Linkovi


Free tracking counter



SPIGOVIH DVANAEST VELIČANSTVENIH


PRIČA O ONOM ANAGRAMU
VAPOR PARTY - GROOVE S OKUSOM SOLI
12 ČUDA OTOKA MURTERA
ŠEST NAJLJEPŠIH DALMATINSKIH PJESAMA

DALMATINSKI BLUES

DOBRA DUŠA JEZERSKA
KORIJENI

KREATIVNO LUDILO

PRVI DALMATINSKI PAJPER
OLTAR DEVETE UMJETNOSTI
KAD PETOGODIŠNJAK CRTA HENDRIXA

ONE SKROZ NEOZBILJNE ...

ZADNJA EPIZODA DUHA SA SJEKIROM

LJUBAVNE MINIJATURE

VIKI
KATJA




LINKOVI
TETA WIND
ONAJ KOJI GLEDA FILMOVE
HARPPLAYER


'SPIG' - ov TOP 15

AC/DC
IT'S A LONG WAY TO THE TOP ...


ISOLA DEL MORTE CREW
VAPOR PARTY


THE BEATLES
DON'T LET ME DOWN


STRETCH
WHY DID YOU DO IT


UNITED SOUL ASSOCIATION
STICKY BOOM BOOM


BONGOS IKWUE
SITTING ON THE BEACH


BARRY DE VORZON
THE WARRIORS THEME


JIMI HENDRIX
VOODO CHILD


CRUSADERS
STOMP AND BUCK DANCE


THE HIGHWAYMAN
THE DEVIL'S RIGHT HAND


VAN MORRISON
THESE ARE THE DAYS


BRUCE SPRINGSTEEN
GHOST OF TOM JOAD


U2
WHERE THE STREETS HAVE NO NAME


PLAYING FOR CHANGE
IMAGINE


JOHN LENNON
WORKIN' CLASS HERO



SPIG

petak, 16.12.2016.

LIJEPA NAŠA SJEVERNA KOREJA (DIRECTOR'S CUT)

Prva polovica 2016. spada u jedno od najzanimljivijih razdoblja mog života.
Svi mi s kvocijentom inteligencije većim od kupaonske grijalice shvatili smo da je apsolutno sve što znamo o životu pogrešno. Ne o politici, već o kompletnom životu. Sve!
O povijesti, kulturi, jebanju ... sve brate, pod milim Bogom. Ništa ne drži vodu.
Ne mo'š virovat.
Sve su majstori s osam razreda osnovne i dvije godine auto škole stručno objasnili.

Ali razloga za paniku nema.
Što bi rekao jedan gospodin koji mi je prošle godine u firmi gdje sam radio došao očitati struju pa mu je nešto trebala penkala pa sam mu je posudio:
Sve dok može gore - dobro je.
A uvijek može gore.
Kako je predblagdansko vrijeme vadim iz arhive legendarni SPIG - ov bestseler. Priču koja je toliko poučna i duboka da se od nje nisam oporavio do dana današnjeg. Jedan od onih trenutaka kad otvorenih usta gledaš, slušaš i ne možeš vjerovati da se to stvarno dešava.
A dešava se.
Vrijedilo bi napomenuti i da je nekih desetak dana nakon što je onomad osvanula na naslovnici Bloga.hr potpuno isti naslov i osvanuo iznad jedne kolumne u Slobodnoj Dalmaciji. Koincidencija ili ne, nemam pojma, ali baš je baza jer čovjeka koji je autor kolumne neobično cijenim.

Priča je svevremenska, dorađena i širi usta u gorki osmijeh koji se ne skida tako lako ... SPIG at his best!

DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a!

Retoričko pitanje na samom početku glasi: Što biste napravili da ste stanovnik Sjeverne Koreje?

Odgovor većine više nego poznat - probao bih pobjeći, šta bi oni mene jebali, pobunio bih se, na izlogu od mesnice bih flomasterom napisao DOLE VLA ... (a onda bi čuo tupi zvuk pendreka po vlastitom tjemenu), ne bih ja trpio taj teror, prdnuo bih u gomili, to su izmanipulirane budale itd ... itd ...
Svi se sjećamo sprovoda Velikog Vođe i one masovne histerije i plača, padanja po podu i ostaloga. Iz ove vizure bilo nam je više nego očito da je to izrežirana predstava za ostatak svijeta jer niti jedno normalno biće ne može biti toliko blesavo da žali za nekim zbog koga zemlja gladuje i zbog koga im djeca umiru u najstrašnijim mukama. Vjerovao sam u to sve dok netko nije postavio pitanje od kojeg se pametni ljudi zamisle - a što ako to nije predstava i ako su te suze iskrene?
Nemoguće, reći će netko, nitko ne može biti toliko blesav.
Ne može moj kurac!

Narodi s ovih prostora su poznati kao veliki veseljaci.
Osim standardnih rođendana, krštenja, momačkih, poslovnih i inih večeri ponekad se izrode i krajnje bizarni razlozi za dernek. Toliko bizarni da je mene, majkemi mile, počelo brinuti u kakvom ja to svijetu živim i s kakvim to ljudima zajednički zrak dišem.
Nema straha - u pitanju su mali, sitni, vrijedni, marljivi, obični ljudi. Skoro pa ti i ja.Vi, ako želite da Vam se persira.

Normalno da neću reći gdje se to dogodilo i o kojim se ljudima radi, ali priča se mogla odigrati (a i najvjerojatnije se još negdje i odigravala) u bilo kojem dijelu mile nam domovine.
Ne bih se uopće čudio.

U sali je bilo dosta ljudi. Svi fino skockani, piju aperitivčiće dobrodošlice. Iz zvučnika dopire glazba s Narodnog radija. Ljudi dolaze, rukuju se, tapšu jedan drugog po leđima, ipak su svi zaposlenici iste firme.
Pravi, pravcati 'after work party.'

Dolazi direktor. Rumeni, zdravi obrazi, fino odijelo i kravata. Vitalni pedeset i nešto godišnjak.
Baca neke pošalice i viceve, a oko njega svi razdragani, smiju se ... ma idila. Doduše, među njima se primijete i neka smrknuta i namrgođena lica, ali tome se u početku nikad ne treba pridavati prevelika pažnja. Ne možeš očekivati da smo svi isti. Strpimo se malo da se večer razvije. Što bi rekao Dado Topić - alkohol je kralj.

Direktor daje dečkima znak da započnu sa svirkom. Umilni akordi razliježu se dvoranom.
''Dobra Vam bila večer, prijatelji moji ...''
Jedan gospodin grli kolegicu do sebe, a ova je taman prinijela čašu ustima pa joj se malo prolilo po cicama pa je kroz smijeh rekla nešto u stilu vrag te odnija, a ovaj je onako bećarski gromko zapjevao.
Konobari na kolicima lagano donose predjelo.
Ovo će biti dobra noć, predosjećam - što bi rekla Seve.

Nakon par pjesama šef protokola dolazi do svirača i kaže im da bace zadnju pjesmu jer će se obratiti svojim zaposlenicima. Prijateljski i srdačno, kako on to već zna.
Džentlmen se ne postaje - s tim se čovjek rađa.

Dečki su duhovito završili sa 'meni ne more bit, ne more bit, ne more bit ... meni ne daju pit''' i pošto se na tu iznimnu dosjetku kao i obično nitko nije nasmijao krenuše prema svom stolu. Počinje govor.
I to kakav.

Čovjek koji mi je ispričao ovu priču napomenuo je da je do tog trenutka mislio da oni kao i većina firmi slave uspješnu godinu, sezonu ili, štajaznam, poslovne rezultate, ali ovo je nadmašilo i moja očekivanja.

Priča je počela sa prisjećanjem kako je tvrtka u njegovoj mladosti bila poslovni gigant i garancija uspjeha nadugo i naširoko i kako on vjeruje da s takvim ljudima u timu nema razloga ni za strah ni zabrinutost. Pri tom je zaboravio napomenuti da za razliku od socijalizma u kapitalizmu dosta često postoji ružan običaj da se svako toliko pod poslovanje podvuče crta pa se zbrajaju ti neki glupi prihodi i rashodi. Zatim je dodao kako ga ljudi često pitaju kako njegovi zaposlenici uspijevaju, hm, normalno funkcionirati našta je onako iskreno i simpatično dodao da je to ekipa za pet što je izazvalo pravu provalu oduševljenja i mali aplauz ... klap, klap ... vidi nas .. klap, klap ... svi da smo u banani, a mi za pet ... klap, klap ... Nakon toga je došao najzanimljiviji govora u kojem je istakao da će te dvije plaće koje im duguje ...
U tom trenutku se sa samog kraja stola ustala jedna gospođa i oštro procijedila: 'Tri!'
Zavladala je grobna tišina.
Ovaj se malo smeo i pitao:''Šta tri?''
- Tri plaće nam dugujete, a ne dvije.
- Kolegice, nisu tri nego dvije, a Vi ste dosad mogli naučiti da ovdje nema demokracije i ako sam ja rekao dvije onda su dvije.

Ova je sjela ljuta kao ris, a ostatak kolektiva je gledao u njenom pravcu. Jest da neki od njih u frižideru na praznim policama imaju praznu teglu s dva i pol krastavca i margarinom koji je prekrila plijesan, ali isto nije u redu da ona reagira na tako ružan način. Ako se ona ne zna zabavljati bolje da je ostala doma i pustila njih koji znaju da se vesele i da slave. Samo ne znam koju pizdu materinu slave ...

Svirači su se vratili i zaprašili 'Kraj jezera jedna kuća mala tu je ona dragog čekala, obećo je da će doći i da će joj prsten donijeti' na što je jedna gospođa iznad glave počela kovitlati ubrusom.
Ponavljam, bilo je tu i smrknutih ljudi, a bilo je vjerojatno i dosta onih koji nisu došli.

Nakon još jednog seta dečki su poentirali sa 'Karanfilima' što je izazavalo euforično hvatanje u vlakić, pa su još bacili i 'Kad procvatu u proljeće jabuke ja se sjetim one lipe djevojke, znaš li majko da je bila ljepša nego bajna vila, kao bijeli golubi tako smo se voljeli', a onda im je šef protokola dao znak da se odmore jer dolazi rizotto i drugi govor.

Par duhovitih dosjetki i nova provala jeftine patetike. Da sam ja kojim slučajem bio na njegovom mjestu na zid bih stavio pano i prilikom obraćanja svojim djelatnicima s projektora puštao bih scene kako Šuker zabija golove, slavonsko klasje kako se njiše, kako je Mirko Filipović onomad nokautirao onu hrpu zvanu Bob Sapp, avionsku snimku dubrovačkih zidina, Goranovo osvajanje Wimbledona u slow motionu i tako to ... sve praćeno nekom dirljivom glazbom.

Osim aplauza potekle bi i suze radosnice.
- Dakle, kao što znate - nastavi on - račun nam više nije u blokadi i ove dane bi trebali sjesti novci.
- Sve tri plaće? - zapita ona dosadna s kraja stola. Stvarno je naporna.
- Kolegice, rekao sam da nisu tri nego dvije, a sad neće biti uplaćene dvije nego jedna.

Opća euforija, aplauz, smijeh, veselje ... nova serija prezirnih pogleda prema onoj dosadnoj na kraju stola. Umjesto da se kao i oni smije i veseli ona im je došla kvariti zabavu. Pa šta ako nisu dobili plaću tri mjeseca. Evo sad u veljači dolazi ova za jedanaesti mjesec. Kako može biti takva? Šef im je organizirao ovako lijepu zabavu i druženje, a ona cijelo vrijeme misli na onu praznu teglu s dva i pol krastavca, polupraznim margarinom koji je prekrila plijesan, opomenama od 'Elektre' i T - coma i ko zna kakvim sve nebitnim stvarima. Udri brigu na veselje, samo jednom se živi.

Ostatak večeri sve je gorjelo.
Nakon pjesme 'Nećemo noćas doma, nećemo do zore, jednom se samo živi, jednom se umire, nećemo noćas doma, doma nas znaju svi, nek društvo staru jednu još nazdravi' slijedila je 'A u zoru Zorica me budi hopa cupa cijelu noć je bilo, a u zoru Zorica me budi, a ne bi slatko, ne bi bilo da se nije snilo' ... da bi harmonikaš kao pravi profesionalac uletio u 'Kiša pada, kiša pada, mutna voda teče, eno Ane, eno Ane, po selu se šeće ...'', a nazočni od kojih su neki vezali kravatu oko čela su se ulovili u vlakić za koji je Orient Express mala beba. Bio je to pravi Krakatau veselja.

Jeba te, a kakav bi tek vlakić bio da imaju redovna primanja.

Večer je uspješno okončana.
Svi opijeni ljubavlju, glazbom i veseljem zbog plaće od pred tri mjeseca koja za koji dan možda i sjedne, a možda i ne izlaze u svježinu zimske večeri.
Na vjetrobranskim staklima bijelasa se ledena korica, a rivom prolazi neki mladi zagrljeni par.
Jedan postariji gospodin koji se u jednom trenutku pohvalio da je firmi lojalan već 38 godina sjeo je u svog (udahnite duboko!) bijelog stojadina, okrenuo ključ i upalio - otprve.
Vidi se da je to održavana makina.

Pozdrav
Maurice




P.S. Još jednom se Ispričavam svim hard core fanovima SPIG - a (obadvojici) jer ne štancam nove epizode miloga nam SPIG - a.
Ne mi zamjerit. Samo ljubav. Jebeš sve ostalo.


3


- 21:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Travanj 2019 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (4)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (6)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (5)
Ožujak 2015 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv