SPIG
četvrtak, 23.04.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK 16th ANNIVERSARY (part 3)
|
Gdje smo ono stali? Aha, kod pijanih Crnogoraca koji su nam rekli da je kladionica kod njih glavna gospodarska grana. Od tih anegdota iz 'Seja' još bi vrijedilo spomenuti nezaboravni trenutak kad je naše malo misto pohodila gospođa Jadranka Kosor. Tom prilikom u restoranu je bila organizirana prigodna večera. Parking je bio krcat crnim mercedesima i Audijima, a na pragu ih je dočekao garavi domar s crvenom pregačom 'Franck' i cigaretom za uhom. 'Dobro nam došli, dragi naši!', rekao je, a jedan od bodyguardova je pitao nekog od osoblja:'Tko je ovaj?' 'To je naš domar!' 'Makni ga, molim te, da ga ne vidim!' VIVA LA FRANCE! ........................................................... Kad čovjek prijeđe 65 godina treba ga - ubiti. JAPANSKA NARODNA POSLOVICA ............................................................ Ovu japansku poslovicu ne bi trebalo uzimati preozbiljno, ali činjenica je da kod nas jako, jako puno starčadi živi ispod granica ljudskog dostojanstva. 40 godina radnog staža dosta često pretvori se u penzijicu dostatnu, eto, da ne umreš. Oni sretnici koji imaju malo veća primanja svoju jesen života najčešće pretvore u iščekivanje smrti, pomaganje nezaposlenoj djeci i unucima ili kupovanju pijeska i cementa u doživotnom betoniranju nečega. Uživanje u starosti najčešće - nula bodova. Zato mi je neobično drago da smo te davne 2002. upoznali kako žive i uživaju francuski umirovljenici. Jedna velika francuska turistička agencija nekoliko puta godišnje svojim umirovljenicima iznajmljuje kampere (!) i kako je riječ o ekipi od 65+ probajte zamisliti kako Vaši baba i dida sjedaju u kamper i u dva tjedna naprave đir od Francuske do Turske. Ili bi Vam rekli da niste normalni ili bi cijenu aranžmana preračunali u pijesak i cement i zaključili da je ovo potonje ipak najbolje uložen novac. Uglavnom, našim je frenč penzionerima omiljena štacija Betina. Tu parkiraju kampere (!), prošeću do restorana, a tamo ih čeka fini riblji meni i 'Razvaljeni prizidak'. Ni sam ne znam koliko je grupa dosad prošlo (Bog ih blagoslovio), ali svaki put me najviše zabavi onaj trenutak dolaska kad mi sviramo 'Splitski ples' i kad svi do jednog izvade mobitele, kamere, fotoaparate i kad to počne blicati kao blesavo. Tad se osjećam kao primati u Maksimirskom ZOO - u.. Pizdim bez veze, normalno da nam je drago. Jednom prilikom bio je jedan starčić koji me neodoljivo podsjećao na Asterixa i nikad neću zaboraviti njegovu facu kad smo počeli instrumentalno svirati jedinu francusku pjesmu koju znamo. Nastao je opći delirij. Zanimljivo je, ali nakon početnog čuđenja svi pjevaju kao jedan. Zadovoljni oni, zadovoljan gazda, a nama je uvijek dobro. LONDONAC NA LIGNJAMA Nevezano za Francuze sjetio sam se još jedne fantastične anegdote koju jednostavno moram spomenuti. Jedne ljetne večeri prije nekih desetak godina u trgovinu u kojoj sam tad radio ušao je neki starčić. Namirisan, zalizan, bijele čarape, bijele špagerice, bijela majica i bijele hlače. Progovorio je na nekoj čudnoj kombinaciji engleskog i staro murterskog. Moj tadašnji kolega Nikola koji je svakog oslovljavao sa 'di si sokole' pa je postao Niko Sokol se obratio stračiću, a ovaj ga je pitao ono klasično 'a čiji si ti'. Onda su se njih dvojica raspričali dobrih 20 minuta o tome kako je on pred jedno 40 godina otišao iz Murtera, kako živi u Engleskoj, kako mu je tu baš lipo, kako on nije ima pojma da se Murter ovako razvija++++ i na samom kraju razgovora rekao je nešto čemu se smijem i dan danas. Potapšao je Niku Sokola po leđima i rekao:''Ajde dragi, buaš mui je druago dua smo se vidil, a suad iden na lignje!' Niko ga je pogledao u čudu:'' Lignje? Ali puše Vam! Sumnjam da ćete išta uvatiti!' 'Stari se nasmijao: 'Ma idem tu u restoran na lignje!' DOPUSTI DA TE NAJEDEM I NAPIJEM PA TEK ONDA PIŠI Jedan od mokrih snova svih svirača koji drže do sebe je sviranje ljudima kojima novac ne znači ništa. Na 'SPIG' - u je već spomenuta legendarna priča kad su dva tipa jednom bivšem frćkavom gradonačelniku svirali na rođendanu i za nekoliko sati zaradili plaću predsjednika RH plus plus još jedno par tisuća kuna. Daleke 2004. svirali smo tako novinarima svih mogućih hrvatskih dnevnika i tjednika koji su bili ljubazno pozvani na promociju novog modela jedne poznate marke automobila. Za one koji žive na Mjesecu objasnit ću da je poanta tih druženja odvesti družbu (od kojih su većina amaterski alkoholičari) do Kornata, dobro ih najesti i napiti i na kraju balade kakav to čovjek moraš biti da bi napisao da njihovi automobili puno troše, zanose u zavojima ili šta ja znam šta sve ne. Nemam više pojma kako, ali zvali su nas da im zasviramo jedno dva sata i mene je i dan danas sram koju cifru smo im rekli. Kad je došlo za platiti žena je iz kuverte izvadila novce i pomalo podsmješljivo rekla:''I? To je to?' Skoro da nam je bilo neugodno. Te sam večerio naučio jednu od najvažnijih životnih lekcija. Kad se ideš pogađati s nekim za neki posao nije dobro bubnuti puno jer ispadaš đubre, a još je gore reći malo jer ispadaš pizda. A u životu puno bolje prolaziš kad si đubre. A ne pizda. Zda. POKVARENA HIDRAULIKA I NAPUŠENI SKIPER AAaaaaaaaaaaaaaa ... ovo je bila luda kuća. Dakle, za one koji nisu čitali prvi dio ove sage ovo je bila jedna stvarno nezaboravna avantura. Jedan naš poznati jedriličar slavio je rođendan i godišnjicu braka i tom prilikom okupio društvo u kornatskoj Piškeri. Po nas je došao skiper koji je poput Obelixa pao u kazan s kuhanom marihuanom još dok je bio dijete (humor). Gliser veličine stojadina i penta od parsto kila. Udri! Tamo kako to već bude u Kornatima - hedonizam od kojeg staje srce. I, kad se negdje u jedan iza ponoći trebalo vratiti doma naš je skiper pretočio hidraulično ulje u plastičnu bocu od litre i pol i rekao da mu je hidraulika u banani i da ćemo svako toliko morati ulijevati ulje ako želimo ići lijevo ili desno (što je prilikom plovidbe u noći bez mjesečine više nego poželjno) Ostatak priče znate, ali fora je da nas je te večeri na Piškeri slušao jedan Slovenac koji se predstavio kao gospon Grah. Skloni infantilnom humoru odmah smo ga prekrstili u gospon Fažola i ostavili mu broj mobitela. Tko je mogao pretpostaviti da se radi o jednom od najuspješnijih slovenskih poduzetnika? Ono što slijedi doživljava se samo u hoolywoodskim filmovima. ČA GREŠ PREKO STARTA DOBIŠ PET TISOČ Ljeto je završilo, na plažama su ostale razbijene ležaljke, čikovi i sasušeno sjeme koje će isprati prve jesenske kiše. Bio sam na svom radnom mjestu i nekom ubogom starčiću koji nikad u životu neće sjesti u kamper vagao dva kila pocinčanih brukava dužine pet centimetara. Odjednom, zvoni mobitel. Nepoznati broj. Javljam se kad ono - gospon Grah. Čovjek mi se ljubazno ispričao na smetnji i rekao da bi volio da za tjedan dana dođemo kod njega u Roglu zasvirati na rođendanu njegove sestre. Još je dodao i to da je htio po nas doći svojom jahtom, ali je prevelika za ući u jezersku marinu. Prevelika. Za. Marinu. Šta je to? Plutajući otok Krk? Ubogi starčić na pultu se uzvrpoljio i rekao:''Ajde momak, u pizdu materinu, vrag odnija i telefon, brže malo!'' Milo sam ga pogledao i u sebi pomislio:''Daj stari, puši kurac, na telefonu pričam sa Aristotel Onasisom, a ti tu hoćeš neke brukve, jebale te brukve!' Našli smo kompromis. Budući da će na dogovoreni datum moje kolege biti na smotri folklora u Zagrebu čovjek će po mene poslati privatnog vozača, skupit ćemo ovu dvojicu u Zagrebu i pravac Slovenija. Stari je platio brukve i izašao van. (NASTAVLJA SE) |
- 22:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.04.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK - 16TH ANNIVERSARY (part 2)
|
OSIJEK, STUDENI, 2000. Treću večer naše svirke u Osijeku za jednim od stolova sjedila je jedna jako, jako poznata osoba. Na glavi je imao rajf i jeo je neku blitvu. Razlog njegova dolaska bila je svirka u nekom obližnjem klubu i kako nam je bio baš fora prišli smo njegovom stolu i odsvirali neki instrumental iz jezerskog folklornog repertoara. Čovjeku je bilo drago i rekao je da je i sam bio na Murteru (s onim obaveznim kontinentalnim naglaskom na prvom slogu), a za one koji žele znati više vrijedilo bi napomenuti da je originalna 'Azra' početkom 80 - ih imala koncert na tišnjanskoj ljetnoj pozornici. Dao bih sve da sam nečem takvom mogao nazočiti. Zanimljivo, ali dok smo se vozili prema Osijeku u autu je svirala jedna Leinerova tada popularna pjesma i eto, ja sam je za potrebe ove epizode nakon 15 godina potražio na Youtubeu. Ne možeš vjerovati da ovako nešto ima sramotnih 65 prikaza. Doduše, vokalna dionica i nije bogznašta, ali zato je 'naj naj naj' refren skroz fora. Gore na katu sjedila je klijentela sastavljena od (tadašnjih) kvaziuglednika. Između ostalog sjedila je jedna stvarno velika njuška koja je mjesecima punila stranice crne kronike zbog slučaja nezapamćenog na ovim prostorima (o tome ne bih na blogu). Moj kolega ga je pogledao u oči i rekao nešto zbog čega su mi se usta i sad razvukla u osmijeh. Citiram po sjećanju:'' ... a sad za gospodina (...) ide jedna lijepa pjesma da mu dani u zatvoru proteknu što ljepše ...'' Ovaj ga je pogledao onim krasnim modrim očima, a ostatak društva je doslovno ostao bez teksta. Ja sam stisnuo zube da ne primijete da mi se jako smije, a onda je ovaj za stolom prasnuo u smijeh, a skupa s njima i svi otali. Vjerojatno ste i sami bili u društvu onih sirotanovića koji su prisiljeni smijati se na glupe viceve svog neduhovitog šefa. Ovo nije bio vic već čista antologija i neobično sam ponosan što smo, eto, na tako lijep način ispratili bar jednog čovjeka u zatvor. ''Ludi su ovi s Murtera!'' (sa obaveznim kontinentalnim naglaskom na prvom slogu) dodao je jedan od nazočnih za stolom. Dok smo se vozili doma ispred nas je bio neki stari mercedes s naljepnicom Bosne i Hercegovine. Vozio je sporo i dao desni žmigavac, usporavao, usporavao i kad smo mislili da će skrenuti, ugasio je žmigavac i produžio. Onda je to napravio ponovno nakon nekih pedesetak metara i - opet produžio. KolegI za volanom je to diglo živac jer ga je prvi put zamalo pogodio pa je rekao: - Dobro, koju pičku materinu ovaj radi? Ja sam sa zadnjeg sica odgovorio: - Bih, ne bih! HOTEL CALIFORNIA (ime hotela, normalno, izmišljeno), 2001 Ljeta 2001. imali smo ljetnu gažu koja je san svakog neradnika. Subota je, smjena gostiju i ovim novima je potrebno poželjeti dobrodošlicu. Dobrodošlica se sastojala od dolaska u 19.00, svirke od 10 - ak minuta dok gosti jedu i ne šljive te pet posto. Nakon toga se pije na šanku i uz nekih 20 pauza svira čak do 22.00 sata. Jedne smo subote svirali, a za šankom je sjedio mladi Slovenac pijan kao letva. Nakon seta od tri pjesme (od kojih bi jedna bila instrumental), sjeli smo s čovjekom i ovaj se na rubu plača nasmijao, rekao da smo mu baš super i počastio nas pićem. Čovjek je doveo svoju buduću suprugu na predbračno putovanje i čim su došli uspjeli su se posvađati i ova je ljutito ćubila u sobi, a on je ubijao tugu u piću. Onako ufino smo ga pitali, a zašto se ona to naljutila,a ovaj je rekao da joj se ne sviđa gdje su došli i da joj Hotel California baš i ne paše. Zatim nam je rekao kako je puno puta odsjedao u hotelima s tri zvjezdice i da je na internetu gledao panorame Kornata, Slapova Krke, Šibenske katedrale (internet je vrag, rekao sam) i da, čim su došli da se ova u startu razočarala (glupača!). Onda je ušla u sobu, išla se tuširati i kad je povukla ručicu od tuša onaj nosač se odvojio od zida i pao joj na glavu. Damir je tad rekao da je od tri zvjezdice vidjela prvu zvjezdicu, a Slovenac i ja smo od smijeha skoro pali sa stolice. Zanimljivo, ali cura se kasnije uspjela spustiti dolje i uspjeli smo je oraspoložiti. Jebi ga, ko zna, zna. Vrijedi napomenuti da smo iduće godine izgubili ovaj angažman jer se uvalio neki trio koji je svirao za sto (100) kuna po glavi. Ja sam predložio da ponudimo gazdi da ćemo mu svirati za dva tvrdo kuhana jaja, ali smo od toga ipak odustali. SAY CLUB, 2002 - 2005 A, jeba te, ovo je bio zakon. Duga, crna zima, svi bez kune, a mi svako toliko sviruckamo tu na kućnom pragu. Inače sviranje je jedno od rjetkih područja ljudske djelatnosti u kojima je poželjno da je čovjek bar malo pod gasom jer normalan čovjek to ne može raditi. Zato volimo svirke tu na kućnom pragu jer kočnice popuste svaki put. Na opće oduševljenje. Za 'Say' je vezana jedna jako, jako poučna anegdota koja bi vrijedilo prepričati. Općepoznata stvar je da mi tu u Dalmaciji ne radimo ništa već sjedimo u hladu smokve, pijemo bevandu i svako toliko otvorimo usta da nam u njih upadne smokva. Jedne večeri Damir me nazvao oko sedam navečer: - Di si? - Evo radim! - A zvao nas je ovaj iz 'Seja' da mu dolazi neka grupa. - Aj reci im da ćemo doći u osam i po. Nastavak je očekivan. Do osam manje pet u dućan ne bi ušao nitko, a onda bi uletio mladi bračni par i gospođa traži tonsku kartu kako bi izabrala nijanse boja za zidove. Onda bih im ja ljubazno objasnio da dođu ujutro, zaključio dan, upalio auto i doma letio ko metak. Brzinsko i živčano pranje guzice i pazuha, oblačenje crnih gaća i bijele košulje, vječno traženje trzalice i ziherice za zakačiti onaj crveni pojas ... Zvoni mobitel. ''Di si?'' A evo me, stižem. Atraktivni izlazak iz dvorišta, nogom po gasu i ulećem na parking. Damir viče ajmo, ajmo, sjeli su i čekaju nas ... Unutra se gase svjetla (stupidna ideja garavog kućnog majstora), ulazimo kroz kuhinju kojom se raširio neodoljivi miris friganih mola. Damir svira neki uvod na mandolini. Zagrebački penzioneri u ekstazi, pale se svjetla, a ja čujem što pričaju ove dvije babe za prvim stolom kojima je sve ovo izgleda jako milo:''Ajme, kak je ovim Dalmatincima ljepo .... Je čudo nam je lijepo, gospoja draga. To su bila vremena onih legendarnih team buildinga na koje bi ljudi išli preko volje. Znam da sam o tome već pisao, ali vrijedi ponoviti. Znači, radiš u nekoj firmi gdje svatko svakom u sebi jebe majku i u kojima bi svako svakome zabio nož u leđa za bilo kakvo promaknuće. Ružno, znam, ali plaća je dobra pa moraš šutjeti. Kako bi firma još više učvrstila taj Vaš neraskidivi odnos u kojem svatko svakom u sebi jebe majku izmišljeni su 'afterwork parties' i 'team buildings'. Ljudi kojima smo tako jedne večeri svirali nisu ni takli hranu već su samo lokali, a njihovi izrazi lica zračili su vedrinom kao lice Hannibala Lechtera. Oko ponoći kad je gemišt već dobro uzeo maha otvorili bi nam dušu i srce jer bi vidjeli da se s nama jedinima može. Nikad neću zaboraviti priču starijeg gospodina koji se veselio slobodnom vikendu jer je s obitelji i prijateljima htio ići malo v klet, a umjesto toga zakačio ga je 'tim bilding'. Da se razumijemo, nitko te ne sili i vjerojatno smiješ reći da ne bi, ali ... Uglavnom, našem je gospodinu namesto bunceka i škropleca sa Štefom i Ivekom navučena cerada, posjelo ga je u kajak i BANZAAAAAAAAAAAAAAAAAIIIIIIIIIIIII niz Zrmanju ...... i da sam te samo vidio da ti nije zabavno .... U 'Seju' smo se jednom popričali i s dva Crnogorca koji su nam rekli da je kod nas puno, puno bolje nego kod njih. Kako je to meni bilo fora pitao sam čovjeka ima li kod njih kladionica na što je ovaj odgovorio da su kladionice u Crnoj Gori gl ... (dramatična glazba, odjavna špica) (NASTAVLJA SE) PITANJE ZA ČITATELJE: Jel' volite jednu podužu priču pa dugo ništa ili više manjih, sjeckanih, ali češće? Odgovorit ćete mi vraga crnoga kao i obično, ali pristojno je pitati. |
- 21:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 15.04.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK - 16th ANNIVERSARY
|
KOLOVOZ, 2006. TRI SATA UJUTRO PUČINA NA POLA PUTA IZMEĐU OPATA I OTOKA MURTERA U gliseru veličine stojadina nalaze se četiri muške osobe. Moćna penta od 200 - tinjak konja radi u leru. Vozač glisera omamljen svakojakim opijatima ležerno konstatira da mu se čini da neće imati dovoljno goriva. Minut prije toga obznanio je da nema ni signalne rakete. Reakcije ostale trojice putnika su podijeljene. Ovo im je bio prvi put u životu da odjeveni u dalmatinske narodne nošnje u mrklom mraku izgubljeno plutaju na pučini, dok ih uz to ljuljuška i lagani meštralić. Jedan od članova ansambla za tri sata mora biti na radnom mjestu vozača kamiona smeća. Dvoumi se da li bi kapetanu slomio ruke i noge ili ga jednostavno bacio u more. Ah da, zaboravio sam napomenuti da je hidraulika na penti također otkazala pa su nesretni putnici morali svojim rukama držati grdosiju od dvjestotinjak konja i u mrklom mraku gađati svjetlo svjetionika te upravljati istom. Ova preostala dvojica putnika koja sjede na krmi što od tuge, što od muke, što od beznađa doslovno rigaju od smijeha. Ovaj s naočalama i bradicom je upravo provalio da ako ih u ove sitne ure pronađe pomorska policija kad im vidi narodne nošnje mislit će da ovaj omamljeni u Italiju prebacuje albanske izbjeglice. Šou! DAME I GOSPODO, DOBRO DOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! Ako u intenetske tražilice ukucate pojam 'razvaljeni prizidak' moćni Googleovi serveri ostat će bez odgovora. Lokalni cure i momci znat će možda na koga se traženi pojam odnosi, ali više od toga Vam neće znati reći. Normalno, jer 'Razvaljeni prizidak' ispisuje stranice povijesti u vrijeme kad sav normalan svijet spava. I tako već 16 godina. Avanture, događaji i konstantan urnebes koji netko neće doživjeti za tri života. Što je to uopće 'Razvaljeni prizidak'? Davne 1999. jedan je introvertirani mladić u konstantnoj svađi sa samim sobom vrućinu riječkog asfalta odlučio zamijeniti hladovinom maslina i borova u prekrasnim Jezerima na otoku Murteru. Iako već 16 godina razmišlja o ispravnosti svoje odluke kad ide u malo dublju analizu shvaća da se nije zajebao. Definitivno. Njegov šest godina stariji kolega Damir kao jedna od rijetkih osoba s kojom dijeli smisao za humor onako iz zajebancije, inspiriran živom glazbom u američkim roadhouse barovima predložio mu je da se oprobaju u nečem sličnom. Znaš ono, bend svira, zgodne plavuše igraju biljar, piva se toči u potocima ... nije loše. Za one koji ga nisu imlai čast upoznati Damir je živa jezerska legenda, umjetnik u gradnji s kamenom i što je najvažnije, ljudina.  Prelazim u prvo lice kako i spada. Nakon nekoliko solidnih nastupa na akustičnoj i električnoj gitari shvatili smo da tuzemnu publiku zaboli pimpek za nas i naš umjetnički izričaj. Bilo je tu, da se razumijemo, fantastičnih momenata kao kad se u ondašnjem jezerskom elitnom restoranu 'California' situacija izmakla kontroli i kad je oko ponoći razvaljena ekipa popila cjelokupnu ponudu kratkih pića, navalila na frižider s kolačima (koji su bili zgodno zamišljeni da se ljudima naplaćuju i tako donose zaradu) i zaštopala oba dva zahoda stvarajući poplavu. Poplavu zbog koje je tadašnja gazdarica ujutro zamalo dobila infarkt. Vrijedilo bi spomenuti i trenutak kad je za vrijeme svirke s gornjeg plakata uletila pijana ekipa 60+ i jedna (nažalost pokojna) legenda stala za mikrofon i otpjevala desetminutnu verziju 'I can't get no satisfaction'. Kao drugu pjesmu htio je za ekipu iz koje se alkohol doslovno isparavao baciti nešto od Charlesa Aznavoura, ali tu smo nažalost bili tanki pa smi bacili 'La bambu'. Inače, kod postarije gospođe kod koje ovdašnja ekipa 60+ i dan danas pije rastu najveće pomidore u cijelim Jezerima. Možda zato jer se svako od gostiju u toku večeri i po nekoliko puta popiša u njezin vrt. Bez obzira na tu hrpu nezaboravnih trenutaka ubrzo nam je postalo jasno da tuzemnu publiku ipak zaboli pimpek za nas i naš umjetnički izričaj tako da je pothitno trebalo izmisliti nešto novo. Damir je ubrzo kupio mandolinu. To je to. ------------------------------------------------------------------------------- Prije nego krenemo s daljim tekstom podijelit ću s čitateljstvom vijest koja me doslovno oborila s nogu. Prenesena je s portala 'Novosti 24. net' i ... ne mo'š vjerovat'!  -------------------------------------------------------------------------------- GOSPA OD TARCA, SRPANJ 1999. Za sve one kojima je večeras trebalo 25 minuta dok su napokon našli parking oko nebodera rekao bih par riječi o proslavi Gospe od Tarca. To su ipak neki drugi svjetovi. Svake prve nedjelje u 7. mjesecu u crkvici Gospe od Tarca u Kornatima odvija se zasigurno jedan od najoriginalnijih vjerskih (i ne samo vjerskih) događaja u cijeloj Hrvatskoj. Mala kamena crkvica u prošlosti je bila utočište mornarima koji bi se po okolnim uvalama sklanjali od nevremena čekajući neke povoljnije vjetrove. Stotine usidrenih brodova i rijeke ljudi stvaraju doslovno jedan nadrealni ugođaj koji se nikad ne zaboravlja.  Te daleke 1999. iz Jezera je put Tarca krenula ekspedicija koje se i dan danas rado sjetim. Sjećam se da sam tad prvi put čuo najbolju Torcidinu navijačku pjesmu svih vremena čiji tekst prenosim u cijelosti. Volim bob, volim kromač, a u Zagrebu čuje se plač.  Nakon overdoziranja alkoholom, janjetinom i tko zna čime sve ne drugi dan kraj našeg je broda stala neka luksuzna talijanska jahta. Debeli preplanuli Talijani dlakavih prsa i duge crne kose u društvu atraktivnih pič ... djevojaka. Doslovno preslikani likovi iz neke meksičke sapunice. Gledali su u čudu lokalne hillybillye suženih zjenica. Možda i zbog toga što je baš u tom trenutku kružila odeblja frula veličine palačinke i netko je dobacio: ''Ponudi Talijana!'' Netko drugi je odgovorio:'' Ma šta oni znaju što je to!'' Onda je ovaj treći dodao:'' On da ne zna? Više je njemu koke kroz nos prošlo, nego je mater tebi VIMA u životu potrošila.'' GRIŠPA NA GRIŠPI, SIJEČANJ 2000. Zanimljivo, ali iako se sjećam gotovo svega u tih zadnjih 16 godina od ljeta 1999. do jeseni 2000. kao da imam malu rupu. Dobro ajde, možda bi vrijedilo spomenuti da smo s folklorom svirali u HNK - Zagreb, a početkom godine u tamo nekom Društvu hrvatskih književnika pjevači i pjevačice jezerskog KUD - a 'Koledišće' predstavljali zbirku pjesama našeg legendarnog ribara Luzaria Zare Klarina. Na hodniku je bio glavom i bradom Ivo Brešan i čovjeku sam od gušta stisnuo ruku te ga pitao što misli o anagramu koji sam baš u to vrijeme bio složio od njegova imena. Kako je to bilo doba onih legendarnih 'novo, novo, novo vrijeme' (mo'š mislit) izbora anagram je glasio OVE BRANIŠ i čovjeku je bilo fora. Pred auditorijem od samih bardova hrvatskog pjesništva (...) tom smo prilikom izveli pjesmu 'Grišpa na grišpi' koja je za mene jedna od najljepših dalmatinskih pjesama ikad ('Evo vapor ča je zaplovija' meets 'Konobo moja' meets 'Zapivajmo noćas u konobi'') Zanimljivo, nikad nije snimljena, ne postoji ni jedan tonski zapis (mislim da znam što mi je činiti), a refren je toliko jak i znam da je jedan od bardova koji je sjedio u prvom redu zatvorio oči, zamahnuo stisnutom rukom i poluglasno rekao:''To!'' Kad se sjetim kako su cure izvele refren ne krene nikakva suza već se samo naježim od gušta. Grišpa na grišpi, puno je lice brada je sida, slana je koža, idra su puna levanta i soli, a duša moja vaik te voli, vaik te voli ... Za razliku od onih koji su sjedili u publici čovjek koji je ove stihove napisao živi ih cijeli svoj život. Zbog toga i jesu toliko moćni. OSIJEK, STUDENI, 2000. E, ovo je bio šou! Ista ona ekipa koja na početku današnje priče pluta u gliseru samo pojačana s našim prijateljem Hrvojem iz klape 'Vapor party', fenomenalnim baritonom i jednim velikim pozitivcem.  Ovo je bilo stvarno super. Tri dana lokačine, ubijačine od hrane i zajebancije kakva se ne zaboravlja. Upoznao sam čuvene slavonske juhe sačinjene od 90% papra i 10% ostalih namirnica. Ljudi jedu ljuto, ljuće, najljuće da to nije istina. Nama koji smo navikli na život u leru to je bio svojevrsni šok koji smo morali kompenzirati gemištom u neograničenim količinama. Vrijedi spomenuti i to da je u sklopu restorana u kojem se održavala manifestacija bio i jedan krasan narodnjački klub. Ne znam što nam je bilo, ali po završetku svirke sišli smo u mračni i zadimljeni prostor i na pozornici ugledali Ljilju s bendom. Stali smo sa strane, u bunilu promatrali mlade studente u transu, a Ljilja je svojim glasovnim performansama neodoljivo podsjećala na svinju kad je se kolje. Znam da je naš kolega prišao jednoj mladoj curi na šanku io pitao je onako očinski:''Draga moja, a oklen si ti?''. Ova ga je pogledala u čudu i rekla:''Iz Splita!''. Uživali smo u Ljilji još dvije minute i izašli pomalo razočarani zatp što među publikom nitko nikog nije ubio (valjda za to ipak treba češće posjećivati narodnjačke klubove) i završili na, baš čudno, dalmatinskoj večeri, a na pozornici glavom i bradom, u bijelom odijelu i s bijelom gitarom Mladen Grdović. Budući da smo sva četvorica bili u u tradicionalnim nošnjama i istovremeno pijani kao sipe nije nam bio problem prihvatiti Grdovićev poziv i popeti se na pozornicu. Jedna pjesma, ali baš super. Nakon svirke sam se ponadao da će nas čovjek povesti u Ferrariju i da ćemo gaziti prolaznike, ali ništa od toga .... Sutradan smo napravili đir do Vukovara i dvije najfrekventnije točke bile su kafić u centru i pijaca sa falšim Levisicama koje su koštale sto kuna. Sjećam se da sam uzeo tri para i uopće nisu bile loše. Ljubazni konobar nam je kasnije objasnio:''Koooooood naaaaaas uuuu Vuuuuuukoooovaaaaruuuuuu Vaaaaaam jeeee sveeeee poooolaaaaakooooo!'' Jes, brate mili, polakše ne može! (NASTAVLJA SE) |
- 21:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 08.04.2015.
12 ČUDA OTOKA MURTERA
|
Pozdrav! Današnja epizoda je svojevrsni remake jedne od najčitanijih 'SPIG' - ovih epizoda ikad. Napisana, baš onako od gušta jer 'SPIG' tome i služi. Zanimljivo je da je upravo 'SPIG' za čijeg autora velik broj populacije ima neoborive dokaze da nije normalan jedan od najboljih ambasadora ovog dijela svijeta. Pozdravljam sve one koji su primijetili da je ispravno reći 'veleposlanik' i moram napomenuti da mi je izuzetno drago što me čitaju i u Hrvatskom društvu književnika. Nije to mala stvar. Ovako je (otprilike) izgledao početak te legendarne štorije: Otok Murter. Otok svih otoka. Isola del morte. Naš lijepi otok. Kako započeti epizodu kojoj je predodređeno da prije ili kasnije postane antologija i uđe u školske udžbenike? Ako u internetsku tražilicu upišete 'Otok Murter' velika je vjerojatnost da će Vas zasuti podaci o restoranima, turističkoj ponudi, marinama, apartmanima, folkloru, kulturnim događanjima … Slično kao i za Brač, Rab, Krk, Šoltu, Cres ... dosadno. Škrpina na ovalu, butelja vina, zalazak sunca, pet milozvučnih momaka u mornarskim majicama sa rizlama u zadnjem džepu ... E sad, ta riječ 'čudo' zvuči možda malo pretenciozno, ali kad vidite ekskluzivne fotografije svakog od njih za danas složit ćete se da možda i nisam daleko od istine. Ovo spada u one epizode koje su iziskivala najviše truda, a uvjerit ćete se i zašto. Nekom se izbor možda neće svidjeti jer bi nešto dodao ili oduzeo, ali tko ti, brate mili, brani otvoriti svoj blog. U svakom slučaju i Vama i nama - zabava zagarantirana! 1. MOZAIK ZA OLTAR CRKVICE NA OTOKU ŽUTU (Murter) Tog sparnog kolovoza anno dommini 2012 murterski (sad, nažalost, pokojni) akademski slikar g. Mile Skračić skupa sa kolegom je mjesecima slagao ovo remek djelo. Kreativci su inače ljudi koje najviše poštujem. Budući da im je atelje bio odmah preko puta mjesta gdje sam tad radio nije bilo dana da bar na sekundu nisam povirio kako napreduju. Hrpa lomljenih kamenčića u svim mogućim bojama, vreće s fleksibilnim ljepilom, posvuda alat i u zraku pozitivna atmosfera koja se doslovno mogla napipati. Na podlogu su olovkom nacrtali crtež na koji su poslije, kamenčić po kamenčić strpljivo slagali i lijepili mozaik. Rezultat je više nego impresivan. Dimenzije cca 4m X 3m. Duh srednjekevjekovnih majstora u 21. stoljeću.  2.STOL U BETINSKOM ŽUPNOM DVORU (Betina) Za napraviti ovo što sam ja izveo kako bih došao do iduće fotografije čovjek mora biti ili: a) član betinskog župnog odbora b) plaćeni novinar c) jednostavno blesav A i B nisu točni odgovori. Davne 2011. prvi put sam vidio ovu divotu i od tada ne prestajem pričati o njoj. Morala je završiti na 'SPIG' - u jer to jednostavno zaslužuje. Uglavnom, postupak dolaska do fotografije je bio slijedeći. Nakon pomnog razmišljanja da li će tadašnji župnik don Jakiša slučajno pomisliti da li je sa mnom sve u redu, sjeo sam u auto, skoknuo do Betine pokucao na vrata župnog dvora i …nije bilo nikog. Sutradan sam čovjeka nazvao na telefon. Lijepo sam mu objasnio da već godinu dana svima pričam o stolu kojeg ima u blagavaonici i da bih ga strahovito volio fotografirati. Ovaj se nasmijao, prijateljski me uveo unutra, ponudio pićem i rekao da nisam ni prvi ni zadnji koji je došao radi toga. Ovo čudo koje su izvele ruke starog betinskog kalafata (graditelj drvenih brodova op.a.) zasjenjuje sve IKEE, LESNINE i DALMOSTANE svijeta. Kasnije je ovo dosta uspješno kopirala jedna murterska pizzeria na opće oduševljenje gostiju. Svevremenski dizajnerski klasik!  3. TIŠNJANSKI MOST (Tisno) Tišnjanski most je prošle 2014 ušao na TOP 10 ljestvicu najgledanijih hrvatskih klipova na jutjubu. Legendarni prelet preko njega postao je apsolutni svjetski hit. Zanimljivo jer su Anti, čovjeku koji je postavio klip, rekli da se to neće gledati dalje Pirovca i Dazline. O tome što je gospođi za volanom bilo i dan danas se raspredaju urbane legende. Kako je ova epizoda 'SPIG' - a osvanula na naslovnici i skupila izuzetno velik broj čitatelja svi Vi koji ste je iz nekog razloga propustili imate priliku za popravni ispit. Isplati se! FLYING OVER TISNO BRIDGE 4. PONOĆNA BAKLJADA POVODOM PROSLAVE BLAGDANA VELIKE GOSPE (Jezera) Gledam je svake godine i uvik me raspameti. Stotinjak baklji pravilno raspoređenih po cijeloj rivi upaljenih točno u ponoć baca u drugi plan sve vatromete duž čitave jadranske obale. Makar trajali pola sata i koštali sto tisuća kuna. Svatko tko je gledao Severinin koncert (8 godina je prošlo, kad prije, starimo, dušo, dan po dan) na pontonu usidrenom nasred vale i baklje koje su se užgale točno u ponoć složit će se da je to prizor koji se ne može mjeriti ni sa čim i jednostavno postaje dio doživotne emocionalne prtljage. Iznad politike, iznad zlobe i zavisti, iznad svega! 5. UVALA ČIGRAĐA (Murter) Pješčana plaža na Slanici je, normalno, klasični sinonim za ljeto, more, sunce, Coppertone i hladne breskve iz prijenosnog frižidera. Par uvala dalje skrivena je Čigrađa. Velik broj (normalnih) posjetitelja otoka Murtera složit će se da je Čigrađa jedan od najljepših koncertnih prostora na Jadranu. Čisti stopostotni, nedoživljeni hedonizam. Hedonizam u svom najljepšem mogućem obliku. Nedavno je jedna profesorica iz Šibenika gledala 'Vapor' i rekla da bi svijet u ruke trebalo dati isključivo glazbenicima. Nema tog zajedništva i pozitive kakve ona može stvoriti. Klinički dokazano. Murterski FSG (Festival slobodne glazbe) je zadnja dva ljeta na Čigrađu doveo dvojicu najvećih (Ramba i Koju). Who's next? Za kraj pogled na plakat koji i dan danas ljubomorno čuvam. Nakon upoznavanja s likom i djelom ovog gospodina svijet više nikad nije bio isti.  6. JEZERSKA MONA LISA (Jezera) Za 99% ljudi ovo što ćete sad vidjeti je najobičniji komad krpe. Bezvrijedni komad krpe, dodao bih. Od svih divota koje nas okružuju on uvrstio najobičniju majicu. Za one koji vole stare stvari vjerujem da bi se našlo zanesenjaka koji bi bez problema iskeširali parsto kuna. Možda čak i eura. Za mene, to je predmet od takve sentimentalne vrijednosti koji toliko brižljivo pazim i čuvam da nema teoretske šanse da bih se od njega ikad rastao. Kad pogledate sliku usta će Vam se raširiti u široki osmijeh. Jedini preostali primjerak na cijelom svijetu! Jezerska Mona Lisa!  7. MAKETA JEZERSKE CRKVE GOSPE OD ZDRAVLJA (Jezera) Uvijek sam volio crkve jer su to rijetka mjesta na kojima je vrijeme stalo. Pod pojmom crkva ne ubrajam one novosagrađene, kvazimodernističkog dizajna sa PVC stolarijom i panoramskim liftovima. Crkve su za me bile i ostale stara kamena zdanja koja odišu patinom prošlih vremena. Vremena koja se, nažalost, više nikad neće vratiti. Naša jezerska crkva je za me bila i ostala jedan od najdražih spomenika kulture uopće, a njena metar visoka kamena replika (rad jednog našeg mještanina) sasvim je zasluženo ušla u 'SPIG'-ovih 12 čuda otoka Murtera'.  8.MEHANIZAM CRKVENOG SATA (Betina) Kao što rekoh, bivši betinski svećenik je za fotografiranje stola rekao da nisam ni prvi ni zadnji (zadnji možda ne, ali prvi ovakav sigurno). Nakon slikavanja čovjek me ljubazno odveo do crkve kako bih među prvim sretnicima pogledao satni mehanizam za kojeg sam već onda znao da će biti uvršten u ovaj tekst. Na ovoj maloj pločici u podnožju sata piše da su: ''..narudžbom od 10.travnja 1753. Kupljena su betinska zvona, srebrna kruna oltara Blažene djevice Marije i ovaj sat zvonika u Veneciji kod firme Tomasseo Collachini Basano…Sveti Frane moli za nas da nam Gospod Bog plod zemlje dade i sačuva…Zvonik Svetog Frane je prvi zvonik u šibenskim selima…'' U današnje vrijeme ovako nešto izgleda totalno demode i out ... ALI! Prosto je nevjerojatno da totalno pretpotopni sistem kamenih utega besprijekorno funkcionira. Čovjeku je ipak nekako lakše kad spozna da će i nakon smaka svijeta, kad izgore sve elektroničke i ine spravice na Zemlji i odu u ... (neću govoriti ružne riječi, u crkvi smo), ovi stari, dobri satovi i dalje služiti svrsi. Zato su i stvoreni…  9.KLIZANJE NA LOKVI(Jezera)  Veliko polje koje se nalazi s desne strane prilikom ulaska u Jezera ne bi ni po čemu bilo posebno da nema jedne sitnice. Daleke pedeset i neke ovdje je slikana fotografija koja spada u sam vrh svega otkad je svijeta i vijeka. Svi se sjećamo onog prošlogodišnjeg bombardiranja s pjesmom 'Happy'. Svako mjesto dobilo je svoju verziju i od tolike puste sreće i veselja putnik namjernik bi mogao dobiti pogrešnu sliku da se kod nas od jutra do mraka samo pleše i pjeva. Kad vidi obješene noseve možda se malo razočara. I tad je uletjela slika! Crno bijela, neugledna, nitko ne zna tko su ljudi na njoj. No, kad znaš da je najobičnija zaleđena voda na Lokvi bila izvor takve sreće koju nitko od nas neće nikad osjetiti to postaje slika koja se pamti za cijeli život. Ekipa je bila siromašna i doslovno gladna ali na većini tih starih fotografija svi su skockani kao filmski glumci, smiju se, pjevaju, vesele ... Nemam pojma gdje se to veselje u međuvremenu izgubilo iako smo danas svi skupa sto puta 'bogatiji' od njih .... Ovo je jedini 'Happy' koji priznajem!  10. POGLED NA KOSIRINU (Betina) E sad tu polako! Tu ljeti dobro pazite jer Česi, Poljaci, Mađari, Austrijanci, Nijemci koji su prvi put na Murteru na tom predjelu sa 50-60 km/h obavezno smanje brzinu…ma, praktički stanu na cesti bez razmišljanja da bi ih neki domorodac mogao udariti straga (kao što se svakom stanovniku otoka Murtera na tom mjestu zamalo dogodilo bar pet puta u životu.) O čemu je riječ? Pa eto nakon jedanaest mjeseci provedenih u industrijskoj zoni nekog srednjeeuropskog grada bez Sunca i kisika na tih dvadesetak dužnih metara pruža ti se besplatna karta za pogled u Raj i to upravo onako kako ga je Bog zamislio. Ima na otoku još puno jačih vidikovaca, ali ovaj je pak na glavnoj cesti pa je nekako najdostupniji. Nema ljepšeg osjećaja nego se ljeti na plus 35 vraćati s posla i na tom mjestu vidjeti četiri-pet parkiranih auta i desetak ljudi kako zagrljeni poziraju sa Kosirinom u pozadini. Kao i svi stanovnici otoka Murtera ja na to odavno previše ne obraćam pažnju, već iz treće brzine lijeno prebacim u drugu i samo pomislim:''Ooooooo, jeba Vam ja mate', Vami i slikivanju!'' Nije zgoreg ni spomenuti da je ljeti kompletna uvala prekrivena usidrenim jahtama čija jarbolska svjetla daju Kosirini nadzemaljski izgled (i btw mi od tog njihovog uživanja nemamo ni kune)  11. GARDEN FESTIVAL (Tisno) Postojalo je i prije Gardena nešto što se zove 'Promocija hrvatskog turizma'. Postojat će to i nakon Gardena, ali nitko nikad neće napraviti bolju promociju Hrvatske nego što je to uspjelo Tisnom i ovom čuvenom festivalu. Potpuno je jasno zašto se Zadrani lupaju po glavi nakon što su izgubili ovo čudo. ČETRDESET (40) jumbo plakata strateški raspoređenih po cijelom Londonu mjesecima su reklamirali tamo neko Tisno u tamo nekoj Hrvatskoj. 'Narrow in Croatia' rekao bi jedan moj prijatelj . Svaka čast Ani Rucner i njenom promidžbenom spotu, ali ovo je vrh vrhova! Domicilno stanovništvo koje skupa s Jezerima broji možda dvije i pol tisuće duša pomalo je strahovalo kakav kaos će nastati kad se deset-dvadeset- trideset tisuća mladih ljudi rasprši po našem malecnomen škoju. Bez ikakvih problema! Mene kao personu ruralne provincijencije strahovito impresionira sistem tzv. zvukobrana kad tri DJ-a na tri floora istovremeno praše sve u šesnaest i dok omamljeni i živahni ljudi u prvim redovima skaču i pušu u pištaljke; parsto metara dalje možeš razgovarati kao da se u blizini ne događa apsolutno ništa. Kad se zavjesa spusti i kad Garden ugasi svjetla svi do jednog smo konstatirali da su mladi Englezi zakon. Loču kao smukovi, troše kao blesavi, a njihov glavni razlog za dolazak u Tisno je bio: a) nešto čvaknuti b) kupati se c) plesati d) lokati e) jebavati u tri smjene. Zna li netko još neki razlog zbog kojeg se i inače ide na godišnji odmor? Onako usput, od te silne mase ljudi koja je u ovih par godina prohujala i ostavila lijep novac na mom lijepom otoku vrijedi i spomenuti da praktički nije razbijena ni jedna jedina čaša! (Kad su plastične - rekao bi zlobnik) 12. DAN KAD JE RIDLEY SCOTT TWITTAO MURTER  Ovo što sam stavio na sam kraj nije obično čudo otoka Murtera. Ovo spada u nešto što se viđa samo jednom u životu. Neobično mi je drago ako donji klip gledate prvi put jer se radi o nečem stvarno ... nemam teksta. Deset cura, mjesec dana predanog rada, svaku večer od 21.00 nadalje. Rezultat? Magic ... pure magic ... UMJESTO KRAJA Pozdravljam svo četvero koji ste uživali u ovoj epizodi do kraja uz prigodan muzički broj ... ala muzičkog broja ... baš čudno! |
- 21:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #
subota, 04.04.2015.
TOY SOLDIERS
|
PROLOG ZRAKOPLOVNA BAZA PULA, PROSINAC 1995. IZ KUHINJE DOPIRE MIRIS GULAŠA Prvi dan u životu na pisti vojnog aerodroma. Jeba te, kakav adrenalin. Pravi MIG - ovi. Pravi piloti. Sve pravo. Ubrzo će postati očito da su njegove performanse otprilike iste kao da u zraku imaš Renault 4 s krilima, ali nema veze. Preda mnom se stvorio neki zapovjednik. Ima brkove i prema pogledu zaključujem da sigurno nije učlanjen u gradsku knjižnicu. Pruža mi neku ogromnu žutu kacavidu. Jednu od onih s kojima se obično štemaju zidovi ili provaljuje u golfove. - Dedera vojnik - reče on - nu ti ovi šrafciger i resetiraj crnu kutiju. Gledam ga pogledom šefa opozicije. - Molim? Kakvu crnu kutiju? - Šta moliš koj' kurac? Ti si biće ova nova vojska. Aj' se popni na krilo pa ču ti ja reč. Penjem se na krilo MIG i ovaj mi pokazuje prstom prema kraju aviona. - Nu tude! Odvidavam nekoliko šarafa skidam poklopac, gledam ispod, ali nema nikakve crne kutije. Samo neka narančasta. - Eto ti je. Aj je resetiraj, zatvori i slobodan si. Sa strane nas je gledalo par ljudi i njima je ta scena bila jako zabavna. Kao i meni. Kako bi se zapovjednik uvjerio kako smo mi vojnici najobičnije budale odlučio sam ga pitati još nešto. - Gospodine poručniče, ovdje nema nikakve crne kutije, samo neka narančasta! E tu je on popizdio. - Pa normalno da je narančasta, di si vidio da je crna kutija crna? A jebi ga sad .... DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!  SINJ, RUJAN 1995. SA RAZGLASA PIČI ELLA I 'A IZA PONOĆI JA BIĆU TU' Slično tako je popizdila neka sinjska sirovina dva mjeseca prije. Na temeljnoj obuci kolega Darko rekao mu je mrtvo hladno nešto što nikako nije smio. Dečko je završio dva fakulteta, intelektualac, stariji od svih nas, čita engleske knjige i časopise, a sad mu tu neki slabo obrazovani ripaš u vojnoj odori tumači da kad atomska bomba pukne s lijeva da se treba baciti na zemlju na desno. Kad radijacija malo 'splasne' nakon jedno 140 000 godina digneš se, uzmeš neku granu, sa sebe otreseš 'višak' radijacije i kreneš u borbu protiv Skyneta. Ne mo'š virovat' kakve pizdarije! Ako si do tog trenutka bio musavi pubertetlija nakon te inteligentne radnje postaješ čovjek. Vojska zato i služi, ne? Dakle, satnija je sastavljala i rastavljala puške. Po zemlji rastvorena šatorska krila, na njima AK - 47. Na znak 'sad' počinje škljocanje, rastavljanje i sastavljanje. Gotovo! Sve su puške položene na šatorska krila Sve osim jedne. Darko pažljivo odvidava dijelove, gleda ih i čudi se. Nad njim se nadvila sjena. Čuje se urlik: ''Šta je vojniče? Sve tvoje kolege su rastavile i sastavile pušku, a ti je još nisi ne rastavio.'' Ovaj ga je pogledao i melankolično odgovorio.''Gospodine vodniče, a mene Vam ta puška uopće ne zanima!'' Ala krivog odgovora. Čovjeku čiji je životni moto 'tko nije za pušku nije ni za ženu' reći da ga puška ne zanima. Ovaj mu ju je oteo iz ruke i počeo natezati one oroze, zatvarače, otvarače, sve leti škljoca i u tom bunilu se ponovno zaderao:''Kaaakooo te mooožeee puškaaaa ne zanimat? Pogledaj ovo savršenstvo.'' Darko je samo slegnuo ramenima i u sebi se smijao. ''Seri, seri majmune, sad kad se ja skinem odo ja s diplomom u bijeli svijet gdje se cijeni rad, a ti tu pucaj na glinene golubove!'' Tako je i bilo. Svim onim nevjernim Tomama koji su izjavu naše nove predsjednice o tome kako ćemo postati najbolja i najrazvijenija zemlja EU smatrali neutemeljenom, žena je brzo začepila usta. Intenzivno se razmišlja o vraćanju vojnog roka. Dosta nam je bilo metroseksualnih pičkica i pedera. Plačljivih šupaka i ovih slabića koji bi samo kukali kako bi voljeli živjeti i raditi. E ne'š majci. Vrijeme je da Hrvatska postane zemlja pravih muškaraca, a vojska je, zna se, najbolji recept za to. -------------------------------------------- Jos uvijek je goruća tema vraćanje služenja vojnog roka. Nemojmo se ni slučajno hvatati posla. Jebeš one pederčiće iz Južne Koreje kojima je najveća sramota ako im dijete ne upiše fakultet - Sjeverna je puno, puno bolji uzor. OBJAVA NA FB --------------------------------------------- BORONGAJ, VELJAČA 1995. VOJSKA SE NAKON RUČKA OPUŠTA U KRUGU OKO ZGRADE - Poooooostrooooojaaaavaaaaanjeeeeeeeee! Zagrmio je zapovjednik uz bezbrojne 'mrš u pičku materinu' izgovorene onako, polušapatom. - Trebao bih dobrovoljca koji će očistiti krug oko satnije! - nastavi on. Dečki su, kako je to već običaj, počeli zujati pogledom i gledati u pod, ali ovaj se nije dao smesti. Dolazi do prvog, na samom početku stroja. Naočiti snažni mladić. - E kad nema dobrovoljca - ponovno će zapovjednik - onda ćemo ovako. LESIĆU! - Izvolite gospodine poručniče! - Reci mi jedan broj od 1 do 120! Lesić se nije dao smesti: - JEDAN!!! Tišina je trajala par trenutaka, a onda su dečki doslovno popadali po podu. Zapovjednik se i sam počeo smijati, potapšao ga je po obrazima i rekao.''A jesi glup!'' Gotovo svi najveći protivnici bivše države s nostalgijom se sjećaju trenutaka kad su 'stekli druga do groba i hroničnu upalu zgloba' i zanimljivo je da su upravo takvi najveći zagovornici povratka služenja vojnog roka. Ruku na srce, nije loše odvojiti se dva - tri mjeseca od mamine i tatine sise i biti podvrgnut drilu, maltretiranju, jutarnjoj tjelovježbi i sranju u čučavac, ali mislim da od toga čovjek nije postao nitko. Ja sam npr. u vojsku otišao sa 85 kg, a deset mjeseci kasnije izašao sa 100. Umjesto da mi čestitaju kako sam postao čovjek mnogi su mi rekli da sam se pretvorio u prasca. Što i nije bilo daleko od istine. ZEMUNIK, listopad 1995, prvi dan stručne obuke Ljepota vojske je, između ostalog, i u tome što upoznaš ljude iz svih krajeva Lijepe naše. Možda to i je njen smisao jer kad vidiš kakvih sve debila ima čovjek baš nekako postane zadovoljan samim sobom. Dakle, na temeljnoj obuci u pulskom Muzilu prvi dan smo, navodno, dobili cjepivo da možemo jesti sve i svašta. Mada ima puno prepotentnih budala kojima ne paše ama baš ništa meni je sve više manje bilo OK. Osim legendarnih tripica od čijeg se smrada i nebo orosilo suzama. Dakle, nakon temeljne obuke završili smo u zadarskom Zemuniku. Vojarna manja, hrana bolja. Kako je tu bilo vojske iz Slavonske Požege, Koprivnice, Pule i Sinja taj prvi dan je bio rezerviran za ono usiljeno smješkanje i upoznavanje. Jedan moj kolega, Saša se zvao, bio je toliko ljut i nadrkan i nakon ručka je sjeo na klupu i zapalio cigaret. U tom mu je trenutku prišao jedan nenormalno debeli Slavonac, jednostavno sjeo kraj njega i rekao: - Kako je tu u Zadru dobra hrana, nama su u Požegi davali napoj. Ovaj je samo provirio ispod šilta i rekao: - Znam, tako i izgledate! ------------------------------------------------------------------------ MUZIL, kolovoz 1995, jutro, pozdrav zastavi, za doručak smo imali 'EVA' sardinu i bijelu kavu (živa istina) Stojimo postrojeni i zapovjednik održava jutarnju smotru. Odmjerava pogledom jednog po jednog od glave do pete i dolazi do momka kojem je bila odvezana čizma. Jebi ga, odvezala se. Nije da pokušavam biti duhovit, ali taj me zapovjednik strahovito podsjećao na Rodneya iz 'Mućki.' pa je za mene do kraja obuke ostao Rodni. Dakle, Rodni se momku unio u facu točno onako kako se to radi u američkim filmovima i rekao: - Vojniče jesi li ti hrvatski vojnik? - Jesam! - Onda zašnjiraj pertlu! ZEMUNIK, listopad 1995, jutarnja nastava o presjeku krila MIG -a 21, zanimljivo kao da pop drži prodiku s ustima punim kukuruza Kad se digneš u pet i po, marendaš pa otrčiš dva kilometra ponekad zna biti jako naporno sjediti u klupi i do podne slušati priče o glupostima koje te uopće ne zanimaju. Zapovjednik je na ploču nacrtao krilo i njegov presjek i glasoma ala Mister Bean ndrobio i drobio i drobio. Momak u zadnjoj klupi je prekrižio ruke, na njih stavio glavu i zaspao. Kad ga je ovaj vidio, uperio prstom i zaurlao: - Ti, vojniče, ti, ti ... Ovaj što je sjedio do njega malo ga je laktom nabio u rebra i rekao: - Alo, tebe zove! Ovaj je digao glavu i otvorio one vodenaste oči, a zapovjednik je pitao: - Vojniče, zašto spavaš? - Ne spavam! - Kako ne spavaš kad spavaš? - Ne spavam! - A zašto onda držiš glavu dolje? Tad se javio onaj Saša iz Rijeke: - Pala mu je! EPILOG Jedan sam od rijetkih ljudi koji je svih deset mjeseci služenja vojnog roka vodio dnevnik. Svaki jebeni dan. Svojevremena preteča 'SPIG' -a. Ovo je par izvadaka. Strahovito mi ide na živce ova najnovija rasprava o povratku vojske jer je to samo još jedan besmisleni grabež proračuna i ništa više. U stilu one socijalističke 'ala volim ovaj režim plaća ide a ja ležim'. Tako nekako. Za odgoj djeteta odgovorni su roditelji i nitko drugi. Roditelji i nitko drugi. Oni koji zlurado komentiraju 'je, je a vi'š ako te k'o bude nap'o kako'š onda plakat'' Napašće nas moj kurac, eto tko će nas napast'. Umjesto vojske uhvatimo se fino posla i kad bude novaca kao blata kupimo aviona, brodova, bombi, raketa, šatorskih krila, formiramo profesionalnu vojsku (jer ima ih stvarno koji to vole i mo'š ga frigat') i uživajmo u životu kao i sve normalne zemlje. I još nešto. Prije nekih mjesec dana svih šest pilota iz grupe 'Krila Oluje' dalo je otkaz, i za smiješnih parsto tisuća kuna mjesečno otišli su u Katar. Sramota. Ne znam što može biti veće od ljubavi prema domovini? Osim novca, normalno, ali to se ne smije govoriti. Zvuči jako nepristojno. Nisam letio 20 godina, ali mislim da je vrijeme. |
