smotani

petak, 29.05.2009.

ode godišnji...:)

Finila je i ova... prošlogodišnji godišnji uspješno potrošen, obavljene sve, ( pa i više od zacrtanih ) pretrage, utvrđeno činjenično stanje i, evo, vikend se tiho primakao a ja polako spremam svoj ruksakić, uzimam klopu i spremam se na raj u prirodi. Nekako, malo me iscrpio ovaj tjedan, ali sad ću barem znati da mi nije propao ni dan godišnjega. Izricanje presude je slijedeći tjedan kada se prikupe svi dokazi i izjave svjedoka a ja, ja ću se pripremiti, saslušati je – ma već sam spreman jer sam ovih dna korak po korak živio s njom – preostaje samo donijeti neke odluke (mislim da sam ih već donio...pomalo meštre..) malo promijeniti neke navike, uvesti neke nove i znam, znam da će mi reć da trebam prestati pušiti...no, pomalo... Naravno da se meni uvijek moraju dogoditi neke zanimljivosti. Prije nekoliko dana u kasliću sam naišao na kovertu naslovljenu na oca... prvo sam se iznenadio, a onda shvatio da se „nasljednica“ nije ovaj put usudila na vrata nakon prošlog ( baš me zanima kakvog) pogleda. Kako je drugi krug za glasanje pred nama pomislio sam...opet isto... prekjučer sam, onako, bez veze, otvorio to pismo i imao što vidjeti – opomena za DZO za dug... pokrenut će se tužba... zastao sam, sjetio sam se da sam frendu uvalio zdravstvene iskaznice – kako je njemu to usput... i, jučer, nadobudno nazovem na broj koji je naveden.....gospođa je bila decidirana „morate odjaviti oca..:“ pokušavam joj objasniti da su knjižice vraćene, da sam ja svoje obavio.. no, neumoljiva je... „vi ste morali i sa mirovinskog ga odjaviti!“ začu se glas sa druge strane.. e tu sam te čekao.. kažem gospođi da je isplata mirovine odmah zaustavljena (začudo, jer nakon majčine smrti i moje odjave..još je stizala) da čak nisu ni isplatili za dio mjeseca koji je bio živ..kad uskače teta..“morate podnijeti zahtjev..“ pa dobro, kažem ja, ali ako ste prestali mirovinu isplaćivati onda valjda znate i zašto?..a ona meni.. mi nemamo veze sa mirovinskim... ma meni više ništa nije jasno... zaustaviti isplatu mirovine ste znali, znali ste neisplatiti i oko dvije tisuće kuna za dio mjeseca koji je bio živ, znate poslati opomenu za mjesece koje ne postoji...ma dajte mi malo to pojasnite...a teta, ni pet ni šest...mi nemamo veze s njima, odjavite to hitno, u protivnom ćemo pokrenuti tužbu..ma super, evo gospođo, odmah ću vam dati njegovu novu adresu....Mirogoj, Polje..... a točka na I bila je kada sam pitao za radno vrijeme...od 8 do 16 ...super, mogu li vam faksom poslati smrtovnicu..ne znam, nazovite u područni ured...pa ja na vjerujem, pa ako na poslu velim da moram izaći zbog odjave oca mislit će stvarno da sam prošvikao... pa do kada će me njegove sjene pratiti....ostavljam to za drugi tjedan.... Jutros sam skoknuo do placa, pokupovao neke povrtlarske kulture kao krumpir, malo mrkvice ( moja još raste ), uzeo sam još nekoliko flanci patliđana.. mislim da bi mi mogli zatrebati, naravno da sam, njuškajući po začinima, vidio neku biljkicu koja ima miris vegete... zove se (ako sam i to zapametio) sa lj.., može se dodavati svježa, sušena..a doista ima predivan miris (koliko meni moj njuh to kaže)..a , nadam se i okus; pripremio svoje tikvice koje su lijepo napredovale ovaj tjedan, i kao da jedva čekaju da se u onom prostranstvu pridruže, sad već mislim, i po kojoj tikvici.... ali, nije to baš tako jednostavno bilo... Parkiravši se na placu, krenuo sam kupiti parkirnu kartu – i u te pola minute već je bila ceduljica Zagreb parkinga... prvo mi je tlak skočio na 200, onda sam dozivao mladog gospodina bijesan ko ris.... prišavši autu, našao sam svoju „kaznu“ ... E pa, dragi moj sadašnji, budući, bivši ili kakav već sve ne Gradonačelniče ja ne bum od svog dobitka na lotu ni centa za ovo dao . hihi..još nije uveden porez na dobitke od igara na sreću ... Na povratku prema autu učinilo mi se da čujem poznati glas...okrenuo sam se..bio je to gospodin Kregar u nekoj žustroj razmjeni misli sa jednom prodavačicom jagoda. Eto, dok gosp. Kregar obilazi puk, gosp. Bandić vjerojatno radi svoj posao..i, Gradonačelniče..ako i ne budete prošli u drugom krugu, zajedno ćemo trčati po nasipu ( vidim vi redovito trenirate) grada kojeg toliko volite.... i ja ga volim, ali ne volim trčati, ali, polako ćemo mi...ja ću od vas učiti trčati, a možda i vi koju pametnu od mene čujete...možda kažem.... I ovaj će vikend biti skraćen... čeka me drugi krug glasanja, a bome i priprema za posao. Na ranču, od planova, jedino mislim završiti onu ljivadicu i, ako vrijeme dozvoli, počet špricati protiv korova – kako mi je to dosadno... oduzima vrijeme a ništa ne vidiš...hm, nadam se da ni poslije neću vidjeti ambroziju i slične travne delikatese.... Vrtu ću posvetiti malo pažnje – moram malo oko mahuna, nakoliti ih iliti podboltati, malo zaliti..i pri tom se nadam da je palo malo kiše i napunilo mi cisterne..... sve u svemu, nadam se malo smireniji dani – ma nisam se ja umorio ovih dana, samo malo me iscrpilo to stalno šetkanje.... Na sutrašnji dan, jedno smo vrijeme slavili Dan Državnosti..danas, danas je to Dan Branitelja.. .ma koji god Dan bio ovaj sam spot posvetio svim svojim prijateljima s kojima sam dijelio cigarete, s kojima sam u rovovima pričao i maštao o budućnosti, koji su me trpili kada sam prekinuo vezu obojenu političkim konotacijama, s kojima sam se znao i razveseliti kad god bi nam se ukazala prilika, ali i s kojima sam slušao tutnjavu granata, bojao se svakog ispaljenog metka misleći, da li je taj moj?...ali posvećujem ga i onima koji danas više nisu sa nama... njima posebno... Mi smo imali sreću i vratili se... iako, ponekad se pitam... da li je to bila sreća? No, kako bilo... prijatelji, često mislim na vas! Ja, ja neću imati prilike svome sinu ispričati neke stvari, ali moji prijatelji hoće... i, nisam sretan kad vidim kako se, danas, omalovažava sve ono što se postiglo, kako se kockamo sa svojom zemljom, kako ne cijenimo i ne volimo što imamo... a imamo najljepšu zemlju, najljepše more, planine, jezera, slapove..... imamo i ljude koji su sposobni sve to očuvati i napraviti i bolje...no, oni i dalje, samozatajno rade...politika, ovakva kakva je kod nas očito ih ne zanima.... i uzdam se baš u te naše vrijedne i radišne ljude, u našu pamet – koja ipak nije popila svu mudrost svijeta, u razum..i bolje sutra..... Hvala netu na kojem sam pronašao veći dio slika za spot, ali, hvala i Carli, mom prijatelju i meni na ostalim slikama....... A vama i sebi ugodan vikend (bez puno komaraca)

- 12:05 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 27.05.2009.

Još malo...

Ajme ludog li godišnjeg.. .ne pamtim da sam ovako bio dezorganiziran..ili, bolje rečeno, da su me drugi ovako organizirali... Bijele kute, velike žute kuće, male bijele...eto, to su moja mjesta gdje me ovih dana možete naći..i ne, ne bunim se – jedinstvena je to prilika da malo popričam sa frendom – zbog njegovih obveza, dežurstava..rijetko se uspijevamo družiti, i baš kako sam i njemu rekao, sva sreća pa nam nekada i zatreba...inače ko zna kad bi se vidjeli..... Lijepo on to mene voda... jer ja nikako potrefiti pravu zgradu (ni bolnice više nisu što su bile), a iz pretrage u pretragu dobim novu jezikovu juhu... pohvale? Jesam... dobio sam na kontroli za kičmu... doki je zadovoljan kilažom, iako, kad me je ugledao primio se za glavu...no, to je samo malo šira majica, hlače malo vise na meni... ( a ove sam ne tako davno kupio..) odmah me zbacao na vagu, skidanje, razgibavanje,,i to je jedini ispit gdje sam prošao sa prolaznom ocjenom. Čak mi je dozvolio da nabacim koju kilu,,jupi ( pa bestraga došao sam do 57... nije li to dost?). kardiolog, internista i još neki detaljisti imaju dodatne želje, pa ću uz one eeg, emng ( braco, jesam li dobro napisao? – nikad ne kužim te kratice) morati na još neke kolor doplere? Nadam se da sam dobro to popamtio... doduše piše na uputnici ali ja to niš ne kužim – sjećam se da je nalaz toga u nekim bojama crvena i plava mislim (ajme, kad sam to radio...) i još neke pretrage vezne uz žile ...jednu, s gnušanjem odbijam... sada su problematične noge koje su, opet, počele jako oticati.. i lani sam imao velikih problema s njima, jedva što navukao na noge, ali, nekako, povuklo se... sada, traje malo dulje i učestaliji su odlasci u tenesicama na posao...ali, to je jedino što mogu navući..doduše, kako je zatoplilo mogao bi i u japankama ili klompama.. No, moja doktorica je otišla korak dalje...ali, unaprijed sam joj oprostio jer doista je gužva, ludo vrijeme, a sve osobe sedamdesetih godina u zvizdan kod nje – i svi viču..loše nam je... pa dragi moji, ma di ćete po ovom vremenu van..i tako, propustim ja nekoliko njih, jer ja sam mlad, žilav, krvoločan, zdrav i došao sam vjerojatno zavoditi dokicu, uđem kod sestre i jedva dočekam čašu vode.. a baš me malo smantalo.. Gleda dokica papire, zadovoljna učinjenim, ali, kao i ja, nezadovoljna nalazima, pokušava mi objasniti da genetika mojih roditelja obilato živi u meni.. da, prate me i dalje u mom životu – pa to je lijepo... i dok ispisuje uputnice, sva u nekom ludilu, objašnjava mi kako „bi bilo dobro da sada napraviš još ginekološki i pravi sistematski će biti odrađen!“ ostao sam širom otvorenih očiju, pogledao po ordinaciji ima li još koga... a ona mirno ispisuje dalje... a ja, onako tiho i povučeno (ko prava dama) priupitam „možete li mi dati i uputnicu za pregled dojki?“ Dakle, tek tada su i njoj sjele njene riječi... koji urnebes... ispričavala se kao da me ne znam kako povrijedila.. .pa zar je loše biti žena? Doduše, nekoliko je to pregleda više, a meni je i tak dost... Danas, uz te neke eegeove na redu je bila i gastroskopija (da vidimo kako moji čireki hihi).... kako za nju nije preporučljivo jest, zabavljao sam se nekim stvarčicama jer, naravno, bio sam neopisivo gladan... Kako je prošlo? Je... prošlo je, obavio sam sve pretrage.. čirek je i dalje živ, neka njega, lijepo ga hranim i kud bi on? Sve u svemu, mislim da sam sa sutrašnjim danom, ako ne iskrsne nešto novo, gotov sa pretragama... iako se stvari već naziru, iako su neka mišljenja već data...nekako mislim, ma probat ću i ovo sve malo odgoditi..pa nisam ja obiteljski pokusni kunić... i kičmu sam godinama trpio i dogovarao se s njom – iako, iskreno, da nije bilo svih frka prošle godine ne vjerujem da bi se odlučio na operaciju.. no, sada ne žalim... možda bi i na ove zahvate trebao pristati? Ne znam, vidjet ćemo....vrijeme će pokazati... nekako, ne osjećam se dovoljno star za te zahvate, ipak bi još malo, ma kako, furao po svom... ko pravi tvrdoglavi rak.... jedan naprijed...dva otraga...... ali, eto, konačno sam dokazao da baš migrene nisu neobjašnjive – doduše, kako kaže dok, trebalo je vrijeme da se iskristalizira slika, jer, pa bio sam mlađi, žilaviji, ko bi posumnjao na takve probleme, a oni očito, polako s godinama, talože se i kumuliraju...baš mi je drago da su se konačno kumulirali, da je slika puno jasnija, da se zna kuda dalje.. no, za prvu ruku, bez mene.... Kad sam izašao iz bolnice vidio sam da je i kiša malo pomazila grad ali ne onako kako bismo htjeli..ipak, malo je hladnije nego ovih dana... i odmah se lakše diše ( i bez bronhija). Na putu kući sjetio sam se da nisam uplatio loto.. iako, to ne činim više redovito, ova groznica kao da je i mene malo okrznula... jedan listić sa najcrnijim i jedan sa najsjajnijim brojevima (datumima, godinama) mog života i, jedan kombiniran na jedan doista čudan način... ne, nisam razmišljao, ruka je sama poletila.. a kada sam pogledao te brojeve malo sam se iznenadio..i ne, ne nadam se onom dobitku...ali, ako ne zaigram ne mogu niti očekivati zar ne? I opet su me misli vratile u dane kada sam redovito igrao loto, nešto i dobivao – ne previše ali dovoljno za pokriti ulog, koji bolji izlazak, koje iznenađenje najdražima.. Nešto sam filozofski nastrojen ovih dana.... bolje da stanem na vrijeme.... i krenem stvarnim poslom .... čeka me sauger, krpa, pegla i ostali izazovi svakog kućanstva.... a valja nešto i pojest. Znam, znam...lagano, nemasno, onako...dalmatinski na lešo....i da, po mogućnosti tečno... Dobro...ne baš ovako lagano.... Možda, ipak, sličnije ovom..... ( ali, naravno, sa kuhinjskim pomagalima poput kuhače, cjedila i sl. Hihi)

- 16:06 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.05.2009.

igre se nastavljaju...

Još jedan vikend je iza mene. Ovaj je bio bogat om na nekim poljima. Petak – lagani horor. U jednom sam trenutku pomislio da sam na poslu – koja gnjavaža ili, kako bi moja dišica rekla „bate, al ti znaš odabrati vrijeme, kad si tu mi ni ne kužimo kaj sve pokrivaš..“ sad ću ja dodati ono što sam i njoj...“kad vas niti ne zanima, ali, da negdje falim odmah bi me primijetili..“ No, kako sam odlučio izbjeći onu „radničku“ gužvu oko tri sam ih lijepo pozdravio i krenuo u svoju oazu. Putem sam mislio kako moje biljke po ovom vremenu, sigurno su i one žedne kao i ja, no, kako sam dragoj mi osobi obećao dokazati kako nisam ovisnik o koli za vikend sam na brusnici, cedeviti, vodi a nju ću malo podijeliti i sa biljkama. Došavši na ranč dočekala me rascvjetana ruža koja, uz svu borbu, opstaje godinama...lijepo sjećanje, crveni osmijeh kao da su mi tiho šapnuli – trud se isplati. Te crvene ruže koje za mene imaju posebno značenje, koje teško ko može razumjeti, i svake godine iznova s njima vodim borbu za opstanak. Ove sam ih godine počastio koprivinim sokom – kako sam se samo sfurio dok sam ih brao- no, ove predivne ruže kao da mi govore..opet si uspio..ma kakve..ali, tu su... i ova bijela, koju sam posadio prije neku godinu, kao da se, zajedno sa mnom, veseli ovom društvu. Spustio sam se u vrt..i..ostao bez teksta – tikvice su procvale a maleni paradajzići kao da se smijulje i onim zelenim okecama namiguju. Moram priznati da niti jedne godine, ovako rano, nisam sve ovo vidio u svome vrtu. Salata ne posustaje..raste i raste a ja se veselim novim vitaminima. Na putu do drugog vrta radosno su me pozdravile šumske jagode i kao da mi šapću – moraš nadoknaditi puštenu krvcu – sagnuo sam se, ubrao par plodova i krenuo dalje u obilazak. Dakle, novo iznenašenje je opet uslijedilo... grašak je procvao, ima već mahunica i sada treba samo čekati da se napuni bižima.... mahune, krastavci, paprike... sve je poludilo...iako je suša, biljčice su opstale. Dobro sam ih zalio vodom, i nakon peripetija sa hidroforom išao spremiti večeru. Pomalo opijen svime legao sam u krevet u svoje uredovno vrijeme i slagao plan za subotu... Nakon subotnje kavice primio sam se, sad već uobičajenog, krčenja livade..još malo pa sam stigao do kraja – koji predivan pogled na, gotovo uređenu, površinu... nisam zbog vručine i suše palio – kakve sam sreće mogao bi što i zapaliti. Vručina je bila paklena i na nju, čak ni komarci nisu htjeli van – što je bio idealan trenutak za iskoristiti – iako... pakleni. Uz povremene pauze, hektolitre tekućine oko pet sam završio sa košenjem i malo se pozabavio svojim biljkicama. I kada sam htio malo uživati na klupici to je bilo neizvedivo... u sekundi sam bio sav natečen, sa kvrgama, a ove komarcokrvopije mi posisale preostalu krvcu.. pobjegao sam u kuću..večera, lubenica, čokoladicu...i krenuo u krpe. Nekako., čini mi se da sam zaspao u okretu... Nedjelju sam samo povezao paradajz, malo obišao ranč i pobrao sve alatke koje, uvijek, svesrdno ostavim baš tamo di su mi i trebale...trebalo je požuriti radi večernjeg koncerta.. Oko šest smo se dogovorili u jednom kafiću blizu Arene.. malo smo zasjeli, popričali, neki dobili i pivu u krilo (ja, naravno..) i, mokri, krenuli na koncert... Nisam neki Tonijev fan...ali, ima glas, a bome i neke pjesme...i, naravno, jedne sam se jako pribojavao... no, sami video zid, slike koje su se na njemu izmjenjivale kod te pjesme..kao da su mi rekle... život ide dalje, mi smo tu, u vašim srcima...ali vrijeme.....i nada... I da, bijeli mantili ( kako kaže moj brat blizanac) i danas su mi pravili društvo... idem, obavljam sve (za sada) prema zahtjevima žirija.. publika se baš ne veseli rečenom, ali, ponekad sam i ja tvrdoglav. Sva sreća da pušim jer, eto razloga svih nedaća... iako, iskreno, doki mi se iznenadio mojim naglim smanjenjem količine koju konzumiram i prokomentirao „pa tebe je stvarno stislo..“ - naravno da trebam prestati pušiti ( moš mislit..), naravno da opet imam povišene masnoće i da moram na dijetalnu ishranu – hm, pa samo takvu već mjesecima i jedem (dobro, ono malo oblizeka se ne računa), moram se više kretati i gimnasticirati – pa ja bum se ubil...a kaj do sada delam? Uglavnom, i ovaj se horor nastavlja..... i, upravo... neki ludi vatromet... Dan Mladosti? Štafeta?...hm......

- 21:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 22.05.2009.

počelo je...

Počelo je.... oštro i opako ... Jučer sam, po planu, malo prošnjofkao po dućanima, malo nakupovao neke sitnice – ništa konkretno, ali potrebno... šelnice za spojiti šlauf iliti crijevo za vodu, neke šarafčiće – moram neke kukice postaviti i još neke sitnice za koje nikada nemam vremena istraživati. Nadobudno sam uzeo i Aloa veru...posadit ću je – nisam siguran u uspjeh i opstanak, ali vrijedi pokušati...i, kupio sam lubenicu, za koju sam siguran da je iz nekog plastenika iliti staklenika, ali nisam mogao odoliti.... nevjerojatno je koliko tu vodenu voćku volim, a bome i moj mjehur hehehe... ima kila nekoliko...i taman će potrajati za vikend.. i ne, ne moram paziti kako ju klopam, ako kapne u prirodi, ako odleti koštica... i svake se godine nadam da će negdje, od popadanih koštica, niknuti i lubenica...a ono...ni šipka nema. Obzirom na ove nesnosne vrućine odlučio sam malo ranije frizerki – ma i tako sam morao u čestitare (po drugi put je postala baka) pa sam usput i skratio malo ovo kose što mi je na ludari. I da, tražio sam extra rijetko... a znate kaj sam dobio...extra samo kod ušesa...a ostalo veli...nemere..samo srednje... i sad vi meni recite, em platim, em nije po želji –ali, kaže dupla baka – nećeš ko magarac hodati okolo... tvoja bi me majka došla za noge povlačiti da te ošišam po tvojim bedastim naumima ... i di je tu društvo za zaštitu potrošača? Nakon te moćne šišačke aktivnosti, kavice, ćakule, jurio sam dokici po tucet uputnica ali i po neke recepte za neke likarije.... morat ću opet šalabahtere nositi kada što moram piti.... OK, već je standardna njena jezikova juha.... i nije bila fina – falilo je i soli i papra, i jezika i svašta nešto, ali, nije se dala smesti... a bome niti podmititi... eh... Pregrmio sam špotanciju, obećao odraditi maksimalni broj zahvata na svome tijelu i uz pokoju upadicu sestre zapitao se..ma čemu one služe? Dakle, ova naša je predobra... već sam se poveselio kako je dokica neke stvari zaboravila, ali, zato postoje sestre.... „napisali ste prošli put ( a to je bilo prošlo ljeto hehehehe) da vas podsjetim..........“ aaaaa, pogledao sam sestru jednim specijalnim pogledom...a ona meni „Što je mrgude?“ eh, ni naljutit se na nju ne mogu...ali, sam zato danas, ranom zorom, morao vampirima... jer treba pregledati šećer (bio je jako, jako sumnjiv prošli puta, sumnjiviji nego pretprošli...a ono prije...bio je lud...eh... ), treba provjeriti masnoće – da, bile su povišene, treba... eh...trebam i ja štošta pa nikoga ne gonjam.... I tako sam jutros, ranom zorom, na taštenka, krenuo vampirima.... i relativno brzo došao na red.... prva bočica, druga, treća....hej..pa nisam došao na dobrovoljno davanje krvi!!! Kad ima teta nekaj za reći..strpite se...još malo...hm..pa toliko mi je samo i ostalo..svi su mi već polako napili se moje krvi..a ti, ti Smotani samo davaj i dijeli okolo..ko ti kriv! No dobro, i to sam zbavil, jedva stigao do klupice i mrknuo čokoladu...uf što je legla.... I, sunce je već polako pokazivalo – opet vrući dan...kad srce kaže ljeto.... ( možda smo i malo bolji spot mogli za sezonu? ) usput sam kupio nešto za gablec i krenuo domeka. Konačno, pala je i kavica...mmm kako je fina, kako je legla... Nalazi će biti gotovi u ponedjeljak pa neću opterećivati glavu za vikend sa istima...... Naravno, petak je i...zna se... moje biljkice čekaju da ih zalijem, livada da je uredim.. možda do kraja, a možda i ne... ovisi... , najavila se i ekipa za očevid... kolegica sa femili...u prolazu će svratiti na pićence za vikend...hm...možda joj i muža malo zaposlim hehehe.... Malo sam i doma nekaj poprčkao, posložio.......neka malo i stan osjeti da sam doma (doduše, osjetio je.... ima me po cijelom stanu hehehe). I da, mislim da vam nisam rekao...u nedjelju idem na Tonija... ekipa me neki dan iznenadila svojom tajnom, ali, morale su ranije prijaviti kako sam spomenuo godišnji... uplašile se da, shodno stalnim najavama, bježim u Zanzibar..... I tako, opet ću malo razbiti svakodnevicu... (nešto često to u zadnje vrijeme činim...) i prisjetiti se onog predivnog koncerta sa Boltonom i Karerasom... uf..kad se sjetim – jedva me frendica nagovorila na njega, i , išao sam samo radi nje jer obožava Boltona...na kraju, uživao sam možda više nego ona (dobro, nisam onako srcedrapajući gledao Boltona hihi) – sada idem u brojnijem i drugom društvu.... ne daju mi moje drage da malo odmorim uši od njihove pjesme...ali, neka, kad one pjevaju ja sam sretan...jer, kad zašute... nije dobar znak.. A ako one zašute...zapjevat ću ja, ma kako zvučalo hehe Vruč vikend na pomolu, pazite se, kako bi rekao moj brat blizanac, pijte puno tekućine ( naročito coca cole... ali bez mene ovaj vikend – apstiniram), lagano se odjenite ( dobro, ma nisam mislio razgolititi..) i, ako imate priliku, bučnite se u more, siguran sam, lijepo je rashladiti se u najljepšem moru na svijetu...i, čuvajte mi mjesto, ako ima sreće...evo i mene, makar na koju uru...., makar za koji dan...

- 11:03 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 20.05.2009.

konačno.....

Jupi... od sutra sam na starom godišnjem – barem se još uvijek tješim i nadam... iako, neću ga iskoristiti onako kako bi htio, kako bi bilo najbolje... ali, posvetit ću ga na svaki način – sebi. Konačno ću probati odraditi sve one preglede koje sam nekoliko puta odgodio, i nadat se da je sve u podnošljivom stanju. Na poslu, kao i uvijek, nove situacije, zanimljivi događaji, ali, sve više i kidanje živaca, strpljenja, no i sve manje razumijevanja za neke situacije. Ponekad pomislim kako su godine učinile svoje, kako sam postao čangrizav i pun nerazumijevanja – no, kad malo razmislim, kad se i sam vratim u neke «lude» godine, sjetim se da nikada, baš nikada nisam jasno izgovorio a kamoli i proderao se sa «neću»... a, ako sam baš i u podsvijesti imao da to «nije moje», da ja to ne trebam ili neka slična razmišljanja, nastojao sam to na jedan smotani način izvesti, nespretnošću «natjerati» da me oslobode toga..ali nikada, baš nikada, u preko dvadesetinešto godina staža nisam rekao «neću». Danas, danas je to ko dobro jutro pojedincima, danas nisi inn ako ne izgovoriš, barem dva puta dnevno, tu čarobnu riječ... I dok se odgovorni premišljaju ko će preuzeti dio «mojih» poslova dok me nema dolazi i zaključak «ma OK, samo informativno pratite...ON će sve riješiti kad se vrati..» ma, ništa novo, uvijek kad me nema, bilo na godišnjem, bilo na putu, dočeka me sve kako sam i ostavio..ali i hrpa zadataka što je «hitno» i baš me takav pristup natjera na opet neka luda razmišljanja... o promjeni posla, firme... ili, makar o jednom dužem odmoru. Nekako, došao sam do zaključka da mi možda moje zdravlje još zatreba, sve ono što sam godinama stavljao pod tepih, što sam izbjegavao kontrole, uslijed svih stresova i napetosti, u nekom laganijem ritmu kao da dolazi na naplatu... i tako...moj godišnji provest ću sa ljudima u bijelom... obilazeći njihove dvore i opet se mršteći na one mirise..... ali, mora se...dakle, nije teško.. Za sutra već imam razrađen plan obilaska dućana – sad ću konačno imati vremena malo zaviriti u alate i sliniti nad njima... a ponešto i uzeti – pa od kosilice se s ničim nisam «pomazio», usput...nadam se svratiti do moje frizerke i izljubiti je za novo «unuče» ali i malo osvježiti i skratiti zurku..., i, nešto..onako za svoj gušt skuhati – napravio sam cijeli popis «želja» za klopu... a iskreno, kad dođem s posla ne da mi se kuhati i uvijek nešto sprtljam na brzaka, pripremim neki gablec za drugi dan i bježim iz kuhinje brzinom munje. Nadam se da će biti i vremena za neke moje male i sitne želje ali koje iziskuju vrijeme i strpljenje... ma, htio bi ja malo i na put, htio bi skoknuti do mora...ali, zacrtao sam cilj – prioritetan zadatak ... no, kako se kod mene nikad ne zna...jer... ako sve krene nekim krivim putem, možda...možda i ja skrenem i odustanem od namjere i godišnji provedem na sasvim drugi način... Iako mi je danas dragoj frendici ročkas nisam svratio do nje.. nisam je izljubio i navukao za uši... nekako nisam baš od neke volje ... dan je bio malo grub i nije mi do nekih druženja – ali, stignem ja to - pa i sa kamatama.... , ali organizirao sam joj zbor koji joj je lijepo otpjevao jednu prigodnu (iskreno, možda zbog toga i ja dobijem koji zaušnjak..ali...) Današnji dan obilježen je i jednim susretom... nakon, skoro sedam godina, sreo sam frenda s kojim sam bio onih vatrenih godina u Osijeku.. prigoda baš i nije neka, (jedan ispraćaj...) ali, bilo je lijepo sresti ga popričati par minuta.. jer svi smo žurili dalje.... i nekako, kao da me taj susret bacio opet u dodatna sjećanja... očito...ovaj je dan ispunjen njima...... Nekoliko sam tikvica već posadio na ranču no, svejedno, doma pripremam novu rundu...i, lijepo izlazi... kako sam veliki obožavatelj tih plodova... na sve načine, tako se uvijek bojim da mi ne usfali... ma znam, ima za kupiti..ali, gušti su gušti.. od ove male biljčice ja ću biti „prezasičen?“

- 19:40 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.05.2009.

i opet ... :)

I vikendi više nisu što su bili.... sve duži dani, a meni vikend sve kraći... Aktivni odmor i rekreacija prošli su uobičajeno uz poneke izmjene. Komarci...te male čelične ptice tako su se krvi napile na mom vratu da sam ostao bez teksta pogledavši se u subotu u špigl ( iliti...ogledalo..). crvena fleka pokrivala je vrat do uha, oteklina na oteklini... samo sam se uplašio da to nisu «oni» zaraženi komarci o kojima se nedugo pričalo...doduše, iako još nema neke reakcije, nikad se ne zna,.. Radovi na livadi polako prilaze svome kraju.... nadam se još dva pohoda u nju i doći ću do kraja grunta, a onda, onda ću ko pravi poljoprivrednik uprtiti na leđa špricu i pokušati malo «otrovom» zaustaviti rast ambrozije i sličnih, nepoželjnih, travkica. Zanimljiva je ta priroda... neumorno se svake godine iznova budi i, kao i djeca, iz godine u godinu je jača – ako je ne staviš pod kontrolu...... Vrijeme je bilo idealno za jedan lagani skok u more ...no, zadovoljio sam se kupanjem u vlastitom znoju. Nakon subotnjeg, popriličnog trošenja energije, i povremenog upozorenja moje pumpice da je vrijeme skloniti se malo u hlad, popiti koju litru tekućine, i malo..odmoriti, večer je prošla u opuštanju svakog mišića.... koji trnci, koja gimnastika, ma koje vježbe... da me vidi moja dokica mislim da bi dobio porciju apaurina , xanaxa, praxitena ili čega sve ne – prvo za smirenje, pa male bijele u obliku srčeka..(čiji me naziv podsjeća na avion hehehe...ma neka herc radi kao helikopter – ja zadovoljan) za koje sam uvijek u dilemi, trilemi... da li ih pijem za srce, da li su mi date od srca ili... nešto treće... a onda, siguran sam, dobio bi porciju njenih izljeva «ljubavi» i «čitanja bukvice». Ta me žena oduvijek iznova oduševi onim majčinskim djelom u sebi - zna me godinama, i doista je obiteljski liječnik... i, poznavajući me od malena, dok još nisam njoj «pripadao», znala je sa majkom komentirati neke moj probleme, davati savjete – ma, pozna me u dušu...a sada, sada kada ima pravo i službeno zaviriti mi u tu dušu bježim od nje koliko me noge nose... volim ja nju, ali ne u njenoj ordinaciji jer, tada je ona guzda....a ja, ja pokorno kimam glavom i mislim si...»aha, budem, da, ...» sve dok joj ne okrenem leđa. Iako znam da je to malo neozbiljno ali ponekad mislim...ma što me ne ubije to me ojača..a vidio sam da mi je kosilica nabila, osim povremenih udaraca i ogrebotina, i pokoji milimetar mišića, malo ojačala leđnu muskulaturu nakon svih peripetija... i nekako, mislim da organizam će mi sam dati «dvojku» kad mu dođe.... no, još uvijek sam na trojci – ma ne dam se ja tako lako... Nedjelja, po običaju i planski, dan je za malo zanimacije u vrtu... iako su mi se svi smijali da sam uranio sa sadnjom povrća ove godine, sada se, isti oni čudom čude kako je dobro... no, iskreno, i sam sam iznenađen uspjehom - no, kako je moja majka uvijek znala govoriti... «pravi si poljoprivrednik...u duši.:» Uvijek se smijala mojim novotarijama, nekim mojim rješenjima, ali i uvijek ostala iznenađena kako su neke stvari mi uspijevale... imao sam i cijelu berbu šumskih jagoda...šaka tih malih plodova osvježila me u pauzi, i baš sam uživao u njima (iako, nisam baš neki veliki ljubitelj jagoda). Berba salate, blitve, radića .. i evo koji gablec, ali i obrok ovaj tjedan .sa puno zdravih, prirodnih, nešpricanih travkica... i kad me ona gorčina, onaj okus željeza ošine... brrr...ko novi sam. No, i nedjelja je polako odmicala, a trebalo je stići i na glasanje... građanska dužnost ali i želja.... i ne mogu a da ne primjetim... samo na prvim izborima sam na svojem birališnom mjestu vidio toliku gužvu... jedan od analitičara je izjavio «kada je odaziv birača velik to je znak da se žele promjene» - odlazak u drugi krug za izbor Gradonačelnika to je i dokazao... dakle, borim se u drugom krugu..i, kao i moj protivnik, želim pobjedu..pa... neka pobjedi onaj kojem građani više vjeruju...ja imam za koga glasati...ušao sam u drugi krug.... i naravno,malo sličica.........

- 17:52 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 15.05.2009.

Šutnja..... :))

- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.05.2009.

Kandidatura...treći dio

Danas je posljednji dan predstavljanja..jer, sutra počinje vikend .. a od njega ne odustajem ni pod cijenu kandidature.. .pa onda izborna šutnja – jer, moramo malo odmoriti...napričasmo se ovih dana.. Danas bi konkretno o nekim rješenjima prometne gužve, ili, bolje reći kolapsa u gradu, malo o ekologiji pa opet..malo o životu... Kao rješenje prometne gužve, kolapsa...svakako bi inzistirao na pomicanju početka nastave u jutarnjim satima.. dakle, koje su to gužve... nastava, predavanja i ine aktivnosti nikako ne bi trebale početi prije devet sati ... jer, kad ta djeca zasjednu po tramvajima, autobusima ... koja je to, oku neprihvatljiva, slika... stariji ljudi... sedamdesetih godina, koji žure u banku, liječniku, na plac.. stoje, a mlađarija sjedi... o radničkoj klasi ni ne govorim... ona je i tako uvijek na stend baju... Ovim pomicanjem „radnog – školskog“ vremena korist je višestruka - stariji bi ipak dobili zasluženu sjedalicu...a radnička klasa... e ona bi i dalje stajala...ali, barem na dvije noge, a ne visila u zraku kao majmuni koji čekaju bananu...doduše, državu već imamo....a mlađarija, školarci – njima se i tako ništa ne bi promijenilo osim početka škole, kave...čega li već ne.. Slušam polemike Metro – da ili ne... pa pobogu ljudi, znate li vi da ovaj grad leži na nekim tunelima, da se ni cijevima ne zna put ( pa kad puknu...veliki su to istraživački radovi..)... ne znam, protivnik sam Metroa u Zgb, jer, podložan je klizištima, podložan je potresima...... a i košta.... nekako, više mi se sviđaju nadvožnjaci... stalno imaš otvoren pogled, stalno si u dodiru sa vanjskim svijetom... i to, nekoliko njih na onim katastrofalnim semaforima svakako bi doprinijelo bržoj protočnosti..... npr... Savska i Slavonska.. .( tu se definitivno ne zna ko kada vozi..a semafor mi se čini kao ukras..) Vukovarska, otkad je dio uređen i ponovljen... ispresijecana je predivnim semaforima, a na jednom od njih, onaj vikend prije Uskrsa...skoro sam batina dobio... jer... prvo nisam htio krenuti na zeleno da ne ostanem u raskršću...onda me jedan veliki striček tak pozbrojal da sam brzinom munje bio u raskršću, a tek tada sam skoro imao razbijen auto... jer...desetak minuta stajali smo a ni kihnut nismo mogli da nekog ne lupimo...i, naravno, ne bi radili neke prometne analize...nego samo treba pitati građane... umjesto dosadašnjih analiza koje su oooo plaćene, mogli smo barem koje raskršće imati malo rasterećeno. Naravno i regulacija rada semafora je prioritetan zadatak... koliko sam pratio..mi još uvijek studiramo na tu temu, pa mi se nekako čini...da već ne znam koji puta ponavljamo godinu...studije imamo...ali, regulacije nemamo... i, mislim da ćemo opet raditi studiju..jer, prethodna je već zastarila.. .promet se pojačao..sve znam.., ali, ajmo malo stat na pojedina raskršća... na semaforu na kojem svako jutro skoro slupam auto potrebno je samo... jedan smjer malo vremenski skratiti... zašto? pa zato da kulturni vozači koji idu... bez obzira što nemaju kuda ne ostaju u raskršću.., a drugi smjer samo malo produžiti - zato da prođe što više vozila, i , eventualno, neko uspije i skrenuti......a takvih je, blic rješenja, po gradu...i previše... No, ne mogu a ne reći ovdje i činjenicu da dio gužve radimo ganjajući «niže cijene»... Naime, polazeći od sebe... znam da se dogodi da odem na par mjesta... i ponekad se pitam čemu to? Nije li moje vrijeme dragocjenije od tih razlika?...no, nije to bit.. bit je da bi napravio jedan veliki prodajni prostor u kojem bi bila prodaja baš tih artikala... .s najnižim cijenama iz svih trgovačkih lanaca.... i, siguran sam, tu bi bila malo veća navala, ali, uvelike bi rasteretili prometnice od onih koji ganjaju te cijene. Naravno, ne sumnjajte... preprodavateljima ulaz zabranjen – prodaja bi bila samo za pučanstvo.... Parkirališna mjesta .. .dakle, tu ima puno ideja i uvijek sve završavaju na podzemnim garažama ... a nikako da napravimo jedan neboder – parkirališni u centru grada....zamislite neboder visine «onog» nebodera na Trgu i još malo šireg...? i...hop.. riješene tisuće parkirališnih mjesta...a vi ste u samom centru...a gradnja na Cvjetnom i tako.... Jedan od problema na kojeg, nisam primijetio da je neko upozorio, odlagalište je starih mobilnih telefona, elektroničke tehnike, kompača... istina, postoji organizirani odvoz..ali ogromne kilaže i kada dođete na red.. Za početak, postavio bi male kontejnere pored smeća... slične onima za stare baterije... ( u koje vjerojatno susjed i ja jedini bacamo baterije ili ih jedino mi koristimo?) u njih bi se mogli odbacivati mobiteli, ali i manji ugradbeni elementi kompjutora, izmijenjeni dijelovi na električnim uređajima... i, obavili bismo više od pola posla vezano uz reciklažu – dalekosežno... smanjeni su troškovi obrade otpada, vremenski period istog, ali i stvorena je osnova za smanjenje troškova kućanstava s te osnove.... a i ja, i ja bi se riješio pune kutije tih starih naprava...što naslijeđenih, što mojih...... Primjenom novog zakona o pušenju ili nepušenju – ma kako ga zvali.. .neki se vlasnici ugostiteljskih objekata žale,...s pravom, na predviđeni pad prometa nakon sezone lijepog vremena. Evo, kao pušač... nisam baš nešto oduševljen ovim Zakonom, ali, snaći ću se ja... izdržati ono malo što po kafićima odsjedim i bez cigarete... no, imam jedan dobar prijedlog za njih... neka u sezoni kiša i lošijeg vremena otvore igraonice za djecu, klubove za umirovljenike koji će za kavicu uvijek naći, a ne puše odavno ( da ne kažem...da su odavno pop.... ) jer nemaju za to love, pa su, eto, svojevoljno pristupili zdravijem životu...naoko mala zarada? Ne, ako se ponudi dobar sadržaj, prihvatljive cijene... .zarada je sigurno veća od prometa kojeg predviđaju da će imati..ali, korist je višestruka... djeca se ne povlače i zavlače besciljno ulicama, umirovljenici će se družiti, imati stacionarni boravak, a time će i potrebe za stacionarnim smještajem po domovima biti manje....Imam ja i konkretne sadržaje za te klubove.... ali, o njima... na vrijeme.... Kad sam već spomenuo domove umirovljenika – tu, promptno treba nešto učiniti... u svakom slučaju, iz vlastitog iskustva znam, da sam potrošio više novaca na benzin, vrijeme, cestarine kada sam oca obilazio nego da sam ga smjestio u privatni dom...ali, nije ni tamo bilo mjesta. Plan mi je, na mjestima van grada, gdje će u miru i prirodi, daleko od vreve gradskog života uživati u zasluženom miru napraviti neke male objekte... ne, nisam mislio sistema bivših vojarni...naprotiv – u malom, intimnom krugu i druženju ti će naši roditelji, djedovi i bake češće nas viđati tamo nego doma... jer, stalno smo u nekom muvingu, stalno negdje jurcamo – ovako, izdvojit ćemo posebno vrijeme za njih, posvetiti ga upravo njima i, imati...obiteljsko druženje. Financije? Pa, mislim da gradu neće biti problem izdvojiti sredstva od prodaje objekata u kojima su upravo naši roditelji, bake i djedovi radili – i tako, barem malim dijelom, učiniti ih dioničarima onih zidova koje su godinama izgrađivali, za njih izdvajali i zbog njih se veselili svakoj dobroj poslovnoj godini... I, za one koji ipak žele ostati u gradu već sam predvidio lokaciju i skoro izgrađen objekat koji stoji od početka devedesetih kao nakarada u lijepom dijelu grada..pogađate? ona zgrada sa pomorskim prozorima preko puta Getroa u Vrbanima... bila je priča da je vlasnik Slovenac, pa da će kupiti neka naša tvrtka...ali, evo nas u 2009 .. a ona i dalje poludovršena zjapi kao neko strašilo.... i baš me zanima kakvi se partyii noću tamo odvijaju... nije mi jasno da ovo, kao i bolnica na kraju grada...mora propadati – doduše, bolnicu smo koliko mi je poznato konzervirali...ma blago si ga nama... dakle sve te poludovršene objekte treba, najvećom mogućom brzinom dovršiti – dokazali smo da možemo i znamo, i staviti na upotrebu upravo onima koji su je i svojim sredstvima gradili... ako se ja sjećam samodoprinosa (naglasak na SAMO) za Bolnicu... sjećaju se i naši roditelji.... i svi oni koji sada i te kako vape za društvom, njegom, za nekim prostorom koji će im biti dom..a tog prostora, kažu...nema.... e ima i više od pola je gotov! Imam još puno ideja za parkove koje tako širokopojasno uništavamo, za objekte djece školske i predškolske dobi...ali, nemam vremena.... opet...vrijeme..... No, iskreno se nadam, ako dođe do mog pucanja, da će barem neki od ovih problema biti riješeni..jer, bilo bi mi neugodno, sramotno... sa istim planom pred birače za četiri godine.....i, mislio sam ne osvrtati se na svoje protukandidate...ali moram... .moram iz razloga što sam danas bio suočen sa spodobom koju ne želim vidjeti...znate o kome pričam..a znate li zašto.... ? banula je na vrata sa nekom kovertom i uspaničenim glasom „pošta za tvoga tatu..:“ zastao sam, pogledao ju.. .bio sam nijem, blijed, šokiran...uzeo sam kovertu iz njene ruke, kratko rekao „hvala“ i zatvorio vrata... no, nije to bitno nego... kad nabijaš nekome na nos neke stvari kao npr. glasaju i pokojnici ...onda, onda barem u svojim redovima drži da ti se to ne dogodi... a ne, imenom i prezimenom pozivati čovjeka koji je skoro prije godinu dana ovome svijetu rekao laku noć, da svoje zadovoljstvo dosadašnjim izborom potvrdi i opet...četvrti put..ali, ni to me nije razljutilo koliko agitacija da njegov glas, glas članova njegove obitelji, prijatelja...ma, dragi moji... pa zar ćemo članovima svoje obitelji „objašnjavati“ kako za nekoga trebamo glasati? Ne, nisam mogao ovo prešutit... jer danas mi je i tako posljednji istup uoči izbora... i, siguran sam, da ćemo sami, po svojoj savjesti odlučivati..., siguran sam – bez pritiska i bez nekih zakulisnih igara... izađite na izbore, svoj glas dajte svom najboljem kandidatu...i, neka pobjedi onaj sa najvećom podrškom građana... svakog izabranog poštovat ću kao instituciju jer...ja volim svoj grad..i zato... svoj glas.........................................................

- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Kandidatura...drugi dio

Kako moram paziti na termine, dobro sam se pripremio za daljnje predstavljanje programa.... vrijeme je sve kraće i kraće, dapače, curi..... i ne, nemojte me pitati kome.... Dakle, u nastavku o daljnjim, konkretnim mjerama i planovima za stvaranje uvjeta dostojnih života u našemu gradu.....stao sam kod nabacanih tema i ne, ne bi ih pojašnjavao jer, nekako mislim da su same po sebi, dovoljno jasne. Pratio sam ovih dana događanja po gradu...i vidio neke promjene...dva tjedna prije D deja asfaltira se jedna strana Mosta Slobode, tjedan dana potom..i druga... danas najavljuju otvorenje nekog dječjeg vrtića... iako, oni su kronični nedostatak u našem, ali i svakom drugom gradu, zadovoljan sam što su ga taman otvorili uoči...nedjelje, čitam u novinama izjavu dosadašnjeg...Patološki volim Zagreb...ma ne, to neću niti komentirati... rođeni sam Zagrepčanec, korijeni s majčine strane su jaki u gradu (pričao sam o tome...) ali patološki??? No, dobro, svako ima pravo na izraze svoje ljubavi... i svako je vidi na svoj način... ja, ja ću samo reći...volim svoj grad..i volim ga toliko da ću prije svega napraviti ulice između kuća, asfaltirati ih..a ne ponosno, po blatu i lokvama njima hodati..., da ću izmijeniti i posljednji šeraf, makar i u svojoj glavi, a ne samo cijevi, da ljudi imaju pitku vodu, a ne da u kuhinji toče vodu za WC..i to, ne onaj javni koji je kao neka svemirska postaja - mislim da je i tamo čistija voda jer takva investicija to i te kako zaslužuje... No, kako sam već rekao da ćemo napraviti drugačije te prostorije, vodu iz Vrbana preusmjerit ćemo u te prostore...da se ne baci... a, nakon izmjena svega i svačega po tim zgradama i stanari će konačno imati....vodu! Ono cvijeće što raste u neposrednoj blizini tih stanova i koje se redovito automatskim uključivanjem prskalica, zalijeva... kako bi Zgb bio cvjetni, od sada, zalijevat ćemo kišnicom, bez pročišćavanja te vode. Hvala Bogu, rupa po gradu ima koliko voliš i nije potrebna dodatna investicija... samo priključiti već razvedene cijevi na ta izvorišta.. U mom Rančogradu sve biljke dobivaju upravo takvu vodu, skupljenu u bačvama od razno raznih maziva, koje, zahvaljujući meni, nisu završile na nekom divljem odlagalištu, nisu smetnja niti atak na prirodu... a meni, meni donose tekuće vitamine i za cvijeće, i za vrt... Rekao sam već...imam ja iskustva. Nadalje.. ovi ležeći policajci... baš danas čitam kod Vidrice kako su joj majku izmaltretirali vozeći u bolesnom stanju, po našem Velegradu! Dodao bih... kada su oni prvi postavljeni... oni duplo viši od dozvoljenih...ostao sam bez pola auspuha..a auto skoro pa nov i ne, nisam naletio vratolomnom brzinom.. dakle.. umjesto ležećih policajaca sasvim je dovoljno održavanje cesta koje imamo.. .bez brige svako, imalo normalan, koji vozi svoj, teško zarađen auto, neće se zaletavati na ležeće rupe... a oni koji voze druga vozila i tako ne kroče našim cestama - njihovi se puti redovito održavaju (spomenuo sam Most..). I opet, višestruka korist.. jedna od najvažnijih...hitne intervencije – hitna pomoć, vatrogasci, pa i ti isti policajci, sada sjedeći, brže će do svoga cilja...... rupe, one su i tako tu, mi smo već navikli na njih...a kada ih pokrpaju, iznenade nas... ili previše ili premalo materijala, pa uvijek osjetimo jači udar od same rupe...jer.. nju već, u pravilu zaobilazimo... Ulični svirači... nedugo sam negdje pročitao da će od grada morati dobiti dozvolu??? Halo??? Uzor na Europu... e pa dragi moji... kad mi uđemo u Europu više neće biti ni svirala niti instrumenata na kojima bi ti svirači svirali... i koji uzor? Ugledajmo se na Europu oko socijalnih pomoći, zdravstva, školstva – uvijek se ugledamo na onaj dio kada raju treba opaliti po džepu... a kad ga treba napuniti..?? Kada ih treba napuniti onda, uredovno, bivamo obasuti izjavama tipa....najjači smo u regiji... E pa ja ću ostaviti te svirače jer uživam kad odem u grad, kada me neke lagane note prate u mojim lakim koracima, kada moje misli u ritmu tih nota plešu na laganom povjetarcu koji mi se provlači kroz kosu...i da, počastit ću ih kavom...jer oni meni i svima nama ove teške korake čine malo lakšima. Ne, nisam zaboravio na uštedu niti u ovom dijelu...naime, uštedit ćemo već time što nećemo stvarati neke Komisije, Povjerenstva, Odbore..koji će raspisati natječaj za ulične svirače, pa eksperte koji će utvrđivati koji su to od njih podobni i prigodni za Zagrebačke ulice.... a ono što uštedimo na ovaj način...usmjerio bi na topli obrok tim sviračima..jer, stara je i narodu prihvaćena..Kruha i igara... ulični svirači nama igre...a mi njima..kruha.... I, opet me upozoravaju na vrijeme...dakle, opet me ušutkuju...no, još samo nešto ću u današnjem Programu spomenuti...kratko ali nadam se dovoljno jasno...Maksimirski stadion! Ne, on nije više ono što je bio jer su utučeni uzaludni novci koji su napravili sve samo ne ono što Zagreb zaslužuje.... Maksimirski stadion nije se smio dirati...prvo...zbog trave koja je imala vrhunsku kvalitetu i prozračnost upravo zbog svoje „vjetrometine“... i, nije se od njega trebao raditi Muzej... jer, istina... ne mogu a da se upravo na današnji dan (zbog velikog broja kandidata moj red je došao iza ponoći...ali ovo... na današnji dan...mislim na 13.05. kada je predstavljanje započelo...) 13.05.1990. na upravo Maksimirskom stadionu bio sam na posljednjoj utakmici dragog mi kluba....nakon koje više ništa nije bilo kao prije... ono što se tada događalo zaslužuje mjesto u povijesti ovoga grada, u našim srcima... ali ne i ovakvo kremiranje... i ne, neću dozvoliti nikakve referendume, dapače, nastojao bi, kada bi se moglo, na odgovornost pozvati one koji su od stadiona napravili ruglo...a sredstva koja su uludo utrošena, nekontrolirano i ko zna kako sve ne.... neko bi trebao vratiti ovome puku......i da, od tih sredstava napraviti novi stadion...ali, ljudi dragi ...Kajzerica???' dakle.... znači li to da Hiipodrom, ta svetinja onog dijela grada ipak odlazi? Ili...na onom velikom parkiralištu za kamione...dakle, seli li se i Zrinjevac..jer, pa nismo djeca... stadion treba prostora... a koliko vidim, prostor je tamo sve manji i manji..... grade se nove „urbane“ vile, gradi se Kineska četvrt... Zagreb zaslužuje stadion...no, da li je trenutno vrijeme za njega? Ne može li se Maksimir „dokapitalizirati“ i popraviti što se popraviti dade..? Recesija je...a mi bi referendum za stadion? Da, rekao sam kruha i igara...stadion nosi igre...ali, dajmo narodu prvo kruha...... I, zamjerio mi ko ili ne.... ali ne mogu ne sjetiti se svojih prijatelja s kojima sam u nedjelju, 13.05.1990. bio na toj utakmici, nakon koje.....ništa više nije bilo kao prije... Naravno, nemam više vremena... rekao sam...vrijeme curi.... i ovaj puta...meni....ali, uz odjavnu špicu prošećimo...Zagrebačkim ulicama....

- 00:41 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2009.

Kandidatura...prvi dio

Malo sam u gužvi ovih dana. Izmučile me ove kampanje... a kako sam rekao da ću dati svoj program...nek se nađe, jednom kad totalno puknem i prošvikam na sve strane, a kako me opsjedaju sa svih strana đambo plakatima, autobusima, megafonima... povukao sam se u osamu svoje radne sobe i dobio volju i želju pisati...Smotanovi memoari I – no, ipak... prije memoara moram biti izabran..ili ne? Ma ne znam više ni sam, pogubio sam se u ludilu najnovijih događanja, a i pritiskom na moj mali mozak..koga izabrati? Pokušao sam u glavi sastaviti svoj program kojeg bi ponudio da sam gradonačelnik i ovog, malo većeg grada (jer svog ranča već jesam i imam neka iskustva...)...dugo sam vrtio u glavi prisjećajući se prošlog vremena...i, kao profesor Baltazar, šetao i šetao.., mislio i mislio,....i...smislio. Danas kada postajem Pionir... ups, ma ne... htio sam reći..danas kada predajem kandidaturu za Gradonačelnika dajem svečano obećanje... ma neee.. opet krivo..to kad me izaberu... ( baš sam smotan!) khm, khm.. predstavljam program koji će mi biti vodilja u ostvarenju naših zajedničkih ciljeva: za lepši i beli Zagreb grad, grad sreće, ljubavi, pitke vode, javnih WC... ma, da krenem redom Zagreb – lepši i beli grad Sjećam se pjesme „beli se Zagreb grad, Dinamo slavi...prvi smo prvi sad... „ ne, ne opet sam nekaj pobrkal... ma dobro, ima jedna pjesma... ali, pustimo pjesmu, vratimo se u život. Kako Zagreb napraviti lepšim i belijim? Lako! Bez puno investicija, dapače, siguran sam uštedili bismo u ovo doba recesije.. evo mog programa za ostvarenje ideje u djelo: Zimi, kada padne snijeg... nikako ga čistiti s ulica i nogostupa i, naravno, zabraniti prljanje istih blatnim i prljavim vozilima, autobusima, kamionima... a bome i cipelama po nogostupima. Uz nisku temperaturu bjelina bi se, bez ikakvih troškova na gorivo, radnu snagu i ine izdatke, mogla zadržati koji dan i to, u prirodnom izdanju što će siguran sam, podržati i EKO udruge, jer neće se uništavati naše najljepše more na svitu i iz njega vaditi sol, kako bi, bahato, njome bijelili ceste. Druga, ali višestruka značajka ovakvog pristupa bila bi: manje polomljenih nogu i ruku, manje slomljenih kukova, manji izdaci za troškove hitnih službi, ali bome i za svekoliko i uvaženo nam zdravstvo – kojem, mislim, vratili bismo ona sredstva koja smo im uzeli od plaća.... Kakve veze sad imaju plaće zdravstvenih radnika i gradonačelnik Metropole? Pa imaju! Kao vodeći grad u mnogo čemu... pa i kriminalu, mitologiji, i ostalim gijama, moramo voditi brigu i o cijeloj Lijepoj našoj – jer i tako uzima sredstva u neka sjedišta uprave od kojih, nadam se, uredno naplaćujemo sve troškove (koje iz našeg džepa plaćamo) kako naplaćujemo i od dužnika malih. Zato mislim da, na ovaj način ušparana sredstva, treba podijeliti zdravstvenim djelatnicima. Sad će se naći neko i reći.. pa imat će manje posla čemu povišica? No, nemam vremena, kao i ostali kandidati imam ograničenje vremena... idemo dalje.... Dakle to je rješenje zimi...a što poslije.. pa to je toliko jednostavno da bolje ne može biti.. .topole, kojih, na žalost ima sve manje po gradu koje su pod kontrolom, a više ima onih nekontroliranih koje svoje bijele cvjetove prosipaju nekim nevažnim ulicama...kao npr. u blizini moje zgrade.. njih treba posaditi kod Sabora, Vlade, i inim sjedištima Uprave.. jer, tu dolaze Vrhovnici drugih zemalja koji moraju vidjeti na djelu taj beli Zagreb grad... i, konačno, zašto bismo samo mi, obični smrtnici, uživali u toj bjelini, koju kad vidim, gušim se od alergijske sreće... svima topole, svima koji beli Zagreb vole! Opa, pala je i prva parola! Imam još ideja na ovu temu, ali, rekoh...drugi kandidati.......idemo dalje...na slijedeću temu... Grad uvjeta stanovanja i života dostojnih čovjeka Rekao bih...Zagrebe poludi!!! No, on je već odavno poludio... zgrade niču po nekim gupovima ili mimo njih, niču ko gljive poslije kiše.. i, nekad se po gradu pitalo..imaš marke? , pa onda...Imaš stan? ..a danas.. danas se jednako pita..ali...Imaš li pitke vode? Imaš li rupu ispred kuće? Kako ti se smanjila kuča sa tri na dva kata? ... Nije dovoljno kopati nove temelje za neke garaže, urbane vile ili što li već ne i potkopavati sve ono što će poslije nečijem oku smetati jer ... neugledno je, zasjenjuje ljepotu nove investicije .. nego, tim ljudima treba oduzeti svako dostojanstvo, usred noći ih izbaciti na ulicu, smjestiti u dvorane...jer, Zagreb nudi i društveni život.. .a mislim da smo na taj oblik života previše zaboravili. Hodamo ko muhe bez glave po ulici, pogleda uprtog u pod i čudimo se kako se dogodi da je neko nekoga udario, stradala glava, pao pod tramvaj... crni humor? Ne, realnost ovoga grada. Dakle, ako ne znamo drugačije, nećemo ni rušiti... eto, imamo Jarun...Hvala 1987 i Unizverijadi, imamo Bundek... hvala onima koji su namjeravali odavno graditi tamo skupe stanove, pa je, prethodno, naravno na račun grada, uređen okoliš...siguran sam da mnogi nam zavide na tim ljepotama...a ja? Ja na Bundeku nisam niti bio otkad je uređen.... ne mogu a da se ne sjetim kako se uređivao, koliko je i čega sve tamo nađeno... a do danas, slabo znamo što je i ko je ko..no, nije to jedini razlog zbog kojeg nisam bio tamo... sve važnije stvari koje bi volio pogledati događaju se vikendom, a mene nema vikendom... dakle, uvest ćemo zbivanja tijekom cijelog tjedna ..i cijele godine dok vremenske prilike to dopuštaju... zašto? Trošak? Ma ne, vjerujte nije..na takvim tulumima lako se sva uložena sredstva vrate..doduše, nisam siguran kome? Ali, imam i drugi cilj ovoga dijela... možda ipak u slučaju stalnih događanja u tom predivnom parku (ma vidio ja njega okolo) cijene stanova u neposrednoj blizini neće biti gastronomske..ovaj, astronomske, pa ih, i koja obitelj u prvoj investiciji, oslobođena poreza s povratom dijela kamata na kredit ( ako ga, naravno dobije) uspije kupiti i uživati u predivnoj okolini. Konačno i muzej je budući tu...kada se napijemo umjetnosti, skoknemo do Bundeka na koje pičence, party... to ja zovem organiziranim izlaskom i druženjem dostojno života u velegradu. Nema previše vremena, pa ću još samo pobacati neke ideje... plovna Sava... zašto putovati željeznicom, busom, autom.... kada možemo krstariti Savom skoro do samog centra, onda prošetati do Trga, prema kojem bi obustavili sav promet – opet dvostruka korist: zdravlje i ekologija...opet ušteda sredstava na više strana... taj bi višak usmjerili u našu prosvjetu...koja muku muči sa mladim naraštajima...tvrde im glave, nikako znanje ugurati u njih....a, i njima smo uzeli..pa samo bi malo vratili..... Pitka voda u svim a ne samo njihovim stanovima.... to je jedan zadatak kojeg se svi ozbiljno moramo prihvatiti...makar nosili demižone pune pitke vode iz konzumovih dućana...i opet korist..kupujmo Hrvatsko.... Spomenuo bi još i javne WC-ee koji, nastavno na prethodno..jesu i nisu nužni..ako ne pijemo i potrebe za ovom prostorijom su manje, manje ćemo zagađivati okoliš...jer pored naših svemirskih prostorija za ove potrebe brže je, efikasnije ali i jednostavnije obaviti to u prirodi... dakle..odlučit ćemo zajedno...voda da.....a prostorije...ma i one, ali khm, khm puta jeftinije, jednostavnije a jednako svrsishodnije...pusti vodu! – isto je pravilo....svugdje.... ....a i ovdje...jer eto, uzeše mi riječ...kažu....nastavak slijedi..pogledajte raspored vašeg daljnjeg predstavljanja...pa dobro...ako su me mislili ušutkati e neće...nastavit ću ja opet u svom terminu..a do tada...... Mala kombinacija pjesme moga grada...jer, na glasanje izlazimo svi... punoljetni, sposobni, mladi i malo stariji...pa i oni još malo.....pa i pjesma neka bude za svakoga pomalo Do slijedećeg predstavljanja ......

- 22:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.05.2009.

Svibanj - vikend drugi ;)

Očekivano, vikend je prošao vratolomnom brzinom. Već u petak sam imao strašan plan, naravno, osluškujući vremensku prognozu. Pogled na livade i mrak na očima prije samog sumraka...baš volim proljeće..... Odmah sam dohvatio pod ruke samohodnu kosilicu i sam s njom počeo šetati po travnjaku ispred kuče – koja milina... miris svježe pokošene trave, krtičnjaci na koje svako toliko naletim, maslačci, poljsko cvijeće, sve nestaje u toj laganoj šetnji... sumrak se polako spuštao ali bio sam uporan – cilj je bio barem pred kućom pokositi – no, opet sam napravio prebačaj plana i spustio se iza kuće prema voćnjaku. Dok sam šetao i pod rukom vodio svoju dragu kosilicu, bacio sam usputni pogled na živicu. Već je prošli tjedan vapila za uređenjem ali mi (ne)vrijeme nije dopuštalo i taj zahvat. U mislima se nadam da ću i njoj, barem u ravnini do kuče, uspjeti posvetiti malo pažnje ovih dana..... Navečer, pomalo umoran od šetnje, napao sam toster i ubio se sa šest tost sendviča, oko pola litre kole i finom čokoladicom kojom sam zasladio završetak dana. Zadovoljan agresivnim pristupom poslu, nakon večernje higijene, uvalio sam se u krevet... svaki mišić se opuštao a ja sam polako tonuo u san...... Subota, po planu.. rano ustajanje je izostalo – pa vikend je, mogu barem do osam, pola devet odspavati? Popio sam kavicu i malo prošetao rančem.... u glavi sam «obavio» sve poslove i lagano se umorio... no, stvarnost je malo drugačija... uzeo sam Kavija ( trimer) uprtio na leđa, navukao visoke čizme i krenuo u nastavak čišćenja livade... pomalo me već ubija ta sporost, ali, ko mi je kriv – lani sam zabušavao.... pa sad, nadoknadi smotani... vjetar je bio malo jači pa do podneva nisam pristupio paljenju, no, popustio je pa sam, konačno, pripalio svoje logorske vatre... odmaknuo sam se na brzaka u slučaju da su se ugnijezdile moje ljubimice... kada i to popalim nadam se jednom lijepom pogledu.. no, vidjet ću kad dogori.... I dok je dimilo i gorilo, ja sam polako, mic po mic, napredovao u putu prema kraju livade... Vrućina, duga trenirka, dugi rukavi, čizme – totalno (ne)prikladna odjeća i obuća.. samo su me još više, uz težinu trimera izmučili..povremene pauze za nadoknaditi tekućinu, pojest koji slatkiš bili su jedini prekidi uz pokoju puš pauzu (koje je bilo jako, jako malo...). i kada mi je već na živce išla ta buka, ta polaganost, dim koji je bjesomučno svako malo sletio u oči... odlučio sam malo posvetiti se živici. Barem ću promijeniti zvuk, a i bit će, relativno brzo, vidljiv neki rezultat... jesam, malo sam se i nje dohvatio, malo poravnao..ali, ipak sam se maksimalno posvetio livadi. Spustio sam se u ravnini ispod kuče, čime sam, barem djelomično, ispunio plan. Sve sporije napredujem, trava je sve viša, sve gušća, ona stara sve opakija.. a zmijice, sada već mlade i čile, izviruju ko prave... malo obezglavljeno bježe tražeći roditelje...siročad... Ovaj sam vikend imao i susrete sa jadnim ptičicama koje su ispale iz gnijezda.. male, gologuze, baš mi ih je bio žao vidjeti.... ali, priroda..... Subotu navečer, zavalivši se u krevet, mislio sam da se nikad više neću dići... ali, ljudi... čudne smo mi biljke i puno toga, iz ljubavi, možemo podnijeti.... iako sam se teško namjestio, prilagodivši svaki mišić madracu, ipak sam, relativno brzo zaspao..no, budili su me žablji kreketi, ptičice koje, čini mi se, nikad ne spavaju.. no, sat dva sna u tom ambijentu vrijedi mi više nego cijela noć doma.... Sav nestrpljiv probudio sam se ujutro, jedva sišavši u prizemlje.. no, malo razgibavanje, kavica i nova akcija. Posvetio sam se malo vrtu.... vidno iznenađen, sa smiješkom od uha do uha, vidio sam da mi je procvao paradajz, tikvice su se primile kao i sve ostalo posađeno.. krastavci, paprike, feferoni, patliđani.. mrkvica lijepo napreduje, ali ne zaostaje ni cikla, češnjak.. ali i grašak koji raste vratolomnom brzinom... i mahune.. i one su niknule.. Uredio sam malo vrt, okopao, poplijevio, pobrao neke plodove... ru(i)kolu, salaticu (koja me ugodno iznenadila ove godine), radića, mladog luka... bit će salate za ovaj tjedan – konačno krećem s vitaminima i to prirodnim. Prošavši voćnjakom oduševio sam se malim jabučicama... mislio sam da ih ove godine neću vidjeti kako sam iskasapio voćke..ali, očito, imao je smisla taj potez – izgledaju zdravo, lijepo... a u okus ne sumnjam... Čak i dunja lijepo cvate i formiraju se već oblici... budućeg ploda.... Šećer vikendu bio je susjed.. s njim nisam baš u najboljim odnosima jer si čovjek uzima za pravo ometati me u svakom trenutku kako bi, sa moje strane, rezao svoju zapuštenu živicu i meni ostavljao smeće. I, iako sam mu već nekoliko puta rekao da on samo sa svoje strane odredi visinu, a ja ću, sa svoje strane, rezati njegovu živicu... ne, ni to nije dobro. Lani, kada sam bio u gomili briga i suludih događanja, nakon svih peripetija sa ocem, kada sam pobjegao na vikend da se naspavam nakon mjeseci skakanja i napetosti... ušao je u osam ujutro u dvorište, lupao po vratima i... ja došo?!! Pokušao sam mu, lijepo kao i uvijek, objasniti ja ću...ali, ne sada, imao sam... no, kada je krenula njegova kanonada psovki..ostao sam zatečen... ničim izazvan imao je neki urnebesni monolog – nije mu bio dan. Od tada do Uskrsa ove godine nismo se ni pozdravljali – zapravo, nekoliko sam ga puta pozdravio, nije odzdravio – prestao sam i ja.. za Uskrs... klasična čestitka preko živice..a jučer mi se susjed tako raspričao, kao da svaki vikend skupa pijemo kavu, idemo na plac...no, ipak je to gospon od bliže osamdeset godina.. ja neću ni živ biti u toj dobi.. naravno da sam sve zaboravio, naravno da smo ćakulali ko pravi, divio se mome vrtu, hvalio me (što baš nije dobar znak), savjetovao me nekim, doduše čudnim savjetima, ali sve sam ja to pozorno slušao... ma, bolje imati sto prijatelja nego......... i tako, otegnuo se malo odlazak kući – no, posla ko u priči a dan predivan, iako, prevruć...ipak, mora se i doma, mora se pripremiti za posao, novi tjedan... ponešto i doma napraviti – iako, iskreno, samo sam stavio veš prati, a najrađe bi i sebe ubacio u perilicu, obavio najhitnije i zasjeo za komp... kako me veza zezala, malo sam slagao filmić, malo proučavao neko novo sredstvo protiv ambrozije ( ali nisam baš proučio..), zalego debelo iza ponoći...ali, ipak, nekako zadovoljan ispunjenim vikendom...iako, uvijek može i bolje...no, valja biti skroman.. I naravno, malo mog igranja.... u pauzama... fotoaparat i ja... i šetnja... od večeri do večeri...

- 12:23 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2009.

Čekajuć.....

Dosta mi je više lupanja u prazno po tastaturi... iz dana u dan šaljem nedovršena izvješća i sto i jedno obrazloženje zašto nije gotovo...odnosno, zašto su podaci nevidljivi... ma šaljem prazne tablice i sam sebi već opako idem na živce, a vidim ni guzdi mi nije po volji... pa odlučih malo tipkati... ne baš u prazno. I tako mi ovo pisanje ide puno brže, jednostavnije, tečnije i što je najvažnije, ne ovisim o nikome već sam o sebi – što će reć... prepotentan sam? ma, nadam se da nisam.... Danima već pokušavam isprovocirati guzdu da drekne i na druge malo – ali, sa opravdanim razlogom, a ne samo na mene, jadnička...ni krivog – ali dužnog – ma dužan sam i Privrednoj banci (blaženi minus na tekućem!) i Amexu ( živjela odgoda plaćanja, ali se uvijek iznova pitam...ki će to platit?), živjele sve opomene koje mi stižu jer me podsjete na račune koje nisam platio... ajme , smotanog li čovjeka... No, evo, barem da na poslu uvedem neki red, kad mi je u životu već anarhija preuzela samovladu.. ali, šapnut ću vam... kreativna smotanost je baš cool stvar... Dakle, da se vratim na moje provociranje zadnjih dana.... redovno, uvijek na vrijeme i sa isuviše volje, šaljem izvješća vrhušci.. i gle... prvi dan mi vrati mail s porukom „Smotani, a di su podaci???, pošalji pravu tablicu...“ ja, opetovano, priheftam istu tablicu uz pojašnjenje...“ u privitku su svi, trenutno dostupni podaci..:“ od tablice sa petnaestak kolona i tridesetak redova (po danima) ispunjena je tek pokoja kolona podacima za koje sam sam odgovoran...a ostalo.. trči, trči..pa ništa.. ubrzo je stigao komentar „ požuri popuniti kolone!“ , a i moj odgovor...“ čim mi budu dostupni“. Bilo je to prošli tjedan, i tako, svakodnevno se „šamaramo“ mailovima... poneku sam kučicu popunio, ali, uglavnom zjape prazne... Kraj je mjeseca. . . Navikao je guzda, prvog radnog dana, dobiti kompletnu sliku prethodnog mjeseca..... ide i treći dan..a slika... nema je! Ova me dva dana obasipao takvim mailovima da sam, jučer, opijen njegovom raspisanošću, upitao ga...“smijem li ja to uputiti na prave adrese, adrese izvršioca koji su zatajili?“ Hm, možda bolje da to nisam pitao... danas me dočekao mail u kojem je opisivao što od mene u mom životu (ili svom) očekuje... dakle, nikada mi tako otvoreno nije rekao koliko me voli.. i, da je žensko...hehe... no, šalu na stranu – opet smo saznali neku novu shemu koja je samo u njegovoj glavi, a kako se ja, niti u fušu, ne bavim čitanjem misli, nagađanjem i pogađanjem, naravno da sam opet ispao neozbiljan.. pa dobro, kaj sad – u cvijetu sam mladosti! Moje najdraže cure samo su odmahnule glavom...Smotani, već smo ti rekle, pripremi se put kadrovske... tamo ti je radna knjižica... Pa, je, znam ja di je ona, znam u kojoj ladici.... sve ja to znam, jer, već sam odlazio po nju ...i možda i danas žalim što sam odustao od namjere..no, što je, tu je... Upotrijebio sam onaj čarobni FW i prebrikao mailove nekim pojedincima koji od mene, ali i od svih ostalih rade budalu... ma, shvatio sam ja da one mene jako (ne)vole...ali, ta je ljubav toliko jaka, toliko obostrana... da je to predivan osjećaj.. samo, moje je pravilo uvijek bilo.... ni ljubav ni ona malo manja ljubav ne smiju se osjetiti na poslu.... ipak, neki su malo pobrkali lončiće i sliče mi na one šibicare po Hreliću koji vrte poklopce i premještaju lopticu...samo, kolegice su se ovaj puta malo smotale...zaboravile su di im je loptica.... Po pravilu službe, mail koji sam, uz svoj dodatni tekst, shodno naputku, uputio neposrednim odgovornim čindbenicima (hahah vidi se da ponekad bacim oko na TV... predizborni rječnik), u cc sam uputio u svojim nadređenima... dakle, nije prošlo cijelih dvije minute... koliko im je trebalo za čitanje i let do moje sobe... koja kalvarija.... ma još uvijek mi odzvanjaju riječi ljubavi u ušima... Pogledao sam ih jednim posebnim pogledom, kojeg čuvam samo za takve prilike, a moje su cure popadale od smijeha.. .i sad ti budi ozbiljan, budi autoritet!? No, bez obzira na smijeh... zaboljelo ih je ono cc.... a ja, ja sam valjda jedini koji poštuje pravila komuniciranja u firmi... svaki službeni zahtjev o kojem ovisi nešto što je vezano za Upravu, u kopiji prosljeđujem i njima – i iskreno, ima to dobrih stvari... od kada je to pravilo uvedeno... nikada mi nije rekao „ti si zatajio jer nisi napravio“ ali, sve češće čujem „ti si zatajio jer nisi zajašio..“ e, ježi ga... pa nisam ja đokey... volim ja zajašiti konja, ali, jako dobro znamo di se to radi hihi.. uglavnom...rok im je dat..do kraja dana a ja do tada..... mogu u miru posvetiti se čišćenju nekih zabilješki (odradio) maloj šetnji blogovima ( protegnuo noge) i kratkom piskaranju ovdje. (upravo činim).. jer, kad dame naprave svoje.... čekaju me pojačane aktivnosti... No, odzvanja mi jedna rečenica u uhu.... „ što nas sada piliš, nekada si sam povadio te podatke......“ jesam, nekada jesam, ali, došlo je mojih pet minuta.... ne bi se štel mešati u tuđi posel! Je da sam zadnja karika, je da sam istureni igrač koji prvi dobi po leđima...ali, konstatirao sam već, leđa su malo ojačala...... i ja, nekako se iskreno nadam i vjerujem, s njima.... negdje treba početi lomiti koplja, zar ne? Prvi koraci su najteži..a oni poslije, nadam se i vjerujem, bit će i lakši i prpošniji... vrijeme je da svi zaradimo svoju plaću.... Ne, nisam kandidat na izborima...ali, da sam malo prošvikao...o, jesam..... I bolje da ne znam ( ako za vraga uvijek saznam) ko je dobio stimulaciju..... živjelo nagrađivanje prema (ne)radu !

- 13:25 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.05.2009.

Opet produženi odmor :)

I produženi vikend je za nama. Praznik rada kojeg sam proveo radno koliko su vremenske prilike i moje neko stanje dopuštali. U četvrtak, kad sam stigao, kao da sam negdje ostavio taktove one pjesme..“Vrati se s kišom..“. No, sam put trajao je katastrofalno dugo..sjećam se, kada su otvarali Dalmatinu, bilo je zvučno čuti..“..za tri sata od Zgb do ST“.. u četvrtak, meni je sat vremena trebalo za proći Vukovarskom do Lisinskog, a onda, nakon malog zaleta do Dugava... zastoj do iza Gorice...tri sata sam prolazio relaciju koju inače pređem za četrdesetak minuta. Srećom pa mi u autu još nisu zabranili pušenje... kiša, prometne nesreće, nervozni vozači..katastrofa – a pomislio sam kako smo samo mi ostali do kraja radnog vremena..... No, navikao sam da me kiša pere kad iskrcavam stvari, ali, tješio sam se, vjerujući stručnim službama – vikend će biti lijep. Doista sam imao velike planove..... Petak, nakon jutarnje kavice i čestitanja samom sebi Praznika rada, uprtio sam kosilicu, grablje, vile i ostale rekvizite i krenuo u livadu... Prvo sam malo brenčio kosilicom kako bi rastjerao možebitne gmizavce a i pokosio nove naraste trave na dijelu pokošenom prije dva tjedna. Sada je to lijepa trava, drač i ostale izrasline za razliku od šikare koja me još čeka u donjem dijelu. Hrpice koje sam prije dva tjedna ostavio počeo sam slagati na veće kupčeke kako bi ih, kad se malo prosuše, zapalio. I, u jeku tih radova, jedan mi kupček djelovao malo prevelik da ga obuhvatim rukama pa sam uzeo vile..... majko moja!!! Kada sam podigao tu travu dočekalo me klupko zmije... aaaaaaaaaa.... ma, OK... bjelouška...ali kolika je??? Bate, pa u njoj ima uuuu... metara.. i dok sam u šoku gledao to klupko učinilo mi se da se ona sama grize o repu... ništa mi nije bilo jasno... kako je podigla glavu prema meni i kao nešto mi govorila, automatski sam ju klepio po glavi..a tada..ajme, koji ples.. sad mi tek niš nije jasno.. pojavila se još jedna glava, neki repovi u zraku..halo??pa koliko vas je?? Kao pravi neznalica o ovim gmizavcima, nakon uspješnog rješavanja istih, malog oporavka od šoka, pitao sam susjeda.. .“uhvatio si ih u ljubavnom činu...“ svašta sam mu na to rekao, jer, sklon je tome da me zafrkava na ovim prirodnjačkim stvarima o kojima nemam pojma..no, djelovao je uvjerljivo.. Pomislio sam, ako ništa drugo.. skončale su sa osmjehom na licu... i, sada, nakon povratka, provjerio sam malo te navode... i sve što sam našao o njihovom „trljanju“, polaganju jajašca.. sve pije vodu.. pa čak i ove rupetine, koje su se u velikom broju pojavile na ranču...a djeluju puno šire od onih, tzv.. „mišjih“. OK ... ubojica jajašca kreće u opako zatrpavanje svih rupa od slijedećeg vikenda... Iskreno, bar sam nešto naučio o tim mojim prijateljima koji mi se povremeno ukazuju... Nakon tog susreta, više nisam napredovao onom brzinom, bio sam malo sporiji i oprezniji... da ih ne ometem u nekom strastvenom zagrljaju... ipak, posao je polako napredovao. Brzo je pala noć i nakon kratkog osvježenja, klope, pomislio sam malo odmora... no, male noćne more, neke misli, uspješno su me održali budnim do jutarnjih sati..e, da mi je barem komp bio tu...no, kako god, dočekao sam jutro i nakon kavice, krenuo u nove pobjede. Kako sam bio sav nekakav poslao sam poruku frendu, koji je trebao doći u pomoć krčenja ali i na izlet i roštilj sa femili, da isto odgađamo zbog lošeg vremena.... Cijeli me dan pomalo pratila kiša, nekoliko puta sam se presvlačio jer sam bio mokar ko miš, ali, po malo, sam krčio livadu...i, bio ponosan barem na taj dio svog vikenda. U neko doba dok sam sjeo malo odmoriti leđa od mog Kavasakija... na nebu se pojavila čudnovata formacija oblaka... Nekako sam odustao s kišom i sumrakom od livade i prebacio se na sadnju biljčica... patliđani, krastavci, tikvice..... mala dogradnja konstrukcije grašku – jer, pametnjaković je ove godine posadio visoki... ako izraste koliko piše bit će viši od mene – ko će to brat?? Malo zanimacije u vrtu, osmjeh pri pogledu na paprike, paradajze, feferone, ciklu, začinsko bilje..... sve lijepo niče i baš sam nekako sretan... Nedjeljna kavica i mali pogled na simpatičnog Poaroa... nisam baš nešto pratio, ali sama njegova pojava mi izazove neki osjećaj dobročudnosti... Polako sam pospremio alatke koje, kao i uvijek, skupljam oko kuće... pospremanje motokultivatora, kosilice.... zatvaranje grilja... opet kiša... i pokret kući. Za promjenu, gužva još nije bila prevelika... ali.... ako nisam do sada shvatio da su uskoro lokalni izbori.. danas jesam! Na putu, nekoliko zastoja... preusmjeravanja prometa radi radova na nekim priključnim cestama – ni sam još ne znam čega, dolazim do grada, sav sretan...evo me, samo pređem most i hop, doma sam....ali ne... i most je jedna strana zatvorena... pred same izbore, konačno, mijenjaju asfalt na Mostu Slobode... .nešto mislim, bilo bi dobro da su lokalni izbori svake godine... samo, ne znam je li to asfaltiranje iz novog Zagrebačkog kredita ili iz već povučenih kreditnih sredstava? Nekada pomislim – sreća da nemam djecu, mislim da bi mi cijelog života molila...“ e stari moj, ja još uvijek vraćam dugove iz tvog vremena..“ – nekako mi se čini da se povijest ponavlja....No, kako bilo, sa ili bez kredita, barem neću hopsati i poskakivati po mostu..... Malo se raskomotivši, obavivši neke osnovne radnje – kao jelo i slično..- opet me sustigla grmljavnina... no, ovaj puta kod mene nije padalo iako su neki, ne tako daleki dijelovi grada, bivali okupani pljuskom za pamćenje..a. kod mene... lijep zalazak sunca.... I ovaj vikend je gotov... baterije malo napunjene, malo istrošene.... kada „prebijem“ jedno s drugim... a eto, novi tjedan kuca, nove obveze, nova iznenađenja kojih mi, posljednjih dana, uopće ne nedostaje .... I, naravno, malo slikica.... s ovog vikenda do noći, kada me mjesec, škakljajuć kroz rolete, držao budnim........

- 20:54 - Komentari (29) - Isprintaj - #