smotani
srijeda, 20.05.2009.
konačno.....
Jupi... od sutra sam na starom godišnjem – barem se još uvijek tješim i nadam... iako, neću ga iskoristiti onako kako bi htio, kako bi bilo najbolje... ali, posvetit ću ga na svaki način – sebi. Konačno ću probati odraditi sve one preglede koje sam nekoliko puta odgodio, i nadat se da je sve u podnošljivom stanju.  Na poslu, kao i uvijek, nove situacije, zanimljivi događaji, ali, sve više i kidanje živaca, strpljenja, no i sve manje razumijevanja za neke situacije. Ponekad pomislim kako su godine učinile svoje, kako sam postao čangrizav i pun nerazumijevanja – no, kad malo razmislim, kad se i sam vratim u neke «lude» godine, sjetim se da nikada, baš nikada nisam jasno izgovorio a kamoli i proderao se sa «neću»... a, ako sam baš i u podsvijesti imao da to «nije moje», da ja to ne trebam ili neka slična razmišljanja, nastojao sam to na jedan smotani način izvesti, nespretnošću «natjerati» da me oslobode toga..ali nikada, baš nikada, u preko dvadesetinešto godina staža nisam rekao «neću». Danas, danas je to ko dobro jutro pojedincima, danas nisi inn ako ne izgovoriš, barem dva puta dnevno, tu čarobnu riječ... I dok se odgovorni premišljaju ko će preuzeti dio «mojih» poslova dok me nema dolazi i zaključak «ma OK, samo informativno pratite...ON će sve riješiti kad se vrati..» ma, ništa novo, uvijek kad me nema, bilo na godišnjem, bilo na putu, dočeka me sve kako sam i ostavio..ali i hrpa zadataka što je «hitno» i baš me takav pristup natjera na opet neka luda razmišljanja... o promjeni posla, firme... ili, makar o jednom dužem odmoru. Nekako, došao sam do zaključka da mi možda moje zdravlje još zatreba, sve ono što sam godinama stavljao pod tepih, što sam izbjegavao kontrole, uslijed svih stresova i napetosti, u nekom laganijem ritmu kao da dolazi na naplatu... i tako...moj godišnji provest ću sa ljudima u bijelom... obilazeći njihove dvore i opet se mršteći na one mirise..... ali, mora se...dakle, nije teško..  Za sutra već imam razrađen plan obilaska dućana – sad ću konačno imati vremena malo zaviriti u alate i sliniti nad njima... a ponešto i uzeti – pa od kosilice se s ničim nisam «pomazio», usput...nadam se svratiti do moje frizerke i izljubiti je za novo «unuče» ali i malo osvježiti i skratiti zurku..., i, nešto..onako za svoj gušt skuhati – napravio sam cijeli popis «želja» za klopu... a iskreno, kad dođem s posla ne da mi se kuhati i uvijek nešto sprtljam na brzaka, pripremim neki gablec za drugi dan i bježim iz kuhinje brzinom munje. Nadam se da će biti i vremena za neke moje male i sitne želje ali koje iziskuju vrijeme i strpljenje... ma, htio bi ja malo i na put, htio bi skoknuti do mora...ali, zacrtao sam cilj – prioritetan zadatak ... no, kako se kod mene nikad ne zna...jer... ako sve krene nekim krivim putem, možda...možda i ja skrenem i odustanem od namjere i godišnji provedem na sasvim drugi način...  Iako mi je danas dragoj frendici ročkas nisam svratio do nje.. nisam je izljubio i navukao za uši... nekako nisam baš od neke volje ... dan je bio malo grub i nije mi do nekih druženja – ali, stignem ja to - pa i sa kamatama.... , ali organizirao sam joj zbor koji joj je lijepo otpjevao jednu prigodnu (iskreno, možda zbog toga i ja dobijem koji zaušnjak..ali...)  Današnji dan obilježen je i jednim susretom... nakon, skoro sedam godina, sreo sam frenda s kojim sam bio onih vatrenih godina u Osijeku.. prigoda baš i nije neka, (jedan ispraćaj...) ali, bilo je lijepo sresti ga popričati par minuta.. jer svi smo žurili dalje.... i nekako, kao da me taj susret bacio opet u dodatna sjećanja... očito...ovaj je dan ispunjen njima...... Nekoliko sam tikvica već posadio na ranču no, svejedno, doma pripremam novu rundu...i, lijepo izlazi... kako sam veliki obožavatelj tih plodova... na sve načine, tako se uvijek bojim da mi ne usfali... ma znam, ima za kupiti..ali, gušti su gušti.. od ove male biljčice ja ću biti „prezasičen?“    |
- 19:40 - Komentari (25) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||