smotani
srijeda, 03.06.2009.
oću petak...
|
Predvidio sam pakleni tjedan? Možda bolje reći da sam to priželjkivao, jer ovo...ovo nema ni u SF pričama... No, kako bilo.. tu sam, malo iscijeđen, malo u nekoj bezvremenskoj zoni, sa puno novih spoznaja, ali, još više nepoznanica. Tempo je kao da treniram za Olimpijadu – jedino još nisam otkrio čega, svi smušeni, svi u nekom ludilu, a ja polako pucam po šavovima. Došlo je i mojih pet minuta.  Prvo sam imao okupacije sa Dopunskim zdravstvenim od oca..ipak, uspio sam nekako svojom svojeglavošću i odlučnošću stvar riješiti ne odlazeći u te dvore, onda hajka na poštu ... neka preporuka, pomislio sam pozdrav od Bilježnika za neplaćene račune.. a ono..neka obavijest po polici osiguranja... no, da bi to doznao i skinuo teret sumnje potrošio sam pakleni sat vremena po najvećoj gužvi u gradu (zapravo ima li više razdoblja bez gužve?). Jučer, nova obavijest, nova preporuka, novi strah.. ma ko mi to trenira živce... danas krenem u najvećoj (opet) gužvi, i pomislim usput skoknuti kod dokija po presudu kad, zapnem na Zelenom valu..i to podobrano... na žalost, nesreća.... podignem pošiljku, a ono, gledajući, nisam znao da li bi kao u špijunskim filmovima pojeo tu obavijest ili ne... obavijest da sam otplatio u cijelosti jedan kredit ( prvi u nizu jupi..) , dakle, kao da to ni sam ne znam, pa konačno ću možda uspjeti neke zaostatke riješiti, naravno, pomalo....  stvarno, ponekad mi presudu, poziv suda i sl. ostave u kasliću, a po ova čuda moram osobno na Poštu... no dobro, i te sam putešestije obavio...da, naravno i dokija ..ali, tek poslije posla.... I, nekako ne vjerujem da je već srijeda, a moje baterije kao u petak.. neko bljakavo vrijeme..zaziva kišu ali nikako da padne, neki teški dan.. Ova nova terapija me čini podosta tromim i to odmah nakon posla – zanimljivo zar ne? Sad sam i pojačao neke doze – kao prošlo je vrijeme prilagodbe, a meni se samo spava.. i sav sam neki bezvoljan. No, ne dam se ja tako lako... imam i neke domaće zadatke jer guzda ima opet one dane u mjesecu..  a budući da je meni, opet, ovo bitan mjesec, kao i uvijek, pokušavam udovoljiti – no, nekako nejde.. iscrpio mi misli u prva dva dana i danas kada sam trebao sa raznim pravilnicima krenuti totalno sam pao.. nemam inspiraciju, a još manje volju. Pomislio sam, OK, budem malo doma, poslije dokija..a ono.. prvo sam malo zalegao, pa se muvao po stanu ko krepana kokoš ( nikad ovo nisam shvatio ali sam često iz majčinih usta čuo..) sve kao nešto bi..ali, nejde. Konačno, sjeo sam za komp sa voljom i željom makar započeti taj uradak.. jer, najteže mi je krenuti a poslije misli same od sebe nailaze.. a ono... jok... prvo mi padne na pamet mail kojeg sam danas dobio o preimenovanju HNK Split (po uzoru na naše Kerempuh kazalište) – od sada se zove Kerum puh.. hehe, nasmijem se slatko, prisjećam se Bosanskog lafa kojeg sam dobio i još nekih otkačenih mailova, prisjetim se razno raznog povrća u svim izdanjima kojima me Gali počastila – mislim da će povrće samo u želudac..., sjetim se razgovora sa dragom osobom koja mi je čitala koje vitamine, kakvu prehranu moram konzumirati za ove probleme i mam si zemem jednu mrkvicu i ko zeko grickam tu za kompom, sjetim se izvlačenja lota – naravno da nisam dobio.. kad pogodim one prave brojeve pogodit će i cijela nacija... ali, zanimacija, kikiriki, koštice... I sad ti radi... u svemu me dekoncentrira vjetar koji tako fićuka kroz zatvorene prozore ( heh kvaliteta ) i dok zamišljen gledam grane kako plešu na tom vjetru opet odlutam i svratim na blog.. a jesam karakter.. ma, ne mogu si pomoć, ovdje mi je ljepše ... no, neću dugo, malo se naluknuti i pem delati... morti i plaću dobim ko zna...  A moja razmišljanja o odlasku.. eh, ako ne bum ja otišel mislim da bu me guzda poteral ak ostanem ovakav... no, kao i prije šest mjeseci...pričekajmo mudronju da vidimo što je smislio... ljuto je - osjetim...., ima zamki – vidim, ali da ne srljam – ne srljam... što je iznenadilo prvenstveno mene... nekako mi se čini da ova medicina djeluje na čudan način.... |
- 22:46 - Komentari (42) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||