Tri priče.
Tri tužne sudbine.
Tri dragocjena životna iskustva.
Treća današnja priča me toliko stresla da sam u jednom trenutku odlutao u mislima i autom promašio skretanje u ulicu u koju sam skrenuo bar sto pedeset puta. To mi se inače događa jako, jako rijetko.
PRIČA PRVA
2004.
Čovjek se vratio u svoje rodno mjesto nakon tolikih godina provedenih u Australiji. Raskošna kuća, uređeno dvorište, kameni zidovi. Životni san ostvaren ne sto, već milijun posto.
Jednom prilikom mi je rekao da mu je 'cili život jedini san bija pod stare dane vratiti se amo'.
Inače, jedna stvar koja me uvijek fascinirala kod dijaspore su pojedinci kojima je nakon tolikih desetljeća provedenih u bijelom svijetu mentalni sklop ostao potpuno isti. Znate one priče kad se preko oceana brodom šalje kontejner pun cigli i cementa iz uvjerenja da je njegovo rodno selo i dan danas isto kao 1959. kad ga je napustio.
Definitivni šampion u toj disciplini je jedan stariji gospodin koji je kontejnerom poslao mješalicu i građevinska kolica s probijenom gumom. Da mu je bar netko rekao pravo stanje stvari bio bi uštedio puste tisuće dolara iako čisto sumnjam da bi prihvatio činjenicu su u njegovo selo stigli struja i asfalt.
Pa nije to Adelaide.
Nevezano za ovo, volio bih spomenuti fantastičan 'SPIG' - ovski detalj kad je jedan moj mještanin šezdeset i neke pošao također u Australiju. Sve je bilo dobro dok nije došao trenutak prolaska kroz aerodromsku kontrolu. Senzori i sirene su podivljale detektirajući neki ogroman metalni predmet. Frka, strka, panika. Sve zaleglo.
Drama je okončana par sekundi kasnije. U putnoj torbi između busena bičava i mudanata nosio je - motiku.
Jebi ga, ipak ide u bili svit raditi, a bez alata nema zanata.
No, dobro ...
Gospodin s početka priče svoj je životni vijek proveo radeći od jutra do mraka s ciljem dokazivanja selu da nije on više onaj mali odrpanac koji je bio željan kore kruva. Inače, dokazivanje pred ljudima kojima u životu uopće nisi bitan spada u svakako najgluplje oblike ljudskog postojanja. Čemu? Kome?
U kosti usađeno legendarno pitanje 'šta će reći selo?'
Čovjek se, dakle, vratio. Pošteno je zaslužio mirovinu i blagoslovljen mu bio svaki dolar kao i svaka neprospavana noć zbog križobolje. Jutrom bi obukao svoje bijele hlače i cipele, prošetao do rive na kavu, nedjeljom bi odlazio na misu. Nedostajali su mu djeca i unuci, ali što je tu je. Ionako su to već odrasli ljudi, a on napokon živi svoj 'Dalmatian dream' punim plućima. Ići će on i stara do njih čim završi lito.
Dalmatian dream je trajao točno godinu dana.
Čak i malo manje.
Nije on bio baš toliko star da nije još koju godinu mogao uživati u kamenu, maslini i zdrači za kojima je toliko venuo.
Malo manje od sedamdeset godina patnje, muke, odricanja da bi patronažna sestra ustanovila da je smrt nastupila usred zatajenja srca.
Smrt nije kraj, nastavit će on živjeti u svojoj djeci i unucima ...
Fuck off!
Krasna utjeha.
NA ODIJELIMA ZA POKOJNIKE NIKAD SE NE ŠIVAJU DŽEPOVI
Talijanska narodna
PRIČA DRUGA
PET GODINA KASNIJE
Posve je prirodno da u današnja vremena radnici nisu zadovoljni s gazdom niti gazda njima. Budući da iznimka potvrđuje pravilo neobično mi je drago da sam dugo godina radio u firmi koja se niti u jednom trenutku nije uklapala u taj stereotip.
Radili smo dobro, plaće nam nisu kasnile i ono što je najbitnije, osjećali smo se kao ljudi. Bar ja. Bezbrojna druženja, roštiljanja, pijanstva ... velika obitelj. Možda malo njurgava i disfunkcionalna, ali ipak obitelj.
Gazda je bio čovjek za kojeg nitko ni dan danas nema ružnu riječ. Ljudina.
Pošten i fer igrač što mu se bezbroj puta obilo o glavu. Tome i dan danas svjedoče liste dužnika koji su ga koštali i zdravlja i živaca. Ona prokleta narodna poslovica 'pomozi sirotu na svoju sramotu' ovaj put se pokazala sto posto istinita.
Ne kažu Nijemci bez veze 'daj čovjeku na dug i dobio si neprijatelja'.
Doduše, u mom slučaju to ne vrijedi jer ja bih se radije ubio nego iznevjerio povjerenje čovjeka koji mi je pomogao, ali mene ionako nitko ništa ne pita.
NAJBOLJI POSAO NA SVIJETU JE ISPUMPAVANJE CRNIH JAMA JER PUNO JE BOLJE IMATI POSLA S GOVNIMA NEGO S LJUDIMA.
Dalmatinska narodna
Inače, za posao privatnog vođenja takve firme u nas prvo i zlatno pravilo je da ne smiješ biti mekan. Gaziti preko mrtvih, muljati, lagati, varati ... Pošten čovjek tu nema što raditi. Jednom sam prilikom upoznao direktora jednog našeg bivšeg privrednog giganta i začudilo me koliko je to jedan drag i pristojan čovjek. Iako umirovljen i sa više nego dobrom mirovinom i dan danas daje sve od sebe kako bi firma opstala. Jedan mu je novopečeni tajkun rekao da mu je to njegovo zalaganje za radnike i za firmu smiješno i da je 'socijalistički tip direktora'.
Humanost i moral u današnjem svijetu odavno ne vrijede ni jedne jedine lipe.
Iako smo se svi, kao, okrenuli vjeri.
Mo'š mislit'.
Nego, da se vratimo mi mom bivšem gazdi. Njegova priča mi je, nažalost, još jedno dragocjeno iskustvo.
Bio je to život u kojem ti non stop zvoni mobitel, a svaki poziv je stres za sebe. Nema onog sad ću ja nakon ručka sjesti na kauč, dignuti noge na stolić i sat vremena ubiti oko. Većina tih pokušaja bila bi prekinuta zvonjavom mobitela. Nekad bi ga ugasio, ali onda te čekalo pet propuštenih poziva pa ti dođe na isto. Ovaj nije platio, ovaj poslao nešto krivo, ovaj dužan pa se prestao javljati na telefon ... 4,5,6 ...10 kava dnevno, par kutija crvenog 'Marlbora', večernja opuštanja uz roštilj, gemišt ... i teška glava do sutra ujutro, a onda opet sve iz početka.
A ona bagra koja ti je dužna još bi se i svađali.
Stres, stres, stres, iz dana u dan ... sve do veljače 2009.
U jednoj jedinoj sekundi sve je postalo nebitno.
Moždani udar.
Nepotrebno je i naglašavati da je u kombinaciji sa krizom i općom depresijom firma krenula prema provaliji.
Jednom prilikom o ovoj sam temi razgovarao sa jednim hm ...propalim poduzetnikom. Rekao sam mu da nijedan posao i niti jedni novci nisu vrijedni ljudskog zdravlja. Još sam dodao i da bi i dan danas bio možda sretniji da je radio neki 'običan' posao za puno, puno manje novaca na što mi je on odgovorio da taj moj hipijevski stav i nedostatak velikih ambicija nisu nikakvo rješenje.
Možda je i u pravu.
Ma, zapravo, sto posto je u pravu.
Ali on nikad neće znati kako je to kad u društvu dragih ljudi jedeš prst ... školjke na buzaru, piješ fina buteljirana vina i slaviš škotski referendum za nezavisnost kao što smo mi to svojevremeno napravili. U ponoć se izvadila mala bočica škotskog viskija od jednog decilitra, svi smo gucnuli Škotima u čast i uz gitaru zapjevali 'Mull of Kintyre' iako nitko nije znao ni jednu riječ teksta.
Tek ujutro smo saznali da budale nisu izglasale otcijepljenje, ali to i nije bilo toliko bitno jer su me vilice danima boljele od smijeha.
To je ono što gospodin propali poduzetnik neće doživjeti nikad u životu. Sjest će u svoj auto koji je duplo skuplji od moga (ne'š ti njega) i posprdno se nasmijati jadniku koji za razliku od njega nikome nije dužan ni jedne jedine lipe i koji za razliku od njega svakog može pogledati u oči.
I koji se u ova teška vremena ima još uvijek snage smijati.
I ne fali mi apsolutno ništa. Imam i više od njega. Osim onih sto eura koji će nam na kraju mjeseca uvijek faliti bez obzira koliku plaću primamo.
A i čisto sumnjam da ću se ikad sakriti iza zavjese kad mi vjerovnici pokucaju na vrata.
Za tako nešto mi nedostaje ambicija.
Ahahahahaha ...
Eto, moždani udar kojeg je doživio moj bivši šef mi je kao što sam rekao, nažalost, jedno od najdragocjenijih iskustava u životu. Nikad mi neće biti jasno zašto dobri ljudi na kraju uvijek nastradaju.
PRIČA TREĆA
PET GODINA KASNIJE
MALA, ŠTO ĆEŠ BITI KAD PORASTEŠ?
BITI ĆU, BITI ĆU ... SRETNA.
MALA, ČINI MI SE DA NISI DOBRO SHVATILA MOJE PITANJE.
NE, BARBA, MENI SE ČINI DA VI NISTE DOBRO SHVATILI ŽIVOT.
(sa Facebooka)
On i ona su liječnici.
Normalni, kulturni i pošteni ljudi.
Imaju vikendicu kraj mora u koju dugo nisu dolazili. Slučajno sam ih upoznao prije pet godina kad smo im pokojni otac i ja nešto radili. Znali su navratiti do mene na tadašnje radno mjesto i pozvati me na piće za koje se, normalno, ljeti nikad nema vremena.
I tako je taj gospodin navratio i taj put ... Ljeto je bilo iza nas i meni je bilo čudno kako ga dotad niti jedan put nisam vidio.
Bilo je nekih šest navečer, vrijeme sunčano, a nakon posla sam se dogovorio da ću skočiti kod svog prijatelja do studija.
'SPIG' -ovska mašina radi 24 sata dnevno.
Gledao sam ga i vidio da je nekako pokisao. Odjeven u crnu majicu i vidno mršav. Odmah s vrata mi je bilo jasno da nešto nije u redu. Budući da voli moj smisao za zajebanciju pokušao je biti duhovit, ali sve je bilo nekako kiselo i nervoza se mogla opipati u zraku. Razgovarali smo o nekoj boji kojom je mislio obojati škure i onda sam mu postavio pitanje od koga se zagrcnuo.
- Nego, kako je gospođa, kako obitelj?
Nije odgovorio već je nešto promrmljao u bradu.
Ja sam nastavio.
- Znači, sve je po starom, ajde, najbitnije da su svi živi i zdravi.
- E, pa nažalost, nisu! - odgovorio je.
Krv mi se zaledila.
Tri sata kasnije ugasio sam kompjutere, pogasio svjetla i zaključao vrata. Neki zagrljeni par šetao je ulicom i lizao sladoled. Sjeo sam u auto i krenuo razmišljajući cijelo vrijeme samo o jednoj stvari. Svi smo mi puni problema. Svima nama se naši problemi čine ogromni i nerješivi. No opet, kad čuješ takvu priču postane jasno da su svi ti, nazovimo ih problemi, jedno veliko ništa.
Govno.
Momka nisam poznavao, ali kako mu znam roditelje vjerujem da je bio čovjek na mjestu. Trebao je dobiti posao u telekomunikacijskoj kompaniji i to mu je pojelo i živce i zdravlje.
Više nema tih problema.
Početak ljeta. Nikad nešto specijalno bolestan.
Zgromilo ga je u sekundi.
Srčani udar.
Imao je 40 godina i zvao se - Igor.
Par minuta kasnije zaboravio sam da treba skrenuti i produžio ravno ...
Post je objavljen 05.03.2017. u 17:31 sati.