može
primit samoinicijativno samo mi mora plaćat volontersku osnovicu, privatnik ne želi
plaćat
osnovicu pa mu kažem da ćemo to plaćat mi (2 iljade kuna misečno), jedan dan sve je
dobro, a
onda opet ispadne da baš i ne može tako... Isprcan na relaciji dom
zdravlja-privatnik. Svi
govore poluinformacije itajući te nekom drugome, problema uopće nema - samo postoje
prepreke.
Nerviram se i gubim željezo. Al jebe me se. Sad ću radit na crno i pravit se blesav
dok se
nešto ne riješi, no ultrafrustrirajuće je kad te davi birokracija. Tada...

...mi padne na pamet Odjel za odnose s javnošću Siriuske Kibernetske Korporacije koji
je
zapremao sve veće kopnene mase planeta jednog neuglednog sunca u zviježđu Oriona - to
je iz
"Vodiča kroz galaksiju za autostopere". "Vodič kroz galaksiju za
autostopere" je jedna bolesno
dobra knjiga i kod mene ima status almanaha. A priča se vrti oko potrage za konačnim
pitanjem o
Životu, Svemiru i Svemu Ostalom jer odgovor već postoji. Naime, rasa
hiperinteligentnih
pandimenzionalnih bića napravila je masu moćan kompjuter Duboku Misao koji je
nekoliko milijuna godina
proračunavao odgovor i on je: "42." Kako hiperinteligentna pandimenzionalna
bića nisu suvislo
formulirala pitanje, a pitanje je daleko složenije od odgovora i nadilazilo je
sposobnosti Duboke
Misli, Duboka Misao je morala napraviti još jači stroj, tako čudovišno kompleksan da
je
život, kao takav, samo jedan od elemenata operativne matrice. Taj stroj, zapravo, je
Zemlja, a
program se trebao neprekidno izvodit 10 miljardi godina. Tako bi i bilo da ju Vogonci
nisu
uništili zbog izgradnje obilaznice u hipersvemirskom prolazu. A detalja - gomila.
Prvo, ljudi nisu
najinteligentnija bića na Zemlji, tek treća jer prije nas su dupini i bijeli miševi
pa je zato
pogrešno misliti da vršimo eksperimente nad bijelim miševima kad su pokusni zamorci
zapravo
ljudi. Drugo, ljudi nisu autohtona zemaljska vrsta nego potomci kolonizatora s
planeta iz središta
galaksije - to što je od tri broda koja su se zaputila prema Zemlji stigao samo brod
B, nesretan
je slučaj i razvojna kočnica jer brod B je prevozio stručnjake za odnose s javnošću,
telefonske službenike treće klase i frizere pa su prvih godina (kad je nestalo šibica
i tople
vode) ljudi Zemljom lutali u dronjcima i zamusanih lica, ali uredno podšišani. Treće,
u
svemiru ima malo besmrtnih bića, a jednog od njih, Wowbeggera Beskonačno Produženog,
počelo
je opterećivati breme vječnosti. Pošto ga više nisu zabavljali pogrebi poznanika i
prijatelja, postao je toliko ogorčen da je donio odluku kako će izvrijeđati sve
stvorove u
svemiru i to abecednim redom. Moglo bi se još unedogled jer knjiga je takva salatara
ludila i
prokleto duhovito napisana da je gorka grijota ne pročitat je. Ajde, stiga je i film
u kina, al s
njim su zajebali jer ga nisu dali Terryju Gilliamu na režiju da složi neku
psihodeliju a la
"Brazil". Ovako, ispala je marmelada od kajsija.

Predvečerje, sidim s Antićem u "Rosija" na cugi. I stvarno je dobro, dlanovi
se prestali znojit,
ugodno nas mazi bava, idu vibre mira kroz lišće divljeg kestena, a na telki nogomet
Brazil-Grčka. Grci gube 2:0 pa grupa starih lokardi iza nas komentira: "E, moj
Rehagel, osvojili
ste evropsko prvenstvo, a Brazilci vas pune..." "I ćorava kokoš more ubost
zrno, Tomiša!"
Ludilo je kad ekipa kojoj je dnevni forte jednostavno jelo, Kaltenberg i podrigivanje
u smisao,
podcjenjuje nečije rezultate. A nekako je i komično jer takve face uzgaja samo ovo
podneblje i
točno određen broj sunčanih sati. Polako se gasimo. Na stadion mislim. Baš mi Antić
kaže
da je od 11 iljada svićica na semaforu prigorilo 80 posto.
Neki dan smo pijuckali u prolazu na skalinama povrj Solurata. Kako je bilo tiho,
postali smo malo
potišteni, al smo zaključili da je uzrok tome prožetost prolaza nekom tugaljivom
poetikom.
Parilo nam se da će svaki tren dobauljat Tin Ujević u dronjavu kaputu i s bocom u
kojoj se
mućka žesta mrmoreći u vitar. Zavarili! Pa su mi pričali da je Tin jedanput doša u
restoran i naručija juhu. Konobar mu je reka da ne poslužuju odrpance. Tin je otiša
kući,
presvuka se u čisto odijelo i vratija u restoran po juhu. Kad su mu je servirali, sve
je iz pijata
izlija u džep. Konobar se zgraža da što to radi, a Tin je reka da juha nije za njega,
nego za
odijelo. Koja luganda...
Bunimo se protiv bezidejnih programa. Ne mislim pritom na bljuzgu političke trgovine,
nego... U
O'Hari su prestali naplaćivat upad, a ono malo ljudi unutra se razmistilo ko
naplavine od
tsunamija. Tek je glazba bila ista ko i prije misec dana. Pažljivo s dozažom
izlazaka!
Sparno je i teško pada na pluća, a nemam snage za more. Bezveze stojim na internetu i
utipkam u
tražilicu "ustaški pederi", a ono... najbolesniji blogovi i forumi ever od
kojih je većina
govor mržnje. Tako na Vukovarac.net-u moš pročitat: "Mi smo pravi Srbi, u
slobodne dane
koljemo Muslimane!!!" - u potpisu: "bradati četnici iz Paraćina". Sigurno
im je jaaako dosadno
pa odlučuju mrzit sve. Moderan Čovjek njeguje kožu lica i ruku, a polumajmun -
ortodoxni
kretenluk. Pošteno je, međutim, i pitati: što me motivira da utipkavam "ustaški
pederi"?

Završiću s jednim materinim biserom. Razgovarali smo o neznamviše čemu, a ona je kroz
paru
od peglanja zaključila: "Je, je... treba TO prihvatit, a onda se borit protiv
TOGA." Vjerojatno je
TO toliko zajebano da ga podriva isključivo unutarnji neprijatelj i krajnja
prepredenost. Ponekad
je tako destruktivna prema logici...


Je li sparno i užasno vruće u Zagrebu? Ajme, nadam se da je.:) Iđeš još šta po
grupan?
Imal nešta osobito za izdvojit?




SATURN, SATURACIJA, BORKO... (5.7.2005.)

Jeeebate kako je vruće! Toliko je turbo vruće da su se znojne žlijezde pobunile i
počele
žestoke podpazušne prosvjede - ono, fino se središ, obučeš trikvarte i košuljicu, a
oko
rukava kolobari znoja i svi pomisle: "Bože, pogledaj ovu bijelu seljačinu!"
Pa se grubo iznenade
kad ih tako nešto dočeka s druge strane sonde i bušilice... Al nepopustljiv sam prema
svojim
znojnicama. Reka sam im: "Odjebite s tim reaktivnim sranjima i borbom za prava
jer niste nosioci
vaučera! I prestanite ucjenjivat natrijem i drugim mineralima jer ih ionako nabavljam
iz uvoza."
Što napravit? Usuglasit jedinstvenu poreznu stopu za tjelesnu vodu? Uvest olakšice na
sezonski
paušal u intertriginoznim zonama? Cijene nafte ovise isključivo o svjetskim
kretanjima, dakle...
Nikad se ne dogovorimo, prođe lito pa nesuglasice gurnemo pod tapet. Dok ne prođe,
moram
biofinancijski kemijat i u korijenu rezat svaki pokušaj sindikalnog udruživanja
potkožja...
Prošli tjedan sam radija popodne, jedan dan nakon posla sam sija na bajk i pravac
"primorsko dobro
pod koncesijom - Kašuni". Onda sam malo pliva. Dosadilo pa ostajem plutat na
leđima. Gledam u
nebo, plutam, plutam... Sve mi je u magli i jebe me se za sve to u magli, lišen
stresa guštam u
plavo-plavom Eliziju... Nešto ide prema meni na theta valovima. Što ili ko je to?
Bistri se,
jasnije je... Aau pizd... E, Borko, kako je?! Čekaj sad, zašto tonem? Ma zbog njega,
jasno!
Borko, prestani, saturiraš me! Nesvjesno, ali vrlo uspješno upropaštava meditativno
ozračje,
ne čujem ni ptice više, da bar mogu... Snagom volje emitiram ga u smjeru plavo-plavog
Elizija da
im pljevi poljane. Njurgaju li oni tamo nešto? Ko im je kriv zbog korova! Još sam se
kratko
bućka u plićaku pa pravac doma - zato jer sam ogladnija. I zato što je gotova
autocesta pa
očekujemo dosad najgoru kontaminaciju "KAJ-em" otkad je turističke orjentacije
i deviza od
noćenja.
Već sam ti reka da je u subotu Antić radija alkohol, gradele & alkohol party za
rođendan u
nekom dvoru na Zenti. Da se hrana i piće stavi u razlomak u kojem je iće brojnik, a
cuga
nazivnik, izašlo bi 1/beskonačno. Ali Antić je takav. Velikodušan. Pili. Onda je
Boris smota
i poslužija jednu velikodušnu đoku. Taj dim je takva bolnica da sam ostatak večeri
kljuca
svega svjestan. Onda su me prcali po osnovi konzervative: da me plombiralo, i to
mozak, Antić je
reka da izgledam ko trica bez korijena, Goleo upozorava da se moram odlučit - pijanac
ili
drogaš. Plus je doda: "Ja samo pijem i meni je super." Nisam moga prestat
varit i ne znam kako sam
uopće doša doma. Kad sam stiga, preplavila me neka euforija i odma sam zaspa.
Sad ću zaključit jer ionako dolipljujem u Zagreb - srida, četvrtak, petak pa se
vidimo.

Svako dobro te
puši kitu, jedi govno!

P.S. I odi konačno na pretrage.




SJEBI IH, TAMARA! (30.7.2005.)

Moje salo - moja utjeha. Kad sam doša iz Zagreba, skužija sam da imam dojkice i
valoviti, meki
trbuj. Odlučija sam se aktivirat pa sad tučem plivačke marže i jedem dosta voća. A
taj
Žnjan... Sto puta sam reka da mi nije jasno kako ljudi mogu ostavljat smeće na plaži,
sutradan
se vraćat, mećat ručnike između to istog smeća i prije nego odu ostavit još smeća.
Baš gledamo jednu glavu obitelji, obukli se, žena i dica krenili prema autu, a on
osta popišat
se - malo u plićak, malo po žalu. Kupanje pasa u moru ili pranje auta pod plažnim
tuševima
najnormalnije su stvari. Sidim jedno popodne na Žnjanu, vatam sunce i sušim se,
pogledam taj
ružni okoliš, aute, ljude zbijene na plaži, valovito, šporko more i pomislim:
"Alan ford i
'PLAŽA ZA SIROMAHE'." Sutradan nalija gorivo i otiša u Rogoznicu. Dobili smo novu
gradsku
ministricu kulture - Tamaru Visković. Tamara, sredi ih, tako ti TBF-a! Šteta šta
nije
zadužena za elemntarnu kulturu, al narod popizdi kad radiš resor od nečega što ne
postoji.
Zato Grgur Ninski jednu ruku grči... Zbog tog nekog što kupa pase u moru i zapišava
malo
plićak, malo žalo... Ili zato što mu pasi pišaju po sandalama. Ja odavno ne diram taj
palac.
Jebe me auto. Pali, ne pali, ne pali, pali. Nema pravila. Evropska elektronika je
zakurac. Sad to
treba sredit. Zato očev turbo dizel ide ka lud. Baš mu kažem da turira, da čujem
turbinu, a
zvuk... Pobješnjeli Max Aš - ratnik ceste. Pa sad ždere dalmatinski asfalt i progoni
odmetnute
instalacije: "Dosta je zajebancije! Vrijeme je za uzemljenje!" Stoja nas
vozija u Kambelovac na
Gegin koncert naci-mobilom. Stali na pumpu, Bifa vadi neku bočicu iz pretinca: INA
olovo - aditiv
za gorivo za stare automobile. To ako nema nego bezolovnog pa malo dodaš... Ja i Antić
umirali!
Onda smo se zajebavali da na bočici stoji: "INA olovo ne sadrži za okoliš štetne
tvari."; i
da ima ikonica one siluete što baca smeće u koš... A koncert odličan. Samo je bilo
toliko
vruće da mi je došlo da legnem na jedan od praznih štandova i da se prodajem...
Čitam u novinama da seks i čokolada dižu raspoloženje (stvarno su pametni) i
općenito
blagotvorno djeluju na zdravlje. Seks iz ljubavi, seks iz osvete, seks na poslu, seks
zbog seksa -
sve je to izvrsa gimnastika. Čak su idali podatak da se bolje seksat nego otrčat
štatijaznamprilično kilometara. Tako da "Vitaseng" doktoru mogu poručit -
odjebi jogging jer
glupo je kad na nasipu srce pukne, "Vitaseng" u žilu, iskeširaj i ševi. E
sad, sa čokoladom
je jednostavnije jer do nje lakše dođeš i konzumacija je slobodnija. Moš je jest dok
čekaš autobus, možeš pitat priju da ti odlomi kocku, američki vojnici u WW2 su sa
sobom
nosili "Hershey's bar": "Švabe su naoružani do zuba, imaju pun kurac
oklopa, a između je Rajna.
Pričekajmo inžinjerce, a dotada ukopajmo se, pojednimo "Hershey's" pa
zapalimo duvan."
"Naredniče, nemam više čokolade." "Dobro onda, daj mi jedan duvan i odi u
izvidnicu." Tako
su valjda rezonirali saveznički časnici... Tabla svugdje i zauvijek. Došli neku večer
Prasci.
Kako s Gremlinkom nisam u zadnje vrime u najboljim odnosima, a Duo Zloba je (kad su
zajedno) za
raspoloženje ko strihnin u piću na tulumu štakora, otiša sam do trafike kupit
"Mars" i
provjerit čoko-teoriju. Odbrojavam sitno da mi vrati u papirnaticama, a ona meni:
"Štase vi
muški bojite kovanica! A takujin? Ništa, jel?" "Prvo: nikad ga nisam nosija i
neću. Drugo:
Dobrila, Zrinski i Frankopan su veće legende od ličkog medvida. Treće: mrak je i kako
ću se
šuljat po parku i oko škole dok mi kovano šuška u džepu?" Malo se nasmijali pa se
povuka
pojest "Mars". U parku. Pa oko škole do kuće.:) I mogu ti reć da pali.
Oslobodilo endorfin,
endorfin šutnija amigdala, pontocerebelarni putovi se promeškoljili, repolarizirali
govorne
centre i... Spreman za svađu. A s Gremlinima moraš bit oprezan. Osobito s Gremlinkom.
Jebate,
završila je peti razred, a već je cinična i konstantno nezadovoljna. Plus voli
zabadat nos u
tuđa posla i tužakat, sve ambalažirano u narav dvorskog spletkara. Ali brzo se uvridi
i kad
god mi je dosadno, igram na tu kartu. Tako smo se prepucavali, sve je vodilo
uvriđivanju, pa kad
je osjetila da puši u prepirci, okrenula se i rekla mi tiho: "Pederu!"
Zgrabim je i odem tužakat
majci, ali kod nje ionako ima beskonačan kredit. Onda smo joj složili montirani
proces u kojem
sam ja porota, sudac i krvnik. Osuđena je na duplu smrtnu kaznu bez prava na izbor
zadnjeg obroka.
Žalbe i prizivi su smjesta odbijeni jer se ipak radi o montiranom procesu. Više nije
tila
razgovarat sa mnom. I tako je svaki put. Preodgoj te dice, kolikogod pokušavao,
odavno nije
moguć.
Evo, još jedan splitski robovlasnik slavi jubilej; 5 godina Tommy-ja, vjernim kupcima
niže
cijene. Na primjer, kilo lubenice - 0.99 kuna. Kupija sam jednu malu od 5 kila. Po
kilo za svaku
Tommy-jevu godinu. Stavija je hladit pa ću prije spavanja pojest fetu i dobro prnit.
Prnit za
sebe, za ovaj divni plavi planet kojeg zovemo domom, za udarac Tea Đogaša 20 sekundi
prije kraja
i s igračem više koji je treba uć što bi osiguralo produžetke. I za beaglove koji ne
mogu
prnit, a da im neko ne polomi kosti.

P.S. O poslu neću puno, nego samo da je lipo obuć bilu kutu, tutnit ruke u žepe,
zalizivat pod
klompicama i nježno litat kompozit u gornju livu šesticu.

P.P.S. I škina mi je u povjerenju rekla da lakše podnosi akademski podložen tjelesni
napor u
radijusu klima-uređaja.


Moram pišat.




PLAĆENI OGLAS (3.8.2005)

Davorku smo upoznali jednog lijenog prijepodneva na Hvaru. Kupovala je ribu u nekog
starog ribara,
pričekali smo da je ovaj zajebe, a onda joj prišli, ponudili pomoć i piće. Drage je
volje
prihvatila, lako smo ju opili pa se ona fino raspričala... Da joj je veza u krizi, da
često
razmišlja o ženama kad veza dođe u krizu i da zna da ju je stari ribar zajebao i
prodao
nefrišku ribu, al to će ionako spremiti dečku kako bi on zbog bolova u trbuhu
ostao
još koji dan kod kuće, a ona mogla biti malo na miru, razmišljati o ženama i
pokušati
realizirati nešto od tih sanja iako joj se čini da je ovo ljeto neprijatelj lezbijskog
jedinstva. Za dečka smo povjerovali i zadrhtali smo, a ovo drugo nam se učinilo kao obrambeno seruckanje. Davorka je osjetila naše mesožderske poglede pa je
rekla da piše zbirku pjesama koje imaju potencijal za uglazbljivanje u šansone, da
voli
Ibricu Jusića i njegovog psa te da bi voljela nastupati sa svojim pjesmama i imati
jednu osobu
koja će joj stajati uz noge. Poput psa. Na to smo zalajali! Dotad nam je bila simpatična,
a ovim nas
je potpuno osvojila. Jesmo li psi? Ljupko je pročitala jednu pjesmu, a kako je prema ljudima
koji su vam
dragi, teško biti iskren, rekli smo joj da joj je poezija petparačka, ali da ima
potencijala za
uglazbljivanje - doduše, ne u šansone, već u šansonade jer sufiks "-ada"
stoji uglavnom za
nešto što je iscijeđeno da bude bljutavo. Naručili smo po limunadu, Davorki bevandu.
Nasmijala se... I podrignula. Davorka, zakon si i kupujemo ti psa!!!
Inače, zbirka se zove: "Polarna sparina".
A ovo je ta pjesma...



LATINO REVOLUCIONAR

Živio je sretno,
bez majke, s ocem i dva bolesna brata
blizu rudnika nikla,
u kućici od niklovana lima i blata.

A onda je čuo,
od stranaca nekih kako može biti bolje...
Zar svaki muškarac
ne zaslužuje vilu, auto i skupe drolje?

I slobode malo,
i demokracije, neovisnosti u istom paketu;
Ko felš za svjetsku javnost.
Dobio je pušku, metke, bombu i mačetu.

Nije im'o sreće.
Loše je završila njegova prva akcija.
Postavi im zasjedu
druga militantna nevladina organizacija.

Svi drugovi ubijeni,
a on ranjen, u strahu i sputanih ruku,
pred nekom hacijendom
trpi poniženja, udrace, beskrajnu muku...
Čuo je: "Klekni!"
Jeftin, ženski miris tad osjeti u nosu.
Tišinu uznemiri pucanj. Krvnik se nagne:
"Ole! I ovaj je prdnuo u rosu!"
"Paco, venga! Uzmi bocu, tekila je vruća!"
Mrtvo se tijelo otkotrlja mučke...
Pa se stanu opijat i redat do dugo u noć.
S dosadom to odradiše dvije otrcane kučke...

I prije je smrti zaboravljen bio.
Ni uspomena nema na njega da blijede...
Dali su mu oružje, a zaboravili reći
da svaka revolucija svoju djecu jede!




DILDO OD MANGANA (13.8.2005.)

Prvo ću ti reć kad i kako sam odlučija da ću bit zubar. To je bilo u šestom razredu
i
grozno me bolila donja liva šestica. Za hitnu. Na hitnoj mi je zubarica pogodila
točno u
živac. Ta je bol malo manja od boli koja baca u nesvjest, pa je to, dakle, najveća
bol.
Doktorica je pogledala sestru, kimnula i izvadila mi zub. Dok sam polusluđen pljuca
krv u fontanu,
odlučija sam: "Jednog dana ću postati zubar." Ubuduće, moram bit oprezan jer
za mene
prekretnice nastupaju u čudnim trenucima. Ali svoj posao volim.
Prošli utorak stigla rodbina. Ajde, svi ti ljudi žive i rade u Zagrebu, Rijeci,
Splitu, al kad
smo na okupu prožme nas nekakav essence vlajluka pa je sve bučno, puno smjeha, jede
se lešo
meso i svađa ko je doda više šećera u vino ili ga kasno otaka... Ima tu i
intelektualnih
priča. Moj ujac, upornost & industrija, je u penziji i ne stoji mu se u Zagrebu, nego
sad na selu
obnavlja staru kuću, radi u vinogradu i ima mali vrt. Pa mi objašnjava na primjeru
Dioklecijana
kako je pametno pod stare dane vratiti se zavičaju, da je Dioklecijan bio veliki
reformator, a ni
Tiberije nije upravljao carstvom iz Rima, sve to s točnim godinama početka i kraja
vladavine. Ja
mu kažem da sam u "De bello gallico" G.J. Cezara čita da su legionari
doslovce srali u gaće na
marševima za Helveciju jer je prosječan Italik bio metar 65, a Helvećanin bar
dvadesetak
cenata viši i uz to krvožedni manijak koji te s toljagom i dugim, šporkim noktima
čeka u
šumi. Onda smo pričali o antičkoj Grčkoj i pita sam ga jel zna da je Sokrat rijetko iša na
pijanke, al kad bi dovatija demejanu, branija bi je ko Spartanci Termopile - do
zadnje kapi. Vino
ili krv sve isto. Niko nije moga popit ka Sokrat. Ko zna?! Možda je "smuk"
iskrivljeni oblik imena
Sokrat. Došli su posli rođaci Goran, Siniša i Vito, Siniša i Vito su blizanci, a
Goran im je
brat, sve obiteljski ljudi jer moji su starci najmlađi od braće i sestara plus su se
kasno
vjenčali. Mater je skuvala janjetinu i navalili smo ko vukovi na rupu u toru. Goran
po apetitu
podsjeća na Sokrata & vino. Stari je reka Goranu: "Šta gledaš? Glođi!" Ja sam
malo kasnije
reka Goranu: "Šta glođeš? Gledaj!" Goran me nije ni pogleda, nastavija je
glođat. Pa je
stari popija jednu previše, a kad se to dogodi, niko ne može doć do riči. Bolesno.
Poslje je
nekima kad su išli spavat pozlilo, al tako je to kad bumbiš i pojedeš malo više po
nesnosnoj
vrućini...
Nikad nisam volija kolaž. Ne toliko zbog rezanja, koliko zbog ljepila. Sad, OHO je
imalo dobar
miris, al bi se uvik skorilo oko otvora i to ne bi ni na što ličilo, a ono bjelo
"Karbon" lipilo
me nerviralo jer bi se zgrudalo oko prstiju. I takvim prstima bi zamusa komadiće
kolaža.
Međutim, kad čuješ ili pročitaš nešto zanimljivo, a ne piše ti se puno, najbolje je
od
toga složit kolaž. Malo seksa, malo seksizma i malo znanstvenih rezultata. Bez
"Karbon" ljepila.
Idemo!
Dildo može biti svašta. Priroda je dala krastavce i banane, balancanom se moglo
igrati, ali i
kažnjavati, danas ih rade od gumaste plastike i nekih nehrđajućih čelika za one koji
traže
direktnu, nefleksibilnu, metalnu penetraciju. Zanimljivo je da postoji neki gradić u
Newfoundlandu, zove se Dildo zbog uspješnog obrta izrade dilda iz 19. stoljeća.
Dakle, gradić
Dildo. Zvuči ko porno sapunica.
Britanci se diče najduljim evropskim erekcijama. Prosjek je 25cm (sic!!!). Ako i nije
napuhano,
onda je indikativno alarmantno jer upućuje na golem broj crnadije što živi u
kraljevstvu koje
podriva EU iznutra. Crnci odavno hrane njihovu atletiku, sada su i najskuplji otočni
nogometaši,
Seal je Heidi Klum napravija dite, a pravih je britanskih kopalja s pjegicama i
pivskom pjenom sve
manje i manje... Ovaj "kitni slučaj" čini da se čovjek zapita: bi li se sad
mogli obranit od
španjolske armade i pojeftinjuju li karte za londonski metro?
Sidim na WC-u i gledam poleđinu kutije "Perwoll-a". Znaš za onu glupu reklamu
u kojoj tip na
pokretnim skalama skuži žensku u finom, mekom džemperu, uvati je za ruku, pogladi i:
"Novo?"
Umisto spreja u oči ona vadi kutiju "Perwoll-a": "Ne, to je
"Perwoll"!" Uglavnom, na poleđini
imaš sliku dvi majce u zabavnim položajima, jedna prana bez, druga pravilno sa
"Perwoll-om". Samo
majce. Al su im dali konture ženskih grudi ili sisa - seksizam i na omekšivaču...
Amerikanci su u jednom istraživanju došli do zaključka da tuširanje može biti opasno.
Kriv
je mangan, jer ga onako uparenog od tople vode udišeš pa pravi degeneracije i rupe u
mozgu. Eto,
čistoća je pola mozga, pola mozga piza malo manje od 2 ipo kile, a to je oko 5 maraka
- higijena
ne košta.


Pozdravi Ninu lugandu ako se čuješ s njom. Nek pije vinčinu jer jetra je jedna i
adaptabilna.
A i rokerski je!


Živili!




BULJO, MARENDO MOJA! (22.8.2005)

Prvo jedan pasus o nečemu što te uopće ne zanima. O nogometu. Povod je utakmica
Hrvatska:Brazil. Moju apsolventuru je obilježila i iznila jedna igrica - FIFA 2002.
Kako smo je
nabavili, stalno smo ju cipali. I svako je ima svoj stil igranja; Zeka je forsira
Inter i jednu
šablonu, uglavnom je gubija; Stoja je sve polaga na jaku obranu: "Primam malo
golova!", ajme šta
je bija dosadan, al ko mu smi prigovorit; Iko je igra s tisućama povratnih pasova i
na posjed
lopte, kupova najskuplje igrače, pobjeđiva i baš zato je sve to bilo mučno i gadljivo
za
gledat. Često i nekonkretno; A ja... Za publiku, svi bi se složili. Prštavo, s
okomitim
dodavanjima, brzim prodorima po boku, driblinzi, bombe s dvadeset metara, 3-4-3
formacija samo za
napad, ekipe od nezvučnih imena, al balansirane di je svako zna svoje misto i što
treba radit,
za gol više i delirij na virtualnim tribinama. A prije početka sezone otiša bi do
Brazila, u
Corinthians kupit Ricardinha, jer bez njega ne bi moga, da mi drži vezni red ili
ubada u napadu...
I sad nam taj Ricardinho zabije gol na Poljudu. Iz slobodnjaka. Zagrija me ponos. Šta
je, je -
imam nos za namirisat potencijal.
Nina, vučino, nemam pojma kako mi je tek sad stiga tvoj mejl, a nije da nisam
provjerava. To su
valjda neki cyber balvani na cestama internet krajine, ko će ga znat?! Al ajde, bolje
i kasnije,
nego nikad pa ću zastat malo i prokomentirat... Znači, ti i Buljo ljubujete? Ljubav
je rulet s
poznanicima. Ma, i na Lastovu mi se učinilo da ima nešto među vama, vidija sam te,
pozdravili
smo se i malo popričali pa si mi uzela bocun iz ruke: "Daj to, idem ja sad kod
Bulje..." Znači,
ti i Buljo ljubujete? Pametno zaljubljivanje samo je po sebi paradoks, to je više
pitanje njuha i
blizine. Neobičan ste par, Buljo mi je uvik bija simpatičan, ali važno je da može
bit
marenda što nikako nije nebitno, osobito ako si na Lastovu di se u dućanima radi
kratko, a opet
sporo. Nešto ne štima u konstrukciji ove zadnje rečenice. Fetu ipo tirolske, molim!
Prija
Brankinog malca si naučila dodavat kutiju duvana kad moraš zapalit? Nije dosta. Jel
zna dodat
upaljač da moš otvorit pivu? Plače li kad skuži da se igra s kratkim rizlama? Lipo
ga
učiš, Nina... To me sitilo na Maru. Ili bar na priče o Mari jer tad sam bija premali
da bi se
sića. Uglavnom, Mara je bila dobra ko kruv i malo ludasta, bila je naša susida dok
smo živili
u Varošu. Sad, ja sam počeja govorit s godinu dana i to čisto, a brzo sam pamtija što
je
Mari bilo zanimljivo. Tako mi je jednog litnjeg dana, dok smo sidili u dvoru, obukla
jugoplajine
čizmice s vunenom postavom i učila me ružne riči. Sve se dobro primalo, al Mara,
srićom,
nije bila pušač. Još mi je znala stavit sol i papar na prst jer sam ćuća palac, sve
bi ja
to istresa, a ono što bi ostalo samo je začinjavalo okus. '85 smo se preselili u
Split 3 i otada
smo Maru vidili dva puta. Zgrade su zatvori. Je, s dicom treba znat, a to je masu
važno u mom
poslu. Npr., kad im trebam izvadit mlječni tub, ispričam im jednu priču: "Bila
dva ribara,
Paško i Marin,, i otišli su kaićem na more lovit ribu. Marin je sta na krmu, a Paško
na
provu (tu prstima primim zub) pa su bacili udice (počnem klimat zub). Marine je reka:
"Evo je,
grize!", Paško je reka: "Moja grize jače!", Marin je reka: "Nije
istina, moja grize jače!",
Paško se naljutija: "Ma, moja grize još jače!", a kaić se ljulja... Na jednu
pa na drugu
stranu. Izvukli su svaki po zubaca i prodali ih nekim Talijanima... Tu ja izvučem zub
i bacim ga u
smeće. Eto što mislim o zubacima.:) Jedan asistent nam je reka da kad osvojiš klinca,
dobija
si njegove starce, babu, dida i rodbinu za pacijente. I to je istina. Samo je teško s
njima radit
jer znaju bit nestrpljivi, moraš stalno napominjat da jače otvore usta, sve je puno
sline, a kad
počnu plakat... Inače, ordinacija je Amarcord i rokija jer, eto, u WC-u za osoblje
držimo
skale, krpe za pod, dvi metle, pištolj za brizganje kita i jedan pokvareni romobil.
Od šefova
sina. Ljudi doslovce upadaju s ulice: "Jel mogu ja sad!" (nekako poznato),
"Boli me zub! Kad
ću...", "Di je Ivica? Oćel' dolazit danas?" Odma do je kafić šefova oca,
imamo interni broj
pa zavrtimo - meni mineralna, šefu i sestri Mandici po kavica. A zovu nekad i
pacijenti da odeš
s njima trgnit orahovicu... Dovoljno se sitit faksa, one ladnoće, umišljenosti,
ispucavanja
ljubaznosti i reći: "Brrrr..." Ovde je fino i toplo. samo se još ne mogu
naviknit na: "Fala
lipa, doktore!" i kad mi se ljudi ispričavaju što sam se mora pomučit, a duplo su
stariji od
mene plus je to moj posao.
Za kraj, naravno, materin biser. Pričali smo o stanogradnji i stambenim štacijama
uopće, a
ona: "Pujanke, kažeš? Ne sviđa mi se taj teritorij." Di je pokupila govor
uličnih bandi i
šta se, zapravo, događa s njom kad ode u spizu? Ne znam. 35 godina uredno radiš pa
odeš u
penziju i malo tu-tuuu...

Drugi put ću napisat kako sam onog ponediljka, kad sam se vratija s Cocignjestova
(Lastova,
op.a.), bija u životnoj opasnosti. Sad mi se ne da jer je gotov toć od đigerice i
pura.
A ima i tušta - divljeg zelja!

Uuuu jee dobro!


P.S. Da ne zaboravim - ovo su stihovi Đermana Senjanovića Ćiće i jako su me se
dojmili:

Da mi te popišat,
cviće moje šesno...
Koliko te volim
uopće nisi svjesno!




LUDI ZA "LUDI MAGNI" (03.9.2005.)

Bacija te Virag, jebamuja, nekako me lecnulo jer eto, u bolesnom si naletu, 12
(dvanajst) ispita
položija od nove godine, i sad ovaj nešto zakucaje brokvama principa... Nikad mi nije
bija
simpatičan. I na predavanju je mora pokazivat koliko je superiorniji znanjem , samo u
onoj kuti
izgleda nekako... Uvik mi se činilo da će mu jedanput ispast škare i leopard-češalj
iz
džepa kad se sagne odštekat slajd mašinu. Zlobni, kiseli, mali čovjek koji kasni i po
dvi
ure na ispit i još te podrugljivo gleda. To nije fer. A nije ni pedagoški. Moraću
iskoristit
Goleove niske strasti kladilaca. Zašto? Prije koji dan sam kupija radio za auto, al
za zvučnike
nije bilo para. Zasad ga slušam na Renaultove pištaljke i, čudno je to, kad rukom
poklopim
grilje od maske za zvučnike, učini mi se da ima malo basa. Ipak, dok se vozi,
preporučljivo je
držati ruke u dva manje deset na volanu, povremeno minjat brzine ili dat žmigavac
tako da sam
odusta od toga. Triba se naviknit na metalno-pišteći trebble. Znači, Goleo će mi
složit
četri-pet sigurnih paro... Ne, ne sviđa mi se uvod, tija sam to povezat s kruhom,
igrama i
starim Rimljanima, ali nema smisla. Bolje ić odma u glavu, a povod je jedna knjiga
koju sam
nedavno pročita. Poštedit ću te krvi i bestijalija, znam da si nježna dušica i
napisat
ću samo nekoliko detalja da vidiš ko su, uz stare Grke, bili udarnici temelja zapadne
kulture.:)
Jer srce Rima nije bio mramor senata, nego pijesak arene. Znači, Rim je bio ništa
drugo do
prosta, nasilja i krvi žedna svjetina. Čak je jedan glumac posprdno reka nekom
senatoru: "Vaša
moć upravljanja državom ovisi o našoj moći zabavljanja puka." I to je stvarno
bilo tako jer,
ako si želija skupljat političke poene i uzlaz u vladajućoj hijerarhiji, treba si
priredit
igre, što duže i brutalnije, to bolje. Prava je pomama za igrama buknila tek od
vremena G.J.
Cezara - samo za primjer, oglašavanje predstojećih gladijatorskih borbi ili utrka
konjskih
zaprega bilo je toliko agresivno da su ljudi na svoje nadgrobne spomenike morali
uklesivat
"ZABRANJENO OGLAŠAVANJE". Klađenje je stvaralo na desetke tisuća ovisnika,
savjet osoba
bliskih borcima, timaritelja konja, podmazivača kola ili suca utrke plaćao se po
zlato. Miljun
puta bili su pogrešni... Tiketi su rađeni od mjedenih pločica. A na tribinama Circus
Maximusa
i Coloseuma vladalo je epsko ludilo - muškarci su vikali, kidali tunike i ulagali
zadnju lovu
ili samog sebe na svog favorita (nije ih malo tako prodano u roblje!), žene su
doživljavale
orgazam i padale u nesvijest, znale su toliko podivljat da su noktima derale kožu s
lica i
šakama tukli ljude koji su sjedili ispod njih, što je dio muške publike iskorištavao
za
drpanje sisa i guzova (u toj su mjeri bile nesvjesne), dica su plesala, skakala i
glavinjala da
olakšaju stres od prizora prosutih mozgova, crijeva i istrgnutih udova. U pauzi se
odlazilo pod
lukove na jeftino kurvanje sa šporkim droljetinama ili dječacima... Neki gladijatori
nastupali
su potpuno goli, namazani maslinovim uljem (ko grčke atlete) pa su pozdravljali
navijače,
klatili kite i slali Rimljankama ljubavne poruke. Ima slučaj jedne plemkinje kojoj je
bestijarij
(krotitelj i borac sa životinjama) svake večeri u ložnicu dovodija magarca -
pretpostavi šta
je radila s njim... Posljepodne, prije glavnih borbi - državna lutrija, tupim se
strelicama
ispaljivalo srećke, mogla se osvojit vrića zlata ili kuća, a bilo je i šaljivih
poklona -
divno izrezbarena drvena kutija puna osa najeznica, neko bi osvojia medvjeda
ljudoždera, jedan car
je dao ispaljivati zmije otrovnice iz katapulta u publiku, to mu je bilo duhovito.
Kad su granice
carstva rastegnute do pucanja, igre su izgubile i zadnji atom ferpleja, važna je bila
samo
brutalnost, a tu su bili maštoviti - vinom bi opili čimpanze ili babune i nahuškali
ih da
siluju vezane djevojke. Peter Ustinov je u "Quo vadis" odlično odglumija
Nerona s kolutanjem
očima i tamburanjem po liri, ali nismo vidili oblačenje u lavlju kožu i navaljivanje
ustima na
spolne organe osuđenika na smrt u areni. Zašto su igre bile tako popularne? Možda
zato što
je život prosječnog plebejca bio i više nego bijedan. U državi u kojoj te patricij
moga iz
čista mira probit nogom iz nosiljke što su je robovi vukli Forumom, di u par godina
ne bi vidija
ni sestercija, u kojoj se robovski rad više cijenio od rada slobodnjaka, u državi
korumpiranog i
iskvarenog senata (narodnog predstavništva), patnje drugih umanjivale su vlastite.
Osim toga,
arene su u neku ruku bile jedina mjesta na kojima je vlast slušala volju naroda
i davala mu
odma što je tražio. "Samo nam povijest koju ne znamo može biti novost", reka
je Harry Truman.
S ovom divnom i pomalo deplasiranom misli prestaću o starim Rimljanima jer je moguće
da ti se
povraća.

Sidim jučer s Ikom na plaži i nazove ga cura, a on: "Alo, šta je, Šiljo?"
Onda su nešto
malo pričali pa je poklopija. Dvi minute posli opet zvoni mobitel i opet ona. Al ovaj
put sam se
ja javija: "Gii-iiii?" Ništa. "Gi?" Ništa. Poklopila. Biće se
naljutila što smo ju malo
zahebavali. Lud je Iko, kad suzi vjeđe, zacakli one dvi franje i nježno izduši:
"Giiii..."
uvik me zagrije oko srca. Niko nije "gi" ko Iko.
Idem peć cvrčke.

Gi.

P.S. "Ludi magni" znači "velike igre".




LOCK, STOCK I 18-ICA (15.9.2005.)

Ono što si napisala o Splitu, promilima i inteligenciji živa je istina. A da
inteligencija
može bit i opasna ako živiš ovde, najbolje govori nešto što mi se dogodilo prije neki
dan.
Bila je noć, bija sam sam u noći i vozija auto. Jedno krivo skretanje i zaustave me
plave mase
za provedbu zakona o sigurnosti u prometu. Odma su mi dali da pušem. I napuva sam
previše.
Gospod'nu policajcu se spustila drobina, proša je ukrug palcima priko kaiša da ga ne
reže:
"Vozačku, mol'ću lipo, osiguraj voz'lo i izađi van iz voz'la! Kolkos
konzumira?" "Niti pola
članka Sandija Vidulića u prilogu za kulturnu tranziciju, kunem se! Vidite da čak ni
ne nosim
očale!" "E, moj... Daarko, jel?! Ako čitaš, ne vozi! Nega... Kako ćemo?"
"Možemo se nekako
dogovorit. Platiću samo mi nemojte pisat kaznene bodove!" "Hje, hje, hje...
Karta trpi i janjet'nu
i kuvani kukuruz, moj Daarko! A nije isto. Nikako." Još smo se malo natezali,
ostavija sam im sto
kuna i prilog za kulturnu tranziciju s člankom Sandija Vidulića pa su me pustili.
Inače je bod
ipo po promilu inteligencije. Sad se ti pitaš: "Koliko je kaznenih bodova Darko
trebao dobiti, a
nije jer su korupcijom zatrovane i najniže karike policijskih vlasti?" Nikom ja
ne odajem IQ tek
tako. Zato što nisam hvalisavac. Ali nije to tema. Tema je da se Zagreb pretvara u
mirnije
kvartove Washingtona. Nama ne trebaju crnci da kriminal divlja i da se, prije nego se
kaže: "Ruke
u vis i bez herojstava!", izvade klarineti i preventivno zafruli u prsišta
zaštitara. U dum-dum
duru. Osoblje Finine poslovnice nije stiglo ni pitat: "Koja je šššššem...", a
tipovi su
već prašili... Jebate... Ovaj čiji su fotorobot objavili ima navodno 25 godina, moj
je
vršnjak,a već s dvi milje kuna i dva mrtva na duši. Pa onda ispada da je to neki
prolaznik
neopterećene duše koji s pljačkom nema veze. Strašno! Zaštitari nose pištolje, ali i
trbušine i očale za daleko, Sokol Marić žurno odlazi u Italiju po nova Versaceova
odijela,
policija blokira ceste i nalazi zapaljene pasate (s blokiranim volanom), a Darija
Knez je drska za
Slobodnu: "Želim biti zločesta cura!" Kad malo razmislim o ovome, dođe mi da
poludim. I da
odem na Lastovo. Jer na Lastovu, ako ništa, i meci sporije lete. Osobito ako ideš
pljačkat
dućan. Pljačka i šerifovanje me uvik podsjete na Jeremiah ili Đeremaju. To ti je
neka
stripovska postnuklearna kaotika u svijetu pijeska u gaćama i drakonskog bezakonja, a
prati potucanja
ljubopitljivog i pravdoljubivog Đeremaje, koji stalno nešto kašljuca, i njegovog
kompanjona
čijeg se imena ne sićam, al se sićam da je izgleda ko kojot i govorija malo i
sarkastično.
Zvaćemo ga, dakle, Kojot. Njih dvojicu bi u svakoj epizodi vezali i ostavili u
pustinji s
probušenom čuturicom, al bi se oni nekako izvukli. Stalno su se svađali jer su
Đeremajina
potreba za ispravljanjem nepravde i Kojotova etika ne stajanja na žulj bili suglasni
ko hrvatski
prosvjetari oko školskih udžbenika. Uglavnom, važno je da su se s negativcima na
kraju
obračunavali - lešinari.
10.9. je bila jedna tužna obljetnica. 28 godina je prošlo otkad se zadnji put
spustilo sječivo
giljotine, a čast je pala na vrat jednog alžirskog imigranta. O čemu je razmišljao
egzekutor
u tom trenutku? O popularizatorima stila - Robespierreu, Jean-Baptiste Carrieru -
"krvniku iz
Nantesa" i zlatnim danima francuske revolucije? Jel mu najdraži film
"Leptir"? Ili je sve prošlo
rutinirano i brzo bez dužnog patosa? Negdi sam pročita da mozak i nakon odsijecanja
glave ostaje
aktivan nekoliko trenutaka, ali to s kotrljajućom "body-free" perspektivom
oštrice iz košare
masu je neumjesno da...
Prodali smo legendu. Starog Forda dizelaša kojeg otac ima toliko dugo da su njih
dvoje postali
mali subkulturni fenomen zanatskog miljea. Na što liči taj auto teško je opisat.
Počet ću
s gepekom i sto kila materijala i alata od čega smo šest vrića bacili u smeće. Kako
stari
skuplja seoske starine, našle su se tu jedna alatka što su je koristili bačvari i
škare za
striženje ovaca. Alatku smo ostavili, škare bacili. U kabini je taki rusvaj... Sićam
se
jedanput kad me zaustavila policija i tražili vozačku, a ja iz pretinca vadim slike
vratne
kralježnice i patrone sitne sačme za jarebice... Za oproštaj sija sam za volan, malo
stiska
pedale i šalta mjenjač - vraćeno je šporkavanjem gaća. Zasuzile mi oči. Emocije... A
šta je s novim autom? Pa, na vozačkom sicu neki je karton. Pitam oca šta ne kupi neku
ponjavu
ili naslon od onih malih kuglica za bolju cirkulaciju leđne muskulature, a on meni:
"Sija sam na
to i tako..."


Vraćaju se u modu dlakava ženska pazuha. Givenchy.




YOU HAD ME AT HELOOUUU! (24.9.2005)

Ovo nije treba bit standardni mejl. Ne, mislija sam bit malo pokvaren i smislit dobar
naslov, ti bi
se obradovala: "A, evo ga, Gero posla! Da vidim što piše!" A pisalo bi:
"Helooouuu!" Samo to.
Onda je "ratio" diga rolete i uvatija me u kravatu: "Jes ti normalan?
Zašto je ideš ljutit? Oš
da nevini nagrabuse? Oš da Bulju proguta mrak? Kol'ko je kikirikija ostalo među
ušima?" Ne
želim ja nikoga ljutit, još manje imat nevina čovika na duši pa ću po starom...
Zapalit
sviću na malom oltaru hrvatskih prozaista, pogledat muzi u dekolte i udrit po
tipkovnici. Ako je
za Ninu... Jer Nina je mrak!
Ajme šta je rujan dunjasto nostalgičan... Uvik me spopadnu neke čežnje i uspomene na
toplinu
djetinjstva, pa sam valjda zato iša kopat po starim knjigama tražeći ne znam šta.
Naša sam
prvi pisani dokaz osobnog smisla za sarkazam. Imam neku staru knjigu iz trećeg ili
četvrtog
osnovne - "Čitam ćirilicu". Obiluje srbiziranim uputama tipa: "Slovo 'i'
javlja se u našem
jeziku veoma često. Zato treba da ga i u ćirilici naučimo." Sam koncept tih
zadataka nekako
je podcjenjivački da sam, kod pitanja: "Sada ćeš, osim latinice, naučiti i drugo
pismo. Kako
se ono zove?", izrevoltiran dopisa: "KOJE IMBECILNO PITANJE!" Nisam
ima ni banku, a već
otrovan.
Da u privatnom životu imam muda ko za struku, di bi mi bija kraj?! Prekjučer sam puca
od ponosa
jer sam uspija... Jedanput sam već pokuša izvadit umnjak, nije išlo do kraja, ali to
popodne... Bilo je zajebano jer, prvo, zub je cili isplombiran pa su mi u klištima
ostajali
komadići krune i amalgama i, drugo, jedan korijen je zakrivljen što znači da se mora
raskolit
od drugoga pa svakog zasebno van. Uzea sam bušilicu s dugim svrdlom i navalija ko
kineski rudari u
urušavajuća okna - bez izvrdavanja. I onda su popustili, jednoga sam korjenskim
klištima, a
onog zajebanog polugom što ima držak ko vadičep. Da znaš koji je to feeling izvadit
osmicu... Iznutra me grijala djetinja radost, na ramenima fina težina postzahvatne
patine, pa
još kad kažeš: "Drž'te tampon 20ak minuta i ne ispirite ni toplom, ni hladnom
vodom da se
formira ugrušak..." Koga ne bi raznježilo? Inače, šef je prošlu sridu reka da ide
kod neke
tehničarke vidit kako se bruse zubi za full-keramičke krunice. Triba se vratit za dvi
ure, a
nema ga već deset dana. Mobitel - isključen. Sad sam ja šef.
Posa nekad može dovest u usrane situacije. Baš mi, dok je vatala anestezija, priča
jedan
pacijent (on je vojni ronilac) kako su, kad su tražili nekog pilota helikoptera što
je nesta kod
ušća Neretve, naletili na leš jednog ribara koji je isto tako nesta, samo nešto prije
i uz
manje pompe. Jedeš li? Uglavnom, na truplu je bilo masu puževa volaka, gostili se
mrcinom, a
pacijent-vojni ronilac od tog dana ne može smislit školjke i sl. za spizu. Jer ribe
su, zapravo,
strvinari, pojest će sve što padne na morsko dno i ne miče se. Čak i govno. Ili
govna
plutaju? Posli mi je donija kutijicu ronilačkih čepića za uši. Da imaju toga na
bacanje, a
ja se konačno mogu usudit probit svoju granicu urona od 3ipo metra. More je još
toplo...
Gleda sam onaj film "Cinderella man" o nekom boksaču kojem su Velika
Depresija 1930-ih i ozljede
desne šake pokopale karijeru pa se, kad mu niko nije dava nikakve šanse, uspija
vratit u krug
izazivača i osvojit titulu prvaka svijeta. Glumi ga Russell Crowe, a ženu mu Renee
Zelwegger.
Fajtovi su stvarno dobri, ali... U vremenu začetka Rooseveltova "New Deal-a"
za rasturenu
američku ekonomiju, Hitlerova "Der Neue Deal-a" za Židove, kad je kosila
glad, nehigijena i
zima, jel realistično da muž pogleda ženu nježno: "Danas su na dokovima uzeli
samo pet
ljudi. Opet ništa od posla", ona odvrati puna ljubavi: "Isključili su nam
struju jer dugujemo za
četri mjeseca, a Howard već nekoliko dana kašlje", i poljube se - poljube se ko
prvi put?
Jebeš Russellovu sposobnost transformacije, a i ta Renee nikako da odlipi od:
"You had me at
hello..." Neke glumce obilježe uloge, a neke jedna jedina rečenica. Obilježi i
sjebe...
Umra je Branko Mihaljević, autor "Zeke i potočića", popularne i vrlo
depresivne pjesmice za
djecu. Potoci su prestali žuborit, zečevi su pred dupljama spustili trobojnicu na po
koplja, a i
lišće salate je iz pijeteta zatvorilo puči. Čeka nas hladna zima.
Dobili smo novu susidu. Skompala se sa starom susidom i sad njih dvi izgaraju
kalorije glasnim
ogovaranjem. Izgaranje - veliko.

Čikiju isključilo telefon. Halo, T-com?

Do slušanja!




DARKOV R.E.M. REGISTAR (4.10.2005.)

Došla je jesen. Malo puše bura, malo jugo. Kad puše jugo, nebo je sivo i pada kiša.
Kad
puše bura, ne pada kiša, al je nebo isto sivo. Valjda zato što ima puno oblaka i još
ako
negdi daleko na jugozapadu puše jugo, teže je i te oblake otpuhat. Jer se gužvaju.
Zahladilo
je pa je ugodno za spavanje. Pokrivam se s dvi dekice. Jedna je oker, druga boja
cigle s igrom
geometrijskih likova. Svaki put kad se pokrijem dekicama, protrljam tabanićem o
tabanić i malo
prdeknem. Da se osjetim prisnije. Zašto mi onda Stoja padne na pamet? Zato što se
uvik dera na
mene zbog prdaca. Zaspem tek kad odagnam Stoju. I usnem. O šumama. Šume su najvažnije
biljne
zajednice. Miljuni stabala izlučuju kisik i vlagu stvarajući kišu i pročišćavajući
atmosferu. Zbog toga su šume važne za postojanje svih živih bića na Zemlji. U
unutrašnjosti Hrvatske, u nizinsko-brežuljkastim krajevima uspijevaju šume hrasta
kitnjaka. Ja
sam jedan mali žir na hrastu kitnjaku. Meni i mom susidu (isto žiru) zaklon od kiše i
sunca
čine dva lista. Tako ja i moj susid žir besidimo nešto ne obraćajući pažnju na
listove,
kad stablu priđe drvosječa: "Zdravo da ste, žirovi! Sad će vam besidit
Stihl-ovka!"
Drvosječa zakurbla pa počne i ta besida. Dobro šta Stihl-ovka besidi, nego sve se
trese, a i
deblo odvajajuće krcka. Nema obrane od neargumentirane mržnje bez granica. Uhvatim se
za kapicu i
okrenem zabesidit notu zdravog komunalnog gnjeva svom susidu, ali on više nije tu.
Ostala mu samo
kapica. "Bože, koji Šiptar", nasmijem se i tresnem zajedno sa svima o lesno
tlo. Drvosječa
resko uzvike: "Pobjeda radu! Gonjaj deblo!" - vjerojatno je iz dalmatinske
Zagore. Nas nekolicinu
što smo ostali ležati na lesnom tlu prezrivo su gledali žirevi sa stabla. Poslje smo
čuli da
nijedan nije preživio užase "Oriolika". Pada kiša i tlo se pretvara u blato s
okusom lesa.
Brijemo na banje, ljekovite sposobnosti i antireumatizam dok nas ne skupi lovac
Pepuljko, polubrat
lovca Luke i velika pijančina: "Zdravo da ste, žirovi!" Zašto ovaj uvod zvuči
nekako
zlokobno? "Bićete moji posebni gosti!" U kući nas je čekao lovac Luka,
polubrat lovca Pepuljka
i velika izjelica: "Poslala baba po Crvenkapi sačmu i vinčinu. Raspiri vatru i
van te žirove!
Opterećuje me karizma izjelice." Lovac Pepuljko raspiruje vatru i vadi nas van.
Onda smo im
zaplesali na tavi i u tom trenutku prekida se san... Dora bi u svom dnevniku sigurno
napisala:
"Jutros sam se probudila s krive strane krmelja..." Ja nisam Dora, ovo nije
subotnja "Slobodna", a
java je ionako u domeni Đermana Senjanovića. Ćiće.

U Kolje u polje!




«AVIAN FLU» CAFFE (30.10.2005.)

Evo teorije urote...
Znaš da se sada po novom zakonu u ambulantama, i zubnim i opće prakse, mora plaćat mjesečna
participacija od 30 kuna, a krivo se misli da to Vlada radi jer više ne zna kako
napunit državnu kasu. Ne, na taj se način pokušava spasit Hajduk od financijskog pokopa (duguje vjerovnicima
oko 37 miljuna kuna) pa će se, eto tako, namaknit solidna lova, spriječit pretvorba kluba
u d.d. i
otpravak u četvrtu ligu. Osiguraće se i glasovi jer Dalmacija je regija, realno,
najveće gospodarske propulzivnosti. Ima i onih koji lovu traže smjesta, ko Mornar npr., al njemu su
namistili Stefani Hohnjec, Stefani je Mornaru namistila sise, pod nos ovkors, i sad je on zaboravija na potraživanja, a što i ima potraživat kad mu je
fino, toplo i meko. Osim toga, iz uprave Torcidinog objekta adoracije (malo se preseravam
a la Z. Gall) dodatno su instruirali malu Hohnjec da upiše ekonomski faks i,
svim adutima svježine svoje mladosti, pridoda menadžerski izbrušen intelekt te postane opasno
oružje-igračka
u rukama Štimca, Grgića & co. Protiv drugih
individualnih potraživača. Štimcu, iako za javnost povučenim sa svih važnijih pozicija u klubu,
povjerena je uloga terenskog kršitelja oponenata ove politike – nedavni incident
u «Ludnici» posljedica je jednog verbalnog žalca koji je, očito, uboo osjetljivo misto i samo je dokaz
koliko ozbiljno Igor shvaća svoju zadaću i koliko su utjecajni Hajdukovi drmatori.
Zapravo, kad se situacija sagleda iz drugog kuta, dođe se do zaključka
kako je prosto nevjerojatno u kojoj mjeri stranački aparatčici, s pozicije
nogometnog kluba, slijepim zalogajima osobne gramzivosti
mogu diktirati poteze stranke na državnoj razini. Stara je kurva rekla mladoj:
«Kada počneš svršavati s mušterijama, vrijeme je da se povučeš iz posla.» Vrijedi li to i za politički kurvarluk?
E, da je živ Wild Bill Hickock reka bi mu da su ti tipovi gori od Teksašana i da bi ih
trebalo sve počistit. A Wild Bill nije volija Teksašane, Teksašani se nisu volili kupat,
Teksašani su i smrdili, plus su pozdravljali s «Howdy!» što je Wild Billu osobito išlo na živce.
Cili život se potuca Divljim Zapadom, od manje do veće vukojebine, u nekima je bija šerif,
a s ozakonjenim pravom na rabljenje Coltova bija je još divljiji. Kako mu nije tribalo puno da plane i počne praznit bubnjeve...
Već je prerasta u legendetinu,
kad je obolio od glaukoma i rasturan žestokim glavoboljama se «skrasija» u Deadwood Gulch-u,
kampusu za zlatotragačko-kockarsko-kaubojski šljam s malim China-townom u koji je
Bill često zalazija na upušavanje opijumom.
I tako su dani prolazili u pušenju opijuma, kartanju, tučnjavama, pištoljanjima
i povremenom ševom s Calamity Jane, a onda ga je sin jedne ženske, s kojom je prije bija i
u koju se čak i zaljubija (a sve to sa zaljubljenosti samo ga je zbunjivalo),
upuca iz derindžera. U potiljak. Prvi put da je Bill sija za kartaški stol okrenut leđima
ulazu u saloon i eto mu ga na! Žestoki unionist, reka je da se nikad nikome ne ispričava
i da neće dozvolit da ga ubiju
ko predsjednika Lincolna. Pa, u Abeov potiljak barem nisu pucali iz igračke...
Ako me išta gura kroz sivilo i rutinu, onda je to radio KL, najbolja stanica u
Hrvatskoj ever. Prije koji dan na poslu sam sluša Vedrana Limića u «Podnevnom timbru»,
došla mu u goste Mita, urednica osmoškolskog lista «Štreberko», pa je složija
s njom jedan interview. Pita ju je
jesu li joj privlačni Kinezi, bi li ikad mogla bit s crncem i što ona misli da
nedostaje Hrvatskoj da uđe u EU... Mita bi uglavnom kazala: «A ne znam...» i sigurno se
crvenila, al sve je to bilo toliko dječje simpatično da sam s guštom sidija okrenut
boljim uhom zvučniku. Izbor glazbe na KL-u – odličan, a reklame... Evo ih dvi:
«Stajali ste slomljeno pred skršenom limarijom svog automobila? Autolimarska radionica Gusić.
Gusić... Gusić... Gusić... Ili: «Da bi mali postali veliki – fast food pizzeria «XXL».
L... L... L... Za Mrtu-Trtu znaš, to je hospicij ludeža, na početku uvik puste od Vlatke Pokos «Kad će taj petak»,
ali nikad do kraja. Ukusi se razlikuju. Jedna stara Splićanka, kojoj lječimo zub,
mi kaže da sluša samo Treći program Hrvatskog radija jer ne puštaju ništa
osim klasike, da ne može zamislit dan bez Beethowena i Čajkovskog... «Volite li i vi, mladiću, klasiku», upita me.
«Dobri su mi Vaya Con Dios», kažem ja. Spominjala je i Paganinija, a šef upada da
je zadnji put u «Paganinija» bija prije osam godina kad se vratija iz Trilja di je bija
kod jednog prijatelja na žabama. Ija, ija, ja... Inače, baba je legenda, svaki put kad je zaboli zub,
trzne u stolici pa zavari. Samo slabo čuje, a mi smo malo zločesti i to koristimo.
Čekaj malo! Odakle je dokripla taj glupi refleks
podsmjehivanja nekom što iskreno gušta u lijepoj umjetnosti? Ponekad smo invertni
snobovi pa, da pokažem kako ipak cijenim klasiku, doda sam
da na kompjuteru imam malo Mozarta,
Griega, a od Čajka (rekla mi je da znalci od milja Beethowena zovu Veliki, Mozarta Mali, a Čajkovskog Čajko) jedan broj iz «Labuđeg jezera» i to onaj u kojem crni labud oboli
od ptičje gripe, i kako mi je Scarlatti izvrstan jer je virtuoz na čembalu.
To zadnje sam pročita u «Slobodnoj» u rubrici «Na današnji dan».
Treba čitat takve rubrike jer moš ispast pametan.
Čitam neku povijesno utemeljenu fantastiku. I nije knjiga loša, radnja je full zanimljiva,
samo me jedna stvar počela nervirat. Zašto su svi muški likovi visoki, snažni,
iznimno inteligentni, nježni u međuigri zvukova ljetnih noći i ubojiti s lukom i strijelom,
vješti mačevaoci, a žene... Do jedna je nevjerojatne ljepote i za «dz» oštroumnija od svakog iznimno inteligentnog muškarca.
Ludilo. Plus pisac to ni na jednom mistu ne propušta spomenuti: «Možda ne bi bilo loše
da ostaneš još dok se zora nećka i popiješ čašu vina», oštroumnost Ariane de Carenzu nije poznavala granice...
Ili: «Blaise je nakon proračunatih Robanovih primjedbi kratko pogledao Rosalu.
Na njezinim je usnama titrao jedva vidljiv smješak i osjetio je da je ona shvatila.
Uvijek je brzo shvaćala...» Onda se ja namrštim i vratim stranicu ipo nazad da opet pročitam
Robanove proračunate primjedbe, al nikako da uvatim te felšane balune. Pokunjen zatvaram knjigu...
Za radost dovoljno je biti dite. Prolazim jedno popodne Lovretskom i slučajno pogledam
u dvorište dječjeg vrtića. Prizor je sljedeći – njih sedmero side u polukrugu
i mirno gledaju dvoje na ljuljački. To dvoje na ljuljački se ljulja i piva:
«Iiijoopeet Dunaaavom plooovee...» Fascinirali me ovi u publici, tako su djelovali dostojanstveno
dok su prljali
majci gaće na guzici da bi ih slobodno stavija u promo-spot za poziv glazbenicima
širom svijeta na koncertiranje u Lisinskom. Cili dan se smija. Kako dici malo treba za dobru šemu...
A opet, Kinky Friedman je reka:
«Najveća zapreka za uspješan život je sretno djetinjstvo.»
Samo, pitanje je kad želimo da nam bude bolje. Sada ili kasnije?
Deklariraj se
kao gay i ništa više neće bit o-kej! Ono što su gejevi napravili s izlaskom gay-deklarativne liste
bez ijednog prezimena bilo je – baš pederski. I sva ta prenemaganja s pride-paradama
i isticanjem vlastite posebnosti zbog spolnih preferenci toliko mi idu na g-hurac da... Peškirići,
živite u takvom vremenu i što sad oćete?! Mada nije uvik bilo tako jer pederastija
se u doba Aleksandra Velikog (kako pripremim temu za pokazat znanje iz povijesti, sic!!!)
idealizirala u odnosu
na ostale odnose. Falangu nije samo držala disciplina u formaciji, nego i saznanje
da ti na leđima počiva pogled pun ljubavi i topline jednog hoplita iz nekog reda iza. Istina,
to ju je nekad i rasturalo,
al štaš... Onda papa zagrmi da neće on pedere u Crkvu, što je, reka bi, rasističko-glupa izjava
(jel' važno što si ako se predaješ
Bogu na službu?), kao toga u Crkvi uopće nema (zaboravljaju oni kako je u «Imenu ruže»
brat Berengar gleda mladog brata Adsona - laičkim imenom Christian Slater, a s bratom Adelmom je to
otišlo i malo dalje), pa pederske udruge graknu na Ratzingera umisto da ga puste
da se valja u vlastitoj gluposti. Baš pederski! Ili... Štooooo? Dorino Manzin odlazi u sjemenište?
Nego, imam ideju kako bi se Ratzinger i gejevi možda mogli pomirit – u Gorskom Kotaru
ima jedno selo, zove se Rim. U njemu živi dvadesetak seljana, a svi se prezivaju Papa.
Nek se oni deklariraju ko homići, samo što bi ovaj put na listi tribalo izać i s prezimenima...
Kako se bliži Božić, imamo sve više i više protetike. Komično izgledaju ljudi s izbrušenim ašima i dujama za most – kad se nasmiju, liče na Borisa Karloffa
u «Nosferatuu». A što bi, recimo, bilo da dođe vampir u zubara? Sidne na stolicu,
otvori usta, upali se ono svitlo, a njemu se glava pretvori u prah...
Capricorn power! Uvatilo me statističko-horoskopsko ludilo, gledam u kartonima
koji su pacijenti po horoskopu Jarci, nema ih puno, al su dobri i zahvalni za
radit. Phje, žena koja mi je dala prvu i jedinu manču, ne samo da je Jarac,
nego slavimo rođendan na isti datum. Nije to slučajno. Točno 47 godina je starija od mene...
No, znak u kojem su persone od doktora Mengelea do Elvisa (isto 8.1. ko i ja!!!)
čini da budem oprezniji
pri izvlačenju zaključaka. Dakle, proširit ću potragu i na ostatak zodijaka
pa predložit Maji Ezgeti da napišemo zajedno knjigu koja će zubarima diljem svijeta pomoći
u prilagodbi pristupa Vodenjacima, Lavovima, Vagama itd.
Jesi se ikad pitala
koja je vjerojatnost da će ti ćer, ako je nazoveš Nives, bit bublasta kad odraste?
Imamo jednu pacijenticu Nives koja je baš bublasta i simpatična. Žena koja
obrađuje račune za ordinaciju se isto zove Nives, u faci je bublasta, onako ko Droopy-D.
Sestrina zubarica Nives je, naravno, bublasta i sva je punačka. Ako to nešto ne dokazuje...
Ines je nešto sasvim drugo od Nives. Ines je gola kost i kiselina...
Sinoć sam
bija na dežurstvu, od 7 navečer do 7 ujutro, a to ti je poseban trip.
Ko dođe nadrkan je od bolova, nesanice i nemoćna bijesa, a moraš biti strpljiv, ljubazan...
Vadim jednom čoviku očnjak i valjda je moje prste zaminija s onim drvom što se ljudima daje u
ćunku kada jako boli pa me još i ugriza oštrim zubnim ruinama. Nevjerojatno.
Cilo vrime je nekako depresivno stenja. Poslje sam mu savjetova da to što prije
sredi i koliko toliko spasi ono što ima. On da nema vrimena, mora radit...
Kad mu je sestra išla naplatit administrativnu taksu, izvadija je iz zadnjeg žepa
tako brutalno debel mac love – jedan od onih tipova koji se ubijaju radom dok ne prestanu trzat.
Trebam li reć da je izgleda ko skitnica? U čajnoj kuhinji gledam cjenik
artikala za higijenu usne šupljine i,
to je bolesno, čak imaju čačkalice
s dodatkom fluora. Ko zna dolaze li u onim tubama s malom rupicom na vrhu...
Uglavnom, kako fluoru treba neko vrijeme da počne djelovat, i čačkalicu je preporučljivo
držati u ustima malo duže – fluorine impregnated toothpick redneck nation... Nisu skupe. Da nabavim jedno-dva pakovanja?
Kad nam je postalo dosadno, napuvali smo balon od rukavica i napucavali ga u čekaonici. Doša doma i odma oša leć.
I to je to. Ništa osobito u Splitu, gradu zidića, jeftinih općinskih stanova na Pjaci,
plavih svitala pod trapovima BMW-a, jedrih folk vibri s koncerata Nede Ukraden, a i nekog luđaka koji po Gripama truje mačke nervnim otrovom...
Jebešga, na snazi je međunarodno tromjesečje okrutnosti prema životinjama.


Novčano sam satran – jel znaš još nekoga kome u tjedan
dana pauk dva puta digne auto? Prvi put jesam bija kriv, ali drugi – di moš parkirat u Splitu ako ne na trotoar?

Iscidija sam i zadnje literarne atome. Pozdravi tamo ljude.

Aj živila!



P.S. Znači li «slobodan ko ptica» to da si na krilima dok sereš?




XMAS SPECIAL (20.12.2005.)

Muza me odjebala! Misec ipo dana nisam ništa napisa, počnem nešto, mučim se
pa pobrišem sve. I Davorka ima isti problem s tim da njezina kriza traje još od «Cvrčaka».
Idući odlomak (do «Susida iznajmila stan...») je ogledni primjer kako to ispadne
kad kapne neloša ideja, a inspiracije za finiš naglo nestane...
Apsurdi. Baš slušam na radiju neku nagradnu igru – «Gorenje» nagrađuje, ljudi zovu
i tuže se kako im crkavaju žarne ploče, mašine puštaju vodu, lupa centrifuga,
frižideri griju... Problemi kućanstva u for gasu. Ko se javi u eter
s najpotresnijim kvarom, dobije
nagradu od «Gorenja». Onda je nazvala jedna žena da joj pećnica grije samo odozgo,
plus je od «Gorenja»,
pa su se oni u studiju zasmijuljili a la zgažena limeta, na što se ona zasmijuljila udvorno i
uz «lijep pozdrav» poklopila slušalicu. A meni slatko... Ma, zamisli reklamu – dva šnicela gmižu pješčanom
pustinjom po najvećem suncu: «Šta je uparilo! Pijesak je nenormalno vruć - znaš kako mi je ispeklo donju plošku...» «Je, je, nismo smili bižat iz pećnice!»
Kučka.
Susida iznajmila stan nekom mladom bračnom paru i stvarno su kul. Kad god dolazim
kasno doma uvik se čuje
neka lupa - vrata, lonci, koraci... Jedan put sam ih čua kako se svađaju oko
programa na telki. I jedno i drugo su vikali, a malo kasnije pustili neki tihi jazz.
Ne zanima me ko je popušija, izvuka kraći kraj, služi li im možda jazz ko flaster za kompromise,
koliko je vodootporan i drži li dobro na pregibima... Za obe je strane gubitak rješavati
svađe kompromisom – posebno one trivijalne. Jer tad najviše nervira. To ja mislim. Na ove riječi
I. Mašek složi facu a la limeta pred gaženje, a ti je zagrliš. Potez gada, al takav si, zgromio te Jahve limetama!:(
Ta dica...
Rastu ko gljave posli kiše. Na primjer, ulazim u portun i naletim na nekog momčića: «Evala»,
on će meni. «Bo' bog», odvratim mu. Tek mi kasnije došlo u glavu da je to mali Srđan,
samo što nije više mali, jer šest godina ga nisam vidija i promjena je drastična.
Full dobro odgojeno dite, samo još jedno vrime treba raskrstit s tim «EVALA»,
«EVALA» je pozdrav starih Splićana i ne rabi li se u odgovarajućoj dobi može djelovat ko manjak respekta.
A i postara te.
Stojim na balkonu, promatram auta na parkingu, ne razmišljam o ničemu.
Izlazi iz Corse neka riba, napućim usne: «Uuuu, dobre pič...» Čekaj malo, djeluje mi poznato...
Ovkors – mala Ana iz portuna 9, na graničara smo je uvik prvu gađali da ne smeta u polju,
a vidi ti to sad... Okrenija dlan, pogleda liniju života. Otiša zapalit...
Da znaš koliki je Gremlin, usra bi se – prerasta me plus je zabrija u veslanje, dobija u ramenima
i nema više ruke, nego ručetine. Strah me da mi ne počne vraćat za sve one bubotke
i vatanja za šiju, reka sam mu ja da ga tako čeličim, al počne li povezivat,
nadrlja sam. Prije par dana ga je neki mali iz razreda na odmoru pogodija lepinjom u oko,
ostala je hruskica i malo oštetila rožnicu pa sad nosi zavoj i maže oko antibiotskim mastima. Treba bi ga posjetit.
Što je to sa školarcima u Makarskoj? Prvo mina u kapunjeri za dežuraše, pa nožem
na profesora iz hrvatskog. Bi li se to dogodilo da su izostavili «Germinal»
iz obvezne lektire za treći srednje? Nikako, krivo je društvo u cjelini. Tako je!
Ako krivicu usmjerimo na zbirnu imenicu s dodatkom «u cjelini», raspline se, postaje beznačajna i ruga nam se kenjativnim «bleeee».
Pa onda kažu kako se s djecom ne razgovara, kako ih niko ne sluša, nema dovoljno defektologa,
psihologa... Može li se uopće pričati s tim bukvalno sugestivnim maloumnicima? Ne bi pomogle ni male serije ćuški, jer lica su im puna akni koje ublažavaju udarce...
Krivac je prije pojedinac negoli društvo u cjelini. Priča nam jedna pacijentica, inače
predaje engleski u srednjoj grafičkoj školi, da je upozorila svoje učenike:
«Lipo vam govori ona iz «Tommyja» (sićaš se lubenice petkilašice za petu obljetnicu?)
što vam prodaje alkohol, da bocnete još kojeg profesora, pa će oni u štrajk, neće bit škole
i onda udri brigu na veselje.» Oni su joj rekli: «Ne prodaje nam ona alkohol.
Ona je na salamama.» Oslobađajuće li tuposti...
Okrenilo na buru. I to me raduje jer južina sa svom svojom gnjilobom udara u Splitu
jače nego igdi di puše. Jedino mi kod bure smeta što smrzne ruke, a kako imam
osjetljivu kožu, uvik dobijem ragadice u intetriginumima. Inače, sve drugo
je super, i to što je zrak čist, nebo vedro, a Brač i Šolta se vide superjasno.
U stanu se sobe ne griju pa je buđenje s rezanjem u struku i prsima zbog hladnoće
nešto što te podsjeti da u tvojoj zgradi nikad nisu stanovali oficiri vojske bivše države.
Al gušt je krmit u takvoj sobi, lipo se ušuškam ispod par dekica
u položaju fetusa i derem do podne, jedan, jedan ipo kad radim popodne, odnosno do sedam i trideset a.m. kad sam ujutro.
Kod ušuškavanja volim taj osjećaj skučene topline, pa ako skrenem malo tok misli,
čini mi se da baš to volim kod «Zvjezdanih staza» - najdraže su mi epizode
u kojima bi se osjetilo koliko su sami u kašetici od tritanija,
duritanija ili koje druge slitine dok putuju svemirom.
Jedna takva epizoda je bila kad su trebali deaktivirat Oklopnjaču, kardasijanski
balistički projektil za turbodestrukciju i resetiranje evolucije što je zaluta u Delta kvadrant
ili ona o starcu i starici koji su jedini preživjeli planetarnu katastrofu bez da su je uopće bili svjesni, na kraju je ispalo da je starčić bio kriv za sve, jer nije on, zapravo, bio starčić, nego neko čudno i dugovječno biće – ova je bila posebno bajkovita,
sićam se, tako smo se dobro udimili i svi smo ostali paf, čak je i Zecu bila jebena
iako bi on uvik reka: «Opet gledaš gomilu utegnutih kretena?» Lupanje šakom o ormar:
«Ima dima? Ostaću onda...» Jel znaš da su uz zvjezdu, u čijem se sustavu po seriji nalazi Spockov planet,
astronomi otkrili plinskog diva – a di je plinski div, trebalo bi bit i manjeg kamenja...
Uglavnom, trekkiji podivljali od sreće i traže da se plinac nazove Vulcan, lako moguće da će im udovoljit.
Serija je super baš zato jer gura ideju pacifizma, promišljeno diskutira o
novome u što znanost zabada nos (npr. kad je Riker na jednoj svemirskoj stanici nabasa
na dvojnog sebe jer se kod teleportacije zraka djelomično reflektirala) i naglašava
važnost tolerancije i poštovanja koje trebamo imati prema životu u ma kakvom obliku on bijo,
sve začinjeno sporadičnim dašcima 20. stoljeća, koje i jest bilo najluđe - ko što je hololik biljariste Gaunta Garyja reka B'elanni: «Ne znam što žene vide u žigolu.
Ja drukčije postupam s njima. S damom kao s droljom i obrnuto. Uvijek upali. Ti se držiš ko velika dama...» Tipični divljak de la 1900-te...
Eeeeh, šta bi da da mogu stat uz prozor i gledat one svjetleće gricule kad uđe brod u warp...
Dobija prošlu subotu na kladionici - naša se na kavici u «Arći-ja» s Antićem i Goleom pa reka potonjem
da mi složi nekoliko parova, on iskombinira nešto sa svojih tiketa i prošlo. 300 kuna.
Goleo ništa, a bilo mu je krivo – nabija očale i mrmlja nešto u šal... Inače, «Arći» je jedna rupa
na Skalicama, klijentela izgleda ko brodovlje za rezalište (eeej! nismo MI za rezalište), al prebrodiš li gađenje,
ostaje alanfordovski šarm uz mediteraneo ludež. Sidimo tako nas troje
i lagano se smrzavamo kad dolazi konobar (i vlasnik) popravit veliki
plamenac za
zagrijavanje prostora. Prišteka je bocu plina na njega: «Kako ne iđe? Moraću malo odvrnit!»
Flešalo nas odma na eksploziju pliske boce ovog lita u jednom restoranu na Prokurativama:
«Jel ispravna ta boca?» Skužija je da smo se nešto uzmeškoljili: «Je, je, dobra je ona.
Šta ćete popit na račun kuće? Doniće mala, ja iđem ća, sašija sam jutros dvanajst
pelinkovaca, ne mogu više...» Gledamo ga kako se vraća za šank i nastavlja cugat s onih par lokardi.
Pa su još pivali i grlili se. Adio, razume!
I dalje ti nije dosta Splita i njegovih simpatičnih stanovnika? Tu i tamo znam
nediljom popodne otić na Gripe gledat mali balun, trenutno je u điru malonogometni gradski kup,
a kako jedan prijatelj igra, malo je zanimljivije. Bila polufinala,
karta - pet kuna. I na njoj broj za tombolu. Glavne nagrade: butelje nekog «no name» vina
i 2 puta po dvi bakse Bavarije (financijske li moći sponzora!). U poluvremenu najavljivač izvlači i čita brojeve kad: «Imamo li dobitnika na jedan-osan-jedan-osan?» Zadere se
neko iz publike: «NOS TI POSRAN!» Ma, to više nije ni baza, to je prabaza (argerski: prafora), još otkad je ideje za standardiziranjem hrvatskog jezika. Samo šta je uletilo ko volej s vanjskim felšom iz prve pod prečku.
Okrenem se vidit lika, a ono njegovi ga tapšu po leđima i odobravaju mu. Smijem se kad god se sitim toga...
Ponekad me bole križa, a to je od posla kojeg stvarno ima puno. Posebno u popodnevnoj
smjeni – prošli četvrtak ih je bilo 24-ero, doma sam doša malo prije jedanajst uri.
Napisa si mi da si malo vrtija kanale i da nije baš nešto. Ništa nije tlaka ko endodoncija,
jedino gore od toga je tucanje kaveno-duvanskog kamenca, onog sitnog, smeđeg,
tvrdokornog. Paše mi samo onda kad prije nje rješim kompliciraniji popravak, pa da
pauziram guram igle prohodnim kanalima, 15-20 minuta posla najviše. Počeli mi nosit darove - Čudina bocu orahovice, a šjor Bogavčić iz Ražnja
dvi litre maslinova ulja i lignje što ih je diga peškafondom, sutra ih mater spušta na tavu.
Zakon! Dobra stvar je
da sam se, što se rutine tiče, odavno pretvorija u robota.
Eto, radimo skoro ko Michelangelo, a Michelangelo je za Davida radija 14 sati dnevno,
6 dana u tjednu. I tako pune dvi godine stalno u strahu: «Oću li uspit probit
rupu između desne ruke i desne strane trupa bez da odvalim komad mramora iz kojeg ću
oblikovat desnu ruku?» Danas izrađuju replike Davida s tim da majstoru pomaže po
nekoliko šegrta, rabe suvremene alate dok se Mich igra s tri dlijeta i pokojom finom turpijom.
Klesa je tako energično da su otklesotine znale letit i po dvadesetak metara.
Nakon ovih podataka nije ni čudno što je prezirao slikare, prčevit kakav je već bio, mnogi su mu umjetnici išli na živce. Leonardo osobito.
Prošlo je
više od misec dana, a tek sam sad pošteno razgleda diplomu. I onu zakletvu uz nju.
Zašto na diplomi nema boja? Onako crno-bjelo izgleda, ne bi reka jeftino,
al nekako ko da ju i nije problem dobit. Zakletva je slatko sročena - smija sam se na: «Kolege će mi biti braća.»
Kad sam čua da su uhitili Gotovinu, spopala me saturacija od 8Brk (Borka) u trenu. Mora izać na svježi zrak... Znaš kako se zvala Interpolova akcija za njegovo uhićenje? CASH - čita na Wikipediji...
Arsen je legenda. Pročita sam u Slobodnoj blic-interview s njim i novinar spominje kako mu je iz «Čaglja» najdraža pjesma «Pička s mobitelom». Čitaj:

Još je čekam pred hotelom,
Al je nema, nema...
Di je pička s mobitelom?
Što mi strašno sprema?

Ona je znak nacije.
Njene su telekomunikacije.

Još je čekam pred hotelom
Da je malo diram.
Nema pičke s mobitelom,
Ona bira, bira...



Neki dan u Mercatoru srea Davida Zeku, gura je dite u kolicima, on sad radi u Solinu, zakupija suprotnu smjenu i ita se od minusa u plus. Nije jednostavno...


P.S. ST-spazam - Split mi često čini da poželim iskočit iz vlastite kože. Ko to more platit?
Jel ti gušt ne pričestit se pa nakon ponoćke navalit na spizu? Uuuu, šta nekršćani propuštaju... Pa još zapivat lipu božićnu: «Raaadujtee see baaaroooovii...»

P.P.S. TDK = Tvornica Dinamita Krapina.

Ne mogu više. Aj' sad: zdravo za gotovo!

























- 03:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

OPERACIJA "FERDO DROP"

1) ... Prošlo je skoro pet miseci otkad sam napisa zadnji broj „Splićanistike“ koji je stvarno treba bit zadnji, kao razloge sam spomenija sve ono što navode osrednji glazbenici ili filmaši npr. kad im se malo živi o državnom trošku, a ne od vlastita rada, ka zasićenost, kreativna praznina... Nema šta, skoro su i meni suzice potekle kako sam naglo išteka struju najdražem projektu, ekipa iz redakcije su rekli da me ne žele više ni vidit i da sam stoka, čak su mi s ulice kroz zatvoreni prozor sobe itnili bovan s porukom „POPRAVI!“. Po prirodi tankoćutan, znao sam da u toj poruci ima više lirskoga jala negoli čistog vandalizma, no vjerojatno bismo i dalje ostali na suprotnim stranama integriteta (onoj artističkoj i onoj izdavačkoj) da na moju i adresu redakcije nisu počela stizati pisma, topla pisma u kojima ljudi s pravom pitaju zašto nema nečega što se još uvijek traži?
2) Javljali su se čak i čitatelji iz stranih zemalja, pa tako Butch Vrankovich, Amerikanac hrvatsko-kaubojskih korijena iz Austina u Texasu, u pismu redakciji koje deblja navodi kako mu je „Splićanistiku“ predstavila voditeljica tečaja hrvatskog jezika u lokalnoj hrvatskoj bratskoj zajednici i da je, osim što je štivo na tragu Mandokijevih screwball komedija (dakle, lako i zabavno), čitajući ga dobro naučio slaganje zavisnih rečenica te uporabu zareza. Zadojen tekstovima planira skori posjet Splitu i Hrvatskoj, ali ga zanima, međutim, preko kojih se to riječi (u verziji za američko tržište bez prijevoda s hrvatskog) potezalo cenzorskim, crnim markerom. Ameri i njihovi puritanski filtri... Pih! Dragi Butch, radi se o „jebiga“, „pičkalimumaterina“, „pun kua“, „Neslanovac“, „Riva“ i „kerumica“, usput, drago mi je što se „Splićanistika“ čita preko bare, ali napominjem da se zarez u suvremenom hrvatskom ne izgovara. A za kraj ovih poruka koje se upuhuju izravno u Gerin ego, navodim primjer Ivane Zekić, ST-apotekarke na doživotnom radu u Kravarskom koja je od M čula za „Splićanistiku“, pa dobar komad slobodnog dana provela buljeći u ove retke. Ako su je nasmijali, ne bi li bilo fer od nje vratit uslugu? Okej, znam da Xanax neće nikad ić na B-listu, al bi li mogla rješit dva-tri balona smijavca za osobnu uporabu i zimska pokućarenja? Staroj ekipi koja je uz „ST-ćanistiku“ od početka samo jedno: „Alo, di ste, šta ste?!“ Dovoljno za mir mir do neba? Ajmo sad na mesinu!
3) Bablje lito je zakon! Bablje lito mi je zakon baš zbog toga što je tad na moru najlipše. Ni auta, ni dice, falabogu, jer ništa ko to dvoje ne potencira toliko gužvu na plažama. Povremeno paranje tišine zvukom dvotaktnog unutarbrodskog motora samo je pozitivan doprinos ukupnoj nirvani. Zato mi je najdraže kad radim popodne – rano ujutro bicikla pa more, nazad doma na još uru-dvi sna, dizanje za ručak i lagano kašnjnje na posa. Tako je bilo i prije nekoliko dana. Sve po ritualu, a na posa sam doša malo iza dva, početnu gužvu smo riješili do 4 ure i više nikoga nije bilo u čekaonici. Inače, iza 4 ure obično je neka fjaka tako da i oni koji su naručeni često ne dođu što mi, zapravo, odgovara. Na miru sam sta dok težina u pet do dvanajst progutanog obida svaku moždanu aktivnost svodi na porazni ler, zavalija se u terapeutsku stolicu i vrtija palce jednog oko drugog. Fani je nedavno donila dvi-tri relativno recentne „Glorije“ za čekaoničko štivo u trenutno praznoj čekaonici, sestra se s kavicom i duvanom zaključala u WC za osoblje, Dodig je već po ure sidija u kafiću, a Fani je izvadila jabuku i izašla je grickat van ispod kestena, tako da sam se sa terapeutskom stolicom dorola nekako do „Glorije“, odrola nazad u svoj kut i počeja je listat; još jedan nastavak trakavice o Goranu Višnjiću u trokutu očinstva, onda Monika Kravić, sa sisama koje pojam dote čine suvišnim, nasmijano za „Gloriju“ o predstojećem braku s nekim Hercegovcem, četri strane „s kraljevskih dvora“ preskočija sam trenutno, iza toga je foto-izvještaj o našem jet-setu, ali listam unazad do Monike Kravić (ima tako vanserijske sise da sam se prazno zagleda u ordinacijske lončanice), opet „s kraljevskih dvora“, domaći jet-set, zatim teški šok – Fani Stipković i potomak Hugoovog Quasimoda šta igra za Dinamo i čujno diše isključivo na usta, Ognjen Vukojević, viđeni su skupa i vjerojatno su u vezi jer navodno ih zajednički prijatelji već duže vremena pokušavaju spojit, Kristina Krepela uvatila Richarda Gere-a negdi na crvenom tapetu i uspila se slikat s njim, onda su obiteljske idile, tjedni horoskop s poznatima u kurentnom znaku, odgovori na pisma čitateljica u tarot kartama, pa teške osobne bitke vođene pod fasadom uspjeha i obiteljske idile (ne sićam se više čija je bila u ovom broju) i tako sve do rubrike „Moje putovanje“ u kojoj je bija tekst Darija Brzoje o njegovom putovanju na Santorini. E sad, taj Darijo Brzoja priprema i (kad nisu Marasica i ona druga) govori vremensku prognozu na Nova TV, a ja sam ga upozna priko Marte Talijanke kad smo jedne zime u dvi noćne smjene slagali kalendare i rokovnike u nekoj tiskari na Ravnicama. Najviše što za njega mogu reć je da je na mene ostavija dojam vrlo korektnog i susretljivog tipa s probitačnom crtom u karakteru (eto da i ja nešto točno procijenim).
4) Al nemamo šta dalje o Dariju, nego o jednom kratkom pasusu iz njegovog teksta o Santoriniju. Ima tu brošurskih informacija tipa da su vrata i škure u jednom mistu isključivo plave boje jer da ona odbija komarce, da je Santorini bija prilično važno trgovačko središte, samo ga je grozan potres od prije 60 godina ekonomski i populacijski dotuka pa su se kasnije okrenili turizmu, da je rent-a-car oko 450 gena za dva dana i di se super i jeftino jede... Ali najluđe od svega mi je da se u Oiji, mistu s najlipšim zalaskom sunca, ljudi skupe na nekoj gradini utucanoj u stinu s pogledom na pučinu, i točno u trenu zalaska, kad sunce potone pod morski obzor, prolomi se gromoglasni pljesak – jer to je ipak najlipši zalazak sunca na svitu. A u pičku turoperatorske matere! Evo, već mogu zamislit na šta to liči; grupa Amerikanaca, opijena i razdražena fusnotama iz turističkih vodiča, pumpa ostatak publike: „C'mon, people! Let's give a big one for the Sun! C'mon! Ain't that the prettiest sunset in the world?! Yeah!“ i još viču ono: „Vuuuu!“, ka u Oprah showu na spomen osobne pobjede nad kilima, malo dalje španjolski pederski par nježno se grli i guguće: „Jaime, da mi sad priznaš da si me prevario, sve bih ti oprostio! Doista prekrasan zalazak“, solista Japanac ne plješće jer luđački okida digitalcem: „Još je samo malo godišnjeg ostalo. Izdrži!“, Talijani ispraćaju sunčev počinak miljardama suvišnih rečenica i ponekom šakom skupljenom u „Ma che?“ mot pa nakratko stvaraju oko sebe ozračje onih šarenih, mozaičnih TV-lakrdija u udarnim terminima na RAI DUE, neki Englezi odma nakon završetka spektakla pripaljuju po duvan i tresu se od kombinacije ugode s bezrazložnom nelagodom od upilotavanja bobija i odrapljivanja globe za njošenje na javnom mistu... Kako se postavit prema svemu tome? Što prije baca na riganje? Što je veća farsa? Ovacije ili suzdržan pljesak fenomenu koji se (bez obzira kako izgleda) događa svaki dan? Pa, meni se čini da bi (zajebancije radi) dobro bilo, uz sve one skupine od maloprije, nać se tamo u najtvrđem balkanskom sastavu, onom šta mu je uvik masno oko usta, šta ostavlja kese iza sebe, znači mi sa Srbima, Bugarima i Rumunjima, pa kad krene zalazak zviždat s dva prsta u ustima, vikat suncu: „Buaaaa!!!“ ili „Jebo ti ja mate' žutu!“ i još rutavat grleno da se zna da smo najtvrđi i da nas ništa ne može dirnit... Jednostavno, nije mi jasno kako se takve pretenciozne i, s nivoa jedne države, krajnje subjektivne gadarije tipa „najljepšeg zalaska sunca na svijetu“ efikasno prilipljuju promidžbi i turističkim aranžmanima i kako to ljudi puše. Jesam spomenija da sam iz teksta sazna kako u toj Oiji nije problem rješit vjenčanje? Jebote, kompletan soleil-paket.
5) Ima nešto trulo u tim turističkim biserima koje pohode mase, što elitnije, to trulije, prazno ko vonj friškine u stanu u kojega se tek trebaju uselit prvi stanari, ta raznolikost sadržaja te opravdavanje retuširanih slika i promo-tekstova iz brošura putničkih agencija što prevedeno na jezik uslužne djelatnosti i profita, prostituira i domaćina i gosta, prvoga koji je tu da usluži, zaradi i u datom okviru zajebe, i drugoga koji s pravom može jebat prvoga hirovima kad već mravinjak u kojem živi na petnajstak dana mijenja mondenim mravinjakom u kojem se odmara. Elem, prije misec ipo iša sam za vikend u Bol (hvala mom priki Igiću na pozivu, peka je bila odlična!), a s obzirom da je to bija vikend iza Lastova i da je feragosto još uvik traja, ukupno ozračje bilo je ko šaka u drob pa rez na lisnici. Gledam Talijane s frizevima oblikovanim smjesom gela i znoja, extraotpornima na tramuntanu, i čepaste, guzate Talijanke kako se međusobno nadopunjavaju brbljarijama, grupa Čeha sa štapima u rukama tulavo poput ovaca prati hotelskog trenera rekreativnog pješačenja (sic!), nebo puno onih padobrana što ih potežu gliseri, svako malo na plažu ispuže neki surfer, jahte, u zavjetrini kafića iz kojeg trešti glazba usluge masaže eteričnim uljima, dica, 20kn za po litre razvodnjene Fante u plažnoj menzi od kiselog konobara, a na Ratu šugaman na šugamanu sa (šta je bilo dobro, hej!) izložbom sisa, bradavica i estrogena van urbanih okova, ako nije u toplesu onda je Hrvatica, bazd zaštitnih faktora, u moru tek poneko... Tu večer, kad smo satrali svu mesinu što se ispekla i solidno se napili pa izašli vanka u disko na šetnici, kad su se sise sakrile u dekoltee, a prosječni Giuseppe i Salvatore nanili novu ruku gela na kovrče, dok sam gleda nekog lignjastog mulata kako pleše s već skuvanom Čehinjom u mjehuru od Viva hitova, bliskog kontakta te očite razlike u tenu i osjećaju za ritam, tek tad sam počea nazirati koliko su smješni furešti u svom blitzkriegu na odmor. Vrtija sam još nešto po glavi, a onda me onaj Mate iz Gitka podboa laktom: „Dobro se siti ovoga kad budeš žuga da ti ne valja O'Hara!“ Ne mogu reć da me to oraspoložilo, al ajmo reć da sam se osjeća ko tele kad skuži da je izbjeglo klanje i da se može slobodno razvijat u kravu, itekako svjesno da će prije ili kasnije biti svedeno na kocke za juhu. Remixevi su se pretvarali u kakofoniju. Zato sam izaša vanka, popiša se iza bora i samo da ublažim udar na čula počea vrtit po glavi ugođaje ovog zadnjeg Lastova; Mamila, dok mu na čelu izbijaju grašci znoja od nadrkanosti jedva potisnute osnovnom poslovnošću, kako grunta nešto u bradu, otoka nezagađenog apartmanima i širokim cestama, di te boli kua šetaš li u šporkoj robi i koja je ura, di je vrhunski rest&relax, di su svi zdravo i pozitivno raspoloženi, di Bolek kara Loleka ili je obratno... Ko će izdržat još 46 tjedana? Dobro je reka Bocika kad smo se ono iz Hvara vozili busom za Starigrad; sidili smo priko puta jedan drugoga, bus je ispravlja iz okuke i puknija je pogled na Vis i otvoreno more, daleko u izmaglici od sparine jedva se vidilo Lastovo. Bocika je upra prstom u tom smjeru i kratko zažmirka: „Ono je moj škoj...“ „I neka za turoperatore uglavnom ne postoji“, dodat ću ja. Neka im je daleko i zabačen...
6) Hmmm... Njima bi možda tribalo udrit kontru, možda bi tribalo udrit kontru još originalnijom ponudom, pa ako je onaj Domagoj iz Zagreba moga otvorit hostel, šta ne bi ja turističku agenciju? O tome smo davno pričali ja i Rašo Ustaša kad smo bili u Istanbulu za jednu novu godinu, ideja je inicijalno moja, al on je predložija ime – „Top Boys Travel“. Stvarno zvuči ko meka za kretene, ali zato što bi to i trebala bit. Evo šta bi se npr. nudilo za nodoplatu na osnovni aranžman u Istanbulu; vatanje Turkinje za dupe usrid bila dana, noćno kupanje u Bosporu (tu ne znaš pluta li meduza ili itnuti goldun, a puno je i jednoga i drugoga), pljucanje policajaca u facu (uvik su s automatima, a višegodišnji boravci po turskim zatvorima nisu u ponudi). Može i Pariz; itaj bovane s „Top Boys Travel“ logom na onu piramidu isprid Louvre-a, baci pomu na Mona Lizu i guštaj u muzejskom alarmu, ajmo u Švedsku; izdvoji se iz grupe i nasprejaj više puta „Fuck Volvo!“ u strogom centru Stockholma ili zatakni šest-sedam štapina dinamita za gaće i s fitiljem u jednoj, a duvanom u drugoj ruci, odi na neko krcato švedsko misto pa zapriti daš se detonirat na daju li ti Nobela za matematiku. Taj Nobel naravno ne postoji, al koliko racionalno djeluje individua opasana dinamitom? Putujete s nama u Amerike – supertopla preporuka agencije „Top Boys Travel“ je solo noćna šetnjica crnačkim kvartovima Detroita u Ku-Klux-Klan nošnji s gorućim križem i uz lagani country – ne znači da nisi crnjo ako sviraš bendžo, kauboju. I na kraju, za momke čeličnih živaca i otpornih želudaca koji žele nešto onkraj pustolovine, za one koji su odavno shvatili da su živopisni tropski otoci puki marketinški trik majke prirode, kao i za mrzitelje dinamičnog obzorja, vodimo vas svake veljače, cijelu veljaču u Osijek. Sretan onaj komu se poklopi prestupna godina! Možda baš 29. dan uspijete konačno vidit Pečuh, a zadnji lunch-paket i Glock s metkom u cijevi uračunati su u cijenu. Jer kao što glasi agencijski moto: „Ako je putovati najljepše, zašto se, uopće, vraćati s putovanja?“ Zato smo dobro razmislili i odlučili se još i za veljaču u Pečuhu – tamo vas čeka naš ljubazni Ištvan sa svim onim što biste od nas dobili u Osijeku. Ali sjeverac garantiramo.
7) Hijene. Životinja kojoj pridružujemo to pomalo jezovito ime ne asocira nas na ništa dobro. Ako se mene pita, najodbojnija stvar kod hijene nije ni njezino glasanje, ni gadljivo inteligentni kurvarluk čopora sa zajebom za ostale serengeti-vrste zbog životnog stila najoportunijeg lovca-strvinara, ni ružne pjege, ni čuperci krzna na grbi, ni kratke stražnje noge, ni ružni mladunci, ni ralje koje tek povremeno trgaju nešto svježe, ne, ništa mi to nije toliko odvratno koliko onaj njihov uporni, klackajući, grupni kas dok patroliraju i vare... Ali kolikogod dokumentaraca o životinjama savane gleda, skoro niti jedan se nije bavija isključivo njima, dapače, uvik su se marginalizirale i predstavljale ko negativci koje će npr. gepardu, dok se odmara i dahće od sprinta za antilopom koju je ipak uspija zaklat, doć i uzet zalogaj isprid usta, a ovaj ih samo može gledat kako idu ća s mesom i još mu vare... Prije nekoliko dana sam na National Geographicu naletija na dokumentarac baš o hijenama, pratili su neki mali klan, a jedan od snimatelja im se uspija toliko približit i pridobit povjerenje da su mu čak dopustili da češka mlade pod njuškicom. I zapravo su fascinantne beštije; klanovi su ustrojeni po principu matrijarhata sa svojom kraljicom, ženke su, dakle, glavne, a muški su (bez obzira što su i oni lovci) po ponašanju manje agresivni i vizualno se od ženki razlikuju samo time što su sitnije građe. Po klanovskom rangu su zadnji, čak iza mladunčadi pa se u tome rasporedu redaju na strvini. Ništa kod hijene nije normalno, tako se za mladunce dugo vremena ne može reći jesu li muški ili ženski, odrasle ženke imaju lažni kurac koji može bit dug i do dvadeset centimetara, a funkcionira kao porođajni kanal, hijenin probavni sustav je tako učinkovit da nutrijente mogu iscidit iz najstarijih kostura, a seru možda najčistije govno od svih sisavaca – bjelkasto je, prhko, gotovo da i ne smrdi (za razliku od vlasnika) i, kad se skori, praktički je čisti kalcij iz provarene kosti...
8) Ne samo autor ovih redaka, nego i kompletna redakcija „Splićanistike“, bogatiji za te vrlo zanimljive činjenice, odlučili su, nakon kratkog i žučljivog dogovora na rubu incidenta, darovati svojim čitateljima priliku da daju prijedloge za „Kopnenu beštiju godine“ kao i da glasuju za svoje favorite pozivom na redakcijski telefon ili e-mailom na našu adresu. Budući da je ovo povratnički i u neku ruku svečarski broj „Splićanistike“, suludo bi od nas bilo ne nagraditi vašu vjernost. Kandidati će se predstavljati na službenoj stranici „Splićanistike“, a svi vi cijenjeni čitatelji koji budete sudjelovali ulazite u bubanj i imate priliku osvojiti primjerak „Kopnene beštije godine“ – npr. pobijedi li hijena kompjuter će nasumce izabrati tri osobe koje nisu nužno morale glasovat za hijenu i ti sretnici mogu svaki dan očekivati dostavu krupnog, društvenog strvinara s inteligencijom primata. Napomena: svi oni koji više vole ulješure, orijaške inćune i trpove, morat će se strpit do nekog od idućih brojeva kada budemo birali morsku beštiju godine. Ostali, šta čekate?! Ajmo telefone u ruke, tipkovnice pod prste...
9) Prije nego zaključim za ovaj put, još samo nekoliko redaka o rođendanu Zdehe i Zdehine kojeg su slavili na Majdanu. Vrime je poslužilo, poslužija je i gornji tok Jadra za ladit cove i vinčinu, a ja, Goleo, Vuja i Jelena stigli smo taman na vrime da se skupa s osama poslužimo mesom drito gradelanim. Zadnji su nam se pridružili Bocika i Bifa i nakon neobavezne ćakulice bacili smo s mojim mantelašem na graničara. Inćuni su doslovce od repa do glave počistili Srdele i bacili ih mačketinama (ni za pizzu nisu bile dobre) – bilo je 2:0. Kako povijest pišu pobjednici, evo onda Bocikinog drafta za sastav Inćuna: Mile (graničar); Bocika, Jelena, Nevenka, Bosanka (trkači u polju); Nina, Gero (zadnja linija). Iako su nakon poraza u prvoj partiji Srdele mijenjale na poziciji graničara (Elez Junior umisto Zdehe), jednostavno nisu mogle naći protuigru vrlo pokretljivoj i discipliniranoj zoni Inćuna. Zadnji Elezov život izbijo je divljačkim hicem u prsa upravo Gero kojemu je, kurioziteta radi, to bijo i jedini „strike“ u posljednoj partiji. Jedva čekamo nove oglede, ali kako sada stvari stoje, Srdele će dobit Inćune onda kada Mani Gotovac uspije čisto kazat: „Rrrrrrrr...“

- 23:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.