Pregled posta

TOY SOLDIERS

PROLOG

ZRAKOPLOVNA BAZA PULA, PROSINAC 1995. IZ KUHINJE DOPIRE MIRIS GULAŠA

Prvi dan u životu na pisti vojnog aerodroma. Jeba te, kakav adrenalin. Pravi MIG - ovi. Pravi piloti. Sve pravo. Ubrzo će postati očito da su njegove performanse otprilike iste kao da u zraku imaš Renault 4 s krilima, ali nema veze.
Preda mnom se stvorio neki zapovjednik. Ima brkove i prema pogledu zaključujem da sigurno nije učlanjen u gradsku knjižnicu. Pruža mi neku ogromnu žutu kacavidu. Jednu od onih s kojima se obično štemaju zidovi ili provaljuje u golfove.
- Dedera vojnik - reče on - nu ti ovi šrafciger i resetiraj crnu kutiju.
Gledam ga pogledom šefa opozicije.
- Molim? Kakvu crnu kutiju?
- Šta moliš koj' kurac? Ti si biće ova nova vojska. Aj' se popni na krilo pa ču ti ja reč.
Penjem se na krilo MIG i ovaj mi pokazuje prstom prema kraju aviona.
- Nu tude!
Odvidavam nekoliko šarafa skidam poklopac, gledam ispod, ali nema nikakve crne kutije. Samo neka narančasta.
- Eto ti je. Aj je resetiraj, zatvori i slobodan si.
Sa strane nas je gledalo par ljudi i njima je ta scena bila jako zabavna. Kao i meni. Kako bi se zapovjednik uvjerio kako smo mi vojnici najobičnije budale odlučio sam ga pitati još nešto.
- Gospodine poručniče, ovdje nema nikakve crne kutije, samo neka narančasta!
E tu je on popizdio.
- Pa normalno da je narančasta, di si vidio da je crna kutija crna?

A jebi ga sad ....

DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!

SINJ, RUJAN 1995. SA RAZGLASA PIČI ELLA I 'A IZA PONOĆI JA BIĆU TU'

Slično tako je popizdila neka sinjska sirovina dva mjeseca prije. Na temeljnoj obuci kolega Darko rekao mu je mrtvo hladno nešto što nikako nije smio. Dečko je završio dva fakulteta, intelektualac, stariji od svih nas, čita engleske knjige i časopise, a sad mu tu neki slabo obrazovani ripaš u vojnoj odori tumači da kad atomska bomba pukne s lijeva da se treba baciti na zemlju na desno. Kad radijacija malo 'splasne' nakon jedno 140 000 godina digneš se, uzmeš neku granu, sa sebe otreseš 'višak' radijacije i kreneš u borbu protiv Skyneta.
Ne mo'š virovat' kakve pizdarije!
Ako si do tog trenutka bio musavi pubertetlija nakon te inteligentne radnje postaješ čovjek. Vojska zato i služi, ne?
Dakle, satnija je sastavljala i rastavljala puške. Po zemlji rastvorena šatorska krila, na njima AK - 47. Na znak 'sad' počinje škljocanje, rastavljanje i sastavljanje. Gotovo!
Sve su puške položene na šatorska krila
Sve osim jedne.
Darko pažljivo odvidava dijelove, gleda ih i čudi se. Nad njim se nadvila sjena. Čuje se urlik: ''Šta je vojniče? Sve tvoje kolege su rastavile i sastavile pušku, a ti je još nisi ne rastavio.'' Ovaj ga je pogledao i melankolično odgovorio.''Gospodine vodniče, a mene Vam ta puška uopće ne zanima!''
Ala krivog odgovora.
Čovjeku čiji je životni moto 'tko nije za pušku nije ni za ženu' reći da ga puška ne zanima. Ovaj mu ju je oteo iz ruke i počeo natezati one oroze, zatvarače, otvarače, sve leti škljoca i u tom bunilu se ponovno zaderao:''Kaaakooo te mooožeee puškaaaa ne zanimat? Pogledaj ovo savršenstvo.'' Darko je samo slegnuo ramenima i u sebi se smijao. ''Seri, seri majmune, sad kad se ja skinem odo ja s diplomom u bijeli svijet gdje se cijeni rad, a ti tu pucaj na glinene golubove!''
Tako je i bilo.

Svim onim nevjernim Tomama koji su izjavu naše nove predsjednice o tome kako ćemo postati najbolja i najrazvijenija zemlja EU smatrali neutemeljenom, žena je brzo začepila usta.
Intenzivno se razmišlja o vraćanju vojnog roka. Dosta nam je bilo metroseksualnih pičkica i pedera. Plačljivih šupaka i ovih slabića koji bi samo kukali kako bi voljeli živjeti i raditi. E ne'š majci. Vrijeme je da Hrvatska postane zemlja pravih muškaraca, a vojska je, zna se, najbolji recept za to.

--------------------------------------------

Jos uvijek je goruća tema vraćanje služenja vojnog roka. Nemojmo se ni slučajno hvatati posla. Jebeš one pederčiće iz Južne Koreje kojima je najveća sramota ako im dijete ne upiše fakultet - Sjeverna je puno, puno bolji uzor.
OBJAVA NA FB

---------------------------------------------

BORONGAJ, VELJAČA 1995. VOJSKA SE NAKON RUČKA OPUŠTA U KRUGU OKO ZGRADE

- Poooooostrooooojaaaavaaaaanjeeeeeeeee!
Zagrmio je zapovjednik uz bezbrojne 'mrš u pičku materinu' izgovorene onako, polušapatom.
- Trebao bih dobrovoljca koji će očistiti krug oko satnije! - nastavi on. Dečki su, kako je to već običaj, počeli zujati pogledom i gledati u pod, ali ovaj se nije dao smesti.
Dolazi do prvog, na samom početku stroja. Naočiti snažni mladić.
- E kad nema dobrovoljca - ponovno će zapovjednik - onda ćemo ovako. LESIĆU!
- Izvolite gospodine poručniče!
- Reci mi jedan broj od 1 do 120!
Lesić se nije dao smesti:
- JEDAN!!!
Tišina je trajala par trenutaka, a onda su dečki doslovno popadali po podu. Zapovjednik se i sam počeo smijati, potapšao ga je po obrazima i rekao.''A jesi glup!''

Gotovo svi najveći protivnici bivše države s nostalgijom se sjećaju trenutaka kad su 'stekli druga do groba i hroničnu upalu zgloba' i zanimljivo je da su upravo takvi najveći zagovornici povratka služenja vojnog roka.
Ruku na srce, nije loše odvojiti se dva - tri mjeseca od mamine i tatine sise i biti podvrgnut drilu, maltretiranju, jutarnjoj tjelovježbi i sranju u čučavac, ali mislim da od toga čovjek nije postao nitko.
Ja sam npr. u vojsku otišao sa 85 kg, a deset mjeseci kasnije izašao sa 100.
Umjesto da mi čestitaju kako sam postao čovjek mnogi su mi rekli da sam se pretvorio u prasca.
Što i nije bilo daleko od istine.

ZEMUNIK, listopad 1995, prvi dan stručne obuke

Ljepota vojske je, između ostalog, i u tome što upoznaš ljude iz svih krajeva Lijepe naše. Možda to i je njen smisao jer kad vidiš kakvih sve debila ima čovjek baš nekako postane zadovoljan samim sobom.
Dakle, na temeljnoj obuci u pulskom Muzilu prvi dan smo, navodno, dobili cjepivo da možemo jesti sve i svašta. Mada ima puno prepotentnih budala kojima ne paše ama baš ništa meni je sve više manje bilo OK. Osim legendarnih tripica od čijeg se smrada i nebo orosilo suzama.
Dakle, nakon temeljne obuke završili smo u zadarskom Zemuniku. Vojarna manja, hrana bolja.
Kako je tu bilo vojske iz Slavonske Požege, Koprivnice, Pule i Sinja taj prvi dan je bio rezerviran za ono usiljeno smješkanje i upoznavanje. Jedan moj kolega, Saša se zvao, bio je toliko ljut i nadrkan i nakon ručka je sjeo na klupu i zapalio cigaret. U tom mu je trenutku prišao jedan nenormalno debeli Slavonac, jednostavno sjeo kraj njega i rekao:
- Kako je tu u Zadru dobra hrana, nama su u Požegi davali napoj.

Ovaj je samo provirio ispod šilta i rekao:
- Znam, tako i izgledate!

------------------------------------------------------------------------

MUZIL, kolovoz 1995, jutro, pozdrav zastavi, za doručak smo imali 'EVA' sardinu i bijelu kavu (živa istina)

Stojimo postrojeni i zapovjednik održava jutarnju smotru. Odmjerava pogledom jednog po jednog od glave do pete i dolazi do momka kojem je bila odvezana čizma. Jebi ga, odvezala se. Nije da pokušavam biti duhovit, ali taj me zapovjednik strahovito podsjećao na Rodneya iz 'Mućki.' pa je za mene do kraja obuke ostao Rodni.
Dakle, Rodni se momku unio u facu točno onako kako se to radi u američkim filmovima i rekao:
- Vojniče jesi li ti hrvatski vojnik?
- Jesam!
- Onda zašnjiraj pertlu!


ZEMUNIK, listopad 1995, jutarnja nastava o presjeku krila MIG -a 21, zanimljivo kao da pop drži prodiku s ustima punim kukuruza

Kad se digneš u pet i po, marendaš pa otrčiš dva kilometra ponekad zna biti jako naporno sjediti u klupi i do podne slušati priče o glupostima koje te uopće ne zanimaju. Zapovjednik je na ploču nacrtao krilo i njegov presjek i glasoma ala Mister Bean ndrobio i drobio i drobio. Momak u zadnjoj klupi je prekrižio ruke, na njih stavio glavu i zaspao.
Kad ga je ovaj vidio, uperio prstom i zaurlao:
- Ti, vojniče, ti, ti ...
Ovaj što je sjedio do njega malo ga je laktom nabio u rebra i rekao:
- Alo, tebe zove!
Ovaj je digao glavu i otvorio one vodenaste oči, a zapovjednik je pitao:
- Vojniče, zašto spavaš?
- Ne spavam!
- Kako ne spavaš kad spavaš?
- Ne spavam!
- A zašto onda držiš glavu dolje?

Tad se javio onaj Saša iz Rijeke:
- Pala mu je!

EPILOG

Jedan sam od rijetkih ljudi koji je svih deset mjeseci služenja vojnog roka vodio dnevnik. Svaki jebeni dan. Svojevremena preteča 'SPIG' -a. Ovo je par izvadaka.
Strahovito mi ide na živce ova najnovija rasprava o povratku vojske jer je to samo još jedan besmisleni grabež proračuna i ništa više. U stilu one socijalističke 'ala volim ovaj režim plaća ide a ja ležim'.
Tako nekako.

Za odgoj djeteta odgovorni su roditelji i nitko drugi.
Roditelji i nitko drugi.

Oni koji zlurado komentiraju 'je, je a vi'š ako te k'o bude nap'o kako'š onda plakat''
Napašće nas moj kurac, eto tko će nas napast'. Umjesto vojske uhvatimo se fino posla i kad bude novaca kao blata kupimo aviona, brodova, bombi, raketa, šatorskih krila, formiramo profesionalnu vojsku (jer ima ih stvarno koji to vole i mo'š ga frigat') i uživajmo u životu kao i sve normalne zemlje.

I još nešto.
Prije nekih mjesec dana svih šest pilota iz grupe 'Krila Oluje' dalo je otkaz, i za smiješnih parsto tisuća kuna mjesečno otišli su u Katar.
Sramota.
Ne znam što može biti veće od ljubavi prema domovini?
Osim novca, normalno, ali to se ne smije govoriti.
Zvuči jako nepristojno.

Nisam letio 20 godina, ali mislim da je vrijeme.











Post je objavljen 04.04.2015. u 15:04 sati.