Tražija sam Kunderinu «Nepodnošljivu lakoću postojanja», da je kupim, još jedanput
pročitam i imam, a slučajno sam se uvatija listat njegov ogled o umjetnosti
romana - i van beletristike je jednako pitak, zanimljiv, izraza začudno složenog u
jednostavnosti (opa! literarno seruckanje!!!sic!). Na 31. stranici stoji
misao nekog Gombrowicza po kojemu «težina našega jastva ovisi o broju stanovnika na Zemlji.
Demokrit je tako predstavljao četristomiljunti dio čovječanstva, sam autor dvijemiljarditi...»
Neobična ideja, učini da zastaneš. To sigurno. Samo, problem je što život,
a osobito život u ovom gradu, odbacuje metafizičko elegancijom bovana koji leti kroz
prozorsko staklo – odma posli knjižare sam otiša u cyber caffe, surfam, razmišljam
o tome kako težina moga jastva svakim trenom biva manja, o značenju težine i jastva zasebno, a iza mene sidi neki tip,
vaterpolist,
i dere se na mobitel: «Ma, zgazićemo ih, stari! Ako smo mogli dobit Mladost,
šta su oni?! Samo pazi, biće cipe! Sidruni su u startu najebali! ... 'Ko? Zajebaješ? Ma, puca mi kur...»
Njega sam vidija i nešto kasnije te večeri u O'Hari kako se probija kroz gužvu
i okreće nekom poznatom: «Di si, legendo?! Šta 'e», sve garnirano ogromnom besom...
A u trenu spajanja šaka, trenu koji je, istovremeno, besino kretensko ostvarenje
i uminuće, svatija sam (iz razloga koji je vrišteće prisutan, ali
nedovoljno jasan da ga stavim na papir)
što mi predstavlja Gombrowiczova misao – jednu genijalno sročenu, ali samo genijalno sročenu besmislicu...
Novu godinu smo čekali u «Dva pasa». To je sredija Antić preko jednog Vuje.
Bivša gostionica u kojoj su marendavali škverani, sada minimalistički preuređena u klub,
uglavnom za partije, na simpatičnoj lokaciji između «Keruma – Lora» i ratne
luke & vojarne Lora. Ne radi stalno, nego se za male pare iznajmljuje kad treba složit nekakvu veselicu.
Sve što treba je pojavit se sa svojom cugom («Oh, beskrajne li tuge, čim nestade nam cuge...»).
Kako mi je bilo? Mizantrop. Jedva sam čeka ponoć, pa još uru za pristojnost
da se slegnu čestitke, a onda je stigla... «Vrtoglavica je zaglušna, neodoljiva želja za padom.
Preciznije: tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću.
Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi joj se suprotstaviti, nego joj se želi predati.
Opijen je svojom slabošću, želi biti još slabiji, želi se srušiti na trgu,
pred svima, želi biti dolje i još niže», piše Kundera. Da povratiš. Zbog slabosti. Doša sam doma,
presvuka se u donji dio piđame i onaj crveni flis, moj vjerni flis, čestita starcima,
otiša oprat zube. Malo čita Kunderu. Ogladnija... I baš između pršuta i čupavaca zvoni mobitel.
Stoja. «DI S' TI?» «Aevo doma, nije mi se više dalo sta...» «JES' NORMALAN?! AJ' DOLAZ' VAMO!»
«Pa, možda bi moga...» «DZOOAAAAA!!!» Klic. «Alo? Alo?» Ništa. Sija u auto i
nazad u «Dva pasa». A u «Dva pasa»... Jedna ekipa se polako spremala ić ća,
tip za šankom puši i gleda u pod, Stoja sebi pušta UB-40 i manta glavom, Antić pije, puši i kiše,
Boki se drži za drob i puše, gleda za Neuravnoteženom Ninom Badrić jer su zabrijali,
umoran je, priševilo mu se, nema auta, Neuravnotežena Nina Badrić kesi zube
i pokazuje mi fiksni aparatić, gledam joj u dekolte, N.N.B. odlazi među ekipu s Molata,
Bifa primjećuje: «Požderala bi nas sve da oće», Boki priznaje: «Već se osjećam iskorišteno»,
pa preklinje: «Daj, Gero, oš nas bacit do stana», dio Bokijevog osjećaja
iskorištenosti prelazi na mene: «Evo odma, da Stoja odvrti još dva broja»,
Antić mi signalizira uz var s grbljenjem: «Biće rekla Bokiju: To ti je trista kuna,
al za tebe dvista», Stoja se gura za šank: «MORAM PIT», Boki se lomi, ne mogu to više gledat,
uzimam ključe i sidamo u auto, N.N.B. gembla po mobitelu i cereka se, «Šta se smiješ više»,
vata se Boki za glavu, «Vaaa, ona tuka mi je poslala poruku», cereka se N.N.B.,
«Kako je družit se s tukom», pitam ju, «Molim», ne sluša me, «Pita te kako je
družit se s tukom», strpljivo će Boki, «Zajebavamo se! Nije monotono. Gle, one tipove!
Kako su glupi i nosati ovi Splićani! Daj stani da im to kažem», «Znači, nije nosatost samo kod
sisatih srednjoškolki», pomislim i naboram čelo... Ostavija ih na Poljičkoj cesti
i vratija se u «Dva pasa». Drugi put. Ekipa s Molata je i dalje stajala na istom mistu,
tek im je u držanju bilo onog fajrontskog mamurluka, tako tipičnog za rano jutro prvog dana nove godine.
Sve skupa, ostali smo do malo prije pet. Pokupili se doma. Sanja sam juhu. Valjda zbog nadolazeće slije...
Uvečer prvog dana nove godine skupili smo se u Bife na after-slija intelektualni rondo – igrali smo nogomet na playstationu do 6ipo ujutro drugog dana nove godine...
Bez obzira što sam sestri, ovlaš slučajno, spominja da volim Kunderine romane,
za Božić mi je poklonila Kishonovu knjigu, crtice iz njegovog obiteljskog života.
Simpatično je to, al sam mislija da je peckaviji tako da je malo lepršava štiva za pred spavanje
sve što se dobije od njegova pisanja. Nepopustljiv u potrebi za najboljim što umjetnost riječi nudi, otiša sam konačno
kupit «Nepodnošljivu lakoću», a vratija se s «Umjetnosti romana», ogledom o razvoju i poimanju evropskog romana.
Da primjerom
potvrdim pitkost, zanimljivost i pronicavost Kunderina pisanja - ovo je izvađeno
iz osobnog rječnika kojeg je priredio prevodiocima i izdavačima svojih romana zbog šokova i upale ega
izazvanih mesarenjem «Šale» i drugih romana pri prevođenju na zapadnoeuropske jezike:
«OPSCENOST – Na stranom jeziku upotrebljavamo opscene riječi, iako ih takvima ne osjećamo. Opscena riječ, izgovorena sa stranim naglaskom, postaje komična. Teško je biti opscen sa strankinjom. Opscenost: najdublji korijen koji nas veže uz domovinu.»
«SUMRAK (i biciklist) – Te dvije imenice čine mi se čarobnima, jer stižu izdaleka. Crepusculum, riječ draga Ovidiju. Bicikl, riječ koja nam stiže iz dalekih i naivnih početaka Tehničkog doba.»
«UKRUTITI SE – 'Njegovo je tijelo odustalo od pasivnog otpora; Eduard je bio uzbuđen!' (Smiješne ljubavi). Stotinu sam se puta nezadovoljno zaustavio na toj riječi «pobuđen». Ni «pobuđen» ni «uzbuđen» nisu mi odgovarali. Potom sam, odjednom, pronašao; trebalo je reći: «Eduardu se ukrutio!» Zašto ta riječ na češkom ne postoji? Ah, kakve li sramote: moj se materinji jezik ne zna ukrutiti! Umjesto «ukrutiti se» Česi su prisiljeni reći: pimpek mu se uspravio – odatle lijep narodni izraz: «Stajali su tamo uspravni poput pimpeka.» Što preneseno znači – začuđeni, zbunjeni, smiješni.
Genijalac. Samo, ne vidi se puno iz ovih nasumičnih odrezaka. Treba ga čitat cijelog
jer intelekt, doslovce, podivlja u nekom čudnom osjećaju da je sve dublje,
razgranatije... Onda za igru smišljam kunderoidna pitanja - npr., može li glupost biti erotična?
Potražim glupost i dobijem je vrlo brzo s radio Dalmacije:
«To je jednostavno tako, jer ogromne količine vode su učinile to što su napravile.» Zaključak mi izmiče...
Da je Josef K. bija duhovit, ne bi bilo procesa - iša sam Ranku (to je od milja, pravo ime mu je Dario), prijatelju
s kata ispod, i njegovima čestitat novu godinu. Izljubismo se i sve, a mater mu krši ruke i vata se za glavu:
«Uništit će me onaj ludonja (Ranko, op.a.)! Danas mu je stigla još jedna prijava,
vozija je bez kacige i još proša kroz crveno.» «Kad je to bilo?» «Ima tome... Još od prošle
godine u ovo doba, samo je zap... Iljadu ipo kuna! Ili šest dana u zatvor! Mene već znaju
u drugoj policijskoj, MENE, ne njega! Ka da sam jedanput otišla tamo! Ma, na koga
je tako zajeban...» A povijest Rankovih prekršaja je bogata, za vožnju bez kacige,
za vožnju po trotoaru, za vožnju po trotoaru bez kacige, za prelazak preko pune crte, za crveno,
žuto, zeleno... Al na svaku prijavu on se uredno žali - još prije mi je pokaza kako je napisa jednu žalbu. Ide ovako:
«Mladenački hir, odsustvo samokontrole, unutrašnji konflikt. Ipak smo na balkanu. Žalim zbog navedenog prekršaja te obećavam da ću se popraviti i da više neću griješiti. Svi smo bili mladi, a kad si mlad onda si najpametniji. Pošto sam student bez ikakvih primanja molim vas da mi uvažite žalbu na ovu prijavu. Ako je potrebno, mogu ovi prekršaj kompenzirati dobrovoljnim radom. Situacija je teška i bez ovih dugova iz prošlosti.»
Nevjerojatno. Ovaj put sam mu, kako je ozbiljnija stvar, i ja malo pomoga
kod sastavljanja prigovora. Čitali smo opširno obrazloženje odluke (pisano od nekog
istražnog suca za kojeg mi nije jasno kako može biti tako nepismen) i našli rupu. Zajedničkim snagama izveli smo ovo:
«Kao što sam već rekao na suočenju s policajcem Perišićem, ove prekršaje nisam počinio ja, nego sam tog dana vjerojatno posudio motocikl nekom od prijatelja ili znanaca, a u ovo doba najveći prijatelj zna biti neprijatelj. Nikad ne bih prošao kroz crveno svjetlo, a osobito ne kad je policajac u službenom autu iza mene. Iz obrazloženja nije mi jasno je li policajac K. Perišić uspio zaustaviti počinitelja ili ne. Naime, prema obrazloženju 'svjedok Kristijan Perišić, djelatnik PU SD PPrP, iskazuje da je predmetne prilike na raskrižju Bušićeve i Matice hrvatske zaustavio Daria Bakotića koji je upravljao motociklom i navodi da je siguran da je to bio gospodin Bakotić, te da se dobro sjeća događaja', a dalje u iskazu dopunjava navodeći da 'nije uspio zaustaviti gospodina Bakotića, on sam (K. Perišić) je bio u policijskom autu sa policijskim oznakama, a da je Bakotić samo pogledao prema njemu, nastavio s vožnjom i izgubio se u prometu.' Pa dobro, TKO JE OVDJE LUD?!»
Ajme, glupog pandura... Itamo se u zidove od smija. Ništa srce ne krijepi ko sprd s pravosuđem...
Nadoknađujem propušteno – gleda sam Fellinijev «Amarcord»; remek-djelo. Izbor scena:
Jedan. Svećenik ispovjeda školarca: «Masturbiraš li? Ajde, ajde, sigurno često masturbiraš kad imaš takve podočnjake...»
Dva. U brijačnici: «Grijeh je pucati nekom iz pištolja u čelo. Ali tako bih ga volio napuniti živim vapnom!!!»
Tri. Ručak u Aurelia – nikad tako dobro odglumljena svađa oko ničega...
Superpozorno
pratim rubriku «Na današnji dan» i bilježim poznate Jarce. Do sada, popis je sulud:
Fellini, Zappa, Champolion, Tolkien, Ciceron, Slava Raškaj, Staljin...
Skida sam
s interneta slike i filmiće iz «Call of duty 2». «Nijedna čovjekova djelatnost
ne može se mjeriti s ratom. Rat je veličanstven», i «Mislim da ću poludit kad nastupi mir»,
parafraziram američkog generala i velikog zagovornika ratovanja oklopnim vozilima
George S. Pattona. Da je živ, sto posto bi odma nabavija «CoD2». Ovako,
ostat će spomen
na njegove ispade bijesa s deranjem na vlastite ranjenike po stacionarima sjeverne Afrike i zapadne Europe...
I tako, još nekoliko dana praznika pa na šljaku, bili su dobri praznici, u znaku obilja, druženja...
I Kundere, naravno. Štaš više od života?!
Post je objavljen 16.01.2007. u 03:21 sati.