smotani
srijeda, 17.06.2009.
idem dalje....
Eto vidiš... već je srijeda.. ( naruči brusnicu )  Dakle, doista su mi dani počeli kliziti iz ruku .. ne znam da li je uzrok ovaj ludi tempo, vrijeme zbog kojeg me, kako bi moji prijatelji Dalmatinci rekli, hvata fjaka, da li svakodnevni stresovi..ali leti... lete dani, lete ko minute ili...kako Fosili pjevaju „Godine idu lete ko minute...“ Tek sam se vratio s puta i vikenda, malo raspremio kaos koji sam napravio... malo prošetao do posla...i hop..srijeda... nekako mi se čini da u preostalom vremenu nemam baš neku volju za bilo što pametno napraviti osim maštati, zamišljati i ... krenuti ka novom koraku. No, krivi su i dani koji dolaze i stoga mi je, nekako, drago da lete... možda ih ni ne primijetim? ..ili, bar ne stignem previše o njima razmišljati... jedan me ipak iznenadio – navršava se godina dana od odlaska oca – nekako, mislio sam da neću zapamtiti taj dan, naročito ne nakon svega što mi je „ostavio“ kao repove svojeg suludog života..a ipak, sjetio sam se.. da li zato što sam tih dana bio lud s više strana, što su me stiskale obveze i na poslu nakon kojih više ništa nije kao prije, da li zato što sam i njega imao na duši i svaki drugi dan pićio preko 100 kilometara za vidjeti ga, doslovno ..vidjeti...... , da li zato što sam pomislio kako ću za spojene Blagdane koji su dolazili malo odmoriti i naspavati ... pa mi je i to osujetio, da li zbog strašne svađe sa ostatkom njegove obitelji i „nasljednicom“ (što još tada nisam niti slutio..) na samom ispraćaju ... da li zbog svih peripetija koje sam imao tih dana., da li zbog kredita koji sam morao dignuti da bi podmirio sve troškove (i kojeg ću još 14 mjeseci otplaćivati) da li zbog utjehe drage mi osobe koju sam, neočekivano, dobio...ne znam...ali, sjetio sam se. . . E stari moj.. jednu ti želju nisam ostvario i nije mi žao... nisam dao da ti pjeva Oliver i „oprosti mi pape...“ a znaš zašto? Samo zato da neko ne bi pomislio da tražim tvoj oproštaj jer „ja sam pape isti jer san život kuša...“ nisam i nikad ne želim biti niti u tvojoj sjeni... a opet, ne mogu ne priznati da si mi bio otac...i, ja nemam žaliti za čim...ja sam tebe upoznao, ali pape.... mislim, mislim da si ti nešto propustio... propustio si upoznati svoga sina – ne, ljubav nisam tražio....ali dao sam ti ju puno više nego sam mislio da mogu toliko osjećati i dati za tebe.. a znaš zašto.. zato što uvijek se sažalim i želim pomoći svakome...pa i nepoznatima kao što si ti i bio za mene... nevjerojatne su životne priče – živio si s nama a nije te bilo – ne jednom pomislio sam da bi bilo bolje da si otišao, bolje za majku... jer, ja i tako ne bi imao oca ali bi ona, a i ja, imali mirniji i zdraviji život... kada se samo sjetim dana kada vam je javljeno da sam možda stradao kod Osijeka, jer, nisu me našli... nisi ostao uz majku... sama je prolazila sate i sate ... mislim i dva dana, dok se nisam javio... boli to stari...boli... a kad sam se vratio nisi mi ni ruku pružio.. ma, ne znam da li bi je nakon svega i prihvatio... i znaš što.. previše si mi obuzeo misli ovih dana, bacio me u neka loša razmišljanja a to ti neću dozvoliti! Stari... kako god bilo da bilo...jednom kad se sretnemo nisam siguran da li ću se sjetiti kako izgledaš... nisam...ali je sigurno .. više ti neću dozvoliti, ni tebi ni onoj tvojoj nasljednici, da mi remetite moj, kakav takav život... eto..da ne kažeš da se nisam sjetio.. i znam stari datum, znam...ali isto tako znaš da je to bilo dan iza Sanjinog rođendana – pomislio sam da si ciljao taj dan da mi dodatno naneseš neke dodatne krivnje... , ali ipak ti to nije uspjelo ... i zato, da ne bi prigovarao kako se tebe nikad ne sjetim, odvojio sam ti par misli sada... jer ove godine.. ove mi godine nećeš poremetiti plan za produženi vikend... ma kakav on bio, makar spavajući ali bit će moj.... Na poslu drame... još uvijek sam velika enigma, šuška se da ću dobiti raspored na mjesec dana... jer.. eto, boss će mi se „osvetiti“ za „svojevoljni“ odlazak iz Slavonije.. pih.. jedno sam u sebi raščistio... dragi moj Veliki... nisi ti u stanju izmisliti posao kojeg se ja neću potruditi odraditi, ali, isto tako, moram upozoriti... nisi upoznao Smotanog kad pukne... a to..e to ne bi bilo dobro... u svakom slučaju, svakodnevne pošalice na moj račun privikavaju me na cijelu plejadu radnih mjesta..i, iskreno, u svima sam se „snašao“ .. sada još samo da doznam koja je cura donijela pravu vijest.... jedna mi se nikako ne sviđa... jer, značila bi godišnji malo kasnije..ali, vidjet ćemo... strpljiv sam ja....  I uz sve ove dane koji mi dolaze...odlučio sam probati drugačije... kako sam se staroga već spomenuo... spomenut ću se i Sanjinog rođendana.. jesmo mi rakovi čudna vrsta..a ja, ja kao da se lijepim za srodne mi i drage račiće... i znam da bi ona voljela da doista odmaknem od tog račjeg jedan naprijed dva nazad...... njoj misli, lijepa sjećanja i vječna ljubav...a meni neki novi sni ...novi koraci..nova ljubav..... e pa draga...probat ću... Sretan ti rođendan ljubavi i, popij s majkom i jednu za moj korak... ali naprijed i za neke nove sne.... sve ostalo reći ću ti za rođendan.....  „Noćas lipi san usnija san putujen tamo noćas idem di svakoga znam putujen tamo..“ „..Noćas idem di miriše sol putujen tamo na tom putu da ostavim bol čekaj me samo..“ |
- 09:00 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||