SPIG
ponedjeljak, 20.04.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK - 16TH ANNIVERSARY (part 2)
|
OSIJEK, STUDENI, 2000. Treću večer naše svirke u Osijeku za jednim od stolova sjedila je jedna jako, jako poznata osoba. Na glavi je imao rajf i jeo je neku blitvu. Razlog njegova dolaska bila je svirka u nekom obližnjem klubu i kako nam je bio baš fora prišli smo njegovom stolu i odsvirali neki instrumental iz jezerskog folklornog repertoara. Čovjeku je bilo drago i rekao je da je i sam bio na Murteru (s onim obaveznim kontinentalnim naglaskom na prvom slogu), a za one koji žele znati više vrijedilo bi napomenuti da je originalna 'Azra' početkom 80 - ih imala koncert na tišnjanskoj ljetnoj pozornici. Dao bih sve da sam nečem takvom mogao nazočiti. Zanimljivo, ali dok smo se vozili prema Osijeku u autu je svirala jedna Leinerova tada popularna pjesma i eto, ja sam je za potrebe ove epizode nakon 15 godina potražio na Youtubeu. Ne možeš vjerovati da ovako nešto ima sramotnih 65 prikaza. Doduše, vokalna dionica i nije bogznašta, ali zato je 'naj naj naj' refren skroz fora. Gore na katu sjedila je klijentela sastavljena od (tadašnjih) kvaziuglednika. Između ostalog sjedila je jedna stvarno velika njuška koja je mjesecima punila stranice crne kronike zbog slučaja nezapamćenog na ovim prostorima (o tome ne bih na blogu). Moj kolega ga je pogledao u oči i rekao nešto zbog čega su mi se usta i sad razvukla u osmijeh. Citiram po sjećanju:'' ... a sad za gospodina (...) ide jedna lijepa pjesma da mu dani u zatvoru proteknu što ljepše ...'' Ovaj ga je pogledao onim krasnim modrim očima, a ostatak društva je doslovno ostao bez teksta. Ja sam stisnuo zube da ne primijete da mi se jako smije, a onda je ovaj za stolom prasnuo u smijeh, a skupa s njima i svi otali. Vjerojatno ste i sami bili u društvu onih sirotanovića koji su prisiljeni smijati se na glupe viceve svog neduhovitog šefa. Ovo nije bio vic već čista antologija i neobično sam ponosan što smo, eto, na tako lijep način ispratili bar jednog čovjeka u zatvor. ''Ludi su ovi s Murtera!'' (sa obaveznim kontinentalnim naglaskom na prvom slogu) dodao je jedan od nazočnih za stolom. Dok smo se vozili doma ispred nas je bio neki stari mercedes s naljepnicom Bosne i Hercegovine. Vozio je sporo i dao desni žmigavac, usporavao, usporavao i kad smo mislili da će skrenuti, ugasio je žmigavac i produžio. Onda je to napravio ponovno nakon nekih pedesetak metara i - opet produžio. KolegI za volanom je to diglo živac jer ga je prvi put zamalo pogodio pa je rekao: - Dobro, koju pičku materinu ovaj radi? Ja sam sa zadnjeg sica odgovorio: - Bih, ne bih! HOTEL CALIFORNIA (ime hotela, normalno, izmišljeno), 2001 Ljeta 2001. imali smo ljetnu gažu koja je san svakog neradnika. Subota je, smjena gostiju i ovim novima je potrebno poželjeti dobrodošlicu. Dobrodošlica se sastojala od dolaska u 19.00, svirke od 10 - ak minuta dok gosti jedu i ne šljive te pet posto. Nakon toga se pije na šanku i uz nekih 20 pauza svira čak do 22.00 sata. Jedne smo subote svirali, a za šankom je sjedio mladi Slovenac pijan kao letva. Nakon seta od tri pjesme (od kojih bi jedna bila instrumental), sjeli smo s čovjekom i ovaj se na rubu plača nasmijao, rekao da smo mu baš super i počastio nas pićem. Čovjek je doveo svoju buduću suprugu na predbračno putovanje i čim su došli uspjeli su se posvađati i ova je ljutito ćubila u sobi, a on je ubijao tugu u piću. Onako ufino smo ga pitali, a zašto se ona to naljutila,a ovaj je rekao da joj se ne sviđa gdje su došli i da joj Hotel California baš i ne paše. Zatim nam je rekao kako je puno puta odsjedao u hotelima s tri zvjezdice i da je na internetu gledao panorame Kornata, Slapova Krke, Šibenske katedrale (internet je vrag, rekao sam) i da, čim su došli da se ova u startu razočarala (glupača!). Onda je ušla u sobu, išla se tuširati i kad je povukla ručicu od tuša onaj nosač se odvojio od zida i pao joj na glavu. Damir je tad rekao da je od tri zvjezdice vidjela prvu zvjezdicu, a Slovenac i ja smo od smijeha skoro pali sa stolice. Zanimljivo, ali cura se kasnije uspjela spustiti dolje i uspjeli smo je oraspoložiti. Jebi ga, ko zna, zna. Vrijedi napomenuti da smo iduće godine izgubili ovaj angažman jer se uvalio neki trio koji je svirao za sto (100) kuna po glavi. Ja sam predložio da ponudimo gazdi da ćemo mu svirati za dva tvrdo kuhana jaja, ali smo od toga ipak odustali. SAY CLUB, 2002 - 2005 A, jeba te, ovo je bio zakon. Duga, crna zima, svi bez kune, a mi svako toliko sviruckamo tu na kućnom pragu. Inače sviranje je jedno od rjetkih područja ljudske djelatnosti u kojima je poželjno da je čovjek bar malo pod gasom jer normalan čovjek to ne može raditi. Zato volimo svirke tu na kućnom pragu jer kočnice popuste svaki put. Na opće oduševljenje. Za 'Say' je vezana jedna jako, jako poučna anegdota koja bi vrijedilo prepričati. Općepoznata stvar je da mi tu u Dalmaciji ne radimo ništa već sjedimo u hladu smokve, pijemo bevandu i svako toliko otvorimo usta da nam u njih upadne smokva. Jedne večeri Damir me nazvao oko sedam navečer: - Di si? - Evo radim! - A zvao nas je ovaj iz 'Seja' da mu dolazi neka grupa. - Aj reci im da ćemo doći u osam i po. Nastavak je očekivan. Do osam manje pet u dućan ne bi ušao nitko, a onda bi uletio mladi bračni par i gospođa traži tonsku kartu kako bi izabrala nijanse boja za zidove. Onda bih im ja ljubazno objasnio da dođu ujutro, zaključio dan, upalio auto i doma letio ko metak. Brzinsko i živčano pranje guzice i pazuha, oblačenje crnih gaća i bijele košulje, vječno traženje trzalice i ziherice za zakačiti onaj crveni pojas ... Zvoni mobitel. ''Di si?'' A evo me, stižem. Atraktivni izlazak iz dvorišta, nogom po gasu i ulećem na parking. Damir viče ajmo, ajmo, sjeli su i čekaju nas ... Unutra se gase svjetla (stupidna ideja garavog kućnog majstora), ulazimo kroz kuhinju kojom se raširio neodoljivi miris friganih mola. Damir svira neki uvod na mandolini. Zagrebački penzioneri u ekstazi, pale se svjetla, a ja čujem što pričaju ove dvije babe za prvim stolom kojima je sve ovo izgleda jako milo:''Ajme, kak je ovim Dalmatincima ljepo .... Je čudo nam je lijepo, gospoja draga. To su bila vremena onih legendarnih team buildinga na koje bi ljudi išli preko volje. Znam da sam o tome već pisao, ali vrijedi ponoviti. Znači, radiš u nekoj firmi gdje svatko svakom u sebi jebe majku i u kojima bi svako svakome zabio nož u leđa za bilo kakvo promaknuće. Ružno, znam, ali plaća je dobra pa moraš šutjeti. Kako bi firma još više učvrstila taj Vaš neraskidivi odnos u kojem svatko svakom u sebi jebe majku izmišljeni su 'afterwork parties' i 'team buildings'. Ljudi kojima smo tako jedne večeri svirali nisu ni takli hranu već su samo lokali, a njihovi izrazi lica zračili su vedrinom kao lice Hannibala Lechtera. Oko ponoći kad je gemišt već dobro uzeo maha otvorili bi nam dušu i srce jer bi vidjeli da se s nama jedinima može. Nikad neću zaboraviti priču starijeg gospodina koji se veselio slobodnom vikendu jer je s obitelji i prijateljima htio ići malo v klet, a umjesto toga zakačio ga je 'tim bilding'. Da se razumijemo, nitko te ne sili i vjerojatno smiješ reći da ne bi, ali ... Uglavnom, našem je gospodinu namesto bunceka i škropleca sa Štefom i Ivekom navučena cerada, posjelo ga je u kajak i BANZAAAAAAAAAAAAAAAAAIIIIIIIIIIIII niz Zrmanju ...... i da sam te samo vidio da ti nije zabavno .... U 'Seju' smo se jednom popričali i s dva Crnogorca koji su nam rekli da je kod nas puno, puno bolje nego kod njih. Kako je to meni bilo fora pitao sam čovjeka ima li kod njih kladionica na što je ovaj odgovorio da su kladionice u Crnoj Gori gl ... (dramatična glazba, odjavna špica) (NASTAVLJA SE) PITANJE ZA ČITATELJE: Jel' volite jednu podužu priču pa dugo ništa ili više manjih, sjeckanih, ali češće? Odgovorit ćete mi vraga crnoga kao i obično, ali pristojno je pitati. |
