SPIG
četvrtak, 02.07.2015.
VODIČ ZA ANTINUTRICIONISTE part 2 - KAD JAGANJCI UTIHNU (director's cut)
|
Dragi ljubitelji pisane riječi, pozdrav! U sezoni kiselih kukumara iz naftalina vadimo još jedan 'SPIG' - ov evergreen. Riječ je o literarnom spomeniku vrućoj, pečenoj janjetini. Namjerno nisam napisao 'mladoj' jer zna se što je janjetina. Normalno da je mlada. Sve ostalo je ovca u klimakteriju. Iako jedem povrća i voća više od koze nikad se neću moći odreći svojih loših prehrambenih navika. Poznato je da se nutricionistima diže kosa na glavi od pečene mesine, gaziranih pića, fast fooda, bureka, smokija, ćizbungera, kikirikija, pomfrija, čokolade… Zato mi je specijalni gušt raspisati se o termički obrađenom mrtvom jaganjčiću. Janjetina. Nepčano slavlje ravno seksu. Svi ste sigurno bar jednom u životu nazočili nekoj svadbi kad se oko ponoći na stol stavio oval sa vrućom janjetinom. I perima mlade kapulice. Znojni i razdrljene košulje bacate opušak i trčite u salu na svoje mjesto. Razmiču se boce i čaše kako bi se otvorio prostor. Mmmmm ... još se puši … Miris pohote. Jedan moj poznanik iz Rijeke je rekao da u tim trenucima postigne erekciju. Taj plemenski ritual spada u one rijetke trenutke kad ljudi s ovih prostora dišu kao jedan. Svima puna usta. Nitko ne može fućkati temu iz 'Most na rijeci Kwai'. Tišina ispresijecana zveckanjem posuđa i ritmičkim mljackanjem. Mi to ovdje zovemo – mumanje. Oni iskusniji brže - bolje biraju najbolje komade. Oni manje iskusni ne razumiju da je ta mesna kocka koju su naboli najobičniji pečeni prasac (porkus vulgaris). Sala restorana ispunjena mirisom mesa i kapule, svi pušu, stenju, orgazmički uzdišu i kuckaju se gemištima. Jedna od rijetkih situacija u kojima se pretvaram u ultranacionalista je upitna budućnost ove nezamjenjive balkanske delicije. Brojni restorani u šibenskom zaleđu (Boraja, Vrpolje) svoju gastronomsku ponudu temelje isključivo na jaganjčićima. Na parkinzima dominiraju ŠI, ST i ZG, ali nikad mi neće biti jasno što tu rade oni pusti uljuđeni Austrijanci, Nijemci i Talijani sa crnom Thule kašetom na krovu. No, kad se čovjek spusti u baštu restorana stvari postaju jasnije. Prvo te prožme onaj slasni miris prčevine, a zatim ugledaš sve te Ulriche, Johannese i Giovannije kako masnim rukama zadovoljno čačkaju zube, prde, podriguju se i liče na ljude. Milijun godina se mlado janje klalo nožinom od pola metra, koža mu se derala kao u horror filmu dok se u tečicu cijedila topla krv, a onda se pojavio neki mudrac iz Europske Unije koji bi to zabranio. Vele da nije humano. Mi u EU uspavljujemo i kumpir prije nego ga ogulimo. Jaganjčić se, znači, ne smije klati nego mora odrasti u stupavu ovcu, a onda je isto ne kolješ nego joj daješ tabletu, pop joj daje odriješenje grijeha, a ti je miluješ i šapućeš joj … Zapravo, ne bih se uopće čudio, kad bi jedan od tih EU mudraca sjedio u Boraji ili Vrpolju i u ekstazi lizao janjeće rebarce slatko kao obrijana pizda mlade studentice i pitao ima li još. Ima, smrznutih novozelandskih kroketa, u 'Kauflandu', jebem ti mater i oca! He, he, najebali ste! Prvo je propala Grčka, a sad ćemo i mi! Morat ćete nas spašavati! Ha, ha, ha ... NAJSMJEŠNIJE PITANJE KOJE JE BORAJA IKAD ČULA Janjetina… Kod pečene janjetine je zanimljivo da ljudi na sam spomen njenog imena ekstatično svršavaju (npr.ja) ili je ne mogu smisliti (npr. Stephen Hawking…šalim se). I onda smo mi tako prije nekih 6-7 godina išli autom na trogirski aerodrom po jednu našu mještanku koja je trebala doletjeti iz Švicarske. Dočekali smo je - e di ste, e šta ima, ae, ovo ono ... Dok smo se vraćali ona je predložila da stanemo u Boraji, a ova žena koja je bila s njom je napomenula da ona ne jede janjetinu. Našli smo kompromis i rekli da ćemo njoj naručiti miješano meso, pljeskavicu, burek, ćevape ili neki drugi specijalitet iz starohrvatske kulinarske riznice. Ušli smo u buffet sjeli za stol na kojem je bio kockasti crveno bijeli stolnjak ala Gruntovčani i gledali kroz prozor parkirane Audije, BMW-e i Mercedese te njihove ponosne vlasnike masne do lakta kako šute i zadovoljno čupaju mesinu. Došao je konobar. Naručili smo par kila pečenog, salate i litru i litru, a onda je ova gospođa koja ne voli janjetinu pitala konobara nešto od čega se ovaj vjerojatno i dan-danas budi znojan. Pitanje je glasilo: ''A imate li Vi još nešto osim janjetine?'' Ovaj ju je pogledao očima punim nevjerice i na tečnom borajskom zapitao: ''Muoliiim?'' ''Pa znate, ja ne jedem janjetinu, pa me zanima imate li kakvo miješano meso ili tako nešto?'' Vidjevši s kakvom đavolovom kćeri ima posla konobar je rekao rečenicu koju i dan danas rado citiram: ''Guospođa, suamo njunjet'na!!!'' Kakvo savršenstvo! Pusti vlasnici restorana se cijeli život muče sastavljajući vinske karte sa najprobranijim vinima, tiskaju luksuzne tvrdoukoričene menije na šesnaest jezika, svađaju se sa znalcima koji onjuše vinski čep pa tvrde da je miris preopor da bi to bila berba 1976., paze da li su tartufi preliveni šampanjcem dobro zapečeni, strepe da li je zubatac punjen sušenim okrajcima runolistovih cvjetova dovoljno sočan jer na terasi sjedi neki masterchef … Za to vrijeme Genijalci (s velikim G) s Boraje svoju ponudu baziraju na sočno pripremljenoj janjetini s kumpirima, kruhu ispod peke, miješanoj salati, gemištu i eventualnoj kafici da zadovoljnom gostu obrok bolje sjedne dva kila materijala koji je u zadnjih deset minuta unio u se. Vinska karta se svodi na domaće bijelo i domaće crno. Cijela ponuda stane u jednu SMS porukicu. I opet se traži mjesto više. KAD JAGANJCI UTIHNU… Većina finih, snobovskih večera sa pustim direktorima, ministrima i sličnim uglednicima počinje sa skupim aperitivom, gospodskim protokolom i savršeno dekoriranim stolom. Dvadesetak butelja kasnije domjenak je jednostavno osuđen na isprolijevane stolnjake, treskanje pepela u vazu i ruke dignute u zrak i revanje pretpotopnih hitova iz kataloga sarajevskog 'Diskotona'. Nakon početnog glumljenja finoće i ustručavanja u koju od četiri ponuđene čaša ulijevati vino, a u koju vodu na kraju se uzme boca pa se pije direktno iz ambalaže. Primitivizam at his best. KAD ZVIŽDALJKE UTIHNU Najbolji primjer je jedan poznati jadranski klub (tekst je iz 2012. - op. a.) Nakon svih mogućih eminentnih svjetskih D.j.-eva uprava je shvatila da većinu publike čine ženske bez sisa i brijači koji bi čvaknuli šaku eksova i eventualno naručili koji energetski napitak kako bi mogli partijati do jutra. I, normalno, pištati u one svoje blesave pištalice. Neki mudriji bi kantu s vinčinom ili bocu žestokog držali u bunkeru pa su svako toliko išli na svježi zrak. Od toga klubovi obično baš i nemaju neke koristi . Skupi diđejevi (od kojih i neki sa onim snobovskim prohtjevima tako tipičnim za, ah, velike zvijezde), a promet opao. Zato je u pomoć pozvalo srpske glazbene dive sa TV Pinka. Brijači su svoje odzviždali. Kako je bilo i planirano - promet je skočio za šesnaest milijardi posto. Hrvatska zlatna mladež se skupila dok si rekao keks. Skupa pića su se točila u potocima. Parada pijanstva i kiča. Doduše krajem sezone ugledni gosti su se malo opustili te omamljeni viskijem i mrskom im ćirilicom počeše vaditi pištolje i noževe pa se onako bećarski malo zasjeklo i zapucalo. Prvi put u svojoj slavnoj povijesti klub je zatvoren prije vremena. Da nije urnebesno bilo bi samo jako smiješno. I zato ću zauvijek voljeti opskurne buffete s pečenom janjetinom. Nema šminke, nema glume, nema laži! To je to! To smo mi! He, he, vidjet će još svijet tko smo mi. Sad kad nam budu pomagali da se izvučemo iz govana. Živjeli! |
