Marketing
VIKI
ODLUKA
Moja mater mrzi cigarete.
Ne može ih smisliti. Sjećam se da smo se radi tog mog pušenja znali svađati da bi se treslo pola nebodera. Zadnjih pola godine mi nije prigovorila ni jednu jedinu riječ. Da bi stvar bila još bolja počeo sam pušiti u sobi. Na noćnom ormariću pored nekoliko kutijica tableta za smirenje stoji pepeljara. Obavezno krcata. Pravo da Vam kažem i meni kao pušaču taj smrdež nekad ide na živce, ali nije me briga. Koliko je sati? Ponoć. Mislim da je sad vrijeme za ovu žutu, ima neko glupo latinsko ime, ne da mi se ni pokušavati zapamtiti ga. Žuta me smiri još najbolje. Kaže doktor da ovo kroz šta prolazim nije ništa čudno, ali meni je on blesav. Vidi se da mu svi mi sa zdravstvenim knjižicama idemo na živce. Da je pametan imao bi čovjek privatnu praksu kao i svi normalni doktori. Bolnice su ionako postali info pultovi na kojima te upućuje da odeš kod privatnika.
Psihijatar kojeg pokriva socijalno? Zvuči dosta blesavo.
Kako taj može pomoć bilo kome?
Pijem tabletu. Ima gadan okus. Težak život nas manijaka, šta ćeš?
Čujem da u dnevnom boravku još bruji televizija. Mater je kao i obično zaspala gledajući je. Nikad ne znaš da li ona gleda TV ili obratno. Moram je ići probuditi i otpratiti u krevet. Kad bi ona samo znala koliko mi je žao, ali ne mogu si pomoći. Ja to jednostavno moram napraviti. Svjestan da sam do kraja uništio i nju i sebe. Lako je doktoru pričati gluposti. On mene trpi par sati tjedno, a ja samog sebe već pola godine. Šta pola godine, cijeli život. To je jedan bolni grč koji ne prestaje. Osim te dvije godine dok sam bio s Viki.
ISPOVIJED
Svaki put kad bih počeo odmotavati film shvatim da mi je većina te večeri negdje isparila. Imam neke flešbekove koji mi zagriju dušu i srce, ali činjenica je da mi fali jedno dobra četiri sata života. U biti možda i najljepši dio života, a ... nema ga. Ispario. Sve je to od lošeg vina.
Bila je subota. Kažu da je subotom glupo ostati doma. Onda izađeš. U kafić gdje izlaze svi. Slušaš muziku koju ne voliš, pozdravljaš ljude koji ti idu na živce, slušaš priče koje ti se ne slušaju i, normalno, ločeš. Par puta sam pokušavao objasniti dečkima da je meni puno bolje kad ostanem doma, napravim si kokice i gledam televiziju, a oni su me uporno pokušavali ubijediti da baš to nije normalno. Ajde dobro. U ova tri sata sam popušio pola škatule duvana, šank je mokar od prolivene pive, dim u zraku možeš rezati škarama, a konobar ima toliko posla da pomalo tilta. Iz zvučnika nabija Rozga i sad se svi nešto uvijaju, pjevaju i dižu ruke. Al' se zabavljamo u pizdu materinu. Kao vatrogasna zabava u Gračacu 1966.
U biti ta scena kad je cijeli kafić počeo skakati na Rozgu je i zadnje čega se sjećam. Iduća scena smo Viki i ja kako sjedimo na zidu iza kafića. Da li je ona prišla meni ili ja njoj nemam blage veze ni dan danas. Ona je kasnije tvrdila da sam ja izašao pišati, došao do nje i počeo razgovarati. Meni to ne drži vodu jer je tako nešto kod mene nezamislivo. Doduše, nakon par litara alkohola čovjek se opusti. Te je večeri bila s prijateljicom koja je tu došla radi nekog tipa koji vozi crvenog pasata, a ona je kao i ja umirala od dosade. Kaže da sam joj ispričao par tragikomičnih viceva i da sam joj bio simpatičan koliko sam izgledao jadno.
E, sad kako netko može biti simpatičan i jadan istovremeno nemam pojma.
Eh, da!
Kao što rekoh iduće scene se sjećam jako dobro. Viki i ja sjedimo na zidu i ja pričam. Pričam. Pričam. Pričam. Prvi put mi se u životu dogodilo da sam nekom otvorio dušu i srce, a da taj netko nije počeo kolutati očima. Na prvom spoju muškarac obično nastoji ostaviti dojma frajera i alfa mužjaka, ali ovo nije bio nikakav spoj. Znam da to zvuči nevjerojatno, ali eto nekad se zvijezde tako spoje da i nemoguće postaje moguće.
Bio je to slučajni susret jednog 25 - godišnjeg seljačića i jedne nesigurne cure kojoj je više od svega trebalo neko rame za plakanje. Našla krpa zakrpu. Neću Vas previše daviti koji su to problemi nju mučili jer sam ionako dosadan. Sjećam se da sam joj pričao kako su mi mater i otac razvedeni. Kako nas je otac napustio kad mi je bilo samo deset godina. Otišao je u Njemačku i više se nikad nije javio. To mu je bio jedini pametan potez u životu. Ostavio mater samu s mulcem bez da je rekao 'doviđenja'. Kažu mi neki rođaci da me je prije nekoliko godina htio posjetiti, ali mislim da bi mu to bilo zadnje šta je napravio. Nakon njegovog odlaska mater se preporodila jer ju je maltretirao od jutra do mraka. Bio sam jako mali, ali i dan danas se sjećam koliko sam puta slušao njihovo urlikanje i nakon toga bih se popišao u krevet. Mene je isto znao udariti i ja sam non stop mislio da je to zbog toga jer sam nešto krivo napravio. Nastavak znate. Slaba koncentracija u školi, pa zajebavanje od strane vršnjaka, pa odlasci psihologu, pa povlačenje u sebe, pa crteži u kojima je otac išaran crvenim flomasterom, pa odlasci psihologu, pa mučenje malih mačaka, pa odlasci psihologu ...
Viki me cijelo vrijeme slušala i to mi je bilo čudno. Cure su me obično ignorirale. Kroz glavu mi je prošlo da je možda luda, ali ispostavilo se da nije.
Valjda se u životu stvarno ponekad te zvijezde poslože i nemoguće postane moguće.
NESREĆA
Tri su sata ujutro.
Ne spavam. Žuta me ovaj put nije smirila. Cijelo vrijeme razmišljam o onoj rakiji u špajzi. Za početak palim cigaret. Jebo te psihijatar preko socijalnog. Zbog socijale ljudi najčešće maknu sa živcima, a sad bi nas socijala izliječila. Neće ići. Znam da će moja mater nakon sutrašnjeg dana biti gotova, ali ne mogu si pomoći. Ako to ne napravim napravit ću nešto sebi, ali zapravo ... zamršeno je to. Žuta ili rakija? Ionako neću zaspati.
Viki i ja smo bili u vezi pune dvije godine. Ne samo da je bila zgodna i pametna nego je imala i to lijepo ime - Violeta. Svaka čast svim Bosiljkama, Vericama i Stanama, ali šta nije ljepše kad ti cura ima tako neko seksi mačkasto ime? Na jumbo plakatima se još nikad nije pojavila neka debela i prištava žena iznad koje bi pisalo 'Bosiljka Vam preporuča .... ' ... nemam pojma što sam htio reći.
Nekad smo znali sjesti na klupu u parku, zagrliti se i - šutjeti. Bez drpanja, bez žvaljakanja. S vrijemena na vrijeme poneki poljubac. Sjediš i šutiš. I dobro ti je. Kažu da je vrhunac odnosa između dvoje ljudi kad su zajedno, kad šute i kad se pri tom osjećaju dobro. Znali smo se mi i valjati do zore, a znali smo jednostavno - šutjeti. Ko dva luda.
A onda se dogodilo ...
Zašto smo se te večeri Viki i ja posvađali nemam pojma. Ona nije uspjela dati neki važan ispit, a mene su iznervirali na poslu. Ah, da, Viki je od mene bila mlađa četiri godine i studirala je onu ... onu ... defektologiju. Ja sam vozio kombi za jednog privatnika i ... nisam se žalio. Plaća je bila ajme majko, ali tip je za mene bio skroz fer i korektan ili ja nisam bio ni svjestan da me iskorištava. Gleda te ko ljudsko biće i daje ti plaću. Kud ćeš više? Uglavnom te večeri mi smo se prvi put u životu posvađali. Nakon dvije godine. Onako, bez nekog razloga, riječ po riječ. Rekla mi je da joj ne treba neka pizda koja non stop sažalijeva sama sebe, a mene je to izbacilo iz takta. Ostavio sam na stolu 20 kuna za piće, sjeo u auto i otišao.
Šta se dalje točno dogodilo pisalo je u novinama.
Istina je da je Viki prelazila cestu na mjestu gdje nije bilo pješačkog prelaza, ali istina je i da je to govno vozilo duplo više nego je dozvoljeno. Kroz centar grada. Pijano. Zlatna mladež. Godina osamnaest. Ponos metropole. Dužina auta obrnuto proporcionalna inteligenciji. Tata ugledan. Stupovi ovog promašenog društva. Zato se i ljulja kad su mu stupovi takvi.
Kad mladom i depresivnom čovjeku iz života nestane osoba koja mu je bila jedina svijetla točka posljedice znaju biti strašne. Kad te odjednom obleću neki novinarski lešinari, kad ti se ime poteže po novinama, a ti to ne želiš to također zna izazvati traume.
A kad otac tog divljaka kao bogata, ugledna i utjecajna osoba uspije isposlovati da njegovo čedo prođe s godinu dana uvjetne to te najčešće slomi do kraja. Ljudi su mi govorili da bi ga oni tužili, ali to su ionako budale koje ne žive u stvarnosti. Kako možeš tužiti nekog tko te jednim pritiskom na dugme izbriše kao da te nikad nije bilo. Ti si za njega ništa. Otirač za noge. Govno iz nosa.
I onda plačeš, pa miješaš žutu s alkoholom, pa noći probdiješ pušeći na prozoru. I misliš. I misliš. A kad čovjek puno misli to nikad ne završi na dobro. Zrno po zrno - pogača. Misao po misao - ludnica. I to ludnica preko socijalnog. Ako je u tebi još koje zrno razuma poludićeš sto posto.
Stručni savjeti tvog blesavog doktora te pomalo i zabavljaju. Grupne terapije. ''Dobar dan, društvo, cijeli život mi je jedna velika trauma, a nedavno mi je djevojku autom zgazio pijani mulac i njegov tata je potplatio suca da ga oslobodi i sad meni doktor daje neke žute tablete da me to prođe pa sad ja to pričam Vama kako bih opet postao normalan.''
Glupo. O tome misliš i danju i noću, proždire te, znaš da nije normalno, ali ne želiš si pomoći.
Oni nemaštovitiji u tim trenucima dignu ruku na sebe, ali meni to ne pada na pamet.
Sve dok imam još dvije kutije žutih.
Ja pijem da zaboravim.
KORAK DO PROVALIJE
Za pelinkovac kažu da je zadnje utočište pijanaca. Ne znam da li je to istina, ali znam da mi paše. Prevelika je konfuzija u glavi. Treba malo posložiti misli. Dan je idealan za ... nemam pojma što.
PONOR
- Gospodine direktore, ovdje je neki mladić! Josip. Kaže da ima zakazano.
- Kakav Josip? Ima li taj mladić prezime? S kim je on to zakazao? Marija, jebem te blesavu, pa ti kao da si sa grane sišla.
Odgurnuo sam Mariju. otvaram vrata prekrivena debelom crvenom kožom. Na stolu mu je slika samog sebe kako igra tenis. Takvi su mi najdraži. Stupovi društva.
- Šta ti oćeš? - rekao je, onako bahato.
Skačem preko stola, hvatam ga objema rukama za glavu. Lete oni papiri, penkale, vaza s cvijećem. Bahatost je nestala u trenu. Svi su oni jaki dok žive u uvjerenju da im nitko ništa ne može. Opire se. Lovim ga za vrat. Vrat mu je kratak i debeo. Krklja. Stežem sve jače i jače. Bez ijedne jedine izgovorene riječi. Marija vrišti. Zove upomoć. Probit će mi uši. Osjećam da me to puni nekim nakaradnim zadovoljstvom. Ovu sam scenu u zadnjih pola godine toliko puta prosanjao da imam osjećaj kao da je deža vu. Ja trenutno ne davim čovjeka. Ja čistim zemlju od otpada.
Koliki pizduni svakodnevno spominju neka otvaranja Golih Otoka, streljanja i linčovanja, a onda se pokriju ušima i cijuču po kafićima. Svi bi prosvjedovali i palili, a ne da im se jer baš sad ima dobra utakmica na televiziji. Revolucija će početi čim završe dobre utakmice na televiziji.Već dvadeset godina svaki dan su dobre utakmice na televiziji. Jebem li ti više dobre utakmice na televiziji. Umjesto revolucije radije se materi viri ispod poklopca da vidi što ima za ručak. Nemojte me zajebavati.
U kancelariju ulijeću neka dva tipa. Čujem Mariju kako vrišti kao da je kolju. Dobro joj je rekao ovaj papak. Stvarno je blesava. Od vrištanja, histerije i plakanja razmazala joj se maskara. Liči na strašilo.
Majmuni su me zgrabili i uspjeli odvojiti od gada. Ovaj na podu plače i krklja. Urlam, pljujem, iz nosa mi curi krv. Pokušavam se otrgnuti. Jednog sam uspio udariti šakom u zube. Pada na stol. Pada i slika na kojoj šef igra tenis. Razbila se. Ovaj drugi mi prilazi s leđa. U ruci ima neku palicu.
Tup udarac i .... mrak.
Post je objavljen 06.11.2015. u 18:20 sati.