smotani
ponedjeljak, 22.06.2009.
malo radim..., ne radim... ? :)
|
Prošao prvi dio nekog ludog neradnog ili poluradnog tjedna... Petak, ma koliko se pridržavao uputa vezanih za posebnu regulaciju prometa povodom nailaska Kineske ekspedicije, nisam mimoišao čekanje u autu od preko pola sata, strepnju hoću li izdržati u naknadnoj gužvi s benzinskim parama na kojima, vrlo uspješno, moj škodilak ponekad vozi  ( kad zaboravni vlasnik ne mari da je i on ponekad gladan..), nevjerojatnoj demonstraciji vozačkih sposobnosti naših pilota u zrakomlatima, pri čemu sam se prisjetio filma „Ima li pilota u avionu?“ i „Bliski susret ente vrste...“, neposrednoj ćakuli s našim vlastima – kojima, ruku na srce, nije lako s ovakvim neuroticima poput mene koji jure na vikend a zapnu zbog nekakvih desetak blindiranih mrcina, autobusa, hrpe policajaca na motorima i autima s razno raznim svjetlećim obilježjima...ali, konačno sam u neko doba i krenuo van grada.....  Strepnja za moje biljčice djelomično je bila opravdana.. malo mi pomlatilo grašak, i jedan paradajz.. ostalo se dosta dobro drži, čak i napreduje..No vrijeme mi baš i nije išlo na ruku i kao da je ova kiša, doduše najavljena, doprinijela nekom opuštanju, smirenju i malom skupljanju snage za vrijeme koje dolazi..a dolazi..... No, iako kišovit, vikend je bio i malo radni.. sredio sam jednu stranu živice i baš sam ponosan na „zlodjelo“ koje sam učinio... u jednom dijelu, gdje se više nisam mogao igrati i graditi stepenice od živice (zbog očvrsnule konstrukcije koja je dobro zarasla ove godine) porezao sam živicu do dna... nagodinu će opet biti mlada, podatna za uređivanje i neće me tako ljutiti ko sada....  Vrt.. ah, dolaze i plodovi koje sam tako revno pratio cijelo vrijeme – prva berba graška ( bit će ga još...ooo. hoće), berba prvog krastavca, polako i paprike pokazuju svoje plodove, feferoni... Tikvice su konačno dobro oprašene i rastu nezaustavljivo.. naravno, berba je već počela – jedva čekam spohati ih.... Čak i paradajzići pokazuju da je uskoro vrijeme kada više neće biti zeleni – počeli su dobivati svoju zrelu boju i ne sumnjam, uskoro će se naći u mojoj ruci na putu prema slatkom zalogaju.....  Čak i cvijeće koje uporno sijem izniklo je u tragovima i dio koji je uvijek bio nekako pust čini veselijim i radosnijim – čak ni kiša nije pokvarila taj dojam..... Ipak, najjači dojam ostavio je na mene puž, koji, uz sve prepreke hrabro, noseći sa sobom na svojim krhkim plećima kučicu korača naprijed i svake je sekunde bliži svome cilju.. gledao sam ga dugo i shvatio kako je i naš korak, pun prepreka, ponekad otežak ali ipak korak prema naprijed.. s tim nekim mislima ugledao sam dva leptira – koji, kao da su čuli moje misli i pokazali mi kako je život pun ljubavi..samo, samo treba, makar i puževim korakom, poletiti... nikada nisam vidio leptire u strastvenom zagrljaju i ostao sam malo iznenađen – u jednom trenutku osjećao sam se ko neki voajer... ali, i s ovim leptirićima sam shvatio koliko se od prirode može naučiti, a ponekad smo tako okrutni prema njoj.... i, iskreno, iznenadio sam se koliko je dugo ta strastvena ljubav trajala...... Kiši sam se naravno poveselio što zbog zalijevanja svih biljčica to i zbog punjenja cisterne koja je bila grrr... na rubu.. .naravno, i bačvice za zalijevanje što vrta, što cvijeća, lijepo su se napunile i, kada pada kiša, poželim još koju sistemom prelijevanja, složiti u nizu... no, kiša će ipak ovih dana dati toliko potrebnu vlagu mojim mazama, napuniti cisternu..a ja, ja se nadam da ću za slijedeći vikend papati pohane tikvice u većim količinama..no, do tada... još pokoji radni dan...no, ništa, baš ništa ne može skrenuti moje misli koje su ovih dana, u mojoj maloj oazi, daleko od gradskog ludila spojene s prirodom, dobile neki novi sjaj......  I naravno, ne mogu ja bez mojih sličica ...... |
- 22:53 - Komentari (39) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||