SPIG
subota, 09.05.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK - 16TH ANNIVERSARY (part 4)
|
Nije to danas nikakvo čudo. Ima ga svaki majmun. Nije ga jedino imala pokojna Nela Eržišnik pa je svojedobno izjavila da kad je išla na skup HDZ - a da je 'svoj auto slupala za Hrvatsku'. Kad su ga imali svi zašto ga onda bar jednom u životu ne bih imao i ja? Koga? Pa privatnog vozača. Za one kojima je 'SPIG' glup pa ga ne prate redovito objasnit ću da smo trenutno negdje krajem ljeta 2005. Tog jutra sam jedno sat vremena zeru pomogao ocu šalovati neki zid. Tamo negdje oko podne krenuo sam s torbom i gitarom prema rivi gdje me čekao - privatni vozač. Idemo u Roglu, a zvao nas je jedan od najuspješnijih slovenskih poduzetnika. Dok idem prema rivi nailazim na tetu Elviru koja vodi tovara. - E, mali di si se ti to spremija? - A evo idemo malo na put! - A dokle? - Do Slovenije. - Lipo do Slovenije? - A'e. Na rivi me čekao jedan momak kojem sam zaboravio ime. sjeli smo u njegov lijepi monovolumen i avantura je mogla početi. Nakon par kurtoaznih rečenica kao pravi domaćin stavio je neke klape iako bi meni više pasao Motorhead, a nakon niti deset minuta rekao je nešto jako, jako smiješno. Kao svaki pravi Slovenac čovjek obožava dalmatinsku glazbu i Olivera i Mišu i Daleku Obalu i Nenu Belana ... i onda je dodao da za nas nikad nije čuo. Ja se iz pristojnosti nisam nasmijao, ali zamalo sam progutao žvaku. Onda je pitao imamo li kakav CD, a ja sam mu odgovorio da toliko puno sviramo da jednostavno nemamo vremena za ući u studio. Jebeš CD. Što bi rekao Mišo Kovač - danas je lakše izdati CD nego doći na red za CT. Malo kasnije sam mu ispričao vic koja je razlika između Bosanca i Slovenca od 18 godina, ali se nekako kiselo nasmijao. Šteta, jer meni je to baš dobra fora. Ono da Bosanac sa 18 ide u Sloveniju tražiti posao, a Slovenac ide u Bosnu tražiti oca. Inače, ti ksenofobni vicevi mi nisu dragi jer smo mi i kao ljudi i kao narod u totalnoj banani pa je bez veze rugati se drugima. Ipak iskoristit ću ovaj trenutak i napisati onu super foru kad su se u 'Feralu' onomad sprdali na račun Mesića i Kučana. Mesić je pitao Kučana šta ovaj radi kad mu se ne spava, a kad je ovaj rekao da ne zna odgovor je bio - šeće ispod kreveta. Antologija. NEKOLIKO SATI KASNIJE ... U Zagrebu kupimo kolege i idemo prema granici. Naš privatni vozač je inače djelatnik u tvornici koja zapošljava nekoliko stotina ljudi. Prave svjetla i slične rezervne dijelove za Mercedes. Kako luzerski. Po stoti put se potvrdilo da su Slovenci jedno 30 godina iza nas iza nas jer mi smo svoje tvornice odavno ispilili i prodali u staro željezo. Strancima, normalno. Da tvornice. Fuj! Nema mi smješnije nego kad se ove uboge komunjare uskokodaču o tim nekim tvornicama. Jebo te tvornice. Kladi se. JOŠ NEKOLIKO SATI KASNIJE ... Hotel je mrak. Skijalište odmah u blizini, a u podrumu vlastita punionica piva. Dobili smo svako svoju sobu. U sobi lijepi krevet. Kako je u pitanju jako, jako lijep hotel vjerujem da je na krevetu na kojem sam prilegao dosta Mojci i Špela zabijalo nokte u leđa svojih direktora. Soba je jednostavno odisala aromom višestrukih orgazama. Ekipa je dolje. Trebalo bi krenuti. Za one tukce kojima je 'SPIG' i dalje bezveze ponovit ću da sviramo na 50. rođendanu sestre jednog uspješnog slovenskog poduzetnika. Čovjek ima jahtu koja ne može stati u našu marinu. Dolazimo pred vrata i - je'n, dva, tri ...'Dobra Vam bila večer prijatelji moji ...' Žena se rasplakala, njen brat se zadovoljno smješka ... to je to Aplauz. Nakon par pjesama gazda dolazi do nas srdačno nas pozdravlja i želi nam nešto reći. Nekako osjećam da mu je neugodno. Čovjek zna otkud smo došli. Kroz smiješak kaže da se nada da nam neće smetati jer oni iza ponoći služe ... hm, srpski roštilj. U, jeba te, eto ti problema. O, bando slovenska, ma jesi vidio ti njih? Sprdam se, normalno. Budući da je meso sa žara glupo dijeliti po nacionalnosti meni je to bilo jako, jako smiješno ... JOŠ NEKOLIKO SATI KASNIJE ... Stiže piva iz vlastite punionice i famozni roštilj. Tko nikad nije probao - preporuka. Bila je to neka varijanta leskovačkog voza sa bezbroj tanjura i pustim ražnjićima, bržolicama, kajmacima i tko zna čim sve još ne. Najedeš se mirisa. Priznajem da sam se izdajnički najeo kao prasac. I bilo je stvarno dobro. A tek piva - mrak! Sutradan na povratku, prilikom vožnje kroz Gorski Kotar fasciniralo nas je kao i uvijek to što ispred svake kuće stoje složena drva u količinama kakve mi položimo u jedno šest godina. Pala je vrhunska zajebancija da kad mi slavimo Veliku Gospu i umiremo od žege oni vjerojatno oko osam navečer malo nalože jedno sat - dva da, eto, peć samo malo 'ubije' svježinu. Damirova pjesma koju je sklepao u čast našim prijateljima iz Gorskog Kotara išla je otprilike ovako: ''Ličko Lešće, Otočac i Brinje, dok je zima ne vidiš mi ime.'' SVINJSKI VRAT I onda smo stali u jedno od onih odmarališta kraj auto puta. U ponudi su imali neke glupe sendviče i uzeli smo dva sa šunkom i jedan sa svinjskom vratinom. Desetak minuta kasnije išli smo platiti ceh, a smotana konobarica je pitala Damira:''Jeste li Vi ono imali svinjski vrat?'', našta se on iz petnih žila izderao: ''Ma ko ima svinjski vrat?'' Cura se na trenutak skamenila, a par trenutaka kasnije cijeli bar se po podu valjao od smijeha. Čak i ona sirota. POLA GODINE KASNIJE ... Jedna od najčudnijih svirki svih vremena svakako se dogodila u jednom lijepom restoranu u Kornatima. Sam posjet ovom restoranu je nešto što se nikad ne zaboravlja. Pred ulazom ogroman akvarij sa živim jastozima i zubonjama od par kila. Na doku usidrene jahte sa ružnim ruskim multimilijarderima i priležnicama kakve obično vidimo jedino na stranicama 'Playboya'. Jedne godine doplovili smo tu sa jedrilicom našeg prijatelja Robija. Kako je čovjeku zahod nešto bio u kvaru ja sam ga pitao da li bi mogao lijepo i pristojno otići na rusku jahtu i pristojno i uljudno zamoliti ljubaznog domaćina smijem li se kod njih posrati. Ekipa se davila od smijeha. Dakle, gazda nas zove da ima neko društvo kojem treba muzika. Šalju po nas gliser. Predsezona je. Pred restoranom vezane dvije jedrilice, a gosti su neki ljudi koje nije previše briga za muziku, ali kako ne znaju gdje će s novcima to im se učinila dobra fora. Scena je slijedeća. Njih nekoliko sjedi za stolom i igraju black jack. Inače, ni dan danas nemam pojma (niti me briga) kako se igra black jack samo znam da mi je to bilo totalno dosadno. Briškula je sto puta bolja. Bacaju karte, piju neka fina buteljirana vina, a nas ne šljive pet posto. Bez obzira što su nas zvali to su one situacije u kojima bi nekog najradije opalio gitarom po glavi i rekao mu da te ostavi na miru. Al' bila je tu jedna kvaka ... jebi ga. Ljudi imaju novaca. Pametnome dosta. Kad smo već u tom restoranu bilo bi fora spomenuti jednu odličnu 'SPIG' - ovsku anegdotu. Gazda (nažalost pokojni) jednog je vrućeg ljeta sjedio ne terasi, pušio, pio bevandu i gledao usidrene brodove. U toj uvali nekad znaju biti usidrene i kante od parsto tisuća eura, ali većina su normalne jahte od milijun eura naviše. Na jednom usidrenom brodu udaljenom nekih parsto metara iz kabine je izašao pravi, pravcati crnac. Čovjek je navukao peraje, a kako je bio dosta daleko gazda je to prokomentirao:''Jeba te, ne bi mu sad bija u koži kad je po ovoj vrućini iša obukivati ronilačko odijelo.'' Sutradan smo se vraćali, zapuhalo je jugo, diglo se more i kako to već biva kad se mi vraćamo iz Kornata ... stao je motor. Za one koji se nikad nisu u vozili po olujnom jugu u gliseru s ugašenim motorom objasnit ću da je osjećaj sličan kao kad ti se jako, jako vrši velika nužda, a pred vratima zahoda očajnički čekaš da ovaj koji je unutra izađe van. Očaj. Tjeskoba. Paranoja. Srećom, gazda je uspio otkloniti kvar prije nego smo završili u teritorijalnim vodama ... Aha! Jeste li primijetili kako čitate s nepažnjom? Ako puše jugo ne možemo završiti u talijanskim teritorijalnim vodama jer jugo puše s mora na kopno. U slučaju juga jedino što se može desiti je da te valovi odbace na obalu i da ako imaš sreće da se dokopaš kopna i mokar i promrzao skačeš po kamenju i očajnički pokušavaš uključiti mobitel. DVIJE GODINE KASNIJE ... Opet Kornati. Restoran na otoku Žutu Iznad restorana kućica sa solarima i generatorima koji proizvode trofaznu struju, a uz to su i među prvima na Jadranu koji su ugradili desalinizatore (more pretvaraš u pitku vodu). Krško je za njih baterija od 9 volti. Na zidu zajedničke slike sa nekim od faca koje su pohodili ovo mjesto (sjećam se da je između ostalih bio Michael Scumacher). Razlog našeg dolaska je četrdeseti rođendan nekog Slovenca koji je već u startu bio pijan kao sipa. Ulazimo, svi oduševljeni, opći delirij. Čovjeku smo u njegovu čast odsvirali onu ljigicu od 'Fantoma' pod nazivom 'Sretan ti rođendan', a tamo negdje iza ponoći postao je jako, jako, jako, jako naporan i doslovno mi se objesio o vrat 'špilajte ovo' 'zemi kitaru i igrajte ono' Damir je stao ispred njega i uz mandolinu, na melodiju 'Fantoma' zapjevao: ''Proša ti je rođendan, Proša ti je rođendan, Proša ti je ro - o - đen dan ...''  |
