|
Split – grad «Kerum». Priča, ili bolje reći legenda, je toliko nevjerojatna
(došla je do nas preko zapisa upitne starine i utemeljenosti) da bi je dobri poznavaoci
Laktancijevih tekstova glatko odbacili, a ostatku laičnije populacije predstavljala bi tek balun
za duhovito-zajedljive sporove uz kavicu na suncem okupanoj i motorima zagađenoj Rivi - naime, Dioklecijan je znao za Keruma!!!
Obavivši veći dio posla glede preustroja i parceliranja carstva na tetrarhiju,
Dioklecijan se časno povlači u novoizgrađenu palaču uživajući plodove blagotvorne klime i jednog mirnijeg,
krupnih obveza lišenog života. Zdravu rutinu koja se sastojala od grabljanja po vrtu
i redovitog jutarnjeg flerta s vestalkama, prekinula je, upravo, vrhovna Vestina svećenica.
Pomalo ljutita na cara (očijukanje sa vestalkama vjerojatno je bilo samo povod
jer Dioklecijan je vladao apsolutistički, prema orijentalnim je uzorima uveo strogi dvorski ceremonijal,
a svoju je ličnost okružio kultom proglasivši se sinom boga Jupitra i živim bogom
što veći dio svećenstva nije mogao probaviti) izrekla je, staloženim autoritetom
tako tipičnim za kler, kako joj je božica objavila da će novi gospodar ove palače
biti obični trgovac žitom iz okolice. I sam podrijetlom iz seljačke obitelji, dakle seljak,
Dioklecijan je imao nevjerojatan društveni uspon od običnog vojnika do vojnog zapovjednika u Meziji,
potom šefa carske tjelesne garde, a nakon niza zakulisnih igrica koje kulminiraju
ubojstvom njegova glavnog suparnika, ta ista vojska proglašava ga carem.
Svjestan turbulentnog, no ipak nešto demokratičnijeg duha vremena u kojem su dosezi pojedinca
sputavani tek njegovom sposobnošću, a ne porijeklom, Dioklecijan je za lokalne trgovce žitom
(lat. coerum – klasičnim izgovorom «kojrum» od cerealia – žitarice) uveo
posebnu životno-poreznu olakšicu – pilum u prsi. Ako su još bili i kršćani, tim bolje.
Jupitrov sin i pasionirani vrtlar, pritisnut vremenskom neodređenošću proročanstva
i zgađen proskinezom (padanje podanika ničice u njegovoj nazočnosti s vremenom ga počinje užasno umarati)
odbija i posljednjeg glasnika s molbom Senata za prestanak bavljenja pizdarijama,
te povratak u Rim i preuzimanje političkih dužnosti kazavši mu: «Znaš ti kakav kupus raste ovdi?»
Kako je Dioklecijan skončao, ne zna se točno. Je li ga rastući strah od spletaka natjerao
da počini samoubojstvo ili je mrseći prstima brnistru prosiktao (a te će riječi
za nešto više od 1700 godina na kraju odlomka o osobi koja stalno kasni,
u svom blogu zapisati mladi stanovnik Splita-grada): «Majku mu njegovu...»,
pa prirodno izdahnuo, ostaje povijesna nepoznanica. Ako je upravo to i prosiktao, zna se na koga je mislio...
Aj sad da poentiram zbiljom, mada više nije toliko aktualno – Kerum oće uzet palaču pod svoje
i prenamijenit je u objekat čisto turističke meke. Da za početak kupi Grgura Ninskog i stavi ga u dvor?!
A sve je počelo u garaži na Brdima, prodajom brašna sa žišcima – budući da se brašno dobiva od žita,
onda ovo s prorokovanjem drži vodu... Baš komentiram s Antićem kako bi to izgledalo
da na voltu zlatnih vrata stoji svjetleća reklama KERUM, a ispred njih kolica za namirnice. Nagurana jedna u druga...
Treba imat dnevni boravak. Treba ga imat da bi na miru moga gledat «Najslabiju kariku»,
a kako su kod nas kuhinja i dnevni boravak spojeni, ja je ne mogu gledat na miru.
Npr. Danijela čita pitanje, a u tom trenu mater starta kuvačom po tjestu i još si grunta nešto u bradu,
naprežem bolje uho i ispalim: «BOŽIĆ!» Odgovor je bija: «Uz džamiju.» Tjesto je već
kvrčalo na tavi i pretvaralo se u palaćinku, što nuka mater da primjeti: «Ma je li, baš su bezobrazni ti ljudi... Kako mogu reć da izbacuju nekoga,
a kad ih Danijela pita koje su to krive odgovore dali, niko ne može ništa zapamtit?»
«Bože, nema marme... Aj daj lovu dok sam u momentu gladi...»
Okomita dimenzija. Pokušat dokučit di to preskače Zverin (Čiki, op.a.) nerv za točnost,
smisleno je koliko i komparacija pridjeva «prosječan». Dogovorim se tako s njim prošle subote
da ga pokupim na busnoj stanici ispod zgrade mu, prihvatim sugestiju da dođem u deset i pet jer, eto,
triba mu dvajest minuta da se spremi i naivno, šutajući ukupno iskustvo čekanja na Zverino dolipljivanje,
dođem točno u dogovorenu uru. Od Zvere ni «gi». Čekam, motor ostaje upaljen
jer pretpostavljam da, kad već kasni, ne bi treba puno jer zna da sam s autom.
Živčan možda pinkicu i, da razbijem nervozu, psujem neodređeno u sebi. A bilo je još ljudi na stanici.
Koji su se dogovorili u deset i deset, deset i kvarat, deset i dvadeset.
S drugim ljudima koji su dolazili autima i onda bi svi zajedno odlazili u noć i buru. Deset i dvajespet.
Psujem naglas i odavno sam van sebe. Izlazim, gledam kroz zgrade, ovaj se još ne pojavljuje.
Deset ipo. Pucamo i ja i kurac, dižem auto na korniš, idem mu na vrata. Zvonim, Zvere otvara: «Aaa, ti si...» «A ko će bit, idijote bezobrazni?!
Koji ti je kua?! Aj sad mi reci šta si točno radija?» Znaš što mi je reka?
Reka je: «Bija sam u kadi 'i tuko' ('i tako', op.a.).» «U kadi? I tuko? Ma, ti si totalni kreten!
Zašto me onda nisi nazva na mobitel da dođem kasnije? Kako moš bit tako komodan?» «Nema veze»,
reče to, zacakli one dvi franje i složi facu smijuljicu. Nevjerojatan je. Tresa sam se cilim putem do auta.
I još me ide oraspoložit: «Ajde, šta si zamuka? Best frendovi do groba? Zve-re-re? Gi-i?»
Da sam malo snažniji, sigurno bi mu reka ono što i Jerry Georgeu (nakon što su se vratili
sa sastanka u NBC-u glede serije koju su trebali radit, a George imao tiradu o osobnom umjetničkom integritetu),
a to je: «Ne može ti pomoć običan psihijatar. Moraš ići u Beč. Na sveučilište
na kojem je studirao Freud. Da te pregleda, ne jedan, nego konzilij psihijatara.
Da te promatraju ko čovjeka-slona...» Samo, moć franja je (s tim smo se, nešto kasnije te večeri u 'Zanatu', složili ja i Roketa) tako velika
da je najbolje pogledat u nebo, prokunit nešto u tom pravcu i sve što prije zaboravit. Majku mu njegovu...
Obratiš li pažnju na rečenicu «s tim smo se, nešto kasnije te večeri u 'Zanatu', složili ja i Roketa»
možda stekneš pogrešan dojam o kavanskoj kvaliteti ovdašnjeg života prožetoj
panažom srednjoeuropejštine, al niti je Roketa takav sugovornik (plus mu je nadimak vrlo mediteraneo),
niti je «Zanat» takvo misto. Ipak, prostor bez glazbe s tri pipničara starija od 60 godina,
u kojem i penzioneri i studenti ujedinjeno triskaju kupama i špadama o stol,
di je podrigivanje u funkciji grlene reverberacije zidarskog spleena, u kojem iznad pisoara
stoji «STISNI BOTUN POSLI PIŠANJA», a u jednoj niši «I LOVE ZANAT», budi određene simpatije
i dokaz je da među različitim generacijama ne mora nužno postojati jaz, već da svi možemo biti na okupu.
Dok radi grijanje, bejbe...
Masu je hladno. Dobro, nije više hladno jer okrenilo je (ima nekoliko dana) na jugo, ali bilo je masu zima.
Zapravo, ne sićam se kad je zadnji put bura puvala više od misec dana bez prestanka.
I užasno se dizat uz: «Pooasti trista...» iz kreveta, oblačit hladnu robu, sist u auto
i uz «Jutarnji pivac» Arsena Košte čekat topli zrak iz motora, (još mi nije jasno zašto odgađam
tankanje za jutro jer dok livam eurosuper 95 lipi mi se od leda ruka za pištolj, a i te benzinske, izgleda, grade samo na vjetrometinama) pa parkirat
na jednom malom ugibalištu u Starčevićevoj ispred udruge knjigovođa srednje Dalmacije,
pa s kesom u ruci prisić priko Emanuela do starog rodilišta, mog novog radnog mista.
Takva mi je svakodnevica, al neću sad o starom rodilištu jer štaću... To je pod županijom, a ona proračunom iz godine u godinu staro rodilište
(«staro rodilište» je naziv odmilja još iz yugovremena), jedinu specijalističku stomatološku polikliniku u županiji, uspješno pretvara – u ubožnicu.
Tema ovog pasusa je hladnoća. Bolje, podnošenje hladnoće.
Dogovorija sam se tako sa Zverom (i ovaj put je kasnija, al se izmotava da se radilo o nekakvom nesporazumu)
pogledat «Carsko putovanje», francuski dokumentarac o pingvinima, a kako su mi pingvini najdraže životinje,
nije ga se smilo propustit. To je neki Francuz u 85 minuta filma sabija 14 miseci boravka
na južnom polu i pratija kraljevske pingvine na 200 kilometara dugom geganju
od obale do mista na kojem će ženke položit jaja. Jebate, gegat dvista kilometara pravi je podvig,
ali tu priča o muci donošenja života na svijet u ekstremnim uvjetima ne prestaje – muški pingvini
prezimljuju s jajima i dva mjeseca čekaju pingvinke koje se u međuvremenu
vraćaju na obalu obnovit zalihe. I još ima puno dirljivih detalja iz pingvinskog života
(jesi zna, npr., da je predaja jaja ženka-mužjak vrlo osjetljiva radnja pa se mlađim parovima,
koji nemaju rutine, jaje često otkotrlja, a dovoljno je svega nekoliko trenutaka na snjegu i vjetru
da se raspuca od hladnoće) što dodatno podebljavaju simpatije prema njima – čovječje nježni jedno prema drugom u paru, sposobni stoički kljucat po najvećoj zimi
(kako su slatki dok kljucaju u gomili!!!), snimani izdaljega bacaju masu na ljudska okupljanja...
Nevjerojatni su! Eto, da imam love i da nije protuzakonito, nabavija bi dva adelijska pingvina
jer izgledom najviše odgovaraju stereotipu (bez ikakvih su šara, čista kontrastna crno-bjelina),
subarktička su vrsta (uoopa, neko se pripremija!) pa ne traže baš brišući mraz.
Svejedno, složija bi im mali bazen s hladnom vodom i ledom, a spavali bi u Boschovoj škrinji s tri pahuljice.
Naučija bi ih da me bude za posao, nježno bi mi pijukali nožne prste i gvečali: «Gve, gve!»
Nakon umivanja i oblačenja odgegali bi za mnom u kuhinju, sebi bi maza margo po tostu, a Gveri i Regini ita ugotice u kljun. Mmmme, bilo bi nam ludilo...
Sportiram se – posudija sam od Bokija Playstation i par dana cipa Pro Evolution Soccer,
a to je tako dobra simulacija nogometa da... Ma, ko što tebi varira šećer na F1 Challenge,
tako se i ja pretvorim u ogromnu griculu kad otvorim paku profi faulom na centru.
Odjeba sam repke i sad igram isključivo s Romom, Roma je dobar klub, ne toliko jak,
a malo mi je čoboski birat Chelsea ili Juventus (na tvoj jezik – Roma ti dođe ko Button u najboljoj sezoni,
a Chelsea i Juve su čisti Schumacher) jer nema tu viteštva. Samo užasno je teško...
Znaš koliko puno moraš pritiskat botuniće da upadneš u đir?! Kako se znam iznervirat...
Nakon cile noći frustracija igranjem protiv Juvea, gubljenja od 1:0 golovima danim na silu
pred kraj utakmice ili u produžetku, zabijam i ja konačno – Montella na ubačaj sa strane
buši volejčinom Buffona kroz ruke! Jebate sriće! Skačem s fotelje, dižem ruke: «Montellaaaaaaa!!! To, legendoooo!!!
Najmoćnija obrana evropskog klupskog nogometa izigrana, matirana u tri dodavanja... Aj sad 'aeroplanino'!»
Ulazi mater i nakratko prekida slavlje: «Ti nisi normalan! 7 uri je! Jel to opet cilu noć nisi spava?
Izgas...»
«Nema gašenja, aj dođi vidit gol na usporenoj!» U neku je ruku u pravu jer toliko igranja
ostavi u dotu poseban oblik tupeža i... Otada je išlo nabolje. Prvo sam posluša savjet
mog prijatelja Juke iz Žrnovnice da igram i protiv lošijih ekipa jer tako dobiješ osjećaj za gol,
a posli sam malo ispremiša 3-4-3 formaciju – Mancinija gurnija na desni bok, Tottija vratija na ofanzivnog veznog,
Dacourt, Cufre, De Rossi u sredini... I vidilo se to prije nekoliko dana kod Bife kad smo složili ligu,
a Antićev Livorno šišnija 4:0. Plus su mi svi pljeskali zbog lipih dugih baluna - igra po bokovima moj je forte,
a naučija sam i pogledat na radar... Al tek ću u nedilju kod mog prijatelja Juke iz Žrnovnice
vidit koliko vridim, jer tamo su najluđe lige, s najviše tenzija. A pari mi se da sad mogu i više nego prismrdit...
Chilamo se ja i Antić posli malog baluna, cugamo pivce i slušamo Grašu kako interpretira
(eufemizam ko kuća) «Hey, Jude!». Beatlese ne volim, njihova mi je glazba unjkava i dosadnjikava,
al bi iz poštovanja
prema upolovljenom bandu trebalo zabranit krajnje divljačko čerečenje ko što je ovo
od strane bivšeg a)košarkaša ili b)plivača. Između pripjeva i refrena bacam Antiću patku
da jel bi naslov u prijevodu, zapravo, bijo «Hej, Judo!», a i stihovi bi onda trebali ić:
Hej, Ju-dooo,
ne-valjalčeeee!
Znaš li da sre-brooo
brzo po-tamni-iiiii?
Za vikeeen-di-cu
u Je-riho-nuuu
i ljubavni-cuuuu
si me pro-daoooo...
Ali Antić razmišlja u drugom pravcu i predlaže da osnujemo judo klub «Juda» uz fiktivni izvještaj s prvenstva Hrvatske na kojem je predstavnik j.k. «Juda» u seniorskoj konkurenciji osvojio, a što drugo, nego srebro...
Ovom Antić-ekstrapolacijom završavam mejl. Biće, valjda, Zagreb idući misec...
P.S. Nastavljam tradiciju: biram najluđa imena, ali sada s gipsanih odljeva čeljusti – ovotjedni dobitnik je Cezar Martinić. Cezare, zaklinjem te,
čuvaj se kad ti na male branke viknu: «Pazi leđa!» A s leđa Brut će «na balun»...
P.P.S. Saznanje mjeseca: ispunjavam talijanku i pod 4 okomito stoji «krupno mljeveni kukuruz» - rješenje je «šrot».
Pljuje li to neki PIK-ovac po žuljima kooperanata dok, sklapajući oči, rukom češlja krupno mljevenu kukuruznu masu: «Oh, kakav šrot...»?
|
