1) ... Prošlo je skoro pet miseci otkad sam napisa zadnji broj „Splićanistike“ koji je stvarno treba bit zadnji, kao razloge sam spomenija sve ono što navode osrednji glazbenici ili filmaši npr. kad im se malo živi o državnom trošku, a ne od vlastita rada, ka zasićenost, kreativna praznina... Nema šta, skoro su i meni suzice potekle kako sam naglo išteka struju najdražem projektu, ekipa iz redakcije su rekli da me ne žele više ni vidit i da sam stoka, čak su mi s ulice kroz zatvoreni prozor sobe itnili bovan s porukom „POPRAVI!“. Po prirodi tankoćutan, znao sam da u toj poruci ima više lirskoga jala negoli čistog vandalizma, no vjerojatno bismo i dalje ostali na suprotnim stranama integriteta (onoj artističkoj i onoj izdavačkoj) da na moju i adresu redakcije nisu počela stizati pisma, topla pisma u kojima ljudi s pravom pitaju zašto nema nečega što se još uvijek traži?
2) Javljali su se čak i čitatelji iz stranih zemalja, pa tako Butch Vrankovich, Amerikanac hrvatsko-kaubojskih korijena iz Austina u Texasu, u pismu redakciji koje deblja navodi kako mu je „Splićanistiku“ predstavila voditeljica tečaja hrvatskog jezika u lokalnoj hrvatskoj bratskoj zajednici i da je, osim što je štivo na tragu Mandokijevih screwball komedija (dakle, lako i zabavno), čitajući ga dobro naučio slaganje zavisnih rečenica te uporabu zareza. Zadojen tekstovima planira skori posjet Splitu i Hrvatskoj, ali ga zanima, međutim, preko kojih se to riječi (u verziji za američko tržište bez prijevoda s hrvatskog) potezalo cenzorskim, crnim markerom. Ameri i njihovi puritanski filtri... Pih! Dragi Butch, radi se o „jebiga“, „pičkalimumaterina“, „pun kua“, „Neslanovac“, „Riva“ i „kerumica“, usput, drago mi je što se „Splićanistika“ čita preko bare, ali napominjem da se zarez u suvremenom hrvatskom ne izgovara. A za kraj ovih poruka koje se upuhuju izravno u Gerin ego, navodim primjer Ivane Zekić, ST-apotekarke na doživotnom radu u Kravarskom koja je od M čula za „Splićanistiku“, pa dobar komad slobodnog dana provela buljeći u ove retke. Ako su je nasmijali, ne bi li bilo fer od nje vratit uslugu? Okej, znam da Xanax neće nikad ić na B-listu, al bi li mogla rješit dva-tri balona smijavca za osobnu uporabu i zimska pokućarenja? Staroj ekipi koja je uz „ST-ćanistiku“ od početka samo jedno: „Alo, di ste, šta ste?!“ Dovoljno za mir mir do neba? Ajmo sad na mesinu!
3) Bablje lito je zakon! Bablje lito mi je zakon baš zbog toga što je tad na moru najlipše. Ni auta, ni dice, falabogu, jer ništa ko to dvoje ne potencira toliko gužvu na plažama. Povremeno paranje tišine zvukom dvotaktnog unutarbrodskog motora samo je pozitivan doprinos ukupnoj nirvani. Zato mi je najdraže kad radim popodne – rano ujutro bicikla pa more, nazad doma na još uru-dvi sna, dizanje za ručak i lagano kašnjnje na posa. Tako je bilo i prije nekoliko dana. Sve po ritualu, a na posa sam doša malo iza dva, početnu gužvu smo riješili do 4 ure i više nikoga nije bilo u čekaonici. Inače, iza 4 ure obično je neka fjaka tako da i oni koji su naručeni često ne dođu što mi, zapravo, odgovara. Na miru sam sta dok težina u pet do dvanajst progutanog obida svaku moždanu aktivnost svodi na porazni ler, zavalija se u terapeutsku stolicu i vrtija palce jednog oko drugog. Fani je nedavno donila dvi-tri relativno recentne „Glorije“ za čekaoničko štivo u trenutno praznoj čekaonici, sestra se s kavicom i duvanom zaključala u WC za osoblje, Dodig je već po ure sidija u kafiću, a Fani je izvadila jabuku i izašla je grickat van ispod kestena, tako da sam se sa terapeutskom stolicom dorola nekako do „Glorije“, odrola nazad u svoj kut i počeja je listat; još jedan nastavak trakavice o Goranu Višnjiću u trokutu očinstva, onda Monika Kravić, sa sisama koje pojam dote čine suvišnim, nasmijano za „Gloriju“ o predstojećem braku s nekim Hercegovcem, četri strane „s kraljevskih dvora“ preskočija sam trenutno, iza toga je foto-izvještaj o našem jet-setu, ali listam unazad do Monike Kravić (ima tako vanserijske sise da sam se prazno zagleda u ordinacijske lončanice), opet „s kraljevskih dvora“, domaći jet-set, zatim teški šok – Fani Stipković i potomak Hugoovog Quasimoda šta igra za Dinamo i čujno diše isključivo na usta, Ognjen Vukojević, viđeni su skupa i vjerojatno su u vezi jer navodno ih zajednički prijatelji već duže vremena pokušavaju spojit, Kristina Krepela uvatila Richarda Gere-a negdi na crvenom tapetu i uspila se slikat s njim, onda su obiteljske idile, tjedni horoskop s poznatima u kurentnom znaku, odgovori na pisma čitateljica u tarot kartama, pa teške osobne bitke vođene pod fasadom uspjeha i obiteljske idile (ne sićam se više čija je bila u ovom broju) i tako sve do rubrike „Moje putovanje“ u kojoj je bija tekst Darija Brzoje o njegovom putovanju na Santorini. E sad, taj Darijo Brzoja priprema i (kad nisu Marasica i ona druga) govori vremensku prognozu na Nova TV, a ja sam ga upozna priko Marte Talijanke kad smo jedne zime u dvi noćne smjene slagali kalendare i rokovnike u nekoj tiskari na Ravnicama. Najviše što za njega mogu reć je da je na mene ostavija dojam vrlo korektnog i susretljivog tipa s probitačnom crtom u karakteru (eto da i ja nešto točno procijenim).
4) Al nemamo šta dalje o Dariju, nego o jednom kratkom pasusu iz njegovog teksta o Santoriniju. Ima tu brošurskih informacija tipa da su vrata i škure u jednom mistu isključivo plave boje jer da ona odbija komarce, da je Santorini bija prilično važno trgovačko središte, samo ga je grozan potres od prije 60 godina ekonomski i populacijski dotuka pa su se kasnije okrenili turizmu, da je rent-a-car oko 450 gena za dva dana i di se super i jeftino jede... Ali najluđe od svega mi je da se u Oiji, mistu s najlipšim zalaskom sunca, ljudi skupe na nekoj gradini utucanoj u stinu s pogledom na pučinu, i točno u trenu zalaska, kad sunce potone pod morski obzor, prolomi se gromoglasni pljesak – jer to je ipak najlipši zalazak sunca na svitu. A u pičku turoperatorske matere! Evo, već mogu zamislit na šta to liči; grupa Amerikanaca, opijena i razdražena fusnotama iz turističkih vodiča, pumpa ostatak publike: „C'mon, people! Let's give a big one for the Sun! C'mon! Ain't that the prettiest sunset in the world?! Yeah!“ i još viču ono: „Vuuuu!“, ka u Oprah showu na spomen osobne pobjede nad kilima, malo dalje španjolski pederski par nježno se grli i guguće: „Jaime, da mi sad priznaš da si me prevario, sve bih ti oprostio! Doista prekrasan zalazak“, solista Japanac ne plješće jer luđački okida digitalcem: „Još je samo malo godišnjeg ostalo. Izdrži!“, Talijani ispraćaju sunčev počinak miljardama suvišnih rečenica i ponekom šakom skupljenom u „Ma che?“ mot pa nakratko stvaraju oko sebe ozračje onih šarenih, mozaičnih TV-lakrdija u udarnim terminima na RAI DUE, neki Englezi odma nakon završetka spektakla pripaljuju po duvan i tresu se od kombinacije ugode s bezrazložnom nelagodom od upilotavanja bobija i odrapljivanja globe za njošenje na javnom mistu... Kako se postavit prema svemu tome? Što prije baca na riganje? Što je veća farsa? Ovacije ili suzdržan pljesak fenomenu koji se (bez obzira kako izgleda) događa svaki dan? Pa, meni se čini da bi (zajebancije radi) dobro bilo, uz sve one skupine od maloprije, nać se tamo u najtvrđem balkanskom sastavu, onom šta mu je uvik masno oko usta, šta ostavlja kese iza sebe, znači mi sa Srbima, Bugarima i Rumunjima, pa kad krene zalazak zviždat s dva prsta u ustima, vikat suncu: „Buaaaa!!!“ ili „Jebo ti ja mate' žutu!“ i još rutavat grleno da se zna da smo najtvrđi i da nas ništa ne može dirnit... Jednostavno, nije mi jasno kako se takve pretenciozne i, s nivoa jedne države, krajnje subjektivne gadarije tipa „najljepšeg zalaska sunca na svijetu“ efikasno prilipljuju promidžbi i turističkim aranžmanima i kako to ljudi puše. Jesam spomenija da sam iz teksta sazna kako u toj Oiji nije problem rješit vjenčanje? Jebote, kompletan soleil-paket.
5) Ima nešto trulo u tim turističkim biserima koje pohode mase, što elitnije, to trulije, prazno ko vonj friškine u stanu u kojega se tek trebaju uselit prvi stanari, ta raznolikost sadržaja te opravdavanje retuširanih slika i promo-tekstova iz brošura putničkih agencija što prevedeno na jezik uslužne djelatnosti i profita, prostituira i domaćina i gosta, prvoga koji je tu da usluži, zaradi i u datom okviru zajebe, i drugoga koji s pravom može jebat prvoga hirovima kad već mravinjak u kojem živi na petnajstak dana mijenja mondenim mravinjakom u kojem se odmara. Elem, prije misec ipo iša sam za vikend u Bol (hvala mom priki Igiću na pozivu, peka je bila odlična!), a s obzirom da je to bija vikend iza Lastova i da je feragosto još uvik traja, ukupno ozračje bilo je ko šaka u drob pa rez na lisnici. Gledam Talijane s frizevima oblikovanim smjesom gela i znoja, extraotpornima na tramuntanu, i čepaste, guzate Talijanke kako se međusobno nadopunjavaju brbljarijama, grupa Čeha sa štapima u rukama tulavo poput ovaca prati hotelskog trenera rekreativnog pješačenja (sic!), nebo puno onih padobrana što ih potežu gliseri, svako malo na plažu ispuže neki surfer, jahte, u zavjetrini kafića iz kojeg trešti glazba usluge masaže eteričnim uljima, dica, 20kn za po litre razvodnjene Fante u plažnoj menzi od kiselog konobara, a na Ratu šugaman na šugamanu sa (šta je bilo dobro, hej!) izložbom sisa, bradavica i estrogena van urbanih okova, ako nije u toplesu onda je Hrvatica, bazd zaštitnih faktora, u moru tek poneko... Tu večer, kad smo satrali svu mesinu što se ispekla i solidno se napili pa izašli vanka u disko na šetnici, kad su se sise sakrile u dekoltee, a prosječni Giuseppe i Salvatore nanili novu ruku gela na kovrče, dok sam gleda nekog lignjastog mulata kako pleše s već skuvanom Čehinjom u mjehuru od Viva hitova, bliskog kontakta te očite razlike u tenu i osjećaju za ritam, tek tad sam počea nazirati koliko su smješni furešti u svom blitzkriegu na odmor. Vrtija sam još nešto po glavi, a onda me onaj Mate iz Gitka podboa laktom: „Dobro se siti ovoga kad budeš žuga da ti ne valja O'Hara!“ Ne mogu reć da me to oraspoložilo, al ajmo reć da sam se osjeća ko tele kad skuži da je izbjeglo klanje i da se može slobodno razvijat u kravu, itekako svjesno da će prije ili kasnije biti svedeno na kocke za juhu. Remixevi su se pretvarali u kakofoniju. Zato sam izaša vanka, popiša se iza bora i samo da ublažim udar na čula počea vrtit po glavi ugođaje ovog zadnjeg Lastova; Mamila, dok mu na čelu izbijaju grašci znoja od nadrkanosti jedva potisnute osnovnom poslovnošću, kako grunta nešto u bradu, otoka nezagađenog apartmanima i širokim cestama, di te boli kua šetaš li u šporkoj robi i koja je ura, di je vrhunski rest&relax, di su svi zdravo i pozitivno raspoloženi, di Bolek kara Loleka ili je obratno... Ko će izdržat još 46 tjedana? Dobro je reka Bocika kad smo se ono iz Hvara vozili busom za Starigrad; sidili smo priko puta jedan drugoga, bus je ispravlja iz okuke i puknija je pogled na Vis i otvoreno more, daleko u izmaglici od sparine jedva se vidilo Lastovo. Bocika je upra prstom u tom smjeru i kratko zažmirka: „Ono je moj škoj...“ „I neka za turoperatore uglavnom ne postoji“, dodat ću ja. Neka im je daleko i zabačen...
6) Hmmm... Njima bi možda tribalo udrit kontru, možda bi tribalo udrit kontru još originalnijom ponudom, pa ako je onaj Domagoj iz Zagreba moga otvorit hostel, šta ne bi ja turističku agenciju? O tome smo davno pričali ja i Rašo Ustaša kad smo bili u Istanbulu za jednu novu godinu, ideja je inicijalno moja, al on je predložija ime – „Top Boys Travel“. Stvarno zvuči ko meka za kretene, ali zato što bi to i trebala bit. Evo šta bi se npr. nudilo za nodoplatu na osnovni aranžman u Istanbulu; vatanje Turkinje za dupe usrid bila dana, noćno kupanje u Bosporu (tu ne znaš pluta li meduza ili itnuti goldun, a puno je i jednoga i drugoga), pljucanje policajaca u facu (uvik su s automatima, a višegodišnji boravci po turskim zatvorima nisu u ponudi). Može i Pariz; itaj bovane s „Top Boys Travel“ logom na onu piramidu isprid Louvre-a, baci pomu na Mona Lizu i guštaj u muzejskom alarmu, ajmo u Švedsku; izdvoji se iz grupe i nasprejaj više puta „Fuck Volvo!“ u strogom centru Stockholma ili zatakni šest-sedam štapina dinamita za gaće i s fitiljem u jednoj, a duvanom u drugoj ruci, odi na neko krcato švedsko misto pa zapriti daš se detonirat na daju li ti Nobela za matematiku. Taj Nobel naravno ne postoji, al koliko racionalno djeluje individua opasana dinamitom? Putujete s nama u Amerike – supertopla preporuka agencije „Top Boys Travel“ je solo noćna šetnjica crnačkim kvartovima Detroita u Ku-Klux-Klan nošnji s gorućim križem i uz lagani country – ne znači da nisi crnjo ako sviraš bendžo, kauboju. I na kraju, za momke čeličnih živaca i otpornih želudaca koji žele nešto onkraj pustolovine, za one koji su odavno shvatili da su živopisni tropski otoci puki marketinški trik majke prirode, kao i za mrzitelje dinamičnog obzorja, vodimo vas svake veljače, cijelu veljaču u Osijek. Sretan onaj komu se poklopi prestupna godina! Možda baš 29. dan uspijete konačno vidit Pečuh, a zadnji lunch-paket i Glock s metkom u cijevi uračunati su u cijenu. Jer kao što glasi agencijski moto: „Ako je putovati najljepše, zašto se, uopće, vraćati s putovanja?“ Zato smo dobro razmislili i odlučili se još i za veljaču u Pečuhu – tamo vas čeka naš ljubazni Ištvan sa svim onim što biste od nas dobili u Osijeku. Ali sjeverac garantiramo.
7) Hijene. Životinja kojoj pridružujemo to pomalo jezovito ime ne asocira nas na ništa dobro. Ako se mene pita, najodbojnija stvar kod hijene nije ni njezino glasanje, ni gadljivo inteligentni kurvarluk čopora sa zajebom za ostale serengeti-vrste zbog životnog stila najoportunijeg lovca-strvinara, ni ružne pjege, ni čuperci krzna na grbi, ni kratke stražnje noge, ni ružni mladunci, ni ralje koje tek povremeno trgaju nešto svježe, ne, ništa mi to nije toliko odvratno koliko onaj njihov uporni, klackajući, grupni kas dok patroliraju i vare... Ali kolikogod dokumentaraca o životinjama savane gleda, skoro niti jedan se nije bavija isključivo njima, dapače, uvik su se marginalizirale i predstavljale ko negativci koje će npr. gepardu, dok se odmara i dahće od sprinta za antilopom koju je ipak uspija zaklat, doć i uzet zalogaj isprid usta, a ovaj ih samo može gledat kako idu ća s mesom i još mu vare... Prije nekoliko dana sam na National Geographicu naletija na dokumentarac baš o hijenama, pratili su neki mali klan, a jedan od snimatelja im se uspija toliko približit i pridobit povjerenje da su mu čak dopustili da češka mlade pod njuškicom. I zapravo su fascinantne beštije; klanovi su ustrojeni po principu matrijarhata sa svojom kraljicom, ženke su, dakle, glavne, a muški su (bez obzira što su i oni lovci) po ponašanju manje agresivni i vizualno se od ženki razlikuju samo time što su sitnije građe. Po klanovskom rangu su zadnji, čak iza mladunčadi pa se u tome rasporedu redaju na strvini. Ništa kod hijene nije normalno, tako se za mladunce dugo vremena ne može reći jesu li muški ili ženski, odrasle ženke imaju lažni kurac koji može bit dug i do dvadeset centimetara, a funkcionira kao porođajni kanal, hijenin probavni sustav je tako učinkovit da nutrijente mogu iscidit iz najstarijih kostura, a seru možda najčistije govno od svih sisavaca – bjelkasto je, prhko, gotovo da i ne smrdi (za razliku od vlasnika) i, kad se skori, praktički je čisti kalcij iz provarene kosti...
8) Ne samo autor ovih redaka, nego i kompletna redakcija „Splićanistike“, bogatiji za te vrlo zanimljive činjenice, odlučili su, nakon kratkog i žučljivog dogovora na rubu incidenta, darovati svojim čitateljima priliku da daju prijedloge za „Kopnenu beštiju godine“ kao i da glasuju za svoje favorite pozivom na redakcijski telefon ili e-mailom na našu adresu. Budući da je ovo povratnički i u neku ruku svečarski broj „Splićanistike“, suludo bi od nas bilo ne nagraditi vašu vjernost. Kandidati će se predstavljati na službenoj stranici „Splićanistike“, a svi vi cijenjeni čitatelji koji budete sudjelovali ulazite u bubanj i imate priliku osvojiti primjerak „Kopnene beštije godine“ – npr. pobijedi li hijena kompjuter će nasumce izabrati tri osobe koje nisu nužno morale glasovat za hijenu i ti sretnici mogu svaki dan očekivati dostavu krupnog, društvenog strvinara s inteligencijom primata. Napomena: svi oni koji više vole ulješure, orijaške inćune i trpove, morat će se strpit do nekog od idućih brojeva kada budemo birali morsku beštiju godine. Ostali, šta čekate?! Ajmo telefone u ruke, tipkovnice pod prste...
9) Prije nego zaključim za ovaj put, još samo nekoliko redaka o rođendanu Zdehe i Zdehine kojeg su slavili na Majdanu. Vrime je poslužilo, poslužija je i gornji tok Jadra za ladit cove i vinčinu, a ja, Goleo, Vuja i Jelena stigli smo taman na vrime da se skupa s osama poslužimo mesom drito gradelanim. Zadnji su nam se pridružili Bocika i Bifa i nakon neobavezne ćakulice bacili smo s mojim mantelašem na graničara. Inćuni su doslovce od repa do glave počistili Srdele i bacili ih mačketinama (ni za pizzu nisu bile dobre) – bilo je 2:0. Kako povijest pišu pobjednici, evo onda Bocikinog drafta za sastav Inćuna: Mile (graničar); Bocika, Jelena, Nevenka, Bosanka (trkači u polju); Nina, Gero (zadnja linija). Iako su nakon poraza u prvoj partiji Srdele mijenjale na poziciji graničara (Elez Junior umisto Zdehe), jednostavno nisu mogle naći protuigru vrlo pokretljivoj i discipliniranoj zoni Inćuna. Zadnji Elezov život izbijo je divljačkim hicem u prsa upravo Gero kojemu je, kurioziteta radi, to bijo i jedini „strike“ u posljednoj partiji. Jedva čekamo nove oglede, ali kako sada stvari stoje, Srdele će dobit Inćune onda kada Mani Gotovac uspije čisto kazat: „Rrrrrrrr...“
Post je objavljen 15.01.2007. u 23:40 sati.