Linkovi


Free tracking counter



SPIGOVIH DVANAEST VELIČANSTVENIH


PRIČA O ONOM ANAGRAMU
VAPOR PARTY - GROOVE S OKUSOM SOLI
12 ČUDA OTOKA MURTERA
ŠEST NAJLJEPŠIH DALMATINSKIH PJESAMA

DALMATINSKI BLUES

DOBRA DUŠA JEZERSKA
KORIJENI

KREATIVNO LUDILO

PRVI DALMATINSKI PAJPER
OLTAR DEVETE UMJETNOSTI
KAD PETOGODIŠNJAK CRTA HENDRIXA

ONE SKROZ NEOZBILJNE ...

ZADNJA EPIZODA DUHA SA SJEKIROM

LJUBAVNE MINIJATURE

VIKI
KATJA




LINKOVI
TETA WIND
ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE
HARPPLAYER


'SPIG' - ov TOP 15

AC/DC
IT'S A LONG WAY TO THE TOP ...


ISOLA DEL MORTE CREW
VAPOR PARTY


THE BEATLES
DON'T LET ME DOWN


STRETCH
WHY DID YOU DO IT


UNITED SOUL ASSOCIATION
STICKY BOOM BOOM


BONGOS IKWUE
SITTING ON THE BEACH


BARRY DE VORZON
THE WARRIORS THEME


JIMI HENDRIX
VOODO CHILD


CRUSADERS
STOMP AND BUCK DANCE


THE HIGHWAYMAN
THE DEVIL'S RIGHT HAND


VAN MORRISON
THESE ARE THE DAYS


BRUCE SPRINGSTEEN
GHOST OF TOM JOAD


U2
WHERE THE STREETS HAVE NO NAME


PLAYING FOR CHANGE
IMAGINE


JOHN LENNON
WORKIN' CLASS HERO



SPIG

ponedjeljak, 08.04.2019.

KAKO IZGUBITI 20 KG I DRUGE PRIPOVIJESTI

MOTIVACIJSKI POST JEDNOG TOTALNO ANTISPORTSKOG TIPA
(part 2)

Imao sam nekih 15 - 16 godina. Malo većeg trbuha, s očajnom frizurom i neurednim bafama. Idealan look za mladog i perspektivnog člana stranačke mladeži. I onda sam ti ja jednog dana sreo jednog pravog, pravcatog bodi bildera i priupitao ga neke sitnice o vježbanju i prehrani i tako to. Bio je to jedan od onih klasičnih samozaljubljenih, nauljenih tipova kakve babe komentiraju - šta ti sinko vrijedi 120 kila dinamita kad ti je fitilj mali ili još bolje - ma sve to super izgleda, al to ti ne jebe.
Ovaj mi nije odgovorio ništa. U stilu - daj, mali, debeli, odjebi od mene.
U trenutku se stvorio doživotni prijezir prema svima koji deficit vlastita mozga pokušavaju kompenzirati predimenzioniranim bicepsima. Btw, anagram od BODI BILDER je i dalje najbolja kombinacija slova u čitavoj povijesti ljudske pismenosti, a glasi BRDO I DEBIL.

I moram priznati da me kao svakog pravog tuzemnog alfa mužjaka nikad nisu previše zanimale ni zdrave prehrane, ni trčanja, ni vježbanja. Ako te Bog stvorio da imaš veliku trbušinu to je to. Uživaj u životu i prežderavanju dok možeš. Jedan je život.
Infarkti se ionako uvijek događaju drugima.
A onda me nešto puklo.
Svakodnevne vijesti o tim nekim jebenim boleštinama, nezdrav život, stresovi i .... klik u mozgu.
Klikčina, zapravo.
I moram priznati da mi je bila fantastična odluka.
I za razliku od onog nabildanog pederčića s početka teksta od gušta je dijelim svijetom.
Dakle ovako, prvi i zlatni savjet za sve koji žele izgubiti ponešto kila, nabiti kondiciju i slično - za početak prestanite čitati apsolutno sve što je povezano s tom temom. Čak i ovaj post.
Nije lako, znam, odmah vidiš da će biti veselo!
:-)

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG'- a!

VOX POPULI

Jedna od najzabavnijih stvari u cijeloj priči je što sam jedan od zasigurno najvećih antisportskih tipova na planeti.
Da bih bolje ilustrirao ovu tvrdnju navešću jedan karakterističan primjer. Dakle, kolega i ja, daleke 1998. idemo na Poljud pogledati Hajduka protiv Malma. Kao pravi frajeri dolazimo na sjevernu tribinu među nekoliko tisuća ekipe u bijelim majicama. Kolega u žutom dresu Brazila, ja u tamnoplavoj majici s koncerta Pagea i Planta. Jedine tri stvari u tom trenutku vidljive sa Mjeseca bile su Kineski zid i on i ja na poljudskom sjeveru. Šalim se, kineski zid se ne vidi.
Jebi ga, za koga nije, nije ...
A ono što me zabavlja još i više je kako svaka ta mala transformacija vanjskog izgleda motivira ljude. I to još od strane nekog koga bi u dječjim igrama rata uvijek dopalo da bude Švabo

U nastavku donosim par karakterističnih upita od strane prijatelja i poznanika.
- Jel bi moga ja ovo skinit do lita?
(upit mladog kolege glazbenika koji se objema rukama ulovio za trbuh te ga diže do visine prsiju)
- Sind Sie krank?
(upit zbunjenog njemačkog gosta koji me zadnji put vidio prošlog ljeta)
- Daj reci mi par pisama koje ću prebacit na mp3. Počinjem i ja trčati.
(upit jednog dragog prike, inače vrhunskog nogometaša. O playlistama nešto kasnije.)
- A koji li je tebi kurac?
(upit jednog profesionalnog ribara koji me također nije dugo vidio, ali osmijeh na njegovom licu nedvojbeno pokazuje da zna o čemu se radi)
- Ajme meni dite moje šta si se ošušija!
(komentar jedne bake koja me dugo nije vidjela)


KAKO NASTAVITI ŽIVJETI BEZ 6- 7 PALAČINKI S NUTELLOM?

Kao što rekoh, kao većem dijelu muške populacije svi ti savjeti tipa 'pazi što jedeš' ili 'pazi kad jedeš' ili onaj najstrašniji 'pazi koliko jedeš' bili su mi, otkad znam za sebe, hrpa gluposti. Pa ima li ljepše stvari u životu nego doći kući nakon noćnog izlaska sa par gemišta u sebi i onako gladan otvoriti frižider i udri. Nebitno šta. Panceta, ementaler, palačinke, čokoladni namaz ... Samo udri. Svakim novim zalogajem život bi ponovo dobivao smisao.
Ima li što ljepše nego slomljeno srce, razočarenje u ljude, gubitak posla ili neku drugu traumu kompenzirati sa tamanjenjem pola tegle Nutelle i to na jušnu žlicu.
I onda ti tako u jednom trenutku dođe želja za promjenom i samom sebi kažeš - dosta. Znam, mnogi će reći da ako im uskratiš još i to jedino zadovoljstvo (govorimo o večernjim uništavanjima sa hranom) da je život onda stvarno gotov.
He, he. Gotov je kurac!
Zabluda broj jedan.
Ponos zbog osjećaja da si uspio bit karakter je sto puta jači od svih prežderavanja koje postoje.
Provjereno, jebi ga!

(btw, od par palačinki te neće vrag odnijeti, ujutro ćeš ih ionako izgorjeti)

------------------------------------------------------

17.12.2018.
Uknjižio prvih 12 kilometara.
70% njih misli da si pukao, a od ovih preostalih 30% koji ti govore kako je to super više od polovice isto misle da si pukao.
E zato puno volim ove preostale.

------------------------------------------------------

KAKO PREBRODITI NAJVEĆI STRAH VEĆINSKOG DIJELA PUČANSTVA KOJE BI SE KRENULO BAVITI TRČANJEM I VJEŽBANJEM, ALI SE BOJE ŠTO ĆE IM REĆI OKOLINA?

Kažu da je želja za udovoljavanjem svima najkraći put do psihijatrijske ustanove. Starina dr. House je to lijepo sročio. Kaže ovako - ako čovjek nema neprijatelja neka samog sebe upita što radi pogrešno.
Kako u Dalmaciji ljudi trče isključivo na autobus, kad ih ganja pas ili kad moraju u wc svaki drugi oblik trčanja smatra se nekom vrstom blažeg psihičkog poremećaja tako da velik broj ljudi koji bi sutra krenuli od toga zaziru. Zanimljivo je da se turistima i atletičarima to tolerira, ali ako je mala Milka od pokojnog Frane ničim izazvana počela trčati to trenutno izaziva samilost u onih baba koje u devet šufigaju kapulu, u jedanaest ručaju, a do podne obično završe sve što su trebale napravit taj dan.
I čime se ostatak dana baviti nego razlozima zašto je mala Milka od pokojnog Frane počela trčati.
A da bi stvar bila još strašnija sve njene prije se razvele, a ona se sirota još nije ni udala.
Meni je to jako, jako i smiješno i zabavno i prosto je nevjerojatno koliki je broj nesretnih duša kojima ovaj vrsta tereta pritišće nejaka pleća.
Rješenje je toliko jednostavno da ne može biti jednostavnije.
Otkad smo proglašeni za najblesaviju naciju na planeti bježi od većinskog mišljenja što dalje možeš.
Naročito ako je riječ o zdravom životu, vjeri, povijesti i, normalno, politici.
Ako to misli većina sigurno je pogrešno.
Ne bi 300 000 ljudi otišlo bez veze.

Meni je ovaj način razmišljanja puno pomogao ...
Provjereno, jebi ga.

MOŽE LI BODI BILDER KOJI SLUŠA CAJKE I SIMPATIZIRA AKTUALNU VLAST ISTOVREMENO BITI UČLANJEN U GRADSKU KNJIŽNICU I ČITATI KNJIGE

Može, normalno da može. Mislim, nije baš čest slučaj, ali može.
Ja osobno ne poznajem nijednog, ali ima ih.
Najvjerojatnije.

ZBOG ČEGA SU WORKOUT I RUNNING PLAYLISTE SA YOUTUBEA NAMIJENJENE ISKLJUČIVO LJUDIMA S KOJIMA NE DIJELIM GLAZBENI UKUS?
RIJEČ, DVIJE O PLAYLISTAMA ...

Mislim ono, dignuti se u zoru, navući patike i od sve glazbe na svijetu krenuti trčati uz 'Eye of the tiger' je kao da nakon tog istog trčanja dođeš doma, istuširaš se i vodiš ljubav uz 'Woman in love' ili 'Wind of change'. Neko to voli, znam.
Netko ne.
Zanimljivo je da neki stručnjaci glazbu ne preporučuju, a mnogima čak smeta. Za izabrati koja je odluka prava preporučam još jednom pročitati gornji odlomak o prebrođivanju najvećeg straha i većinskom mišljenju.
Kako mi je sastavljanje playlisti omiljena večernja zabava riječ, dvije i o tome.
Za one koji ne znaju idealan tempo je od nekih 160 - 180 BPM - a (udaraca u minuti).
Ritam pjesme nepogrešivo prati ritam koraka. Oni koji nisu imali anemiju i koji su odslužili vojni rok sigurno se sjećaju onih jutarnjih 'smrad po znoju' partija, odnosno zajedničkih trčanja i naglašavanja četvrtog koraka. Meni je to bio najveći gušt i dok bi nas 120 tako lupetali ja bih preko toga redovito repao neke pizdarije tipa 'svako jutro pet i pol, počinje nam rok en rol ...
Ljudima bilo zabavno.
Zato mi sastavljanje playlista i je toliki gušt.
Par nasumično izabranih naslova bili bi ... O tome ćemo kad sjednemo na kavu.
Aj dobro, od 'Are you gonna be my girl' mozak van da skoči.




------------------------------------------------------------------------------

- Prijo!
- A?
- Znaš da sam upravo izgubila 1000 kalorija u sekundu i po
- A kako si to uspila?
- Pao mi na pod burek sa sirom
-------------------------------------------------------------------------------

19.02.2019.
EINE FRUHE MORGEN MOTIVATION POST von M. SPIGOROVSKI

Daljina od 1200 km je kao stvorena za bijeg od uobičajenih rituala i prepuštanje hedonizmu, ali ne. Beskrajno duge trkačko biciklističke staze, fine kuće i dvorišta i ekipa koja u ranu zoru također trči, šeće, biciklira ... Bez straha što će reći Dorf. Odradio svojih 5 km, na povratku stao u pekaru i napravio presedan u cijeloj njemačkoj povijesti ostavivši teti u pekari euro manče :-).... Uglavnom, prije 8 ujutro napravio više posla nego naš Sabor od početka godine.
Zato to sve skupa i je toliki gušt. Eto.



01.03.2019.

Svima se kao gadi gužva, a svi bi nešto polovica ili kraj sedmog, početak osmog, onaj vikend prije Velike Gospe pa bi spojili s vikendom bla... bla... a niko ne bi krajem trećeg, a vidi divote.
Na plaži mista koliko ti srce oće...




Upravo sam pročitao tekst od vrha i vidim da imam potencijala za biti javna osoba jer od puste priče u biti nisam rekao apsolutno ništa.

Mene je npr. na samom početku epopeje fasciniralo kako apsolutno svi sve znaju o dijetama, prehrani, a naročito trčanju. A ja pojma o pojmu.
A onda sam krenuo i već osam mjeseci se potajno nadam da ću nekoga od tih ljudi sresti, ali ništa.
Postoje tri logična objašnjenja. Ili oni idu prije mene ili poslije mene ili kao i svi ti ljudi pizde bez veze.
Mislim da prve dvije opcije nisu.
A ovo što ću u idućem odlomku napisati je toliko glupo da mi je upravo neugodno.


MALI 'SPIG' - ovi MOTIVACIJSKI SAVJETI

Dakle ovako:
Volja, volja, volja i volja
Izbacivanje večernjih prežderavanja forever.
Volja, volja, volja i volja.
Trčanje i vježbanje.
I još malo volje.

Dosadno za popizdit, znam. Al onda nastane prijelomni trenutak, a to je kad kazaljka na vagi prvi put u životu skrene ulijevo. Kad se nakon sto metara uzbrdice prvi put u životu ne zapušeš ko majmun. Kad ujutro zazvoni sat, a tebi ne pada na pamet kao neka pičkica se pokriti preko glave i okrenuti na drugu stranu.
I ono što je možda i najbitnije ma koliko to glupo zvučalo je kad se uslijed svega zbog lučenja tih veselih hormona u mozgu stvarno počne razmišljati pozitivno.
Mens sana in corpore sano.
Nisu stari ljudi bili blesavi.
-------------------------------------------------------

Tek kad ti kažu - a nu ga što je propao to znači da si uspio smršaviti.
(narodna)

-------------------------------------------------------

I ZA KRAJ ...




:-)
Jedan od najdražih trenutaka ikad.
Bez ikakvih natjecateljskih ambicija, fino, ulagano, against the wind ....

10.03.2019.

KAKO SAM UPRAVO OTRČAO ĐIR OKO CIJELOG OTOKA
Moram priznati da je u moru abnormalnih ideja koje su mi u životu pale na pamet ova u samom vrhu. Toliko je suluda da me kopkala mjesecima.
Otok Murter.
Kružak, Kromašna, Kosirina, Čigrađa, Slanica, Luke, Murterska Rudina, Betina, Plitka vala, Lovišća, Tisno, Debeli krug.
Za nepoznavatelje murterske topografije -
17 i pol kilometara.
S obzirom da sam se prije 7 mjeseci nakon pretrčanog kilometra skoro izrigao moram priznati da.... ću tek za mjesec dana postati svjestan što sam upravo izveo.

I o tome napisati motivacijski post na Blogu.
A ne bit pizda ko onaj napuhani s početka priče.







- 21:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2018.

DOMOLJUBNA SLOVARICA - DRUGI DIO



U nepreglednom univerzumu domicilne nepismenosti jedan od 'omiljenih' izraza svih nas koji se volimo rugat', beljit' i kreveljit' polupismenima svakako je prezent glagola 'sumnjati' u prvom licu jednine muškog roda. Čest izraz kod ljudi koji u fb komentarima žele ostaviti dojam nedoumice.
Na primjer:
''...ćisto sumljam da če precjedniku ..."

Osim nedovoljno izbrušene pismenosti ova kratka rečenica krije još jednu nelogičnost koja mi je skoro pa simpatična. On nesritnjak, naime, kod drugih korisnika želi ostaviti dojam da - misli.

SUMLJAM ZA NEZNALICE

Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redova radi se o zasigurno vizuelno najodurnijoj kombinaciji samoglasnika i suglasnika u cjelokupnoj povijesti ljudske pismenosti. Kad malo bolje razmislim nije mi jasno kako psihički zdrava osoba sa osam razreda osnovne škole, četiri razreda srednje škole, godinu dana auto škole i dvije godine obavljanja funkcije zamjenika predsjednika kućnog savjeta može napisati nešto slično ... ali može.
Sumljam.
Ne možeš vjerovati. Pogledajte dobro na što taj brabonjak od riječi liči. Poput užeglog, mljackavog psećeg govna ostavljenog na vrućem asfaltu sredinom kolovoza.
Fuj!
Da bi stupanj gađenja spram ovog izraza i u Vama podigao na n - tu potenciju predlažem da na brzinu proletimo kroz riječi koje u sebi imaju tu spornu kombinaciju suglasnika M i LJ.
Dakle - zemljačina, Kremljanskoj, zatomljenošću, pripitomljavajući, mljackajući, samlješe, žemljicama ... Uglavnom, ne bi se dragi Bog sastao sa nekom normalnom, svakodnevnom i suvislom riječi kao što su npr. glačalo, prijetvornost, svrsishodnošću, začkoljica ...

PRAVILNO PISANJE

Onima koji nikad nisu glasali za HD ... koji barataju osnovama pismenosti sve ovo je možda smiješno, ali siromašnom pojedincu kojem još uvijek nije jasno zašto je Dublin postao meka za perače suđa iz Hrvatske - nije. Pa, pomozimo čovjeku. Nije sramota ne znati. Sramota je ne htjeti naučiti. Dakle, za ispravno pisanje glagola 'sumnjam' nužno je jagodicom kažiprsta kljastavog na tipkovnici pritisnuti slova S, U i M.
E sad nastaje problem.
Srećom, rješiv je.
Umjesto uobičajenog slova L kao LOPOV, prst treba premjestiti na slovo N kao, štajaznam, NIŠKORISTI.
Možda neće uspjeti iz prve pa za vježbu ne bi bilo loše tuckati po slovu N desetak minuta. N - N - N - N - N -N - N - N ... Samo po N. Nikako ne po 'L' jebo mu ja mater.
Znači N. Jel' OK?
Nakon njega idu:
- J - A - M

SUMNJAM!!!

"...Čisto sumnjam da će predsjedniku ..."
Spektakl!
Čitalačka publika umjesto posprdnog osmijeha prvi put u životu usprkos nebulozama koje pišete stekne dojam da i Vi možete misliti. Zahvaljujući tome i Vaši somabulni tokovi svijesti automacki dobivaju na težini.
Jer, kako je netko to lijepo i poetski sročio - misliti i srati nije isto.
A prvi put nakon toliko godina plasiranja internetskih komentara na intelektualnoj razini puha s posebnim potrebama biti doživljen kao pismena osoba je uistinu fantastičan osjećaj. Zato je biti pismen nešto jako, jako dobro. Usudio bih se reći - neprocjenjivo.
I lijep pozdrav svima koje je ovo 'automacki' u gornjoj rečenici automatski zasmetalo. Bilo je, namjerno, ofkors.
Eto.

U idućoj epizodi Vaše i naše slovarice pozabavit ćemo se stilskim figurama.


- 20:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2018.

DOMOLJUBNA SLOVARICA




GLAVA PRVA
NEZNAM ili NEZNAM

Osupnut i pomalo zgađen količinom nepismenosti među ljudima koji bi nam svoju ograničenost nametali kao poželjan model života odlučio sam napraviti nešto jako lijepo. I humano.
Približiti im pismenost.
Za početak ćemo naučiti točno pisanje izraza 'ne znam'. 'Ne znam' je u svijetu nepismenosti uz pisanje riječi kao što su npr. hrvackom, sumljam, zatim posuđenice tipa 'da napraviš', 'da odeš' zatim kuča, politićari, noč, maćka, pobječi i šupćina zasigurno jedno od općih mjesta domicilne nepismenosti. Već sad me veseli što ćemo nekog obogatiti za jedno sasvim novo saznanje. Znanje je lijepo. Naučiti nešto novo je korisno. Znanje je moć
Dakle - ne znam. Idemo.
Prvo ćemo napisati slovo N (ako je na početku rečenice piše se velikim slovom, ali ne bih odmah htio pretrpavati ljude s gradivom ... polako). Zatim 'e'. Kao 'erekcija' (he, he - malo humora). E sad dolazi najbitniji dio. Znam da je u želji širenja svojih političkih ideja, misli i slutnji prst ponekad brži od mozga, ali tu je onaj trenutak gdje nastaje problem. Umjesto na slovo 'z' jagodicu kažiprsta kljastavog treba spustiti na tipku SPACE (tzv. razmaknicu - jedina tipka dužine polegnute polovice hrenovke) i događa se nešto nevjerojatno. Ona treperava crtica skače jedno mjesto udesno. He, he. Nego šta. Neće valjda ulijevo. Razmak. Yes! Nakon toga ide 'Z - n - a - m'
Dobili smo NE ZNAM!
Eto!
Prilično blesav post, ali nekom će možda pomoći. Nije Ljudevitu Gaju bilo lako, srce ti jeb ...
Za kraj mala provjera:
Da li ćeš nakon ovoga 'ne znam' i dalje pisati zajedno?
a) neznam
b) ne znam




GLAVA DRUGA
IJE i JE


Poćetno bjelo polje ili početno crveno polje. Ključno pitanje zbog koje propada sve. Osim prodaje avionskih karata za Irsku.
Prije nego počnemo još samo nešto.
Ograničavajući pravopisni faktor prilikom ostavljanja komentara na domaćim portalima kod većeg broja korisnika nije samo činjenica da su njihovi kućni ljubimci inteligentniji od njih već još nešto. Brzina. U želji da se neistomišljenika čim prije pošalje u tri pičk ...obezvrijedi zanemaruje se pravopis, dijakritički znakovi, stilske figure ... itd ...itd... tako da komentari nerijetko izgledaju kao unutrašnja strana vrata javnog zahoda.
A sad idemo.

IJE I JE

Mi u Dalmaciji (naročito u Zagori) s tim ne bismo trebali imati problema. Dakle, samo treba slušati dužinu izgovora samoglasnika 'i' i metoda je u većini slučajeva izuzetno precizna. Npr. (poželjno čitati naglas) - Muali, uoš u pot dat' nalije baba mliiiiika? Eto! Znači, mliiiiiko - ije, n't ned'lju dana - je, miiiiišaj - ije, sikir'ca - je, nu ala grmi i siiiiiiiiva (ije) ... itd ... Stvar funkcionira!
Ali što s onima iz onih krajeva Hrvatske u kojima ne podnose nas Dalmatince (Istra, Kvarner, Lika, Gorski kotar, Zagreb, Zagorje i Slavon ...pola Dublina?). Rješenje im se nalazi takoreći pred nosom. Točnije kod mjenjača automobila te na policama pored glazbene linije u dnevnom boravku. Ekavica. Moderna psihijatrija već godinama pokušava objasniti strast prema glazbi naših susjeda kod pojedinaca koji ih ne mogu nacrtane vidjeti. Možda zbog činjenice da su prvi 'Čovječe, ne ljuti se' igrali uz singlice Mile Kitića i Nade Topčagić? Vrag će ga znati.
Uglavnom kad idući put u player stavite omiljenog izvođača pažljivo slušajte dužinu izgovora samoglasnika 'e'. Treba se malo koncetrirati budući da pojedinim izvođačima izgovor samoglasnika traje 15 - 20 sekundi, ali može se.
Npr. Kako da pevam (je), kada Mica s drugim sedi (je), bez nje meni život sad ništa ne vreeeeeeeEeEeeeEeeeeedi (6 sekundi - ije)
Eto!




GLAVA TREĆA
Č ili Ć


Ne možemo graditi sretniju budućnost i pisati 'pićka', je li tako?
Č ili Č
Ne, nije greška. Najveća nedoumica kod pisanja č ili ć kod većine je riješena tako da se uvijek piše tvrđa varijanta. Tvrđa, hm ... Ženama drago (humor). Da ne bih zamarao sa izrazima kao što su sufiksi, jotovanja i palatalizacije predlažem da svoj fokus usmjerimo isključivo na ispravak izraza potrebnih za pisanje internetskih komentara. Dakle: ćetnici, pićku materinu, uteči, kurćine, plačaju ...
Kurčine je npr. tvrdo č. Ne može biti meko nikako iako sam u jednom fejzbuk komentaru i to vidio ( i legendarnu 'pićku')
Kurčina je dakle tvrdo. Uvijek.

IZGOVOR SLOVA Č

Sočnost ovo suglasnika od kojeg slina doslovno pršti iz usta često se sreće u pjesmama većine tuzemnih izvođača ruralne provincijencije. Svaki stih koji u sebi sadrži slovo č pjesmu u tren učine nezaboravnom budući da se za njegov izgovor zubi moraju jako stisnuti, jezik priljubimo uz gornje nepce i cijelo lice na par tisućinki sekunde dobije neku vrst facijalnog grča.

IZGOVOR SLOVA Ć

Slovo ć od samih početaka pismenosti oduvijek vuče na neku romantiku (poljupčići), slabost (bićerinčić)... Zato ga se u društvu ljubitelja tvrdog č toliko izbjegava. Ni m od muškosti.

PRIMJER
U riječku luku ulazi engleski brod i mornar, inače Grobničan, viče Englezu koji stoji na pramcu da mu baci konop.
- Ćo, hiti konop.
Englez nemoćno gleda.
- Ćo - ponavlja ovaj - ćeš mi hitit konop.
Englez i dalje nemoćno gleda.
- Pa dobro, ćo, do you speak English?
Englez se nasmije:
- Yes, of course!
- Pa onda mi, ćo, hiti konop, pizda mu materina.
Eto.
I za kraj male vježbe za učenje č i ć i š.
Todoric je trcao po Londonu.
Mi ih opljackali, a oni nam i dalje pljescu.
Nakon Saborske rasprave uvijek odemo na raznjice i cevapcice.
Kurcic palcic
Caje, caje sukarije
Cica prci

(NASTAVIĆE SE ...)

- 19:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 30.10.2018.

AGAINST THE WIND - MOTIVACIJSKI DNEVNIK JEDNOG TOTALNO ANTISPORTSKOG TIPA

Kriza srednjih godina.
Onaj trenutak kad pojedinac shvati da više nije tako mlad i onda ga ulovi panika. Panika zbog svega onog što je u životu propustio i to sve radi nekog očajničkog nastojanja da to propušteno mora utrpati u vrijeme koje mu je preostalo. Ili kako je to zgodno opisao jedan moj prijatelj - kriza srednjih godina je doba u kojem 'pravi' muškarci kupuju Harley Davidsone, a sirotinja trči i pumpa sklekove.
Da se odmah u startu razumijemo, nisam ja otkrio nikakvu toplu vodu i neće u ovoj priči biti previše toga pametnoga, ali kako sam više nego siguran da će mnogima izmamiti osmijeh od uha i natjerati ih na razmišljanje već sad se veselim svakom idućem slovu.
A nije isključeno da netko nakon tolikih godina neodlučnosti u uši nabije slušalice, navuče tenisice i ...ošini po prašini.
Da kriza srednjih godina.
Renesansa, sestre i braćo, renesansa ...

DAME I GOSPODO, DOBRO DOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG'- a

Kao i svaki pravi balkanski alfa mužjak oduvijek sam mrzio reklame raznoraznih preparata za mršavljenje. Znaš ono, na lijevoj sličici stoji ubogi jadnik gol do pojasa. Trbušina bijela, dlakava, ogromna. Na sebi ima mudante do pupka zbog kojih svakoj normalnoj ženi u trenutku splasne želja (ako u je uopće i imala). Radi se o prototipu kandidata za emisije tipa 'Ljubav je na selu', 'Život na vagi' i slično.
Na toj slici obično piše PRIJE.
Na sličici do nje (POSLIJE) stoji neki nauljeni i nabildani pederčić koji licem ponekad stvarno podsjeća na ovog lijevo. Slika, doduše, zna biti lošije rezolucije pa ti se čini da ovaj desni ima veći nos, drugu boju kose i brkove, ali to oko vara. Uglavnom jedan od onih fatalnih muškaraca koji bi u vojsci sigurno bili desetari. Mokri san svake tinejdžerice koja je 80 - ih po sobi lijepila postere Alena Islamovića.
Kako sam kao i velik broj onih koji čitaju ovaj tekst uvijek bio sličniji onom lijevom taj mi je desni uvijek išao na živce. Bicepsi, tricepsi, ravan trbuh i to sve nakon što je popio neke sumnjive tablete od tristotinjak kuna. Aj nemojte srati, braćo. Btw anagram izraza BODI BILDER je bio i ostao najmoćnija kombinacija slova u povijesti, a glasi BRDO I DEBIL.
A istina je, kako to već biva, negdje u sredini.

-----------------------------------------------------------
·
JUTARNJI MOTIVACIJSKI POST M. SPIGOROVSKOG
SPIG vs DIVLJI KAMPER
01.09.2018.

''... I taman da ću ovako literarno i poetski nadahnut napisati neki pretenciozni naslov tipa 'Against the wind' i obznaniti kako sam u ovih trideset i nešto sitno dana otpratio i dopratio trideset izlazaka i zalazaka sunca, kako sam kao soundtrack vlastite duhovne obnove izabrao 'Back in black' :-) kako sam došao na tjelesnu masu koju sam zadnji put imao prije.... ne sjećam se kad..... i u kadar mi uleti mali žuti kombi austrijskih tablica reda veličine ortopedske cipele. U njemu, čini mi se, nešto spava. Valjda neki čovjek :-) Nisam htio virit da li je otkriven i da li ga treba pokrit. Ne čuje se da li hrče. Čovjek ljetuje, šta ćeš? Voli more, sunce i prirodu. Gradsku vrevu zamijenio je hukom vjetra kroz krošnje stoljetnih stabala masline. Znači, ima dušu. Možda sanja nešto fino.
Sacher tortu, Božićni koncert bečke filharmonije, Mozart kuglu, Bachovu fugu. :-)...Kultura je to, jebi ti to - pomisli M. Spigorovski, pusti si u ušima po šesnaesti put 'Back in black i.... ošini po prašini!
Against the wind ...''


---------------------------------------------------------

JOKER U RUKAVU

Tamo negdje prošle godine na nekom sam portalu pročitao da većina žena kad vidi muškarca na plaži prvo gleda u trbuh. (osim ovih koje su lijepile Alenove postere - njih pali dugi nokat na malom prstu). Kako sam se kao i većina koja ovo čita još u mladosti pomirio s činjenicom da je moj trbuh takav kakav je jer ga je takvim dragi Bog stvorio prepustio sam se hedonizmu. I razmišljao da bar pustim taj nokat na malom prstu da me zamijete bar ove druge ...

I onda sam se ja tako prije nekih sedam godina ostavio cigareta. Totalno loša navika, sestre i braćo. Pušio dobrih 15 - ak godina i tek kad sam prestao shvatio da za onu jutarnju glavobolju nakon lude noći nije toliko kriv alkohol koliko pola kutije tih govana koje bih popalio u relativno kratkom vremenu.
A kako urbana legenda veli da se čovjek nakon ostavljanja od cigareta obavezno udeblja upustio sam se u jedan zanimljiv eksperiment.
Umjesto očajavanja uz slaninu, mast i kajmak izbacio večeru i počeo - trčati. Dva -tri puta tjedno. Nakon neka dva mjeseca izgubio pet kila, osjećao se kao lav pred parenje i kad sam samom sebi dokazao da je to moguće napravio sam ono jedino logično.
Nastavio jesti i pušiti kao prije. I vratio se na staro.
Ali ovaj put sa jednim novim, dragocjenim jokerom u rukavu.
Znači, može se. U svako doba.
Samo treba čekati trenutak.
I taj je trenutak došao prije točno tri mjeseca.
Sedam godina kasnije.
Vraćao sam se iz Šibenika. Spiker na radiju je taman rekao da nas je zauvijek napustio Oliver. Baš bez veze. Nevermore. Kao da je jedna epoha zauvijek završila. A onda su krenule vijesti jedna crnija od druge. Znaš ono - rubrika kulture pola stranice u novinama, a crna kronika na tri. Voli raja zlo i naopako..
Došao sam doma, popio cedevitu, pružio sam si ruku i rekao:
Vrijeme je da se krene.

-----------------------------------------------------------------------

6. rujna
JUTARNJI MOTIVACIJSKI POST M. SPIGOROVSKOG

''...8 i po.
Bonaca ko ulje na platnu.
Ovaj Njemac u kombiju ispod bora što ljetuju na divlje još spava. Mora da se opio sinoć. S obzirom koliko je potrošio na smještaj i boravišnu taksu mora da se piju fine butelje. Protrčala neka smišna, pretpostavljam Čehinja. S psom. Na njoj šilterica, rej banke, sva u žičicama, na ramenu aplikacija, u ušima mp3, za pas zakačena torbica s iso sportom, iz prsa ide neka žičica u aplikaciju, na nogama neke fine patike. Na majici piše Prag. Uglavnom - ko češki terminator. Pored nje izgledam ko lik iz Oliver Twista. Nema veze. Ona meni palac gore, ja njoj palac gore. To je to.
Zakon.
Uglavnom - jedan totalno antisportski tip upravo odradio 6,3 km u komadu.
Šta zna želja šta je nemoguće. Smak svijeta je očito blizu.
(to be continued... )


-------------------------------------------------------------------------------------------------------

·
JUTARNJI MOTIVACIJSKI POST M. SPIGOROVSKOG
13. rujna

''... U biti ništa specijalno. Digneš se malo ranije, navučeš patike, u uši zabiješ mp3 i to bi bilo to. Mimoiđeš se sa nekim gospodinom i u očima mu pročitaš 'koji k... ti trčiš ovako rano', a on tebi 'a koji k.... ovako rano ti šećeš po polju'. Pozdraviš buđenje dana under a blood red sky. A najdraža
uvala u sedam ujutro je...a štaš pričat...''


--------------------------------------------------

SUBOTNJI MOTIVACIJSKI POST M. SPIGOROVSKOG
OČI U OČI SA ZECOM
22. rujna ·

''... Stoji i gleda me.
Gledam i ja njega. Rano jutro. Na pola puta do Kromašne. Svi normalni spavaju ili taman češkaju jaja dok idu prema toaletu :-) Čim se pojavio iz grma, meni je, kao pravom balkanskom alfa mužjaku prva asocijacija bio kamen od kila, daska, bejzbol palica, teća i tjestenina. A on tako milo gleda. Bezazleno. I striže ušima. I njuškicom. A meni gulaši zakon. I ima ga komad. Ki smeđi prajčić. Savršen za poster u 'Lovačkom vjesniku'. Ili naslovnicu knjige 'Divljač na 100 načina'. Ne bi se uz njega trebalo puno njoka i salate spremati. I - kad sam mu prišao na nekih par metara umjesto da je ko neka pizda šmugnuo u grm, zatrčao se po bijelom putu. Ispred mene. Pravac. Let' s go! Idemo! I nakon jedno dvadeset metara - stao. Okrenuo glavu i gleda me. Kao da govori - ajde magare, brže to. Motivirajući zec, čovječe. Opet sam mu došao blizu, a on opet u trk. Pa stao. Pa opet okreće glavu. Oš ti, pizdo, trčat il ćemo se zajebavat - ko da ga čujem. Ja htio spremiti gulaš, a ovaj zabavniji od većine ljudi. Osjetilo možda blago da mu neću ništa pa je to ponovio još jednom. A onda shvatio da više nema smisla i dao se u šprint ko metak i to sve po bijelom putu, a onda je nestao iz vida. Očigledno mu je dosadilo čekati me, ali moram priznati da mi je uljepšao dan.
Baš je baza kad ti dan počne s Kridensima u ušima u društvu najzabavnijeg zeca ikad...''



-----------------------------------------------------------------------------------
PAR RIJEČI O MOTIVACIJSKOM SOUNDTRACKU

Kažu da se kod trčanja luči taj neki hormon koji izaziva ugodu. Ne znam kako mu je ime (možda Slavko?), ali je stvarno zakon. Da ja sad tu ne bi davio o tehničkim detaljima kojih je ionako pun internet reći ću samo da sam od one početne zajebancije dogurao do 10 km.



Onako fino, ulagano, baš kako treba - bez ikakvih ambicija za maraton i za Olimpijadu. A ono što me kao ljubitelja glazbe najviše oduševilo je upravo upotreba glazbe u ovom vidu rekreacije.
Pun njih voli slušati žubor potoka, šuštanje lišća i ljubavni zov sova i vjeverica, ali ja volim da mi u ušima non stop nešto svira. Savršeno prati ritam.
A specijalno me oduševilo kad na Google tražilici ukucaš ime omiljenog benda i dodaš 'for running', a ovaj ti izbaci cijelu listu pjesama sa podacima koliko pojedina pjesma ima bpm - a (udaraca u minuti). U to sam se upustio jer na jutjubu ima mali miljun kompilacija za vježbanje sa tako očajnom glazbom što zorno dokazuje da bodi bilderi osim malog spolovila imaju i očajno loš glazbeni ukus. Znam da se o ukusima ne raspravlja, a o neukusima još i više.
Od motivacijskih glazbenih brojeva koje dižu adrenalin, a koji mi prvi pada na pamet je Back in black.
Najluđe je što se tim slaganjem mp3 kompilacija zadnji put bavio kad je srušen Berlinski zid.
Znači davno.


PAR RIJEČI O PREHRANI

Nutella, Piko parizer, Bobi flips, Munchmallow, ožujska piva, Mikado, karlovačka piva, Milka oreo, kviki štapići, K PLUS čips od pola kile s okusom paprike, napolitanke, frigano, mađarice, zaherice, čizburger, bajadere, kruh na sto načina .... NE MOŽE

Povrće, voće i sve što na kraju krajeva svi znamo, ali se ne želimo toga pridržavat - MOŽE!

-----------------------------------------------------------------------------

8. listopada ·
VEČERNJI MOTIVACIJSKI POST M. SPIGOROVSKOG

''... Summer is over.
Nema veze.
Eto...''


--------------------------------------------------------------------------

JOŠ JEDNA JAKO BITNA STVAR

Kad se kod nas u Dalmaciji čovjek uništi od alkohola, droge, cigareta i općenito nezdravog života i kad zbog svega toga sirota umre mlad onda će se svi do jednog složiti kako je jako volio život. Je, čudo ga je volio. Zato mu sad u kući svi šute, a jedino pop pjeva. Kad netko iz čista mira malo paziti na sebe i svoje zdravlje ili se, ne daj Bože, počne baviti trčanjem taj je onda zreo za psihijatriju.


---------------------------------------------------------------------------

JUTARNJI MOTIVACIJSKI POST M. SPIGOROVSKOG
14. listopada ·

''... I tako stazicu po stazicu i uvalicu po uvalicu dogurao ja do svojih prvih 10 kilometara. Miljama daleko od olimpijskog rekorda, ali sasvim zadovoljavajući podatak za neke buduće pijane kafanske razgovore. A ako ništa dignuti se u nedjelju u rano jutro i u društvu stupa ulične rasvjete pozdraviti novi dan je već samo po sebi totalno ludilo.
Nije u šoldima sve ...''
Provjereno...


--------------------------------------------------------------------------------
·
JUTARNJI MOTIVACIJSKI POST M. SPIGOROVSKOG, - INVENTURA
27.listopada

''... I eto, još malo pa tri mjeseca. Btw, za sve ovo isto treba bit malo lud, ali s tim fala Bogu nikad nisam imao problema, :-) Podijelio javnost na one kojima je to super i na one koji i dalje ne znaju ko im glavu nosi, figura prvi put u životu počela ličit na ljudsku, naslušao se odlične glazbe i dobio poruku od jednog fb prike koji nikad nije bio na ovom komadiću raja na zemlji da su mu fora te jutarnje slike uvala i uvalica i da mora navratit prije ili kasnije. Eto, možda sam i turističkoj zaradio tjedan dva boravišne takse. Sve u svemu - uopće nije loše :-) ...''


--------------------------------------------------------------------------------------
I ZA KRAJ ...

Dakle, kao što rekoh - ništa spektakularno.
U tri mjeseca pretrčao par stotina kilometara, izbjegavao večernja prejedanja, doveo sebe na tjelesnu masu koju sam zadnji put imao prije dvadesetak godina, naslušao se odlične glazbe, nagledao se izlazaka i zalazaka Sunca, nadisao mirisa mora i prirode, a sve to za točno nula kuna.

Sam sa sobom i vlastitim mirom.
Zato i valja.


- 01:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.03.2017.

KAO PRVO NE MORAM JA NIŠTA

Tri priče.
Tri tužne sudbine.
Tri dragocjena životna iskustva.
Treća današnja priča me toliko stresla da sam u jednom trenutku odlutao u mislima i autom promašio skretanje u ulicu u koju sam skrenuo bar sto pedeset puta. To mi se inače događa jako, jako rijetko.

PRIČA PRVA
2004.

Čovjek se vratio u svoje rodno mjesto nakon tolikih godina provedenih u Australiji. Raskošna kuća, uređeno dvorište, kameni zidovi. Životni san ostvaren ne sto, već milijun posto.
Jednom prilikom mi je rekao da mu je 'cili život jedini san bija pod stare dane vratiti se amo'.

Inače, jedna stvar koja me uvijek fascinirala kod dijaspore su pojedinci kojima je nakon tolikih desetljeća provedenih u bijelom svijetu mentalni sklop ostao potpuno isti. Znate one priče kad se preko oceana brodom šalje kontejner pun cigli i cementa iz uvjerenja da je njegovo rodno selo i dan danas isto kao 1959. kad ga je napustio.
Definitivni šampion u toj disciplini je jedan stariji gospodin koji je kontejnerom poslao mješalicu i građevinska kolica s probijenom gumom. Da mu je bar netko rekao pravo stanje stvari bio bi uštedio puste tisuće dolara iako čisto sumnjam da bi prihvatio činjenicu su u njegovo selo stigli struja i asfalt.
Pa nije to Adelaide.

Nevezano za ovo, volio bih spomenuti fantastičan 'SPIG' - ovski detalj kad je jedan moj mještanin šezdeset i neke pošao također u Australiju. Sve je bilo dobro dok nije došao trenutak prolaska kroz aerodromsku kontrolu. Senzori i sirene su podivljale detektirajući neki ogroman metalni predmet. Frka, strka, panika. Sve zaleglo.
Drama je okončana par sekundi kasnije. U putnoj torbi između busena bičava i mudanata nosio je - motiku.
Jebi ga, ipak ide u bili svit raditi, a bez alata nema zanata.

No, dobro ...
Gospodin s početka priče svoj je životni vijek proveo radeći od jutra do mraka s ciljem dokazivanja selu da nije on više onaj mali odrpanac koji je bio željan kore kruva. Inače, dokazivanje pred ljudima kojima u životu uopće nisi bitan spada u svakako najgluplje oblike ljudskog postojanja. Čemu? Kome?
U kosti usađeno legendarno pitanje 'šta će reći selo?'

Čovjek se, dakle, vratio. Pošteno je zaslužio mirovinu i blagoslovljen mu bio svaki dolar kao i svaka neprospavana noć zbog križobolje. Jutrom bi obukao svoje bijele hlače i cipele, prošetao do rive na kavu, nedjeljom bi odlazio na misu. Nedostajali su mu djeca i unuci, ali što je tu je. Ionako su to već odrasli ljudi, a on napokon živi svoj 'Dalmatian dream' punim plućima. Ići će on i stara do njih čim završi lito.
Dalmatian dream je trajao točno godinu dana.
Čak i malo manje.
Nije on bio baš toliko star da nije još koju godinu mogao uživati u kamenu, maslini i zdrači za kojima je toliko venuo.

Malo manje od sedamdeset godina patnje, muke, odricanja da bi patronažna sestra ustanovila da je smrt nastupila usred zatajenja srca.
Smrt nije kraj, nastavit će on živjeti u svojoj djeci i unucima ...
Fuck off!
Krasna utjeha.

NA ODIJELIMA ZA POKOJNIKE NIKAD SE NE ŠIVAJU DŽEPOVI
Talijanska narodna



PRIČA DRUGA
PET GODINA KASNIJE

Posve je prirodno da u današnja vremena radnici nisu zadovoljni s gazdom niti gazda njima. Budući da iznimka potvrđuje pravilo neobično mi je drago da sam dugo godina radio u firmi koja se niti u jednom trenutku nije uklapala u taj stereotip.
Radili smo dobro, plaće nam nisu kasnile i ono što je najbitnije, osjećali smo se kao ljudi. Bar ja. Bezbrojna druženja, roštiljanja, pijanstva ... velika obitelj. Možda malo njurgava i disfunkcionalna, ali ipak obitelj.
Gazda je bio čovjek za kojeg nitko ni dan danas nema ružnu riječ. Ljudina.
Pošten i fer igrač što mu se bezbroj puta obilo o glavu. Tome i dan danas svjedoče liste dužnika koji su ga koštali i zdravlja i živaca. Ona prokleta narodna poslovica 'pomozi sirotu na svoju sramotu' ovaj put se pokazala sto posto istinita.
Ne kažu Nijemci bez veze 'daj čovjeku na dug i dobio si neprijatelja'.
Doduše, u mom slučaju to ne vrijedi jer ja bih se radije ubio nego iznevjerio povjerenje čovjeka koji mi je pomogao, ali mene ionako nitko ništa ne pita.

NAJBOLJI POSAO NA SVIJETU JE ISPUMPAVANJE CRNIH JAMA JER PUNO JE BOLJE IMATI POSLA S GOVNIMA NEGO S LJUDIMA.
Dalmatinska narodna

Inače, za posao privatnog vođenja takve firme u nas prvo i zlatno pravilo je da ne smiješ biti mekan. Gaziti preko mrtvih, muljati, lagati, varati ... Pošten čovjek tu nema što raditi. Jednom sam prilikom upoznao direktora jednog našeg bivšeg privrednog giganta i začudilo me koliko je to jedan drag i pristojan čovjek. Iako umirovljen i sa više nego dobrom mirovinom i dan danas daje sve od sebe kako bi firma opstala. Jedan mu je novopečeni tajkun rekao da mu je to njegovo zalaganje za radnike i za firmu smiješno i da je 'socijalistički tip direktora'.
Humanost i moral u današnjem svijetu odavno ne vrijede ni jedne jedine lipe.
Iako smo se svi, kao, okrenuli vjeri.
Mo'š mislit'.

Nego, da se vratimo mi mom bivšem gazdi. Njegova priča mi je, nažalost, još jedno dragocjeno iskustvo.
Bio je to život u kojem ti non stop zvoni mobitel, a svaki poziv je stres za sebe. Nema onog sad ću ja nakon ručka sjesti na kauč, dignuti noge na stolić i sat vremena ubiti oko. Većina tih pokušaja bila bi prekinuta zvonjavom mobitela. Nekad bi ga ugasio, ali onda te čekalo pet propuštenih poziva pa ti dođe na isto. Ovaj nije platio, ovaj poslao nešto krivo, ovaj dužan pa se prestao javljati na telefon ... 4,5,6 ...10 kava dnevno, par kutija crvenog 'Marlbora', večernja opuštanja uz roštilj, gemišt ... i teška glava do sutra ujutro, a onda opet sve iz početka.
A ona bagra koja ti je dužna još bi se i svađali.
Stres, stres, stres, iz dana u dan ... sve do veljače 2009.
U jednoj jedinoj sekundi sve je postalo nebitno.
Moždani udar.
Nepotrebno je i naglašavati da je u kombinaciji sa krizom i općom depresijom firma krenula prema provaliji.

Jednom prilikom o ovoj sam temi razgovarao sa jednim hm ...propalim poduzetnikom. Rekao sam mu da nijedan posao i niti jedni novci nisu vrijedni ljudskog zdravlja. Još sam dodao i da bi i dan danas bio možda sretniji da je radio neki 'običan' posao za puno, puno manje novaca na što mi je on odgovorio da taj moj hipijevski stav i nedostatak velikih ambicija nisu nikakvo rješenje.
Možda je i u pravu.
Ma, zapravo, sto posto je u pravu.
Ali on nikad neće znati kako je to kad u društvu dragih ljudi jedeš prst ... školjke na buzaru, piješ fina buteljirana vina i slaviš škotski referendum za nezavisnost kao što smo mi to svojevremeno napravili. U ponoć se izvadila mala bočica škotskog viskija od jednog decilitra, svi smo gucnuli Škotima u čast i uz gitaru zapjevali 'Mull of Kintyre' iako nitko nije znao ni jednu riječ teksta.
Tek ujutro smo saznali da budale nisu izglasale otcijepljenje, ali to i nije bilo toliko bitno jer su me vilice danima boljele od smijeha.

To je ono što gospodin propali poduzetnik neće doživjeti nikad u životu. Sjest će u svoj auto koji je duplo skuplji od moga (ne'š ti njega) i posprdno se nasmijati jadniku koji za razliku od njega nikome nije dužan ni jedne jedine lipe i koji za razliku od njega svakog može pogledati u oči.
I koji se u ova teška vremena ima još uvijek snage smijati.
I ne fali mi apsolutno ništa. Imam i više od njega. Osim onih sto eura koji će nam na kraju mjeseca uvijek faliti bez obzira koliku plaću primamo.
A i čisto sumnjam da ću se ikad sakriti iza zavjese kad mi vjerovnici pokucaju na vrata.
Za tako nešto mi nedostaje ambicija.
Ahahahahaha ...

Eto, moždani udar kojeg je doživio moj bivši šef mi je kao što sam rekao, nažalost, jedno od najdragocjenijih iskustava u životu. Nikad mi neće biti jasno zašto dobri ljudi na kraju uvijek nastradaju.


PRIČA TREĆA
PET GODINA KASNIJE

MALA, ŠTO ĆEŠ BITI KAD PORASTEŠ?
BITI ĆU, BITI ĆU ... SRETNA.
MALA, ČINI MI SE DA NISI DOBRO SHVATILA MOJE PITANJE.
NE, BARBA, MENI SE ČINI DA VI NISTE DOBRO SHVATILI ŽIVOT.
(sa Facebooka)

On i ona su liječnici.
Normalni, kulturni i pošteni ljudi.
Imaju vikendicu kraj mora u koju dugo nisu dolazili. Slučajno sam ih upoznao prije pet godina kad smo im pokojni otac i ja nešto radili. Znali su navratiti do mene na tadašnje radno mjesto i pozvati me na piće za koje se, normalno, ljeti nikad nema vremena.

I tako je taj gospodin navratio i taj put ... Ljeto je bilo iza nas i meni je bilo čudno kako ga dotad niti jedan put nisam vidio.
Bilo je nekih šest navečer, vrijeme sunčano, a nakon posla sam se dogovorio da ću skočiti kod svog prijatelja do studija.
'SPIG' -ovska mašina radi 24 sata dnevno.

Gledao sam ga i vidio da je nekako pokisao. Odjeven u crnu majicu i vidno mršav. Odmah s vrata mi je bilo jasno da nešto nije u redu. Budući da voli moj smisao za zajebanciju pokušao je biti duhovit, ali sve je bilo nekako kiselo i nervoza se mogla opipati u zraku. Razgovarali smo o nekoj boji kojom je mislio obojati škure i onda sam mu postavio pitanje od koga se zagrcnuo.
- Nego, kako je gospođa, kako obitelj?

Nije odgovorio već je nešto promrmljao u bradu.
Ja sam nastavio.

- Znači, sve je po starom, ajde, najbitnije da su svi živi i zdravi.
- E, pa nažalost, nisu! - odgovorio je.

Krv mi se zaledila.

Tri sata kasnije ugasio sam kompjutere, pogasio svjetla i zaključao vrata. Neki zagrljeni par šetao je ulicom i lizao sladoled. Sjeo sam u auto i krenuo razmišljajući cijelo vrijeme samo o jednoj stvari. Svi smo mi puni problema. Svima nama se naši problemi čine ogromni i nerješivi. No opet, kad čuješ takvu priču postane jasno da su svi ti, nazovimo ih problemi, jedno veliko ništa.
Govno.

Momka nisam poznavao, ali kako mu znam roditelje vjerujem da je bio čovjek na mjestu. Trebao je dobiti posao u telekomunikacijskoj kompaniji i to mu je pojelo i živce i zdravlje.
Više nema tih problema.
Početak ljeta. Nikad nešto specijalno bolestan.
Zgromilo ga je u sekundi.
Srčani udar.
Imao je 40 godina i zvao se - Igor.

Par minuta kasnije zaboravio sam da treba skrenuti i produžio ravno ...



- 17:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2017.

PRIČA O POVIJESNOM LETU CHARLIE LINDBERGA

It's the greatest shot of adrenaline to be doing what you have wanted to do so badly. You almost feel like you could fly without a plane.
CHARLES LINDBERG



Kao prvo lijep pozdrav!

Ovo nije obična priča.
Ovo je čista magija.
Moje ime je Charles Augustus Lindberg. Za tjedan dana, točnije 04.veljače, napunio bih 115. rođendan da 26.kolovoza 1974. nisam preminuo. I to na Havajima.
Vjerujem da većina čitatelja zna tko sam i zbog čega ću zauvijek zlatnim slovima ostati upisan u povijest najvećih ljudskih dostignuća. Da nema tog čisto tehničkog detaljčića sumnjam da bih ikad gostovao na SPIG - u.

O čemu je riječ?

Vratit ćemo se načas u daleku prošlost.
Točnije u vrijeme kad sam bio mlad.
I živ.
Dakle, po završetku 1.svjetskog rata,1918. upisao sam se na sveučilište u Madisonu. Tu sam prvi put u životu vidio ono što zovu air show.
Zrakoplovstvo je postala moja opsesija.
1924. upisao sam se u 'Nebraska flying school' u Lincolnu i ubrzo sudjelovao u manjim priredbama. Ništa specijalno. Šetanje po krilima aviona i iskakanja sa padobranom. Bezvezarija.

Te iste godine krećem u zrakoplovnu školu u San Antoniu u Teksasu i uskoro postajem prvi poštanski pilot na relaciji Chicago -St.Louis. Ulovio sam mot i odlučio ostvariti svoj životni san. Naime, još je 1919. neki bogati papak iz New Yorka ponudio 25 000 dolara za prvi interkontinentalni let i to od New Yorka do Pariza.

Par optimista je pokušalo, ali svi do jednog su završili neslavno.
Bio sam mladić avanturističkog duha i nekako uspio nagovoriti par poslovnih ljudi iz St.Louisa da mi budu pokrovitelji. Ubrzo je počela izgradnja aviona koji smo nazvali 'Spirit of St.Louis'. Prema riječima jednog promatrača, bila je to (pazite sad!) ''dvotonska leteća benzinska kanta''.
Mediji su se sa mojom idejom sprdali, ali to me nije previše tangiralo. Kaže moj prijatelj Spigorovski da kad jedan čovjek počne razmišljati drukčije od većine ta ista većina ga proglasi čudakom ili pak luđakom. Samo da nije takvih ljudi ne bi bilo znanosti.
A bogami ni ovakvih manijaka kao što sam ja.

20. SVIBNJA 1927.
07. 54 h
ZRAČNA LUKA, ROOSVELT FIELDING,
LONG ISLAND, NEW YORK

Kad je g. Spigorovski vidio moje uzletanje usporedio ga je sa guranjem karijole pune betona po neravnoj livadi. Pa pogledajmo zajedno.



Sad kad vidim to skakutanje sjetim se onog vica kad je orao cijelu večer lokao u kafiću i kad ga je u ponoć konobar izbacio, pokušao je letjeti, par puta zamahnuo, poletio i nakon par sekundi se srušio pedeset metara dalje u neku blatnu njivu.
Digao se onako sav prekriven blatom i rekao:
- U jebo te, pa ja kao da nisam orao, ja kao da sam kopao.

Iako samo polijetanje neodoljivo podsjeća na Grunfa iz Alan Forda - evo me!
Poletio sam!
Radijski voditelji su dali sve od sebe kako bi stvorili sliku totalnog umobolnika, ali ja sam……letio. Sa sobom sam ponio vode i pet (5) sendviča. Kad su me reporteri pitali čemu samo toliko moj odgovor je bio:
- Ako stignem u Pariz neće mi trebati više. A ako ne stignem, onda još i manje.

Najurnebesniji dio priče slijedi sad.
Ne znam zašto je g.Spigorovskom to toliko smiješno, ali smiješno mu je.
Dakle, što moj avion nije imao?
Radio? Ne! Kočnice? Ne!
Ne znam što je toliko smiješno u činjenici da Duh St.Louisa nije imao - PREDNJI PROZOR.
Ne znam, možda i među Vama postoji netko kome je čudno da na let preko Atlantika dug 6670 kilometara letiš u avionu koji nema prednji prozor. Meni je to u tom trenutku bilo normalno i ne znam čemu od toga praviti cirkus. Mirno i opušteno voziš i svakih sat vremena malo izviriš glavom di si.
Ono zeru proćiriš.
Da nisam mrtav više od 40 godina možda bih se i naljutio, a ovako me i nije nešto briga.
Spigorovskom je prilično smiješno i to što sam prilikom leta dosta često bio na visini od tridesetak metara i kaže da pokušava zamisliti kontejner od dvije tone nasred oceana na visini od tridesetak metara i moju glavu blesavu u kabini bez prednjeg prozora kako svako malo izviruje.
Kaos!
Let je trajao 33,5 sati.
Mnogima ni dan danas nije jasno kako sam bez radija, navigacije i prednjeg prozora uspio preletjeti ocean i pogoditi Evropu, ali pogodio sam. Ajde nije sve baš tako crno. Imao sam ipak par dobrih kompasa i - periskop!!!!!!
No vratimo se mi na moj let.
Dakle, idući detalj je također urnebesan.

Zamislite grupu ribara nedaleko od irske obale kako 21.svibnja 1927. bacaju vršu i odjednom čuju kako nešto prdi daleko na pučini. Nakon što pogledaju lijevo i desno dignu glavu prema nebu i vide krntiju s krilima kako se lagano približava. Leti na visini od 20 - 30 metara. Da bi stvar bila bolja za upravljačem sjedi moja malenkost opremljena kartom masnom od fete salame koja mi je ispala iz sendviča i tek onako radi provjere viknem im iz aviona (pazite tek ovo sad!):
- Na koju stranu je Irska ????

Ribari se jednom rukom čvrsto drže za međunožje da se od smijeha ne popišaju u gaće, a drugom mašu u smjeru Dublina.

21.SVIBNJA 1927. PODNE MANJE KVARAT
PARIŠKI AERODROM LA BOURGET

Masa od 150 000 ljudi s nevjericom gleda u nebo. Minute prolaze sporo kao vječnost. I napokon!
Čuje se prdež!
Povijesni prdež! Čas na 15, čas na 20 metara od tla.
Dolazim!
Ostalo mi još malo sendviča i vode, glava mi je od propuha otekla kao kuhinjski bojler, motirao sam im da se maknu jer 'Duh St.Louisa' nema kočnice (poludiću) …. Eto!

Trijumf!
U svoju rodnu Ameriku vratio sam se 10.lipnja i to brodom, a u znak počasti pratilo me 4 razarača i 40 aviona. Odlikovalo me svim mogućim odlikovanjima.
Ostatak mog života je također izuzetno zanimljiv i tko želi nek ga pronađe na Wikipediji. G. Spigorovski bi jedino izdvojio detalj da sam istovremeno imao više žena, istovremeno im pravio djecu i bio jebač par exellance.
Umro sam 1974.
I to na ljeto, baš u vrijeme kad je Oliver na Splitu pjevao Ča će mi Copacabana.


RIJEČ UREDNIKA

Eto!
Ovim putem bih se samo još jednom htio zahvaliti gospodinu Charlieu na gostovanju u današnjoj epizodi.
Let od 33 sata u avionu koji nema prednji prozor i koji pri dolasku u Evropu pita ribare na kojoj strani se nalazi Irska se ne događa baš često.
Zapravo meni ova priča nije smiješna.
Urlam.

Inače,gospodin Lindberg me svojevremeno malo zajebao, a da toga nije ni svjestan.
Daleke 2006. prijavio sam se za kviz 'Tko želi biti milijunaš?' i upao u onih 100 luđaka kojima se kvalifikacijsko pitanje postavlja telefonom.
Nakon kraćeg upoznavanja teta me je zapitala koliko je trajao Charliev let i ja sam nakon kopkanja po hard disku u kojem su pohranjeni besmisleni podaci smještenom kraj malog mozga - bubnuo 38 sati.
Nisam puno promašio, ali nisam ni upao!
Bolje da sam falio jer bi Charlie sirota za tih 5 sati više sigurno pojeo sve sendviče.

Gospon Charlie, počivajte u miru!
Vaš 'SPIG'

- 21:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.01.2017.

INVENTURA 2016 (part 2)

Na veselje 'SPIG' - ova cijenjenog čitateljstva nastavljamo šetnju kroz drugu polovicu 2016.
Bit će svega - od gašenja jednog stvarno nezgodnog požara, rješavanja gorućih političkih problema, sviranja klapske verzije Thunderstrucka pijanim Njemcima do citiranja meni najdraže izjave u 2016.
SPIG at his best.

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' -a !

Di smo ono stali?
Aha ...
Dakle, šesti mjesec. Bojkot HNS - a.
Šesti mjesec ostat će i zapamćen po tome što je digitalizacija došla svome kraju. Toliko sam joj se veselio, a na kraju je ispala najobičnija predizborna floskula.
Ono što ću pamtiti dok sam živ su ta 24 dana u lipnju.
Prvo dobiješ 99% glasova unutarstranačke podrške, spektakularnu pobjedu i lice ozareno srećom. Na krovu si svijeta. Nisi se ni takoreći ni osvijestio od tog veličanstvenog trijumfa, a točno 24 (slovima - dvadeset i četiri) dana kasnije ti si - adio!
Dojučerašnje kolege ti okreću leđa i prave se kao da te nikad u životu nisu vidjeli.
Ne mo'š virovat'!

Ipak, nije sve tako crno.
Moram priznati da je većina izjava izrečenih u prvoj polovici 2016. pravo vrelo mudroslovlja i vrijedno da ih se istetovira na podlakticu, ali meni je jedna ipak van konkurencije.
Dotični gospodin iz gornjeg odlomka je u jednom trenutku rekao da su oni - nada.
Dakle, oni su nada.
Nada. Hope. I have a dream.
MLK.
One man come in the name of love
one man come and go ...
Za razliku od nekih ja se s čovjekom apsolutno slažem. Povremeno se bavim glazbom i iz prve ruke sam dobro upoznat sa glazbenim ukusom većine onih koji su se u toj izjavi prepoznali. Jedino mi je izjava ostalo malo nedorečena jer se ne zna da li se mislilo na Nadu Topčagić ili Nadu Obrić.

SRPANJ

TUP! ŠPLJAS! TRAS! FIJU!
Umro Bud Spencer. Još jedan idol iz mladosti većine pasioniranih ljubitelja 'SPIG' - a (znači obadvojice plus Wind).
Nego, ajmo mi na veselije teme.
Riječ, dvije o promenadi.

U srpnju smo na rivi svirali promenade.
Što su promenade?
Jedan od najjednostavnijih, najzabavnijih i najjeftinijih oblika turističke ponude (onome tko to voli, normalno). Dok jedan poznati zadarski pjevač za nastup uzme novaca koji mu jedva pokrije jedan popravak branika, desnog blatobrana, prednjeg fara i obaju vrata nakon što se tri - četiri puta godišnje vesel kao letva zabije u zid, svirači u promenadama su jednostavni i skromni ljudi.
Koncepcija je krajnje jednostavna, ali i za nespremne pomalo nezgodna.

Kreneš od prvog restorana i odsviraš nekoliko pjesama. Turistkinje nas ovako zgodne fotografiraju, a zatim se odnekud pojavi litra graševine i litra mineralne. Srpanj je, vruće je i hladni gemišt baš paše.
Čaša prema okupljenima. Ćin - ćin! Cheeeers!
Na idućoj terasi ponovno ovacije i odnekud se pojavi pet velikih točenih karlovačkih. Gazda nazdravlja skupa s nama, a kako je srpanj i vruće je pola litre pive baš paše. Onaj gemišt od maloprije svejedno nismo ni osjetili.

Nakon dva - tri sata pjesme i nekoliko litara hladnog svega, nakon što smo prošli sve zore bile, vela luke, providence, ruže crvene i škrinje ljubavi ponekad bacimo i neku sebi za dušu.
Trbuh poslije toga nerijetko zaboli od smijeha, ali u tome i je osnovni smisao ljeta.
Ako ste kojim slučajem član žirija Omiškog festivala molio bih Vas da donji isječak jednostavno zaobiđete.



Kad se obiđu sve terase krećemo iz početka.
Na slici dolje 'Stand by me', mjesto sa najboljim palačinkama nadaleko i dvije nama skroz nepoznate turistice koje nisu ni svjesne da su zahvaljujući 'SPIG' - u upravo ušle u legendu.
Ako se kojim slučajem prepoznaju ovim putem ih srdačno pozdravljam.



Zadnja promenada u srpnju završila je na jednoj prepunoj terasi u društvu raspjevanih Slovenki. Cure su okupljene u vlastitom vokalnom sastavu i stvarno ne znaš da li ljepše pjevaju ili izgledaju. Kad tamo negdje u sitne sate nad pospanom uvalom tišinu načas prekine njihova verzija pjesme 'Dalmatino, povišću pritrujena' to su trenuci koji se jednostavno ne zaboravljaju.
Slovenke rules!

KOLOVOZ

Mjesec otvorenog lova na Pokemone započet ćemo s jednim neobičnim upitom.

Gospodin je iz metropole, ali kao da je Poljak. Zanimala ga je cijena apartmana, može li s njim doći gratis neka baba (?) samo dva dana i - koliki je popust u slučaju lošeg vremena.
Šta ja znam, ako ti paše možemo ti u slučaju nevere po danu dati važić slanih srdela i litru maslinovog ulja. Dali bi ti možda i više, ali prošle godine su stvarno nikako rodile.
Stoj doma, majstore, nitko neće ni primijetiti da nisi došao.
I pozdravi babu.

13. 08. 2016.



Jedni su nemoćno gledali kako se sprema katastrofa. Rado bi oni pomogli, ali tu se bez kanadera ionako ne može ništa. Strpit ćemo se do jutra. Problem ćemo prepustiti da ga riješi netko drugi. Kako smo navikli. Mi tu ionako ne možemo ništa.
Zato što sve uvijek rješava netko drugi zato i jesmo na ljudskom, moralnom i civilizacijskom dnu. Mi ostali koji nismo htjeli gledat kako Žirje nestaje u pepelu otrčali smo gore. Formirali zmiju od parsto metara. Grabili more praznim kantama jupola, kainima, sićevima za maltu. Smiješni, smotani, neorganizirani. Od 7 do 77. Ne znamo jedan drugome ni imena ni prezimena, ni da li smo za Plenkovića ili Milanovića ili nekog trećeg i samo prebacujemo te kante iz ruke u ruku. Prvu, drugu, treću, stotu ... Nitko nema pojma da li će to što radimo donijeti rezultat jer je vatra dobro podivljala, ali ne staje se ni jedan trenutak.
Gliserima u pomoć dolaze vatrogasci iz okolnih mjesta. Borba traje i traje i traje i odjednom ... Nebo više nije prošarano paklenim ognjem. Gotovo je? Tad se prolomio usklik oduševljenja - UGAŠENO JE! Nitko ne vjeruje, ali je. Čudo! Pravo, pravcato čudo.
Kroz šumu se u jedan iza ponoći prolomio gromoglasan aplauz!
BTW - u Ustavu RH piše da je svaki građanin dužan pomoći u slučaju požara.
U vatrogasnom pravilniku pak stoji da je civilima zabranjen pristup požarištu.
Fora. A tko će gasiti do dolaska vatrogasaca? Oni koji sastavljaju te pravilnike? ...
Jedino što želim je ovu noć zaboraviti što prije. A gospodi kojima nije mrsko signalne rakete ispaljivati u borovinu drugi put si ih slobodno usmjerite u glavu.
Nećemo ni primijetiti da Vas nema.

Dva dana nakon ovog horrora svjedočili smo prizoru vrijednom milijun kuna. Doslovno. Nečim neviđenim u čitavoj povijesti ovih prostora. Prizoru o kojem bi se mogle napisati knjige i snimiti filmovi.ž Prizoru koji bi mogao biti predmetom na fakultetu. Za one koji znaju o čemu se radi zahvaljujem im na osmijehu koji im je zaigrao na licu, a ovi ostali nek slobodno zavire u arhivu. Isplati se.

Kolovoz je pri kraju.
Upiti 'sconto, sconto' sve su rijeđi.
Ferragostu je kraj.
Ciao, bella!
U to ime ide nezaboravna pjesma u izvedbi supruge Billa Cosbya, mladog Edgar Allan Poa i Alena Islamovića.




RUJAN

05.09.

Moram priznati da nešto tako još nisam čuo.
Bio ja tako na jednom mjestu i priđe meni dečkić od nekih pet - šest godina i iz čistog mira izvali - ti nisi bogat!
Opa!
Materijalno na prvom mjestu.
Klasična moderna greška u odgoju!
Na prvu mi je to bilo smiješno, a onda sam se sjetio jedne anegdote od prije desetak godina. Megauspješni direktor jedne hiperprofitabilne kompanije često bi navraćao u butigu gdje sam radio. Vidis na njemu da je pun kao brod. Svakog ljeta došao bi s nekim nabrijanim autom vrijednim pitaj Boga koliko. Tako je došao i taj put, kupio šta je mislio, krenuo prema izlazu, a onda zastao, okrenuo se i pitao - jesi li vidio moja nova kolica? Ja se pravim blesav i pitam - šta ste postali tata?
On se nasmije i kaže - auto, bogati auto.
I izađem ja vani, a ono stoji neka spuštena, nabrijana zvijer. Čudo od auta. Vrijedi pitaj Boga koliko.
Ima se bogami s čim pohvalit. Vrijedilo je zastat i okrenut se. I dan danas imam osjećaj da bi pukao da to nije napravio.
I mislim se ja tako kako mora da je zajebano kad ležiš na novcima, a u glavi nisu puno daleko od onog malog s početka priče.
Kad sam ja bio mali moj pojam bogatstva bio je Bajo Patak.
Bio i ostao.

11.09.

Na famozni 11. rujna održani su ponovljeni izbori. Ništa specijalno osim što mi se ostvarila želja da taj dan ne pada kiša. Jedna od najbitnijih stvari kod održavanja izbora je da ne pada kiša.
Zašto?
Pa eto, tko god na izborima pobijedio i dalje će sve biti isto, a nastavak objašnjenja slijedi:
......................................................
Poželjno je da je na dan izbora lijepo vrijeme.
Nema većeg poniženja nego kad pun ljubavi, vjere i ponosa odeš na biračko mjesto, biraš kandidata za koga čvrsto vjeruješ da će nešto promijeniti i na izlazu shvatiš da ti je netko ukrao kišobran.
..................................................

LISTOPAD

Sezona gotova. Rekordna kao i obično. Turisti otišli. Sezonskih poslova više nema. Klupe i stolovi se s terasa unose unutra i pokrivaju najlonom. Bubnjaju jesenske kiše. Savršeno doba za rješavanje jednog od gorućih problema.
Problem pobačaja.

Svi pričaju o nekom zapošljavanju i obrazovanju, gospodarskom procvatu, a nitko se ne bi uhvatio ovog gorućeg problema. Problema koje tišti sve napredne i suvremene države svijeta. Od Konga preko Zimbabvea do Burundija.
Ako mene pitate rješenje je u edukaciji.
Mlade bi jednostavno trebalo educirati. Samo ih educirati.
Znači, tijekom čitavog života se poseksaš deset puta i imaš desetero djece.
Krajnje jednostavno.
Radi užitka se ionako seksaju jedino pingvini, međimurske voluharice i perverznjaci.


STUDENI



Studeni je i mjesec kad su u nas počeli 'ah, tako američki' motivacijski govori protiv depresije.
U minusu si tri plaće, stol pun neplaćenih računa, a ovi te uče da se veseliš leptiru u letu i cvijeću na livadi.
.....................................
Prekinuti začarani krug depresije i uzeti život u svoje ruke. To je moto predavanja koja su u zadnje vrijeme postala jako popularna. Sve puno ko šipak. Sve poludilo.
Pljuni na svoju facu i postani čovjek. Dosta ste vi nas gazili - viče neko.
Već vidim kako neka cura zaposlena u 'Plodinama' skida sa sebe pregaču, pokazuje svima oba srednja prsta, zalupi vratima i od sutra okreće novu stranicu u svom životu.
Počne raditi u 'Djela'.
......................................

Krajem studenog saznali smo i da već godinama jedemo zaleđene mamute. Mamuti u šumi.
Slijedi status:
Pričamo mi neki dan o onom mesu koje stoji zaleđeno tek nekih tridesetak godina pa je 'uplovilo' u crnogorsku luku i kaže jedna cura:
- Najstrašnije je što kupiš komad mesa koje stoji u ledu tolike godine, otkineš koliko ti treba, a ostatak ... staviš u led da bude i za drugi put.
Smijem se, a plakao bi ...

PROSINAC

I evo nas na kraju.
2016.
Bila je to jedna meni jako, jako draga godina. Godina koje ću se uvijek rado sjećati.
Godina u kojoj su me ljudi koji su cijelog života imali jedinicu iz povijesti učili o povijesti.
Uglavnom, godina u kojoj sam shvatio da je apsolutno sve što znam o životu - pogrešno.
O kulturi, povijesti, seksu ... svemu.
Sve mi ljudi lijepo objasnili.
I drago mi je da u tom neznanju nisam jedini.
Za kraj jedna izjava.
Po mom skoromnom mišljenju - najbolja izjava 2016.



Budući da sam godinu započeo s lopatom u ruci red je tako je i završiti.




Lijep pozdrav
Maurice

- 16:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2017.

SEDMI ROĐENDAN 'SPIG' - a

06. siječnja

1412 - rođena Ivana Orleanska
1938 - rođen Adriano Celentano, talijanski pjevač, glumac i redatelj
1931 - Thomas Edison prijavio svoj zadnji patent
1939 - Al Capone pušten ranije iz zatvora
1946 - rođen Syd Barret
1947 - Pan American Airlines postaje prva komercijalna linija određena za letove oko svijeta
1953 - rođen Malcolm Young, ritam gitarist AC/DC
1955 - rođen Rowan Atkinson
1993 - umro Dizzy Gillespie, američki glazbenik
1993 - umro Rudolf Nurejev, ruski baletni plesač
2010 - rođen SPIG

Sedmi rođendan SPIG - a. Kažu da je bolje da nestane ljudi nego običaja. Pošto je ljudi ionako sve manje i manje još su nam ostali samo običaji. A običaji su ipak svetinja.
Bez neke velike slavljeničke euforije.
Samo mali pregled 2016.

Osmijeh od uha do uha zagarantiran.

SIJEČANJ

Početak kalendarske 2016. nam je svima dokazao da nitko od nas nema pojma ni o čemu. O budućnosti ni riječi. Samo prošlost. Prošlost na sto načina. Non stop. Od jutra do mraka. Ne možeš virovat.
Vjerojatno za budućnost treba mozga pa tu nastaje većina problema.
Kako sam u tom siječnju bio obični nebitni broj na šibenskom Zavodu za zapošljavanje priznajem da nikad kao dotad nisam osjetio gorku istinu u legendarnoj izjavi jednog talijanskog pisca.

Najgori oblik očaja koji može zavladati u jednom društvu je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno
CORRADO ALVARO

Čemu se školovati, čemu se nadati da će biti bolje kad neće.

Nego ajmo mi na veselije teme. Zapravo od sad nadalje isključivo veselije teme.
Polovicom siječnja umro je Grizzly Adams.(ala veselja)
U to ime jedan lijepi SPIG - ov fb status.
...............................................
Davne 1983. jedne nedjelje išli smo na kupanje na Krk. Krenulo se rano jer su se djeca doma morala vratiti do pet i po. Zašto? Pa u pet i po je na TV bio crno bijeli Tarzan sa Đoni Vajsmilerom. Ej, Tarzan, jebate ... Kad bi danas daljinskim mijenjali programe i kad bi naletjeli na taj film većina populacije bi ga gledala maksimalno pet sekundi. Onda je stvar bila drukčija i sjećam se da nije bilo mulca koji se od sreće nije tresao pred televizijom. O dječjim serijama da i ne pričam. Na spomen svake i dan danas se rastegne osmijeh od uha do uha.
Na statusu jednog fb prike piše da je umro Grizli Adams. Obožavala ga je ista ona ekipa koja se zbog crno bijelog Tarzana od sreće tresla pred televizijom. Dobra serija. Dobra, stara vremena ... ako ništa imali smo 30 - ak godina manje...



VELJAČA

Početkom veljače osim što su me tadašnji ljudi na vlasti 24 sata na dan uvjeravali da nemam pojma ni o čemu slijedilo je još jedno razočarenje. Od svih aveti prošlosti suočio sam se najstrašnijom. Kolike li sam noći od straha pišao u gaće, budio se znojan, a od sjene jakete na stolici mislio da je Teksaški masakr motornom pilom 2.
...............................................................
Ljeto 1986.
Ciklus filmova strave i užasa.
Nas četiri pet gledamo 'Noć vještica'. Od straha zamalo dobili febru. Idem doma. Sam. Put do kuće bez asfalta. S jednom jedinom uličnom lampom. Koja nikad nije radila. Jest da sa rive dopiru glasovi i neka daleka muzika, ali jebi ti to. U ušima svira ona legendarna tema za koju sam tek kasnije saznao kako je nastala. Karpenter bi pustio svoje filmove, napušio bi se kao krava, a onda sjeo za klavijature. Mrak. Svaka sjena, svaka grana, svaki šušanj lupa direktno u moždani centar za posrati se od straha u gaće. Mi smo prikaze .. bam - bam. Nekako došao doma. Zaspao s upaljenom lampom. Jedva.
Puno godina kasnije naletim na sliku glumca zbog kojeg sam te noći zamalo umra od straha. Ala komedije.


.................................................................

Veljaču ću pamtiti po završetku gradnje monumentalnog zida na ulazu u naše lijepo mjesto.
Priča o zidu je osvanula na naslovnici, bila rado čitano štivo i literarni spomenik radu ... Pošteni rad je kod nas odavno nebitna tema pa za sve one koji takve stvari vole, a još uvijek nisu emigrirali.



OŽUJAK

U ožujku sam, samcat, u znoju lica svog, bez ičije pomoći promijenio u kući sva vrata i štokove. Kad bi Petar Grašo znao kolika je to zajebancija vjerujem da mu nikad ne bi palo na pamet pjevati 'zauvijek zalupi vratima'. Lako Vam je, stoko, lupati kad ih niste sami montirali.
U ožujku sam se uspio zaposliti.
Za razliku od početka godine u ožujku sam bio skroz dobro raspoložen. Slijedi status ...
.........................................................................

I pređem ja tako autom preko Tišnjanskog mosta (pređem, ne preletim) i skrenem prema Jezerima. Vozim ja tako stotinjak metara, a kad ono desno na trotoaru stoje tip i žena zagrljeni i ljube se. Lijepo obučeni, izgledaju kulturno i pristojno, biće mojih godina i baš se onako solidno, da prostiš, zažv ... ljube. Umjesto da su kao svi normalni Hrvati u kurcu, očajni i depresivni, usred Tisnog u pet manje kvarat oni se - ljube. I što je najstrašnije izgledali su mi skroz simpatično. Prošao sam kraj njih i pogledi su nam se susreli. Bit će da su primijetili da sam se nasmiješio pa su se i oni nasmijali meni. Klasično šamaranje osmijesima. Nitko tu nije lud. Samo prije ili kasnije treba cijelu životnu konstrukciju promijenit'.

..........................................................................
Istovremeno dok sa radija i televizije traje 24 - satno ispiranje mozga čitam knjigu 'Simpsoni i filozofija' i u njoj ulomak koji me oduševio ...

...u epizodi 'Žalosna Lisa' Lisa se ne uspijeva pomiriti s konvencionalnim poimanjem domoljublja. Na satu glazbenog, umjesto da svira jednostavne note pjesme 'Zemljo moja, ovo je o tebi' (iznimno popularna američka domoljubna pjesma) ona na saksofonu improvizira bolećivi jazz - solo.
''U 'Zemljo moja, ovo je o tebi' nema nikakvog šašavog bee - boopa!'', kaže joj nastavnik.
''Ali u tome i je smisao moje zemlje'', sa snažnim uvjerenjem izjavljuje Lisa, ''Ja oplakujem beskućnika koji živi u autu, poljodjelca iz Iowe kojem su zemlju oduzeli bezosjećajni birokrati, rudara iz West Virginie ...''
''Sve je to lijepo i krasno ...'', prekida je nastavnik, ''... ali, Lisa, nitko od tih neugodnih ljudi neće biti na recitalu idućeg tjedna'' ...

TRAVANJ

Početkom travnja umro je Gallieno Ferri.
Tužna vijest za sve ljubitelje stripa starije od 40 koji znaju o kome je riječ, a za ove ostale nemam pojma zašto još uopće hodaju po zemlji.
(vjerujem da bi mi na ovo netko ljutito rekao - a zašto bih ja trebao znat ime autora Zagora - al' meni se stvarno ne da s čovjekom svađat'.)

Samo nekoliko dana kasnije umire i Otto Reisinger. Legenda kojeg ću uvijek pamtiti po najjačoj izjavi za koju su izjave Miše Kovača skroz početničke (s tim da je šjor Otto rekao živu istinu). Kad su ga jednom prilikom upitali kako je moguće svaki dan smisliti novu (i to odličnu karikaturu) za dnevne novine ovaj je odgovorio:
- To uopće nije problem, to bi mogao i svaki drugi genije.

Travanj 2016. ostat će i zapamćen kao datum kad je svjetlo dana za mene ugledala najbolja pjesma u cjelokupnoj povijesti hrvatske diskografije. Mnogi se možda neće složiti sa mnom, ali to stvarno nije moj problem.
Jedna od rijetkih pjesama koje kad slušaš jednostavno zaustavi vrijeme.
I tako svaki put.



SVIBANJ

Svibanj mi je jedan od najdražih mjeseci u godini.
Favourite mjesec.
Let the sunshine in.
Jebeš ovu smrzotinu vani.
Svake godine dok budem živ sjetit će me da mi se upravo u svibnju ostvario jedan od najvećih životnih snova. Nekom je san novi Mercedes, nekom jahta, a nekom sastaviti anagram za anale. Iako nisam navikao da me puno hvale osjećaj kad uspiješ ući u antologiju hrvatske enigmatike je totalno ludilo.



Inače, na proljeće je AC/DC prašio sa novim pjevačem. Kad sam pogledao par klipova moram priznati da sam bio izuzetno zadovoljan viđenim. Zadovoljan iz prostog razloga što mi je malo falilo da kupim karte za koncert .... Mr'š!

U svibnju je riješena i jedna od najvećih misterija u kompletnoj povijesti muško ženskih odnosa. Jedna od onih stvari koja te danima tjera na razmišljanje. Hvala teti Wind za ovo!

.............................................................

Svakom se to bar jednom dogodilo. Dakle, dobar si, nježan, emotivan, vrijedan i voliš je ono da je to jedno čudo. Ne bi je dirao, samo bi je gledao, samo bi slušao kako se smije, gledao bi je dok spava, slušao kako diše i ti si njoj super, al' ona ipak hoda s nekim priprostim divljakom koji je vrijeđa, ponižava, omalovažava, a nerijetko i nježno probije nogom.
Zašto je to tako?
Pa eto, postoji na svijetu puno žena koje su kao cvijet, a da bi cvijet rastao i razvijao se potreban mu je đubar!
..............................................................
Esencijalna teorija.

Kraj svibnja 2016 sasvim lijepo stane u samo dvije rečenice

Marija, Slavko, Tomislave, Jadranka, Lana, Filipe, Krunoslave, Strahimire, Borna, Zvjezdana, Hrvoje, Bruno, Ankice, Barbara, Vesna, Ivice, ulazite u kombi ... Vozimo mamu u rodilište.

LIPANJ

Tužna priča sa ispadanjem hrvatske reprezentacije na Euru 2016. Moram priznati da me stvarno bilo razvalilo jer u onom općem čemeru i kulminaciji idiotizma prvih šest mjeseci ta nam je jebena pobjeda trebala kao kruh.
Onaj tko se ne slaže sa mnom nek se slobodno baci kroz prozor.
Bio mi je i zanimljiv bojkot hrvatske reprezentacije. Ima jedna vrlo, vrlo zanimljiva teorija. Zanimljiva prvenstveno defektolozima.
Dakle:
HNS je postao leglo kriminala zahvaljujući kokošarima. Svi do jednog koji se bune protiv HNS - a glasaju i glasat će uvijek za kokošare.
U čemu je onda problem, pizda li mu materina i problemu .

Da ne bismo završili u gorkom tonu završim prvu polovicu ovog SPIG - ova pregleda 2016. sa prikazom čiste, stopostotne sreće.

Ovo mi je ujedno i jedan od omiljenih jutjub klipova uopće.
Potpuno je nebitno tko su šta su, odakle su, kako izgledaju, potpuno je nebitno kako pjevaju. Ovo je definicija sreće da ti srce stane.
Nema predaje!



Znam ja da su se ljubitelji SPIG - a gladni štiva taman zalaufali, ali moram ići izvadit suđe iz perilice i spremat' večeru.
Drugi dio bit će još bolji.
Lijep pozdrav!
MAURICE

(kraj prvog dijela)


- 18:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 16.12.2016.

LIJEPA NAŠA SJEVERNA KOREJA (DIRECTOR'S CUT)

Prva polovica 2016. spada u jedno od najzanimljivijih razdoblja mog života.
Svi mi s kvocijentom inteligencije većim od kupaonske grijalice shvatili smo da je apsolutno sve što znamo o životu pogrešno. Ne o politici, već o kompletnom životu. Sve!
O povijesti, kulturi, jebanju ... sve brate, pod milim Bogom. Ništa ne drži vodu.
Ne mo'š virovat.
Sve su majstori s osam razreda osnovne i dvije godine auto škole stručno objasnili.

Ali razloga za paniku nema.
Što bi rekao jedan gospodin koji mi je prošle godine u firmi gdje sam radio došao očitati struju pa mu je nešto trebala penkala pa sam mu je posudio:
Sve dok može gore - dobro je.
A uvijek može gore.
Kako je predblagdansko vrijeme vadim iz arhive legendarni SPIG - ov bestseler. Priču koja je toliko poučna i duboka da se od nje nisam oporavio do dana današnjeg. Jedan od onih trenutaka kad otvorenih usta gledaš, slušaš i ne možeš vjerovati da se to stvarno dešava.
A dešava se.
Vrijedilo bi napomenuti i da je nekih desetak dana nakon što je onomad osvanula na naslovnici Bloga.hr potpuno isti naslov i osvanuo iznad jedne kolumne u Slobodnoj Dalmaciji. Koincidencija ili ne, nemam pojma, ali baš je baza jer čovjeka koji je autor kolumne neobično cijenim.

Priča je svevremenska, dorađena i širi usta u gorki osmijeh koji se ne skida tako lako ... SPIG at his best!

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!

Retoričko pitanje na samom početku glasi: Što biste napravili da ste stanovnik Sjeverne Koreje?

Odgovor većine više nego poznat - probao bih pobjeći, šta bi oni mene jebali, pobunio bih se, na izlogu od mesnice bih flomasterom napisao DOLE VLA ... (a onda bi čuo tupi zvuk pendreka po vlastitom tjemenu), ne bih ja trpio taj teror, prdnuo bih u gomili, to su izmanipulirane budale itd ... itd ...
Svi se sjećamo sprovoda Velikog Vođe i one masovne histerije i plača, padanja po podu i ostaloga. Iz ove vizure bilo nam je više nego očito da je to izrežirana predstava za ostatak svijeta jer niti jedno normalno biće ne može biti toliko blesavo da žali za nekim zbog koga zemlja gladuje i zbog koga im djeca umiru u najstrašnijim mukama. Vjerovao sam u to sve dok netko nije postavio pitanje od kojeg se pametni ljudi zamisle - a što ako to nije predstava i ako su te suze iskrene?
Nemoguće, reći će netko, nitko ne može biti toliko blesav.
Ne može moj kurac!

Narodi s ovih prostora su poznati kao veliki veseljaci.
Osim standardnih rođendana, krštenja, momačkih, poslovnih i inih večeri ponekad se izrode i krajnje bizarni razlozi za dernek. Toliko bizarni da je mene, majkemi mile, počelo brinuti u kakvom ja to svijetu živim i s kakvim to ljudima zajednički zrak dišem.
Nema straha - u pitanju su mali, sitni, vrijedni, marljivi, obični ljudi. Skoro pa ti i ja.Vi, ako želite da Vam se persira.

Normalno da neću reći gdje se to dogodilo i o kojim se ljudima radi, ali priča se mogla odigrati (a i najvjerojatnije se još negdje i odigravala) u bilo kojem dijelu mile nam domovine.
Ne bih se uopće čudio.

U sali je bilo dosta ljudi. Svi fino skockani, piju aperitivčiće dobrodošlice. Iz zvučnika dopire glazba s Narodnog radija. Ljudi dolaze, rukuju se, tapšu jedan drugog po leđima, ipak su svi zaposlenici iste firme.
Pravi, pravcati 'after work party.'

Dolazi direktor. Rumeni, zdravi obrazi, fino odijelo i kravata. Vitalni pedeset i nešto godišnjak.
Baca neke pošalice i viceve, a oko njega svi razdragani, smiju se ... ma idila. Doduše, među njima se primijete i neka smrknuta i namrgođena lica, ali tome se u početku nikad ne treba pridavati prevelika pažnja. Ne možeš očekivati da smo svi isti. Strpimo se malo da se večer razvije. Što bi rekao Dado Topić - alkohol je kralj.

Direktor daje dečkima znak da započnu sa svirkom. Umilni akordi razliježu se dvoranom.
''Dobra Vam bila večer, prijatelji moji ...''
Jedan gospodin grli kolegicu do sebe, a ova je taman prinijela čašu ustima pa joj se malo prolilo po cicama pa je kroz smijeh rekla nešto u stilu vrag te odnija, a ovaj je onako bećarski gromko zapjevao.
Konobari na kolicima lagano donose predjelo.
Ovo će biti dobra noć, predosjećam - što bi rekla Seve.

Nakon par pjesama šef protokola dolazi do svirača i kaže im da bace zadnju pjesmu jer će se obratiti svojim zaposlenicima. Prijateljski i srdačno, kako on to već zna.
Džentlmen se ne postaje - s tim se čovjek rađa.

Dečki su duhovito završili sa 'meni ne more bit, ne more bit, ne more bit ... meni ne daju pit''' i pošto se na tu iznimnu dosjetku kao i obično nitko nije nasmijao krenuše prema svom stolu. Počinje govor.
I to kakav.

Čovjek koji mi je ispričao ovu priču napomenuo je da je do tog trenutka mislio da oni kao i većina firmi slave uspješnu godinu, sezonu ili, štajaznam, poslovne rezultate, ali ovo je nadmašilo i moja očekivanja.

Priča je počela sa prisjećanjem kako je tvrtka u njegovoj mladosti bila poslovni gigant i garancija uspjeha nadugo i naširoko i kako on vjeruje da s takvim ljudima u timu nema razloga ni za strah ni zabrinutost. Pri tom je zaboravio napomenuti da za razliku od socijalizma u kapitalizmu dosta često postoji ružan običaj da se svako toliko pod poslovanje podvuče crta pa se zbrajaju ti neki glupi prihodi i rashodi. Zatim je dodao kako ga ljudi često pitaju kako njegovi zaposlenici uspijevaju, hm, normalno funkcionirati našta je onako iskreno i simpatično dodao da je to ekipa za pet što je izazvalo pravu provalu oduševljenja i mali aplauz ... klap, klap ... vidi nas .. klap, klap ... svi da smo u banani, a mi za pet ... klap, klap ... Nakon toga je došao najzanimljiviji govora u kojem je istakao da će te dvije plaće koje im duguje ...
U tom trenutku se sa samog kraja stola ustala jedna gospođa i oštro procijedila: 'Tri!'
Zavladala je grobna tišina.
Ovaj se malo smeo i pitao:''Šta tri?''
- Tri plaće nam dugujete, a ne dvije.
- Kolegice, nisu tri nego dvije, a Vi ste dosad mogli naučiti da ovdje nema demokracije i ako sam ja rekao dvije onda su dvije.

Ova je sjela ljuta kao ris, a ostatak kolektiva je gledao u njenom pravcu. Jest da neki od njih u frižideru na praznim policama imaju praznu teglu s dva i pol krastavca i margarinom koji je prekrila plijesan, ali isto nije u redu da ona reagira na tako ružan način. Ako se ona ne zna zabavljati bolje da je ostala doma i pustila njih koji znaju da se vesele i da slave. Samo ne znam koju pizdu materinu slave ...

Svirači su se vratili i zaprašili 'Kraj jezera jedna kuća mala tu je ona dragog čekala, obećo je da će doći i da će joj prsten donijeti' na što je jedna gospođa iznad glave počela kovitlati ubrusom.
Ponavljam, bilo je tu i smrknutih ljudi, a bilo je vjerojatno i dosta onih koji nisu došli.

Nakon još jednog seta dečki su poentirali sa 'Karanfilima' što je izazavalo euforično hvatanje u vlakić, pa su još bacili i 'Kad procvatu u proljeće jabuke ja se sjetim one lipe djevojke, znaš li majko da je bila ljepša nego bajna vila, kao bijeli golubi tako smo se voljeli', a onda im je šef protokola dao znak da se odmore jer dolazi rizotto i drugi govor.

Par duhovitih dosjetki i nova provala jeftine patetike. Da sam ja kojim slučajem bio na njegovom mjestu na zid bih stavio pano i prilikom obraćanja svojim djelatnicima s projektora puštao bih scene kako Šuker zabija golove, slavonsko klasje kako se njiše, kako je Mirko Filipović onomad nokautirao onu hrpu zvanu Bob Sapp, avionsku snimku dubrovačkih zidina, Goranovo osvajanje Wimbledona u slow motionu i tako to ... sve praćeno nekom dirljivom glazbom.

Osim aplauza potekle bi i suze radosnice.
- Dakle, kao što znate - nastavi on - račun nam više nije u blokadi i ove dane bi trebali sjesti novci.
- Sve tri plaće? - zapita ona dosadna s kraja stola. Stvarno je naporna.
- Kolegice, rekao sam da nisu tri nego dvije, a sad neće biti uplaćene dvije nego jedna.

Opća euforija, aplauz, smijeh, veselje ... nova serija prezirnih pogleda prema onoj dosadnoj na kraju stola. Umjesto da se kao i oni smije i veseli ona im je došla kvariti zabavu. Pa šta ako nisu dobili plaću tri mjeseca. Evo sad u veljači dolazi ova za jedanaesti mjesec. Kako može biti takva? Šef im je organizirao ovako lijepu zabavu i druženje, a ona cijelo vrijeme misli na onu praznu teglu s dva i pol krastavca, polupraznim margarinom koji je prekrila plijesan, opomenama od 'Elektre' i T - coma i ko zna kakvim sve nebitnim stvarima. Udri brigu na veselje, samo jednom se živi.

Ostatak večeri sve je gorjelo.
Nakon pjesme 'Nećemo noćas doma, nećemo do zore, jednom se samo živi, jednom se umire, nećemo noćas doma, doma nas znaju svi, nek društvo staru jednu još nazdravi' slijedila je 'A u zoru Zorica me budi hopa cupa cijelu noć je bilo, a u zoru Zorica me budi, a ne bi slatko, ne bi bilo da se nije snilo' ... da bi harmonikaš kao pravi profesionalac uletio u 'Kiša pada, kiša pada, mutna voda teče, eno Ane, eno Ane, po selu se šeće ...'', a nazočni od kojih su neki vezali kravatu oko čela su se ulovili u vlakić za koji je Orient Express mala beba. Bio je to pravi Krakatau veselja.

Jeba te, a kakav bi tek vlakić bio da imaju redovna primanja.

Večer je uspješno okončana.
Svi opijeni ljubavlju, glazbom i veseljem zbog plaće od pred tri mjeseca koja za koji dan možda i sjedne, a možda i ne izlaze u svježinu zimske večeri.
Na vjetrobranskim staklima bijelasa se ledena korica, a rivom prolazi neki mladi zagrljeni par.
Jedan postariji gospodin koji se u jednom trenutku pohvalio da je firmi lojalan već 38 godina sjeo je u svog (udahnite duboko!) bijelog stojadina, okrenuo ključ i upalio - otprve.
Vidi se da je to održavana makina.

Pozdrav
Maurice




P.S. Još jednom se Ispričavam svim hard core fanovima SPIG - a (obadvojici) jer ne štancam nove epizode miloga nam SPIG - a.
Ne mi zamjerit. Samo ljubav. Jebeš sve ostalo.


3


- 21:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 30.11.2016.

DOBRA DUŠA JEZERSKA

Barba Ante je staja nedi sa strane.
U jednoj ruci dimija se 'York' u drugoj boca pive.
Mislim da se smija kao nikad u životu.
Onako ljudski i iz duše.
Da bi stvar bila još veselija livala je kiša i svi, koliko nas je bilo, držali smo otvorene lumbrele, gledali u pod i mučali.
Onda je puščani plotun zapara zrak o čega su se svi žegnili i okrenili glavu.
Barba Ante je mora isti čas biti i ljut i ponosan.
Ali nije.
Samo se smija ka nikad u životu.

HIDALGO GRE U RAJ

Bilo je to jako, jako davno.
Moga san imat deset - jedanaest godin.
Mater mi je ciloga života pričala o toj nekoj seriji 'Malo misto'. Pričala bi kako su oni nekad to gledali i kako bi ujutro svi u kancelariji di je radila pričale samo o tome.
Zna san ja tako i za Roka Prča i Anđu Vlajinu i Dotura i Bepinu i jedva san čeka ka će to čudo dojti na televiziju.
I došlo je!
Iako san bija mulac i dan danas se sićan kako se nisan moga načuditi kolika je ti Smoje morati imati muda kad je u doba najcrnjeg komunizma iša snimati 'Borbenu ponoćku'. Ali ipak o svi tih likova najviše mi se svidija Servantes.
Bija mi je nekako najbliži.
Kakav čovik!

Scena kad je izgorija u požaru i kad su ljudi koji su po njemu do tad pljucali mučali i gledali u prazno mi je bila i ostala nešto najjače što san ikad vidija u životu. Toliko jaka da san je specijalno za današnju štoriju iša malo prekrajat i zajebavat se jer je ka stvorena za ovi tren.



NAJLUĐA PRIČA O BARBA ANTI

Jedan naš čovik koji živi u Zagrebu je ciloga života predava u školi, a sad je u penziji. Iako je dobar ko kruv barba Ante ga nije volija, a kako je i barba Ante bija dobar ko kruv onda je to njihovo koškanje bilo presmišno.
Prije par godin za doček Nove godine,ka je prošlo po noća, naš je učitelj dobija na mobitelu poruku.
Na ekranu je pisalo ime njegova brata i ovaj se razveselija misleći da mu brat iz Jezer čestita novu godinu.

Stisnija je botun, a onda se žegnija.
Na ekranu je pisalo: ''Pederu!''
Nije prošlo po minuta,a stigla je nova poruka.
Ovi put još duplo žešća.
Pisalo je: ''Pederčino!''
Ljut ka pas okrenija je bratov broj i kad se ovaj javija prvo što je bilo je to da mu je veselo čestita novu godinu i poželija puno sriće i zdravlja.
Ovaj ga je ljuto pita koji mu je Bog i šta mu znače one poruke.
Ovaj se cili smeja: ''Koje crne poruke?''
''Pa one šta si mi sad sla?''
Brat mu je tad reka:
''A neman ti pojma.To biće barba Ante nešto traška po momen mobitelu....''

SVAKI GRAD UZ NAŠE MORE IMA SVOGA LERA

Barba Ante nije bija lero.
Bija je jako pametan čovik samo je ima nekog svoga ćuka u glavi koji nije bija nikakvo čudo.
Taj se ćuk zva alkohol. Svako jutro je na svojoj štaciji naslonjen na ponistru o Svetog Ivana pravija svoj šou.
Turisti su ga gledali u čudu, a on bi po cile dane slaga pive, piva, pušija, vika i svadija se sam sa sobom.
Dica su ga volila.
Misto ga je volilo.
Svi su ga znali.

Kad bi svaki od nas rano osta bez oca, kasnije i bez matere, ka bi svaki od nas živija sam ko pas, ka bi svaki od nas drža toliko toga na duši bez ikog bližnjeg da se olakša, ka bi se svako od nas raščepija ciloga života na ribi i na građevini i polako ali sigurno posta svjestan da će mu svaki preostali dan života biti najobičnije sranje, bez familje, bez blagdana, bez Božića, bez Uskrsa ... puka bi prije ili kasnije.
Svak bi puka u praznoj i besmislenoj rupi kojoj se ne vidi kraja.
Kažu da nada umire zadnja, ali ova njegova je krepala odavno.

Ima je doduše on šansu ko niko i možda je moga živit ko gospodin čovik, ali nije išlo.
Nije i jebi ga!
Ako bi mu neko i pružija ruku pomoći on je jednostavno nije tija primiti.
Diga je ruke i od sebe i od života, a cilo je vrime bija tu kraj nas.
Svi smo ga vidili, svi smo znali sve, ali nam nikome nije bija bitan.
Smijali smo se njegovim bazama jer je bija jako smišan.
Zabavan, pametan, duhovit, vridan.

I koliko mu se to motalo po glavi to samo on zna.
Sad ka nas je svih bacija u crnjak sad svi znaju sve.
Šta je tribalo i kako je tribalo.

Na njegovoj omiljenoj štaciji, a to je bila ponistrica od Svetog Ivana osvanile su kandele, par boc pive i par škatula 'Yorka'.



SUBOTA,30.11.2013.

Kiša je padala od jutra.
Ispo crikve se okupila masa svita.
U vrime ka nas je politika uspila razjebat da svi režimo jedni na druge ka divlji pasi barba Ante nas je taj kratki tren uspija spojit da dišemo ka jedan.
Da bar jedan dan budemo ljudi.
A to mogu samo najveći.
Bez obzira što su ciloga života bili mali.

Vojska mu je ka bivšem dragovoljcu ispucala zasluženi plotun.
Velečasni mu je kroz suze reka da nam oprosti ako smo ga bilo čim naljutili.
A onda je tišinu prekinija tihi jecaj mandoline.
Nakon prva dva tona san oma prepozna o kojoj se pismi radi i srce mi se raskrvarilo još više.

... Iza vitra šta u provu tuče
iza mora šta me na dno vuče
vrate mene moji maestrali
U moj porat, u moj porat mali ....

Ljudi su plakali i pivali na po glasa.
Jedan od onih trenutaka koji će nam svima ostati u srcu.
Zauvik.

Mislin da je barba Ante ovo stvarno zaslužija....



Ako ništa zaslužija je bar za ono kad smo jedno vrime skupa tukli batom po kamenu i sovali boge i svece ka bi nam puka tamo di ne triba.
Jer barba Ante je nekad bija težak.
Nekad naporan.
Ali cilo vrime toliko dobar u duši da se samo lud čovik moga ljutiti na njega.

Ostaće za sva vrimena
Dobra duša jezerska



- 11:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Travanj 2019 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv