SPIG
utorak, 26.05.2015.
OLTAR DEVETE UMJETNOSTI
|
Pozdrav! Velika mi je čast i zadovoljstvo predstaviti novi i budući klasik iz 'SPIG' - ove radionice. Epizoda je to koja će, vjerujem, svakom starijem od 30 na lice navući jedan veliki, veliki osmijeh što je u vrijeme kad su se Rusi počeli opasno mobilizirati više nego dobra preporuka. Uživajte! 1978. Te je godine susjed Vilim mom bratu koji je u to vrijeme bio fanatični sakupljač 'Lunov magnus stripa' i 'Zlatne serije' dao jednu fantastičnu ponudu. Za legendarni 'Lunov' broj 7 pod nazivom 'Zarobljenici crvene vještice' čovjek je tražio samo dvije pune kartonske kutijetine stripova. Kako je Vilim od mog brata bio stariji nekih 5 - 6 godina ovom se taj deal odmah u startu učinio sumnjiv i nepošten, ali jebi ga Lunova sedmica je Lunova sedmica. Danas bi došla sigurno sto - dvjesto eura. Nakon kraćeg razmišljanja razmjena je izvršena i sve se činilo savršeno. Idila je trajala do popodne. Susjeda s trećeg kata je držeći za ruku svog uplakanog sina Dubravka pozvonila na naša vrata. Mater je otvorila sva u čudu i pitala što se događa. Slijedi drama. Dubravko hoće nazad svog Zagora kojeg je par dana prije posudio Vilimu, a ovaj se pravio blesav i rekao mu da je strip kod nas. Dvije pune kutije koje je dobio klasičnom mešetarskom prevarom nije spominjao. Rasplet? Moja mater kaže bratu da ne pravi gluposti i vrati malome strip, ovaj ljutito spominje neke dvije kutije koje je dao Vilimu, ali ga nitko ne doživljava, Dubravko se nasred stubišta dere kao da ga kolju, matere jedna drugu gledaju u čudu ... na kraju radi mira u kući 'Lunova' sedmica je vraćena svom pravom vlasniku, smutljivi Vilim je profitirao, a još istu večer moj je brat namlatio Dubravka kao konja. Jebi ga, Vilim je bio stariji, jači i za glavu viši. Naposljetku je radi tog nesmotrenog čina i sam dobio batine. Od oca.  Legendarna Lunova sedmica. Na 'Njuškalu' nedavno prodana za 800 kuna 'SAM SVOJ MAJSTOR' KUTAK 2015 - part 1 Općepoznata stvar je da prema Feng Shui pravilima niti jedan komad namještaja ne smije biti viši od metra. U biti to je razmišljanje i više nego ispravno jer se svi sjećamo onih kvaziregalčina od poda do plafona koji su krasili socijalističke stanove tijekom sedamdesetih i osamdesetih. Na policama ona drvena vrana koja iz ladice vadi cigarete, venecijanska gondola i nekoliko dužnih metara knjiga ruskih klasika koje nitko živ nikad nije otvorio. Ako bi ti iza tog ormara nešto, ne daj Bože palo, mogao si se s tim pozdraviti za cijeli život. Ipak, u ovom slučaju morat ćemo prekršiti to osnovno Feng Shui pravilo, a rezultat će biti ... magic ... pure magic.  1985. Dubravko je pukao na živce u kasnim dvadesetim, ali cijelu našu mladost sa strahopoštovanjem se prepričavalo da ima sve dotad izašle brojeve 'Alan Forda'. Da li je to istina ne znam ni dan danas samo se sjećam da je jednog dana njegov brat odškrinuo vrata viseće police iznad njegovog kreveta i da je unutra stvarno bili složena neka hrpa stripova. Kojih, ne bih znao reći jer je Dubravko u tom trenutku uletio u sobu i rekao da šta mi tu radimo i da izađemo van. To je u biti bio zadnji put kad sam bio u toj sobi. Inače, te 1985. imao sam deset godina i jedne je večeri kod nas došao jedan kućni prijatelj, inače profesor, i onako uz kavu i kekse održao predavanje kako su stripovi ništa drugo doli jedno najobičnije zlo. Glupi su, zatupljujući i trebalo bi ih zabraniti. Najveća fora je što je jako puno roditelja u to vrijeme zbog slabog uspjeha u školi krivilo upravo stripove. Nije bio rijedak slučaj da bi nakon školskih informacija pale dobre batine (na veselje susjeda koji bi osluškivali), a kontejner bi u trenu bio napunjen brižljivo čuvanom kolekcijom 'Stripoteka', 'Eks almanaha', 'Zlatne serije' i tko zna čega još sve ne. To me pomalo podsjeća na onaj slučaj kad su oni glupi američki roditelji za samoubojstvo svog glupog sina digli tužbu protiv benda 'Judas Priest' koje je ovaj slušao do iznemoglosti, a oni su, zamislite, u svojim pjesmama poticali mlade na samoubojstvo. Danas su došla neka druga vremena i kad profesor zbog slabog uspjeha učenika pozove roditelje u školu ovi mu najčešće još s vrata počnu jebati oca i mater kako bi stali u obranu svog kretena. Ako je kojim slučajem roditelj bio u ratu može doći i do prijetnji vatrenim oružjem te oštećenja školskog inventara. Za razliku od današnjih generacija mi smo se preko stripova bar naučili čitati. 'SAM SVOJ MAJSTOR' KUTAK 2015 - part 2 - Tuuu ... tuuu .... tuuu ....KLIK! - MOLIM! - Dobar dan, ovdje Maurice S. s Murtera. Možete li mi molim Vas reći koliko bi došla oblanjana daska od slijepljene iverice širine 25, a dužine cca 2 metra. - Evo samo malo (čačka po kompjuteru ... još uvijek čačka), a čujte tu negdje oko 100 kuna. - 100 kuna? Ništa hvala (i zbogom zauvijek) Stara dobra narodna daščurina za šalovanje dužine 4 metra inače dođe oko 45 kuna. Samo treba pljunuti u šake, uzeti blanju i krenuti u akciju. Za ovako svetu stvar to nije posao. To je gušt!  1989. Ove sam godine napokon shvatio da ću do kraja života ostati neprilagođen. Dalje od mase. Gdje svi misle isto tu se ne misli puno. Pohađao sam osmi razred i ekipa u razredu je bila strogo podijeljena na Armadu, Torcidu, Bed Blu Bojse, Grobare i Delije. Na ustaše i četnike smo se podijelili koju godinu kasnije. Svi do jednog su čitali onaj umobolni Ćao Tifo namijenjen navijačima i u svakom si broju mogao pratit kako su se navijačke grupe jedne drugima najebale majke kad bi išli na utakmice omiljenih klubova. Ja se, kao ćoravi štreberko s dioptrijskim naočalama ala Clark Kent u tu priču nisam nikako uklapao, ali kako je to njihovo ponašanje za mene predstavljalo inicijaciju za ulazak u svijet odraslih jednog sam dana skupio poveću količinu stripova i odnio je u kontejner. Tko još čita romane? To je za male bebe. Osjećao sam se tako zrelo ... iako mi se u dubini duše činilo da nešto tu ne štima. U toj sam zrelosti uživao cijelo popodne dok se predvečer nisam vratio do kontejnera, ali, jebi ga, bio je prazan. Kamion riječke 'Čistoće' je hladno i profesionalno obavio svoju zadaću. Fuck! Jedinu utjehu te 1989. predstavljalo mi je to što je jedan šulkolega odlučio počistiti sobu i dao mi dvadesetak 'Alan Fordova' za neku smiješnu cifru tipa 50 - ak kuna. Imam ih i dan danas i baš me razveselilo kad sam saznao da komad danas vrijedi nekih 30 - ak eura. Pa se Vi i dalje mlatite na tribinama! SAM SVOJ MAJSTOR KUTAK 2015 - part 3  Najjeftiniji modeli mrtvačkog kovčega dođu oko 250 eura. Ako je netko od čitatelja kojim slučajem kandidat za umiranje ja mu ga sklopim duplo jeftinije. Doduše izgledat će kao da umjesto pokojnika prevozimo mandarinke, ali to nema veze. Moja praktična i jednostavna polica odnešena je u hodnik ...  ... a jedini konstrukcijski problem bio je oslonac za policu na lijevoj strani. Izrezao sam komad daske, ali to mi se učinilo nekako prejednostavno. Onda sam počeo pilati raznorazne oblike i žena je u jednom trenutku s balkona bez veze doviknula:''Najbolje napravi mačku!' Rezultat je ispod! Od alata korištena naj - najobičnija kutna brusilica s fiber diskom i papirom granulacije P 80. Mijau!  1997. Te sam godine ušao u jedan stan u centru Rijeke (gdje točno, ne sjećam da me ubiješ). Tu je živjela jedna prosječna obitelj i sve je bilo normalno dok nisam ušao u dnevni boravak. Čovjek, po zanimanju profesor, bio je vatreni kolekcionar stripova i police su bile krcate svim mogućim i nemogućim. Suprotno onoj teoriji o tome da je strip zaglupljujuća stvar čovjek je bio sasvim zdrav. Čak štoviše! Kako su ormari bili od poda do plafona vjerujem da bi većina sljedbenika Feng Shuia izvršila trenutni suicid. (Na donjoj slici je nešto slično, a tko je vlasnik ove bolesne zbirke stvarno nemam pojma)  SAM SVOJ MAJSTOR KUTAK 2015 - part 4 Nego, tu se puno priča, a malo se radi. Vrijeme je da složimo prva dva reda. Koja je prva asocijacija za strip na ovim prostorima? Točan odgovor!  2014. Cijeli svoj život dvoumim da li sam normalan. Obiteljski čovjek s četiri desetljeća u guzici veseli se stripovima kao prvog dana. Srećom po mene, zahvaljujući facebooku bio sam učlanjen u neke grupe kolekcionara stripova i uspješno se odjavio. Zašto? Pa, eto npr. čitatelji 'SPIG' - a se sjećaju detalja sa Zagorovom sjekirom koju je neki gospodin htio kupiti. No to nije ništa. U šarenom svijetu kolekcionara stripova sasvim je normalno apsolutno svaki primjerak zamotati u najlon vrećicu da se eventualno ne bi oštetio. Ja ću do daljnjeg to raditi isključivo s kokošjim batcima i lignjama koje mislimo staviti u duboko. U šarenom svijetu kolekcionara stripova non stop se nešto kupuje - prodaje - preprodaje - mulja - traži ... Svaki jebeni dan je utrka u konstantnoj nabavci novog i novog ... još ... još ... još ... Čitanje i guštanje postaje sporedna stvar. Nešto kao masturbatorsko gomilanje mp3 glazbe, a da na kraju od svega ne poslušaš ništa. Ali ni to nije sve! Ekipa kupi deset primjeraka nekog novoizašlog izdanja i onda čeka da mu se za par godina digne cijena da bi on tu mogao nešto ušičariti, smuljati, zajebati. Klasični psihijatrijski slučaj. Dalje od mene! PROLOG Slika govori tisuću riječi, a za one zrele i ozbiljne koje zanima koliko ovo vrijedi reći ću mu da se sve ovo već sutra može prodati. Kupaca koliko ti srce hoće. A cijena? Išao sam onako ugrubo računati i oduševio se došavši do svote od .......................................... laku noć!  |
- 20:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 23.05.2015.
A DAY IN THE LIFE (director's cut)
|
PROLOG Iduća epizoda 'SPIG' - a garantirano će izazvati obješenu vilicu svakom čitatelju starijim od 30. Ponovno uspio nadmašiti samog sebe. U veselom iščekivanju tog remek djela vadimo iz naftalina još jednu legendarnu storiju - svojevrsni literarno vizualni koktel za prste polizat'. Pa idemo ... A DAY IN THE LIFE (originalno objavljeno u proljeće 2012.) Jedan dan u životu. Unikat. Nikad viđeno. Veselim se što Vi u ovom trenutku nemate pojma što Vas čeka. I da ćete na ovu epizodu kliknuti više puta. 'Ti to misliš !', pomislio je netko. 'Oćeš, oćeš!', odgovaram ja. SVETA LUCA, prosinac 2004. Dvoje mladih roditelja spremalo se svojoj princezi kupiti sobu. Vjerujem da mnogi od Vas nemaju pojma koji je to gušt. Mjeriš, kombiniraš, crtaš, čekaš ... Nije ironija, stvarno je gušt ! E sad! Pošto je muški roditelj u ovoj priči (kao i većina muškog roda, uostalom) bio i ostao derište predložio je svojoj supruzi da djetetu nešto nacrtaju na zid. Nešto onako dječje, šareno, veselo. Budući da na cijelom svijetu nema slađeg crtića od Winnie the Pooha i njegovih prijatelja iz stojutarske šume suprug je pljunuo u šake, uzeo jedno deset praznih čašica od jogurta, litru 'Jupola', par kistova, deset bočica dipi colora u svim mogućim bojama i gledajući crteže iz dječje slikovnice na zid prebacio ovo:  Slika je nastajala nekih tjedan dana, a možda najimpresivnije u cijeloj priči je onih nekoliko stotina šarenih cvjetića u donjem dijelu. ''Ja mislim da ti ipak nisi normalan!'', rekla je umjetniku jedna gospođa vidjevši mural širine skoro dva metra. Najgore je to što se mala umjesto Winnie the Pooha navukla na neku spodobu zvanu 'SpongeBob Schwamkopf' na 'Nickelodeonu' (bilo je to 2004. dok su na našim tv kanalima paradirali oni deformirani Telletubiesi) Gledala ga je doslovno svaki dan. Nisam baš kužio njemački, ali u narednih par godina je bilo očito da je ova dječja verzija Simpsona nešto najzabavnije što su moje oči ikad vidjele. 29.TRAVANJ 2012. Evo nas sedam i pol godina kasnije! 09.00 h Doručak. ''Tata!'', rekla je moja 11 - godišnjakinja, ''Vidjela sam sinoć da su u Jezera došla tri autobusa puna Čeha i Poljaka!'' ''Živih?'', zapitao sam. ''Ne, u mrtvačkim kovčezima!'', odgovorila je već oguglavši na tatine glupe fore. Smijeh. Proljeće je vrijeme kad se sve budi. Moćne mješalice vrte, snažni Zagorci iskrcavaju vreće s cementom, kamioni razvažaju spržinu, ribari piturivaju brodove, visi baba u zahodu … 10.15 Malja se plafon. Nijansa se zove Kemopol S 913. Pričam kćeri frišku anegdotu kako je mala od mog dragog kuma Dirk Digglera išla na ekskurziju. Kad su stigli na odredište, tata (kao pravi otrok socijalizma) na mobitel je razdragano pitao: ''Zlato, jeste li pjevali u autobusu?'' A mala odgovara: ''Nismo, svatko je slušao svoje!'' Ta scena sa trideset malih zombija sa slušalicama mi je nešto najsmješnije u zadnjih par dana. Sjećam se scena riganja u busu, bacanja papira, urlanja, pjevanja 'Vamos ala playa', skakanja i šamaranja od strane razrednice kad smo nekoć davno mi išli na ekskurzije pa su mi moderni oblici ekskurzija nekako …neobični. 12.00 Plafon i bijeli zidovi su gotovi. Došlo je vrijeme za prepiturati Winniea i ekipu. Budući da mojoj tinejdžerici slika već duže vrijeme ide na živce jer 'nije mala beba' zamolila me da ih maknem. Iskreno da Vam kažem, meni je u tom trenutku bilo svejedno. Sve u svoje doba. Umjesto Winniea sad su u modi One Direction, Nicki Minaj, Kesha … 'Kemopol S 913' je šibao, šibao i ostali su još samo Winnijevci...  12.35 Prva crta je razdvojila Winniea i praščića. U tom trenutku mi je u sobu uletjela mater i vidjevši šta se sprema rekla: ''Pa nemojte ih prepiturati, šteta je, baš su lipi!'' Nešto me ugrizlo za srce, a onda se desilo čudo. Pazite dobro:  Ma zamisli ti tovara! Odmah me podsjetio na sve one glasače koji na izborima euforično zaokružuju svog kandidata. Znate one, kojima, da prigovoriš, riskiraš pivsku bocu u glavu, a nakon cca pola godine kad im dođe iz guzice u glavu retorika se promijeni iz korijena: 'Ned'lje ti svete, što su naprav'li. Sve su pokreli! N't nedlju dana'' Eto, zato sam tovara prepiturao prvog. Mr'š!  13.00 Kako mi je nakon šestodvadeset uzastopnih slušanja 'Hold on' Alabama Shakesa ta pjesma malo dosadila išao sam okrenuti na radio i okrenuo se prema zidu. Kad ono! Đavolja posla!  Budući da mi je od cijele ekipe jedino Winnie bio mali anemični pederčić ova njegova drska reakcija me više nego iznenadila. Odmah mi je u očima postao faca. Umočio sam valjak u S 913 i terminirao ga u šest poteza. Winnie, hasta la vista! 13.20 Išao sam se potom napiti mlake kokte, a kćer mi je pričala da u njenom razredu ima jedan mali koji se svaki put javi kad učitelj pita ima li dobrovoljac za odgovarati i da je tako skupio već pet jedinica. Taj mali kamikaza mi je bio baš super fora. Vratih se u sobu, a na zidu me dočekalo ovo:  E sad, od svih njih tigar mi je najviše išao na živce. Nikad nisam mogao provariti te krvoločne životinje kao dječje plišance. Doduše, i Winnie je medvjed, ali je više onako dobroćudna lobotomizirana koala. Jedna je djevojčica, mislim u Njemačkoj, išla u ZOO-u, preskočila ogradu i htjela kroz rešetku pomaziti medu, a đubre je kroz kavez uspjelo potegnuti šapom i kandžama. Pa da ne bi sve plišance rasparao nožem. Tigrova uvlakačka reakcija me se nije dojmila i baš me zanimalo da li i praščić ima nešto za reći. Idem na ručak. Ako je tko od Vas žedan ili treba u zahod napravite malu pauzu. Dobra epizoda,a? Malo nesvakidašnja. A jeba te, pa nećemo se zajebavat'! SPIG, za one koji su nas tek otkrili. Idemo dalje. Finale će biti grandiozno! 15.00 Naždrao se kao prase! Debrecinke, teletina i malo ćevapa. Ne znam kako vegetarijanci mogu ubijati biljke! Napadaju nas da ubijamo životinje, a oni im obrstili svu hranu koju pasu. To je licemjerje. Ušao sam u sobu, uzeo valjak i potom - šok!  Ako ste u subotu čitali 'Jutarnji' sigurno Vam je promaknuo odličan tekst Vladimira Arsenijevića. Naime, u uglednom časopisu 'Psyhological science' znanstveno je dokazano veza između rasizma i niskih kongitivnih sposobnosti. ''...osoba koju u detinjstvu odlikuje niži stepen generalne inteligencije kasnije će biti sklonija rasizmu...'' Kako je ovaj citat zaslužio jednu čitavu epizodu vratimo se mi našem prajcu. Zamisli ti Čobankovića jednog s čim se ide sprdati. Pituraću te, mamu ti jebem, nećeš ni znati što ti se dogodilo. S 913, udri!!! Na kraju je društvo izgledalo ovako. Izgubljeni kao guske u magli.  17.20 Dva sata kasnije žena uzima foto aparat i gleda slike koje ste upravo vidjeli: ''I ti si slikao ove gluposti za svoj usrani blog, a nisi bio vridan dicu slikat' kraj slike prije nego ste je opiturali.'' A jebi ga, ni na kraj pameti. Bitno da sam se sjetio da je tovar rekao:''Nemoj mene!'' Klasično blogovsko razmišljanje. Kroz boju su se nazirali obrisi mog remek djela i samo sam rekao kćeri da ću ujutro dati treću ruku da ih maknemo zauvijek. Forever! A onda mi isto postalo malo žao. 21.50 Mala i ja sjedimo u sobi. Selo usnulo. Miris friške boje. Inače, u zadnje vrijeme počela je doslovno gutati 'Alan Fordove' što mi je neobično drago. Čita i smije se naglas. Kad je vidjela scenu u kojoj onaj klošar krojačkim škarama striže nokte na nogama pitala me tko su ti luđaci Magnus i Bunker pa sam joj rado objasnio. Mojoj dragoj je najsmješnije kad Broj Jedan gura kolica, a kraj njega piše 'gnik, gnik!'. Vidim ja da moja curica gleda u obrise Winniea i društva i nešto razmišlja. Razmišlja. Razmišlja. Kao profesor Baltazar. ''Tata; kad bi prešao crnim flomasterom preko njih izgledali bi kao strip!'' Molim? Čarobna rečenica. Đe me nađe? Ajmo probat'! Idem po flomaster! 22.00 Neobično sam ponosan što smo se te nedjelje u deset navečer jedino moja kćer i ja u čitavoj povijesti čovječanstva bavili jednom granom umjetnosti koja još nije viđena. Restauriranjem svježe opituranog Winnie the Pooha. Ja sam izvlačio konture, a ona ih je markerom crnila.  ''Da sam znala da'š me slikat, ne bi obukla majicu Pokemon trener!'', rekla je u tom trenutku. 23.15 Gotovo! Gledali smo u sliku jedno dobrih deset minuta. Mater je bila budna, pozvao sam je i bila je oduševljena. Ono prije je bila freska u dječjem vrtiću, a ovo je materijal za likovne udžbenike. Ovo je klasik. Walt Disney mi maše sa oblaka.  Winnie i društvo žive! Samo što su sad malo stariji! I ozbiljniji! Posebno prasac. Izgleda pomalo krkanski što mi je i bila namjera. Jebi ga, ne mogu si pomoći !!! Ali sam po stoti put dokazao da novac nije najvažnija stvar u životu! Ako među Vama ima luđaka koji su ovu maratonsku epizodu 'SPIG'-a odradili do kraja evo Vam još jedna prigodna pjesma. Meni je za danas dosta! |
- 21:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #
nedjelja, 17.05.2015.
'SPIG' - ov ALIENS (director's cut)
|
U prošloj smo epizodi u kinu zapljeskali, a u današnjoj bi bio red ponovno oživjeti sjećanje na jednu od meni osobno najdražih anegdota iz tog vremena. Priča je već bila na spigu i mnogi će je u ovom remasteriranom izdanju, vjerujem, pročitati s guštom. Čitateljima koji, pak, misle da se prije 90 - te Zemlja nije vrtjela još jednom bih htio izraziti iskrenu sućut. Jebi ga, bolest nitko nije kupio. DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! Kako se u zadnje vrijeme podigla velika prašina oko novog Mad Maxa red je da se podsjetimo na još jedan legendarni film iz tog doba. Maxu se veselim kao malo dijete i nije mi žao tih 700 kuna za karte, kokice i pola litre vode. VIDEO MANIA Čitatelji moje generacije sigurno se sjećaju vremena kad je na naša vrata zakucalo nešto sasvim novo. Ne, to nije bio Jehovin svjedok već njegovo veličanstvo - video rekorder! Prvi modeli bili su veliki kao oveća ladica, a cijena im se mjerila u tisućama dojč maraka. Jeba' te jarac, koja je to bila histerija! Uzaludno je objašnjavati mladim naraštajima kakav je gušt preko vikenda dignuti pun naramak video kazeta sa očajnim kopijama najnovijih holivudskih hitova i gledati … tri - četiri filma zaredom (od kojih je jedan obavezno morao biti pornić jer radi toga je video i bio izmišljen.) Tko kaže da to nije nikad gledao - laže kao pas! A mi koji smo živjeli u Rijeci pamtimo to vrijeme i po nenadjebivoj 'TV Omišalj'. Skupina video-gerilaca su u Omišlju na otoku Krku pokrenuli pravu, pravcatu piratsku TV postaju. Neopterećeni zakonom o autorskim pravima, ZAMP - ovima i sličnim novovjekim izmišljotinama rokali bi najnovije filmove sa VHS-a od jutra do mraka. Urbana legenda se proširila za čas i ujutro bi svi imali podočnjake boje cikle od cjelonoćnog gledanja 'Platoona', 'Top Guna', 'Boje novca', 'Karate Kida', 'Crocodile Dundee-a', 'Američkog ninje' i sličnih divota. Skoro svi. Normalno, prokletstvo zvano tehnička inferiornost nije me mimoišlo ni u to doba jer je za gledanje ovog blaga Božjeg trebalo imati prvenstveno dobar geostrateški položaj, a zatim i konfiguraciju u obliku pojačala, duge željezne cijevi vezane za balkonsku ogradu i one ogavne crno-žute logaritamske antene uz pomoć koje su se inače pratili : Italia 1, Rai 2, Rai 3, Rete 4, Canale 5 ... Kako je moj drveni televizor ogromnog zelenog ekrana bio opremljen elektronikom tek nešto jačom od mlinca za kavu hvatanje signala s otoka Krka bila je nemoguća misija. A gledaš Krk s balkona, pizda li mu materina! Kad sam već spomenuo RAI UNO prva asocijacija mi je 'Rocky' sa talijanskom sinhronizacijom i Staloneov glas unjkave, prehlađene pičkice kao i oni nedjeljna TV popodneva koja smo gledali isključivo zbog rasnih cicatih hostesa. Na RAI sam prvi put u životu vidio japanske crtiće i još onda me fasciniralo zašto Japanci, onako mali i kosooki s crtama umjesto očiju crtaju likove s onako velikim očima. Valjda kompleks. BTW, u japanskim erotskim mangama dosta često junaci imaju ogromna spolovila tako da bi se i tu dalo svašta povezati. Idući isječak mnogima neće značiti ništa, ali nekima ... najvjerojatnije isto neće značiti ništa. Pa pogledajmo! Mi u jebenim socijalističkim zgradama imali smo, dakle, zajedničku antenu i televizore koje je bilo sasvim normalno tresti i udarati ako bi npr. drhtala slika. Umjesto TV Omišlja pratili bi jedva gledljive snježne siluete začinjene obilnim šumovima. Ne ide. Kako te 1986. video i nije bio baš neka raširena pojava frustracija zbog nehvatanja TV Omišlja bila je ogromna. Jebi ga, odeš kod susjeda sdobrom antenom, ali nije to to. Najbolji filmovi su iza deset navečer. Kasno, majku mu. I sve bi bilo super da đubrad jedne večeri nisu davali 'Aliens'. Sutradan u školi krenula priča. Možete misliti kako su mi se naperile uši slušajući o poručnici Ripley koja pedeset i nešto godina pluta Svemirom, o koloniji s kojom je Zemlja izgubila kontakt, o marincima koji se idu napiti krvi Alienima, o onom androidu kojeg matica na kraju prepolovi…jeba' te pas, jedan od rijetkih filmova koji sam do danas gledao bar deset puta. A mogao bih opet ! I tako mi napuniše glavu da sam se tresao od sreće čekajući kad će to čudo od filma doći u riječka kina. Pljeskat ćemo od početka do kraja ako treba. Kako su djeca iz peterokatnica i zapišanih nebodera dosta toga radili čoporativno, odlasci na plažu ili u kino bili bi pravi hepeninzi i ja sam već unaprijed počeo okupljati ekipu koja bi sa mnom podijelila radost 'Aliensa'. Kurac! Radnička djeca! Većinom tukci! Da je bila riječ o nekoj prljavoj švedskoj jebačini, nekoj komediji s Bud Spencerom ili nekoj akciji sa Stalloneom dragovoljaca bi bilo kao u priči, ali koga briga za mene, debelog štreberčića i tamo neke crne svemirske lignje. Tuga i neizvjesnost. I tako je jednog dana film došao u 'Teatro Fenice' (ex 'Partizan'). Ja, 11 - godišnji mamlaz, molim mater da me prvi put pusti samog, ali pošto sam te odlaske dosad prakticirao isključivo u gorenavedenim grupama ta joj pomisao nije bila baš draga. Da bi stvar bila još gora, par dana prije su sina neke njene kolegice s posla Cigići žicali lovu i mali im je, od straha da ne dobije batine, dao sve što je imao. Bio sam uporan i svrdlao, svrdlao, svrdlao, svrdlao ... i mater je skoro popustila, a tad joj je palo na um genijalno rješenje. Stari! Kao i većina radnika iz tog vremena moj otac bi nakon posla ili : a) radio u fušu (pazeći da ga ondašnja partijska govna, a današnje velike Hrvatine ne vide i cinkaju) b) sjeo nakon ručka na fotelju, digao noge na stolić, čitao 'Novi List', svakih sat vremena palio vijesti na radiju, a u 7 i pol obavezno uključio dnevnik. Tijekom praćenja tih emisija redovito je poluglasno psovao sve odreda. ''Ajde, vodi malog u kino!'', rekla je mater, ''više mi je krv popio!'' Sjeli smo u 'folcigu' RI 621-47 i ja sam, sav ushićen, prepričavao ocu sadržaj prvog dijela kako me ne bi u kinu non stop zapitkivao što je ovo, što je ono. I dan danas imam osjećaj ne da me nije slušao nego od rada bubinog motora nije ni čuo da nešto pričam. Karte smo čekali jedno dvadeset minuta, kupili parter - sredinu. Sjedamo u kino, a stari je rekao da će sad ispred nas sjesti Franjo Arapović i Krešimir Ćosić što je meni do dana današnjeg ostala odlična baza. Svjetla se gase. Počinje! Sigurni Viver želi da se na planet baci atomska bomba, a ovi joj tumače da gore imaju ljudsku koloniju i da je plutala svemirom pola stoljeća, marinci dolaze na planetu, nigdje ni žive duše, a tad počinje pravi, pravcati rat ! Alieni šište sa svih strana, non stop trešte eksplozije, pršti kiselina, korporacija želi prebaciti alienske zametke na Zemlju, da budu sigurni zatvaraju Sigurni na sigurno, a unutra mala gušćerica ... Na kraju grandiozno finale, spašavanje one plave djevojčice (mislim da se zvala Newth) uništavanje ogromnih, zelenih jaja bacačem plamena i spektakularna, finalna borba sa maticom u onom hi - tech viljuškaru. Kraj! Pale se svjetla ! Jeba te, koja filmčina ! Otac je cijelo vrijeme gledao, a niti je zaspao i niti me što zapitkivao! Onako iskreno, bilo me je malo frka da će mu biti možda dosadno, ali nije. Ma prva liga! Dolazimo doma! Mater pita :''I kakav je film?'' Ja odgovaram: ''Uuuuuu, znaš šta, sto put je bolji nego prvi, ajme kako su ga samo dobro napravili, da vidiš kad ih ono love po onim tunelima, ….'' Ocu postavlja isto pitanje, a ovaj odgovara: ''Ja nemam pojma šta sam ja tamo gleda dvi i po ure!!!''  |
- 23:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #
petak, 15.05.2015.
TKO SU LJUDI KOJI U KINU PLJEŠĆU USRED FILMA?
|
Vjerujem da je svatko od vjernih čitatelja 'SPIG'-a bar jednom u životu posvjedočio ovom rijetkom fenomenu. Ponesena snagom pokretnih slika, zbog naglog preokreta u fabuli, kino publika u samom klimaksu filma jednostavno počne žestoko aplaudirati. Aplauz nerijetko bude popraćen i glasnim povicima odobravanja. Kako bi mene u tim trenucima najčešće bilo sram s kakvim to budalama sjedim u kino-dvorani u današnjoj epizodi ćemo kroz tri slikovite anegdotice naučiti ponešto novo. Kakvi su to ljudi koji u kinu plješću usred filma? MOJE PRVO ISKUSTVO S OVIM RIJETKIM FENOMENOM Osamdeset i neka… Bilo je to vrijeme kad bi se filmovi najprije prikazivali u zagrebačkim kinima. Na TV bi išli foršpani i mi mulci bi se tresli od sreće kad će to više doći u Rijeku. Jebo Filmovitu. Film o kojem je riječ zvao se 'Urlikanje' i nemam blage veze tko je glumio i zašto, samo, kao kroz maglu, pamtim da su u pitanju bili neki lavovi i tigrovi ala 'Daktari' i da je u ključnoj sceni jedan lav rastrgao glavnog negativca koji im je htio nauditi. Frenetični aplauz koji se u tom trenutku prolomio kino dvoranom je i mene, sedmogodišnjeg krkana, toliko ponio da sam zapljeskao ručicama najjače što sam mogao. ''Bravo, laaaaveeeee…Svi smo mi lav…Ol vi nid iz lav !'' Sutradan, okružen musavim vršnjacima iz ulice uzbuđeno prepričavam film i taj čudesni trenutak kad je cijelo kino postalo oduševljena pulsirajuća masa. Jedan malo stariji susjed sluša moje baljezganje i komentira : ''Zapamti Maurice! U kinu ti plješću samo - seljačine !'' Za one koji bi rado zapljeskali na scene iz 'Urlikanja' stiže odlična vijest. Nedavno sam je pročitao na 'Indexu' i jednostavno je moram podijeliti sa svekolikim čitateljstvom. -------------------------------------------------------------------------------- FILM "Roar" koji mnogi smatraju, s dobrim razlogom, najopasnijim filmom ikad snimljenim, ponovno će se prikazivati, za sada samo u američkim kinima, i to od travnja, prenosi Daily Mail. Glavni protagonisti filma su Noel Marshall i Tippi Hedren, par koji sa svojom djecom živi na imanju na kojem s njima živi još i 150 divljih neukroćenih životinja, među kojima su i lavovi. Ideja o snimanju ovakvog filmskog uratka sinula je Marshallu i njegovoj supruzi nakon što su u svom domu u Los Angelesu udomili lava. Istaknuto je da nijedna životinja tijekom snimanja nije na nikakav način ozlijeđena, no, to se ne može reći i za članove ekipe koja je sudjelovala na snimanju, uključujući i glumce. A među njima je i Melanie Griffith koja se zbog ozlijede na snimanju morala podvrći plastičnoj operaciji lica. Među čak 70 ozlijeđenih članova glumačke i producentske postave je i snimatelj Jan de Bont koji je zaradio 220 šavova nakon što ga je napao jedan od lavova. Poanta ovog bizarnog pothvata navodno je bila u tome da se privuče pažnja javnosti na problem ugrožavanja divljih životinja. (Index.hr) SPEKTAKULARNA PREMIJERA 'ROCKY 4' U NEW YORKU Dakle, druga polovica osamdesetih… Jedan čovjek iz Rijeke otputovao je u Amer'ke, točnije u New York i nakon uživanja u svim mogućim blagodatima Velike Jabuke odlučio još malo zaviriti u njihova kina. Film koji je u to hladnoratovsko doba imao premijeru bio je ni pet ni šest već …'Rocky 4'. Prvi dio će mi zauvijek biti visoko na listi najdražih filmova svih vremena, ali ovo pamfletsko govno …aj, dobro, to su bila takva vremena…. I ide film… Onaj antipatični Ivan Drago vježba spojen na žičice praćen tehnologijom kakvom je opremljena većina ruskih nuklearnih podmornica. Rocky, pak, prenaša balvane i cijepa drva zameten u snijegu i mic po mic…dođe trenutak meča. Svaki kadar napunjen patriotizmom do ruba pucanja. Do tog trenutka naš prijatelj je znao da se za Amerikance kaže da su glupi, a ubrzo će se u to i uvjeriti. Trenutak Rockyevog ulaska u ring za publiku u kinu je bio takva injekcija adrenalina da su svi kao jedan skočili na noge i zapljeskali u ritmu 'vi vil rok ju' i počeli urlati 'JU ES EJ', 'JU ES EJ'… Ovaj se sledio od šoka … Da li je ostao sjediti ili se i sam ustao da ga BBB iz Harlema ne natamburaju ostalo je nepoznato. Baš me zanima da li su tako pljeskali kad su im petnaestak godina kasnije avionima iz Afganistana vraćali raskomadane sinove u crnim najlonskim vrećama… I to zato jer je jedan balvan MISLIO da ovi imaju oružje za masovno uništenje. U cijeloj priči ipak je najviše popušio Ivan Drago jer ga je filmski Rocky prebio, a pravi Rocky mu je preoteo filmsku ženu i u pravom životu je oženio. Kasnije je je i ona njemu uvalila kajlu, ali to je već neka druga priča. KAKO JE OBIČNI GOL SKORO RAZVALIO KINO DVORANU I malo po malo došli smo i do samog početka devedesetih… Očekuje Vas jedno od najurnebesnijih pljeskanja u kinu svih vremena. I očekujte najbolji komentar ikad napisan u neku knjigu dojmova… Daklem, Italia '90. Svjetsko nogometno prvenstvo. Dok jedna država ide u sasvim zasluženu pizdu materinu, njena nogometna vrsta kao violinisti u 'Titanicu' svira kurcu, ali im dobro ide. Uprava 'Rijeka kina' tom je prilikom uvela jednu originalnu caku u maniri najboljih trenutaka 'Monty Pythona'. Naime, sve utakmice koje je igrala ex - yu reprezentacija bilo je moguće pratiti na velikom platnu. Meni još uvijek smiješno. Horde NKV radnika, bauštelaca, zavarivača, armirača, montera i sličnih zaljubljenika u nogomet slijevale su se iz svojih radničkih baraka (bez televizije) drito na kino blagajne. Skupa s njima našao se i jedan momak iz moje bivše ulice koji će ovaj iznered godinama prepričavati. Znači, atmosfera u kinu dovedena do usijanja, zastave, šalovi, one ogavne spitfajerice … još je samo falilo da se ispred platna šeće brkati SUP-ovac sa vučjakom i spriječi da navijači istrče na…hm…platno. Pravi NKV 'Rattle and hum'. Utakmica o kojoj je ovdje riječ bila je Jugoslavija- Njemačka. Njemačka je vodila 2:0 i početkom drugog poluvremena gol za 2:1 zabija, ako se dobro sjećam, neki Jozić. Ono što se tada dogodilo spada u zasigurno najveći kino spektakl još od vremena braće Lumiere. U produžetku citiram momka koji se tamo nalazio: ''…i, jebo te, Juga da gol, a ono, nešto prasne ko da je, jebotipasmater, pukla bomba. Kako kraj kina prolazi pruga ja sam, majkemi, mislijo da je ispo vlak iz tračnica, al onda sam skužijo da su u onom momentu kako su svi skočili sa stolica, sva ona drvena sjedala se digla u isti čas i napravila KLAP! … Jebote, nastala je takva ludnica da sam ja mislijo da će se kino srušit'…'' Mislim da nitko od nas neće imati prilike čuti kako izgleda kad cijelo kino u isti tren skoči sa drvenih stolica i kad te iste sirote stolice naprave zaglušujući 'klap'. A sad kad smo naučili nešto novo, red je napisati i što se dogodilo koju godinu kasnije kad je zamro pljesak. KOMENTAR IZ KNJIGE DOJMOVA U TITOVOJ RODNOJ KUĆI U KUMROVCU, PRVA POLOVICA 90-ih Druže Tito, mi ti se koljemo. EPILOG Pljeskanje u kinu danas je stvar prošlosti. Kako? Pa lijepo! Sve dok karta dođe 47 kuna, kokice i kola 34, a pola litre 'Jane' 13 kinima je postalo sve teže prodati dvoznamenkasti broj karata. Pljeskanje u praznim kinima stvarno nema smisla. |
- 08:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 09.05.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK - 16TH ANNIVERSARY (part 4)
|
Nije to danas nikakvo čudo. Ima ga svaki majmun. Nije ga jedino imala pokojna Nela Eržišnik pa je svojedobno izjavila da kad je išla na skup HDZ - a da je 'svoj auto slupala za Hrvatsku'. Kad su ga imali svi zašto ga onda bar jednom u životu ne bih imao i ja? Koga? Pa privatnog vozača. Za one kojima je 'SPIG' glup pa ga ne prate redovito objasnit ću da smo trenutno negdje krajem ljeta 2005. Tog jutra sam jedno sat vremena zeru pomogao ocu šalovati neki zid. Tamo negdje oko podne krenuo sam s torbom i gitarom prema rivi gdje me čekao - privatni vozač. Idemo u Roglu, a zvao nas je jedan od najuspješnijih slovenskih poduzetnika. Dok idem prema rivi nailazim na tetu Elviru koja vodi tovara. - E, mali di si se ti to spremija? - A evo idemo malo na put! - A dokle? - Do Slovenije. - Lipo do Slovenije? - A'e. Na rivi me čekao jedan momak kojem sam zaboravio ime. sjeli smo u njegov lijepi monovolumen i avantura je mogla početi. Nakon par kurtoaznih rečenica kao pravi domaćin stavio je neke klape iako bi meni više pasao Motorhead, a nakon niti deset minuta rekao je nešto jako, jako smiješno. Kao svaki pravi Slovenac čovjek obožava dalmatinsku glazbu i Olivera i Mišu i Daleku Obalu i Nenu Belana ... i onda je dodao da za nas nikad nije čuo. Ja se iz pristojnosti nisam nasmijao, ali zamalo sam progutao žvaku. Onda je pitao imamo li kakav CD, a ja sam mu odgovorio da toliko puno sviramo da jednostavno nemamo vremena za ući u studio. Jebeš CD. Što bi rekao Mišo Kovač - danas je lakše izdati CD nego doći na red za CT. Malo kasnije sam mu ispričao vic koja je razlika između Bosanca i Slovenca od 18 godina, ali se nekako kiselo nasmijao. Šteta, jer meni je to baš dobra fora. Ono da Bosanac sa 18 ide u Sloveniju tražiti posao, a Slovenac ide u Bosnu tražiti oca. Inače, ti ksenofobni vicevi mi nisu dragi jer smo mi i kao ljudi i kao narod u totalnoj banani pa je bez veze rugati se drugima. Ipak iskoristit ću ovaj trenutak i napisati onu super foru kad su se u 'Feralu' onomad sprdali na račun Mesića i Kučana. Mesić je pitao Kučana šta ovaj radi kad mu se ne spava, a kad je ovaj rekao da ne zna odgovor je bio - šeće ispod kreveta. Antologija. NEKOLIKO SATI KASNIJE ... U Zagrebu kupimo kolege i idemo prema granici. Naš privatni vozač je inače djelatnik u tvornici koja zapošljava nekoliko stotina ljudi. Prave svjetla i slične rezervne dijelove za Mercedes. Kako luzerski. Po stoti put se potvrdilo da su Slovenci jedno 30 godina iza nas iza nas jer mi smo svoje tvornice odavno ispilili i prodali u staro željezo. Strancima, normalno. Da tvornice. Fuj! Nema mi smješnije nego kad se ove uboge komunjare uskokodaču o tim nekim tvornicama. Jebo te tvornice. Kladi se. JOŠ NEKOLIKO SATI KASNIJE ... Hotel je mrak. Skijalište odmah u blizini, a u podrumu vlastita punionica piva. Dobili smo svako svoju sobu. U sobi lijepi krevet. Kako je u pitanju jako, jako lijep hotel vjerujem da je na krevetu na kojem sam prilegao dosta Mojci i Špela zabijalo nokte u leđa svojih direktora. Soba je jednostavno odisala aromom višestrukih orgazama. Ekipa je dolje. Trebalo bi krenuti. Za one tukce kojima je 'SPIG' i dalje bezveze ponovit ću da sviramo na 50. rođendanu sestre jednog uspješnog slovenskog poduzetnika. Čovjek ima jahtu koja ne može stati u našu marinu. Dolazimo pred vrata i - je'n, dva, tri ...'Dobra Vam bila večer prijatelji moji ...' Žena se rasplakala, njen brat se zadovoljno smješka ... to je to Aplauz. Nakon par pjesama gazda dolazi do nas srdačno nas pozdravlja i želi nam nešto reći. Nekako osjećam da mu je neugodno. Čovjek zna otkud smo došli. Kroz smiješak kaže da se nada da nam neće smetati jer oni iza ponoći služe ... hm, srpski roštilj. U, jeba te, eto ti problema. O, bando slovenska, ma jesi vidio ti njih? Sprdam se, normalno. Budući da je meso sa žara glupo dijeliti po nacionalnosti meni je to bilo jako, jako smiješno ... JOŠ NEKOLIKO SATI KASNIJE ... Stiže piva iz vlastite punionice i famozni roštilj. Tko nikad nije probao - preporuka. Bila je to neka varijanta leskovačkog voza sa bezbroj tanjura i pustim ražnjićima, bržolicama, kajmacima i tko zna čim sve još ne. Najedeš se mirisa. Priznajem da sam se izdajnički najeo kao prasac. I bilo je stvarno dobro. A tek piva - mrak! Sutradan na povratku, prilikom vožnje kroz Gorski Kotar fasciniralo nas je kao i uvijek to što ispred svake kuće stoje složena drva u količinama kakve mi položimo u jedno šest godina. Pala je vrhunska zajebancija da kad mi slavimo Veliku Gospu i umiremo od žege oni vjerojatno oko osam navečer malo nalože jedno sat - dva da, eto, peć samo malo 'ubije' svježinu. Damirova pjesma koju je sklepao u čast našim prijateljima iz Gorskog Kotara išla je otprilike ovako: ''Ličko Lešće, Otočac i Brinje, dok je zima ne vidiš mi ime.'' SVINJSKI VRAT I onda smo stali u jedno od onih odmarališta kraj auto puta. U ponudi su imali neke glupe sendviče i uzeli smo dva sa šunkom i jedan sa svinjskom vratinom. Desetak minuta kasnije išli smo platiti ceh, a smotana konobarica je pitala Damira:''Jeste li Vi ono imali svinjski vrat?'', našta se on iz petnih žila izderao: ''Ma ko ima svinjski vrat?'' Cura se na trenutak skamenila, a par trenutaka kasnije cijeli bar se po podu valjao od smijeha. Čak i ona sirota. POLA GODINE KASNIJE ... Jedna od najčudnijih svirki svih vremena svakako se dogodila u jednom lijepom restoranu u Kornatima. Sam posjet ovom restoranu je nešto što se nikad ne zaboravlja. Pred ulazom ogroman akvarij sa živim jastozima i zubonjama od par kila. Na doku usidrene jahte sa ružnim ruskim multimilijarderima i priležnicama kakve obično vidimo jedino na stranicama 'Playboya'. Jedne godine doplovili smo tu sa jedrilicom našeg prijatelja Robija. Kako je čovjeku zahod nešto bio u kvaru ja sam ga pitao da li bi mogao lijepo i pristojno otići na rusku jahtu i pristojno i uljudno zamoliti ljubaznog domaćina smijem li se kod njih posrati. Ekipa se davila od smijeha. Dakle, gazda nas zove da ima neko društvo kojem treba muzika. Šalju po nas gliser. Predsezona je. Pred restoranom vezane dvije jedrilice, a gosti su neki ljudi koje nije previše briga za muziku, ali kako ne znaju gdje će s novcima to im se učinila dobra fora. Scena je slijedeća. Njih nekoliko sjedi za stolom i igraju black jack. Inače, ni dan danas nemam pojma (niti me briga) kako se igra black jack samo znam da mi je to bilo totalno dosadno. Briškula je sto puta bolja. Bacaju karte, piju neka fina buteljirana vina, a nas ne šljive pet posto. Bez obzira što su nas zvali to su one situacije u kojima bi nekog najradije opalio gitarom po glavi i rekao mu da te ostavi na miru. Al' bila je tu jedna kvaka ... jebi ga. Ljudi imaju novaca. Pametnome dosta. Kad smo već u tom restoranu bilo bi fora spomenuti jednu odličnu 'SPIG' - ovsku anegdotu. Gazda (nažalost pokojni) jednog je vrućeg ljeta sjedio ne terasi, pušio, pio bevandu i gledao usidrene brodove. U toj uvali nekad znaju biti usidrene i kante od parsto tisuća eura, ali većina su normalne jahte od milijun eura naviše. Na jednom usidrenom brodu udaljenom nekih parsto metara iz kabine je izašao pravi, pravcati crnac. Čovjek je navukao peraje, a kako je bio dosta daleko gazda je to prokomentirao:''Jeba te, ne bi mu sad bija u koži kad je po ovoj vrućini iša obukivati ronilačko odijelo.'' Sutradan smo se vraćali, zapuhalo je jugo, diglo se more i kako to već biva kad se mi vraćamo iz Kornata ... stao je motor. Za one koji se nikad nisu u vozili po olujnom jugu u gliseru s ugašenim motorom objasnit ću da je osjećaj sličan kao kad ti se jako, jako vrši velika nužda, a pred vratima zahoda očajnički čekaš da ovaj koji je unutra izađe van. Očaj. Tjeskoba. Paranoja. Srećom, gazda je uspio otkloniti kvar prije nego smo završili u teritorijalnim vodama ... Aha! Jeste li primijetili kako čitate s nepažnjom? Ako puše jugo ne možemo završiti u talijanskim teritorijalnim vodama jer jugo puše s mora na kopno. U slučaju juga jedino što se može desiti je da te valovi odbace na obalu i da ako imaš sreće da se dokopaš kopna i mokar i promrzao skačeš po kamenju i očajnički pokušavaš uključiti mobitel. DVIJE GODINE KASNIJE ... Opet Kornati. Restoran na otoku Žutu Iznad restorana kućica sa solarima i generatorima koji proizvode trofaznu struju, a uz to su i među prvima na Jadranu koji su ugradili desalinizatore (more pretvaraš u pitku vodu). Krško je za njih baterija od 9 volti. Na zidu zajedničke slike sa nekim od faca koje su pohodili ovo mjesto (sjećam se da je između ostalih bio Michael Scumacher). Razlog našeg dolaska je četrdeseti rođendan nekog Slovenca koji je već u startu bio pijan kao sipa. Ulazimo, svi oduševljeni, opći delirij. Čovjeku smo u njegovu čast odsvirali onu ljigicu od 'Fantoma' pod nazivom 'Sretan ti rođendan', a tamo negdje iza ponoći postao je jako, jako, jako, jako naporan i doslovno mi se objesio o vrat 'špilajte ovo' 'zemi kitaru i igrajte ono' Damir je stao ispred njega i uz mandolinu, na melodiju 'Fantoma' zapjevao: ''Proša ti je rođendan, Proša ti je rođendan, Proša ti je ro - o - đen dan ...''  |
- 23:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.05.2015.
PRIČA O LINIĆEVOM FIATU (director's cut)
|
PREDGOVOR U današnjoj epizodi 'SPIG' - a jedna stara epizoda u novom ruhu. Vjerni fanovi će ponovno uživati u ovoj produženoj i remasteriranoj verziji, a novounovačenim će se usta raširiti u jedan veliki osmijeh. Glavni junak priče je jedan od automobila našeg bivšeg ministra financija koji je svojim mudrim gospodarskim potezima, oštrim rezovima i fiskalizacijom uspio uništiti i ono malo nade što nam je ostalo. Priča je to o noći u kojoj sam na sebi zadnji put u životu na očima imao kontaktne leće i kad me u životu prvi i zadnji put ganjala policija. Mislim da dodatne preporuke nisu potrebne. Idemo redom. PRIČA O FIATU 132 Za razliku od mene koji sam dobar dio života po jadranskim plažama mlatio po gitari, svirajući kurcu, te maštao o ljubavi većoj od zlata, moj prijatelj Mali je, završetkom procesa spolnog sazrijevanja, natezao sve čemu kuca srce. Svaka 18+ ženska osoba koja je imala funkcionalnu pizdu i 36 stupnjeva celzijusa predstavljala je za njega savršenu partnericu. Njegovi visoki kriteriji su nalagali da je za seksualno sjedinjavanje bitno da je partner žena i da nije mrtva, a sve ostalo je sporedno. I dan danas mu zavidim na onoj tužnoj četrdeset i nešto godišnjakinji udanoj za starog lovatora osušenih jaja koja je plešući trbušni ples na oteklim jajima moga mladog druga, u jednom trenutku istinski razmišljala o razvodu i novom početku sa čovjekom koji je za vrijeme seksa cijelo vrijeme u mislima rastavljao motor od Renola 4 kako ne bi štricnuo prije vremena…i osramotio se pred duplo starijom partnericom. Glupo je kad osoba razmišlja spolovilom. Naročito ženska. Meni je ta mačo filozofija uvijek bila strana. Zar nije ljepše držati se za ruke i bos trčati po livadi, zajednički sisati kap rose sa netom ubranih jagoda, snimati c - 90 kazetu sa izborom najdražih pjesama? Doduše, milijun puta bih posumnjao u samog sebe jer tijekom tih ljetnih 'Krivo je more' sešna s gitarom velika većina okupljenih bi u parovima nestajala u mraku, a oko mene bi ostala tri pijanca tražeći da im sviram 'Užas je moja furka'. Ni livade, ni jagoda, ni C 90 kazeta. Samo plastična boca s mlakim bambusom i poluprazna kutija 'Filtera 160'. Jebo te rok en rol. Vratimo se trenutak na mog prijatelja Malog. Iako je to malo nekulturno (a SPIG čita i dosta starijih i ozbiljnijih ljudi) volio bih citirati legendarnu rečenicu izgovorenu onu večer nakon što mu je 'Vel'ka' (tako ju je on zvao) pocicala đoku nakon čega je on zadovoljan došao do mene i prekinuo me u gledanju video kazete 'Sudac Dredd' sa Stalloneom. 'Znaš šta ima novo?', pitao je. 'Ne znam!',odgovorio sam. 'Pušen mi je k ....!' Taj trpni oblik glagola 'pušiti' mi je još uvijek nešto najsmješnije što sam ikad čuo. Š'O SAD FIAT, Š'O SAD FIAT IMA S TIM… U postadolescentsko doba kao produžetak spolovila dosta se često navodi automobil. Moj prijatelj Mali ih je, kako bi mogao utaživati svoju animalnu pohotu, promijenio jedno desetak. Za sve do jednog vrijedilo je ono pravilo iz starog vica da bi im se vrijednost poduplala kad bi im rezervoar do vrha. Na sreću za tako se nešto nikad nije imalo novaca. Ipak, od svih tih tristaća, stojadina, pezejaca nikad neću zaboraviti večer kad je rekao kako kupuje auto (predsjednički) kojem je vlasnik bio glavom i bradom tatarararaaaa – Slavko Linić. Nakon svih tih kokošinjaca u našu ulicu je uletio 'FIAT 132', '75. godište, 130 konja, bordo boja, truli pragovi, probušeni auspuh, četrnaesti vlasnik… i to za samo 700 DM. A iznad zadnjeg sica onaj glupi plišani psić što maše glavom gore dolje. Nekadašnji statusni simbol.  Kako mladim naraštajima opisati ovu vrstu vozila? Možda ovako… Ljeti plus 60, a zimi ide ledena para na usta… Pri hladnim uvjetima dosta često se zaustavljaju slučajni prolaznici da samo malo gurnu, a onda ubaciš u drugu, pustiš kvačilo i to je to. Koliko god borića objesio uvijek ima onaj užegli miris po ulju, plastici i benzinu koji izaziva miješanje želučanih kiselina i riganje negdje između Senja i Karlobaga ( jooooooj, znate što je jedan moj prijatelj rekao za Karlobag? Karlobag je najbolje mjesto na svijetu za samo jednu stvar - izaći iz autobusa, popišati se u more i vratiti se natrag u autobus ) Crna sjedala se obično prekriju onim bijelim navlakama skrojenim od bijele čupave deke, a na retrovizoru visi neka jeftina zastavica (npr. NK 'Rijeka') Linija? Ako je 'princ' hrušt, ako je pezejac mamba onda je Fiat 132 pravi pravcati gepard… ------------------------------------------- Nevezano za sve ovo jednostavno moram prepričati jedan urnebesan razgovor od prije par godina. Zamislite obitelj koja iz Zrenjanina daleke 1972. u fići ide na more. Naprijed sjede muž i žena, iza sjede baba, mali od deset godina i mala Ana od 11 mjeseci. Prozori su pokvareni pa je staklo zaglavljeno kacavidom tako da je jedini izvor zraka onaj blesavi trokut na početku prozora. Vani je cca plus 36, u autu plus 50, a stari kao pravi baja još i puši. Na radiju svira Mišo Kovač i 'Proplakaće zora', a baba non stop viri u bebinu nosiljku jer je maloj Ani glavica crvena kao paprika. O pustim torbama, opremi za plažu i tko zna čemu sve još ne nećemo ni trošiti riječi. Nabrajali smo mi tu još puno i puno detalja, a na kraju je moj kolega rekao da mu to liči kao da se jedno 15 sati spuštaš po nekoj ogromnoj, strmoj nizbrdici sjedeći na kašeti od pive. --------------------------------------------- Vratimo se mi na priču o Linićevom Fiatu. Ono na što je Mali najviše bio ponosan bili su električni podizači stakala i dupli karburator. Hladni tuš je uslijedio jako brzo jer kako je govno trošilo 18 - 20 litara Mali bi jedan dan ostao na Vežici, drugi dan na Kantridi, treći dan na Škurinjama, četvrti dan na Kastvu… Uglavnom, tih par mjeseci je više kilometara prepješačio sa plastičnom kanticom u ruci nego je prešao svojim moćnim vozilom. Legendaran je bio i komadić crne izolir trake zalijepljen preko lampice od rezerve kako ga ono crveno svjetlo ne bi non stop iritiralo. Kad bi ga djevojke pitale zašto vozi auto koji troši 18 litara njegov odgovor je bio: ''Tko ima novaca za ovaj auto, ima i za gorivo !'' A onda bi im glas zamr'o nakon što bi ušao u njih. I tako su se na podu Linićevog 'Fiata' skupljale frćkave stidne dlake i osušena punjetina do dana kad je jedne subote Mali meni i mom prijatelju Baniju predložio nezaboravni izlazak u Linićevom 'Fiatu' koji je, u međuvremenu, ostao bez tablica…odnosno, imao je…naprijed RI 743 CH, a iza RI 228 BL...a možda i PU 886 RD… Idemo, nego šta! '' ... dobićete razglednicu iz afričke zemlje Safari, zbogom žohari ...'' Oprani od glave do pete, po strateškim mjestima namazani 'Niveom' i fino uređenih frizura sjeli smo u Linićev 'Fiat' te krenuli put Pehlina spremni ostvariti najluđe snove svakoj djevojci koja nam stane na put (za one koji ne poznaju Rijeku reći ćemo da je riječ o kvartu u kojem je najpoznatiji tzv. Karton city, odnosno, romsko naselje sklepanih kućica ala 'A je to', a na svakoj dvije tri satelitske antene. Zabava se svodi na kafiće u kojima nerijetko zapiči takva cajka koju čak ni desno orijentirani slušatelji ruralne provincijencije ne mogu provariti… Gdje nas je moj drug htio odvesti i dan danas će ostati tajna budući da nismo prošli ni 500 metara kad ono………(tiha, jeziva glazba)… policija. Patrola, srce ti jebem. Nisam ni stigao predložiti da mirno i dostojanstveno prođemo kraj njih ili ako pođe po zlu plačući molimo za oprost, a Mali je nagazio gaščinu, polukružno se okrenuo preko pune linije i uz škripu kočnica dao u bijeg. Pejakovićeve 'Čerge' su zavijale snimljene na prastaroj 'Denonovoj' audio kazeti, a plišani psić je mahao glavom kao Angus Young…dok se nije cijeli izvrnuo i pao u crnilo stražnjeg bunkera. Nemate pojma kako je lijep osjećaj kad umjesto zamišljenog igranja s uvojcima voljene djevojke koju si tu večer želio upoznati kako bi ti dala ljubavni ključić za otvaranje vrata njezinih odaja, bježiš u neregistriranoj krami s dvije različite tablice i to pred policijom sa upaljenom rotirkom, a za volanom manijak koji baš u ovom trenutku umire od smijeha. Cijeli auto je mirisao na 'Niveu'. Toliko su nam se, naime, jaja stisla. Oštra policijska sirena para kroz mrak, a FIAT 132 poput ranjene zvijeri juri pehlinskim ulicama ometajući signal na satelitskim antenama Karton city-a. Ali nije moj prijatelj Mali od jučer. Na jednom raskršću je proletio kroz crveno, zamalo upao u neke škare, uletio u neku mračnu ulicu, parkirao ispred neke zgrade između Zameta i Pehlina. Panika. Srce lupa kao ludo. Očaj. Izletili smo kao opareni i sad ne znam tko od njih dvojice, ali jedan me slučajno potegnuo rukom po oku i .... ode kontaktna leća. Nema se vremena. Polućorav trčim u šumu. Policijsko auto staje kraj FIATA i policajac se dere:''Staniteeeeee!!!'' Stat ću ti moj kurac, ovco. Prosto je nevjerojatno kako je zajeban taj nagon za preživljavanjem. Trčiš, trčiš, trčiš. Ne gledaš kuda ideš samo grabiš prema naprijed. Nemam pojma koliko je to utrkivanje trajalo kad smo sjeli na neki kameni zid i osluškivali da li se čuje kakva potjera. Ništa. Sram ih bilo. Pripita mladež divlja u neregistriranom autu, a oni nemaju volje pola sata trčati kroz šumu. Tko im samo plaću daje? DVA SATA POSLIJE Nakon što smo se ispuhali plan je bio vratiti se doma pješke. Nije daleko. Ionako nam ni nije bilo do seksa pa je ovo skroz dobro ispalo. Malom vrag ne da mira. On ide po auto. Lud čovjek, rekao sam. Bani i ja lagano idemo okolnim uličicama, a on stvarno ide do auta pali ga i odlazi. Ne mo'š virovat'. Jutro poslije saznajemo nešto urnebesno. Policajac koji nas je ganjao bio je Malome zet. Oženio mu rođenu sestru. Govorio mu čovjek par mjeseci da se ne zajebava, ali on tvrdoglav kao konj i, eto ... došlo malo do rekreativne jurnjave. ----------------------------------------- Par mjeseci kasnije Mali je završio na policiji zbog neke gluposti iako nije bio kriv. Sve bi bilo dobro da mu u novčaniku nisu pronašli broj od nekog Mate. Mate je inače bio neka lopina, a Mali ga je upoznao večer prije na Pehlinu dok su pijanu pevaljku pivom polivali po sisama. Da bi stvar bila još kompliciranija čovjek koji ih je međusobno upoznao zove se isto Mate. Baš nezgodno. Razgovor koji je slijedio išao je otprilike ovako. POLICAJAC: Oklen ti znaš ovog Matu? MALI: Ne znam ga, sinoć sam čovjeka vidio prvi put, popili smo piće, zajebavali se, a upoznao nas je jedan moj prijatelj. POLICAJAC: Koji prijatelj? MALI: Pa Mate! Tu se policajac malo zbunio. POLICAJAC: Oćeš reć da te s Matom upoznao Mate? Šta ti misliš da smo mi blesavi? MALI: Gospodine, to je obična koincidencija. Tu mu je policajac zalijepio šamarčinu i izgovorio rečenicu koju rado citiramo i dan danas: - O'Š TI NORMALNO PRIČAT? Al' to je već neka druga priča. Laku noć. |
