Pregled posta

BILO JEDNOM U SPLIĆANISTICI... (zbirka epistola s početka povratka)

MEJL (3.5.2005.)

Jutros sam marendava buđolu pa sam se sitija radnika "Sljemena". Ulaze u
šesti dan štrajka i
želim im uspjeh u borbi protiv deklarativnog kenjanja onih na vlasti.
Susid upisa višu ekonomsku i kupija mastifa. Zove ga Atila i ne drži na uzici. Inače
živi sa
starcima i starijom sestrom u jednoipolsobnom stanu. U kojoj mjeri Atilinih 90 kila
doprinosi
ukupnom osjećaju zajedništva?
Gleda sam "Hitlera - Konačni pad" na videu i moram ti reć da su me se dojmili
njegovi zadnji
trenuci u berlinskom bunkeru. Uvatiš se u nekakvom suosjećanju tipa "je on zvjer,
ali je i
čovjek", no redatelj dobro kontrira scenama izljeva bijesa, a posebno onima u
kojima Hitler hladno
razlaže: "Vjerujem u prirodni zakon po kojemu je "slabo" osuđeno da
nestane. Njemački je narod
pokazao slabost i zato me njegova patnja dira jednako kao i smrti milijuna Židova -
nimalo.
Preduboko vjerujem u prirodni zakon da bih osjećao ikakvu samilost." Da se
smrzneš. Mislim da je
sve to bilo zbog brkova. A oko Hitlera, epohalno rasulo - malo dalje od sobe u kojoj
se ubio oficiri
su pijančevali, plesali i cerekali se ko prasad; na ulicama osmoškolci u uniformama
ispaljuju
panzerfauste u ruske tenkove... Za posuđenu kazetu neću platit jer ne suosjećam s
piratijom -
skidano je s DVD-a, uz srpsko-nizozemski prijevod i, na gornjem rubu ekrana do pola
dužine,
nekakvim tajmerom. Pu jebuot...
Popravit ću gumu na bicikli i idem na Marjan nać neku dobru štaciju za meditaciju.
Sutra zovu
naoblaku pa se treba aktivirat. Potom ću na kavicu, posli toga negdi... Split je kul
grad za
poslagat misli i cijenit blagotvorne prirodne resurse iako se stalno inzistira na
torcidaštvu,
davanju besa i dišpetologiji uopće.
Da se ostavim splićanistike (Zekin izraz) i pređem na stvar. U prilogu su tri teksta,
dva kratka
za "s nogu" i "Awareness". "Awareness" ima 70 stranica pa bi
najbolje bilo da ga kopiraš na
disketu ili USB i negdi ga daš printat. Ako oš unaprid znat šta te čeka u njemu,
pročitaj
onda "Preduvodnik", to sam si da slobodu napisat par riči o
"Awareness-u" i osobnim dojmovima jer
je pisanje guba.:)
Čini po nahođenju.
Svakako guštaj i pozdravi dvojac, koji je zapravo jedno biće, MajuMarinu.
(lipo je plaćat trećinu stanarine, fiktivno živit s dvi, a zapravo s jednom
cimericom)

Imaš šta poručit Džoziju ako ga sretnem?




DRAGI DNEVNIČE... (8.5.2005.)

Individualnost. Čitam tvoj mejl i kažem si: "To je Nina..." Imaš karakter
udarca u trbuh, al
najvažnije je da ispod svega kuca veliko i čestito srce. Buldožer. Cijene se
fakultetski
obrazovani ljudi koji se ne libe pismeno opsovat. Glede MajeMarine nije mi bila
namjera dokidat
ničiju individualnost. One su sjajne zasebne persone, no po Hempelovu paradoksu svi su
gavrani crni
dok se ne ugleda neki druge boje, stoga i sve što nije crno nije gavran... Ima još,
al je
zakučasto. Čitam knjigu o logičkom pozitivizmu (pomodnom i brzo napuštenom pravcu u
filozofiji prošlog stoljeća) pa sam zato pretjerano kontemplativan i sumnjičav. A
zato se i
brčim. Pozdravi ih svakako. ZASEBNO, Maju i Marinu, okej? I neću više od njihovih
imena radit
složenu riječ, kunem se!

Maštanja. Sinoć se napili i počeli gledat "Žal". Pa se malo zapričali, a neko
je u
međuvremenu prebacija na "Predatora". Većina je još bila u "Žalu" pa
blinkamo - odakle Leovoj
ekipi puške i zašto su se svi pretvorili u nabildane, šutljive i mrke muškarce s
izoštrenim
osjećajem za opasnost? Onda je Predator ubija, a mi smo shvatili i odahnuli. Neko je
reka da bi
bilo ludilo s njegovim ramenim razornicima izać u disko - gorila na ulazu kaže:
"Neće moć u
patikama!", a ti razornikom... ma bilo bi dovoljno skinit masku i pokazat pet
redova slinavih
preklopnih ralja. Odma bi posidija... Ajde, bar obrve jer su ionako svi izbrijani.
Još malo
sidili, cugali i izašli vanka na kišu.

Moda. U zadnje vrime se jako brinem za vlastitu budućnost pa gledam TV do sitnih
sati. Ludnica,
opet ide Oprah! Oprah se baš vratila iz Pariza (stare slikarije su tako KUUUL!) i tu
je emisiju
posvetila svijetu visoke mode. U goste je pozvala Valentina, a njegove kreacije su
nosile Naomi
(mmmm...), neka Ruskinja (ehhhh...) i još par modela. Pričali su o djetinjstvu,
osjećaju za
lijepo, kreativnosti i životu na relacijama. Poslje toga je iša preseratorski prilog
o
Valentinovoj kući u Rimu; gomila predsoblja i soba krcatih skupim antikvitetima,
vrt, perivoji,
dobra auta... Oduševljena Oprah sipa u lice ženama iz publike: "Složit ćete se sa
mnom, to
je život! Valentino zna kako se živi!" Kako sam ja skužija: "TO je život, a
ONO vaše s
kućom u predgrađu, dicom, uredskim poslom, obiteljskim autom i uspješnim oporavcima
od
bračnih kriza NIJE! Nemate pojma kako se živi!" Grca od smija i gušta. Ako je
Oprah i mislila
na ovo MOJE, skidam kapu jer prcat nekoga, a da ti taj neko još i plješće, i na tom masno zarađivat, stopostotni je
artizam. Za one
u publici sam dvistaposto siguran da su mislile na ono MOJE.

Plišavci. Rođak dobija sina pa su mater i sestra ošle kupit poklon. Vratile se s
kompletićem
i plišanim slonićem. Ne znam zemlju porijekla, al na etiketi ispod oznake
"SIZE" stoji "KENDOE"
i piše isti broj. Mi ga prozvali Kendo (dugo "e"). Kako je sladak! Cili je
mekan, surlica mu pada
pod noge i ima tugaljive oči. Ja ga ne bi ni poklanja i brinija bi se o njemu ako bi
mi obeća da
neće kendavat. Čua sam da se u nekom njemačkom gradu, di je i najveća evropska
tvornica
plišanih igračaka, redovito jednom na godinu okupljaju ljubitelji plišanih
medvjedića
pokazat svoje ljubimce i povećat kolekciju. Neki se medići prodaju po iljadu eura
komad. Toliko
daleko nikad ne bi iša. Kaže se: "Ko ima plišavce, kampira sa starcima."
Zato, Kendo,
poklanjamo te!

Teorija. Sidim s Antićem na piću i promišljamo zanimljive teorije. Kavaliri su, po
Antiću,
sve osim uglađeni - kad otvaraju ženi vrata i puštaju je da prva uđe to čine samo
zato da
joj mogu gledat dupe. Ja sam dometnija da kavalir, kad odlazi sa ženom, po običaju
otvara vrata
i prvi izlazi jer već zna na čemu je - il' je ima ili nema. Svejedno je gleda li ili
ne gleda u
dupe i on je toga svjestan. Ima još nešto o opernim pjevačicama. One, po meni, moraju
biti
debele jer podbradak funkcionira ko rupa u gitari ili one dvi recke na violini -
dobra rezonantna
kutija. Zadovoljno smo se nasmješili i naručili još po pivicu.

Glad. Ima pečenog u frižideru, a kako radnicima "Sljemena" još uvik treba
potpora, prestat
ću pisat i idem mumat.
Ti stoj dobro, zdravo i idi do kosti!
Ja sigurno oću.


Do mailanja!





JIL – BISTRI VOĆNI SOK OD JABUKE (13.5.2005.)

Start. Ako vas mejlovi zabavljaju, meni drago. Nije mi teško, dok guštam, sve je
dobro. Ali...
Uuuu jebate, sad pišem za tri osobe, tebe i M&M's (oš se prestat poigravat s tim
imenima
više?!!!), pa moram duplo pazit da ne variram u kakvoći jer zabavljanje drugih topla
je,
plemenita i ozbiljna misija. Ko i djeljenje dobra, uostalom.:) Dolazi ti stari, ha?
Odi u Šibenik
i vidi ga ako dugo nisi. Kako se danas živi, ne moraš ni bit pomorac da bliske ljude
ne vidiš
po nekoliko miseci. I skuvaj mu nešto dobro. POTRUDI SE! Crkva i pjesništvo ne žele
priznat,
al ljudsko srce zapravo je želudac. Stihovi bi trebali ić ovako: "Za tobom ostala
je nesretna
ljubav/ Ispijene boce vina/ I jedan zauvijek slomljeni želudac..." Od toliko
vinčine, realan je
ishod. Uživaj u Šibeniku i odmori se od zagrebačke žurbe, komešanja i ljepljivosti.
Deblokiraj čakre! Možda ti se poklope silnice.:) Ja ću u Zagreb vjerojatno idući
tjedan. Na
koliko dugo nemam pojma.

Predaja.Ispričat ću ti priču o dva boga: "Zvali su se Odin i Thor. Odin je bio
glavni, otac
sviju čiji se savjet uvijek držao svetim. Thor je imao naprasitu ćud, svako malo drmao
je
gromovima ili batom mlatio ledene divove koji su donosili zimu i snijeg. Kad bi
pretjerao, Odin bi
ga potapšao i blago prekorio. No kako je Thor znao da će, ukoliko pretjera, od Odina
biti samo
potapšan i blago prekoren, često je pretjerivao. Vikinzi su ih obožavali. Thor je,
osim toga,
bio zadužen i za plodnost što je smatrao davežnom i sporednom stvari pa su iz tog
razloga
njegovi obožavatelji više ljubili pomorstvo i agresivno-ubilačke aktivnosti od
ratarstva. A
onda su, pod sjenkom križa i egidom riblje konture, došli nekakvi Vanjski Utjecaji,
te Odina i
Thora (zajedno s pratnjom i ukupnim dekorom) proglasili poganstvom. Dvojcu nije
preostalo ništa
nego da se, poput Stribora, raspline. Tolika je bila snaga Riječi. Nitko ih više
nikada nije
obožavao..." Al evo, izgleda da su uskrsli, tu iza moje zgrade na parkiralištu.
Skupljaju
škovace. Bolesna stvar, dva su kontejnera i neko je na jednom naspreja
"ODIN", a na drugom "THOR".
Prinosimo im otpatke i imamo malo sličnosti s Vikinzima. Inače, ta su se imena znala
pojaviti
kroz povijest - u Drugom Svjetskom su Njemci imali ogromne, 900milimetarske topove
"THOR-ove" za
satiranje ruskih gradova u prah. U Splitu tako nazivamo kante za smeće.
Grad-prijatelj ludeži,
kažem ti! Pitam mater: "U koga više bacaš smeće? U Odina ili Thora?" Rekla mi
je da više
štuje Odina, dakle trpa u njega. Ma serem. Rekla mi je: "Ti nisi dobro..."

Sok. Otac ima sklonost kupovanja jeftinih sodiranih pića. Kad ga pitam zašto, kaže da
ako se
već truje, za to će plaćat upola jeftinije, jer po čemu se Coca-Cola razlikuje od
falših
osim po većoj cijeni. Kad ga pitam zašto se uopće trovat, kaže da vino pije u
društvu,
a vodu... Štaš pit vodu?! Rasprave s njim su razbijanja o zid. Jučer je experimentira
i donija
baksu "JIL-a", tetrapakiranog bistrog soka od jabuke s "minimalno 12%
voćnog soka" - tako piše
na ambalaži, svega mi! Valjda su iskreni kad idu s tako preciznim postotkom? Ko zna
kako dobiju
okus i miris. Od semisintetskih benzocikličkih inozitol-skvalenskih poliazo-baza?
Brrrr... Ne
želim znat! Ali boja... Ima boju najboljeg francuskog bilog vina. I tako ti sidnem na
balkon,
nalijem "JIL" u vinsku čašu, someljerski zabućkam, pomirišem, otpijem i
opijem se
fantazijom...

Medicinari. Naša se s prijateljem medicinarem na piću jer se baš vratija s Humanijade
pa me
zanimali dojmovi. Bile još dvi njegove s faksa. Pitale me šta sam i di sam. Lažljivo
se
šalim da tek trebam pisat diplomski na pedodonciji (dječja stom.), al se ne mogu
odlučit
između dvi teme - "Jestive paste za zube" i "Didaktika turbinske
bušilice". Hladno primljen
cucla đus dok je sunce dobrohotno grijalo...

Luko. Sestra na zamjeni u 2.D razredu. Nije joj lako jer su problematični. Eto, neki
dan su
samoinicijativno izglasali da ih ona, a ne njihova učiteljica, vodi na izlet. Lipo im
zahvalila i
odbila. Imaju Paljetkovu "Gospođicu Majonezu" za lektiru u ponediljak pa
sestra radi pripremu.
Recitirala mi jednu pismu dubrovačkim naglaskom: "Jedna je mačka lijepa ko
sličica/ Bila
turistička vodičica/ Ružičaste je imala sandale/ Zeleni šešir i crne očale/ I nosila
je veliku bursu/ Radila je u "Mjau-toursu"/ Kad je sunce i kad su kiše/ Po
brodu je vodila miše/
Sirevlasnike, kopače, juriste/ Domaće i strane turiste..." Da ne duljim, vodila
ih u
razgledavanje Dubrovnika i smazala na kraju izleta. S prvom lovom idem do prve
knjižare i kupujem
"Gospođicu Majonezu" jer je zakon!

Glad. Kraj uvik rezerviram za radnike "Sljemena". Jadni ljudi, evo čujem da
još nisu dobili
jamstva... Mater kuva bob i to mi je drago jer ga dugo nisam jea. Yeah! Mora bi se i
ošišat. To
ću sutra. Prvo bob.


Ksss...Ksss...




SPLIĆANISTIKA (1.5.2005.)

Ladnoća. Danas nisan iša na more jerbo je bilo preladno. Samo 16 stupnjeva
temperature mora,
unatoč lipom suncu, dobroti tamarisa, galebima i mirisu lažine nije bilo dovoljno da
me odvuče
na jednu od lipih splickih štacija za buć. Umisto toga, usta san se oko 2ipo ure,
obidova (poija
ručak) i vratija se u posteju do pete ure. Balun. Nisan ni raskrmeljia oči, a već san
jia
rešt od paradižota kad me nazva Jure Aljinović da oću li s njin do dvorane Gripe na
polufinaaale (s tim naglaskon) državnog prvenstva u malon balunu. Split Gašperov -
Torcida.
Dobila Torcida šta je svima laknulo jer Gašperov je prvak zadnjih pet godin. Utakmica
je bila
odlična uz festival igračke i gledališne moronistike šta obično idu kod takvih
manifestacija. Ciklona. Kako čujen ima još dva dana do pogoršanja vrimena, pa ću to
sutra
iskoristit za đir po Marjanu, koju paku briškule i trešeta i ribanje bez nade. Noćni
život. U subotu bija vanka s nekim medicinarima i ponaša se malo veselije od
Marvina.
Siromašno je ovdi, ošli do Santa Fea (sic!!!), cinku sidili, pa do San Giovannia na
prvomajsku
fieru (slušali Z. Čolića, super sic!!!!), povirit do Modestyja na koncert Daleke, ja
potom
doma, a drugi do O'Hare. Fjaka. Je, je, lipi moj, fjaka me neka uvatila, zato
susidima i poznanicima
lažem da sam odlično. To tako ide ovdi. Kućanistika.




VRIJEME POLURASPADA (6.5.2005.)

Poruka. U početku sam pomislija: evo ga, zabrija je na SMS lječilište, kad ono... Ko
da je sam
Douglas Adams vodija prst po botunima. Takvo postavljanje stvari vodi dubokom
promišljanju.
Hmmm... Teorija determinističkog kaosa kurentno je validna, a kako je ja shvaćam,
svaki
događaj, od grandioznih momenata s debelim obljetničkim potencijalom do onih
značenjske
sitneži (da, baš tim redosljedom), ima jednaku priliku postati otponac grandioznome
ili
sitnežnome. Nekakva je pravda u tome... Koliko se sićam, meni, Fani i Lejli Latić
pofalilo
sline, ti si zgrabija naše kušalice i napunija ih trenutno, no obilato. Ja dotad
nisam mislija
da si normalan. Od tog mi se trena učinilo da ti predstoji ili benigno luđaštvo ili
opasna
sociopatija. "Dobro bi ga bilo držati na oku, ali i na distanci", pomislih.
Onda smo u pljuvaku
dodavali reagens, a žena što je vodila vježbe je rekla da zagrijavamo oprezno jerbo
je
reakcija burna. Ti si bija usred neke priče. "Prototvar" iz tvoje epruvete
već je prskala po
ljudima za radnim mjestima preko... Da sam na tvom mistu, pregleda bi bazu podataka
na faksu,
potražija Lejlinu e-mail adresu i napisa jedan mali mejl o tome što misli bi li bila
tu di je,
da joj je taj dan uskraćena pljuvačka. Divno je čut od nekoga kako sve u životu
duguje
tvojoj salivi. S Fani porazgovaraj i šokiraj je uživo - to je životna radost...

Japan. Gleda sam izvrstan BBC-ev dokumentarac. Velika putovanja željeznicom: od
Tokija do jednog
malog mista. I da vidiš kako izgleda superbrzi međugradski vlak... Dugi, špicasti
kljun, sav
je metalik, elegancija samurajske sablje... Bolesno. A brz li je... 300 na sat koji
se itekako
osjećaju jer u pitanju je zemno vozilo. Kad se kupi karta za njega, stoji broj
sjedala i vagona i
točno vrijeme dolaska. A sad pazi. Na peronu su isto označeni brojevi. Ako ti je
misto u vagonu
broj 14, onda staneš na peronsku oznaku "14" i u trenutku zaustavljanja
vlaka, točno ispred
tebe, otvore se vrata vagona 14. vrijeme dolaska na karti poklapa se s onim otvaranja
vrata vagona
14 i različita su za pojedine vagone. Ali točna, svakako. Japan su brojevi i tajmeri.
To je
valjda jedina zemlja u kojoj za vikend-pecanje moraš rezervirat komad rječnog
rukavca. Jel
moram napominjat da su označeni brojevima? Umjetno uzgojena riba pušta se uzvodno od
pecališta
i o tome ovisi cijena rezervacije. "Nek padnemo kao cvjetovi trešnje u proljeće -
čisti i
blistavi", reka je neki kamikaza. Kamikazama su tepali da su zadnja crta obrane.
Ako je samoubojstvo
zadnja crta obrane... Trebali su razmislit o krumpirima. Pa pomogli su Silastičnim
Demonoklopnicima
Striteraxa! Barem privremeno. U svakom slučaju, opipa li se bilo njihovog ekonomskog
uzlaza i
života velikih gradova, ispada da im je takav i kolektivni moto. S gledišta jednog
Dalmatinca,
jasno. Tja... nama je siesta posljednja, a i prva crta obrane. Ali jebate, to je NAŠ
kolektivni
moto!

Split. Naša sam se neki dan s jednim prijateljem. Načitan, inteligentan, ujedno:
kontemplativni
besposličar. Al što je, je: sposobno povezuje i argumentira stavove, kod mene je sve
na
deklarativnoj razini. Zato ga puštam da priča. Uglavnom, reka mi je da je bija na
predstavljanju
jedne knjige: "Gospodari kaosa". U knjizi se govori o planu šačice moćnika da
zavladaju
Zemljom i sve nas ostale liše slobode. Faza Jedan počela je Francuskom revolucijom i
donijela
prevlast profanog nad sakralnim, naci-komunističko zlo obilježilo je fazu Dva. Faza
Tri je u
provedbi s velikim finalom oko 2025. Ja sam zaključio da je šačica tih moćnika
izrazito
strpljiva, Generacijski strpljiva jer na planu radi ustrajno preko 250 godina. Inače,
čita sam
tekst u novinama o toj knjizi i ako ih mater nije bacila izrezat ću ga i mejlat ti
par najluđih
ideja. Sinoć me na parkiralištu zaustavila neka pijandura. Da jeon iz splitske
policijske
uprave. Samo u Splitu... Pita me imam li dvadeset kuna. Gleda je valjda na komade
metala s desna
kontrolne table i mislija da su to kovanice - znaš kakav je auto moga oca. Ja mu
nudim tiple,
vide, osigurače i sunčane naočale bez one jedne za zakačit za uvo. Otiša.

Škrtost. Sitija sam se Stoje i one nadljudskim naporom napisane pola kartice teksta
koju mi je
posla za dva ipo miseca Novog Zelanda. Kako sam u Splitu na neodređeno, moga bi ti se
ovako
povremeno javljat. Nema ni za SMS, al nije ni ovo loše. Prestala "kaša" Idem
po kroasane.
Ćao bao!




UBIJ, SPALI, ZATRI! (19.5.2005.)

Uspomene. Na televiziji tražim eksplicitno nasilje ili nešto tropsko, za stolom sam
bezvoljan,
malo probrljam po pijatu pa podrignem, razgovaram jedva i doma se jako brinu. Pitaju
me što se
događa, odgovaram: "Sve u redu, eto, malo sam sjetan, ništa više." A kako
priznat da mi se
srce kida, bacaka se po krevetu i vrišti: "Far cry, da se barem taka čežnja more
isplakat!"
Noću je najteže, sidim u mraku i mislim: "Jedino pravo svjetlo u životu je ono iz
cijevi
M16-ice kad je zagrijana prvim kratkim položajnim pa onda dugim brišućim rafalom, a
grudi mi
se nadimlju od destruktivnog artizma... Eh, što bi bilo dobro zapucat u komodu ili
televizor!" I
helikopteri... Pražnjenje šaržera u njihovu smjeru renesansni je "brutto" mog
dijalogu sklonog
bića. Najviše mi fali priroda - pijesak, palme & kokosi tako idu uz eskalaciju
nasilja i zareze
mačetom. Prekinuli su mi odmor, uništili brod i odveli žensku. Preko toga mogu preći.
Al kad
mi neko sere o mojoj crvenoj košulji na bile cvitiće - brate, pilam obiteljska
stabla. Pari mi
se da sam na rubu. Da postanem Krvolok sa Sirobuje ili pravoslani monah. O
vjevericama znaš što
mislim. Ovaj mejl je dijagnoza.

Zanimljivosti. Prošli petak - razbojstvo. Neko diga obe tablice s Forda. Srića, susid
ih je
vidija (bila dva tipa), odma nazva policiju i nama pokuca na vrata. Stari i ja otišli
prijavit i
nije prošlo ni 20 minuta, a policajac kojem smo dali iskaz nam kaže da su dobili
dojavu: tipovi
su na Sirobuji nalili gorivo i pobigli - crveni punto ST 460-DL. Ko zna di su
tablice. Mogu im samo
poručit: "Dovatit će vas Krvolok sa Sirobuje!"
U zadnje vrime loše sanjam. Sinoć sam sanja Čikija (čudno mu izgleda nadimak
napismeno, zar
ne?). Ne mislim reć da je Čiki "nešto loše", daleko od toga. Zva me iz
Zagreba da jel može
doć kod mene u Split na par dana. Ja prista, Čiki dopilota. A onda je, zbog njegovog
budističko-autističnog pacifizma, počela izbijat nekakva napetost između mojih. Nismo
ni
skužili da je on uzrok toga, a sve se pretvorilo u košmar međusobnog optuživanja i
pokvarenih namjera. Čiki je cilo vrime bija prisutan. S onim svojim titrajem na
usnama.
Uznemirujuće. Moraću se čut sa Čikijem.
Zvoni neko na vrata. Otvara stari. Trgovački putnik. "Dobar dan, ja sam Tino
PECOTIĆ, razgovarao
sam s gospođom Ka..." Da imalo odlučujem o kućnom budžetu, kupija bi sve što
prodaje. Pa
prezimenjaci smo... Bija priko uru ipo vrimena. Priča, ne moš ga se riješit jer
priča. Ja bi
treba otić u neki drugi grad i zaigrat na pseudonimsku kartu - Pecotić je ime za
probitak.
I apatija. Prošli tjedan sam dosta piskara, ovaj tjedan sve me nervira. Ima toliko
komaraca da mi
ruke izgledaju narkomanski. Na Poljudu "Revija Morona", u novinama jednake
pizdarije - ovo je pisalo
u "Slobodnoj" i toliko je blesavo (na prvi balun, al danas mi dominira
Saturn, dakle sporost) da sam
ti mora izvadit: "No bilo kako bilo, i aktualni izborni zakon skrojen je ne bi li
se "alternativa"
političkim strankama svela samo na personalne "liste", gurajući zapravo tako
ideju neovisnih -
dakle, stranački neopredjeljenih - takmaca u izbornim utakmicama u "format"
disidentskog egotripa
ili pak ekshibicionističku predstavu." Radi se o lokalnim izborima...
Nešto ću izist pa ubit oko. I tako ukrug...


Čim te vidim, pucaću. Poslje možemo razgovarat.





KURAC (15.6.2005.)

Dođe mi da se pretvorim u morskog krastavca. Da ležim na dnu, u miru filtriram vodu,
biram
hranjivo iz morskog snijega, pomalo se krećem i ostavljam čudne tragove u pijesku.
Sporedna
karika prehrambenog lanca. Morske krastavce zovu još i morski kurac. Sve bi bilo
dobro i okej do
turističke sezone. Tiho bi gmiza uvalom, a onda bi me pokupija neki glupi purger:
"E, Slavko, gle!
Kaje OVO?" Pa me stišću, ja štrcam vodu, a Slavku to brzo postaje degutantno da
na kraju
završavam odbačen iza sike. Posljedično, došlo bi takvog evolucijskog bijesa u
zajednici
morskih krastavaca da bismo razvili masu opasne i otrovne pipke za ubijanje manjih
ili ujedanje
većih organizama iz obične zabave. A osobito Slavka. Filtriranje vode i dalje ostaje
načinom
života. No nekako moraš upozorit druge na vlastito postojanje. Ovo kažem jer me
prokleto
nervira sređivanje staža, di niko nije jasan i svi govore različito. Na kraju će
ispast da
ću ovom privatniku morat JA plaćat pošto dom zdravlja ne uzima bar još pola godine
nove
pripravnike, a privatniku se baš i ne izdvaja dvi iljade kuna koliko treba za
volontersku
osnovicu. I to što svi sve djelomično znaju pa te upućuju drugome i obratno, dodatno
izluđuje. Al nemojmo više o tome...
Sad kad sam duže vrime u Splitu primjetija sam jednu neobičnu pravilnost. Ima dosta
sisatih
srednjoškolki, a od tih sisatih većina je nosata. Zašto? Ima li to veze s podnebljem,
kamenom
i kulturom maslinova ulja? A i tu njihovu spiku osjećaš ko pucnjeve u leđa. Čak i
kada
kažu: "Fala lipa!" Inače, maslinovo ulje ima zaštitni faktor 20 mada mi se
uvik činilo da
koža pod njim nekako cvrči. Muški princip. Sidim jučer u kafeu s jednim prijateljem i
tako
nešto besidimo, a za stolom neke dvi prije. Zapalile po dugi ronhill, stigla im
kavica, ide i
drugi dugi ronhill, povremeno nešto kažu, a onda je jedna uzela "Slobodnu" sa
šanka i stala
listat. Ej, to je muško ponašanje! Dok nije došla treća prija. Pa su stale brbotat:
"...ajme
one lude...", "...ajme šta je sladak...", "...ajme kako ti je
lipa...", "...ajme šta me
iznervirala..." Toliko buke da bi podavilo i morske sisavce.
Jel znaš kako se zove maskota svjetskog prvenstva u nogometu iduće godine? GOLEO,
stari! Umra od
smija. A tisuće grla s tribine huču: "Geeee!!!!"

Skinija sam s neta jednu masu uzbudljivu i dinamičnu krivulju demografskog rasta pa
ti je evo na.


Pozdrav i jebi se!




ŽIVOT, SVEMIR I SVE OSTALO (20.6.2005.)

Kupija sam kutu i klompice (kad sam se obuka, doma su mi pljeskali da sam vrlo fin i
budim
povjerenje) jer počinjem radit, al nije to još ništa službeno. Ovaj me ne želi primit
bez
natječaja u domu zdravlja, dom zdravlja ne raspisuje natječaj, al kaže da me
privatnik može
primit samoinicijativno samo mi mora plaćat volontersku osnovicu, privatnik ne želi
plaćat
osnovicu pa mu kažem da ćemo to plaćat mi (2 iljade kuna misečno), jedan dan sve je
dobro, a
onda opet ispadne da baš i ne može tako... Isprcan na relaciji dom
zdravlja-privatnik. Svi
govore poluinformacije itajući te nekom drugome, problema uopće nema - samo postoje
prepreke.
Nerviram se i gubim željezo. Al jebe me se. Sad ću radit na crno i pravit se blesav
dok se
nešto ne riješi, no ultrafrustrirajuće je kad te davi birokracija. Tada...

...mi padne na pamet Odjel za odnose s javnošću Siriuske Kibernetske Korporacije koji
je
zapremao sve veće kopnene mase planeta jednog neuglednog sunca u zviježđu Oriona - to
je iz
"Vodiča kroz galaksiju za autostopere". "Vodič kroz galaksiju za
autostopere" je jedna bolesno
dobra knjiga i kod mene ima status almanaha. A priča se vrti oko potrage za konačnim
pitanjem o
Životu, Svemiru i Svemu Ostalom jer odgovor već postoji. Naime, rasa
hiperinteligentnih
pandimenzionalnih bića napravila je masu moćan kompjuter Duboku Misao koji je
nekoliko milijuna godina
proračunavao odgovor i on je: "42." Kako hiperinteligentna pandimenzionalna
bića nisu suvislo
formulirala pitanje, a pitanje je daleko složenije od odgovora i nadilazilo je
sposobnosti Duboke
Misli, Duboka Misao je morala napraviti još jači stroj, tako čudovišno kompleksan da
je
život, kao takav, samo jedan od elemenata operativne matrice. Taj stroj, zapravo, je
Zemlja, a
program se trebao neprekidno izvodit 10 miljardi godina. Tako bi i bilo da ju Vogonci
nisu
uništili zbog izgradnje obilaznice u hipersvemirskom prolazu. A detalja - gomila.
Prvo, ljudi nisu
najinteligentnija bića na Zemlji, tek treća jer prije nas su dupini i bijeli miševi
pa je zato
pogrešno misliti da vršimo eksperimente nad bijelim miševima kad su pokusni zamorci
zapravo
ljudi. Drugo, ljudi nisu autohtona zemaljska vrsta nego potomci kolonizatora s
planeta iz središta
galaksije - to što je od tri broda koja su se zaputila prema Zemlji stigao samo brod
B, nesretan
je slučaj i razvojna kočnica jer brod B je prevozio stručnjake za odnose s javnošću,
telefonske službenike treće klase i frizere pa su prvih godina (kad je nestalo šibica
i tople
vode) ljudi Zemljom lutali u dronjcima i zamusanih lica, ali uredno podšišani. Treće,
u
svemiru ima malo besmrtnih bića, a jednog od njih, Wowbeggera Beskonačno Produženog,
počelo
je opterećivati breme vječnosti. Pošto ga više nisu zabavljali pogrebi poznanika i
prijatelja, postao je toliko ogorčen da je donio odluku kako će izvrijeđati sve
stvorove u
svemiru i to abecednim redom. Moglo bi se još unedogled jer knjiga je takva salatara
ludila i
prokleto duhovito napisana da je gorka grijota ne pročitat je. Ajde, stiga je i film
u kina, al s
njim su zajebali jer ga nisu dali Terryju Gilliamu na režiju da složi neku
psihodeliju a la
"Brazil". Ovako, ispala je marmelada od kajsija.

Predvečerje, sidim s Antićem u "Rosija" na cugi. I stvarno je dobro, dlanovi
se prestali znojit,
ugodno nas mazi bava, idu vibre mira kroz lišće divljeg kestena, a na telki nogomet
Brazil-Grčka. Grci gube 2:0 pa grupa starih lokardi iza nas komentira: "E, moj
Rehagel, osvojili
ste evropsko prvenstvo, a Brazilci vas pune..." "I ćorava kokoš more ubost
zrno, Tomiša!"
Ludilo je kad ekipa kojoj je dnevni forte jednostavno jelo, Kaltenberg i podrigivanje
u smisao,
podcjenjuje nečije rezultate. A nekako je i komično jer takve face uzgaja samo ovo
podneblje i
točno određen broj sunčanih sati. Polako se gasimo. Na stadion mislim. Baš mi Antić
kaže
da je od 11 iljada svićica na semaforu prigorilo 80 posto.
Neki dan smo pijuckali u prolazu na skalinama povrj Solurata. Kako je bilo tiho,
postali smo malo
potišteni, al smo zaključili da je uzrok tome prožetost prolaza nekom tugaljivom
poetikom.
Parilo nam se da će svaki tren dobauljat Tin Ujević u dronjavu kaputu i s bocom u
kojoj se
mućka žesta mrmoreći u vitar. Zavarili! Pa su mi pričali da je Tin jedanput doša u
restoran i naručija juhu. Konobar mu je reka da ne poslužuju odrpance. Tin je otiša
kući,
presvuka se u čisto odijelo i vratija u restoran po juhu. Kad su mu je servirali, sve
je iz pijata
izlija u džep. Konobar se zgraža da što to radi, a Tin je reka da juha nije za njega,
nego za
odijelo. Koja luganda...
Bunimo se protiv bezidejnih programa. Ne mislim pritom na bljuzgu političke trgovine,
nego... U
O'Hari su prestali naplaćivat upad, a ono malo ljudi unutra se razmistilo ko
naplavine od
tsunamija. Tek je glazba bila ista ko i prije misec dana. Pažljivo s dozažom
izlazaka!
Sparno je i teško pada na pluća, a nemam snage za more. Bezveze stojim na internetu i
utipkam u
tražilicu "ustaški pederi", a ono... najbolesniji blogovi i forumi ever od
kojih je većina
govor mržnje. Tako na Vukovarac.net-u moš pročitat: "Mi smo pravi Srbi, u
slobodne dane
koljemo Muslimane!!!" - u potpisu: "bradati četnici iz Paraćina". Sigurno
im je jaaako dosadno
pa odlučuju mrzit sve. Moderan Čovjek njeguje kožu lica i ruku, a polumajmun -
ortodoxni
kretenluk. Pošteno je, međutim, i pitati: što me motivira da utipkavam "ustaški
pederi"?

Završiću s jednim materinim biserom. Razgovarali smo o neznamviše čemu, a ona je kroz
paru
od peglanja zaključila: "Je, je... treba TO prihvatit, a onda se borit protiv
TOGA." Vjerojatno je
TO toliko zajebano da ga podriva isključivo unutarnji neprijatelj i krajnja
prepredenost. Ponekad
je tako destruktivna prema logici...


Je li sparno i užasno vruće u Zagrebu? Ajme, nadam se da je.:) Iđeš još šta po
grupan?
Imal nešta osobito za izdvojit?




SATURN, SATURACIJA, BORKO... (5.7.2005.)

Jeeebate kako je vruće! Toliko je turbo vruće da su se znojne žlijezde pobunile i
počele
žestoke podpazušne prosvjede - ono, fino se središ, obučeš trikvarte i košuljicu, a
oko
rukava kolobari znoja i svi pomisle: "Bože, pogledaj ovu bijelu seljačinu!"
Pa se grubo iznenade
kad ih tako nešto dočeka s druge strane sonde i bušilice... Al nepopustljiv sam prema
svojim
znojnicama. Reka sam im: "Odjebite s tim reaktivnim sranjima i borbom za prava
jer niste nosioci
vaučera! I prestanite ucjenjivat natrijem i drugim mineralima jer ih ionako nabavljam
iz uvoza."
Što napravit? Usuglasit jedinstvenu poreznu stopu za tjelesnu vodu? Uvest olakšice na
sezonski
paušal u intertriginoznim zonama? Cijene nafte ovise isključivo o svjetskim
kretanjima, dakle...
Nikad se ne dogovorimo, prođe lito pa nesuglasice gurnemo pod tapet. Dok ne prođe,
moram
biofinancijski kemijat i u korijenu rezat svaki pokušaj sindikalnog udruživanja
potkožja...
Prošli tjedan sam radija popodne, jedan dan nakon posla sam sija na bajk i pravac
"primorsko dobro
pod koncesijom - Kašuni". Onda sam malo pliva. Dosadilo pa ostajem plutat na
leđima. Gledam u
nebo, plutam, plutam... Sve mi je u magli i jebe me se za sve to u magli, lišen
stresa guštam u
plavo-plavom Eliziju... Nešto ide prema meni na theta valovima. Što ili ko je to?
Bistri se,
jasnije je... Aau pizd... E, Borko, kako je?! Čekaj sad, zašto tonem? Ma zbog njega,
jasno!
Borko, prestani, saturiraš me! Nesvjesno, ali vrlo uspješno upropaštava meditativno
ozračje,
ne čujem ni ptice više, da bar mogu... Snagom volje emitiram ga u smjeru plavo-plavog
Elizija da
im pljevi poljane. Njurgaju li oni tamo nešto? Ko im je kriv zbog korova! Još sam se
kratko
bućka u plićaku pa pravac doma - zato jer sam ogladnija. I zato što je gotova
autocesta pa
očekujemo dosad najgoru kontaminaciju "KAJ-em" otkad je turističke orjentacije
i deviza od
noćenja.
Već sam ti reka da je u subotu Antić radija alkohol, gradele & alkohol party za
rođendan u
nekom dvoru na Zenti. Da se hrana i piće stavi u razlomak u kojem je iće brojnik, a
cuga
nazivnik, izašlo bi 1/beskonačno. Ali Antić je takav. Velikodušan. Pili. Onda je
Boris smota
i poslužija jednu velikodušnu đoku. Taj dim je takva bolnica da sam ostatak večeri
kljuca
svega svjestan. Onda su me prcali po osnovi konzervative: da me plombiralo, i to
mozak, Antić je
reka da izgledam ko trica bez korijena, Goleo upozorava da se moram odlučit - pijanac
ili
drogaš. Plus je doda: "Ja samo pijem i meni je super." Nisam moga prestat
varit i ne znam kako sam
uopće doša doma. Kad sam stiga, preplavila me neka euforija i odma sam zaspa.
Sad ću zaključit jer ionako dolipljujem u Zagreb - srida, četvrtak, petak pa se
vidimo.

Svako dobro te
puši kitu, jedi govno!

P.S. I odi konačno na pretrage.




SJEBI IH, TAMARA! (30.7.2005.)

Moje salo - moja utjeha. Kad sam doša iz Zagreba, skužija sam da imam dojkice i
valoviti, meki
trbuj. Odlučija sam se aktivirat pa sad tučem plivačke marže i jedem dosta voća. A
taj
Žnjan... Sto puta sam reka da mi nije jasno kako ljudi mogu ostavljat smeće na plaži,
sutradan
se vraćat, mećat ručnike između to istog smeća i prije nego odu ostavit još smeća.
Baš gledamo jednu glavu obitelji, obukli se, žena i dica krenili prema autu, a on
osta popišat
se - malo u plićak, malo po žalu. Kupanje pasa u moru ili pranje auta pod plažnim
tuševima
najnormalnije su stvari. Sidim jedno popodne na Žnjanu, vatam sunce i sušim se,
pogledam taj
ružni okoliš, aute, ljude zbijene na plaži, valovito, šporko more i pomislim:
"Alan ford i
'PLAŽA ZA SIROMAHE'." Sutradan nalija gorivo i otiša u Rogoznicu. Dobili smo novu
gradsku
ministricu kulture - Tamaru Visković. Tamara, sredi ih, tako ti TBF-a! Šteta šta
nije
zadužena za elemntarnu kulturu, al narod popizdi kad radiš resor od nečega što ne
postoji.
Zato Grgur Ninski jednu ruku grči... Zbog tog nekog što kupa pase u moru i zapišava
malo
plićak, malo žalo... Ili zato što mu pasi pišaju po sandalama. Ja odavno ne diram taj
palac.
Jebe me auto. Pali, ne pali, ne pali, pali. Nema pravila. Evropska elektronika je
zakurac. Sad to
treba sredit. Zato očev turbo dizel ide ka lud. Baš mu kažem da turira, da čujem
turbinu, a
zvuk... Pobješnjeli Max Aš - ratnik ceste. Pa sad ždere dalmatinski asfalt i progoni
odmetnute
instalacije: "Dosta je zajebancije! Vrijeme je za uzemljenje!" Stoja nas
vozija u Kambelovac na
Gegin koncert naci-mobilom. Stali na pumpu, Bifa vadi neku bočicu iz pretinca: INA
olovo - aditiv
za gorivo za stare automobile. To ako nema nego bezolovnog pa malo dodaš... Ja i Antić
umirali!
Onda smo se zajebavali da na bočici stoji: "INA olovo ne sadrži za okoliš štetne
tvari."; i
da ima ikonica one siluete što baca smeće u koš... A koncert odličan. Samo je bilo
toliko
vruće da mi je došlo da legnem na jedan od praznih štandova i da se prodajem...
Čitam u novinama da seks i čokolada dižu raspoloženje (stvarno su pametni) i
općenito
blagotvorno djeluju na zdravlje. Seks iz ljubavi, seks iz osvete, seks na poslu, seks
zbog seksa -
sve je to izvrsa gimnastika. Čak su idali podatak da se bolje seksat nego otrčat
štatijaznamprilično kilometara. Tako da "Vitaseng" doktoru mogu poručit -
odjebi jogging jer
glupo je kad na nasipu srce pukne, "Vitaseng" u žilu, iskeširaj i ševi. E
sad, sa čokoladom
je jednostavnije jer do nje lakše dođeš i konzumacija je slobodnija. Moš je jest dok
čekaš autobus, možeš pitat priju da ti odlomi kocku, američki vojnici u WW2 su sa
sobom
nosili "Hershey's bar": "Švabe su naoružani do zuba, imaju pun kurac
oklopa, a između je Rajna.
Pričekajmo inžinjerce, a dotada ukopajmo se, pojednimo "Hershey's" pa
zapalimo duvan."
"Naredniče, nemam više čokolade." "Dobro onda, daj mi jedan duvan i odi u
izvidnicu." Tako
su valjda rezonirali saveznički časnici... Tabla svugdje i zauvijek. Došli neku večer
Prasci.
Kako s Gremlinkom nisam u zadnje vrime u najboljim odnosima, a Duo Zloba je (kad su
zajedno) za
raspoloženje ko strihnin u piću na tulumu štakora, otiša sam do trafike kupit
"Mars" i
provjerit čoko-teoriju. Odbrojavam sitno da mi vrati u papirnaticama, a ona meni:
"Štase vi
muški bojite kovanica! A takujin? Ništa, jel?" "Prvo: nikad ga nisam nosija i
neću. Drugo:
Dobrila, Zrinski i Frankopan su veće legende od ličkog medvida. Treće: mrak je i kako
ću se
šuljat po parku i oko škole dok mi kovano šuška u džepu?" Malo se nasmijali pa se
povuka
pojest "Mars". U parku. Pa oko škole do kuće.:) I mogu ti reć da pali.
Oslobodilo endorfin,
endorfin šutnija amigdala, pontocerebelarni putovi se promeškoljili, repolarizirali
govorne
centre i... Spreman za svađu. A s Gremlinima moraš bit oprezan. Osobito s Gremlinkom.
Jebate,
završila je peti razred, a već je cinična i konstantno nezadovoljna. Plus voli
zabadat nos u
tuđa posla i tužakat, sve ambalažirano u narav dvorskog spletkara. Ali brzo se uvridi
i kad
god mi je dosadno, igram na tu kartu. Tako smo se prepucavali, sve je vodilo
uvriđivanju, pa kad
je osjetila da puši u prepirci, okrenula se i rekla mi tiho: "Pederu!"
Zgrabim je i odem tužakat
majci, ali kod nje ionako ima beskonačan kredit. Onda smo joj složili montirani
proces u kojem
sam ja porota, sudac i krvnik. Osuđena je na duplu smrtnu kaznu bez prava na izbor
zadnjeg obroka.
Žalbe i prizivi su smjesta odbijeni jer se ipak radi o montiranom procesu. Više nije
tila
razgovarat sa mnom. I tako je svaki put. Preodgoj te dice, kolikogod pokušavao,
odavno nije
moguć.
Evo, još jedan splitski robovlasnik slavi jubilej; 5 godina Tommy-ja, vjernim kupcima
niže
cijene. Na primjer, kilo lubenice - 0.99 kuna. Kupija sam jednu malu od 5 kila. Po
kilo za svaku
Tommy-jevu godinu. Stavija je hladit pa ću prije spavanja pojest fetu i dobro prnit.
Prnit za
sebe, za ovaj divni plavi planet kojeg zovemo domom, za udarac Tea Đogaša 20 sekundi
prije kraja
i s igračem više koji je treba uć što bi osiguralo produžetke. I za beaglove koji ne
mogu
prnit, a da im neko ne polomi kosti.

P.S. O poslu neću puno, nego samo da je lipo obuć bilu kutu, tutnit ruke u žepe,
zalizivat pod
klompicama i nježno litat kompozit u gornju livu šesticu.

P.P.S. I škina mi je u povjerenju rekla da lakše podnosi akademski podložen tjelesni
napor u
radijusu klima-uređaja.


Moram pišat.




PLAĆENI OGLAS (3.8.2005)

Davorku smo upoznali jednog lijenog prijepodneva na Hvaru. Kupovala je ribu u nekog
starog ribara,
pričekali smo da je ovaj zajebe, a onda joj prišli, ponudili pomoć i piće. Drage je
volje
prihvatila, lako smo ju opili pa se ona fino raspričala... Da joj je veza u krizi, da
često
razmišlja o ženama kad veza dođe u krizu i da zna da ju je stari ribar zajebao i
prodao
nefrišku ribu, al to će ionako spremiti dečku kako bi on zbog bolova u trbuhu
ostao
još koji dan kod kuće, a ona mogla biti malo na miru, razmišljati o ženama i
pokušati
realizirati nešto od tih sanja iako joj se čini da je ovo ljeto neprijatelj lezbijskog
jedinstva. Za dečka smo povjerovali i zadrhtali smo, a ovo drugo nam se učinilo kao obrambeno seruckanje. Davorka je osjetila naše mesožderske poglede pa je
rekla da piše zbirku pjesama koje imaju potencijal za uglazbljivanje u šansone, da
voli
Ibricu Jusića i njegovog psa te da bi voljela nastupati sa svojim pjesmama i imati
jednu osobu
koja će joj stajati uz noge. Poput psa. Na to smo zalajali! Dotad nam je bila simpatična,
a ovim nas
je potpuno osvojila. Jesmo li psi? Ljupko je pročitala jednu pjesmu, a kako je prema ljudima
koji su vam
dragi, teško biti iskren, rekli smo joj da joj je poezija petparačka, ali da ima
potencijala za
uglazbljivanje - doduše, ne u šansone, već u šansonade jer sufiks "-ada"
stoji uglavnom za
nešto što je iscijeđeno da bude bljutavo. Naručili smo po limunadu, Davorki bevandu.
Nasmijala se... I podrignula. Davorka, zakon si i kupujemo ti psa!!!
Inače, zbirka se zove: "Polarna sparina".
A ovo je ta pjesma...



LATINO REVOLUCIONAR

Živio je sretno,
bez majke, s ocem i dva bolesna brata
blizu rudnika nikla,
u kućici od niklovana lima i blata.

A onda je čuo,
od stranaca nekih kako može biti bolje...
Zar svaki muškarac
ne zaslužuje vilu, auto i skupe drolje?

I slobode malo,
i demokracije, neovisnosti u istom paketu;
Ko felš za svjetsku javnost.
Dobio je pušku, metke, bombu i mačetu.

Nije im'o sreće.
Loše je završila njegova prva akcija.
Postavi im zasjedu
druga militantna nevladina organizacija.

Svi drugovi ubijeni,
a on ranjen, u strahu i sputanih ruku,
pred nekom hacijendom
trpi poniženja, udrace, beskrajnu muku...
Čuo je: "Klekni!"
Jeftin, ženski miris tad osjeti u nosu.
Tišinu uznemiri pucanj. Krvnik se nagne:
"Ole! I ovaj je prdnuo u rosu!"
"Paco, venga! Uzmi bocu, tekila je vruća!"
Mrtvo se tijelo otkotrlja mučke...
Pa se stanu opijat i redat do dugo u noć.
S dosadom to odradiše dvije otrcane kučke...

I prije je smrti zaboravljen bio.
Ni uspomena nema na njega da blijede...
Dali su mu oružje, a zaboravili reći
da svaka revolucija svoju djecu jede!




DILDO OD MANGANA (13.8.2005.)

Prvo ću ti reć kad i kako sam odlučija da ću bit zubar. To je bilo u šestom razredu
i
grozno me bolila donja liva šestica. Za hitnu. Na hitnoj mi je zubarica pogodila
točno u
živac. Ta je bol malo manja od boli koja baca u nesvjest, pa je to, dakle, najveća
bol.
Doktorica je pogledala sestru, kimnula i izvadila mi zub. Dok sam polusluđen pljuca
krv u fontanu,
odlučija sam: "Jednog dana ću postati zubar." Ubuduće, moram bit oprezan jer
za mene
prekretnice nastupaju u čudnim trenucima. Ali svoj posao volim.
Prošli utorak stigla rodbina. Ajde, svi ti ljudi žive i rade u Zagrebu, Rijeci,
Splitu, al kad
smo na okupu prožme nas nekakav essence vlajluka pa je sve bučno, puno smjeha, jede
se lešo
meso i svađa ko je doda više šećera u vino ili ga kasno otaka... Ima tu i
intelektualnih
priča. Moj ujac, upornost & industrija, je u penziji i ne stoji mu se u Zagrebu, nego
sad na selu
obnavlja staru kuću, radi u vinogradu i ima mali vrt. Pa mi objašnjava na primjeru
Dioklecijana
kako je pametno pod stare dane vratiti se zavičaju, da je Dioklecijan bio veliki
reformator, a ni
Tiberije nije upravljao carstvom iz Rima, sve to s točnim godinama početka i kraja
vladavine. Ja
mu kažem da sam u "De bello gallico" G.J. Cezara čita da su legionari
doslovce srali u gaće na
marševima za Helveciju jer je prosječan Italik bio metar 65, a Helvećanin bar
dvadesetak
cenata viši i uz to krvožedni manijak koji te s toljagom i dugim, šporkim noktima
čeka u
šumi. Onda smo pričali o antičkoj Grčkoj i pita sam ga jel zna da je Sokrat rijetko iša na
pijanke, al kad bi dovatija demejanu, branija bi je ko Spartanci Termopile - do
zadnje kapi. Vino
ili krv sve isto. Niko nije moga popit ka Sokrat. Ko zna?! Možda je "smuk"
iskrivljeni oblik imena
Sokrat. Došli su posli rođaci Goran, Siniša i Vito, Siniša i Vito su blizanci, a
Goran im je
brat, sve obiteljski ljudi jer moji su starci najmlađi od braće i sestara plus su se
kasno
vjenčali. Mater je skuvala janjetinu i navalili smo ko vukovi na rupu u toru. Goran
po apetitu
podsjeća na Sokrata & vino. Stari je reka Goranu: "Šta gledaš? Glođi!" Ja sam
malo kasnije
reka Goranu: "Šta glođeš? Gledaj!" Goran me nije ni pogleda, nastavija je
glođat. Pa je
stari popija jednu previše, a kad se to dogodi, niko ne može doć do riči. Bolesno.
Poslje je
nekima kad su išli spavat pozlilo, al tako je to kad bumbiš i pojedeš malo više po
nesnosnoj
vrućini...
Nikad nisam volija kolaž. Ne toliko zbog rezanja, koliko zbog ljepila. Sad, OHO je
imalo dobar
miris, al bi se uvik skorilo oko otvora i to ne bi ni na što ličilo, a ono bjelo
"Karbon" lipilo
me nerviralo jer bi se zgrudalo oko prstiju. I takvim prstima bi zamusa komadiće
kolaža.
Međutim, kad čuješ ili pročitaš nešto zanimljivo, a ne piše ti se puno, najbolje je
od
toga složit kolaž. Malo seksa, malo seksizma i malo znanstvenih rezultata. Bez
"Karbon" ljepila.
Idemo!
Dildo može biti svašta. Priroda je dala krastavce i banane, balancanom se moglo
igrati, ali i
kažnjavati, danas ih rade od gumaste plastike i nekih nehrđajućih čelika za one koji
traže
direktnu, nefleksibilnu, metalnu penetraciju. Zanimljivo je da postoji neki gradić u
Newfoundlandu, zove se Dildo zbog uspješnog obrta izrade dilda iz 19. stoljeća.
Dakle, gradić
Dildo. Zvuči ko porno sapunica.
Britanci se diče najduljim evropskim erekcijama. Prosjek je 25cm (sic!!!). Ako i nije
napuhano,
onda je indikativno alarmantno jer upućuje na golem broj crnadije što živi u
kraljevstvu koje
podriva EU iznutra. Crnci odavno hrane njihovu atletiku, sada su i najskuplji otočni
nogometaši,
Seal je Heidi Klum napravija dite, a pravih je britanskih kopalja s pjegicama i
pivskom pjenom sve
manje i manje... Ovaj "kitni slučaj" čini da se čovjek zapita: bi li se sad
mogli obranit od
španjolske armade i pojeftinjuju li karte za londonski metro?
Sidim na WC-u i gledam poleđinu kutije "Perwoll-a". Znaš za onu glupu reklamu
u kojoj tip na
pokretnim skalama skuži žensku u finom, mekom džemperu, uvati je za ruku, pogladi i:
"Novo?"
Umisto spreja u oči ona vadi kutiju "Perwoll-a": "Ne, to je
"Perwoll"!" Uglavnom, na poleđini
imaš sliku dvi majce u zabavnim položajima, jedna prana bez, druga pravilno sa
"Perwoll-om". Samo
majce. Al su im dali konture ženskih grudi ili sisa - seksizam i na omekšivaču...
Amerikanci su u jednom istraživanju došli do zaključka da tuširanje može biti opasno.
Kriv
je mangan, jer ga onako uparenog od tople vode udišeš pa pravi degeneracije i rupe u
mozgu. Eto,
čistoća je pola mozga, pola mozga piza malo manje od 2 ipo kile, a to je oko 5 maraka
- higijena
ne košta.


Pozdravi Ninu lugandu ako se čuješ s njom. Nek pije vinčinu jer jetra je jedna i
adaptabilna.
A i rokerski je!


Živili!




BULJO, MARENDO MOJA! (22.8.2005)

Prvo jedan pasus o nečemu što te uopće ne zanima. O nogometu. Povod je utakmica
Hrvatska:Brazil. Moju apsolventuru je obilježila i iznila jedna igrica - FIFA 2002.
Kako smo je
nabavili, stalno smo ju cipali. I svako je ima svoj stil igranja; Zeka je forsira
Inter i jednu
šablonu, uglavnom je gubija; Stoja je sve polaga na jaku obranu: "Primam malo
golova!", ajme šta
je bija dosadan, al ko mu smi prigovorit; Iko je igra s tisućama povratnih pasova i
na posjed
lopte, kupova najskuplje igrače, pobjeđiva i baš zato je sve to bilo mučno i gadljivo
za
gledat. Često i nekonkretno; A ja... Za publiku, svi bi se složili. Prštavo, s
okomitim
dodavanjima, brzim prodorima po boku, driblinzi, bombe s dvadeset metara, 3-4-3
formacija samo za
napad, ekipe od nezvučnih imena, al balansirane di je svako zna svoje misto i što
treba radit,
za gol više i delirij na virtualnim tribinama. A prije početka sezone otiša bi do
Brazila, u
Corinthians kupit Ricardinha, jer bez njega ne bi moga, da mi drži vezni red ili
ubada u napadu...
I sad nam taj Ricardinho zabije gol na Poljudu. Iz slobodnjaka. Zagrija me ponos. Šta
je, je -
imam nos za namirisat potencijal.
Nina, vučino, nemam pojma kako mi je tek sad stiga tvoj mejl, a nije da nisam
provjerava. To su
valjda neki cyber balvani na cestama internet krajine, ko će ga znat?! Al ajde, bolje
i kasnije,
nego nikad pa ću zastat malo i prokomentirat... Znači, ti i Buljo ljubujete? Ljubav
je rulet s
poznanicima. Ma, i na Lastovu mi se učinilo da ima nešto među vama, vidija sam te,
pozdravili
smo se i malo popričali pa si mi uzela bocun iz ruke: "Daj to, idem ja sad kod
Bulje..." Znači,
ti i Buljo ljubujete? Pametno zaljubljivanje samo je po sebi paradoks, to je više
pitanje njuha i
blizine. Neobičan ste par, Buljo mi je uvik bija simpatičan, ali važno je da može
bit
marenda što nikako nije nebitno, osobito ako si na Lastovu di se u dućanima radi
kratko, a opet
sporo. Nešto ne štima u konstrukciji ove zadnje rečenice. Fetu ipo tirolske, molim!
Prija
Brankinog malca si naučila dodavat kutiju duvana kad moraš zapalit? Nije dosta. Jel
zna dodat
upaljač da moš otvorit pivu? Plače li kad skuži da se igra s kratkim rizlama? Lipo
ga
učiš, Nina... To me sitilo na Maru. Ili bar na priče o Mari jer tad sam bija premali
da bi se
sića. Uglavnom, Mara je bila dobra ko kruv i malo ludasta, bila je naša susida dok
smo živili
u Varošu. Sad, ja sam počeja govorit s godinu dana i to čisto, a brzo sam pamtija što
je
Mari bilo zanimljivo. Tako mi je jednog litnjeg dana, dok smo sidili u dvoru, obukla
jugoplajine
čizmice s vunenom postavom i učila me ružne riči. Sve se dobro primalo, al Mara,
srićom,
nije bila pušač. Još mi je znala stavit sol i papar na prst jer sam ćuća palac, sve
bi ja
to istresa, a ono što bi ostalo samo je začinjavalo okus. '85 smo se preselili u
Split 3 i otada
smo Maru vidili dva puta. Zgrade su zatvori. Je, s dicom treba znat, a to je masu
važno u mom
poslu. Npr., kad im trebam izvadit mlječni tub, ispričam im jednu priču: "Bila
dva ribara,
Paško i Marin,, i otišli su kaićem na more lovit ribu. Marin je sta na krmu, a Paško
na
provu (tu prstima primim zub) pa su bacili udice (počnem klimat zub). Marine je reka:
"Evo je,
grize!", Paško je reka: "Moja grize jače!", Marin je reka: "Nije
istina, moja grize jače!",
Paško se naljutija: "Ma, moja grize još jače!", a kaić se ljulja... Na jednu
pa na drugu
stranu. Izvukli su svaki po zubaca i prodali ih nekim Talijanima... Tu ja izvučem zub
i bacim ga u
smeće. Eto što mislim o zubacima.:) Jedan asistent nam je reka da kad osvojiš klinca,
dobija
si njegove starce, babu, dida i rodbinu za pacijente. I to je istina. Samo je teško s
njima radit
jer znaju bit nestrpljivi, moraš stalno napominjat da jače otvore usta, sve je puno
sline, a kad
počnu plakat... Inače, ordinacija je Amarcord i rokija jer, eto, u WC-u za osoblje
držimo
skale, krpe za pod, dvi metle, pištolj za brizganje kita i jedan pokvareni romobil.
Od šefova
sina. Ljudi doslovce upadaju s ulice: "Jel mogu ja sad!" (nekako poznato),
"Boli me zub! Kad
ću...", "Di je Ivica? Oćel' dolazit danas?" Odma do je kafić šefova oca,
imamo interni broj
pa zavrtimo - meni mineralna, šefu i sestri Mandici po kavica. A zovu nekad i
pacijenti da odeš
s njima trgnit orahovicu... Dovoljno se sitit faksa, one ladnoće, umišljenosti,
ispucavanja
ljubaznosti i reći: "Brrrr..." Ovde je fino i toplo. samo se još ne mogu
naviknit na: "Fala
lipa, doktore!" i kad mi se ljudi ispričavaju što sam se mora pomučit, a duplo su
stariji od
mene plus je to moj posao.
Za kraj, naravno, materin biser. Pričali smo o stanogradnji i stambenim štacijama
uopće, a
ona: "Pujanke, kažeš? Ne sviđa mi se taj teritorij." Di je pokupila govor
uličnih bandi i
šta se, zapravo, događa s njom kad ode u spizu? Ne znam. 35 godina uredno radiš pa
odeš u
penziju i malo tu-tuuu...

Drugi put ću napisat kako sam onog ponediljka, kad sam se vratija s Cocignjestova
(Lastova,
op.a.), bija u životnoj opasnosti. Sad mi se ne da jer je gotov toć od đigerice i
pura.
A ima i tušta - divljeg zelja!

Uuuu jee dobro!


P.S. Da ne zaboravim - ovo su stihovi Đermana Senjanovića Ćiće i jako su me se
dojmili:

Da mi te popišat,
cviće moje šesno...
Koliko te volim
uopće nisi svjesno!




LUDI ZA "LUDI MAGNI" (03.9.2005.)

Bacija te Virag, jebamuja, nekako me lecnulo jer eto, u bolesnom si naletu, 12
(dvanajst) ispita
položija od nove godine, i sad ovaj nešto zakucaje brokvama principa... Nikad mi nije
bija
simpatičan. I na predavanju je mora pokazivat koliko je superiorniji znanjem , samo u
onoj kuti
izgleda nekako... Uvik mi se činilo da će mu jedanput ispast škare i leopard-češalj
iz
džepa kad se sagne odštekat slajd mašinu. Zlobni, kiseli, mali čovjek koji kasni i po
dvi
ure na ispit i još te podrugljivo gleda. To nije fer. A nije ni pedagoški. Moraću
iskoristit
Goleove niske strasti kladilaca. Zašto? Prije koji dan sam kupija radio za auto, al
za zvučnike
nije bilo para. Zasad ga slušam na Renaultove pištaljke i, čudno je to, kad rukom
poklopim
grilje od maske za zvučnike, učini mi se da ima malo basa. Ipak, dok se vozi,
preporučljivo je
držati ruke u dva manje deset na volanu, povremeno minjat brzine ili dat žmigavac
tako da sam
odusta od toga. Triba se naviknit na metalno-pišteći trebble. Znači, Goleo će mi
složit
četri-pet sigurnih paro... Ne, ne sviđa mi se uvod, tija sam to povezat s kruhom,
igrama i
starim Rimljanima, ali nema smisla. Bolje ić odma u glavu, a povod je jedna knjiga
koju sam
nedavno pročita. Poštedit ću te krvi i bestijalija, znam da si nježna dušica i
napisat
ću samo nekoliko detalja da vidiš ko su, uz stare Grke, bili udarnici temelja zapadne
kulture.:)
Jer srce Rima nije bio mramor senata, nego pijesak arene. Znači, Rim je bio ništa
drugo do
prosta, nasilja i krvi žedna svjetina. Čak je jedan glumac posprdno reka nekom
senatoru: "Vaša
moć upravljanja državom ovisi o našoj moći zabavljanja puka." I to je stvarno
bilo tako jer,
ako si želija skupljat političke poene i uzlaz u vladajućoj hijerarhiji, treba si
priredit
igre, što duže i brutalnije, to bolje. Prava je pomama za igrama buknila tek od
vremena G.J.
Cezara - samo za primjer, oglašavanje predstojećih gladijatorskih borbi ili utrka
konjskih
zaprega bilo je toliko agresivno da su ljudi na svoje nadgrobne spomenike morali
uklesivat
"ZABRANJENO OGLAŠAVANJE". Klađenje je stvaralo na desetke tisuća ovisnika,
savjet osoba
bliskih borcima, timaritelja konja, podmazivača kola ili suca utrke plaćao se po
zlato. Miljun
puta bili su pogrešni... Tiketi su rađeni od mjedenih pločica. A na tribinama Circus
Maximusa
i Coloseuma vladalo je epsko ludilo - muškarci su vikali, kidali tunike i ulagali
zadnju lovu
ili samog sebe na svog favorita (nije ih malo tako prodano u roblje!), žene su
doživljavale
orgazam i padale u nesvijest, znale su toliko podivljat da su noktima derale kožu s
lica i
šakama tukli ljude koji su sjedili ispod njih, što je dio muške publike iskorištavao
za
drpanje sisa i guzova (u toj su mjeri bile nesvjesne), dica su plesala, skakala i
glavinjala da
olakšaju stres od prizora prosutih mozgova, crijeva i istrgnutih udova. U pauzi se
odlazilo pod
lukove na jeftino kurvanje sa šporkim droljetinama ili dječacima... Neki gladijatori
nastupali
su potpuno goli, namazani maslinovim uljem (ko grčke atlete) pa su pozdravljali
navijače,
klatili kite i slali Rimljankama ljubavne poruke. Ima slučaj jedne plemkinje kojoj je
bestijarij
(krotitelj i borac sa životinjama) svake večeri u ložnicu dovodija magarca -
pretpostavi šta
je radila s njim... Posljepodne, prije glavnih borbi - državna lutrija, tupim se
strelicama
ispaljivalo srećke, mogla se osvojit vrića zlata ili kuća, a bilo je i šaljivih
poklona -
divno izrezbarena drvena kutija puna osa najeznica, neko bi osvojia medvjeda
ljudoždera, jedan car
je dao ispaljivati zmije otrovnice iz katapulta u publiku, to mu je bilo duhovito.
Kad su granice
carstva rastegnute do pucanja, igre su izgubile i zadnji atom ferpleja, važna je bila
samo
brutalnost, a tu su bili maštoviti - vinom bi opili čimpanze ili babune i nahuškali
ih da
siluju vezane djevojke. Peter Ustinov je u "Quo vadis" odlično odglumija
Nerona s kolutanjem
očima i tamburanjem po liri, ali nismo vidili oblačenje u lavlju kožu i navaljivanje
ustima na
spolne organe osuđenika na smrt u areni. Zašto su igre bile tako popularne? Možda
zato što
je život prosječnog plebejca bio i više nego bijedan. U državi u kojoj te patricij
moga iz
čista mira probit nogom iz nosiljke što su je robovi vukli Forumom, di u par godina
ne bi vidija
ni sestercija, u kojoj se robovski rad više cijenio od rada slobodnjaka, u državi
korumpiranog i
iskvarenog senata (narodnog predstavništva), patnje drugih umanjivale su vlastite.
Osim toga,
arene su u neku ruku bile jedina mjesta na kojima je vlast slušala volju naroda
i davala mu
odma što je tražio. "Samo nam povijest koju ne znamo može biti novost", reka
je Harry Truman.
S ovom divnom i pomalo deplasiranom misli prestaću o starim Rimljanima jer je moguće
da ti se
povraća.

Sidim jučer s Ikom na plaži i nazove ga cura, a on: "Alo, šta je, Šiljo?"
Onda su nešto
malo pričali pa je poklopija. Dvi minute posli opet zvoni mobitel i opet ona. Al ovaj
put sam se
ja javija: "Gii-iiii?" Ništa. "Gi?" Ništa. Poklopila. Biće se
naljutila što smo ju malo
zahebavali. Lud je Iko, kad suzi vjeđe, zacakli one dvi franje i nježno izduši:
"Giiii..."
uvik me zagrije oko srca. Niko nije "gi" ko Iko.
Idem peć cvrčke.

Gi.

P.S. "Ludi magni" znači "velike igre".




LOCK, STOCK I 18-ICA (15.9.2005.)

Ono što si napisala o Splitu, promilima i inteligenciji živa je istina. A da
inteligencija
može bit i opasna ako živiš ovde, najbolje govori nešto što mi se dogodilo prije neki
dan.
Bila je noć, bija sam sam u noći i vozija auto. Jedno krivo skretanje i zaustave me
plave mase
za provedbu zakona o sigurnosti u prometu. Odma su mi dali da pušem. I napuva sam
previše.
Gospod'nu policajcu se spustila drobina, proša je ukrug palcima priko kaiša da ga ne
reže:
"Vozačku, mol'ću lipo, osiguraj voz'lo i izađi van iz voz'la! Kolkos
konzumira?" "Niti pola
članka Sandija Vidulića u prilogu za kulturnu tranziciju, kunem se! Vidite da čak ni
ne nosim
očale!" "E, moj... Daarko, jel?! Ako čitaš, ne vozi! Nega... Kako ćemo?"
"Možemo se nekako
dogovorit. Platiću samo mi nemojte pisat kaznene bodove!" "Hje, hje, hje...
Karta trpi i janjet'nu
i kuvani kukuruz, moj Daarko! A nije isto. Nikako." Još smo se malo natezali,
ostavija sam im sto
kuna i prilog za kulturnu tranziciju s člankom Sandija Vidulića pa su me pustili.
Inače je bod
ipo po promilu inteligencije. Sad se ti pitaš: "Koliko je kaznenih bodova Darko
trebao dobiti, a
nije jer su korupcijom zatrovane i najniže karike policijskih vlasti?" Nikom ja
ne odajem IQ tek
tako. Zato što nisam hvalisavac. Ali nije to tema. Tema je da se Zagreb pretvara u
mirnije
kvartove Washingtona. Nama ne trebaju crnci da kriminal divlja i da se, prije nego se
kaže: "Ruke
u vis i bez herojstava!", izvade klarineti i preventivno zafruli u prsišta
zaštitara. U dum-dum
duru. Osoblje Finine poslovnice nije stiglo ni pitat: "Koja je šššššem...", a
tipovi su
već prašili... Jebate... Ovaj čiji su fotorobot objavili ima navodno 25 godina, moj
je
vršnjak,a već s dvi milje kuna i dva mrtva na duši. Pa onda ispada da je to neki
prolaznik
neopterećene duše koji s pljačkom nema veze. Strašno! Zaštitari nose pištolje, ali i
trbušine i očale za daleko, Sokol Marić žurno odlazi u Italiju po nova Versaceova
odijela,
policija blokira ceste i nalazi zapaljene pasate (s blokiranim volanom), a Darija
Knez je drska za
Slobodnu: "Želim biti zločesta cura!" Kad malo razmislim o ovome, dođe mi da
poludim. I da
odem na Lastovo. Jer na Lastovu, ako ništa, i meci sporije lete. Osobito ako ideš
pljačkat
dućan. Pljačka i šerifovanje me uvik podsjete na Jeremiah ili Đeremaju. To ti je
neka
stripovska postnuklearna kaotika u svijetu pijeska u gaćama i drakonskog bezakonja, a
prati potucanja
ljubopitljivog i pravdoljubivog Đeremaje, koji stalno nešto kašljuca, i njegovog
kompanjona
čijeg se imena ne sićam, al se sićam da je izgleda ko kojot i govorija malo i
sarkastično.
Zvaćemo ga, dakle, Kojot. Njih dvojicu bi u svakoj epizodi vezali i ostavili u
pustinji s
probušenom čuturicom, al bi se oni nekako izvukli. Stalno su se svađali jer su
Đeremajina
potreba za ispravljanjem nepravde i Kojotova etika ne stajanja na žulj bili suglasni
ko hrvatski
prosvjetari oko školskih udžbenika. Uglavnom, važno je da su se s negativcima na
kraju
obračunavali - lešinari.
10.9. je bila jedna tužna obljetnica. 28 godina je prošlo otkad se zadnji put
spustilo sječivo
giljotine, a čast je pala na vrat jednog alžirskog imigranta. O čemu je razmišljao
egzekutor
u tom trenutku? O popularizatorima stila - Robespierreu, Jean-Baptiste Carrieru -
"krvniku iz
Nantesa" i zlatnim danima francuske revolucije? Jel mu najdraži film
"Leptir"? Ili je sve prošlo
rutinirano i brzo bez dužnog patosa? Negdi sam pročita da mozak i nakon odsijecanja
glave ostaje
aktivan nekoliko trenutaka, ali to s kotrljajućom "body-free" perspektivom
oštrice iz košare
masu je neumjesno da...
Prodali smo legendu. Starog Forda dizelaša kojeg otac ima toliko dugo da su njih
dvoje postali
mali subkulturni fenomen zanatskog miljea. Na što liči taj auto teško je opisat.
Počet ću
s gepekom i sto kila materijala i alata od čega smo šest vrića bacili u smeće. Kako
stari
skuplja seoske starine, našle su se tu jedna alatka što su je koristili bačvari i
škare za
striženje ovaca. Alatku smo ostavili, škare bacili. U kabini je taki rusvaj... Sićam
se
jedanput kad me zaustavila policija i tražili vozačku, a ja iz pretinca vadim slike
vratne
kralježnice i patrone sitne sačme za jarebice... Za oproštaj sija sam za volan, malo
stiska
pedale i šalta mjenjač - vraćeno je šporkavanjem gaća. Zasuzile mi oči. Emocije... A
šta je s novim autom? Pa, na vozačkom sicu neki je karton. Pitam oca šta ne kupi neku
ponjavu
ili naslon od onih malih kuglica za bolju cirkulaciju leđne muskulature, a on meni:
"Sija sam na
to i tako..."


Vraćaju se u modu dlakava ženska pazuha. Givenchy.




YOU HAD ME AT HELOOUUU! (24.9.2005)

Ovo nije treba bit standardni mejl. Ne, mislija sam bit malo pokvaren i smislit dobar
naslov, ti bi
se obradovala: "A, evo ga, Gero posla! Da vidim što piše!" A pisalo bi:
"Helooouuu!" Samo to.
Onda je "ratio" diga rolete i uvatija me u kravatu: "Jes ti normalan?
Zašto je ideš ljutit? Oš
da nevini nagrabuse? Oš da Bulju proguta mrak? Kol'ko je kikirikija ostalo među
ušima?" Ne
želim ja nikoga ljutit, još manje imat nevina čovika na duši pa ću po starom...
Zapalit
sviću na malom oltaru hrvatskih prozaista, pogledat muzi u dekolte i udrit po
tipkovnici. Ako je
za Ninu... Jer Nina je mrak!
Ajme šta je rujan dunjasto nostalgičan... Uvik me spopadnu neke čežnje i uspomene na
toplinu
djetinjstva, pa sam valjda zato iša kopat po starim knjigama tražeći ne znam šta.
Naša sam
prvi pisani dokaz osobnog smisla za sarkazam. Imam neku staru knjigu iz trećeg ili
četvrtog
osnovne - "Čitam ćirilicu". Obiluje srbiziranim uputama tipa: "Slovo 'i'
javlja se u našem
jeziku veoma često. Zato treba da ga i u ćirilici naučimo." Sam koncept tih
zadataka nekako
je podcjenjivački da sam, kod pitanja: "Sada ćeš, osim latinice, naučiti i drugo
pismo. Kako
se ono zove?", izrevoltiran dopisa: "KOJE IMBECILNO PITANJE!" Nisam
ima ni banku, a već
otrovan.
Da u privatnom životu imam muda ko za struku, di bi mi bija kraj?! Prekjučer sam puca
od ponosa
jer sam uspija... Jedanput sam već pokuša izvadit umnjak, nije išlo do kraja, ali to
popodne... Bilo je zajebano jer, prvo, zub je cili isplombiran pa su mi u klištima
ostajali
komadići krune i amalgama i, drugo, jedan korijen je zakrivljen što znači da se mora
raskolit
od drugoga pa svakog zasebno van. Uzea sam bušilicu s dugim svrdlom i navalija ko
kineski rudari u
urušavajuća okna - bez izvrdavanja. I onda su popustili, jednoga sam korjenskim
klištima, a
onog zajebanog polugom što ima držak ko vadičep. Da znaš koji je to feeling izvadit
osmicu... Iznutra me grijala djetinja radost, na ramenima fina težina postzahvatne
patine, pa
još kad kažeš: "Drž'te tampon 20ak minuta i ne ispirite ni toplom, ni hladnom
vodom da se
formira ugrušak..." Koga ne bi raznježilo? Inače, šef je prošlu sridu reka da ide
kod neke
tehničarke vidit kako se bruse zubi za full-keramičke krunice. Triba se vratit za dvi
ure, a
nema ga već deset dana. Mobitel - isključen. Sad sam ja šef.
Posa nekad može dovest u usrane situacije. Baš mi, dok je vatala anestezija, priča
jedan
pacijent (on je vojni ronilac) kako su, kad su tražili nekog pilota helikoptera što
je nesta kod
ušća Neretve, naletili na leš jednog ribara koji je isto tako nesta, samo nešto prije
i uz
manje pompe. Jedeš li? Uglavnom, na truplu je bilo masu puževa volaka, gostili se
mrcinom, a
pacijent-vojni ronilac od tog dana ne može smislit školjke i sl. za spizu. Jer ribe
su, zapravo,
strvinari, pojest će sve što padne na morsko dno i ne miče se. Čak i govno. Ili
govna
plutaju? Posli mi je donija kutijicu ronilačkih čepića za uši. Da imaju toga na
bacanje, a
ja se konačno mogu usudit probit svoju granicu urona od 3ipo metra. More je još
toplo...
Gleda sam onaj film "Cinderella man" o nekom boksaču kojem su Velika
Depresija 1930-ih i ozljede
desne šake pokopale karijeru pa se, kad mu niko nije dava nikakve šanse, uspija
vratit u krug
izazivača i osvojit titulu prvaka svijeta. Glumi ga Russell Crowe, a ženu mu Renee
Zelwegger.
Fajtovi su stvarno dobri, ali... U vremenu začetka Rooseveltova "New Deal-a"
za rasturenu
američku ekonomiju, Hitlerova "Der Neue Deal-a" za Židove, kad je kosila
glad, nehigijena i
zima, jel realistično da muž pogleda ženu nježno: "Danas su na dokovima uzeli
samo pet
ljudi. Opet ništa od posla", ona odvrati puna ljubavi: "Isključili su nam
struju jer dugujemo za
četri mjeseca, a Howard već nekoliko dana kašlje", i poljube se - poljube se ko
prvi put?
Jebeš Russellovu sposobnost transformacije, a i ta Renee nikako da odlipi od:
"You had me at
hello..." Neke glumce obilježe uloge, a neke jedna jedina rečenica. Obilježi i
sjebe...
Umra je Branko Mihaljević, autor "Zeke i potočića", popularne i vrlo
depresivne pjesmice za
djecu. Potoci su prestali žuborit, zečevi su pred dupljama spustili trobojnicu na po
koplja, a i
lišće salate je iz pijeteta zatvorilo puči. Čeka nas hladna zima.
Dobili smo novu susidu. Skompala se sa starom susidom i sad njih dvi izgaraju
kalorije glasnim
ogovaranjem. Izgaranje - veliko.

Čikiju isključilo telefon. Halo, T-com?

Do slušanja!




DARKOV R.E.M. REGISTAR (4.10.2005.)

Došla je jesen. Malo puše bura, malo jugo. Kad puše jugo, nebo je sivo i pada kiša.
Kad
puše bura, ne pada kiša, al je nebo isto sivo. Valjda zato što ima puno oblaka i još
ako
negdi daleko na jugozapadu puše jugo, teže je i te oblake otpuhat. Jer se gužvaju.
Zahladilo
je pa je ugodno za spavanje. Pokrivam se s dvi dekice. Jedna je oker, druga boja
cigle s igrom
geometrijskih likova. Svaki put kad se pokrijem dekicama, protrljam tabanićem o
tabanić i malo
prdeknem. Da se osjetim prisnije. Zašto mi onda Stoja padne na pamet? Zato što se
uvik dera na
mene zbog prdaca. Zaspem tek kad odagnam Stoju. I usnem. O šumama. Šume su najvažnije
biljne
zajednice. Miljuni stabala izlučuju kisik i vlagu stvarajući kišu i pročišćavajući
atmosferu. Zbog toga su šume važne za postojanje svih živih bića na Zemlji. U
unutrašnjosti Hrvatske, u nizinsko-brežuljkastim krajevima uspijevaju šume hrasta
kitnjaka. Ja
sam jedan mali žir na hrastu kitnjaku. Meni i mom susidu (isto žiru) zaklon od kiše i
sunca
čine dva lista. Tako ja i moj susid žir besidimo nešto ne obraćajući pažnju na
listove,
kad stablu priđe drvosječa: "Zdravo da ste, žirovi! Sad će vam besidit
Stihl-ovka!"
Drvosječa zakurbla pa počne i ta besida. Dobro šta Stihl-ovka besidi, nego sve se
trese, a i
deblo odvajajuće krcka. Nema obrane od neargumentirane mržnje bez granica. Uhvatim se
za kapicu i
okrenem zabesidit notu zdravog komunalnog gnjeva svom susidu, ali on više nije tu.
Ostala mu samo
kapica. "Bože, koji Šiptar", nasmijem se i tresnem zajedno sa svima o lesno
tlo. Drvosječa
resko uzvike: "Pobjeda radu! Gonjaj deblo!" - vjerojatno je iz dalmatinske
Zagore. Nas nekolicinu
što smo ostali ležati na lesnom tlu prezrivo su gledali žirevi sa stabla. Poslje smo
čuli da
nijedan nije preživio užase "Oriolika". Pada kiša i tlo se pretvara u blato s
okusom lesa.
Brijemo na banje, ljekovite sposobnosti i antireumatizam dok nas ne skupi lovac
Pepuljko, polubrat
lovca Luke i velika pijančina: "Zdravo da ste, žirovi!" Zašto ovaj uvod zvuči
nekako
zlokobno? "Bićete moji posebni gosti!" U kući nas je čekao lovac Luka,
polubrat lovca Pepuljka
i velika izjelica: "Poslala baba po Crvenkapi sačmu i vinčinu. Raspiri vatru i
van te žirove!
Opterećuje me karizma izjelice." Lovac Pepuljko raspiruje vatru i vadi nas van.
Onda smo im
zaplesali na tavi i u tom trenutku prekida se san... Dora bi u svom dnevniku sigurno
napisala:
"Jutros sam se probudila s krive strane krmelja..." Ja nisam Dora, ovo nije
subotnja "Slobodna", a
java je ionako u domeni Đermana Senjanovića. Ćiće.

U Kolje u polje!




«AVIAN FLU» CAFFE (30.10.2005.)

Evo teorije urote...
Znaš da se sada po novom zakonu u ambulantama, i zubnim i opće prakse, mora plaćat mjesečna
participacija od 30 kuna, a krivo se misli da to Vlada radi jer više ne zna kako
napunit državnu kasu. Ne, na taj se način pokušava spasit Hajduk od financijskog pokopa (duguje vjerovnicima
oko 37 miljuna kuna) pa će se, eto tako, namaknit solidna lova, spriječit pretvorba kluba
u d.d. i
otpravak u četvrtu ligu. Osiguraće se i glasovi jer Dalmacija je regija, realno,
najveće gospodarske propulzivnosti. Ima i onih koji lovu traže smjesta, ko Mornar npr., al njemu su
namistili Stefani Hohnjec, Stefani je Mornaru namistila sise, pod nos ovkors, i sad je on zaboravija na potraživanja, a što i ima potraživat kad mu je
fino, toplo i meko. Osim toga, iz uprave Torcidinog objekta adoracije (malo se preseravam
a la Z. Gall) dodatno su instruirali malu Hohnjec da upiše ekonomski faks i,
svim adutima svježine svoje mladosti, pridoda menadžerski izbrušen intelekt te postane opasno
oružje-igračka
u rukama Štimca, Grgića & co. Protiv drugih
individualnih potraživača. Štimcu, iako za javnost povučenim sa svih važnijih pozicija u klubu,
povjerena je uloga terenskog kršitelja oponenata ove politike – nedavni incident
u «Ludnici» posljedica je jednog verbalnog žalca koji je, očito, uboo osjetljivo misto i samo je dokaz
koliko ozbiljno Igor shvaća svoju zadaću i koliko su utjecajni Hajdukovi drmatori.
Zapravo, kad se situacija sagleda iz drugog kuta, dođe se do zaključka
kako je prosto nevjerojatno u kojoj mjeri stranački aparatčici, s pozicije
nogometnog kluba, slijepim zalogajima osobne gramzivosti
mogu diktirati poteze stranke na državnoj razini. Stara je kurva rekla mladoj:
«Kada počneš svršavati s mušterijama, vrijeme je da se povučeš iz posla.» Vrijedi li to i za politički kurvarluk?
E, da je živ Wild Bill Hickock reka bi mu da su ti tipovi gori od Teksašana i da bi ih
trebalo sve počistit. A Wild Bill nije volija Teksašane, Teksašani se nisu volili kupat,
Teksašani su i smrdili, plus su pozdravljali s «Howdy!» što je Wild Billu osobito išlo na živce.
Cili život se potuca Divljim Zapadom, od manje do veće vukojebine, u nekima je bija šerif,
a s ozakonjenim pravom na rabljenje Coltova bija je još divljiji. Kako mu nije tribalo puno da plane i počne praznit bubnjeve...
Već je prerasta u legendetinu,
kad je obolio od glaukoma i rasturan žestokim glavoboljama se «skrasija» u Deadwood Gulch-u,
kampusu za zlatotragačko-kockarsko-kaubojski šljam s malim China-townom u koji je
Bill često zalazija na upušavanje opijumom.
I tako su dani prolazili u pušenju opijuma, kartanju, tučnjavama, pištoljanjima
i povremenom ševom s Calamity Jane, a onda ga je sin jedne ženske, s kojom je prije bija i
u koju se čak i zaljubija (a sve to sa zaljubljenosti samo ga je zbunjivalo),
upuca iz derindžera. U potiljak. Prvi put da je Bill sija za kartaški stol okrenut leđima
ulazu u saloon i eto mu ga na! Žestoki unionist, reka je da se nikad nikome ne ispričava
i da neće dozvolit da ga ubiju
ko predsjednika Lincolna. Pa, u Abeov potiljak barem nisu pucali iz igračke...
Ako me išta gura kroz sivilo i rutinu, onda je to radio KL, najbolja stanica u
Hrvatskoj ever. Prije koji dan na poslu sam sluša Vedrana Limića u «Podnevnom timbru»,
došla mu u goste Mita, urednica osmoškolskog lista «Štreberko», pa je složija
s njom jedan interview. Pita ju je
jesu li joj privlačni Kinezi, bi li ikad mogla bit s crncem i što ona misli da
nedostaje Hrvatskoj da uđe u EU... Mita bi uglavnom kazala: «A ne znam...» i sigurno se
crvenila, al sve je to bilo toliko dječje simpatično da sam s guštom sidija okrenut
boljim uhom zvučniku. Izbor glazbe na KL-u – odličan, a reklame... Evo ih dvi:
«Stajali ste slomljeno pred skršenom limarijom svog automobila? Autolimarska radionica Gusić.
Gusić... Gusić... Gusić... Ili: «Da bi mali postali veliki – fast food pizzeria «XXL».
L... L... L... Za Mrtu-Trtu znaš, to je hospicij ludeža, na početku uvik puste od Vlatke Pokos «Kad će taj petak»,
ali nikad do kraja. Ukusi se razlikuju. Jedna stara Splićanka, kojoj lječimo zub,
mi kaže da sluša samo Treći program Hrvatskog radija jer ne puštaju ništa
osim klasike, da ne može zamislit dan bez Beethowena i Čajkovskog... «Volite li i vi, mladiću, klasiku», upita me.
«Dobri su mi Vaya Con Dios», kažem ja. Spominjala je i Paganinija, a šef upada da
je zadnji put u «Paganinija» bija prije osam godina kad se vratija iz Trilja di je bija
kod jednog prijatelja na žabama. Ija, ija, ja... Inače, baba je legenda, svaki put kad je zaboli zub,
trzne u stolici pa zavari. Samo slabo čuje, a mi smo malo zločesti i to koristimo.
Čekaj malo! Odakle je dokripla taj glupi refleks
podsmjehivanja nekom što iskreno gušta u lijepoj umjetnosti? Ponekad smo invertni
snobovi pa, da pokažem kako ipak cijenim klasiku, doda sam
da na kompjuteru imam malo Mozarta,
Griega, a od Čajka (rekla mi je da znalci od milja Beethowena zovu Veliki, Mozarta Mali, a Čajkovskog Čajko) jedan broj iz «Labuđeg jezera» i to onaj u kojem crni labud oboli
od ptičje gripe, i kako mi je Scarlatti izvrstan jer je virtuoz na čembalu.
To zadnje sam pročita u «Slobodnoj» u rubrici «Na današnji dan».
Treba čitat takve rubrike jer moš ispast pametan.
Čitam neku povijesno utemeljenu fantastiku. I nije knjiga loša, radnja je full zanimljiva,
samo me jedna stvar počela nervirat. Zašto su svi muški likovi visoki, snažni,
iznimno inteligentni, nježni u međuigri zvukova ljetnih noći i ubojiti s lukom i strijelom,
vješti mačevaoci, a žene... Do jedna je nevjerojatne ljepote i za «dz» oštroumnija od svakog iznimno inteligentnog muškarca.
Ludilo. Plus pisac to ni na jednom mistu ne propušta spomenuti: «Možda ne bi bilo loše
da ostaneš još dok se zora nećka i popiješ čašu vina», oštroumnost Ariane de Carenzu nije poznavala granice...
Ili: «Blaise je nakon proračunatih Robanovih primjedbi kratko pogledao Rosalu.
Na njezinim je usnama titrao jedva vidljiv smješak i osjetio je da je ona shvatila.
Uvijek je brzo shvaćala...» Onda se ja namrštim i vratim stranicu ipo nazad da opet pročitam
Robanove proračunate primjedbe, al nikako da uvatim te felšane balune. Pokunjen zatvaram knjigu...
Za radost dovoljno je biti dite. Prolazim jedno popodne Lovretskom i slučajno pogledam
u dvorište dječjeg vrtića. Prizor je sljedeći – njih sedmero side u polukrugu
i mirno gledaju dvoje na ljuljački. To dvoje na ljuljački se ljulja i piva:
«Iiijoopeet Dunaaavom plooovee...» Fascinirali me ovi u publici, tako su djelovali dostojanstveno
dok su prljali
majci gaće na guzici da bi ih slobodno stavija u promo-spot za poziv glazbenicima
širom svijeta na koncertiranje u Lisinskom. Cili dan se smija. Kako dici malo treba za dobru šemu...
A opet, Kinky Friedman je reka:
«Najveća zapreka za uspješan život je sretno djetinjstvo.»
Samo, pitanje je kad želimo da nam bude bolje. Sada ili kasnije?
Deklariraj se
kao gay i ništa više neće bit o-kej! Ono što su gejevi napravili s izlaskom gay-deklarativne liste
bez ijednog prezimena bilo je – baš pederski. I sva ta prenemaganja s pride-paradama
i isticanjem vlastite posebnosti zbog spolnih preferenci toliko mi idu na g-hurac da... Peškirići,
živite u takvom vremenu i što sad oćete?! Mada nije uvik bilo tako jer pederastija
se u doba Aleksandra Velikog (kako pripremim temu za pokazat znanje iz povijesti, sic!!!)
idealizirala u odnosu
na ostale odnose. Falangu nije samo držala disciplina u formaciji, nego i saznanje
da ti na leđima počiva pogled pun ljubavi i topline jednog hoplita iz nekog reda iza. Istina,
to ju je nekad i rasturalo,
al štaš... Onda papa zagrmi da neće on pedere u Crkvu, što je, reka bi, rasističko-glupa izjava
(jel' važno što si ako se predaješ
Bogu na službu?), kao toga u Crkvi uopće nema (zaboravljaju oni kako je u «Imenu ruže»
brat Berengar gleda mladog brata Adsona - laičkim imenom Christian Slater, a s bratom Adelmom je to
otišlo i malo dalje), pa pederske udruge graknu na Ratzingera umisto da ga puste
da se valja u vlastitoj gluposti. Baš pederski! Ili... Štooooo? Dorino Manzin odlazi u sjemenište?
Nego, imam ideju kako bi se Ratzinger i gejevi možda mogli pomirit – u Gorskom Kotaru
ima jedno selo, zove se Rim. U njemu živi dvadesetak seljana, a svi se prezivaju Papa.
Nek se oni deklariraju ko homići, samo što bi ovaj put na listi tribalo izać i s prezimenima...
Kako se bliži Božić, imamo sve više i više protetike. Komično izgledaju ljudi s izbrušenim ašima i dujama za most – kad se nasmiju, liče na Borisa Karloffa
u «Nosferatuu». A što bi, recimo, bilo da dođe vampir u zubara? Sidne na stolicu,
otvori usta, upali se ono svitlo, a njemu se glava pretvori u prah...
Capricorn power! Uvatilo me statističko-horoskopsko ludilo, gledam u kartonima
koji su pacijenti po horoskopu Jarci, nema ih puno, al su dobri i zahvalni za
radit. Phje, žena koja mi je dala prvu i jedinu manču, ne samo da je Jarac,
nego slavimo rođendan na isti datum. Nije to slučajno. Točno 47 godina je starija od mene...
No, znak u kojem su persone od doktora Mengelea do Elvisa (isto 8.1. ko i ja!!!)
čini da budem oprezniji
pri izvlačenju zaključaka. Dakle, proširit ću potragu i na ostatak zodijaka
pa predložit Maji Ezgeti da napišemo zajedno knjigu koja će zubarima diljem svijeta pomoći
u prilagodbi pristupa Vodenjacima, Lavovima, Vagama itd.
Jesi se ikad pitala
koja je vjerojatnost da će ti ćer, ako je nazoveš Nives, bit bublasta kad odraste?
Imamo jednu pacijenticu Nives koja je baš bublasta i simpatična. Žena koja
obrađuje račune za ordinaciju se isto zove Nives, u faci je bublasta, onako ko Droopy-D.
Sestrina zubarica Nives je, naravno, bublasta i sva je punačka. Ako to nešto ne dokazuje...
Ines je nešto sasvim drugo od Nives. Ines je gola kost i kiselina...
Sinoć sam
bija na dežurstvu, od 7 navečer do 7 ujutro, a to ti je poseban trip.
Ko dođe nadrkan je od bolova, nesanice i nemoćna bijesa, a moraš biti strpljiv, ljubazan...
Vadim jednom čoviku očnjak i valjda je moje prste zaminija s onim drvom što se ljudima daje u
ćunku kada jako boli pa me još i ugriza oštrim zubnim ruinama. Nevjerojatno.
Cilo vrime je nekako depresivno stenja. Poslje sam mu savjetova da to što prije
sredi i koliko toliko spasi ono što ima. On da nema vrimena, mora radit...
Kad mu je sestra išla naplatit administrativnu taksu, izvadija je iz zadnjeg žepa
tako brutalno debel mac love – jedan od onih tipova koji se ubijaju radom dok ne prestanu trzat.
Trebam li reć da je izgleda ko skitnica? U čajnoj kuhinji gledam cjenik
artikala za higijenu usne šupljine i,
to je bolesno, čak imaju čačkalice
s dodatkom fluora. Ko zna dolaze li u onim tubama s malom rupicom na vrhu...
Uglavnom, kako fluoru treba neko vrijeme da počne djelovat, i čačkalicu je preporučljivo
držati u ustima malo duže – fluorine impregnated toothpick redneck nation... Nisu skupe. Da nabavim jedno-dva pakovanja?
Kad nam je postalo dosadno, napuvali smo balon od rukavica i napucavali ga u čekaonici. Doša doma i odma oša leć.
I to je to. Ništa osobito u Splitu, gradu zidića, jeftinih općinskih stanova na Pjaci,
plavih svitala pod trapovima BMW-a, jedrih folk vibri s koncerata Nede Ukraden, a i nekog luđaka koji po Gripama truje mačke nervnim otrovom...
Jebešga, na snazi je međunarodno tromjesečje okrutnosti prema životinjama.


Novčano sam satran – jel znaš još nekoga kome u tjedan
dana pauk dva puta digne auto? Prvi put jesam bija kriv, ali drugi – di moš parkirat u Splitu ako ne na trotoar?

Iscidija sam i zadnje literarne atome. Pozdravi tamo ljude.

Aj živila!



P.S. Znači li «slobodan ko ptica» to da si na krilima dok sereš?




XMAS SPECIAL (20.12.2005.)

Muza me odjebala! Misec ipo dana nisam ništa napisa, počnem nešto, mučim se
pa pobrišem sve. I Davorka ima isti problem s tim da njezina kriza traje još od «Cvrčaka».
Idući odlomak (do «Susida iznajmila stan...») je ogledni primjer kako to ispadne
kad kapne neloša ideja, a inspiracije za finiš naglo nestane...
Apsurdi. Baš slušam na radiju neku nagradnu igru – «Gorenje» nagrađuje, ljudi zovu
i tuže se kako im crkavaju žarne ploče, mašine puštaju vodu, lupa centrifuga,
frižideri griju... Problemi kućanstva u for gasu. Ko se javi u eter
s najpotresnijim kvarom, dobije
nagradu od «Gorenja». Onda je nazvala jedna žena da joj pećnica grije samo odozgo,
plus je od «Gorenja»,
pa su se oni u studiju zasmijuljili a la zgažena limeta, na što se ona zasmijuljila udvorno i
uz «lijep pozdrav» poklopila slušalicu. A meni slatko... Ma, zamisli reklamu – dva šnicela gmižu pješčanom
pustinjom po najvećem suncu: «Šta je uparilo! Pijesak je nenormalno vruć - znaš kako mi je ispeklo donju plošku...» «Je, je, nismo smili bižat iz pećnice!»
Kučka.
Susida iznajmila stan nekom mladom bračnom paru i stvarno su kul. Kad god dolazim
kasno doma uvik se čuje
neka lupa - vrata, lonci, koraci... Jedan put sam ih čua kako se svađaju oko
programa na telki. I jedno i drugo su vikali, a malo kasnije pustili neki tihi jazz.
Ne zanima me ko je popušija, izvuka kraći kraj, služi li im možda jazz ko flaster za kompromise,
koliko je vodootporan i drži li dobro na pregibima... Za obe je strane gubitak rješavati
svađe kompromisom – posebno one trivijalne. Jer tad najviše nervira. To ja mislim. Na ove riječi
I. Mašek složi facu a la limeta pred gaženje, a ti je zagrliš. Potez gada, al takav si, zgromio te Jahve limetama!:(
Ta dica...
Rastu ko gljave posli kiše. Na primjer, ulazim u portun i naletim na nekog momčića: «Evala»,
on će meni. «Bo' bog», odvratim mu. Tek mi kasnije došlo u glavu da je to mali Srđan,
samo što nije više mali, jer šest godina ga nisam vidija i promjena je drastična.
Full dobro odgojeno dite, samo još jedno vrime treba raskrstit s tim «EVALA»,
«EVALA» je pozdrav starih Splićana i ne rabi li se u odgovarajućoj dobi može djelovat ko manjak respekta.
A i postara te.
Stojim na balkonu, promatram auta na parkingu, ne razmišljam o ničemu.
Izlazi iz Corse neka riba, napućim usne: «Uuuu, dobre pič...» Čekaj malo, djeluje mi poznato...
Ovkors – mala Ana iz portuna 9, na graničara smo je uvik prvu gađali da ne smeta u polju,
a vidi ti to sad... Okrenija dlan, pogleda liniju života. Otiša zapalit...
Da znaš koliki je Gremlin, usra bi se – prerasta me plus je zabrija u veslanje, dobija u ramenima
i nema više ruke, nego ručetine. Strah me da mi ne počne vraćat za sve one bubotke
i vatanja za šiju, reka sam mu ja da ga tako čeličim, al počne li povezivat,
nadrlja sam. Prije par dana ga je neki mali iz razreda na odmoru pogodija lepinjom u oko,
ostala je hruskica i malo oštetila rožnicu pa sad nosi zavoj i maže oko antibiotskim mastima. Treba bi ga posjetit.
Što je to sa školarcima u Makarskoj? Prvo mina u kapunjeri za dežuraše, pa nožem
na profesora iz hrvatskog. Bi li se to dogodilo da su izostavili «Germinal»
iz obvezne lektire za treći srednje? Nikako, krivo je društvo u cjelini. Tako je!
Ako krivicu usmjerimo na zbirnu imenicu s dodatkom «u cjelini», raspline se, postaje beznačajna i ruga nam se kenjativnim «bleeee».
Pa onda kažu kako se s djecom ne razgovara, kako ih niko ne sluša, nema dovoljno defektologa,
psihologa... Može li se uopće pričati s tim bukvalno sugestivnim maloumnicima? Ne bi pomogle ni male serije ćuški, jer lica su im puna akni koje ublažavaju udarce...
Krivac je prije pojedinac negoli društvo u cjelini. Priča nam jedna pacijentica, inače
predaje engleski u srednjoj grafičkoj školi, da je upozorila svoje učenike:
«Lipo vam govori ona iz «Tommyja» (sićaš se lubenice petkilašice za petu obljetnicu?)
što vam prodaje alkohol, da bocnete još kojeg profesora, pa će oni u štrajk, neće bit škole
i onda udri brigu na veselje.» Oni su joj rekli: «Ne prodaje nam ona alkohol.
Ona je na salamama.» Oslobađajuće li tuposti...
Okrenilo na buru. I to me raduje jer južina sa svom svojom gnjilobom udara u Splitu
jače nego igdi di puše. Jedino mi kod bure smeta što smrzne ruke, a kako imam
osjetljivu kožu, uvik dobijem ragadice u intetriginumima. Inače, sve drugo
je super, i to što je zrak čist, nebo vedro, a Brač i Šolta se vide superjasno.
U stanu se sobe ne griju pa je buđenje s rezanjem u struku i prsima zbog hladnoće
nešto što te podsjeti da u tvojoj zgradi nikad nisu stanovali oficiri vojske bivše države.
Al gušt je krmit u takvoj sobi, lipo se ušuškam ispod par dekica
u položaju fetusa i derem do podne, jedan, jedan ipo kad radim popodne, odnosno do sedam i trideset a.m. kad sam ujutro.
Kod ušuškavanja volim taj osjećaj skučene topline, pa ako skrenem malo tok misli,
čini mi se da baš to volim kod «Zvjezdanih staza» - najdraže su mi epizode
u kojima bi se osjetilo koliko su sami u kašetici od tritanija,
duritanija ili koje druge slitine dok putuju svemirom.
Jedna takva epizoda je bila kad su trebali deaktivirat Oklopnjaču, kardasijanski
balistički projektil za turbodestrukciju i resetiranje evolucije što je zaluta u Delta kvadrant
ili ona o starcu i starici koji su jedini preživjeli planetarnu katastrofu bez da su je uopće bili svjesni, na kraju je ispalo da je starčić bio kriv za sve, jer nije on, zapravo, bio starčić, nego neko čudno i dugovječno biće – ova je bila posebno bajkovita,
sićam se, tako smo se dobro udimili i svi smo ostali paf, čak je i Zecu bila jebena
iako bi on uvik reka: «Opet gledaš gomilu utegnutih kretena?» Lupanje šakom o ormar:
«Ima dima? Ostaću onda...» Jel znaš da su uz zvjezdu, u čijem se sustavu po seriji nalazi Spockov planet,
astronomi otkrili plinskog diva – a di je plinski div, trebalo bi bit i manjeg kamenja...
Uglavnom, trekkiji podivljali od sreće i traže da se plinac nazove Vulcan, lako moguće da će im udovoljit.
Serija je super baš zato jer gura ideju pacifizma, promišljeno diskutira o
novome u što znanost zabada nos (npr. kad je Riker na jednoj svemirskoj stanici nabasa
na dvojnog sebe jer se kod teleportacije zraka djelomično reflektirala) i naglašava
važnost tolerancije i poštovanja koje trebamo imati prema životu u ma kakvom obliku on bijo,
sve začinjeno sporadičnim dašcima 20. stoljeća, koje i jest bilo najluđe - ko što je hololik biljariste Gaunta Garyja reka B'elanni: «Ne znam što žene vide u žigolu.
Ja drukčije postupam s njima. S damom kao s droljom i obrnuto. Uvijek upali. Ti se držiš ko velika dama...» Tipični divljak de la 1900-te...
Eeeeh, šta bi da da mogu stat uz prozor i gledat one svjetleće gricule kad uđe brod u warp...
Dobija prošlu subotu na kladionici - naša se na kavici u «Arći-ja» s Antićem i Goleom pa reka potonjem
da mi složi nekoliko parova, on iskombinira nešto sa svojih tiketa i prošlo. 300 kuna.
Goleo ništa, a bilo mu je krivo – nabija očale i mrmlja nešto u šal... Inače, «Arći» je jedna rupa
na Skalicama, klijentela izgleda ko brodovlje za rezalište (eeej! nismo MI za rezalište), al prebrodiš li gađenje,
ostaje alanfordovski šarm uz mediteraneo ludež. Sidimo tako nas troje
i lagano se smrzavamo kad dolazi konobar (i vlasnik) popravit veliki
plamenac za
zagrijavanje prostora. Prišteka je bocu plina na njega: «Kako ne iđe? Moraću malo odvrnit!»
Flešalo nas odma na eksploziju pliske boce ovog lita u jednom restoranu na Prokurativama:
«Jel ispravna ta boca?» Skužija je da smo se nešto uzmeškoljili: «Je, je, dobra je ona.
Šta ćete popit na račun kuće? Doniće mala, ja iđem ća, sašija sam jutros dvanajst
pelinkovaca, ne mogu više...» Gledamo ga kako se vraća za šank i nastavlja cugat s onih par lokardi.
Pa su još pivali i grlili se. Adio, razume!
I dalje ti nije dosta Splita i njegovih simpatičnih stanovnika? Tu i tamo znam
nediljom popodne otić na Gripe gledat mali balun, trenutno je u điru malonogometni gradski kup,
a kako jedan prijatelj igra, malo je zanimljivije. Bila polufinala,
karta - pet kuna. I na njoj broj za tombolu. Glavne nagrade: butelje nekog «no name» vina
i 2 puta po dvi bakse Bavarije (financijske li moći sponzora!). U poluvremenu najavljivač izvlači i čita brojeve kad: «Imamo li dobitnika na jedan-osan-jedan-osan?» Zadere se
neko iz publike: «NOS TI POSRAN!» Ma, to više nije ni baza, to je prabaza (argerski: prafora), još otkad je ideje za standardiziranjem hrvatskog jezika. Samo šta je uletilo ko volej s vanjskim felšom iz prve pod prečku.
Okrenem se vidit lika, a ono njegovi ga tapšu po leđima i odobravaju mu. Smijem se kad god se sitim toga...
Ponekad me bole križa, a to je od posla kojeg stvarno ima puno. Posebno u popodnevnoj
smjeni – prošli četvrtak ih je bilo 24-ero, doma sam doša malo prije jedanajst uri.
Napisa si mi da si malo vrtija kanale i da nije baš nešto. Ništa nije tlaka ko endodoncija,
jedino gore od toga je tucanje kaveno-duvanskog kamenca, onog sitnog, smeđeg,
tvrdokornog. Paše mi samo onda kad prije nje rješim kompliciraniji popravak, pa da
pauziram guram igle prohodnim kanalima, 15-20 minuta posla najviše. Počeli mi nosit darove - Čudina bocu orahovice, a šjor Bogavčić iz Ražnja
dvi litre maslinova ulja i lignje što ih je diga peškafondom, sutra ih mater spušta na tavu.
Zakon! Dobra stvar je
da sam se, što se rutine tiče, odavno pretvorija u robota.
Eto, radimo skoro ko Michelangelo, a Michelangelo je za Davida radija 14 sati dnevno,
6 dana u tjednu. I tako pune dvi godine stalno u strahu: «Oću li uspit probit
rupu između desne ruke i desne strane trupa bez da odvalim komad mramora iz kojeg ću
oblikovat desnu ruku?» Danas izrađuju replike Davida s tim da majstoru pomaže po
nekoliko šegrta, rabe suvremene alate dok se Mich igra s tri dlijeta i pokojom finom turpijom.
Klesa je tako energično da su otklesotine znale letit i po dvadesetak metara.
Nakon ovih podataka nije ni čudno što je prezirao slikare, prčevit kakav je već bio, mnogi su mu umjetnici išli na živce. Leonardo osobito.
Prošlo je
više od misec dana, a tek sam sad pošteno razgleda diplomu. I onu zakletvu uz nju.
Zašto na diplomi nema boja? Onako crno-bjelo izgleda, ne bi reka jeftino,
al nekako ko da ju i nije problem dobit. Zakletva je slatko sročena - smija sam se na: «Kolege će mi biti braća.»
Kad sam čua da su uhitili Gotovinu, spopala me saturacija od 8Brk (Borka) u trenu. Mora izać na svježi zrak... Znaš kako se zvala Interpolova akcija za njegovo uhićenje? CASH - čita na Wikipediji...
Arsen je legenda. Pročita sam u Slobodnoj blic-interview s njim i novinar spominje kako mu je iz «Čaglja» najdraža pjesma «Pička s mobitelom». Čitaj:

Još je čekam pred hotelom,
Al je nema, nema...
Di je pička s mobitelom?
Što mi strašno sprema?

Ona je znak nacije.
Njene su telekomunikacije.

Još je čekam pred hotelom
Da je malo diram.
Nema pičke s mobitelom,
Ona bira, bira...



Neki dan u Mercatoru srea Davida Zeku, gura je dite u kolicima, on sad radi u Solinu, zakupija suprotnu smjenu i ita se od minusa u plus. Nije jednostavno...


P.S. ST-spazam - Split mi često čini da poželim iskočit iz vlastite kože. Ko to more platit?
Jel ti gušt ne pričestit se pa nakon ponoćke navalit na spizu? Uuuu, šta nekršćani propuštaju... Pa još zapivat lipu božićnu: «Raaadujtee see baaaroooovii...»

P.P.S. TDK = Tvornica Dinamita Krapina.

Ne mogu više. Aj' sad: zdravo za gotovo!



























Post je objavljen 16.01.2007. u 03:18 sati.