smotani

utorak, 30.06.2009.

Razgovori sa sobom....

Eto, konačno malo vremena da se došećem...malo do vas, ali i do sebe Nikako naći vremena za moju oazu, moj mir... i dnevnik je trpio ovih dana – tek po koja natuknica.. .da se ne zaboravi Iako je ludilo na poslu, iako me nekako pritišče oko prsiju pa u šali znam reći da me grudnjak steže, iako mi se čini da i ovo vrijeme bitno utječe na raspoloženja, nekako, nastojim ostati upotrebljiv, pri svijesti i normalan.. no, teško je to u uvjetima koje određuju svega dvije osobe, a čopor nas trpi te ispade, te nerazumne zahtjeve. Sreća pa smo, zahvaljujući dislociranosti, ostali normalni... zapravo, pitam se jesmo li? Da li je normalno da muž nosi ženi večeru u firmu? Ko iz topa odgovorio bi je... no, ma kud u firmu??? To mi nekako ne djeluje normalno.. i kada taj jadničak misli kako uz njegovu najdražu ženu u firmi postoji još gladnih usta, kad svima priredi malo toplo iznenađenje i donese nam..na noge..tj, do usta... onda se doista pitam jesmo li mi normalni? Ma, hvala ti mamin mužu što si nas nahranio.. jer polako, izjedali smo jedni druge, moj čir je proradio i vikao joooš, daj joššš... želim gristi, ugristi.... uplašio sam se njegovog zvuka. Dugo već nije bio toliko pohotan.. no, kada uzmem u obzir kako proživljava prethodne dane.. ne zamjeram mu. I tako, nakon iscrpljujućeg vikenda ( OK, meni malo manje) ali bome komatoznog jučerašnjeg dana, koji se, otegnuo i na ovaj.. moj čir i ja odlučili smo okrenuti ploču. Zapravo, ja sam sigurno ne bi krenuo u akciju, no On ( moj čir) dodatno danas potaknut nekim stvarima, šapnuo mi je u neko doba..“Mali, ajmo mi gibati poslije posla... ajmo na jednu kavicu kod frizerke.. pa pogledaj se kako izgledaš!“ Usprkos mojim uvjeravanjima.. ma, ma nemoj, proći će to.., to će se samo svaki mjesec ponavljati i to u trajanju od nekoliko dana, ma možemo mi to... on mi je nekim zajedljivim tonom odgovorio..:“OK mali, proći će..ali, pokaži mi što od sutra radimo? Gdje smo sutra?“ Hm.. .malo sam bacio pogled na kalendar i shvatio da je danas D day... počeškao sam se po bujnoj kosi i nekako pun elana krenuo u bitku za informacijom. Došavši prvonadređenoj upitah „ima li kakvijeh papira za mene?“ znala je na što mislim..pogledala me, smrknutog pogleda niječno odmahnula glavom.... i tiho šapnula...ništa... aha, OK.. odluka je donesena... idemo na kavicu poslije posla.. i, malo srediti ovu grivu..kao da će konačno ljeto.... Pomišljao sam i na radikalnije poteze, ali...odustao sam... znam da sutra sigurno ne želim nikakav pritisak pa ću se laganije obuči, znam da od sutra ne znam što radim ali, opet, znam..nastavljam danas započeto i opet ispočetka.. ali znam, da me nikakve osobe bez karaktera, bez morala, bez imalo savjesti ne mogu i neće izbaciti iz mojih tračnica... i to uporno objašnjavam mom čiru..a on stalno nešto rogobori... i kada ga upitam.. stari što ti fali? Spremno odgovara...malo mira! Pa, OK, imat ćemo ga...što još? A on, nabrijan, propinje se i onako divljački me uštipne.. kada, kada ćemo nas dvoje imati taj mir? Hm, malo me zatekao s tim pitanjem.. ali, na moje protupitanje.. ma što si se sada našao propinjati? Koji je vrag ušao u tebe? Samo je zašutio, spustio pogled... i nije, nije mi znao odgovoriti na to pitanje.. uf, bilo mi ga je žao, morao sam brzo popraviti nepravdu koju sam mu nanio...ma, gle stari... ti i ja se dugo znamo, znamo se u dušu, ujutro čim otvorim oči, naročito posljednjih dana, daješ mi do znanja da si tu, da me voliš, i da ti je kod mene tako lijepo da nikada nećeš otići, jel tako? Samo je, bez riječi, potvrdnu kimnuo.... nastavio sam tiho, pomirujuće.. .eto vidiš, i nemoj onda kukati za malo (puno) peripetija ovih dana.. nas dvoje ćemo to, kao i do sada, uspješno riješiti... slažeš li se? I opet je potvrdno kimnuo... znao sam da sam pretjerao, morao sam se iskupiti... znam da obožava pjesmu, znam da će uz nju poželiti zaplesati... i tiho sam ga upitao... ma stari, mogu li ja tebi jednu zapjevati? Jednu kojom ćemo mi malo zagorčati paru iz snova, jednu kojom ćemo mi uzdignute glave krenuti u novi dan, a oni koji misle da su nam naškodili imat će malo veće glavobolje, more..ali neće ih imati s kime riješiti i to zato... jer oni ne znaju komunicirati, oni samo znaju naređivati, nerazumno se ponašati i... ići po svojem, pa hajmo dragi moj čiru, i ti i ja, po svojem... jesi li za ples? I opet je potvrdno kimnuo glavom.......

- 21:26 - Komentari (31) - Isprintaj - #

subota, 27.06.2009.

Skraćeni vikend ...

Malo neobičan vikend ( u ovo vrijeme ) za mene. Iako je „službeno“ trebao biti produžen , službeno je postalo službeno tek sa jednim dodatkom „ako se drugačije ne naredi“ – a naravno, naredilo se. No, kako sam tako nešto i očekivao nisam dozvolio (barem prema van) pokazati koliko sam.....ma nisam, nisam ljut samo sam malo bijesan. Zahvaljujući lošem signalu na viksi jučerašnji sam dan samo preletio na poslu – u povratku sa ranča. No današnji dan je planski trebao biti sa mojom nazočnošću ...i ne samo mojom.. gotovo cijela Služba radi... Nisam baš siguran što moje prisustvo može značiti jer, i tako ne obavljam više te poslove... No, ubrzo sam primio na znanje – ono što nisam smio raditi jer, imao sam petlje proturječiti, sada se očekuje da maksimalno odradim „na svoj način“. Na upit „Kakav je to moj način?“ dobio sam kratku šutnju i pomalo iritantan odgovor „...jel ti to mene z...?“. Zamalo sam nešto odgovorio, ali, zašutio sam... još par dana sam na sadašnjem radnom mjestu koje, i bez one čarobne rečenice „... sve po nalogu pretpostavljenih..:“, pokriva sve što se nekima prohtije – nedefinirano ali fleksibilno – ponekad se i sam osjećam nedefinirano. Zato sam ovaj vikend morao skratiti. Na viksi sam, u taj dan i pol, ipak puno napravio – kao da sam u jednom danu morao obaviti sve što sam naumio za četverodnevni odmor... naizmjence košenje, rezanje živice, malo čeprkanja po vrtu ... a vremenske okolnosti su me i dodatno umorile. Pokoja pauza i pogled na ponosne ptiće – roditelje, na mom krovu izmamio je osmjeh na licu. Mali golać koji je provirivao izgledao je ko neka operna diva koja me jutrom budi. Smiješni su mi bili ti letovi roditelja, kao da su htjeli da skrenem pogled s krova kako bi zaštitili svoje klince. Mladi kos koji je šetao na metar od mene izgledao mi je kao pravi bečar... teturao je, padao s ograde, lamatao krilima – nisam bio siguran jel bolestan, jel bio na nekoj fešti.... i kada sam krenuo prema njemu mališa je poletio punih pet metara u komadu. Nisam ga htio zafrkavati – bojao sam se da ne dobije kaznu za prebrzu vožnju – ipak je to mladi „vozač“. Nakon večernje šetnje i pokušaja uspostavljanja telekomunikacijskih veza, poprilično umoran prevalio sam se u krevet i u nekim slatkim mislima zaspao u sekundi. Doduše, san nije dugo trajao, ali, malo odmoren, navalio sam na napolitanke, bombone i ostalu slatko – slanu grickalicu i, kao kroz maglu, gledao neke scene koje su se izmjenjivale na telki... Jučerašnji dan bio je dio kada najviše guštam... pobiranje plodova tikvice, blitva, krastavac, salate, i.... prva berba malih paradajzića - nisam mogao odoliti i ravno sa grančice u usta..mmm koji okus ... i naravno, onaj koji manje volim – pobiranje i spremanje alatki ... Po povratku kući svratio sam u firmu vidjeti kako ekipa napreduje... vrijedni su, nema što... Brzo sam iskoordinirao daljnje poslove i krenuo doma. Trebalo je pospremiti plodove, napraviti klopu i odmoriti se za danas... I opet sam tražio filter za kosilicu, i, ovaj put bezuspješno... bit će da ću ipak morati zgibati s posla pod Sleme u servis..., obavio nabavku, iskrcao plastične boce i otišao u firmu – po treći put danas... treća sreća? a ne – ni približno onom djelu kada ja i još neki nastupamo...no, pojeli su mi sve zalihe slatkiša koje sam usput htio ostaviti za dane koji dolaze... neka, ma gladne su, nervozne... neka papaju i nek se debljaju.. Kako onaj dio koji se od mene očekuje ovisi o drugima, vidio sam da još imam fore, pa sam otišao doma na klopu i obaviti još neke posliće.. do povratka u firmu....no, kako stvari stoje.... mislim da će nedjelja biti radna... cure su zapele, moja kratka pomoć im nije bila dostatna... a ja, ja doista nemam snage sada, ovako sit ko ....p..... ić nekaj delati... malo odmora i za mene.... A da sam prošvikao... jesam... evo krunski dokazi tome....

- 19:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.06.2009.

malo radim..., ne radim... ? :)

Prošao prvi dio nekog ludog neradnog ili poluradnog tjedna... Petak, ma koliko se pridržavao uputa vezanih za posebnu regulaciju prometa povodom nailaska Kineske ekspedicije, nisam mimoišao čekanje u autu od preko pola sata, strepnju hoću li izdržati u naknadnoj gužvi s benzinskim parama na kojima, vrlo uspješno, moj škodilak ponekad vozi ( kad zaboravni vlasnik ne mari da je i on ponekad gladan..), nevjerojatnoj demonstraciji vozačkih sposobnosti naših pilota u zrakomlatima, pri čemu sam se prisjetio filma „Ima li pilota u avionu?“ i „Bliski susret ente vrste...“, neposrednoj ćakuli s našim vlastima – kojima, ruku na srce, nije lako s ovakvim neuroticima poput mene koji jure na vikend a zapnu zbog nekakvih desetak blindiranih mrcina, autobusa, hrpe policajaca na motorima i autima s razno raznim svjetlećim obilježjima...ali, konačno sam u neko doba i krenuo van grada..... Strepnja za moje biljčice djelomično je bila opravdana.. malo mi pomlatilo grašak, i jedan paradajz.. ostalo se dosta dobro drži, čak i napreduje..No vrijeme mi baš i nije išlo na ruku i kao da je ova kiša, doduše najavljena, doprinijela nekom opuštanju, smirenju i malom skupljanju snage za vrijeme koje dolazi..a dolazi..... No, iako kišovit, vikend je bio i malo radni.. sredio sam jednu stranu živice i baš sam ponosan na „zlodjelo“ koje sam učinio... u jednom dijelu, gdje se više nisam mogao igrati i graditi stepenice od živice (zbog očvrsnule konstrukcije koja je dobro zarasla ove godine) porezao sam živicu do dna... nagodinu će opet biti mlada, podatna za uređivanje i neće me tako ljutiti ko sada.... Vrt.. ah, dolaze i plodovi koje sam tako revno pratio cijelo vrijeme – prva berba graška ( bit će ga još...ooo. hoće), berba prvog krastavca, polako i paprike pokazuju svoje plodove, feferoni... Tikvice su konačno dobro oprašene i rastu nezaustavljivo.. naravno, berba je već počela – jedva čekam spohati ih.... Čak i paradajzići pokazuju da je uskoro vrijeme kada više neće biti zeleni – počeli su dobivati svoju zrelu boju i ne sumnjam, uskoro će se naći u mojoj ruci na putu prema slatkom zalogaju..... Čak i cvijeće koje uporno sijem izniklo je u tragovima i dio koji je uvijek bio nekako pust čini veselijim i radosnijim – čak ni kiša nije pokvarila taj dojam..... Ipak, najjači dojam ostavio je na mene puž, koji, uz sve prepreke hrabro, noseći sa sobom na svojim krhkim plećima kučicu korača naprijed i svake je sekunde bliži svome cilju.. gledao sam ga dugo i shvatio kako je i naš korak, pun prepreka, ponekad otežak ali ipak korak prema naprijed.. s tim nekim mislima ugledao sam dva leptira – koji, kao da su čuli moje misli i pokazali mi kako je život pun ljubavi..samo, samo treba, makar i puževim korakom, poletiti... nikada nisam vidio leptire u strastvenom zagrljaju i ostao sam malo iznenađen – u jednom trenutku osjećao sam se ko neki voajer... ali, i s ovim leptirićima sam shvatio koliko se od prirode može naučiti, a ponekad smo tako okrutni prema njoj.... i, iskreno, iznenadio sam se koliko je dugo ta strastvena ljubav trajala...... Kiši sam se naravno poveselio što zbog zalijevanja svih biljčica to i zbog punjenja cisterne koja je bila grrr... na rubu.. .naravno, i bačvice za zalijevanje što vrta, što cvijeća, lijepo su se napunile i, kada pada kiša, poželim još koju sistemom prelijevanja, složiti u nizu... no, kiša će ipak ovih dana dati toliko potrebnu vlagu mojim mazama, napuniti cisternu..a ja, ja se nadam da ću za slijedeći vikend papati pohane tikvice u većim količinama..no, do tada... još pokoji radni dan...no, ništa, baš ništa ne može skrenuti moje misli koje su ovih dana, u mojoj maloj oazi, daleko od gradskog ludila spojene s prirodom, dobile neki novi sjaj...... I naravno, ne mogu ja bez mojih sličica ......

- 22:53 - Komentari (39) - Isprintaj - #

petak, 19.06.2009.

I opet nerad.. :))))

Kad će taj petak? Cijeli tjedan mi ta misao zuji po glavi. Nekako, mislim ako ga često spomenem brže će doći...no, sve ima red pa i dani u tjednu. Ovih dana sve se vrti oko gungule na poslu, oko novih umotvorina, novo – starih ispada.. sve je nekako odviše tajanstveno, začahureno ali, svaki dan pomalo pukne neko novo iznenađenje. Jedino što me u cijeloj ovoj gužvi veseli je neko zajedništvo koje smo, kao iz inata, proširili – jedino, pitam se dokle će trajati? Jučer sam čak u jednom trenutku i zapjevao onu „kad se male ruke slože...“ je da su me svi malo začuđujuće pogledali, zapravo pokušali pogledati jer sam se okružio brdom registratora i papira dokazujući ( nemam pojma kome) kako ne treba raditi.. no, ta me pjesma koštala nagradnog – kao pun si volje, entuzijazma pa ostani i napravi još ovo i ovo...aaaa ajde, odradio smoto i to... ma samo da za kosu ne vuku ( a mene bome imaju i za što potegnuti hihi) Sve više je izgledno da je osveta malog od palube upss.. pardonček, kapetana palube na vidiku... mislim da će mi lijepo zapapriti sedmi mjesec, ali u dišpet njemu i u inat svima ja samo pjevam.. ma kako ko to shvatio.. istina, kad dođem doma prvo imam jedan monolog za isprazniti sve iz sebe..ali, ne dam im gušta.. ne dam! Iako, pomalo se pitam koliko mogu to izdržati – ja i moj oklop koji me tako vjerno služi.. moram malo i na njega pripaziti . pa nije ni on nepoderiv.... ali, veći mi je gušt (ma koliko moj oklop stradao) kad vidim izbezumljene face kako se čude i ne vjeruju u moje reakcije.... jedina utjeha mi je, ako se ostvari „plan“ i raspored guzde da neću neke face često sretati..ma niko sretniji od mene, istina, neke će mi i faliti ( ali ne dugo, barem se nadam). No, pojavili su se i mali problemi...prvo me bratić tjera da kažem kad ćemo slaviti ročkase i okrenuti janjca ( opet ćemo biti izrodi familije, ali mi smo i tako cijelog života na svoju stranu nasađeni), cure me ganjaju kad ćemo to isto napraviti na viksi, kumica me tjera na more..a ja pojma nemam ni kada ni kako ću biti doma i kada ću i ja na neki godišnji.. ili ga nisam zaslužio? Mislim da će opet biti brzinskih i vratolomnih organizacija odnosno naglih susreta prema mogućnostima. No, tako je slađe – iznenađenje sa svih strana.... i jedva čekam da sam sebe nečim iznenadim I, konačno sam dočekao taj petak... pa koliko mu treba? Nadam se danas na vrijeme s posla i pravac moja kučica... rekoše mi da je poharalo malo nevrijeme i sav sam napet kakve su mi biljke... da li je moj trud ošo u nepovrat? No, lako za mene... samo da onima koji se time bave, od toga žive, ne napravi ovo suludo vrijeme još veće štete... nadrapat ćemo svi... a kad svemu pridodam da je slijedeći tjedan nekima jako zanimljiv što se tiče radnih dana... spajanja na sve strane – eh do jučer sam mislio da i ja spajam..aaaallliiii kaže boss... ne nagli... nikad se ne zna... hm.. pa kaj ja nisam oddežurao svoju dozu? A? Ali, spreman mu je odgovor.. .pa znaš..troše ljudi stare godišnje, bolovanja... super.. znači ko jači taj tlači – uf jesam sada kao neku mudrost izrekao... no, u današnje vrijeme doista ne bunim se, naprotiv, sretan sam ako ima posla, samo, nekako mi se čini da ga mi imamo sve više zbog ljudi koji jednostavno ne mogu ovaj presing podnositi.. .sve si mislim da zaposlimo i jednog psihoterapeuta, siguran sam.. imao bi pune ruke posla s nama.. a bome i naslušao bi se. No, dok još nisam siguran za onaj duži vikend, gibam bar na ovaj..skraćeni ....još malo... ( da malo hehe) Naravno, i vama kao i sebi želim da ga lijepo provedete, opustite se i uživajte u krugu najmilijih.. ili sami, kako kome dođe, ali posvetite se sebi, udahnite punim plućima (evo i mi pušači smo vam malo pročistili zrak, ima se malo kisika još u njemu) i skupite snage za nove izazove..... I jedna prigodna mom guzdi hihi

- 12:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 17.06.2009.

idem dalje....

Eto vidiš... već je srijeda.. ( naruči brusnicu ) Dakle, doista su mi dani počeli kliziti iz ruku .. ne znam da li je uzrok ovaj ludi tempo, vrijeme zbog kojeg me, kako bi moji prijatelji Dalmatinci rekli, hvata fjaka, da li svakodnevni stresovi..ali leti... lete dani, lete ko minute ili...kako Fosili pjevaju „Godine idu lete ko minute...“ Tek sam se vratio s puta i vikenda, malo raspremio kaos koji sam napravio... malo prošetao do posla...i hop..srijeda... nekako mi se čini da u preostalom vremenu nemam baš neku volju za bilo što pametno napraviti osim maštati, zamišljati i ... krenuti ka novom koraku. No, krivi su i dani koji dolaze i stoga mi je, nekako, drago da lete... možda ih ni ne primijetim? ..ili, bar ne stignem previše o njima razmišljati... jedan me ipak iznenadio – navršava se godina dana od odlaska oca – nekako, mislio sam da neću zapamtiti taj dan, naročito ne nakon svega što mi je „ostavio“ kao repove svojeg suludog života..a ipak, sjetio sam se.. da li zato što sam tih dana bio lud s više strana, što su me stiskale obveze i na poslu nakon kojih više ništa nije kao prije, da li zato što sam i njega imao na duši i svaki drugi dan pićio preko 100 kilometara za vidjeti ga, doslovno ..vidjeti...... , da li zato što sam pomislio kako ću za spojene Blagdane koji su dolazili malo odmoriti i naspavati ... pa mi je i to osujetio, da li zbog strašne svađe sa ostatkom njegove obitelji i „nasljednicom“ (što još tada nisam niti slutio..) na samom ispraćaju ... da li zbog svih peripetija koje sam imao tih dana., da li zbog kredita koji sam morao dignuti da bi podmirio sve troškove (i kojeg ću još 14 mjeseci otplaćivati) da li zbog utjehe drage mi osobe koju sam, neočekivano, dobio...ne znam...ali, sjetio sam se. . . E stari moj.. jednu ti želju nisam ostvario i nije mi žao... nisam dao da ti pjeva Oliver i „oprosti mi pape...“ a znaš zašto? Samo zato da neko ne bi pomislio da tražim tvoj oproštaj jer „ja sam pape isti jer san život kuša...“ nisam i nikad ne želim biti niti u tvojoj sjeni... a opet, ne mogu ne priznati da si mi bio otac...i, ja nemam žaliti za čim...ja sam tebe upoznao, ali pape.... mislim, mislim da si ti nešto propustio... propustio si upoznati svoga sina – ne, ljubav nisam tražio....ali dao sam ti ju puno više nego sam mislio da mogu toliko osjećati i dati za tebe.. a znaš zašto.. zato što uvijek se sažalim i želim pomoći svakome...pa i nepoznatima kao što si ti i bio za mene... nevjerojatne su životne priče – živio si s nama a nije te bilo – ne jednom pomislio sam da bi bilo bolje da si otišao, bolje za majku... jer, ja i tako ne bi imao oca ali bi ona, a i ja, imali mirniji i zdraviji život... kada se samo sjetim dana kada vam je javljeno da sam možda stradao kod Osijeka, jer, nisu me našli... nisi ostao uz majku... sama je prolazila sate i sate ... mislim i dva dana, dok se nisam javio... boli to stari...boli... a kad sam se vratio nisi mi ni ruku pružio.. ma, ne znam da li bi je nakon svega i prihvatio... i znaš što.. previše si mi obuzeo misli ovih dana, bacio me u neka loša razmišljanja a to ti neću dozvoliti! Stari... kako god bilo da bilo...jednom kad se sretnemo nisam siguran da li ću se sjetiti kako izgledaš... nisam...ali je sigurno .. više ti neću dozvoliti, ni tebi ni onoj tvojoj nasljednici, da mi remetite moj, kakav takav život... eto..da ne kažeš da se nisam sjetio.. i znam stari datum, znam...ali isto tako znaš da je to bilo dan iza Sanjinog rođendana – pomislio sam da si ciljao taj dan da mi dodatno naneseš neke dodatne krivnje... , ali ipak ti to nije uspjelo ... i zato, da ne bi prigovarao kako se tebe nikad ne sjetim, odvojio sam ti par misli sada... jer ove godine.. ove mi godine nećeš poremetiti plan za produženi vikend... ma kakav on bio, makar spavajući ali bit će moj.... Na poslu drame... još uvijek sam velika enigma, šuška se da ću dobiti raspored na mjesec dana... jer.. eto, boss će mi se „osvetiti“ za „svojevoljni“ odlazak iz Slavonije.. pih.. jedno sam u sebi raščistio... dragi moj Veliki... nisi ti u stanju izmisliti posao kojeg se ja neću potruditi odraditi, ali, isto tako, moram upozoriti... nisi upoznao Smotanog kad pukne... a to..e to ne bi bilo dobro... u svakom slučaju, svakodnevne pošalice na moj račun privikavaju me na cijelu plejadu radnih mjesta..i, iskreno, u svima sam se „snašao“ .. sada još samo da doznam koja je cura donijela pravu vijest.... jedna mi se nikako ne sviđa... jer, značila bi godišnji malo kasnije..ali, vidjet ćemo... strpljiv sam ja.... I uz sve ove dane koji mi dolaze...odlučio sam probati drugačije... kako sam se staroga već spomenuo... spomenut ću se i Sanjinog rođendana.. jesmo mi rakovi čudna vrsta..a ja, ja kao da se lijepim za srodne mi i drage račiće... i znam da bi ona voljela da doista odmaknem od tog račjeg jedan naprijed dva nazad...... njoj misli, lijepa sjećanja i vječna ljubav...a meni neki novi sni ...novi koraci..nova ljubav..... e pa draga...probat ću... Sretan ti rođendan ljubavi i, popij s majkom i jednu za moj korak... ali naprijed i za neke nove sne.... sve ostalo reći ću ti za rođendan..... „Noćas lipi san usnija san putujen tamo noćas idem di svakoga znam putujen tamo..“ „..Noćas idem di miriše sol putujen tamo na tom putu da ostavim bol čekaj me samo..“

- 09:00 - Komentari (29) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.06.2009.

proletio tjedan....

I produženi vikend pomiješan obvezama i šokovima je prošao. Samo kratki izvještaj s puta – sanjao sam krevet..... a ono službeno – to je prošlo u nekom redu, sa nekim izvršenim zadacima pa i onim neočekivanima, ali i sa turbulencijama... osim nespavanja (koje nekako sve teže podnosim) bio je tu i šok od srijede..- roleta mi je pala na oči kada je mudrac izjavio da mogu ostati do petka (?!) i još ( nenajavljeno i neplanirano) u petak odraditi neke zadaće. Kao, na firmin ću trošak boraviti jedan neradni dan u Slavoniji i to mi je kao nagrada.. e pa, volim ja jako Slavoniju i nadoknadio bi sve obilaske koje nikada ne stignem...ali, ma nisam ja pink ponk loptica... polako sam kipio i kolegica se samo bojala prsnuća koje se i dogodilo... „ničim“ izazvan krenuo sam doma, zbrzali smo trenutne radove i....“ajmoooo... kad srce kaže...“ (koja asocijacija na grozomornu reklamu za Lijepu našu...?). Mislim da je i Mudrac shvatio da je pretjerao i po povratku na posao ( nakon preko godinu dana dobio sam po tamburi da sam malo „požurio“ auto – a nisam, samo sam provjeravao koliko može brzo potegnuti...) samo je pohvalio jedan neočekivano dobro obavljen zadatak i poželio mi ugodan produženi vikend...... a ja, ja sam još uvijek kipio..... U međuvremenu, saznao sam da će biti i brejk za ovaj vikend i povratak na sprovod kolegičinoj mami.... na žalost, ovo vrijeme polako kosi ljude, naročito one osjetljivije i krhkijeg zdravlja.... Četvrtak je trebao biti dan druženja na mom ranču uz roštiljadu, nogomet, badminton i ko zna što ne.. ali, zbog nekih mojih osobnih razloga sve sam otkazao i odlučio dan provesti posvetivši ga sebi na ma koji način. Ni to mi baš nije uspijevalo – niti sam spavao, niti sam što pametno napravio, ali...dan je prošao..uz veliku migrenu i još poneke simptome postojanja nekih dijelova tijela. Navečer, ludo nevrijeme, grmljavina, u blizini i tuča... opet nespavanje.... ali, prošla je i noć.... Petak, po povratku u metropolu, svratio sam jednoj stranci i usput obavio jedan poslić da ne čeka ponedjeljak... ispraćaj, mala ćakula sa Sanjom prije i majkom poslije tog ispraćaja, letanje po gradu za filter od kosilice, naravno, uplatio sam i loto – ne, nije da očekujem svu onu lovu..ali, barem četvorku da se nastavim igrati. Jedan nimalo ugodan manevar na cesti naveo me na ponovno razmišljanje o nekim investicijama na autu.. sad kad sam riješio jedan kredit, vrijeme je da škodilaka počastim gumama a sebe opet lupim po prstima zbog stiskanja gasa.... i zahvalim Bogu što je ipak, krajičkom oka pazio na mene..... Vratio sam se na viksu i nakon prethodne kiše provjerio cisterne. Lakše se diše.. .malo su se napunile, biljčice su dobro zalivene, bačvice su isto pune.... Do kraja dana malo sam tulumario po vrtu, plijevio, razgovarao sa biljkama, čudio se kako sve dobro napreduju, pitao se da li tikvicama treba svodnik da se opraše? Aha, da ne zaboravim.. da li ja ili priroda..ali, iz cvijeta tikvice koju sam „združio“ sa boljom polovicom raste plod - što će reći, možda u meni ima talenta i za „združivanje“.. kako još ima ženskih cvjetova probao sam se još malo „poigrati“ sa tim stvarčicama. Veliki teoretičar je to naučio iz knjige, a kako prirodnih oprašivača ima sve manje (pčele, bumbari... i ko sve već ne) odlučio sam malo intervenirati – rezultate ćemo vidjeti.... Ostale biljke su doista ove godine iznenađujuće... od krastavca, mahuna, graška, paradajza, mrkvice... ma svega.. izgleda da sam u onom jesenskom neradu dobro isteoretizirao, a poslije i isprakticirao neke vještine – ima rezultata, ima... Veseli me svaki pogled na te biljčice i plodove, koji, kao da se sa mnom raduju svakom novom napretku. Subotu sam započeo motanjem cigareta uz kavicu i bezuspješnom pokušaju razbuđivanja. Ostatak dana sam proveo u malom špricanju livade protiv nove navale ambrozije i sličnih delikatesa, i naravno, malo se prihvatio Kavasakija i došao do zamišljenog kraja. Koji lijepi pogled . . . Susjed me opet iznenađuje – nakon prošlogodišnje urnebesne svađe (nisam kriv.. nisam) i praktički nerazgovaranja cijelo vrijeme, izgleda da je i njega puknula ova vrućina – prošli me vikend pitao „susjed, gdje vam je žena? Dugo je nisam vidio“ i kada je vidio moj pomalo šokantan pogled brzo je dodao..:“Sanja, na nju sam mislio sused...:“ zanijemio sam... tek tada sam shvatio da je susjed postao malo zaboravan.... pogledao sam ga, ne želeći previše ulaziti u taj razgovor i rekao „nema je....“ , a ovaj vikend sam doživio šok nakon kojega sam pothitno razmislio i shvatio da moram nekoga zadužiti za budućnost ako me zdravlje i memorija prestanu služiti... Prtljam ja u vrtu a moj se susjed prodere „Dobar dan sused..“ ja, pristojno odgovorim, i dodam..“kako ste sused, jel vruće?“.. i, raspričao se moj susjed, prisjetio svoje mladosti... sve dok u jednom trenutku nije rekao...“ma susjed, ma moramo se upoznati, vi ste tak dragi....“ e, koncentrirano sam nastavio razgovor sa puno razumijevanja i uvažavanja na novonastalu situaciju... mislim da ću ubuduće morati malo više pripaziti na suseda.. stariji je to gospodin, ima oko osamdeset – dobro se drži, vozi još uvijek (?) ali, pitam se kako njegova djeca, supruga, dopuštaju da je sam... pa ako sam ja primijetio njegove probleme – morali su i oni.... Navečer papica i naravo loto... haha... znate da nisam dobio – pa ni četvorku! Ali, odlučio sam nastaviti ovu investiciju ... pa teta je lijepo rekla „više sreće u slijedećem kolu..:“ možda dočekam četvorku, ko zna? Danas, uobičajeno, posljednji pogled na sve i skupljanje alatki posvuda ( to mi je mana...). ne malo sam se iznenadio kako je tikvica od jučer narasla, ruža koju sam jesenas posadio...na kojoj pupoljak gledam neko vrijeme kako se polako otvara... otvorila se ...i siguran sam da nisam kupio crvenu..ali, nema veze, lijepa je..., pobrao sam blitvu, salatu, malo listova kupusa... bit će lagane klope za ovaj tjedan. – i polako, po ovoj ludnici od vrućine krenuo doma.. svratio sam sa na bankomat jer sam konstatirao da mi je novčanik presušio na ovoj temperaturi... i, polako pripreme za sutra... mom mudracu još trebam sročiti završni zaključak s puta.. Nekako mi je ovaj tjedan prošao u punoj aktivnosti mozga a, kako mi se čini, malo toga je ostalo za mene... i slijedeći tjedan predstoji drama na poslu, a kao da i sam prolazim nekim čudnim razdobljem... približavaju se neki datumi zavijeni u crno, približavaju se rođendani – i oni tužni, i oni koji su mi unosili radost – neki novi i dragi, neki stari...a jednako dragi, i sam ću uskoro ostariti za cijelu godinu, a čini mi se da sam, ipak u ovoj gužvi, koraknuo u krivom smjeru... morat ću malo pregledati mjenjač brzine – možda je u njemu greška? Ili sam se ja okrenuo u krivom smjeru? Nemam pojma..ali, kako kaže naša Tere..sutra je novi dan......

- 22:34 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.06.2009.

Na putu....

Obzirom da sam iznenada otišao na put nisam se pošteno ni pozdravio I samo na brzaka, jer konfiscirao sam komp u službene svrhe i kao takav u druge se ne može upotrijebiti, ali.. moram se izjadati... Recesija na svim poljima, pa sam i ja, na upit guzde da li bi me smetalo da na putu imam cimera (kolegu) naravski, odgovorio da me to uopće ne bi smetalo.. GREŠKAAAA... ma, ne, ne bi mene smetao kolega..ali smeta me sve vezano uz njega..no, kako nemam baš puno vremena samo ću prepisati odu koju sam sklepao mom cimeru u trenucima kada je samo gluhima uz njega moguće spavati..... ODA CIMERU Cimer mi hrče sto na sat Skoro sam mu skočio za vrat Koliko je drva taj ispilo noćas Moja 4 metra riješio bi oćas I fućkao sam i drmao ga snažno Pogleda me..»Što je?» reče važno «Probudi se, da nisi oka sklopio! Hrkanjem si mi mozak popio!» A cimer se na drugu okrene stranu I započne novu hrkačku dramu.. Šetao sam po sobi ko bijesan pas Skidao po spisku na sav glas I shvatio kako čangrizav sam postao E samački živote.. samo si mi ti vjeran ostao... No ni ja svetac baš nisam Ne, nije da u snu prst sisam Al pričati volim žustro I nikad ne znam ko laže ujutro Ne pamtim snove već odavno Kad spavam sve mi je ravno A sada, otkad novi doping pijem Jedva se ujutro i obrijem Al sve to još nekako podnosim Kroničnom uspavankom se zanosim No cimeru ću noćas papar spremiti Pa da vidim ko će po noći dremniti Moram neki lijek pronaći Moram se nekako snaći Bem ti recesiju ovu Prije je svako imao sobu svoju! O ekonomijo draga ljubim ti skute Da barem sobe nisu tako skupe Da barem plaća mi luksuz dopušta Da ne spavam na firmin račun – iz gušta! Tad hrkljež bi uživao u buci svojoj A ja možda u snenoj minuti kojoj I dok gledam tabletice svoje Pitam se koje bolje djeluju boje? Dal da sada nježnu rozu popijem Il da se ko cimer vina napijem? I dok ja u dilemi po sobi šećem Dok se s kreveta na stolac premećem Noć polako stiže kraju Vani već polako i psi laju.... Zora sviće, dan se budi Moj cimer i dalje gudi.... Sad uhu ću mu tiho priči Šapnuti dvi tri slatke riči Dobro ti jutro cimeru dragi Izili te tvoji hrkački glasi!! Ups, scena ova za opisat nije Brišem u kupaonu – to mi je milije.... Možda će oda i nastavak imati Možda ću još koju noć glavom klimati Već se kolegica za danas ponudila Pomoćni mi ležaj od srca nudila No, ipak, od srca se i iskreno nadam da ga cipelom neću ovu noć gađat da ipak ću oko malo preklopiti i umorno tijelo malo odmoriti.... Nisam puno zlorabio položaj svoj Svega desetak minuta oteo sam stroj Jedva se čekam kući vratiti I prestati s cimerom patiti Vama velike pozdrave šaljem Iz Slavonske ravni kojoj se predajem..... I da, pazim na hranu i ovdje Iako kad ugledam kulen.. oči sve govore.... i, btw... popunio sam se kilu od "dozvole za debljanje"

- 17:20 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 03.06.2009.

oću petak...

Predvidio sam pakleni tjedan? Možda bolje reći da sam to priželjkivao, jer ovo...ovo nema ni u SF pričama... No, kako bilo.. tu sam, malo iscijeđen, malo u nekoj bezvremenskoj zoni, sa puno novih spoznaja, ali, još više nepoznanica. Tempo je kao da treniram za Olimpijadu – jedino još nisam otkrio čega, svi smušeni, svi u nekom ludilu, a ja polako pucam po šavovima. Došlo je i mojih pet minuta. Prvo sam imao okupacije sa Dopunskim zdravstvenim od oca..ipak, uspio sam nekako svojom svojeglavošću i odlučnošću stvar riješiti ne odlazeći u te dvore, onda hajka na poštu ... neka preporuka, pomislio sam pozdrav od Bilježnika za neplaćene račune.. a ono..neka obavijest po polici osiguranja... no, da bi to doznao i skinuo teret sumnje potrošio sam pakleni sat vremena po najvećoj gužvi u gradu (zapravo ima li više razdoblja bez gužve?). Jučer, nova obavijest, nova preporuka, novi strah.. ma ko mi to trenira živce... danas krenem u najvećoj (opet) gužvi, i pomislim usput skoknuti kod dokija po presudu kad, zapnem na Zelenom valu..i to podobrano... na žalost, nesreća.... podignem pošiljku, a ono, gledajući, nisam znao da li bi kao u špijunskim filmovima pojeo tu obavijest ili ne... obavijest da sam otplatio u cijelosti jedan kredit ( prvi u nizu jupi..) , dakle, kao da to ni sam ne znam, pa konačno ću možda uspjeti neke zaostatke riješiti, naravno, pomalo.... stvarno, ponekad mi presudu, poziv suda i sl. ostave u kasliću, a po ova čuda moram osobno na Poštu... no dobro, i te sam putešestije obavio...da, naravno i dokija ..ali, tek poslije posla.... I, nekako ne vjerujem da je već srijeda, a moje baterije kao u petak.. neko bljakavo vrijeme..zaziva kišu ali nikako da padne, neki teški dan.. Ova nova terapija me čini podosta tromim i to odmah nakon posla – zanimljivo zar ne? Sad sam i pojačao neke doze – kao prošlo je vrijeme prilagodbe, a meni se samo spava.. i sav sam neki bezvoljan. No, ne dam se ja tako lako... imam i neke domaće zadatke jer guzda ima opet one dane u mjesecu.. a budući da je meni, opet, ovo bitan mjesec, kao i uvijek, pokušavam udovoljiti – no, nekako nejde.. iscrpio mi misli u prva dva dana i danas kada sam trebao sa raznim pravilnicima krenuti totalno sam pao.. nemam inspiraciju, a još manje volju. Pomislio sam, OK, budem malo doma, poslije dokija..a ono.. prvo sam malo zalegao, pa se muvao po stanu ko krepana kokoš ( nikad ovo nisam shvatio ali sam često iz majčinih usta čuo..) sve kao nešto bi..ali, nejde. Konačno, sjeo sam za komp sa voljom i željom makar započeti taj uradak.. jer, najteže mi je krenuti a poslije misli same od sebe nailaze.. a ono... jok... prvo mi padne na pamet mail kojeg sam danas dobio o preimenovanju HNK Split (po uzoru na naše Kerempuh kazalište) – od sada se zove Kerum puh.. hehe, nasmijem se slatko, prisjećam se Bosanskog lafa kojeg sam dobio i još nekih otkačenih mailova, prisjetim se razno raznog povrća u svim izdanjima kojima me Gali počastila – mislim da će povrće samo u želudac..., sjetim se razgovora sa dragom osobom koja mi je čitala koje vitamine, kakvu prehranu moram konzumirati za ove probleme i mam si zemem jednu mrkvicu i ko zeko grickam tu za kompom, sjetim se izvlačenja lota – naravno da nisam dobio.. kad pogodim one prave brojeve pogodit će i cijela nacija... ali, zanimacija, kikiriki, koštice... I sad ti radi... u svemu me dekoncentrira vjetar koji tako fićuka kroz zatvorene prozore ( heh kvaliteta ) i dok zamišljen gledam grane kako plešu na tom vjetru opet odlutam i svratim na blog.. a jesam karakter.. ma, ne mogu si pomoć, ovdje mi je ljepše ... no, neću dugo, malo se naluknuti i pem delati... morti i plaću dobim ko zna... A moja razmišljanja o odlasku.. eh, ako ne bum ja otišel mislim da bu me guzda poteral ak ostanem ovakav... no, kao i prije šest mjeseci...pričekajmo mudronju da vidimo što je smislio... ljuto je - osjetim...., ima zamki – vidim, ali da ne srljam – ne srljam... što je iznenadilo prvenstveno mene... nekako mi se čini da ova medicina djeluje na čudan način....

- 22:46 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.06.2009.

ispočetka..:))

Prošao godišnji (stari), prošao vikend i ajmo u nove radne pobjede. Kako to gordo zvuči.... Prije bi rekao da je današnji dan bio dan pun iskušenja, poraza, iznenađenja..ali, prvo vikend.. Dakle, nakon kratkih hlača, strelovitih i vrtoglavih temperatura, za vikend sam, zamalo, palio centralno grijanje. Temperatura je pala i za dvadeset (a mislim i više) stupnjeva brrr.... Ipak, dočekao sam i kišu koju sam toliko priželjkivao, a koja mi je, onom svojom čarolijom slijevanja baš lijepo natopila vrtove, cvjetnjake, a bome, napunila i cisternu i bačvice... dobro, da je još malo palo ne bi škodilo, ali i ovo je dobro... Ne malo sam se iznenadio cvjetovima tikvica koje, tek sa tri četiri lista, već imaju i po četiri cvijeta...doduše, malo je ženskih, ali, napreduju. Ruža koju sam jesenas posadio ima dva pupoljka i baš mi je izmamila neki posebni osmijeh, ljiljan, koji je još u petak obećavao otvaranje gotovo da se otvorio na moje oči... koja ljepota... smokvica se isto probudila, ali, na žalost, izdanak sam joj morao odrezati, trešnje već polako poprimaju svoju boju, a dunje... za koje sam mislio da ove godine neću ugledati nakon harikirija koji sam joj napravio, polako rastu i kao da već osjećam njihov jesenji miris..... prolazeći pored platoa šumskih jagoda poplahnuo me jedan predivan i nježan miris, proradila su osjetila, pobrao sam ih u zdjelicu i imao finu slasticu nakon večere; paradajzića je sve više i više, cvjetova također, i pomalo se bojim da ću morati skidati plodove... mama grana mi se čini preslaba za izdržati taj teret... no, vidjet ćemo, za sada, neka rastu....razveselio sam se vidjevši krastavce koji su, polako, počeli puzati po podu ... hm...Smotani, smisli mrežicu i podigni nas prije nego se krastavci pojave... okrenem glavu a grašak..ooo.... polako je došao do moje visine, i da se mjestimice nije „pogrbio“ možda bi me prešišao..dakle, deklaracija je na njima bili istinita (ko mi kriv kad ne vjerujem) a sada predstoji borba kako ih održati uspravnima. Jesam ja njih i podboltao i ogradice složio, ali bujaju ko da su se germe najele, a tek koliko mahunica, a kako se već i plodovi, mali „graškovi“ naziru.. ma baš ove godine uživam u vrtu. Mahune su se polako počele penjati u nebeske visine, ali nikako da se oslone na štapove koje sam postavio, pa sam, po kiši i užasnom vjetru malo ih usmjeravao i utabavao im put. Celer se raspametio i drpio sam malo za pileću juhicu, a dodao sam i malo mrkvice, koju sam „prorjeđivao“...mmm , kakav okus....kako rijetko jedem kupovnu salatu što iz lijenosti za otić na plac, što iz lijenosti za napraviti ju, obožavam ovo vrijeme.. jer, namjerno posadim salatu, radić, ru(i)kolu, blitvu i, oš neš, žao mi da propadne, i salate se navitaminiziram kroz ovaj period za cijelu godinu – i ne što je iz mog vrta, ali baš mi je ukusna... radić je prolupao... izbija mi prošlogodišnji, raste ovogodišnji, mislim da ću se željeza najesti ko pravi – samo da ne prođem blizu nekog magneta i ne zazvonim na kojem detektoru metala... kiša je neumorno padala tako da od košenja nije bilo ništa, ali posvetio sam se malo više biljčicama, i uživao u tome. Izgleda da je vrijeme moj najbolji saveznik, nekako iscrpljen od prethodnih dana mislim da ne bi ni mogao kositi, ali, kako je i vrijeme bilo loše nije me pekla savjest i sve sam prilagodio i vremenu ali i mom općem stanju. Sva sreća da je bilo dovoljno čokolada, keksi jer sam nekako vapio za slatkim i ubio sve zalihe (pa vrijeme je za obnovu). Kako je bilo malo svježe poplun se vratio u uporabu u kombinaciji sa debelom dekom..brrr, ali, bilo je predivno spavati (kad sam zaspao). Nedjelja, lagano ustajanje, još malo prčkarija, spremanje stvari i, naravno, raniji odlazak kući – pa trebalo je glasati.... Polako su počele i psihičke pripreme za današnji dan... kao da sam slutio da će biti svakakav.... Kako mi uskoro ističe ugovor za ovo radno mjesto (iskreno, izgleda da sam ja u milosti jer mi ga produžuje svakih šest mjeseci a neki imaju i kraće...) kreće rad živaca.. naravno, test sposobnosti, pribranosti, samokontrole i ko zna čega sve ne, kao gongom označen, otpočeo je trideset dana ranije. Od jutra strka, zbrka, horor... a ja, ja onako pod dojmom prošlog tjedna, sa još dodatnim teretom na glavi i iščekujući svoju presudu zdravstvene naravi, pokušavam kulerski izdržati dan..ali, nije sve do mene... ima čovjek pravo nekada i puknuti... konačno, stručnjaci su mi savjetovali da je došlo vrijeme da gadosti više ne držim u sebi – možda krivo odabrano vrijeme, ali započeo sam danas, na mala vrata, ali dovoljno jasno i glasno dijeliti svakome njegov dio kolača.. .mislim da je prošlo vrijeme podmetanja leđa za one koji to, ma niti svojom pojavom ( a ja ih i tak ne vidim), nisu zaslužili... začudo, i na sastanku kod guzde sam malo prošvikao i rekao, konačno, neke stvari na koje ludim već mjesecima – a jesam baš našao trenutak kad sam se počeo pravice igrati...no, nekako, sve više mi je u glavi ideja o promjeni posla.... mislim da je došlo vrijeme da ozbiljno o tome razmislim. Jer, nakon preko dvadeset godina, po meni, poštenog rada ne da mi se svakih pet mjeseci čekati što će sa mnom, ne mogu više slušati „znaš kaj sam čula, kam te seli...?“ ... ne mogu... niti si to želim, a bome ni zbog zdravstvenih razloga ne smijem dopustiti.. Ono što me je uvijek držalo, bile su moje cure, bila je ta ekipa koju bi mi bilo teško ostaviti i opet, u nekoj novoj sredini stvarati nove odnose...no, kada je danas i „mama“, konačno, pukla i izrecitirala mi svoju čitabu shvatio sam... vrijeme je za promjene...moje promjene! Teško mogu pratiti nečije frustracije, nečija ispucavanja, a nekako si i mislim..da li mi to uopće i treba... dosta mi je više izigravati šibu, batinu, kadrovskog analitičara a bome i egzekutora, nekako sve si mislim... guzda, možda, možda još ovo i odradim, ali nisam siguran da li me više ičim možete motivirati da to ponovim...motiv je odavno izgubljen ostalo je još samo ono poštenje koje nosim u sebi, ali, pitam se, sada sve češće, ne bi li mi bilo bolje bez njega? Kako bilo, cijeli sam dan vrtio u glavi filmić svog ranča i nekako prebrodio prvi, očito u nizu, paklenih dana koji slijede (bez obzira na vremenske pogode i nepogode)

- 19:30 - Komentari (19) - Isprintaj - #