SPIG
četvrtak, 23.04.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK 16th ANNIVERSARY (part 3)
|
Gdje smo ono stali? Aha, kod pijanih Crnogoraca koji su nam rekli da je kladionica kod njih glavna gospodarska grana. Od tih anegdota iz 'Seja' još bi vrijedilo spomenuti nezaboravni trenutak kad je naše malo misto pohodila gospođa Jadranka Kosor. Tom prilikom u restoranu je bila organizirana prigodna večera. Parking je bio krcat crnim mercedesima i Audijima, a na pragu ih je dočekao garavi domar s crvenom pregačom 'Franck' i cigaretom za uhom. 'Dobro nam došli, dragi naši!', rekao je, a jedan od bodyguardova je pitao nekog od osoblja:'Tko je ovaj?' 'To je naš domar!' 'Makni ga, molim te, da ga ne vidim!' VIVA LA FRANCE! ........................................................... Kad čovjek prijeđe 65 godina treba ga - ubiti. JAPANSKA NARODNA POSLOVICA ............................................................ Ovu japansku poslovicu ne bi trebalo uzimati preozbiljno, ali činjenica je da kod nas jako, jako puno starčadi živi ispod granica ljudskog dostojanstva. 40 godina radnog staža dosta često pretvori se u penzijicu dostatnu, eto, da ne umreš. Oni sretnici koji imaju malo veća primanja svoju jesen života najčešće pretvore u iščekivanje smrti, pomaganje nezaposlenoj djeci i unucima ili kupovanju pijeska i cementa u doživotnom betoniranju nečega. Uživanje u starosti najčešće - nula bodova. Zato mi je neobično drago da smo te davne 2002. upoznali kako žive i uživaju francuski umirovljenici. Jedna velika francuska turistička agencija nekoliko puta godišnje svojim umirovljenicima iznajmljuje kampere (!) i kako je riječ o ekipi od 65+ probajte zamisliti kako Vaši baba i dida sjedaju u kamper i u dva tjedna naprave đir od Francuske do Turske. Ili bi Vam rekli da niste normalni ili bi cijenu aranžmana preračunali u pijesak i cement i zaključili da je ovo potonje ipak najbolje uložen novac. Uglavnom, našim je frenč penzionerima omiljena štacija Betina. Tu parkiraju kampere (!), prošeću do restorana, a tamo ih čeka fini riblji meni i 'Razvaljeni prizidak'. Ni sam ne znam koliko je grupa dosad prošlo (Bog ih blagoslovio), ali svaki put me najviše zabavi onaj trenutak dolaska kad mi sviramo 'Splitski ples' i kad svi do jednog izvade mobitele, kamere, fotoaparate i kad to počne blicati kao blesavo. Tad se osjećam kao primati u Maksimirskom ZOO - u.. Pizdim bez veze, normalno da nam je drago. Jednom prilikom bio je jedan starčić koji me neodoljivo podsjećao na Asterixa i nikad neću zaboraviti njegovu facu kad smo počeli instrumentalno svirati jedinu francusku pjesmu koju znamo. Nastao je opći delirij. Zanimljivo je, ali nakon početnog čuđenja svi pjevaju kao jedan. Zadovoljni oni, zadovoljan gazda, a nama je uvijek dobro. LONDONAC NA LIGNJAMA Nevezano za Francuze sjetio sam se još jedne fantastične anegdote koju jednostavno moram spomenuti. Jedne ljetne večeri prije nekih desetak godina u trgovinu u kojoj sam tad radio ušao je neki starčić. Namirisan, zalizan, bijele čarape, bijele špagerice, bijela majica i bijele hlače. Progovorio je na nekoj čudnoj kombinaciji engleskog i staro murterskog. Moj tadašnji kolega Nikola koji je svakog oslovljavao sa 'di si sokole' pa je postao Niko Sokol se obratio stračiću, a ovaj ga je pitao ono klasično 'a čiji si ti'. Onda su se njih dvojica raspričali dobrih 20 minuta o tome kako je on pred jedno 40 godina otišao iz Murtera, kako živi u Engleskoj, kako mu je tu baš lipo, kako on nije ima pojma da se Murter ovako razvija++++ i na samom kraju razgovora rekao je nešto čemu se smijem i dan danas. Potapšao je Niku Sokola po leđima i rekao:''Ajde dragi, buaš mui je druago dua smo se vidil, a suad iden na lignje!' Niko ga je pogledao u čudu:'' Lignje? Ali puše Vam! Sumnjam da ćete išta uvatiti!' 'Stari se nasmijao: 'Ma idem tu u restoran na lignje!' DOPUSTI DA TE NAJEDEM I NAPIJEM PA TEK ONDA PIŠI Jedan od mokrih snova svih svirača koji drže do sebe je sviranje ljudima kojima novac ne znači ništa. Na 'SPIG' - u je već spomenuta legendarna priča kad su dva tipa jednom bivšem frćkavom gradonačelniku svirali na rođendanu i za nekoliko sati zaradili plaću predsjednika RH plus plus još jedno par tisuća kuna. Daleke 2004. svirali smo tako novinarima svih mogućih hrvatskih dnevnika i tjednika koji su bili ljubazno pozvani na promociju novog modela jedne poznate marke automobila. Za one koji žive na Mjesecu objasnit ću da je poanta tih druženja odvesti družbu (od kojih su većina amaterski alkoholičari) do Kornata, dobro ih najesti i napiti i na kraju balade kakav to čovjek moraš biti da bi napisao da njihovi automobili puno troše, zanose u zavojima ili šta ja znam šta sve ne. Nemam više pojma kako, ali zvali su nas da im zasviramo jedno dva sata i mene je i dan danas sram koju cifru smo im rekli. Kad je došlo za platiti žena je iz kuverte izvadila novce i pomalo podsmješljivo rekla:''I? To je to?' Skoro da nam je bilo neugodno. Te sam večerio naučio jednu od najvažnijih životnih lekcija. Kad se ideš pogađati s nekim za neki posao nije dobro bubnuti puno jer ispadaš đubre, a još je gore reći malo jer ispadaš pizda. A u životu puno bolje prolaziš kad si đubre. A ne pizda. Zda. POKVARENA HIDRAULIKA I NAPUŠENI SKIPER AAaaaaaaaaaaaaaa ... ovo je bila luda kuća. Dakle, za one koji nisu čitali prvi dio ove sage ovo je bila jedna stvarno nezaboravna avantura. Jedan naš poznati jedriličar slavio je rođendan i godišnjicu braka i tom prilikom okupio društvo u kornatskoj Piškeri. Po nas je došao skiper koji je poput Obelixa pao u kazan s kuhanom marihuanom još dok je bio dijete (humor). Gliser veličine stojadina i penta od parsto kila. Udri! Tamo kako to već bude u Kornatima - hedonizam od kojeg staje srce. I, kad se negdje u jedan iza ponoći trebalo vratiti doma naš je skiper pretočio hidraulično ulje u plastičnu bocu od litre i pol i rekao da mu je hidraulika u banani i da ćemo svako toliko morati ulijevati ulje ako želimo ići lijevo ili desno (što je prilikom plovidbe u noći bez mjesečine više nego poželjno) Ostatak priče znate, ali fora je da nas je te večeri na Piškeri slušao jedan Slovenac koji se predstavio kao gospon Grah. Skloni infantilnom humoru odmah smo ga prekrstili u gospon Fažola i ostavili mu broj mobitela. Tko je mogao pretpostaviti da se radi o jednom od najuspješnijih slovenskih poduzetnika? Ono što slijedi doživljava se samo u hoolywoodskim filmovima. ČA GREŠ PREKO STARTA DOBIŠ PET TISOČ Ljeto je završilo, na plažama su ostale razbijene ležaljke, čikovi i sasušeno sjeme koje će isprati prve jesenske kiše. Bio sam na svom radnom mjestu i nekom ubogom starčiću koji nikad u životu neće sjesti u kamper vagao dva kila pocinčanih brukava dužine pet centimetara. Odjednom, zvoni mobitel. Nepoznati broj. Javljam se kad ono - gospon Grah. Čovjek mi se ljubazno ispričao na smetnji i rekao da bi volio da za tjedan dana dođemo kod njega u Roglu zasvirati na rođendanu njegove sestre. Još je dodao i to da je htio po nas doći svojom jahtom, ali je prevelika za ući u jezersku marinu. Prevelika. Za. Marinu. Šta je to? Plutajući otok Krk? Ubogi starčić na pultu se uzvrpoljio i rekao:''Ajde momak, u pizdu materinu, vrag odnija i telefon, brže malo!'' Milo sam ga pogledao i u sebi pomislio:''Daj stari, puši kurac, na telefonu pričam sa Aristotel Onasisom, a ti tu hoćeš neke brukve, jebale te brukve!' Našli smo kompromis. Budući da će na dogovoreni datum moje kolege biti na smotri folklora u Zagrebu čovjek će po mene poslati privatnog vozača, skupit ćemo ovu dvojicu u Zagrebu i pravac Slovenija. Stari je platio brukve i izašao van. (NASTAVLJA SE) |
