„Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja. Gane nas do suza samosažaljenja, za banalnosti koje mislimo i osjećamo. Kič je negacija govna.“
(M. Kundera)
1) Na početku malo Freuda; kad spavam popodne sanjam najbolesnije snove; npr. da smo ja i Filomena krivotvoritelji novca koji izrađuju novčanice duplo veće od pravih i misle da će ih bez problema procirkulirat u platni promet (naravno, dok mi je Filomena dava komplimente zbog kvalitete reprodukcije detalja: „Žnjoro, fenomenalni su ti ovi kliše...“, najebali smo od inspektora i dvi policajke u civilu), pa da sam putnik na njemačkoj ratnoj podmornici 1942. i da smo stali u San Franciscu nalit gorivo što mi je isprva bilo sumnjivo, ali mi je ljubazni kondukter „Kriegsmarine“ objasnio da je te godine još na snazi američko-njemački pakt o nenapadanju i slobodnoj plovidbi. Izašavši iz podmornice ugledam Ćorićku i ona mi mahne s hot-dogom u ruci (što ima određenu simboliku jer Ćorićka mi je u mojim srednjoškolskim danima sofisticirano prcala erotsku maštu kombinacijom stvarno dobrog dupeta u uskim rebama iz klupe ispred, štreberskim zenom besprijekornih teka i strogo naučenog gradiva bez razumijevanja, te upornim stavom o seksu ne prije braka). Ipak, najbolesnije sam sanja prije nekoliko dana – da sam muha i da sa svojom grupom letim prema drugoj grupi muha, u zraku je neodređena, ali stalna napetost kako se približavamo jedni drugima, a onda sam postao svjestan uzroka te napetosti – borićemo se za pravo na govno... I ostalo je na tome jer me baš tada nešto razbudilo, napipa sam rukom mobitel i dok se dioptrija polako izoštravala vidija da ima još jedna ura do „Najslabije karike“. Okrenija sam se na drugu stranu, dobro ušuška dekicu pod dupe, ali ta ura sna, osim tople polunesvijesti do alarma, nije ponudila rasplet zračne bitke za govno. Možda je i bolje tako, možda nije ni važno... I nek mi sad neko kaže da ovo ne konkurira za Zlatnog Mrehu, nagradu za bizarno u kategoriji ostvarenja na moždanim valovima! Podsvijest zna svašta izbrijat, ali ponekad... Plaćam zlatom iole suvislo tumačenje! Znam, bilo bi jednostavnije da sam sanja kako sam ja to oko čega se bore dvi neprijateljske eskadre muha, jer bi to valjda značilo da sam generalno, ili u pojedinim aspektima života, govno do kojega je baš zahvaljujući smeđim kvalitetama ljudima stalo (fekalni Descartes: smrdim-dakle-značim). Takav san bi čudnim obratom metafore govna imao blago okrepljujuću konotaciju, dakle, ono nešto što zaobilazeći krmelje širi usne u tupav, ranojutarnji smješak. Ovako, jedini zaključak koji se nameće je da sam ja taj kojemu je stalo do nekakvog govna uz viseće pitanje: Govno, tko si?“
2) Iako sam ovaj broj Splićanistike namjeravao posvetiti kiču, odnosno koncipirati ga tako da se fenomenologija kiča provlači kao glavna tema, osjećam se dužnim, zbog tupih pogleda i upitnog nabiranja obrva kod nekih sugovornika, u nastavku pojasniti što je to LUM. A kiču onda mogu dati jedan-dva odlomka – prava istina je da se još ne osjećam dovoljno spreman za takav formativni skok, jer formativne je skokove bolje raditi na proljeće. E-hem, ne slučajno napisan velikim slovima, LUM je akronim za Lanči-U-Motovunu, izveden iz jednog ljetnog momenta Lanči u živopisnom istarskom gradiću – noć je bila topla, stara tvrđa stenjala je od mnoštva ljudi, glazbe, plesa, popušene trave i pijanstva, a usred tog kolaža sa sporednim festivalom filma sjedila je tiho Lanči, ne sjećam se više jel na pijesku ili na zidiću, sjedila je Lanči kao uljuđeni štrajk veselju. Osobno, za LUM sam, iako sam i sam vidioc Lanči, saznao za nešto manje od tri godine nakon momenta Lanči, na redovnoj subotnjoj kavici u „Rosija“, ali još mi je ostalo u glavi kako mi je Lanči u momentu Lanči zakratko djelovala sasvim logično, doduše, nedovoljno dugo da s nekoliko sklepanih premisa poduprem tu logiku, ali dovoljno dugo da se ta slika na svako spominjanje LUM-a vrati i nastavi uporno vegetirati negdje u mom unutarnjem svijetu...
3) Nikada do kraja nismo raspravili o proširenoj definiciji LUM-a. Još uvijek postoje određene nedoumice glede opravdanosti forsiranja njegova patološkog karaktera jer, dok za neke autore LUM predstavlja idiopatsko-rekurentne atake srednje jake tlake, drugi ga vide kao najnormalniju, fiziološku pauzu između dva razdoblja dobrog raspoloženja. U prilog potonjoj definiciji dodajem samo da bi se onda i dobro raspoloženje moglo smatrati fiziološkom pauzom između dva LUM-a. Simptomatološki, LUM možemo svrstati u mentalne herpese, koji se poput svog virusnog pandana sastoje od primoinfekcije i kasnijih, različito čestih sekundarnih ataka. Tu, na semantičkoj podjeli ujedno i prestaje svaka sličnost LUM-a s herpes simplex-om. Naime, mehanizmi oba tipa infekcije herpes simplex virusom uglavnom su poznati i jednaki za sve slučajeve. Kod LUM-a, s druge strane, uzroci primarne infekcije individualne su prirode (u mom slučaju uzrok je bio kratki bljesak logike Lanči u momentu Lanči) i prolaze neopaženo. Za sekundarne atake je karakteristično različito dugo trajanje tugavice te nepostojanje nikakvog objašnjivog okidača uz detaljno, ali apsolutno beskorisno sjećanje o trenutku nastupa atake. LUM s egzaltiranim sindromom apsolutno beskorisnog sjećanja zaseban je entitet koji je, do sada, opisan samo kod jedne osobe (i to od nje same) – pogađate, riječ je o Marcelu Proustu, romanopiscu kojega je asocijativno povezivanje apsolutno beskorisnih sjećanja (uslijed čestih ataka LUM-a) natjeralo na neprobavljivo, literarno seciranje mirisa i zvukova francuske provincije...
4) Lijeka nema. Ne, pravog lijeka za LUM nema i sasvim je svejedno pokušavate li ga istjerati čestim izlascima, ponoćnim nasrtajima na frižider ili sitnom kleptomanijom. Kako je došao, tako će i otići, kraća razdoblja osame, primjerice, imaju preventivna svojstva jer u LUM-u vam i dragi ljudi počnu ići na živce, pa se tako čuvate da ne izlanete kakvu pidariju koju inače ne mislite. Izlanete li, međutim, pizdariju koju mislite, niste u LUM-u vi, nego svi oko vas što je u neku ruku ohrabrujuće.
5) Ali nade ima. Ovom prilikom apeliram na Domu Čikeša – što se duže družim s tvojim bratom Doktorom Zwerom, sve sam čvršćeg uvjerenja da je on jedini čovjek čiji organizam prirodno proizvodi sufinancirana protutijela na Lanči-antigen. Zamolit ćemo Zweru da pljune u epruvetu, sadržaj šaljemo preporučeno u Innsbruck, a ti onda iskoristi te neurološki kljaste miševe za nešto više od benignih igrica molekularnim mehanizmima, okej?! Izoliraj i sintetiziraj neku smolu ili viskoznu masu za oblitat anti-lum flastere što idu na prsa. Znam, za Lanči je već kasno, ali ovo bi moglo vratiti osmjehe na lica mnogih lumlija širom svijeta...
6) I moglo bi se još pisati o LUM-u, primijetili ste da nedostaju samo moje učestalosti i iskustva s ovom nimalo ugodnom potištenosti simpatična profila, pa ću zato prenijeti što mi je Bocika rekao na novogodišnjoj žurki u njegovoj kući: „A prije svega u novoj ti želim da više smanjiš te napadaje LUM-a.“ Ja i Lanči ruku pod ruku... Ovo je ujedno i jeftin način da se prebacimo malo na novogodišnju žurku kod Bocike za pod 7) i nadalje...
7) Pošto smo kasno urgirali, za doček 2007. su nam propali svi kafićki aranžmani tako da se Bocika (jer su mu starci išli negdi u Žrnovnicu) ponudija organizirat tulum u svojoj kući u Svetom Geji. Opća ocjena je da je bilo vrlo toplo i ugodno druženje i da se ne sićam kad mi je tako brzo prošlo vrime (ostali smo do 6ipo ujutro). Vozija sam Bokija, Bifu i Piva, a dovođenje Piva pokazalo se punim marketinškim pogotkom, jer se Pivo, čim ju je ugleda, dovatija gitare i, neću pretjerivat, dobrih pet uri u komadu svira za ekipu i sebe, a zna se da je za štimung najbolja akustika. Uz „Pivo unplugged“ imamo i još konkretnih pluseva za neke ljude od određenih ljudi – tako su Mijo i Ljubo rekli Bociki da svakako pohvali Maju, Marinu i Ninu (s blagim naglaskom na Ninu) da su im prva liga zbog podizanja atmosfere i ženskog šarma koji su nesebično itale (i nisu oni jedini koji tako misle) oko sebe gdje god se našle, a na kojega je jedino imuna bila ekipa Valentinovo floor-a. Kad smo već kod Mije, reć ću samo da nikad nisam vidija nekoga ko s takvim žarom čeka trenutak da na tuđem tulumu počne puštat svoje CD-ove, pa ustrajno pegla na njih i čudi se što više nikoga nema u blizini, iako mu to toliko ni ne smeta. Na stranu glazbeni ukus, ovo mi je jedna simpatična Mijina osobina (oj, oj, nisam sarkastičan!) koja tako ide uz one brižljivo fiksirane, grčke kovrče. Za Pedigree dočeka pobrinija se Joke, Bocikin kolega s posla, koji je doša sa ženom i Đonijem – rokerski mi je kad te neko pozove na tulum, a ti još dovedeš i belgijskog ovčara. Al ajde, jasno mi je da ga nije tija ostavit samoga, a ionako se slavilo u kući s dvorom pa je opravdano; Đoni je svojom pojavom druženju dao ugođaj i kaotičnost otvorene „vašarske šatre“ i, mogu to bez imalo zadrške reći, pokazao da se među ljudima snalazi bolje od određenih individua s „Valentinovo floor-a“ - plusić za Đonija i vlasnike mu... I tako, ugodno su prolazile prve ure nove godine kad su oko 5 stigli Baki i Višnja – Bocikini starci...
8) Bocikinog starog sam vidija samo jedanput prije toga i slabo ga se sićam, pa me šokiralo koliko je zapravo viši od Bocike - ogroman je, preko dva metra, a u kombinaciji s karakterom dobije se nešto što bi bilo grijota izostavit; „Nemam ja vrimena za gubit ga na dodire. Ajmo...“ I umisto čestitke za Novu dava nam je košarkaški pet, Maji, Marini i Nini po besu: „A štaje, mislile ste me lizat?! Je, pa da mi pokvarite ten...“ Onda je u kuhinji naletija na Bokija: „Di si, pederu?!“ „Aaa, šjor Antiću, nemojte sad baš tako!“ „Nego kako? Ajde, dolij malo!“ Boki je ulija neku žesticu i kad mu je dao čašu, Baki ga je blago pogleda: „God bless you“, otpija i uvatija se pričat Bokiju o njemačkom nogometu. Malo dalje od njih ja i Vuja smo raspravljali o kulturno-urbanoj degradaciji Splita i Bocika, koji nam se nešto kasnije pridružija, kratko je komentira u Bakijevom pravcu: „Tek je na prvoj Muellerovoj sezoni u Bayernu? A ima ih još pet-šest. Moglo bi potrajat...“ I slušamo Bakijev monolog: „Ma tukli su Jugoslaviju 4:2 usrid Beograda, a onda su još igrali... Ma oni Popivoda, pa Oblak... Reka je treneru ako me neš stavit od početka, ne stavljaj me uopće... I zabija im je tri gola, sad se ne mogu sitit imena... U svoje vrime bija sam izvrstan plesač...“ Priča Baki, priča... Sve dok nismo ostali samo ja, Bifa, Pivo i Boki plus ova jedna ženska s momkom (oboma im ne znam ime jer su se već na početku izolirali od svih, bili su propustili prvi bus za Split, a sljedeći je iša oko 6ipo). Lagano smo se skupljali pred vratima, a Baki nas je nagovara da ostanemo još malo: „Zašto idete ća? Sad mi tribate najviše kad se idem posrat...“ Navečer idućeg dana, na sad već tradicionalnom intelektualnom rondu kod Bife, Bocika je reka Bokiju da ga Baki traži po cilom gradu da ga ubije – jer da je Boki kriv što mu je onako kasno da pit pa je zaspa na kauču. Sve ono od prije ionako se ne računa... Bocikin stari mi je teška legendetina, al pošto se ne želim upravljati strogo jednosmjerno, moram dodat da mi je i Višnja baš simpatična i da zrači nekim neodređenim strpljenjem - tek sada vidim od koga Bocika vuče sklonost povremenom poniranju u kontemplativni spleen...
9) Za razliku od dočeka Nove, Božić 2006. nije opravda očekivanja. Kombinirana s blagim LUM-om, diktatura blagdanskog ugođaja svaki je izlazak pretvarala u čistu tlaku od koje je bio gori samo ostanak kod kuće. Možda je to i zato što sam tih nekoliko dana svodija osobne godišnje račune i slaga perspektivu predstojeća dva tromjesečja, pa je, stoga, i razumljiva odsutnost kad je u pitanju zajebancija. Svođenje (računa, svođenje uopće) me Ladanovim tokom misli dovodi do svodnika, a potrošačka gramzivost od svodnika vodi do kurve i baš razmišljam na koji način ovo vrijeme pahulja, pršuta, petardi i poslanica doživljava kurva s obrtnicom zaposlena u legaliziranom bordelu, dakle nizozemska kurva; sigurno vode razgovore tipa: „Flecks (menadžer legaliziranog bordela, dakle svodnik s obrtnicom) je reka da nas mora radit barem osam pa ako bi, al stvarno bi mi masu značilo, ako bi me mogla minjat na svetog Stipana (neću se preseravat nizozemskom inačicom tog imena jer je ne znam), imam neke neodgodive obaveze...“ Ili bi izvrtile neku šemu s bolovanjem (kurve ka kurve!) i Flecksa dovodile u neugodan položaj da se mora tako izlagati pred stalnim mušterijama; „Jako mi je žao, Rebecca nije tu. Otišla je na bolovanje“, pravilno bi Flecks de Hoep informirao mušteriju zbog poslovne iskrenosti uvjetovane višestoljetnom tradicijom legislativne poslušnosti tako karakterističnom za Beneluks, pa dodao: „...ali i druge djevojke su zgod...“ Upravo to je možda jedna od najkontradiktornijih implikacija legalizacije prostitucije, to pravo kurve na bolovanje, ali ne zato što mislim da kurve ne bi trebale imati to pravo, jer pravo na bolovanje zakonom je zajamčeno svakome u legalnom radnom odnosu, ne, pravo kurve na bolovanje neprocjenjiva je civilizacijska vrednota baš zbog facijalnog grča u koji se pretvara nečiji izraz lica kod saznanja da se zbog takvog razloga ne može dobiti usluga od omiljene kurve. Uz trik pitanje koje tog istog tipa udara s kratkom odgodom – jesam li onda ja idući na redu za bolovanje? Kalendarski glede blagdana sada je već kasno, ali za dobre želje nikad nije i zato pisac ovih redaka kao i ukupna redakcija „Splićanistike“ svim kurvama žele sretan Božić i uspješnu Novu Godinu, a onima na bolovanju što skoriji oporavak i povratak na radna mjesta! Osjetljivcima kojima smeta ova čestitka poručujem da, npr., kardinal Bozanić čestita Božić svima – a „svima“ valjda obuhvaća i kurve, i teroriste, i boy bandove, i diktatore, i Keruma, i tete u vrtiću... Sagledajte na taj način završni poen svake njegove božićne poslanice, oprostite i njemu i sebi što ste, zapravo, farizeji (iako nije lako ne biti farizej dok prdiš kroz svilu) i prestanite slati one glupe, rimovane SMS-ove na temu pahulja i tisuća borovih iglica razmjernih dobrim željama za novu godinu. Tad će sve biti u redu. A ja sam zaboravio nešto – dati svoj obol Bozanićevu čestitarskom popisu. Zato, i vama farizeji sretan Božić i svako dobro u Novoj!!! ... Ili su farizeji i kurve jedno te isto?
10) Eto, ne mogu se načudit kamo je otišlo ovo pod 9), ali još je čudnije odakle je došla ona početna inspiracija – izašli smo iz Bife tek oko 1 ure, pošto je u ŽO'Hari bija Urbanov koncert s upadom od 60 gena (a ne sviđa mi se ni cijena, ni njegova glazba), kao opcija nije dolazila u obzir, Kvazić oko te ure zatvara ko i sve ostalo u gradu, pa smo odlučili otić prvi put u „Vanille“. A „Vanilla“ je ispala pravi randevu-punkt za čobose i njima pripadajuće ženske, s narodnjačkom glazbom i ekskluzivom da ne puštaju u patikama. Ma, stali smo doslovce jednu ipo minutu i pokupili se ća. Veći dio ekipe se potom zaputija u Tribua, a ja, Zwere i Fregeta smrskane volje u auto put doma. Dok sam se vozija, potiskiva „Vanilla-lica“ i razmišlja o očaju društvenog života u ST-u, palo mi je na pamet ono o kurvama. A sad, pošto je ovo „Splićanistika“, malo ću progovoriti o recentnim ST kretanjima. Za to se moram osvrnuti na moj i Vujin razgovor u prvim satima Nove...
11) Nije to baš ni bio pravi razgovor jer je, osim što bih tu i tamo ja nešto dometnuo, uglavnom govorio Vuja. Sve što je rekao o gubitku onog „spli'skog“ u identitetu ST-a danas, o građevinskoj mafiji koja grad promatra kroz prizmu jedne cjelovite „zone za nasrat zgradu“, o pokretu ruralne asimilacije urbanoga započetom na izlokvanim makadamima Neslanovca i Mejaša još tamo 90-ih, o svjetlećim reklamama i jumbo-plakatima mobilnih operatera ili novitadi u kartičnom poslovanju austrijskih banaka što, prikucani na svaki slobodni kvadrat zida, lome oku nekad mekše vizure stare gradske jezgre, o pljačkaškoj politici gradskog poglavarstva podržavanoj mlitavošću samih Splićana, o Splitu kao gradu u koji se, zbog sve toplijih i toplijih dobrodošlica, Dara Bubamara i Mile Kitić tako rado vraćaju, sve to apsolutno stoji, al smo na kraju zaključili da o tome, zapravo, i nema nekog smisla raspravljati. Nema. Jer je moment poseljančivanja Splita nezaustavljiv. A snaga njegove ironije, probola me baš u ovo postblagdansko vrijeme... Kljuca sam na balkonu od sobe i gleda aute kako dolaze i odlaze s parkirališta; južina, jelke odbačene uz kontejnere i nekakva rosulja u zraku prizoru su davali gnjile tonove, pa sam počeo glupavo fićukati. Tad mi je pažnju privukla prilika koja je odjednom iznikla iza Thora i Odina (Thor i Odin su kontejneri opjevani u jednom starom broju „Splićanistike“, imena vikinških božanstava netko im je davno nasprejao na poklopce, pa zato najradije bacam škovace u njih, op.a.) – siromah-bocar u klasičnom smislu, starčić je u jednoj ruci držao štap kojim je pažljivo prekopavao smeće, a u drugoj najlonsku kesu žute boje. Osim što je kesa bila žute boje, bila je sva okruglasta od potrpanih stvari, a na njoj je velikim plavim slovima bilo otisnuto „KERUM“ - prizor žute „kerumice“ u ruci odrpana starčića u mojoj je glavi, kao ništa do sada, tako brutalno, tako spomenički čvrsto demonstrirao vrtoglav poduzetnički uspjeh Godzille iz Ogorja i zaborav za zločine privatizacije. Potrošna, jednokratna, a svugdje prisutna, jedina stvar na svijetu koja bi prokazivanje u „Škrinji“ Branke Šeparović, zbog najlonu svojstvenog gušenja ekologije, sigurno pretvorila u utuživu duševnu bol baš zato što nije neka no-name kesa, već zato što je kesa koja nosi prezime moćnog splitskog krkana, žuta „kerumica“ spremno skače na glavu svakom tko se upita: „Pa kako?“ A što bi bilo da je Žele bio na mom mjestu? Isti prizor bio bi zasjenjen nijansom ugodne smeđe boje, jer bi ga on promatrao kroz decentne i skupe očale, Kerum-kesa u starčićevoj ruci nakratko bi mu privukla pažnju i polako razvukla usta u zadovoljan osmjeh, osmjeh nekoga tko je svjestan kolika je manga u lokalnim razmjerima, a od tog šuta samodopadnosti još bi dobio i laganu erekciju... I da, glede onoga da je moment poseljančivanja Splita nezaustavljiv, sve je kristalno jasno; „Od obavezne lektire pročitao bih uvod, malo sredine i zaključak. Osjećam da bih se vrlo brzo navukao na čitanje knjiga što bi poremetilo moj dnevni ritam – zato knjige ne čitam“, rekao je Žele ne tako davno za Slobodnu... Takav tip sad već ima pola Splita i ne namjerava se zaustaviti na tome, jer maybach u izlogu je, oprostite na izrazu, bio samo zajebancija. Baš ko i onaj starčić s „kerumicom“...
12) Uuuu majko, pukla mi je čarapa na palcu od mučnog socijalnog angažmana, pa zbog konflikta krumpira zatvaram polako ovu „Splićanistiku“ uz nadu da se uskoro čitamo na blogu, a ne ovako kolporters... Ma jebeš nadu, ajmo još prije kraja odradit redoviti caffe!
A ovaj caffe, ko i dosta njih prije toga, otvaramo Bocikinim šempjadama. Naime, Bocika se prije dva-tri miseca zaposlija u Brico Store-u, diznilendu za tiple, brokve i metalne stožere, i uopće, kućne potrepštine i sad me svako malo fila svojim Brico-šempjadama, ka i onima drugih mu veselih Brico-kolega. Kako je Bocika u caffeu neprikosnoven (ne bi bilo ludo nazvati ovu rubriku „Caffe Bocika“), prvo ćemo njemu dati prostor, a drugi neka pričekaju naredni đir kvalifikacija. Dakle, majka školarca s druge strane pulta izlaže Bociki svoju dilemu: „Što mislite koja bi od ovih stolnih lampi bila bolja za učenje – ova s mlječnom ili ona s običnom žaruljom?“ Bocika se diga i ponosno uprija prstom u Bricov logo na kombinezonu: „Gospođo, ja sam učija uz običnu pa vidite di sam sad!“ Kupila je i jednu i drugu.
Sestra se dodatno zaposlila pa sad lektorira lektorirane kuharice i to su takvi užasi kad vidiš šta se izdaje. Od mora sintaktičkih pizdarija i poremećaja smisla rečenice, jedno mi se najdublje urezalo u pamćenje – iz divljači, recept za prepelicu na lovački počinje ovako: „Očerupajte jarebicu!“
A Glavaša... Koji legendarni štrajk glađu... Koja legendarna podrška štrajku glađu... Novinarka HTV-ova Dnevnika zaustavlja jednog debelog Slavonca koji je, drito s kolinja, doša na prosvjed u znak potpore: „Apsolutno podržavamo našeg Branimira i neka ustraje u štrajku glađu dok se pravda ne istjera!“ Tuvokov poučak kaže: „Samo Kardasijanci mogu napraviti tako savršeno taktičko oružje, a na bojnu glavu staviti stari kinetički detonator.“ Da, mediji su cirkus...
Polaga sam državni ispit i, dok sam čeka da mi ispišu uvjerenje pred licencu, zapriča se s jednom ženskom što u Rovinju popravlja zube isključivo Talijanima. Rekla je da su grozni, naporni, da toliko pričaju...
Mene je zanimalo:
Aaaa: jel moguće Talijanu stavit koferdam?
Beee: ako Talijana zaboli kod bušenja, vikne li onda: „Aaaa!“ ili skupi prste u onaj „ma che?“ mot? Ili napravi i jedno i drugo?
Post je objavljen 16.01.2007. u 03:30 sati.