SPIG
ponedjeljak, 27.07.2015.
OBRAČUN U LAKES CITY - u (director's cut)
|
RIJEČ AUTORA Kad jednom za pet, deset, dvadeset godina SPIG doživi svoju tvrdoukoričenu verziju OBRAČUN U LAKES CITY - u će zasigurno zauzeti počasno mjesto. U pitanju je pravi, pravcati komad literarnog LSD - a koji prema mišljenju potpisnika ovih redova zasigurno ulazi u 'SPIG' - ov TOP 10. Prastara ideja o tome kako bi se za maškare bilo fora obući u najvećeg heroja mog (i ne samog) djetinjstva rezultirala je ovom boleštinom za koju su mnogi rekli da je prava šteta što ja nešto, portali, pisati ... bla, bla, bla ...S obzirom na naše ukupno stanje duha ova priča može biti samo tu gdje je. i to je to! DVIJE, TRI O SJEKIRI Davne 1986. Frank Miller je objavio strip o Batmanu pod imenom 'Povratak mračnog viteza'. Umjesto neustrašivog superheroja dobili smo debelog alkoholičara koji razmišlja ima li njegova borba protiv kriminala smisla. Dok sam pravio Zagorov kostim slične gluposti mi nisu padale na pamet. Nakon toga je sjekira osvanula i na mom Facebook profilu i u razmjeni mišljenja s Pexom pala je ideja da i Zagor krene Betmenovim putem. Ionako je više dosadio i Bogu i vragu. U svijetu izopačenom do boli njegovo postojanje odavno nema nikakvog smisla. A ono što je uslijedilo sa sjekirom me ipak najviše oduševilo. Ono popodne kad sam skupa sa sinom brusio štap od metle i nalijevao gips u kalup spada u one trenutke koji život čine ljepšim. Kako sam na fb tad bio učlanjen u jednu stripovsku grupu na kojoj se skupljaju ljudi čiji se kolekcionarski hobi pretvorio u neku vrstu ludila ono što je slijedilo nakon objavljivanja slike nije me nimalo začudilo. U inbox se javio jedan gospodin i pitao me da li bih mu je - prodao. Komad drške od metle s malo nalivenog gipsa? Lijepo je kad za sebe misliš da si lud, a onda shvatiš da ima puno, puno luđih. DAME I GOSPODO, 'OBRAČUN U LAKES CITYU' U NOVOM RUHU! ONIMA KOJI OVU EPIZODU ČITAJU PRVI PUT MOGU REĆI DA IM ČAK MALO ZAVIDIM! PA KRENIMO ... ''…it's better to burn out than to fade away…'' NEIL YOUNG Zatrčao se prema rubu provalije najbrže što je mogao. Grabio je punom snagom i zatim se bacio u bezdan. Hladan planinski zrak šibao mu je lice, majica se nadimala, a on je letio tih nekoliko stotina metara kao metak. Površina vode bila je sve bliže i bliže i bliže i ... PLJUS … Nakon uleta u morsko plavetnilo osjećao je i moć i snagu i olakšanje. Izronivši, zamahnuo je rukama najjače što je mogao. Obala je bila blizu. Potom je otvorio oči i zamalo zaplakao. Popišao se u krevet. SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO PONOSNO PREDSTAVLJA:  PATRICKOV DOM Po podu razbacana hrpa prljavih čarapa i mudanata. Tamne mrlje od plijesni i vlage preko čitavog plafona. Posvuda razbacane prazne boce; piva, vina i žestokog...... Krevet smrdljiv i ispišan, a do njega razbijeni noćni ormar na kojem je pepeljara krcata čikovima. Tom je čovjeku, ljudi, teško. Jako teško. Otkad mu se prijatelj i kolega oženio i vratio u rodni Meksiko sve je krenulo nizbrdo. Debeli je i prao i kuhao i čistio i cijepao drva i držao sva četiri kantuna, a on je samo vježbao, vježbao, vježbao … i odlazio u lov. Sad više ni za to nema volje. Kako više ne vježba ispao je iz mota, izgubio kondiciju, dobio trbušinu, postao depresivan … Kako dalje? - pitao bi se sve češće Podne je već odavno prošlo. Valjao se po krevetu glave teške od alkohola i nije mu se baš dalo ustati. Svejedno mu je. Žene nema, penzija nikakva, nit' mu tko piše, nit' mu se tko javlja. Kuća se opasno nakrivila i bilo je pitanje dana kad će se sve srušiti. Debeli je to znao popraviti, ali on ne. Odjednom, pogled mu skrene ka ulaznim vratima. Na podu je stajala bijela kuverta. Pismo. Tek za mjesec dana saznat će da ga je poštar koji ju je donio i budio i to najprije vičući, zatim treskajući ga i potom čupajući za kosu misleći da je umro. Naposljetku je odustao, ostavio kuvertu i otišao. Patrick je podigao omotnicu, otvorio i počeo čitati. Na ustima mu je nakon dugo vremena zablistao osmijeh. ''Napokon'', pomislio je, '' …hvala Bogu, da me se netko više sjetio!'' Prišao je sudoperu u namjeri da uzme kogulu i skuha si kavu, ali kad je vidio da je prljava i puna nekih malih glista želja ga je prošla. Uzeo je bocu s vinom i potegnuo. Vani je bio svjež prosinački dan. Zubato sunce se pokušavalo probiti kroz guste krošnje, a on je spustio bocu na tlo zatrčavši se prema obližnjem stablu kako bi se malo objesio o granu i napravio par zgibova. To ga je još jedino držalo u formi. Je – dan, dva, tri, četi – ri … dobro je. Skočio je na tlo i krenuo u alatnicu iza kuće. Zanimljivo, ali otkad ga je debeli zajebao i otišao rijetko je ulazio u ovu prostoriju. Šta će mu? Radit ne zna, kopat ne zna, pilat ne zna … čak je razmišljao da sve odnese na neki sajam i trampi za malo hrane ili alkohola, ali nije ... Otvorio je vrata i u polumraku pogledom tražio gdje je. Pogledao je lijevo, pogledao desno, a onda mu je srce zalupalo. 40 godina trčati, plivati, skakati u tome. Nije to mala stvar …  PRIČA O ĐEKIJU I ĐEREMIJI ĐONSONU 3 mjeseca kasnije ''Mama, meni ovaj barba ne izgleda normalan!'', šaptao je dječak i stiskao se uz materine skute. Majka ga je milovala po glavi i tješila iako ni sama nije bila baš najopuštenija. Dobro, ajde, sigurnost su joj ulijevali kočijaš i njegov brat. Ljudi su bili naoružani do zuba, ali pitaj Boga da li bi. da ih ovaj napadne, od topota konja čuli njeno vrištanje i da li bi uspjeli zaustaviti kočiju i na vrijeme ga likvidirati. Nije joj se učinio opasan, ali u toj crvenoj neopranoj majici s tim pištoljem i sjekirom podsjećao ju je na neku trećerazrednu karnevalsku atrakciju. Loše vibracije i neugodna tišina nastali su na samom početku puta, točnije prije osam sati odmah čim su krenuli. Kako bi pokušao oraspoložiti dječaka i šarmirati majku Patrick je išao ispričati stari, dobri vic. Ovi nisu djelovali kao ljudi kojima se slušaju vicevi, ali su ga ipak gledali u oči. - Oćete jedan vic - pitao je debilno se nasmiješivši - znači, došao Đeki živjeti u Kanadu. Živio je u baraci i u krugu od 50 kilometara nije bilo nikog. Nakon mjesec dana netko lupa na vrata. Đeki otvara, a ispred njega stoji ogroman traper. Dva metra visok i 150 kila težak. Pruža mu ruku. - Bok, ja sam Đeremija Đonson. - Drago mi je, gospon Đeremija, ja sam Đeki! - Čuješ, ja sam tvoj prvi susjed, živim tu 50 kilometara dalje odma' ispo Grin Folsa i sutra radim tulum. - Da, pa? – začudi se Đeki. - Kako pa, pička mu materina? Ti si mi susjed i bilo bi mi drago da se pojaviš. - A, to – odahne Đeki – ma nema frke stari svejedno nisam mjesec dana vidio živog čovjeka, normalno da ću doć. Ma bit će mi čast. - Samo pazi – reče mu Đeremaja – na mojim ti se tulumima puno loče. Đeki se samo nasmije: - Ma nemaš frke, stari, ja sam ti dobro baždaren. Ne'š ti uspjet dobavit' alkohola koliko ja mogu popit'. - A pazi još nešto! Na svakom je mom tulumu dosad izbila žestoka tuča. - Super, Đeremija, to nije ništa strašno. Malo šore još nikog nije ubilo. Neka, neka. -I još nešto. Svi su moji dosadašnji tulumi završili sa seksom. Prava, pravcata jebačina. Đekiju se nasmije brk. -Seks, veliš? Cuga? Šora? Pa, brate mili, tebe je poslao sam Bog, normalno da dolazim. Reci mi samo jel' se trebam nekako specijalno obući? - Ne trebaš – odgovori Đeremija – bit ćemo ionako samo ja i ti! Patrick se pljesnuo po koljenu i šeretski nasmijao: - Kužite, gospođo, on će doć kod njega na tulum, a ovaj će ga opiti, usprebijati i na kraju još i silovati. Dječak prekoputa brizne u plač, a majka ga primi k sebi, pokrije rukom usta i procijedi. - O, Bože…. Ostatak puta nisu rekli ni riječ sve dok dječak nije skupio hrabrosti i ponovno šapnuvši rečenicu s početka. Patrick je kroz prozor promatrao prirodu. Vidio je jata onih istih ptica i istu zvijezdu previsoku. Potom je iz ruksaka izvadio smotuljak sa lukom i slaninom. Otvorio ga i ponudio gospođi, a ova je samo skočila na prozor i ispovraćala se. ACROSS THE CHVRDAK HILL Na tabeli je pisalo Narrow Town. Jest da je početak ožujka, ali u zraku se još ćutio miris mačjeg seksa. Na ulicama rijetki prolaznici. Plakati za sajam u obližnjem Lakes City-u bili su polijepljeni posvuda. Razmišljao je o gospođi i malom iz kočije. Njega su iskrcali na Capelli, a sami su produžili u Evil Village. Pokušao se ispričati, ali gospođa ga je zamolila da izađe i da ih ostavi na miru. Tu je bila neka velika ružna zgrada. Pisalo je 'Road house Borovnik'. Pred njom stoji vojnik. Patrick mu je prišao i priupitao: - Lakes city? - Ideš u Lakes? Preko brda, a? Sigurno na sajam rančerske opreme? - Upravo tako! Zvali su me neki ljudi da bi sa mnom voljeli sklopiti posao. Ono, reklama za njihove proizvode i to….. - Hostesa? A sad sam se sjetio – pljesne se vojnik po čelu – Ti si onaj … onaj …Blek, jel' tako … - Nisam - odgovori Patrick tužno, pozdravi ga, prebaci torbu preko ramena i uputi se prema Chvrdak hillu. Početak ožujka, ulice puste. Znam da se smrkne oko pet – šest, ali ovo stvarno nije normalno. Uspinjući se uz Chvrdak hill zapuhao se kao vol. Kondicija kao u stare babe. Popeo se na vrh brda i ostao osupnut pogledom. - Lakes city – pomislio je – lijepo je. Spustio se u mjesto, a situacija potpuno ista kao u Narrow Townu. Tišina, uske ulice i rijetki prolaznici. S vrha brda je u daljini uočio bjelinu šatora i samo hodao. Majka i dijete mu nikako nisu izlazili iz glave. Stvarno je bez veze kad te se netko boji, a ti si naučen samo voljeti. A MAN WITH THE MANDOLIN Kako se približavao šatoru počeli su se polako i pojavljivati ljudi. Bilo je tu i vojnika i kauboja i indijanaca svih boja i oblika. I Cheerokea i Delawarea i Mohawka i Hurona i Irokeza i Navahosa. Pred šatorom hrpa konja i neki mladi plavokosi kauboj s mandolinom. Pred njim roštilj, a na njemu su se pekli neki fini sendviči. Taman ih je okrenuo, sjeo na bačvu i uz mandolinu tiho zapjevao: ''…tužne su dalmatinske noći, kad saluni zatvore u osam, Ti dođeš s ekipom i ostaneš k'o posran…'' Patrick mu je prišao i onako gladan pokazao prstom prema roštilju: - Što je to, buddy….. - …Yespeace, Yespeace Drakowsky. To Vam je hot – tot! - Hot…šta? - Hot – tot, prijatelju. Vrući totan u somunu. Totan – mala obotnica. Lignjun. Ko obrezana kožica, do you understand? Moj specijalitet.' - Daj mi odmah dva – reče Patrick – reci mi da li je tu možda netko iz firme 'Hawk and sons'? - Hawk and sons? – nasmije se Yespeace slažući hot – tot. Pa oni su ti bankrotirali još prošli mjesec. Zajebali su sve živo i neživo. Šta će ti, molim te, taj ološ? - O jebem te živote - pomisli Patrick - pa putujem više od mjesec dana, a ovi - propali. Kako ću sad doma. Ostalo mi je stotinjak dolara koje sam uzeo iz kuverte koju sam si spremio za sprovod. Jebem te živote.... Krajičkom oka je zumirao unutrašnjost šatora i odmah uočio mjesto na kojem će, siguran je, spizditi preostali novac ... Od muke je na kraju tiho zapjevao... - Oš još jedan? – pitao je Yespeace. - Ne bi, fala ti! Hot totovi su ti za prste polizat', ali ako pojedem još jedan doć će mi slabo. Idem malo vidit' šta ima unutra. - A'e, a'e. Samo pametno ... Štand na štandu, milijun ljudi. Sjekire, puške, šatori, lukovi, strijele, štavljena koža, topovi, motike, sadnice, odjeća, obuća … Da nije bio u tolikom šoku Patrick bi ovdje vjerojatno uživao. Ovako nešto će za stotinjak godina zaživjeti nedaleko odavde i to svakog desetog u mjesecu. Prišao je jednom ogromnom štandu sa odjećom. Pažnju su mu privukle neobične koncem vezene slike. Izgledale su skroz neobično. Krajolici, brodovi, konjanici, indijanci, sakralni motivi. Pored štanda sjedila su dva starija čovjeka. Jedan debeljuškasti s brčićima i polucilindrom, a drugi neki izbrijani kauboj u žutoj košulji. Patrick je jednim uhom slušao o čemu pričaju. - I kažem ti – reče debeli - 'Hawk and sons' već pola godine najavljaju bum na tržištu angažiranjem tamo nekog lika iz Darkvuda. Za njega niti tko da je čuo, niti tko da ga je vidio. Svi na sajmu s nestrpljenjem iščekujemo kad će se taj netko pojaviti i početi raspitivati za njih. To će biti vrhunska sprdačina. Doduše, gospon Tex, morate znati da su mi ipak dali dobru ideju. Da nisam to čuo nikad Vas ne bih angažirao za promociju svojih raznobojnih vezenih slika. Villerove vezene slike postat će hit na tržištu. Patricku je došlo slabo. Koliko li je samo puta pročitao pismo zbog kojeg je došao amo. Hrana, smještaj, dnevnice, reklamna kampanja, ulazak u kuću slavnih … a ono ništa! Papci propali, a novaca mu je preostalo taman za dobro naliti glavu. Osjećao se poput junaka neke glupe priče. Izvana se i dalje čula mandolina. Yespeaceu se priključila gitara i harmonika i zasvirali su 'Mama Huanita'. Par njih je i gromko zapjevalo. Jebala ih mama Huanita! Odmah se sjetio one svoje debele šupčine koja se oženila, pobjegla u Meksiko i ostavila ga kao psa. Jebo mu pas mater, njemu i epizodi 'Zasjeda u šumi' kad su se prvi put upoznali. Hodao je prema šanku, kad odjednom iza leđa začuje: - Jesi ti tu došao provocirat', a? Okrenuo se. Pred njim je stajao Navajo indijanac. Bio je crven u licu. Dosta crven. - Oprosti, nešto si rekao? – obrati mu se Patrick. - To što si čuo. Misliš da si frajer,a? – ponovi Navajo. - Alo, brate, koji je tebi…? - Šta koji je meni? Oćeš šamar? Patrick se primi za dršku sjekire, a Navajo prasne u smijeh. - Ma sprdam se, brate, koji ti je … - pružio mu je ruku – ja sam Navajo. - Drago mi je – reče Patrick – Patrick Wilding, a svoj nadimak ne koristim već godinama – čemu ona predstava? Navajo se nasmije: - Vidiš stari, tu U Lakes cityu su došla neka čudna vremena. Prije su se ljudi i svađali i mirili i jedni drugima prijetili i zbog terena i zbog politike i i zbog nasljedstva i zbog … štajaznam čega sve ne. Na kraju bi se pomirili, popušili dvije – tri lule mira i nakon toga bili na miru. Danas niti se mire niti se svađaju, niti se druže, niti se gospodine, svatko gleda samo sebe. Meni je postalo glupo popušiti lulu mira ako s nekim nisi u svađi. - Je – odgovori Patrick – u pravu si. Popušiti lulu mira s nekim s kim nisi u svađi stvarno nema smisla. Zato bi bilo najbolje cijelog života biti u svađi sam sa samim sobom. Nego reci mi, kakvi ste s ovima preko, ovima iz Narrow towna? - A ništa, isto bez veze! Svi se vole, svi se poštuju, svako svakoga cijeni kao i na cijelom islandu. Lule mira nemaju smisla…  NEGATIV SLIKE NA KOJOJ SE VIDI SUSRET PATRICKA I NAVAJA. ZAHVALJUJEMO POVIJESNO PRIRODOSLOVNOM MUZEJU GRADA WASHINGTONA I GOSPOĐI IVANKI MILINOVICH NA USTUPANJU MATERIJALA. DVA SATA KASNIJE.... Patrick na šanku. Gleda Texa kako mu debeli broji odeblji svežanj novčanica. Prodali su skoro sve Villerove vezene slike koje su imali i non stop primaju nove upite. Potom je izvukao onu kožnu vrećicu za pojasom i shvatio da mu je preostalo još samo šest dolara. Polokao je skoro sve novce što je imao, ne sjeća se kad je Navajo otišao, konobar ga je par puta priupitao zašto je tako odjeven kad su maškare bile prošlu subotu … Nije mogao više izdržati. Skoro da je bio u stanju nešto razbiti. Pola stoljeća spašavao je svijet, mirio indijance, lovio kriminalce da bi sad tu u nekom Lakes cityu dobio kritiku da je – maškara. Ne zna kako će doma (niti mu se tamo ide), novaca nema, zabio je glavu u šake i grizao donju usnu. Odjednom ga je netko potapšao po leđima. Podigao je glavu i vidio - Texa: - Stari, znam kako ti je. Čim sam te vidio znao sam tko si i znao sam da su tebe zajebali ovi iz 'Hawk and sonsa'. Ovog svog gazdu sam par puta htio poslati u kurac, ali dobro me je nakitio novcima tako da ne smijem ništa reći, ali točno znam kako ti je. Ne znam jel' se sjećaš mog prijatelja Kita Karsona. - Kakva kita? - Kita Marjanova! Ne kita nego Kita, veliko početno slovo, mog starog prijatelja. - Da, šta s njim? - Zajebao me kao nitko u životu. Posrao se po naših 40 zajedničkih godina, počeo mi se motati oko žene da bih mu na kraju posudio pare koje nikad nije vratio. Zato točno znam kako ti je. Patricku su ove riječi puno značile: - Znači ti me se jedini sjećaš, a? - Kako ne – odgovori Tex – pa ti si Smuk. Legenda Divljeg zapada. - Aaaaaaaaahiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiijaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaak! – zaurla Patrick po zadnji put, nekako se odvoji od šanka i posrne. Da ga Tex nije pridržao sigurno bi se opružio po podu. Izašao je van, a Yespeaceu se pridružio drugi harmonikaš, četvrti gitarist, violinist i kontrabasist. Svi pijani kao majke. Zapjevali su 'Circle plays in a twenty two', a neke cure su i zaplesale. DEMON NA TAMARISU Žamor je jenjavao. Patricku se strahovito vrtjelo u glavi. Tražio je pogledom gdje će se sjesti prije nego se sruši. Zrak je bio pun mirisa mačjeg seksa i dimova iz lule mira. Približavao se nekim tamarisima. Držao se za čelo, gledao u pod. U krošnji jednog tamarisa ocrtavao se tanki komadić žara. Nešto je sjedilo u krošnji i - pušilo. Jedan korak, drugi korak, treći korak i……….užas!!!  Pred Patricka je iskočilo neko biće i srušilo ga na pod. Vampir. Šištao je kao pretis lonac. Patrick je ostao toliko priseban i zgrabio sjekiru. - Došao je po mene, kucnuo je čas - pomisli Patrick - ali neće, ja mu kažem. Skupo ću prodati svoju kožu. Gledao je vampiru u korijen vrata s namjerom da mu odrubi glavu, a onda - šok. Vampir mu je – pružio ruku. - Diš se, vrag te izija! – rekao je. - Molim? – reče ovaj zbunjeno. - Diš se, reka sam ti… nadućeš se ka čvrčak. Marač je. Ovo ti je blekasto vrime. Ka neko bablje lito. Misliš teplo pa obučeš kratke rukave, a onda se malo spotiš i popuši te za čas četrdeset gradi febre. Mene je bilo popušilo prošlu šetemanu i par dan san leža u posteji i svaki dan bin se bija izriga do čriveta. Patrick nije razumio što mu ovaj govori, ali je vidio da nema nikakve opasnosti. Objesio je sjekiru za pojas. Vampir je nastavio: - Neka' su ljudi drćali o straha ka bi me vidili a sa' se sprdaju. Volija san cicati krv, a sa' su je drugi počeli cicati meni. Svit je iša u kurac. Niko više ne viruje nikomen. Nego, vidin ja i da si ti dosta pocica. Oklen si ti? - Wilding. Patrick Wilding. Iz USE. Došao sam tu radi posla, ali su me gadno zajebali. Ostao sam bez prebijenog centa i nemam pojma ni gdje ću ni šta ću. -Neznaš di ćeš? Ako oćeš moreš s namin na ribu. Ne lovi se bogzna šta, ali dobićeš svoj parat. Nekad se jedva pokrijemo, ali uvik će se najti dvi tri ljoge za pofrigati. Jedino ako ti ne škodi more, a kako si obučen i pariš mi se neki Vlaj. Ako ti škodi onda odi gori priko magistrale … Skupljaj kršje, nabavi si prajce i kokoše, sij kumpire, oženi se ... ne znan šta bin ti više reka ... EPILOG Otišao je … Nikad više nitko nije ni čuo ni vidio Patricka Wildinga. Legende se raspredaju i dan danas, ali ipak postoji jedna neoboriva činjenica koja potvrđuje da ova priča nije izmišljena. Da li ste ikad razmišljali zašto se područje iznad magistrale zove baš Dalmatinska Zagora? |
- 23:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.07.2015.
PRVI DALMATINSKI SIMPSONI (director's cut)
|
RIJEČ UREDNIKA Vruće je. Pakleno je vruće. Neizdrživo. Kao rješenje iz 'SPIG' - ove arhive vadimo jednu staru, dobru epizodu koja će mnogima, vjerujem, rastegnuti osmijeh na lice. A to je u današnje vrijeme postalo jako, jako teška disciplina. You're welcome DALMACIJA VELJAČA, 2012. Sjećamo ga se svi, kako ne. Da je potrajalo još koji dan Split i cijela Dalmacija bi složno zapjevali 'Kada umrem umotan u bilo'. Čak i Šibenčani koji navijaju za 'Dinamo'. Srećom, dragi Bog je na vrijeme uvidio koliko smo sirote izgubljeni pa je poslao naše najdraže Sunce da otopi tu bijelu pošast. Kao uspomena na ta vremena ostala je povijesna fotografija prvog snješka koji je podignut u slavu nekog minornog bloga. Iako mi to tad nije bila namjera par prolaznika je dobacila da im snjegović liči na ćegevaru.  U ČAST KLAUNU KOJI JE DOSAD VJEROJATNO UMRO OD CIROZE JETRE… Daleka je 1980. Jedna od prvih asocijacija na ovu daleku godinu je Titov sprovod. Te je godine na Krku u promet pušten most nazvan njegovim imenom, Oliver i Roko Prč pjevaju Nadalinu, Hajduka (onaj poznati nogometni klub iz Splita) u utakmici protiv HSV-a gleda 63 000 ljudi (možda to i nije bilo '80-e, ali je u svakom slučaju odličan podatak), umro je Hitchcok, tamo neki Australci snimaju 'Back in black', na Olimpijadi u Moskvi košarkaši osvojili zlato, upucan je John Lennon, na TV-u žare i pale Guido Panqualdi i Genaro Olivieri u mega popularnoj emisiji 'Igre bez granica', Azra je snimila jedan od najjačih debi albuma u povijesti glazbe, u hrvatskim kinima igrali su 'Ben Hur' i ''The Warriors', Oscara za najboljeg glumca osvaja De Niro za 'Razjarenog bika' , a Iraku i Iranu se smijasmo jer glupani zaostali na pragu 21. stoljeća zaratiše ... Na Preluku se te 1980. podigao veliki cirkuski šator. I staro i mlado, svi u Kolorado. Malog mamlaza adrenalin puca kao nikad dotad. Rahitični slonovi, drogirani lavovi i tigrovi, artisti na trapezu, smiješne čimpanze, žongleri s tri razreda osnovne škole… Sjeli smo u prvi red i moram priznati (bar pretpostavljam jer se ne sjećam baš najbolje) da sam gledao predstavu bez daha …a onda se dogodilo! Te scene se sjećam kao da je bila danas. Na pijesak koji život znači izašao je veseli klaun i trebao mu je neki mali dobrovoljac iz publike. Od nekoliko stotina razdraganih pionira maskirana budala je odabrala … a jebi ga! Kako mi nije bilo ni na kraj pameti biti pokusni kunić tamo nekom odraslom čovjeku koji je kao životnu profesiju izabrao biti kreten stisnuo sam se uz očeve skute i onda je on pred svima rekao nešto u stilu: ''Nećemo njega, on se malo prestrašio.'' Publika, jeba im ja mater svima do jednog, prasnuše u smijeh … i … gospodin klaun je izabrao nekog drugog … Slava je pripala jednom krasnom dječačiću . Ne sjećam se što su radili, ali vjerojatno je bilo nešto jako smiješno. Klauna nisam zaboravio. I baš je šteta što je u međuvremenu sirota umro od ciroze jetre….. Kako znam? Pa pretpostavljam. ''Kakve to ima veze s vrtnim patuljcima?'', pitate se još uvijek. U ČAST MALIM ROMIMA KOJI SU ME OPLJAČKALI Vraćamo se u daleku 1984. ili '85. ne znam točno. U doba socijalističkog mraka djeca nisu imala toliko izvora zabave kao danas. Bili smo osuđeni na tamo neko međusobno druženje, pravljenje lukova i strijela, razmjenjivanje sličica ili, štajaznam, igranje rata (nas par svaki put Švabe, jebem ti nepravdu.) Zato su odlasci u kino ili dolazak lunaparka i cirkusa bili pravi, pravcati blagdani. A tek lunaparkovi. Putujuće karavane na doživotnoj turneji po gradovima bivše države prodaju djeci snove vodeći se vječitom parolom 'šareno - budali drago'. Autići, vrtuljci, kuće strave, baloni, žarulje u boji, studio pesčetri, ona usrana šećerna vuna, čika Lazo prodaje kokice umočene u voćni sirup (''Čika Lazo, ima li petardi?'', a odgovor je:''Njema petardi, njema!'' ... a u košari skriveni zelembaći debeli kao oni crveni štapini dinamita iz 'Kojota i ptice trkačice'), na štandovima ruzinavi bedževi na Kalčr Klab, Edm Enta, Zizi Sputnjik, Kađagugu, Livl Fortitu, Ajron Mejdn i s megapopularnim Uem s Endijem Riđlijem i Đorđon Majklon i ... a šta'š pričat'. ......................................................... ANTUNOV KOMENTAR NA OVU EPIZODU, Sad znam što si radio kad si u e - mailu napisao da imaš nekog posla ... slikavao si svoje "rane radove"! No najjača stvar u cijeloj priči tvoji su izgovori engleskog: nisi li možda davao instrukcije nesuđenoj ministrici u eu-parlamentu? 16. 03. 2013. ......................................................... Oko one idiotske boksačke vreće okupili se potentni momci ošišani na fudbalerku i nadmeću se tko će je jače zviznuti. Da ne idem previše u širinu (jer bih mogao upasti u Mrtvi Kanal ... ahahha ... humor) samo ću reći da je na povratku iz kina (za one koji žele znati više, reći ću da smo gledali 'Istjerivače duhova') moj kolega htio navratiti u 'lunić'. Iako sam tamo hodočastio odmah čim je stigao kad si mulac non stop te privlače te pizdarije. Hodajući prema Delti razmišljao sam o tome kako ću ona 23 preostala dinara sačuvati za novi nastavak Mister Noa, a ne za tamo neki glupi autić na sudaranje. Već tad sam pokazivao znakove neuklopljenosti koje ćutim sve do današnjih dana budući da sam nakon 20 godina napokon uspio ponovno nabaviti kultnu prvu epizodu. Luksuznu i tvrdoukoričenu.  MISTER NO BROJ 1 ZA SVE ONE KOJIMA SU STRIPOVI INFANTILNA ZABAVA ZA NEZRELE VOLIO BIH NAPOMENUTI DA JE RIJEČ O PRVOJ EPIZODI MISTER NOA KOJA JE KOD NAS OBJAVLJENA POČETKOM 80-IH U 'LUNOV MAGNUS STRIPU' POD NAZIVOM 'DIJAMANTSKA KLOPKA'. AUTORI SU ZAGOROV TANDEM NOLITTA I FERRI, A U ITALIJI JE OBJAVLJENA U SRPNJU 1975 I SPADA U PRAVE, PRAVCATE KLASIKE. PRVO LIBELLUSOVO IZDANJE JE RASPRODANO, ALI SAD SU RADI OVAKVIH KAO JA NAPRAVILI REPRINT. LJUBI IH NOVOIZABRANI PAPA FRANJO .......................................................... BLOGDOGGOV KOMENTAR NA OVU EPIZODU, ne znam Spiže našta bi prvo se izreferiro, al najdraži mi ubod na Mr.No-a čiji pajper i manaus begenišem mucho. interesantno kod Mr.No-a i kena parkera mi je to da su mi u dobi od 8-11 godina obojica bili tapija jer nisu bili super-junaci. čak su i dobijali po pixi. kruger je mr.noa spičkao brdo puta, a skoro da i nema epizode u kojoj ken parker nije pljuvo zube ispred kakvoga saloona. kada sam preraso pak bleka stenu i kapetana mikija, mr.no i ken parker postali su mi najjači likovi. 16.03. 2013. ........................................................... Tih godina izgledali smo kao i većina naših vršnjaka. Iz Rumunjske, Bugarske, Poljske i Rusije. Cipele 'Progres', jakna 'Napredak', hlače 'Jedinstvo'. Ošišani na teću. S baficama kao mali muf. I došli ti mi tako u lunić. Uz tutnjavu zaglušujućih baseva šareni autići su se sudarali proizvodeći one fascinantne iskre, na ljuljačkama koje su se vrtjele brzinom centrifugiranja veš mašine (jebem ti ja takvu zabavu!) djeca su vrištala od gušta, a djeca slabijeg imovinskog stanja uredno čekala hoće li kome šta ispasti iz džepova ne bi li pokupili i nestali, na atraktivnim štandovima neki medvjedi su sa napunjenom bičvom pokušavali srušit one limenke zavidane tirafonima od 14 mm za dasku, do flipera i video igrica se moglo doći samo preko veze … etc … etc … nakon nekih dvadesetak minuta nam je sve to dopizdilo, a onda se dogodilo… Prolazili smo kraj nekog odurnog plastičnog klauna (?) u kojeg si bacao kovanice da bi dobio atraktivnu, šugavu lopticu i odjednom se stvori ni pet, ni šest već - četiri mala Roma. Za glavu veći, jači, opasniji. ''Imaš šta para?'', pitao je jedan. Bježati nema smisla, tući se još manje, a sam pokušaj razgovora i psihološkog pristupa da im ne valja to što čine također. Pušiona. I tako se moj nesuđeni Mister No iz trafike pretvorio u par žetona za fliper nestašnim cigančićima. S današnje vremenske distance ja sam tim cigančićima sve oprostio. I danas im ne bih volio biti u koži. Svi znamo zašto. Vratimo se časkom na klauna. Bitan je za današnju priču. U mojoj najdražoj seriji ikad, poznatoj pod nazivom ' Simpsoni', postoji lik pod imenom klaun Krusty. Sva tuga, jad, depresija i čemer ljudi koji poput njega cijeli život provedu pod svjetlima reflektora stala je u scenu od par sekundi u kojoj klaun na pozornici euforično maše punoj dvorani oduševljene dječice i dok polako korača unatrag zastori se zatvaraju. Klaun maše, krevelji se, ceri i u trenutku kad se zavjese zatvore do kraja, on je iza njih, više ne vidi djecu, lice mu se smrkne, izvadi cigaru, nabije je u usta i otkrije svoju pravu prirodu ljutito govoreći: ''Fuck!'' KUTAK ZA LJUBITELJE ESENCIJALNIH VICEVA Dragi ljubitelji esencijalnih viceva! Ovo je od danas Vaš kutak! U kutku za ljubitelje esencijalnih viceva svi ljubitelji viceva doći će na svoje! Ne onih trlji - brlji viceva sa stranica dnevnih novina …već pravih 'SPIG'-ovskih esencijalnih viceva. Za početak pripremio sam Vam jedan esencijalni vic kojem se nećete smijati iz prve, ali kad ga uberete ponavljat ćete ga u sebi cijelo popodne. Garantiram jer je jako dobar: DAKLE, ZNATE LI KAKO JE KROASAN DOBIO IME? IZLAZE DVIJE DUBROVČANKE IZ PEKARE I KAŽE JEDNA:''AJME ŠTA JE OVI KIFLIĆ KROASAN!'' ............................................................ Sad kad znate zašto mi se ne sviđaju klaunovi, cirkusi i lunaparkovi red je da započnemo sa današnjom epizodom. Vrtni patuljci… Vrtna dekoracija koja djeci mami osmijeh na lice. Ajde de, da je jedan mali iza blitve ili dva tu kantunu ajde tri-četiri solarne lampice (18,99) kraj posađenog prkosa (šareno cvijeće, neznalice…4,99!), ajde mali drveni ježevi i puževi , solarni leptirići ... ali 40 - ak vrtnih patuljaka? Ima li što ogavnije od kičastog gipsanog trola kupljenog u 'Pevecu'? Tako je plastičan, bezličan, umjetan. Prazan pogled, mrtvačka ukočenost, boja trupla. A još kad znam da je Hitler obožavao Disneyeve crtiće, specijalno' Snjeguljicu', povraća mi se … Ženama su miliji pravi, živi, organski patuljci jer prema jednoj urbanoj legendi navodno svi do jednog imaju ogroman, debeli kurac, ali ovi vrtni…čemu to uopće služi? Povećanju ukupne ljepote na ovim prostorima? KAKVE VEZE IMA 'SPIG' S VRTNIM PATULJCIMA? Ima, ima… Prije puno, puno godina slučajno sam otkrio da imam jedan jako rijedak bogomdan talenat. Prenijeti u stvarnost apsolutno sve što mi padne na pamet. A padne stvarno svašta. Kako su te ideje za izvedbu prilično domišljate i jeftine redovito ih pretočim u riječi, sliku, glazbu i ... eto. Riječ 'dosadno' u mom rječniku nepostoji. Tako je počela i izrada betonskih Simpsona. Počela je prvenstveno kao protest zbog bezbrazno skupih vrtnih svjetiljki 'Made in China'. Komad cijevi i komad kugle 200 - 300 kuna. Da ne bi! Bez plana, ideje, nacrta, slagao sam ih par dana. Kao Hendriksov solo. Čista improvizacija. Starije gospođe bi se zaustavile, pogledale i komentirale:''O, Bože ludog li čovika!'', al' bi im isto bilo drago. E sad, da li je u ovom slučaju riječ o kiču, umjetničkom djelu, najobičnijoj gluposti ili nečem četvrtom prosudite sami. Zasad sam jako zadovoljan jer ljeti više ne brojim Nijemce, Čehe, Mađare, Poljake i druge slučajne prolaznike koji se žele slikati s njima. Znači da ih ima još kojima se to sviđa. A za postići tako nešto postoji jedan univerzalni jezik u kojem riječi nisu bitne. Za one ambicioznije koji se žele upustiti u nešto slično reći ću da su im potrebne dvije ravne cijevi od vodokotlića na koje će fiksirati dvije naj-najjeftinije, bijele staklene kugle (''Kak' su Vam lepe te lampe'', rekla je jedna starija gospođa iz Zagreba ne znajući da joj kroz iste takve lampe protiče voda iz vodokotlića nakon što se popiški ), zatim potrebno Vam je malo kabela, pijeska, cementa, gleta, fasadne boje, par bočica dipi colora, zeru dobre volje i puno, puno, puno, puno, puno ljubavi…  |
- 13:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #
nedjelja, 12.07.2015.
MOSQUITO BLUES
|
O komarcima do danas više manje nisam znao ništa. Kao i većina prosječnih ljudi. Dosadni su, krv piju samo ženke i jedan je bio na naslovnici albuma AC/DC 'Fly on the wall', a kad ga pljesneš na bijelom zidu ostane ružna, krvava fleka ... i to bi otprilike bilo to. Kao što smo već ustanovili naša je zemlja puna nametnika koji za sebe misle da su revolucionari koji svojim neradom potkopavaju sistem. To nije samo nasljeđe socijalizma već se radi o mentalnom sklopu u glavi. O njima se ne smije puno pričati jer ti odmah prilijepe svakakve etikete (npr. jes, Maurice, svjestan sam ja da je on najobičniji lažni invalid, ali to se ne smije naglas govoriti jer se time (za koji život treba da se rodim, da li znaš da te volim, alkohol je kralj, hegedupa upa, makedonija) narušava brižno stvorena idila. Zato ćemo današnju priču u potpunosti posvetiti neprikosnovenim gospodarima dalmatinskih ljetnih noći. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a .... MOSQUITO BLUES .......... Komarac je težak od 2,5 do 10 mg .......... Prva asocijacija na komarce su mi oni totalno out sprejevi za zaprašivanje. Smrada tih preparata sjećam se s nostalgijom i dan danas. Za one rođene poslije 1990. objasnit ću da su u razdoblju mraka ljudi imali običaj graditi vikendice. Vikendice su u dosta slučajeva bile četiri uspravna zida od bloketa preko kojih bi se nalila betonska ploča. Te bi se vikendice nakon toga uređivale do kraja života, ovisno o financijskoj situaciji, a i dan danas postoji bezbroj takvih građevina koje na kantunima imaju ona hrđava armaturna željeza koja poput klasja na vjetru strše u zrak. Znate ono, čekamo bolje dane pa ćemo dignuti kat. Čekaj, čekaj, samo čekaj. Dočekat ćeš ih. Bez obzira na to vikendice su svoju primarnu svrhu ispunjavale besprijekorno. JEZERA, OTOK MURTER, 1981. Te je godine moj stari imao godina kao ja sad. Digao je kredit, kupio teren i počeo graditi vikendicu. Kakva krajnje jednostavna rečenica. A danas neostvariva. Zgodno, zar ne? Nalili smo temelje, digli zidove, nalili ploča i na nju zavarili crnu ljepenku. Osim zaštite od vlage primarna funkcija te crne ljepenke bila je da upija čim više sunčeve svjetlosti tako da se temperatura u vikendici ljeti rijetko kad spuštala ispod 60 C. Kakve to veze ima s komarcima? Ima, ima! Dok nismo digli kat svaki prvi ulazak u vikendicu bio je događaj za pamćenje. Nakon šest sati ugodne vožnje kao da si ispod peke, uprkiravaš u dvor, otvaraš vrata i trenutno te zapahne miris ustajalosti, topline i vlage. Jes da bi pokojna baba svako malo to malo prozračila, ali kad se u kući ne živi godinu dana ne može to prozračiti ni dragi Bog. Raspakirali bi torbe, pootvarali škure, spremili bismo neki ručak ili večericu i svakih desetak minuta ponavljali:''Jeba ti pas mater šta je vruće!'' Navečer bi nastupio taj legendarni ljetni ritual. U sobi bi se zatvorila prozori ili ona dupla staklena vrata i tad bi mater pod kutem od 45 stupnjeva raspršila sprej protiv komaraca. ......................... Komarci u urbanim naseljima su slabi letači i mogu letjeti u krugu od 300 - 500 metara. ......................... Dakle, soba u kojoj je temperatura pristojnih plus 50 je hermetički zatvorena i čeka se da sprej počne djelovati. To bi trajalo nekad pola sata, nekad sat, a ulazak u sobu uvijek bi bio popraćen materinim upozorenjem:''Ne palite svitlo!'' A jebi ga sad, ljeto, ferije, ludilo i sad ćeš leći a da ne odradiš barem jednog Zagora ili Mister Noa. Nema šanse! Gasi se svjetlo. Kako nam je u Rijeci ispod prozora na prvom katu bio semafor uši su bile naviknute na prigradske autobuse 'Autotransa' koji bi počeli kočiti nekih 150 metara prije crvenog. To kočenje bilo je popraćeno zvukom koji je parao uši, ali vremenom smo na to oguglali. Znam da zvuči nevjerojatno, ali zvuk prometa, žamora i te cvileži očajnički je nedostajao u dalmatinskim gluhim noćima. Ne možeš zaspati. Što zbog vrućine. Što zbog tišine. Što zbog smrada od spreja. Na škurama bi obavezno stajale one zelene mreže protiv komaraca i u jednom dijelu noći širom bi se otvorile. Zrak. Fresh air. AAaah, Coca cola i osmieh. Uvijek se sjetim one epizode Velikog Bleka kad je baja zaronio na dah, ronio jedno sedam minuta i pritom nožem ubio šest sedam morskih pasa, a prilikom izrona u jednom dahu izgovorio:'' Aaaaah, vazduh, nikad mi vazduh nije prijao kao do sada.'' San je pao na oči. Točno do pred zoru ............................ Komarci obično lete ili blizu površine tla ili neznatno iznad drveća najčešće do visine od maksimalno 8 metara. ............................ Tri sata ujutro (fade in) bzzzzzzzzzzzzZZZZZZZZZZZZZzzzzzzzzZZZZZZZZZZZZZ ... buđenje ... eto ga, kraj uha milu mu majku jebem. PLJAS ...... uprazno. BZZZZZZzzzzzzzzz (fade out) Desetak sekundi kasnije (fade in) bzzzzzzzzzzZZZZZZZZZzzzzzzzZzzzZZZzz ... eto drugog. Na čelu je. PLJAS po čelu. BZZZZZZzzzzzzzzzzzzz (fade out). (fade in) BzzzzzzzZZZZZZZZZZZ. Eto trećeg. Osmog. Dvanaestog. Krv piju samo ženke. Znači,ovo je djevojačka večer. Pali se svjetlo. Bljesak. Zjenice su kao dvije mutne točkice. Svjetlo privlači još komaraca. Uzima se neka majica. FLJAS! FLJAS! Fleke po zidovima. Kome ćete Vi piti krv? FLJAS! FLJAS! FLJAS! Miris svježe krvi i komarčevih iznutrica raširio bi se prostorijom. ............................ Komarci se primarno hrane biljnim nektarom za dobivanje energije potrebne za let. Ženkama komaraca krvni obrok ne služi kao hrana, već kao izvor bjelančevina nužnih za razvoj jaja prije polaganja istih. Mužjaci nikada ne uzimaju krvni obrok. Dakle, izreka da 'žene piju krv' je apsolutno točna. ............................. MOSQUITO I SMISAO ŽIVOTA Jednom davno sjedio sam s nekom ekipom kraj mora. Gitara, balkan, krivo je more, užas je moja furka, onaj davež zvan pismo od drugog načina i boca vina od kojeg sutra ujutro grliš školjku i rigaš krv, znoj i suze. Komarci su bili baš uporni i jedan je momak rekao da mu nikad neće biti jasan njihov smisao života. Ničemu ne služe, samo se razmnožavaju i piju krv. Ovaj drugi mu je odgovorio da koji je smisao njegova života. Ovaj se malo zbunio i rekao da kako to misli. Zanimljivo, ali taj momak je danas zaposlen u državnoj službi, ne radi tebe Bože ništa, ima vjerojatno dobru plaću, a tu epizodu o smislu života komaraca je, za razliku od mene, najvjerojatnije zaboravio. Nije ni čudo kad on taj komarčev život život danas živi. I boli ga k........ ................................ Prilikom sisanja ženka komarca uzme 0, 01 ml krvi. Kao što smo već rekli svaka ženka uzima krvni obrok radi polaganja jaja i nakon polaganja jaja može ponovo krenuti po novi krvni obrok. Ovisno o vrsti, jedna ženka krvni obrok uzima 2 do 5 puta tijekom života. ................................ DŽIRLO PREVARA Polovicom 80 - ih na zadnjim su se stranicama onih zatupljujućih magazina ala 'Arena' počele pojavljivati reklame preko cijele stranice. Jedna od tih reklama bio je čudesni tjerač komaraca koji je koštao, štajaznam, današnjih sto kuna. Ne znam da li je to smeće bilo izum kontroverznog mr. Džirla, ali svojim besmislom zaslužuju da ga se ne zaboravi. Radilo se o nekoj cjevčici koja je izgledala kao donji dio kemijske olovke, a napajala ju je AAA baterija od 1, 5 volti. Prema reklami ta je čudesna tehnologija ispuštala zvukove nečujne ljudskom uhu koji bi kod komaraca prouzročili smanjen protok krvi i ishranu stanica koja bi skretanjem sa aerobnog na anaerobni matabolizam dovela do općeg metaboličkog poremećaja komarca te njegovu trajnu radnu, mentalnu i društvenu nesposobnost. Atomska bomba. Jedan je moj kolega iz Zagreba sav nabrijan naručio to govno i sjećam se kao danas da smo te večeri gledali 'Mućke' na ondašnjem Program plus. Komarci su zujali, ne baš previše, ali bilo ih je. Momak je posegnuo rukom u džep, izvadio paklenu spravu, okrenuo prekidač na ON i sa zlokobnim smiješkom prišao komarcu na zidu. Mi smo očekivali da će beštijica trenutno eksplodirati, ali desilo se nešto nevjerojatno. Komarac je mrtvo hladno stajao, stajao, stajao, a mi smo čekali, čekali, čekali ... Umjesto smanjenja protoka krvi koja bi skretanjem sa aerobnog na anaerobni metabolizam dovela do općeg metaboličkog poremećaja prije bi se reklo da je komarca krasno bolio kurac I za nas i za spravicu i za sofisticirane zvukove nečujne ljudskom uhu. To se kod nas u Dalmaciji još kaže 'isparalo sto kun'. .......................................... Budući da je za razvoj komaraca neophodna voda, najvažnije je uklanjanje legla komaraca odnosno stajaće vode na način da se uklone svi predmeti i posude u kojima bi se voda/kišnica mogla zadržati danima i time postala idealno mjesto razvoja ličinki, a potom i odraslih komaraca. Potrebno je redovito mijenjati vodu u posudama za cvijeće, fontanama… ............................................. GAY MOSQUITO Jedna od najbizarnijih priča vezana uz komarce svakako je još jedno u nizu legendarnih mladenačkih pijanstava. Jedan se kolega napio kao živina i otišao u mrak isprazniti bešikicu. Onako pijan izvadio je malog, povukao kožicu, počeo mokriti i odjednom rekao:''Mr'š!'' Rečenica koja je slijedila ponavljala se još godinama. ''Jesi li dobro?'', pitao je netko. ''Ma pusti me u pičku materinu!'', odgovori ovaj,''ubo me komarac u kurac!'' Nastala je prava, pravcata euforija oduševljenja. I vrapci na grani znaju da je površina ljudske kože kod muškarca prosječne visine nekih 1,7 m2, a njena masa nekih 18% ukupne mase ljudskog tijela. Kad te usred ljeta (kad je većina tijela otkrivena) od svih tih znojnih i golih vratova, leđa, prsa, ruku, nogu komarac ubode točno u vrh glavića mislim da je to uspjeh bez presedana. Inače, momak je danas sretno oženjen, ima sina i ja ga ovim putem srdačno pozdravljam. ................................. Životni vijek komaraca je oko 7 dana. Mužjaci žive kraće od ženki, a nakon što oplode ženke, slabije se hrane i vrlo brzo ugibaju. Ženke najčešće žive 2 do 3 tjedna, ovisno o vrsti. Ukoliko prezimljuju u podrumskim prostorima, garažama ili tavanima, tada mogu živjeti i do 6 mjeseci. Ženke poplavnih komaraca na našem prostoru žive oko mjesec dana. .................................. GDJE SU BILI KOMARCI '91.? Za sam kraj današnje štorije slijedi možda i najbizarnija priča svih vremena. Iskreno da Vam kažem nisam se usudio provjeravati da li je istinita jer bi u slučaju da nije to bilo jedno veliko razočarenje. Ipak, poznavajući aktere nemam sumnje vjerovati u njenu vjerodostojnost i sumnjam da bi bilo tko bio u stanju izmisliti tako nešto. Dakle, prva polovica devedesetih. Rat. Maslenički most srušen i na trajektnu vezu Prizna - Žigljen čeka se niti 14 sati. Vruće za popizdit. Zajebana vremena. Jedan moj mještanin dolazi s terena. Odora, čizme i puška. Navečer piva teče u potocima, poker aparati lupaju se do iznemoglosti, a večernji Dnevnici izgledaju kao horror filmovi B - produkcije. Ne ponovilo se. Čovjek je malo popio, iza ponoći skupio stvari i pošao doma. Ljeto je, u sobi vruće kao u paklu. Onako, samo od sebe umoran, polulud i omaljen pokušava zaspati. Ne ide. Lancuni od znoja mokri kao voda. I ....eto ti ga vraže! (fade in) bzzzzzZZZzzZZzZZzZzZZzzZZZZZ (fade in 2) BzzzZzzZzZzzZzZzZzzZzZzZzz (fade in 3) bZzzzZzZZZzZzZZzZzZZzZZZZZZZZ (fade in 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13 ..... pitaj boga koliko još) BZZZZZzZZzZzZzZzZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZZ ''E, SAD MI JE DOSTA!'', krikne, upali svjetlo, ustane iz kreveta, zgrabi kalašnjikov i jednim kratkim rafalom po zidu zapara tihu dalmatinsku ljetnu noć. ..................................... Poznato je da komarce najviše privlači ugljikov dioksid kojeg potencijalni domaćini (životinje, čovjek) izdišu, a mogu ga detektirati na udaljenosti do 35 metara. Kada ženke komaraca osjete ugljikov dioksid, svojim krivudavim (cik-cak) letom dolijeću do žrtve. Ukoliko imaju više domaćina na izbor tada i drugi mirisi (mliječna kiselina, znoj), ali i temperatura tijela također doprinose odabiru žrtve. Ako je čovjek u pitanju, tada će na primjer osobe koje su pile pivo komarcima biti privlačnije, a također je poznato i da ih privlači miris polutvrdog sira što znanstvenici poistovjećuju s mirisom ljudskih stopala i razlogom zašto nas komarci često bodu oko gležnjeva. ..................................... Ljeto je. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete bezbroj prolaznika čiji nožni prsti, nokti i pete izgledaju kao da su njima strugali stijenke septičke jame. Ovo specijalno volim vidjeti kod mladih djevojaka. Promotrite im dobro ruke, vrat i noge jer postoji mogućnost da su noć prije višestruko ubadani. Bila je to još jedna epizoda 'SPIG' -a. Idem oprati noge i laku noć! |
- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.07.2015.
PRVI DALMATINSKI TERMINATOR
|
PROLOG Ako si uživao u potrošenom vremenu onda to vrijeme nije uzalud potrošeno. JOHN LENNON Kad bi ih preko zime napravio desetak preko ljeta bi ih sve prodao. Kome? Šta ja znam kome ... Japancima. SUSJED MARIO Kad ga gledam ovako s balkona liči mi na veliki vadičep. MOJA SUPRUGA Moj tata je u garaži. Radi robota. MARKO J.(5)  Dragi ljubitelji 'SPIG' - a za početak jedan veliki sunčani pozdrav s užarenog otoka Murtera. Zvuci s obližnjeg Garden festivala miješaju se sa cvrčanjem cvrčaka, turista ima kao u priči (doduše nekoj jako kratkoj priči), temperatura mora je idealna za višesatno plutanje, a 'SPIG' je u današnjoj epizodi uspio nadmašiti sebe sama. Iako u to čisto sumnjam možda se zahvaljujući ovoj epizodi i netko od Vas upusti u nešto slično što bi mi bila velika satisfakcija. Ipak, kako to već obično biva, prije će me svrstati među nenormalne što stvarno nije moj problem. Čak me i zabavlja. Sjetite se samo kad u vrijeme karnevala ljudi bez duha i mašte pošto poto žele i sami biti dio karnevalskog ludila pa na glavu stave veliku teću. Nakon toga moraju svima objašnjavati da su se maskirali u prevrnuti brudet. Ovo što sam danas pripremio spada u najoriginalniji hommage Terminatoru i Jamesu Cameronu. Nakon murterskih Aliena, normalno! Epizoda za prste polizat. Yum!  LJETO, 1991. Eto, nas u 1991. Mada su prve asocijacije na ovu davnu godinu svima poznate ja ću se ipak prebaciti preko Atlantika gdje je u 'fourth of july' vikendu započela premijera dugoočekivanog nastavka Terminatora. Film je krenuo u 2274 dvorana i u prvom vikendu zaradio 54 000 000 dolara. Nekoliko mjeseci kasnije moj susjed iz Rijeke ga je također išao gledati i te večeri ostao skoro pa hipnotiziran. Nakon što nam je cijele večeri prepričavao utiske i dijelio s nama svoje oduševljenje već sutra smo ga išli pogledati još jedanput. Ostao sam, kao i danas, potpuno paf! Slijede Gansi iz perioda dok nisu postali Muppet Show za srednjoškolce. Inače, s gospodinom Cameronom nikad ne bih volio sjesti i popiti kavu. Čovjek mi se čini preveliki diktator i preveliki ego manijak, ali usprkos tome za me će zauvijek biti jedan od pet najznačajnijih ljudi u cjelokupnoj povijesti sedme umjetnosti. Onim kritičarima koji će na listu 'best of' filmova doživotno stavljati 'Građanina Kanea', dva Hitchocka i pet šest westerna Johna Forda ova moja izjava sigurno zvuči nezrelo i smiješno, ali jebi ga, 'nobody' s perfect'. Takvi se na karnevalu ionako maskiraju u prevrnuti brudet. LJETO 1993. Te sam godine imao jednu curu koja je studirala u Zagrebu. Žena i dan danas kaže da se zahvaljujući meni naučila smijati što je za me veliki kompliment. Sjećam se da smo šetali po Trgu i onako mlad i nezreo navalio ja da bi posjetio strip knjižaru 'More Comics'. Jebi ga, 18 - godišnjak, voli stripove, nije to nikakvo čudo. Mlado ludo, znaš kako je. Da stripove, ahahha ... presmiješno. Kako je bila subota popodne poljubili smo vrata, ali u izlogu je stajalo nešto što me drmnulo kao udar struje. Maketa Terminatora. Onaj robotski model s crvenim okicama. T 800. Skupa kao sam vrag. Sigurno nekih 400 - 500 kuna. Bila je stvarno vrhunski izrađena, gledali smo je nekih par minuta, a nakon toga išli gledati onaj film kad je Klint Istvud čuvao predsjednika,a Đon Malković ga hoće ubiti. SRPANJ 2015. Tu epizodu sa gledanjem makete Terminatora u izlogu nekako sam potisnuo u podsvijest. Jebi ga, ne možeš cijeli život misliti samo na pizdarije. Ipak, prije nekih pet - šest dana čačkajući po fejzbuku naletih na trailer novog Terminatora (i nije me bogzna šta dirnuo), a s desne strane naletjeh na nešto vrlo, vrlo, vrlo zanimljivo. I 'SPIG' - ovski maštovito. Trailer za samogradnju vlastitog terminatora. Izgledalo je dovoljno blesavo da me odmah zainteresiralo. Poput Proustovog kolačića oživjelo je sjećanje na davnu epizodu gledanja makete u izlogu, a kako sam u međuvremenu sam sebi bezbroj puta dokazao da sam majstor za svašta upustih se u avanturu. Najveća žrtva bilo je preskakanje čak dvije jutarnje kave (i to u subotu i nedjelju), ali za ovako nešto mislim da se isplati. Ovakve stvari inače volim nazvati - vraćanje duga mladosti. 'SPIG' - ov TUTORIJAL Nabrajanje utrošenog materijala neodoljivo podsjeća na stvari koje se nađu u škovaceri nakon što pometemo garažu, ali jednostavno ne mogu odoljeti jer ovo je presmiješno. Čitajte i probajte se ne smijati. 1. hrđava žica za šalovanje - cca 1 metar 2. neispravni flomasteri - kom 2 3. jednokratne britvice za brijanje - kom 5 4. žica za zvučnik - cca pola metra 5. vezice - kom desetak 6. hrđave šajbice fi 5 mm - kom desetak 7. rebrasta cijev za struju fi 20 - 10 cm 8. čep od jamnice - kom 1 9. duga tipla fi 6 (za pušku) - kom 1 10.tapetarski čavlići - kom desetak 11.matica fi 12 (za guzicu) - kom 1 12. loptica od zgužvane alu folije itd ... itd ... 13. auto lak boje aluminija (to sam jedino kupio i platio 24 kn) 14. razvodna kutija za struju fi 60 - kom 1 I kad se to sve skupa fino polijepi, provuče, poveže, presavije nastane ludilo. Trenutak kad je aluminijski sprej prešao preko te maškare je nezaboravan. Čista kreativna ekstaza. Najluđe u cijeloj priči je to što nisam imao nikakav nacrt, shemu, čak ni fotografiju. Moj susjed iz Zagreba, inače umirovljeni inženjer elektrotehnike, nije se mogao načuditi toj sposobnosti improvizacije. Otprilike kao kad ja gledam video isječke Stan Winstona i njegovih majstora specijalnih efekata.  Moram priznati da uživo izgleda puno bolje nego na slikama (a možda mi je više i dosadio pa ne mogu ubosti pravu ideju i pravi kut fotografiranaj), ali misli da pojam 'vraćanje duga mladosti' nikad nije dobio luđe oživotvorenje. Thanks for reading! I'll be back!  |
- 13:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #
četvrtak, 02.07.2015.
VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE part 2 - KAD JAGANJCI UTIHNU (director's cut)
|
Dragi ljubitelji pisane riječi, pozdrav! U sezoni kiselih kukumara iz naftalina vadimo još jedan 'SPIG' - ov evergreen. Riječ je o literarnom spomeniku vrućoj, pečenoj janjetini. Namjerno nisam napisao 'mladoj' jer zna se što je janjetina. Normalno da je mlada. Sve ostalo je ovca u klimakteriju. Iako jedem povrća i voća više od koze nikad se neću moći odreći svojih loših prehrambenih navika. Poznato je da se nutricionistima diže kosa na glavi od pečene mesine, gaziranih pića, fast fooda, bureka, smokija, ćizbungera, kikirikija, pomfrija, čokolade… Zato mi je specijalni gušt raspisati se o termički obrađenom mrtvom jaganjčiću. Janjetina. Nepčano slavlje ravno seksu. Svi ste sigurno bar jednom u životu nazočili nekoj svadbi kad se oko ponoći na stol stavio oval sa vrućom janjetinom. I perima mlade kapulice. Znojni i razdrljene košulje bacate opušak i trčite u salu na svoje mjesto. Razmiču se boce i čaše kako bi se otvorio prostor. Mmmmm ... još se puši … Miris pohote. Jedan moj poznanik iz Rijeke je rekao da u tim trenucima postigne erekciju. Taj plemenski ritual spada u one rijetke trenutke kad ljudi s ovih prostora dišu kao jedan. Svima puna usta. Nitko ne može fućkati temu iz 'Most na rijeci Kwai'. Tišina ispresijecana zveckanjem posuđa i ritmičkim mljackanjem. Mi to ovdje zovemo – mumanje. Oni iskusniji brže - bolje biraju najbolje komade. Oni manje iskusni ne razumiju da je ta mesna kocka koju su naboli najobičniji pečeni prasac (porkus vulgaris). Sala restorana ispunjena mirisom mesa i kapule, svi pušu, stenju, orgazmički uzdišu i kuckaju se gemištima. Jedna od rijetkih situacija u kojima se pretvaram u ultranacionalista je upitna budućnost ove nezamjenjive balkanske delicije. Brojni restorani u šibenskom zaleđu (Boraja, Vrpolje) svoju gastronomsku ponudu temelje isključivo na jaganjčićima. Na parkinzima dominiraju ŠI, ST i ZG, ali nikad mi neće biti jasno što tu rade oni pusti uljuđeni Austrijanci, Nijemci i Talijani sa crnom Thule kašetom na krovu. No, kad se čovjek spusti u baštu restorana stvari postaju jasnije. Prvo te prožme onaj slasni miris prčevine, a zatim ugledaš sve te Ulriche, Johannese i Giovannije kako masnim rukama zadovoljno čačkaju zube, prde, podriguju se i liče na ljude. Milijun godina se mlado janje klalo nožinom od pola metra, koža mu se derala kao u horror filmu dok se u tečicu cijedila topla krv, a onda se pojavio neki mudrac iz Europske Unije koji bi to zabranio. Vele da nije humano. Mi u EU uspavljujemo i kumpir prije nego ga ogulimo. Jaganjčić se, znači, ne smije klati nego mora odrasti u stupavu ovcu, a onda je isto ne kolješ nego joj daješ tabletu, pop joj daje odriješenje grijeha, a ti je miluješ i šapućeš joj … Zapravo, ne bih se uopće čudio, kad bi jedan od tih EU mudraca sjedio u Boraji ili Vrpolju i u ekstazi lizao janjeće rebarce slatko kao obrijana pizda mlade studentice i pitao ima li još. Ima, smrznutih novozelandskih kroketa, u 'Kauflandu', jebem ti mater i oca! He, he, najebali ste! Prvo je propala Grčka, a sad ćemo i mi! Morat ćete nas spašavati! Ha, ha, ha ... NAJSMJEŠNIJE PITANJE KOJE JE BORAJA IKAD ČULA Janjetina… Kod pečene janjetine je zanimljivo da ljudi na sam spomen njenog imena ekstatično svršavaju (npr.ja) ili je ne mogu smisliti (npr. Stephen Hawking…šalim se). I onda smo mi tako prije nekih 6-7 godina išli autom na trogirski aerodrom po jednu našu mještanku koja je trebala doletjeti iz Švicarske. Dočekali smo je - e di ste, e šta ima, ae, ovo ono ... Dok smo se vraćali ona je predložila da stanemo u Boraji, a ova žena koja je bila s njom je napomenula da ona ne jede janjetinu. Našli smo kompromis i rekli da ćemo njoj naručiti miješano meso, pljeskavicu, burek, ćevape ili neki drugi specijalitet iz starohrvatske kulinarske riznice. Ušli smo u buffet sjeli za stol na kojem je bio kockasti crveno bijeli stolnjak ala Gruntovčani i gledali kroz prozor parkirane Audije, BMW-e i Mercedese te njihove ponosne vlasnike masne do lakta kako šute i zadovoljno čupaju mesinu. Došao je konobar. Naručili smo par kila pečenog, salate i litru i litru, a onda je ova gospođa koja ne voli janjetinu pitala konobara nešto od čega se ovaj vjerojatno i dan-danas budi znojan. Pitanje je glasilo: ''A imate li Vi još nešto osim janjetine?'' Ovaj ju je pogledao očima punim nevjerice i na tečnom borajskom zapitao: ''Muoliiim?'' ''Pa znate, ja ne jedem janjetinu, pa me zanima imate li kakvo miješano meso ili tako nešto?'' Vidjevši s kakvom đavolovom kćeri ima posla konobar je rekao rečenicu koju i dan danas rado citiram: ''Guospođa, suamo njunjet'na!!!'' Kakvo savršenstvo! Pusti vlasnici restorana se cijeli život muče sastavljajući vinske karte sa najprobranijim vinima, tiskaju luksuzne tvrdoukoričene menije na šesnaest jezika, svađaju se sa znalcima koji onjuše vinski čep pa tvrde da je miris preopor da bi to bila berba 1976., paze da li su tartufi preliveni šampanjcem dobro zapečeni, strepe da li je zubatac punjen sušenim okrajcima runolistovih cvjetova dovoljno sočan jer na terasi sjedi neki masterchef … Za to vrijeme Genijalci (s velikim G) s Boraje svoju ponudu baziraju na sočno pripremljenoj janjetini s kumpirima, kruhu ispod peke, miješanoj salati, gemištu i eventualnoj kafici da zadovoljnom gostu obrok bolje sjedne dva kila materijala koji je u zadnjih deset minuta unio u se. Vinska karta se svodi na domaće bijelo i domaće crno. Cijela ponuda stane u jednu SMS porukicu. I opet se traži mjesto više. KAD JAGANJCI UTIHNU… Većina finih, snobovskih večera sa pustim direktorima, ministrima i sličnim uglednicima počinje sa skupim aperitivom, gospodskim protokolom i savršeno dekoriranim stolom. Dvadesetak butelja kasnije domjenak je jednostavno osuđen na isprolijevane stolnjake, treskanje pepela u vazu i ruke dignute u zrak i revanje pretpotopnih hitova iz kataloga sarajevskog 'Diskotona'. Nakon početnog glumljenja finoće i ustručavanja u koju od četiri ponuđene čaša ulijevati vino, a u koju vodu na kraju se uzme boca pa se pije direktno iz ambalaže. Primitivizam at his best. KAD ZVIŽDALJKE UTIHNU Najbolji primjer je jedan poznati jadranski klub (tekst je iz 2012. - op. a.) Nakon svih mogućih eminentnih svjetskih D.j.-eva uprava je shvatila da većinu publike čine ženske bez sisa i brijači koji bi čvaknuli šaku eksova i eventualno naručili koji energetski napitak kako bi mogli partijati do jutra. I, normalno, pištati u one svoje blesave pištalice. Neki mudriji bi kantu s vinčinom ili bocu žestokog držali u bunkeru pa su svako toliko išli na svježi zrak. Od toga klubovi obično baš i nemaju neke koristi . Skupi diđejevi (od kojih i neki sa onim snobovskim prohtjevima tako tipičnim za, ah, velike zvijezde), a promet opao. Zato je u pomoć pozvalo srpske glazbene dive sa TV Pinka. Brijači su svoje odzviždali. Kako je bilo i planirano - promet je skočio za šesnaest milijardi posto. Hrvatska zlatna mladež se skupila dok si rekao keks. Skupa pića su se točila u potocima. Parada pijanstva i kiča. Doduše krajem sezone ugledni gosti su se malo opustili te omamljeni viskijem i mrskom im ćirilicom počeše vaditi pištolje i noževe pa se onako bećarski malo zasjeklo i zapucalo. Prvi put u svojoj slavnoj povijesti klub je zatvoren prije vremena. Da nije urnebesno bilo bi samo jako smiješno. I zato ću zauvijek voljeti opskurne buffete s pečenom janjetinom. Nema šminke, nema glume, nema laži! To je to! To smo mi! He, he, vidjet će još svijet tko smo mi. Sad kad nam budu pomagali da se izvučemo iz govana. Živjeli! |
