...govno iz nosa. A «govno», osim toga, zvuči muški. Sad kad smo ispravili
leksičko-žargonsku falingu, možemo nastaviti s još jednom romansiranom povijesnom rekonstrukcijom
i to o Sir Drinkalotu, kroničnoj pijanici i bliskom rođaku kralja Artura te,
zbog sustavnog zanemarivanja od lokalnih historiografa, najmanje poznatom vitezu Okruglog stola.
Zadatak nije bio jednostavan jer rano je srednjovjekovlje, uopće, ostavilo
malo povijesnih izvora. U tom je razdoblju Britanija bila etnička salata od Angla, Sasa
te Velšana i Škota (čitaj: Briti i Pikti), uglavnom ordinarnih divljaka,
a nakon nekog vremena pojavila se mitska persona (u ovom slučaju Artur ili Artus)
koja je anglosaksonska plemena ujedinila u nešto nalik kraljevstvu. Uz kralja Artura neizostavan
inventar ovih povjestica svakako su Camelot (njegov dvorac o kojem dalje neće biti ni riječi)
i Okrugli stol. Za Okruglim stolom, načinjenim prema viziji Uthera Pendragona (Arturova oca),
dugi su se niz godina sastajali vitezovi pokušavajući usuglasiti članke viteškog kanona,
ali praktično ne poduzimajući ništa (vidi: Organizacija Ujedinjenih Naroda).
Stvari se bitnije počinju mijenjati dolaskom (od većine vitezova ismijavanog) Sir Drinkalota,
što baš i nema toliko veze s njegovim osobnim djelovanjem – mudar Arturov potez
očite rodbinske protekcije izazvao je pravi vatromet ulizivanja i svi su, odjednom,
odlazili na nekakve pohode želeći dokazati kako upravo njima pripada pravo časti i prvenstva pred kraljem.
Što se Drinkalota tiče, od svoje je inauguracije redovito pohađao sastanke,
ali s njih je rijetko odlazio svjestan da odlazi – njušio je on dobro da se lakše cuga uz protekciju.
Koliko je točno vitezova sjedilo za Okruglim stolom pouzdano se ne zna. Prema Robertu Waceu
bilo je oko 1600 mjesta (što je obično napuhavanje) dok Chretien de Troyes spušta brojku na 250,
a najprizemniju procjenu daje Geoffrey od Monmoutha od 50ak vitezova. No legenda kaže da je,
na Merlinov prijedlog, jedno mjesto ostavljeno prazno i to za onog viteza koji prvi,
zbog čistoće srca, ugleda sveti Gral. Ovo ima malo veze s povijesnom istinom – bila su, zapravo, dva uvijek slobodna mjesta i to ona pored Sir Drinkalota
jer on je, tipično za alkoholičare, bazdio po acetonu. To ga, međutim, nije činilo
ništa neravnopravnijim u raspravama – znakovita su bila njegova rutavanja ili lupanje šakom o stol što je često tjeralo kralja Artura na dublje promišljanje.
A da je imao nerv za diplomaciju, Drinkalot je svima dokazao vojnom (možemo se složiti
da je rat kruna diplomatskih napora!) na Škotsku koju je, po Arturovoj zapovijedi,
osobno vodio - vojna je okončana najvećom otočkom pijankom ikada, a nakon višednevne slije sukobljenih vojski
sklopljen je mir, pa su određeno vrijeme Škoti i Anglosasi živjeli u dobrim odnosima.
No takav razvoj događaja produbio je netrpeljivost najboljeg Arturovog viteza – Lancelota prema Sir Drinkalotu.
Među vitezovima, Lancelot je bio najmanje omiljen – jest, bio je najvještiji mačevaoc,
najpreciznije je gađao iz luka, čak je i lady Guinevere, ženu kralja Artura,
bolje jebavao od Artura samog, a svim tim se (osim potonjeg) iznova razmetao pred kolegama vitezovima.
Drinkalota, međutim, to i nije toliko smetalo (za njega se viteštvo mjerilo galonima,
a tko je mogao popiti više od njega?!) koliko Lancelotova francuska krvna zrnca.
Zapravo, Drinkalotova mržnja prema Francuzima (i frankofoniji uopće) bila je postojanija i čak malo veća
(što nije bilo lako nadmašiti) od razine alkohola u njegovoj krvi – često je isticao
da bi svakog od tih šampanj-hmeljofoba najrađe stavio na lomaču pa da onda vidi
kako li će hihotati: «U-la-la!» Na žalost, povijest prema zanimljivim, ali manje poznatim likovima
poput Sir Drinkalota pokazuje zavidan smisao za ironiju – u Francuskoj je u razdoblju rokokoa
zabilježen rekordan broj «U-la-la» hihota po plemiću, a sve bez engleske nazočnosti i lomača.
Istina, kasnije je došla Revolucija s kotrljanjem aristokratskih glava pariškim ulicama,
ali Napoleon je vrlo brzo reafirmirao novo plemstvo i «U-la-la» do onog nesretnog pohoda na Rusiju.
Posljednji se «U-la-la» čuo u Waterloo-u, a prema nekim povjesničarima upravo to je Wellington
dobacio Bonaparteu dok je ovaj potpisivao kapitulaciju i razmišljao o najdražim knjigama koje će nositi na Svetu Helenu.
Mala digresija, no vratimo se raspletu priče o neobičnom vitezu Okrugloga stola;
Drinkalotovim je danima ispijanja piva i dugih zaplitaja jezika ubrzo došao kraj.
Naime, održavanje mira i dobrih odnosa uz sjevernu granicu Engleske izluđivalo je Lancelota.
Ambiciozan i željan dokazivanja, pod svaku je cijenu nastojao oduzeti zemlju škotskim klanovima,
unatoč Arturovim procjenama kako ne bi bilo loše pozabaviti se prvo zapadnim krajevima otoka.
Da bi pogurao svoje namjere pred vijećem vitezova, Lancelot se trebao riješiti
Drinkalota za kojega je znao da neće dati glas politici mača i paleža i koji ga je (baš zato što je Lancelot bio Francuz)
prezirao više nego praznu bačvu piva. Spletkario je strpljivo, čak se trudio za Okruglim stolom
smanjiti napetosti s Drinkalotom, u čemu je i imao određenog uspjeha - dokaz tome je
manje grgolja i podriga neslaganja od strane Drinkalota na razne njegove prijedloge.
Ali pokvareni je naum sigurno išao krvavom finalu - mala grupa plaćenih ubojica odjevenih u kiltove škotskog klana Argyle
(vidi: povod Njemačkoj za napad na Poljsku '39.) slijedila je Drinkalota dok je pijan lovio u šumi oko svojeg dvorca.
Ne trudeći se baš biti nezamijećeni, sasjekli su ga s leđa dok je ovaj debelo promašivao jelena lopatara.
Lancelot je tako dobio povod - vijesti su brzo došle do Okruglog stola gdje su ih protumačili kao nedvojbenu objavu rata.
Dvije su se vojske suočile kod Roxburgha; Englezi su došli s naoštrenim sjekirama i teškom konjicom, a Škoti – s kriglama.
Sjećanja na
pijanu vojnu kod Škota su, očito, ostavila duboki trag. No, da nije jedne neobične okolnosti,
ovaj bi poraz sigurno imao dalekosežnije posljedice po njih od onoga kod Falkirka početkom 14. stoljeća;
naime, kralju Arturu se smučilo pri pogledu na depresivne škotske vrištine
mjestimice natopljene jezerima uz još vlažniju klimu. Dogovoren je mir, a klanovi su se obvezali
plaćati danak u dobrima (i ljudstvu kad je bilo potrebno). Lancelot je, kako Drinkalot nije imao živućeg nasljednika,
dobio za nagradu njegovo imanje (na sjevero-istoku Engleske, blizu današnjeg Norfolka).
Unatoč negodovanju morao je, kao što je i nalagao običaj u takvim situacijama,
svome grbu pridodati Drinkalotovo znamenje – pluteni čep iznad dvije ukrštene grančice hmelja na žutoj pozadini.
No stolovao dugo nije – njegov je preljub s lady Guinevere ipak razotkriven
pa je morao bježati natrag u Francusku, gdje se do kraja života potucao po službama kod nižih plemića. Navodno se i propio...
Jukin ovaj, Jukin onaj. U Žrnovnici, malom mistu u sjeni Lavčevićeva kamenoloma,
pretprošlu se nedilju održao repesaž repesaža repesaža lokalnih izbora i punoljetni su mještani
između odjave mise i prebrojavanja punata uz bevandu (tamo pravo glasa imaju samo muški) pohodili birališno mjesto.
Koliko je Žrnovnica respektabilna politička arena, najbolje se vidi iz toga da se
svi kandidati u borbi za vlast prezivaju – isto. Jesu li onda na izbornim listama izlazili samo s imenima
i ako jesu, podsjeća li onda to na rešetku učenika za izbor predsjednika razredne zajednice? Takav je, valjda, karakter izbora u malim sredinama.
Al da se ne ljuti moj prijatelj Juka iz Žrnovnice (odsad s mandatom najstarijeg sina prvog čovika mista)
kod kojega sam i taj dan bija na «ligi veliša», nova vlast je, jednom naoko malom gestom,
pokazala što misli o globalnom trendu davanja packi iz političke korektnosti; Grgo (Jukin brat, moj prika nije – tako smo se dogovorili) je, nakon što smo čuli rezultate,
otiša na web-stranicu Žrnovnice di su složili prigodni izborni forum za upite kandidatima
i umisto čestitke utipka: «Šta će bit s lokalnom gay zajednicom?» U potpisu: «Iskorak».
Odgovor je dobija odma: «Nek' se jebu.» Hvala dragom Bogu, još ima ljudi koji ne okolišaju.
No «play of the day» ipak ide Zori, Jukinom didu – koju uru prije rezultata,
dok smo jeli SMS-ovu marmeladu i gledali ženski tenis Tuksara i Chele, Anuka (Jukina baba)
pitala je Zoru: «A je li, Zoreeee, kako se zove onaj naš (Mikšić, op.a.) iz Amerike šta su rekli da je zlostavlja neku žensku?» Zore je reka: «Ma ko mu jebe mate'!»
Reka i gurnija nos u bukaru... Koja luganda, dostojna humana preslika ona dva muppet-starčića u mezaninu
ili kadgod se u Robiju K. spominje dida, on mi pada na pamet. Inače, SMS-ova marmelada nije ništa posebno – ima neke male špičice, a i tim Amerima moš uvalit sve što ima male špičice...
Majčino biserje. Sidim za kompom, igram solitaire, šmrčem. Mater preklapa deke,
komuša robu, gura piđame pod jastuke: «Ma, pogledaj Goru kako se pokrija! Skroz do glave!»
«Goro, jel'», paušalno ću ja, «zna taj za sebe...» «Al isto ćemo ga morat bacit u smeće», smije se mater.
«Kako moš tako nešto reć? I to isprid njega? Vidiš li kako te gleda crnim okicama?
Vidiš li? Mmmme, šta se cakle od stresa...» Tu je uvatim na osjećaje pa ona obeća da će sašit Gori novo odjelce
uz još da stvarno više nema smisla to držat po kući... Ne znam koliko smo puta vodili isti razgovor,
al svejedno - nikome ja ne dam na mog plišanog medu! Jer ono što je Bobo Montyju Burnsu, to je Goro meni;
jedna u sentiment uganuta gruda dragosti iz druge polove 80-ih, nešto što mogu zagiglit kad vani pada kiša, a s radija Jelena Radan nariče fado...
Enare. Nisam zna što ću od dosade na uskrsni ponediljak pa se bacija na krajnju rezervu za ubijanje vrimena – križaljke.
Pošto je otac bija brži za Slobodnu, vidim da je, uglavnom, sve rješavano.
Kad on rješava, to izgleda... Kako bi to opisa? Ko njegov osobni rat sa praznim poljima ili...
Evo; za «malo turističko mjesto kraj Poreča» stavija je «UMAA» jer je kasno skužija da ima pet, a ne četri slova,
ajde, bar drugo «A» nisam treba mrčit dok sam upisiva «VRSAR»; ispod «pokrajina u Španjolskoj» upisa je «KATALONIJA»,
al nije se poklapalo sa oznakom za uran koja nije «O» nego «U», prepravija je to
i onda smo dobili «KATALUNIJA». Tu je sta, dalje nije rješava. A što je «KATALUNIJA»?
Tip rakete kojom katalonski astronauti lete na Mjesec? Ispiše on masu bisera, al ako mi treba ime nekog starog Hajdukovog igrača, najbolje je pitat njega.
Kad već pišem o križaljkama, moram nešto primjetit – otkad je EPH kupija Slobodnu,
dosta se poglupila skandi na predzadnjoj stranici, veće su kockice i slika za pojam pod upitnikom,
a još nigdi nisam vidija da traže «jezero u Finskoj (INARI)» - «ENARE». Stoposto dali otkaz starome zagonetaču...
Znam da sam to sto puta reka, al slike su ti stvarno zakon. Kad ne znam šta ću sa sobom
zbog juga što napuše glavu, kad sam u kreativnom začepu, kad trebam art odmak od problematike kupusa i usisavanja prašine,
kad se nogomet počne pretvarat u «Ožujsko» i obratno, kad Split postane mali i zabadajući,
uključim komp, posložim meditativnu mjuzu i otvaram redom Kuro's documents – My pictures – Foto Slovki – Sunce, cvit i stabla, pa guštam,
a neuroni to osjećaju nauštrb glije. Hipnotizira me «Cigareta». Hipnotizira.
Neću reć da je slika esencija pušenja, ali ima neke tako drage mekoće u njoj.
Sidim i gledam siluetu face, akt uvlačenja bez suženih vjeđa i upalosti obraza, žar i lampu što svitlom griju zrak i...
Molim? Kako? Evo, ljuti se čovuljak što kontrolira protok sarkazma, ažurna mala stjenica upire prstom u nekakvu kazaljčicu...
Priznajem, nisam sposoban za verbalnu dijareju kazališnog kritičara, a što se za kritiku
i ima toliko pisat osim jedne do dvi riči, eventualno jednostavne rečenice: «izvrsno», «korektno», «loše» ili «ne radi to više!». Samo što njih plaćaju po kartici... Uffff, sere mi se! Moram u WC, al prije toga da uzmem Slobodnu...
P.S. (Posli Sraćke) Subota, kofi, komentiram s Antićem dolazak Jarna Trullija u naš mali grad.
Antić glasno razmišlja: «Ako i bude gradija hotele, jedan će se sigurno zvat Grand Trulli – pa na volej Splićanima...»
Crna smijada. Gledamo Golea dok priča na mobi i Antić kaže: «Koliko priča, moga bi peškat tumor.»
«Šteta šta je na VIP-u; T-Com daje ti tumor uz povoljniju tarifu», rečem ja i nasmijem se crno...
P.P.S. (Puno Posli Sraćke) Svratija Neno na palaćinke pa smo se itali uspomenama iz djetinjstva;
priča sam kako sam se jedan put zaglavija u malom liftu, uvatila me panika i viknija sam: «UPOMOĆ!»
Jel moš virovat?! To mi je tako glupo zazvučalo da sam se nastavija derat: «Aaaaaaa!» i lupat šakama po vratima. Lift se odglavija.
Post je objavljen 16.01.2007. u 03:24 sati.