Linkovi


Free tracking counter



SPIGOVIH DVANAEST VELIČANSTVENIH


PRIČA O ONOM ANAGRAMU
VAPOR PARTY - GROOVE S OKUSOM SOLI
12 ČUDA OTOKA MURTERA
ŠEST NAJLJEPŠIH DALMATINSKIH PJESAMA

DALMATINSKI BLUES

DOBRA DUŠA JEZERSKA
KORIJENI

KREATIVNO LUDILO

PRVI DALMATINSKI PAJPER
OLTAR DEVETE UMJETNOSTI
KAD PETOGODIŠNJAK CRTA HENDRIXA

ONE SKROZ NEOZBILJNE ...

ZADNJA EPIZODA DUHA SA SJEKIROM

LJUBAVNE MINIJATURE

VIKI
KATJA




LINKOVI
TETA WIND
ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE
HARPPLAYER


'SPIG' - ov TOP 15

AC/DC
IT'S A LONG WAY TO THE TOP ...


ISOLA DEL MORTE CREW
VAPOR PARTY


THE BEATLES
DON'T LET ME DOWN


STRETCH
WHY DID YOU DO IT


UNITED SOUL ASSOCIATION
STICKY BOOM BOOM


BONGOS IKWUE
SITTING ON THE BEACH


BARRY DE VORZON
THE WARRIORS THEME


JIMI HENDRIX
VOODO CHILD


CRUSADERS
STOMP AND BUCK DANCE


THE HIGHWAYMAN
THE DEVIL'S RIGHT HAND


VAN MORRISON
THESE ARE THE DAYS


BRUCE SPRINGSTEEN
GHOST OF TOM JOAD


U2
WHERE THE STREETS HAVE NO NAME


PLAYING FOR CHANGE
IMAGINE


JOHN LENNON
WORKIN' CLASS HERO



SPIG

ponedjeljak, 30.11.2015.

DOBRA DUŠA JEZERSKA

Barba Ante je staja nedi sa strane.
U jednoj ruci dimija se 'York' u drugoj boca pive.
Mislim da se smija kao nikad u životu.
Onako ljudski i iz duše.
Da bi stvar bila još veselija livala je kiša i svi, koliko nas je bilo, držali smo otvorene lumbrele, gledali u pod i mučali.
Onda je puščani plotun zapara zrak o čega su se svi žegnili i okrenili glavu.
Barba Ante je mora isti čas biti i ljut i ponosan.
Ali nije.
Samo se smija ka nikad u životu.

HIDALGO GRE U RAJ

Bilo je to jako, jako davno.
Moga san imat deset - jedanaest godin.
Mater mi je ciloga života pričala o toj nekoj seriji 'Malo misto'. Pričala bi kako su oni nekad to gledali i kako bi ujutro svi u kancelariji di je radila pričale samo o tome.
Zna san ja tako i za Roka Prča i Anđu Vlajinu i Dotura i Bepinu i jedva san čeka ka će to čudo dojti na televiziju.
I došlo je!
Iako san bija mulac i dan danas se sićan kako se nisan moga načuditi kolika je ti Smoje morati imati muda kad je u doba najcrnjeg komunizma iša snimati 'Borbenu ponoćku'. Ali ipak o svi tih likova najviše mi se svidija Servantes.
Bija mi je nekako najbliži.
Kakav čovik!

Scena kad je izgorija u požaru i kad su ljudi koji su po njemu do tad pljucali mučali i gledali u prazno mi je bila i ostala nešto najjače što san ikad vidija u životu. Toliko jaka da san je specijalno za današnju štoriju iša malo prekrajat i zajebavat se jer je ka stvorena za ovi tren.



NAJLUĐA PRIČA O BARBA ANTI

Jedan naš čovik koji živi u Zagrebu je ciloga života predava u školi, a sad je u penziji. Iako je dobar ko kruv barba Ante ga nije volija, a kako je i barba Ante bija dobar ko kruv onda je to njihovo koškanje bilo presmišno.
Prije par godin za doček Nove godine,ka je prošlo po noća, naš je učitelj dobija na mobitelu poruku.
Na ekranu je pisalo ime njegova brata i ovaj se razveselija misleći da mu brat iz Jezer čestita novu godinu.

Stisnija je botun, a onda se žegnija.
Na ekranu je pisalo: ''Pederu!''
Nije prošlo po minuta,a stigla je nova poruka.
Ovi put još duplo žešća.
Pisalo je: ''Pederčino!''
Ljut ka pas okrenija je bratov broj i kad se ovaj javija prvo što je bilo je to da mu je veselo čestita novu godinu i poželija puno sriće i zdravlja.
Ovaj ga je ljuto pita koji mu je Bog i šta mu znače one poruke.
Ovaj se cili smeja: ''Koje crne poruke?''
''Pa one šta si mi sad sla?''
Brat mu je tad reka:
''A neman ti pojma.To biće barba Ante nešto traška po momen mobitelu....''

SVAKI GRAD UZ NAŠE MORE IMA SVOGA LERA

Barba Ante nije bija lero.
Bija je jako pametan čovik samo je ima nekog svoga ćuka u glavi koji nije bija nikakvo čudo.
Taj se ćuk zva alkohol. Svako jutro je na svojoj štaciji naslonjen na ponistru o Svetog Ivana pravija svoj šou.
Turisti su ga gledali u čudu, a on bi po cile dane slaga pive, piva, pušija, vika i svadija se sam sa sobom.
Dica su ga volila.
Misto ga je volilo.
Svi su ga znali.

Kad bi svaki od nas rano osta bez oca, kasnije i bez matere, ka bi svaki od nas živija sam ko pas, ka bi svaki od nas drža toliko toga na duši bez ikog bližnjeg da se olakša, ka bi se svako od nas raščepija ciloga života na ribi i na građevini i polako ali sigurno posta svjestan da će mu svaki preostali dan života biti najobičnije sranje, bez familje, bez blagdana, bez Božića, bez Uskrsa ... puka bi prije ili kasnije.
Svak bi puka u praznoj i besmislenoj rupi kojoj se ne vidi kraja.
Kažu da nada umire zadnja, ali ova njegova je krepala odavno.

Ima je doduše on šansu ko niko i možda je moga živit ko gospodin čovik, ali nije išlo.
Nije i jebi ga!
Ako bi mu neko i pružija ruku pomoći on je jednostavno nije tija primiti.
Diga je ruke i od sebe i od života, a cilo je vrime bija tu kraj nas.
Svi smo ga vidili, svi smo znali sve, ali nam nikome nije bija bitan.
Smijali smo se njegovim bazama jer je bija jako smišan.
Zabavan, pametan, duhovit, vridan.

I koliko mu se to motalo po glavi to samo on zna.
Sad ka nas je svih bacija u crnjak sad svi znaju sve.
Šta je tribalo i kako je tribalo.

Na njegovoj omiljenoj štaciji, a to je bila ponistrica od Svetog Ivana osvanile su kandele, par boc pive i par škatula 'Yorka'.



SUBOTA,30.11.2013.

Kiša je padala od jutra.
Ispo crikve se okupila masa svita.
U vrime ka nas je politika uspila razjebat da svi režimo jedni na druge ka divlji pasi barba Ante nas je taj kratki tren uspija spojit da dišemo ka jedan.
Da bar jedan dan budemo ljudi.
A to mogu samo najveći.
Bez obzira što su ciloga života bili mali.

Vojska mu je ka bivšem dragovoljcu ispucala zasluženi plotun.
Velečasni mu je kroz suze reka da nam oprosti ako smo ga bilo čim naljutili.
A onda je tišinu prekinija tihi jecaj mandoline.
Nakon prva dva tona san oma prepozna o kojoj se pismi radi i srce mi se raskrvarilo još više.
Ljudi su plakali i pivali na po glasa.
Jedan od onih trenutaka koji će nam svima ostati u srcu.
Zauvik.

Mislin da je barba Ante ovo stvarno zaslužija....



Ako ništa zaslužija je bar za ono kad smo jedno vrime skupa tukli batom po kamenu i sovali boge i svece ka bi nam puka tamo di ne triba.
Jer barba Ante je nekad bija težak.
Nekad naporan.
Ali cilo vrime toliko dobar u duši da se samo lud čovik moga ljutiti na njega.

Ostaće za sva vrimena
Dobra duša jezerska



- 20:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2015.

'SPIG' - ov GIFT SHOP (ultimativni vodič za blagdansko darivanje)

- 01:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2015.

U SLAST

DOBRODOŠAO U KLUB!

Tamo negdje krajem osamdesetih, kad je VHS čarolija sramežljivo pokucala na vrata bila je strašno popularna emisija koja se vrlo maštovito zvala 'Video klub'. Malo filmskih hitova, malo glazbe, malo soft pornografije, red video amatera itd ... itd ...
Koji je gušt bio gledati inserte iz najnovijih filmskih hitova. Majstori bi te tako fino navukli na film da za kupiti kino kartu nije bio nikakav problem satima čekati u redu.

Zadnjih par dana pogledao sam nešto filmova na Filmoviti i baš se mislim kako je to danas sve savršeno, ali za nas 40+ baš i ne. Da se razumijemo, sve je dovedeno do savršenstva - i HD slika i ton i titlovi, filmova kao u priči, kao da u vrt ideš ubrat pomidoru, par klikova, zavališ se u fotelju i guštaš, ali meni to i dalje nije to. Fali čarolije. Kao da otvoriš usta, a neko te drži za nos i žlicom ubacuje hranu. Nije to to.
I amen!
Jebi ga, odlazak u video klub (a kinu da i ne govorimo) je ipak bio svojevrsni ritual kojeg danas ne mogu usporediti ni sa čime.To traženje filma, rezerviranje, pa ti netko nešto odnese pred nosom, pa socijalizacija u vidu druženja s ostalim članovima videoteke, pa zaljubljivanje u osoblje (da, da događalo se i toga), pa pušenje i čekanje da netko vrati kazetu koju čekaš već tjedan dana, pa dizanje niskobudžetnog japanskog pornića u kojem se sat vremena neki kosooki idioti naganjaju s policijom radi neke droge, da bi na kraju pao seks s tim da su genitalije (ono zbog čega se filmovi takve vrste i gledaju, ne?) bile zamućene i prekrivene sa sivim cenzorskim krugovima. Cenzura, jel' te. Btw, film se zvao 'Ta mačka' i na rubu je pisalo 'porno' što je mom prijatelju Malom i meni bilo sasvim dovoljno.

Zanimljivo, ali tog ljeta sam na prepunoj ljetnoj pozornici navečer gledao Bon Apetit.
'U slast', alo?
Za one koji su 80 - tih bili istaknuti članovi Saveza socijalističke omladine i primjereni omladinci objasnit ću da je 'U slast' bila tvrda, ma najtvrđa visokobudžetna pornjava snimljena 1980. u režiji Chucka Vincenta. Protagonistica je Faith (čiju ulogu tumači Kelly Nichols), vlasnica malog restorana koja, pritisnuta financijskim problemima, pristaje na okladu prema kojoj bi trebala zaraditi 250.000 dolara ako u pedeset dana uspije spavati s deset najvećih ljubavnika na svijetu. Film se zbog relativno visokog budžeta, međunarodnih lokacija i truda uloženog u scenario često navodi kao jedan od primjera američkih porno-filmova karakterističnih za Vincentov opus, odnosno tzv. Zlatno doba pornografije.
Do dana današnjeg mi nije jasno kako se tako nešto moglo naći na rasporedu dalmatinskih ljetnih kina u prime timeu u srcu sezone, ali eto, našlo se. Kurci i pizde dužine četiri metra u krupnom kadru pred krcatom ljetnom pozornicom, a ja i društvo svi do jednog maloljetni i prodalo nam kartu bez imalo problema.
Mislim da se takve scene ne mogu više ponoviti ni u najluđoj mašti.



Za one koji žele znati više moram napomenuti da se jedna od nebitnih jebulja u filmu zvala Samantha Fox što je distributer mudro iskoristio i njeno ime prefrigano stavio na plakat. Prava Samantha Fox je inače poznata pjevačica koja će u glazbenoj antologiji zauvijek ostati upisana zlatnim slovima. Naime, tijekom njenog ondašnjeg burno najavljivanog 'velikog' zagrebačkog koncerta jedan se momak uspio izmigoljiti redarima, popeti na pozornicu i ući u povijest uhvativši pjevačicu za sisu.
Za sve kojima se diže kosa na glavi od pomisli na ono što je bilo prije neka pogledaju kako gospođa Samantha Fox izgleda danas. Više seksualne privlačnosti ima u onom drvenom konju za pilati drva, ali nema veze.




GLAVEŠINE 'UNIVERSALA' U LJUBLJANI

Nego vratimo se mi na VHS.
Jednom sam, sjećam se, dignuo film na čijoj je naslovnici ogromnim slovima pisalo Stallone da bi se pola sata kasnije nakon guranja kazete u reproduktor ispostavilo da nije u pitanju Sly nego neki lik Frank Stallone koji sa Rambom ima veze kao i pjevač grupe 'Opća opasnost'. Bolje i on nego Samantha Fox. (ne znam baš, reći će netko)

U vremenima u kojima se trenutno nalazimo (ne sad, nego onda, naučite se više pratiti autorov tijek misli, pizda mu materina) svi su gradovi, sela i zaseoci imala hrpu videoteka. Znaš ono, neožbukana garaža od sivih bloketa, kraj garaže stojadin bez kotača s ulubljenim krovom, kraj vrata parkiran spušteni golf dvojka s naljepnicom 'Kenwood', pred 'videotekom' dva ripaša u zelenim spitfajericama, a iznad vrata neonska lampa na kojoj su izolir trakom izvedena slova VIDEO CLUB 'OSCAR'.
Trebao se zvati CANNES, ali takav ima u susjednom selu.

Jedna od najvećih i najpopularnijih videoteka u Ljubljani nalazila se na glavnom ulazu u kino 'Union'. Da bi stvar bila još luđa bila je unutar zgrade i u nju se ulazilo iz kino dvorane (?). Mislim da Vas neće začuditi ni podatak da se u dotičnoj zgradi još nalazilo sjedište Ljubljanskih kinematografa.
I sve je to super funkcioniralo. Kino krcato - videoteka krcata - sve do jednog lijepog dana dok se ispred vrata nije parkirao jedan veliki lijepi auto iz kojeg su izašli neki strani ljudi.
Bile su to velike face iz 'Universala'. Došli baje iz bijelog svijeta na pregovore s upravom ljubljanskih kinematografa o prodaji novih filmskih hitova.
Sve bi bilo super da nisu skužili da se svi ti njihovi hitovi uredno nalaze u piratskoj videoteci, da se uredno iznajmljuju na očajnim piratskim kopijama i da oni te svoje usrane filmove mogu prodavat kao najnovije hitove eventualno papcima u New Yorku i Los Angelesu, ali ovdje gdje ih svaka neožbukana garaža od sivih bloketa koja drži do sebe već odavno ima u ponudi to i nema baš nekog smisla.

Oni kao donijeli neke hitove, a kazete s tim istim filmovima se u nas od pustog gledanja već izlizale
'Universalovci' su popizdili i normalno, dali ultimatum da se videoteka zatvori ...
Baš čudno.
Ne znam za Vas, ali meni je to genijalno.

O STRIPOVIMA S LJUBAVLJU

Inače, nit vodilja za ovu epizodu uopće nije bila priča o videu, ali me baš dobro krenulo.
Tok svijesti u petoj brzini. Provjereno.
Danas sam u Splitu vidio tri školska mulca cca desetak godina kako sjede na zidu i svi do jednog gledaju u mobitel. Ne gledaju - bleje. Hipnotiziralo ih. Djeca obično znaju jedna drugima pokazivati gdje, šta i kako igraju, ali ovi čak ni to. Svaki u svom svijetu. Tri mala zombija. Igraju igrice i nije ih briga za čitav svijet. Da im daš 'Čovječe' ili 'Monopoly' rekli bi 'Kakva je to igra koju preko noći ne treba puniti na struju?'
Garantiram.

Kako je ona vječita tema o tome kako smo mi nekad, nešto ... bla ... bla ... već dokurčila odmah prelazim na stvar. Gledajući te klince sjetio sam se sebe u njihovim godinama.
Najsretniji sam bio kad bi pala kiša. Ono, baš, jesen, pljuščina, kondenzacija kapljica s unutrašnje strane prozora, susjed s petog sada 45 minuta vergla svog 'Princa' ... i onda bi se odjednom spojilo nebo i zemlja. E tad sam ja bio svoj na svome.



Kako je ovaj čovjek kojeg sam u Splitu čekao kasnio jer je išao na pumpu uzeti gorivo, a doma zaboravio novčanik, pa nije imao čim platiti pa je išao doma po novce pala mi je na pamet super ideja.
Kad dođem doma napisati ovako na brzinu par redova o VHS - u i par redova o stripovima.

Tek tako radi osvježavanja kolektivne memorije kontaminirane gadarijama koje nam se tek spremaju.
(Volio bih da nisam u pravu, ali vidjet ćemo ...)
Dakle, odlučio sam pročačkati po memoriji i izabrati par najjačih stripovskih momenata koji su me oduševljavali u vrijeme dok sam bio uzrasta kao ovi mulci na zidu. Glupo, blesavo, infantilno, ali kako par Vas ovo još uvijek čita znači da Vam se sviđa. Jebi ga ...
Za sve one koji su na Facebooku toplo preporučam da ukucaju 'Strip utopija'.
Pravi, pravcati trijumf utopijskog mazohizma. Ja ne znam da li ti ljudi koje rade takve stvari šta zarađuju jer za skenirati tolike puste stranice trebaš stvarno biti dobro blesav (ako od toga nema neke zarade, ma i ako ima isto trebaš biti blesav).

Normalno da je donji pregled sklepan na brzinu jer bih samo iz 'Alan Forda' mogao u jednom dahu nabrojati deset antologijskih scena, ali nema veze. I ovo je OK.

Do pojave
ALAN FORD - SUPERHIK


O pretincu za maslac nije potrebno trošiti riječi. Nezaobilazni dio svakog sretnog odrastanja na ovim tužnim prostorima.
Za one koji žele znati više toplo preporučam ovaj link. Zabava i tamni podočnjaci zagarantirani.

ALAN FORD






LUCKY LUKE - SUDAC ROY BEAN

Ovo je i dan danas zakon!
Lucky Luke ili 'Talični Tom' kako smo ga mi poznavali dolazi u grad u kojem je šerifsko mjesto zauzeo teški kriminalac Roy Bean. Royu ovaj ide strahovito na živce i uporno traži neki razlog da privede pred 'lice pravde'. Kad ga je napokon uspio osuditi odrapio mu je kaznu koju uvijek rado citiram.





BLEK - SARATOGA

Imao sam samo deset godina kad sam uočio da je Veliki Blek jedna velika, velika glupost.
Zanimljivo, ali skupljali su ga isključivo tudumi i dečki slabijih kongitivnih sposobnosti. Ovo je scena koja je zauvijek ušla u anale i neobično mi je drago što sam je nakon 30 godina ponovno vidio.
Nakon ovog mi više niti jedan film o James Bondu niej bio smiješan ni naivan.




Pozdrav
Maurice

- 14:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 13.11.2015.

POSLJEDNJA BOCA 'PIPIJA'

TROGIR, TRGOVINA RIBOLA
04. 11. 2015.
21:15
TAMAN ZATVORILO

Zatvoreno.
Jebi ga, rade do 9.
Pored mene neki upaljeni auto i u njemu momak čeka mater, ženu, curu ... pitaj Boga. Odmah kraj ulaza otvorena vrata kancelarije i čuju se ženski glasovi. Idem probat pokucat' pa šta bude. Znam da će ženske prvo pomislit da je neki đanki zaboravio kupit' cigarete, ali šta je tu je. Kucam. Ništa. Iz kancelarije se frekvencija glasova uopće nije promijenila. Kucam po drugi put. Između polica se pojavljuje neka gospođa. Nije ni svjesna da je upravo ušetala u sam uvod današnje epizode i ušla u povijest. 'Kojeg vraga 'oćeš?', čitam joj po izrazu lica.
- Oprostite - rekao sam - da li možda držite 'Pipi'?
- A? - reče ona vidno zbunjena.
- Pipi. Narančadu. - kažem, prinosim palac ustima i naginjem glavu kao da natežem iz boce - za pit', za pit', e!
- Aaaaaaaa - reče ona - Pipi? Nema, nema Pipija - i počela se smijat.
- Nueeeeš Pipi više nid' nać - začuje se iz kancelarije - Nuema t' više Pipija. Piš' kuč propalo je - i počne se grohotom smijati.
Smijem se i ja, ali ne onome što je rekla, nego zato što se teta kraj polica odvalila tako smijat' da to nisu istine. Smije se ona, smije se ova iz kancelarije, počeo se smijat i momak u autu. Sve se smije.
Kako i ne bi.

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!

Kao što Vas vjerojatno za to zaboli pišo zadnjih desetak dana sam već četiri puta bio u Splitu. Inače, otkad znam za sebe Split mi je oduvijek bio sinonim za hedonizam, zajebanciju, zdravi humor i brkove od macchiata na gornjoj usni. Što bi Balašević na početku koncerta rekao 'Splite, ne zna čovjek dal' si praznik ili grad'.



Doduše, ove moje asocijacije datiraju iz onih turobnih vremena u kojima je 'Hajduk' bio sinonim za europski nogometni klub, 'Jugoplastika' prvak Europe i vremena u kojima bi najblesavija pjesma izvedena na splitskom festivalu bila bolja od 90% današnje zabavnoglazbene produkcije, ali nema veze. Volim Split i gotovo.
Savršeno sam svjestan da splitska sadašnjost nema veze s onim zbog čega mi je srcu drag, ali ni to nema veze.
Volim ja i Rijeku i benkovački sajam, a današnji Split je negdje između. S tim da ipak malo više naginje na ovo drugo.




Nego da ne bih ja puno filozofirao (mada moram priznati da sam u prethodnim odlomcima nanizao par stvarno odličnih rečenica) predlažem da nastavimo potragu za 'Pipijem'.
Šanse za naći ga su minimalne, ali u tome je draž.
Inače, 'Dalmacijavino' je prateći suvremene hrvatske gospodarske trendove početkom ovog mjeseca propala ... Šteta, jer mi se ova utopijska vijest od prije dvije godine jako, jako urezala u sjećanje ...

JUTARNJI LIST
20.07.2013
Stečaj Dalmacijavina doista se pretvorio u lijepu priču, u fenomen rijetko viđen u Hrvatskoj, u kojem se jedno beznadno propalo poduzeće diže iz pepela, u kojem se pokreće proizvodnja, isplaćuju plaće, odjednom se stvara dobra kolegijalna atmosfera, a do tada borbeni sindikat svog stečajnog Pericu M.- hvali na sav glas!

DVIJE GODINE I PAR MJESECI KASNIJE ...

04.11.2015
Radnici splitskog Dalmacijavina, njih nešto manje od 300, od prosinca će najvjerojatnije na Zavod za zapošljavanje jer je stečajni upravitelj Perica M. naložio gašenje pogona.



Najluđe u cijeloj priči je što će se 'Pipi' i dalje proizvoditi, ali u obližnjim Grudama (ne znam zašto, ali odmah se sjetim one lude priče od prije desetak godina kad su strojevi za preradu ribe iz komiškog pogona 'Neptun' prebačeni u obližnji Niš kako bi ovi tamo prerađivali ribu iz obližnjeg Maroka, ali je prateći moderne srpske gospodarske trendove, kao i kod nas, sve relativno brzo otišlo u pičku materinu)

---------------------------------------------------------------

TRGOVINA STUDENAC, SPLIT 3
06. 11. 2015.
16 : 30

- Dobar dan!
- Dobar dan!
- Imam jedno smiješno pitanje? (pokušaj da se bude simpatičan)
- Recite!
- Držite li možda 'Pipi'?
- Ne, nemamo, Pipi, ali evo tamo Vam je polica sa sokovima pa .... bla, bla ...

----------------------------------------------------------------

ZADNJA 3 CD - a

Jedan sam od rijetkih ljudi koji se točno sjeća koja su zadnja 3 CD - a koje je kupio u životu. Probajte se sjetiti sami i vidjet ćete da nije jednostavno. Ne bih to ni spominjao, ali kako je povezano s današnjom epizodom nisam mogao odoljeti. Dakle zadnja 3 CD - a koje sam kupio u životu kupljena su u dva navrata na rasprodaji u LIDL - u davne 2008. Cijena je bila smiješna i obrnuto proporcionalna kvaliteti glazbe utisnute na njihove brazde. (Da li se glazba na CD - ima utiskivala na brazde kao na ploči u biti nemam pojma, ali to nije ni bitno jer u protivnom prethodna rečenica ne bi bila toliko lijepa.)

Radilo se o onim vremenima kad je stari morski vuk Oliver Dragojević reklamirao smrznutu ribu iz LIDL - a i kad se u spomenutim trgovinama njegova cjelokupna diskografija mogla kupiti za samo 29 kuna po CD - u. Oliverov 'Galeb' i kadrovi trgovačkog centra su se stvarno lijepo poklopili. Pjesma kao da je dobila neku novu dimenziju. Kao da letiš. Kroz prozor.




Iz istog razloga zbog kojeg sam po butigama tražio 'Pipi' kupio sam i prva tri Oliverova albuma. Po mom skromnom mišljenju ovaj treći spada u TOP 5 najboljih albuma u cjelokupnoj povijesti glazbe s ovih prostora.



FINALE
SPLIT 3
12. 11. 2015.


Zašto 'Pipi'?
Pa, eto!
Poanta cijele priče je u tome da je tvornica 'Dalmacijavino' propala, a ja nikad, ali baš nikad u životu nisam probao kakav je okus jedine autentične dalmatinske 'Fante'. Znam da zvuči nevjerojatno, ali to je živa istina. Sad kad znam, mogu reći da i nije nešto i da ima okus razrijeđenog sirupa od naranče u kombinaciji sa nekom jakom mineralnom, ali to ne umanjuje snagu simbolike koju za mene ovo piće ima.

Mokre sise Ane Sasso, Hajduk koji ruši sve pred sobom, Oliver koji je na prvih par albuma ispisao 2/3 dalmatinske 'best of' pjesmarice i bezbrižni dani djetinjstva.
Zakon!

Iako ovo moje traženje izgleda kao neka spektakularna akcija većinom se radilo o ubijanju dosade kad dođeš negdje 45 minuta prije nego što bi trebao, a prestao si pušiti pa ti se ne sjedi bez veze i ne pije besmislena kafa.

Kako se većina posjeta Splitu svodi na obilazak trgovačkih centara i eventualni posjet Rivi ili šetnji kroz Dioklecijanovu palaču moram priznati da je fora šetati po betonskoj šumi Splita 3. Netko je lijepo primijetio da je u pitanju pravi socijalistički downtown pun trgovina od kojih danas većina zjapi prazna i izgleda totalno out.

Još su mi rekli da je većinu tih stanova i onda i danas nastanjivala vojska i raznorazne udruge.
Negdje dolje na samom dnu ulice stajao je znak 'Ribola' - 10 m lijevo. Neki opskurni dućančić stisnut između betonskih zidova. Mjesto savršeno za pogledat lijevo - desno dal' te netko gleda, popišat' se i pobjeći ća.
Idemo probat!

- Dobar dan, odnosno večer!
- Dobra večer! - reče prodavačica.
- Imate li možda 'Pipi' - rekoh.
- Da, ima! - reče ona kao iz topa.
- Ima! - ne mo'š virovat.

Stali smo ispred police i tužno konstatirali da su male boce zauvijek netragom nestale, ali zato je na donjoj polici sa jumbo bocama ponosno, između 'Orangine' i 'Cokte', stajala ona.
Posljednja dalmatinska 'Pipi'!
Velika da veća ne može bit.'
2 litre!
Karta za vremeplov!
Proustov kolačić!
Dokaz da se u Splitu nekad nešto radilo!
Font iz vremena kad riječ 'font' nije ni postojala i riječ 'narančada' koju koriste još jedino ljudi stariji od 70 .
Simbol vremena u kojem se obilazak Poljuda školskoj djeci nije naplaćivao 20 kuna po glavi kao danas.
Zakon! Zakon! Zakon!

Moja je!

(tu je sad kao trebala stajati slika najobičnije plastične boce soka od 2 litre, ali nadam se da mi nećete zamjeriti što mi se ne da zajebavati s time)


Postoji i jedna zanimljivost vezana za dizajn etikete, a svi koji žele znati više nek obavezno kliknu na donji link. Stvarno je baza!

PIPI

Pozdrav!
Maurice

- 19:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2015.

VIKI

ODLUKA

Moja mater mrzi cigarete.
Ne može ih smisliti. Sjećam se da smo se radi tog mog pušenja znali svađati da bi se treslo pola nebodera. Zadnjih pola godine mi nije prigovorila ni jednu jedinu riječ. Da bi stvar bila još bolja počeo sam pušiti u sobi. Na noćnom ormariću pored nekoliko kutijica tableta za smirenje stoji pepeljara. Obavezno krcata. Pravo da Vam kažem i meni kao pušaču taj smrdež nekad ide na živce, ali nije me briga. Koliko je sati? Ponoć. Mislim da je sad vrijeme za ovu žutu, ima neko glupo latinsko ime, ne da mi se ni pokušavati zapamtiti ga. Žuta me smiri još najbolje. Kaže doktor da ovo kroz šta prolazim nije ništa čudno, ali meni je on blesav. Vidi se da mu svi mi sa zdravstvenim knjižicama idemo na živce. Da je pametan imao bi čovjek privatnu praksu kao i svi normalni doktori. Bolnice su ionako postali info pultovi na kojima te upućuje da odeš kod privatnika.
Psihijatar kojeg pokriva socijalno? Zvuči dosta blesavo.
Kako taj može pomoć bilo kome?
Pijem tabletu. Ima gadan okus. Težak život nas manijaka, šta ćeš?
Čujem da u dnevnom boravku još bruji televizija. Mater je kao i obično zaspala gledajući je. Nikad ne znaš da li ona gleda TV ili obratno. Moram je ići probuditi i otpratiti u krevet. Kad bi ona samo znala koliko mi je žao, ali ne mogu si pomoći. Ja to jednostavno moram napraviti. Svjestan da sam do kraja uništio i nju i sebe. Lako je doktoru pričati gluposti. On mene trpi par sati tjedno, a ja samog sebe već pola godine. Šta pola godine, cijeli život. To je jedan bolni grč koji ne prestaje. Osim te dvije godine dok sam bio s Viki.

ISPOVIJED

Svaki put kad bih počeo odmotavati film shvatim da mi je većina te večeri negdje isparila. Imam neke flešbekove koji mi zagriju dušu i srce, ali činjenica je da mi fali jedno dobra četiri sata života. U biti možda i najljepši dio života, a ... nema ga. Ispario. Sve je to od lošeg vina.
Bila je subota. Kažu da je subotom glupo ostati doma. Onda izađeš. U kafić gdje izlaze svi. Slušaš muziku koju ne voliš, pozdravljaš ljude koji ti idu na živce, slušaš priče koje ti se ne slušaju i, normalno, ločeš. Par puta sam pokušavao objasniti dečkima da je meni puno bolje kad ostanem doma, napravim si kokice i gledam televiziju, a oni su me uporno pokušavali ubijediti da baš to nije normalno. Ajde dobro. U ova tri sata sam popušio pola škatule duvana, šank je mokar od prolivene pive, dim u zraku možeš rezati škarama, a konobar ima toliko posla da pomalo tilta. Iz zvučnika nabija Rozga i sad se svi nešto uvijaju, pjevaju i dižu ruke. Al' se zabavljamo u pizdu materinu. Kao vatrogasna zabava u Gračacu 1966.

U biti ta scena kad je cijeli kafić počeo skakati na Rozgu je i zadnje čega se sjećam. Iduća scena smo Viki i ja kako sjedimo na zidu iza kafića. Da li je ona prišla meni ili ja njoj nemam blage veze ni dan danas. Ona je kasnije tvrdila da sam ja izašao pišati, došao do nje i počeo razgovarati. Meni to ne drži vodu jer je tako nešto kod mene nezamislivo. Doduše, nakon par litara alkohola čovjek se opusti. Te je večeri bila s prijateljicom koja je tu došla radi nekog tipa koji vozi crvenog pasata, a ona je kao i ja umirala od dosade. Kaže da sam joj ispričao par tragikomičnih viceva i da sam joj bio simpatičan koliko sam izgledao jadno.
E, sad kako netko može biti simpatičan i jadan istovremeno nemam pojma.
Eh, da!
Kao što rekoh iduće scene se sjećam jako dobro. Viki i ja sjedimo na zidu i ja pričam. Pričam. Pričam. Pričam. Prvi put mi se u životu dogodilo da sam nekom otvorio dušu i srce, a da taj netko nije počeo kolutati očima. Na prvom spoju muškarac obično nastoji ostaviti dojma frajera i alfa mužjaka, ali ovo nije bio nikakav spoj. Znam da to zvuči nevjerojatno, ali eto nekad se zvijezde tako spoje da i nemoguće postaje moguće.

Bio je to slučajni susret jednog 25 - godišnjeg seljačića i jedne nesigurne cure kojoj je više od svega trebalo neko rame za plakanje. Našla krpa zakrpu. Neću Vas previše daviti koji su to problemi nju mučili jer sam ionako dosadan. Sjećam se da sam joj pričao kako su mi mater i otac razvedeni. Kako nas je otac napustio kad mi je bilo samo deset godina. Otišao je u Njemačku i više se nikad nije javio. To mu je bio jedini pametan potez u životu. Ostavio mater samu s mulcem bez da je rekao 'doviđenja'. Kažu mi neki rođaci da me je prije nekoliko godina htio posjetiti, ali mislim da bi mu to bilo zadnje šta je napravio. Nakon njegovog odlaska mater se preporodila jer ju je maltretirao od jutra do mraka. Bio sam jako mali, ali i dan danas se sjećam koliko sam puta slušao njihovo urlikanje i nakon toga bih se popišao u krevet. Mene je isto znao udariti i ja sam non stop mislio da je to zbog toga jer sam nešto krivo napravio. Nastavak znate. Slaba koncentracija u školi, pa zajebavanje od strane vršnjaka, pa odlasci psihologu, pa povlačenje u sebe, pa crteži u kojima je otac išaran crvenim flomasterom, pa odlasci psihologu, pa mučenje malih mačaka, pa odlasci psihologu ...
Viki me cijelo vrijeme slušala i to mi je bilo čudno. Cure su me obično ignorirale. Kroz glavu mi je prošlo da je možda luda, ali ispostavilo se da nije.

Valjda se u životu stvarno ponekad te zvijezde poslože i nemoguće postane moguće.

NESREĆA

Tri su sata ujutro.
Ne spavam. Žuta me ovaj put nije smirila. Cijelo vrijeme razmišljam o onoj rakiji u špajzi. Za početak palim cigaret. Jebo te psihijatar preko socijalnog. Zbog socijale ljudi najčešće maknu sa živcima, a sad bi nas socijala izliječila. Neće ići. Znam da će moja mater nakon sutrašnjeg dana biti gotova, ali ne mogu si pomoći. Ako to ne napravim napravit ću nešto sebi, ali zapravo ... zamršeno je to. Žuta ili rakija? Ionako neću zaspati.

Viki i ja smo bili u vezi pune dvije godine. Ne samo da je bila zgodna i pametna nego je imala i to lijepo ime - Violeta. Svaka čast svim Bosiljkama, Vericama i Stanama, ali šta nije ljepše kad ti cura ima tako neko seksi mačkasto ime? Na jumbo plakatima se još nikad nije pojavila neka debela i prištava žena iznad koje bi pisalo 'Bosiljka Vam preporuča .... ' ... nemam pojma što sam htio reći.

Nekad smo znali sjesti na klupu u parku, zagrliti se i - šutjeti. Bez drpanja, bez žvaljakanja. S vrijemena na vrijeme poneki poljubac. Sjediš i šutiš. I dobro ti je. Kažu da je vrhunac odnosa između dvoje ljudi kad su zajedno, kad šute i kad se pri tom osjećaju dobro. Znali smo se mi i valjati do zore, a znali smo jednostavno - šutjeti. Ko dva luda.
A onda se dogodilo ...

Zašto smo se te večeri Viki i ja posvađali nemam pojma. Ona nije uspjela dati neki važan ispit, a mene su iznervirali na poslu. Ah, da, Viki je od mene bila mlađa četiri godine i studirala je onu ... onu ... defektologiju. Ja sam vozio kombi za jednog privatnika i ... nisam se žalio. Plaća je bila ajme majko, ali tip je za mene bio skroz fer i korektan ili ja nisam bio ni svjestan da me iskorištava. Gleda te ko ljudsko biće i daje ti plaću. Kud ćeš više? Uglavnom te večeri mi smo se prvi put u životu posvađali. Nakon dvije godine. Onako, bez nekog razloga, riječ po riječ. Rekla mi je da joj ne treba neka pizda koja non stop sažalijeva sama sebe, a mene je to izbacilo iz takta. Ostavio sam na stolu 20 kuna za piće, sjeo u auto i otišao.
Šta se dalje točno dogodilo pisalo je u novinama.
Istina je da je Viki prelazila cestu na mjestu gdje nije bilo pješačkog prelaza, ali istina je i da je to govno vozilo duplo više nego je dozvoljeno. Kroz centar grada. Pijano. Zlatna mladež. Godina osamnaest. Ponos metropole. Dužina auta obrnuto proporcionalna inteligenciji. Tata ugledan. Stupovi ovog promašenog društva. Zato se i ljulja kad su mu stupovi takvi.

Kad mladom i depresivnom čovjeku iz života nestane osoba koja mu je bila jedina svijetla točka posljedice znaju biti strašne. Kad te odjednom obleću neki novinarski lešinari, kad ti se ime poteže po novinama, a ti to ne želiš to također zna izazvati traume.
A kad otac tog divljaka kao bogata, ugledna i utjecajna osoba uspije isposlovati da njegovo čedo prođe s godinu dana uvjetne to te najčešće slomi do kraja. Ljudi su mi govorili da bi ga oni tužili, ali to su ionako budale koje ne žive u stvarnosti. Kako možeš tužiti nekog tko te jednim pritiskom na dugme izbriše kao da te nikad nije bilo. Ti si za njega ništa. Otirač za noge. Govno iz nosa.

I onda plačeš, pa miješaš žutu s alkoholom, pa noći probdiješ pušeći na prozoru. I misliš. I misliš. A kad čovjek puno misli to nikad ne završi na dobro. Zrno po zrno - pogača. Misao po misao - ludnica. I to ludnica preko socijalnog. Ako je u tebi još koje zrno razuma poludićeš sto posto.
Stručni savjeti tvog blesavog doktora te pomalo i zabavljaju. Grupne terapije. ''Dobar dan, društvo, cijeli život mi je jedna velika trauma, a nedavno mi je djevojku autom zgazio pijani mulac i njegov tata je potplatio suca da ga oslobodi i sad meni doktor daje neke žute tablete da me to prođe pa sad ja to pričam Vama kako bih opet postao normalan.''

Glupo. O tome misliš i danju i noću, proždire te, znaš da nije normalno, ali ne želiš si pomoći.
Oni nemaštovitiji u tim trenucima dignu ruku na sebe, ali meni to ne pada na pamet.
Sve dok imam još dvije kutije žutih.
Ja pijem da zaboravim.

KORAK DO PROVALIJE

Za pelinkovac kažu da je zadnje utočište pijanaca. Ne znam da li je to istina, ali znam da mi paše. Prevelika je konfuzija u glavi. Treba malo posložiti misli. Dan je idealan za ... nemam pojma što.

PONOR

- Gospodine direktore, ovdje je neki mladić! Josip. Kaže da ima zakazano.
- Kakav Josip? Ima li taj mladić prezime? S kim je on to zakazao? Marija, jebem te blesavu, pa ti kao da si sa grane sišla.

Odgurnuo sam Mariju. otvaram vrata prekrivena debelom crvenom kožom. Na stolu mu je slika samog sebe kako igra tenis. Takvi su mi najdraži. Stupovi društva.

- Šta ti oćeš? - rekao je, onako bahato.

Skačem preko stola, hvatam ga objema rukama za glavu. Lete oni papiri, penkale, vaza s cvijećem. Bahatost je nestala u trenu. Svi su oni jaki dok žive u uvjerenju da im nitko ništa ne može. Opire se. Lovim ga za vrat. Vrat mu je kratak i debeo. Krklja. Stežem sve jače i jače. Bez ijedne jedine izgovorene riječi. Marija vrišti. Zove upomoć. Probit će mi uši. Osjećam da me to puni nekim nakaradnim zadovoljstvom. Ovu sam scenu u zadnjih pola godine toliko puta prosanjao da imam osjećaj kao da je deža vu. Ja trenutno ne davim čovjeka. Ja čistim zemlju od otpada.

Koliki pizduni svakodnevno spominju neka otvaranja Golih Otoka, streljanja i linčovanja, a onda se pokriju ušima i cijuču po kafićima. Svi bi prosvjedovali i palili, a ne da im se jer baš sad ima dobra utakmica na televiziji. Revolucija će početi čim završe dobre utakmice na televiziji.Već dvadeset godina svaki dan su dobre utakmice na televiziji. Jebem li ti više dobre utakmice na televiziji. Umjesto revolucije radije se materi viri ispod poklopca da vidi što ima za ručak. Nemojte me zajebavati.

U kancelariju ulijeću neka dva tipa. Čujem Mariju kako vrišti kao da je kolju. Dobro joj je rekao ovaj papak. Stvarno je blesava. Od vrištanja, histerije i plakanja razmazala joj se maskara. Liči na strašilo.
Majmuni su me zgrabili i uspjeli odvojiti od gada. Ovaj na podu plače i krklja. Urlam, pljujem, iz nosa mi curi krv. Pokušavam se otrgnuti. Jednog sam uspio udariti šakom u zube. Pada na stol. Pada i slika na kojoj šef igra tenis. Razbila se. Ovaj drugi mi prilazi s leđa. U ruci ima neku palicu.
Tup udarac i .... mrak.



- 18:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Travanj 2019 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv