smotani

srijeda, 29.04.2009.

Sredina tjedna....

Nekako mi ovaj tjedan čudnovato brzo prolazi.... već je srijeda, a ja još, usprkos svemu, nisam ni do pola ispraznio baterije. Iako, nisu mi baš bili svjetlosni dani .... osim gužve i nekih smotanih okolnosti na poslu i sam sam nekako uronio u neka razmišljanja, misli... želeći konačno se pokrenuti . . . Od Osijeka, ipak, ništa ovaj tjedan – spasile su me neke strkovite situacije na poslu, ali i kraći tjedan... No, imam informaciju da će moj kulen biti spreman za idući tjedan...dakle, teta Kata.. .svratit ću ja na putu u Osijek.... (taman će i plaća biti hihi - hm. valjda...) Oduvijek su me fascinirali ljudi koji svojom dezorganiziranošću uspiju unijeti toliku paniku da se prvo svi smrznu, a onda, odmahnu rukom...i ..ma to je ONA... nevjerojatno je koliko je kolegica uspjela mobilizirati sve snage u panici kako smo propustili napraviti neki važan posao, ispuniti jedan važan dio ugovora prema stranci. Kako nije baš moje da pratim taj dio poslova, sa strane sam proučavao tu paniku... iskreno, smješkao sam se, iako, nije bilo nimalo smiješno. Kada sam pokušao reći da je to prevelika stvar da bi se samo tako propustila, neizvršila.. da postoji nekoliko osoba koje bi s tim trebale biti upoznate, i nekako, teško mi je vjerovati da su baš svi zatajili u tom presudnom trenutku.. iako, ništa nije moguće... ( već sam stotinu puta rekao da se neću mešati u rad ovakvih «lumena» i opet sam se zmešal ) – kao odgovor na moje mišljenje dobio sam cijelu kanonadu misli i bio, pomalo, iznenađen kako je kolegica naglo proširila svoj vokabular. Ne, neću ga ponavljati – pa ipak sam ja fin dečko (moš mislit). Uglavnom, strka je trajala dva dana, panika, horor... ne, ne znam kako bi nazvao..i onda jedna sudbonosna izjava koja će promijeniti ovaj svijet (hihi) «Smotani, hoćeš ti javiti guzdi kaj nismo napravili?» Opa.. .pardonček, prosim lepo VI niste napravili, i , prosim lepo.... vi ga zovite.. pa leđa moram čuvati za vikend a ne ih podmetati za nekoga ko to ne zaslužuje . Služba koja je uvijek «iznad» svih, nedodirljiva, nepogrešiva , zbog čije sam oholosti i bahatosti ne jednom prozivan sa svojim curama, zbog kojih smo uvijek iznova morali dokazivati «nismo mi...»... moram priznati da mi je ta «zloća» bila mala hrana u ludilu i dodatnom poslu koji mi je, bez rukavica, uvaljen... smješkao sam se i čekao izvedbu... Kolegica, inače jakoga glasa (a bome i stasa) zvala je iz naše sobe... kao, i mi nemamo pojma o ničem, kao ona eto surađuje s nama i svi smo pomalo zatajili... a ja, ja sam lagano kipio... ma zamisli ti tu drskost!? No, pokušavao sam ne reagirati jer teta se sama toliko zapetljala da sam shvatio kako ja uopće nisam smotan... i smješkajući se pogledavao sam cure ... koje face... a mama, ona je kipila..mislim da joj je tlak bio na 200 ... odjednom, mucanje, tišina i...» molim, nismo potpisali ugovor? A kako ja to ne znam?..» krenula je opet arogancija i bahatost..jer, gle čuda, kolegica je propustila znati da nismo potpisali taj ugovor...a lijepo sam rekao, nemoguće da su svi u lancu previdjeli..... no, ko sluša smotanog... naravno da smo prasnuli u smijeh, naravno da sam tada imao sto i jednu za reć, i, naravno da je teta izjurila iz sobe brzinom munje... No, nije bio kraj priče... nazvao me guzda i pitao..»pa dobro kaj vi tamo delate?» hm, opet sam ja dobio bekend... pokušao sam ignorirati ton, i, mrtvo hladno odgovorio na pitanje..referirao sam mu svaki detalj posla koji smo trenutno radili (pravi cinkaroš hihi)... nastao je muk... i ono njegovo poznato « jel ti to mene za......?» Naravno da sam opet ignorirao i smireno nastavio... ne, zašto... pa.. i počeo sam mu u detalje prepričavati kako i dokle sam došao sa dodatnim poslom koji mi je uvalio... prekinuo me..»to nisam ni sumnjao,...i, nastoj to čim prije završiti..ali, pa kakve to gluposti radite? Pa jel neko uopće prati stanje ugovora, ....?» koji set pitanja... počeškao sam se i, posljednjim atomima smirenosti odgovorio, pa da.. kolegica... ne, neću ponoviti što je izgovorio kad sam spomenuo njeno ime..dakle, mislim da taj čovjek polako shvaća kakve su mu kestene i opake priče servirali... meni je trebalo vremena i još uvijek traje pranje od mulja koji mi je nabacan, ali, kako Tere lijepo zapjeva «Sve se vraća, sve se plaća..», ili, kako je moja majka znala reći « Svaka rit jenput dojde na šekret» ..i stvarno, sve više vjerujem «Ipak se kreće!» ... Bilo je zanimljivo smijuljiti se i povremeno slušati ispade iz druge sobe..»Kako mi niko nije rekao?» «Otkud sam ja mogla znati..?» .. I tako, neki zanimljivi događaji koji me se ne dotikavleju, osim kad me dirnu, upotpunili su ove dane u kojima napunjene baterije trošim više misaono nego fizički... ali, koje su mi, ipak napunjene, dale snagu izdržati neke pomalo teže trenutke.... Sutra će, klasika pred dulji vikend, biti ludilo...no, nekako kao da polako već pripremam se za boj sa travom koji me čeka, i nekako nostalgično se prisjećam slike koju sam ostavio... i pitam se, koliko će me maslačaka dočekati, koliko prilika za ispunjenje želja...a ja, ja imam samo jednu........................... ali vrijednu! Želim vam ovaj, produženi, vikend popraćen uživanjem u prirodi, druženjima i lijepom vremenu i svemu što vas čini sretnima!!

- 17:52 - Komentari (47) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.04.2009.

I ovaj je vikend...iza nas. Cijeli tjedan priželjkujem taj mir, malo osvježenje za svoje tijelo, a onda, onda se toliko raspametim da od sreće preforsiram se u svakom pogledu. A kako i ne bi. U petak, čim sam ušao u dvorište, samo što me šlag ni strefil kako je trava lijepo napredovala. Mrki pogled i jedna pomisao.. sad ni u obilazak ne mogu jer me strah da koja puzeća zvijer ne vreba u toj travici. Ne, koliko znam, nema u blizini otrovnica, ali, ipak..nekako nije mi svejedno kad vidim to čudo u travi..i, odlučio sam, odmah se primiti naprave koja bi trebala malo podšišati i urediti frizuru travnjaku. Izvadio sam tzv. samohodnu kosilicu....dakle, doista ne kužim čemu taj naziv..da samohodna.. koliko god joj pojačao gas ona ni da mrdne u ovoj travi... pokušao sam je malo i podignuti misleći ostaviti travici malo kose kao što i sam imam..ali, jok...nema šanse da se to čudo probija nekom samohodnom snagom. Ni pokušaj skidanja kofera za skupljanje trave, ni jači gas... ništa baš ništa nije pomoglo. Kako je i kiša danima padala, trava je mokra a bome i ove gume (skoro ko na mom škodilaku) žlajfaju dok kreću.. konačno sam odustao od samohodne kosilice i uzeo samonoseću... to je ona moja nova maza koju sam nedugo kupio i koja je već pokazala svu svoju snagu i moć na dijelu, ali, bome i težinu na mojim leđima. Navukao sam prsluk koji mi ponekad više smeta nego koristi, ali, ipak, ipak i on podnese dio tereta, lijepo rasporedivši težinu preko mojih leđa. Ko kaže da se nisam oporavio? I dok sam pod punom spremom krenuo u boj sa okorjelom i naraslom travom sunce je sve više nestajalo...tamo negdje na zapadu..... ne sjećam se kada sam zadnji put ovako opako se primio posla odmah po dolasku.. naslućivalo je to radni vikend.... Navečer, pomalo gladan i umoran spremio sam si klopu i malo gledao TV. Kada sam se u jednom trenutku okrenuo prema terasi samo kaj me nije, opet, strefilo... maca ... nemam pojma čija, ali, nekako mi se čini u zadnje vrijeme sve više moja, stajala je na vratima i umiljatim pogledom kao da mi je imala nešto za reći.... podigao sam se nakon prvotnog šoka, prišao vratima, otvorio ih..a ona.. .mijauuu... Hm, sa Engleskim se svađam, Hrvatski učim cijeli život i uvijek iznova shvatim da ga još nisam naučio, Slovenski, Makedonski razumijem i dobro se snalazim..a mačji... pa zar i to sad moram učiti? I kao neki naučnik pitam macu..jesi gladna? A ona, onako, još umiljatije mijauuu... e sad ga ti znaj... koraknula je korak prema meni i nisam bio siguran što želi.... ta bijela maca sa pokojom flekicom, toliko se nježno privila uz moju nogu i uživala dok sam je malo mazio... naravno, odmah me osvojila... uzeo sam malo sira, prešane šunke.. hm..da joj složim sendvič kao sebi? No, naravno, mlada dama ne jede kruh... pa i ona pazi na liniju... nakon večere, još se malo vrtila oko mojih nogu, i odlazeći, okrenula glavu, mrnjauknula (to sam shvatio kao hvala) i nestala u noći....Mislim da sam stekao još jednog prijatelja na ranču, pored, već ustaljenih žaba, fazana koji me toliko izaziva da ću ga stvarno jednom pogoditi praćkom, ptičica, krtica, naravno i miševa za koje mislim da je sada došlo vrijeme opće opasnosti jer, moja ih nova frendica baš neće blagonaklono gledati.... Konačno sam se uputio u krevet.. i, kao gotovo uvijek u ovoj oazi, zaspao ko top... Subotnja jutarnja kavica i plan rada u glavi... svašta sam ja imao u glavi.. .ali, imam samo dvije ruke, i na žalost, samo jedna leđa... ali, krenuo sam u nove osvajačke pohode po travnjaku. Moj Kavasaki radi ko lud..jedino što pita je benzin..... Iza podneva, kada je malo prosušilo travu, krenula je i samohodna u rad, i dok sam ja sam hodao gurajući ispred sebe malu zvjerku, ona je, non stop nešto meljući, grabila maslačke i ostale prirodne izdanke takvom žestinom da mi je sve bilo žao pustoši koja ostaje. Svaki čas začulo se neko gromoglasno grmbr... to je bio nalet na hupser od krtice – koje, iako sam poravnao koji sat ranije, kao da niču ko gljive poslije kiše. Izgleda da je mojim podzemnim prijateljima bila plodna i voljena godina...razmnožili se u svim pravcima. Uz košenje, malo sam vremena posvetio i cvjetnjaku, koji sada više zeleni nego krasi raznobojnim bojama... jer, jedna vrsta je ocvala, a druga tek nadolazi... Paradajzići koje sam posadio prije tri tjedna, dobro se drže i lagano rastu, a sada sam im dodao za društvo i one male „šeri“ paradajziće, malo paprike i po koji feferon... U neko doba čuo sam strašnu tutnjavu.. pomislio sam prvo..neki transporter avion..kada sam ugledao ovo malo čudo očekivao sam da će mi u najmanju ruku moj imenjak 007 iskočiti ravno na livadu... kako je nisko letio pomislio sam da će u jednom trenutku ispustiti onaj prašak za komarce ..ups, protiv komaraca – doista neobično je bilo to kruženje i prelet ove čelične ptice... koja, kako je došla, tako je, uz gromoglasnu tutnjavu, i otišla u nebeska prostranstva... Ovaj me žućo poprilično iznenadio, naročito zbog bliskosti koju smo uspostavili, iako, navikao sam ja na svakakve tragove po nebu jer, iznad moje glave, neki je čudan koridor... Oko pet sati sam shvatio da nisam ništa jeo... hm, ako se sada naklopam nema niš od posla dalje, a dan, dan je bio predivan i šteta ga ne iskoristiti – jer, opet najavljuju kišu, opet će trava narasti.. . bacio sam u kljun malo narezaka i nastavio sa mojim čerupanjem trave. Uz još neke nasade koje sam ubacio u majčicu zemljicu, do sedam sam bio mrtav umoran, a i leđa su pomalo vapila za skidanjem tog tereta sa njih.... Iskreno, jedva sam čekao zatvoriti se u kuću i sjest za stol, napuniti svog trbuhozborca... i on se veselio sarmi kao i ja... i, iako sam mislio da mi je to zadnja porcija u ledu, otkrio sam ... a ne, ima još jedna – super, za ovo vrijeme recesije..taman... Uz zvijezde pjevaju pjevao sam i ja uživajući u klopi... i, posljednjim snagama, uspeo se na kat... prevalio u krevet i, ubrzo..... nestao u carstvu snova.....tek jedno buđenje po noći, vrečica dvije kroasana s čokoladom, lagani okret na drugu stranu... Buđenje i lagano protezanje u krevetu kao da je ličilo ovom malome koji je jutro započeo istraživačkim pohodom... Nakon kavice, uz još neke radove oko kuće, lagano, jer brže nisam niti mogao, pospremio sam sve te samohodne, samonoseće i ine alatke,,, i , lagano krenuo u vrevu gradskog života.... i ovaj pritisak koji kao da me nekako tlači samo pojačava spoznaju kako je lijepo vikendom malo udahnuti zraka, malo se i fizički umoriti, jer nabija me nekom posebnom energijom... Povratak u stvarnost, u svakodnevicu....ma kakva bila, manjkava, nepotpuna....moja je i nosim se s njom..... dan po dan.....do boljih i potpunijih dana....

- 08:55 - Komentari (42) - Isprintaj - #

srijeda, 22.04.2009.

Slavonija - prvi dio :)

Naravno da ništa kod nas nije kako se planira. Jučer me guzda obavijestio o izmjenama koje su podrazumijevale jednodnevno Slavonsko putovanje zbog izmijenjenih okolnosti u Centru. Naime, sutra (četvrtak) u 10 sati moram se pojaviti u njegovim odajama zbog nekih pregovora novog ugovora sa jednom, meni „omiljenom“ strankom. Njegov prijedlog da prespavamo u Brodu i ujutro krenemo natrag činio mi se plemenitom ali i suludom gestom. Ne volim „trčati“ i utrkivati se s vremenom. Iz istih razloga već godinama ne nosim sat – jer, vrijeme, u jednom djelu mog života, kao da je stalo – ne žurim nikuda, niko me ne čeka – a ono što u neko određeno vrijeme trebam obaviti je toliko rijetko da i mobitel posluži svrsi. Ne znam da li me više iznenadio taj njegov prijedlog ili njegov naputak – poslije se vraćate u Osijek nastaviti započeto. Sada sam ja malo zastao, brzo računao – e ne može! – petak je dan kada su poznate pojačane gužve na prometnicama, a ja, nepotrebno, ne želim biti sudionik istih. Konačno, još moram i na viksu... brzo sam zbrojao dva i dva i, kako me rezultat od pet zadovoljio, predložio sam mu da oba obilaska prebacimo za slijedeći tjedan. Ne, ne bi ponovio njegove riječi, ali dogovor je pao – samo Slavonski Brod a Osijek drugi tjedan. Ne moram vam reći da su Osjećani odahnuli (ali, pssst... oni niti nemaju razloga za brigu ) a Brođani....ono poznato „a što baš mi?“ I tako, sinoć sam, ne bi vjerovali, legao prije 11 sati i zaspao ko mala beba u maminom naručju, tako da nije bilo većih problema sa dizanjem u 4,30 kada je mob zazvonio. Nakon prvog dijela razbuđivanja i lagane jutarnje gimnastike ( koju čak i redovito činim u posljednje vrijeme) poslao sam laganu poruku mami....“dobro jutro, kako ste spavali?“. Kako se nismo odlučno dogovorili za vrijeme polaska već – između 6 i 7 – nisam znao na koju će se stranu ona okrenuti. Ubrzo je stigao odgovor „dovuci tu g.... kava je skuhana!“ bilo je nešto prije pet sati. Brzo sam završio s „make upom“ i krenuo.. ljudi, kako je lijepo voziti Metropolom u to doba – nigdje žive duše. Za čas sam stigao do mame, brzinski šljuknuo malo kave i krenuli u neizvjesno putovanje. Kiša, oblačno vrijeme dovodili su me u stanje sna – no, pored mame nikad nije dosadno! Pjesma, šala, smijeh, malo „trač rubrike“, ali i jedno „zabrinuto“ pitanje „Smotani, jesi ti umoran?“ Malo sam je začuđeno pogledao, i upitao zašto to misli.... „Pa ne voziš preko 140 malo me brineš..:“ Nasmijao sam se... zna mama kako sam se ja vozio po autoputu, koliko je meni trebalo do Osijeka, Dubrovnika.... ali, lani sam obećao dragoj osobi koja se zabrinula zbog te brzine da ću smanjiti gas..... i, evo, obećanje držim i danas ... a moram priznati da je i mama bila zahvalna za tu spoznaju jer je uvijek imala monolog zbog moje brzine. Po putu smo razradili i taktiku „kako zbuniti ekipu“ – vježbali smo namrgođene i ljute face...i uvijek završili smijehom. Ni kiša, loše vrijeme, posao koji nas čeka, nisu nas mogli poljuljati u našoj namjeri da ostanemo „dobrovoljčeki“... Kada smo se oko osam pojavili u firmi izbezumljena faca portira i pitanje (ili kostatacija ?) „vi ste već tu..:“ odala nam je da naši Brođani još, vjerojatno, doma ispijaju kavu....Došavši u kancelarije, onaj desetkovani broj zaposlenika (od kojih niti jedan nije iz naše Službe) zabavljao nas je nudeći kavu, sok, grickalice, isprazne ćakule, kako bi nam „zamazali“ oči. Iskreno, bio sam malo ljut – pa znali su da dolazimo!. No, mama me podsjetila na dogovor „ništa mi neće ovi dan pokvarit“ i prepustio sam se događajima oko sebe. U tom prepuštanju primijetio sam za stolom složene fascikle „Smotani – pregled...“, pa drugi „ Smotani – analiza...“ i shvatio da su to traženi materijali. Lagano sam uzeo prvi fascikl, drugi,... i prepustio se poslu zbog kojeg sam došao ne primijetivši dolazak pojedinaca, koji, kao da su se ušuljali u odaje da me ne smetaju... I, konačno ekipirani, nastavili smo užurbano sređivati stvari. Nešto što me je jako smetalo, a što i je jedna od „packi“ guzde, je odnos prema strankama. Znam ja da svi znamo imati loš dan.. i kada se poklope takvi dani i stranci i nama može se svašta očekivati, ali, ne mogu shvatiti da neko uvijek ima loš dan, da sa strankom komunicira „preko one stvari“, da moli Boga da prestane zvoniti telefon i nakon toga se još drzne reći „al su naporni..:“... e to, to nikada neću shvatiti a još manje prihvatiti. Sada su mi jasniji mnogobrojni vapaji stranaka koji razgovor započinju „molim vas, barem me saslušajte...“ a nakon kojih ja uvijek imam monolog upućen mojim kolegama. Zato i ne čudi prihvaćanje (od Uprave) rubrike „odnos sa strankama..“ i aktiviranje nekih resursa za poboljšavanje istog. Obavljanje posla je uglavnom teklo zadovoljavajuće, jer, čini mi se, ipak sam djelovao „oštro“ pri samoj pripremi. Čak sam ih, ne htijuć, pohvalio..i, dobio sam brzi bekend „pa vidiš Smotani da se mi maksimalno trudimo...ali, nejde...pa nejde..:“ prešutio sam komentar ali sam se slatko nasmijao. Naravno da smo počašćeni najboljim kulenom na svijetu... i tako, uz rad, malo maznem kulena, malo šunke, malo sira... a čim nešto počnem prigovarati, moja omiljena Slavonka mi gurne tanjur i doda „ daj, zagrizi malo da ti čir ne radi na prazno..:“ ne, neću ni pomisliti kako moj čir ove količine ljutike ne bi smio niti pomirisati, a kamoli prožvakati....ali, kad je tako fino... Bilo je i povremenih, kratkih, opuštanja, ali, sve u svemu lijepo smo napredovali. Iako je guzda planirao da obiđemo nekoliko važnih stranaka, nisam vidio vremenskog prostora za to – pa nemam feferon....... No, inzistirao je na jednoj zbog nekoliko „jakih“ pritužbi na kolege. Te sam pritužbe, koliko sam mogao, amortizirao i rješavao, no, stranka je otišla korak više.... Nazvao sam ih... gospođa je bila oduševljena mojim pozivom a još i više kada je doznala da smo u blizini. Pokušao sam odgoditi susret zbog zauzetosti i neizvjesnosti oko vremena polaska kući. No, ono što mi uvijek izmami dodatno poštovanje prema privatnicima njihovo je radno vrijeme.. „ma nema problema, kad krenete kući svratite do nas, bit će nam drago...“ Moram priznati da mi je užasno neugodno kad ta gospođa nazove i požali se na kolege. Njena profesionalnost, pristojnost ali i strpljenje oduvijek su me posramili u ime kolega, no uvijek sam nastojao stvari popeglati na obostrano zadovoljstvo.. a sada, sada ću konačno toj ženi pogledati u oči... mislim da sam se taj tren zacrvenio jer sam pomislio... kad mi krene sav prljavi veš vaditi van.... no, obećao sam...navratit ćemo .. na kratko.... Nakon , po meni, uspješno obavljenog posla, popili smo brzinski, oproštajnu kavicu kada sam i saznao da moj, naručeni kulen, nije spreman za isporuku... e pa teta Kata...joj, joj...no dobro..stići će uskoro... Krenuli smo na dogovoreni čvenk stranci. Kada smo se pojavili dočekala nas je gospođa koju sam upoznao preko telefona, sa suprugom i svim zaposlenicima (njih desetak na toj lokaciji). Ne mogu vam opisati taj osjećaj i misli koji su me obuzeli u tom trenutku. Pogledao sam mamu i shvatio da dijelimo iste misli..... toliko poštovanje prema svojim zaposlenicima može imati samo „pravi“ gazda koji i te kako cijeni njihov rad. Osmjeh i stisak ruke tih ljudi prilikom upoznavanja odavao je njihovo zadovoljstvo ... a bilo je oko 18,15 – svi zaposlenici nasmijani.... i to iskreno. Gospođa je pripremila i malo narezaka za „lakši“ razgovor. U opuštenom razgovoru pokušali smo popeglati neke nespretnosti naših kolega, malo vidjeti njihove planove i potrebe za skorije vrijeme..u razgovoru su, jednako važno i uvaženo, sudjelovali i zaposlenici, koje je, sama gospođa uključivala u razgovor. Ukazali su nam na probleme koje nespretnost i nerazumijevanje naših kolega izaziva kod njih.. posramio sam se.. iako sam odavno shvatio posljedice njihovih paušalnih odluka, ali, pa zar se ja moram crveniti zbog njih? Brzo smo, na prijedlog gospođe, sklopili načelni dogovor – čim se pojave problemi javit će direktno meni......Na kraju, nisam mogao odoliti a ne pitati da li su joj zaposlenici rođaci. Pogledala me sa malim iznenađenjem i odgovorila „ne, zašto?“ ma, ne mogu vjerovati da danas mogu postojati ovako dobri odnosi sa poslodavcem ... sa smiješkom mi je odgovorila „zadovoljan zaposlenik i moje je zadovoljstvo...ali i kapital!“ U pravu je, ali, na žalost, malo odgovornih danas tako razmišlja.. Zadovoljno smo napustili stranku i nadam se da smo barem malo i mi djelovali kao tim, kao donekle skladna obitelj.... Na putu kući imali smo o čemu pričati. Mama mi je puna dojmova te stranke čitala bukvicu kako moram pozbrojiti „Brođane“ – čak se u jednom trenutku tako razljutila da je počela vikati na mene... prasnuo sam u smijeh... no, svakako, zasukat ću rukave i poraditi na preodgoju. Eto, nije bilo tako strašno, iako, sad predstoji drugi dio ...analiza uviđaja.... Osijek...on je ostao za drugi tjedan, ili..... I da, na žalost, neću vas počastiti niti jednom slikom, jer, Smotani je ponio aparat..ali..baterija je ostala doma na punjenju.....no, zato ću malo, na ovaj način, provesti vas, dragom mi Slavonijom....., dragim mi Brodom....

- 23:12 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 21.04.2009.

Spremam kufere....

Ponedjeljak – opet sve ispočetka.. Vrijeme, kao i u većini Lijepe naše – oblačno, kišno, sumorno i tmurno – raspoloženje i opće stanje – pospano. Tako bi mogao opisati početak dana, poglede na ekipu na poslu.. svi nekako umorni, pospani, jedva pokretljivi. Iako sam vikend proveo doma uz neke radove koji nisu iziskivali pretjerani napor, osjećam se gore nego kad imam neke fizičke aktivnosti. Još se malo organizam oporavlja i opušta od svega... No, da ne bi bio tako kljakasti pobrinuo se moj guzda. Veselog glasa, još prije prve kave, javio mi je «spremaj kufere...putuješ!». Kojim se glasom javio pomislio sam «Bahami, evo me...stižem!» ali, zna on da ja više volim švrljati po Lijepoj našoj, a naročito kad je ovako kišovito (pssst, dobro je, snijeg sam izbjegao). Ono što sam uspio prije dva mjeseca odgoditi došlo je na naplatu. Moji Slavonci su, ipak, nakon kratkog osvješćenja, zapali u nove dubine... ne, nisu one možda toliko duboke, ali, diša je pukao i želi stvari riješiti do kraja.... A izvršitelj je...zna se...Smotani. Pokušao sam malo opet izvrdati, malo vodu na svoj mlin natjerati, ali, nekako mislim da mi ovaj put ne gine žrtva... Opet moram izigravati kazneničku bojnu – a to, to ne volim. Čini mi se da sam još uvijek u milosti... dobio sam čak i pratnju iliti pomoć koju sam sam mogao odabrati među curama –ruke su mi otvorene. Sjećam se lani u jeku mojih osobnih problema i borbi... poslao me pod mus u Slavoniju, bez pomoći, a oteglo se, zakompliciralo i tamo, ali, bome je i meni tada sve krenulo nizbrdo... kad se jedan kotačić pomakne krene cijela kompozicija... Ne smijem se toga niti prisjetiti.... Za pomoć iliti supu(a)tnika znam koga bi, s kim ću sve najbolje i najefikasnije odraditi...ali... naravno da sam cure prvo pitao kakvi su im planovi od srijede...jer, kao imam ponudu koja se ne može odbiti. Otvorenih očiju čekale su ponudu... hm, ne znam što su one očekivale, ali kada sam spomenuo cilj sve su naglo splasnule. Dakle, doista je bljakasti dan. Nakon kratke rasprave i dogovora sa obitelji, «mama» je odlučila praviti mi društvo – e baš sam nju i priželjkivao... dakle, doista smo uigran tim – a kako i ne bi bili kad me ona učila poslu...dobro, ja sam to malo usavršio hihi . Iskreno, malo smo ljuti zbog ovog puta, jer, nekako mislili smo da su se malo probudili...ma jesu, ali, doista samo malo.... Ali, moji su Slavonci to objeručke prihvatili i već pripremaju kulen, sir, kobase, šunku, jer, oni od svega naprave feštu – pa i od posla... a dolazimo samo «mama» koja, kao ozbiljna gospođa, jako pazi na liniju i gricne ko vrapčić – osim kad joj živac proradi, a obzirom na ono što očekujemo...hehe, proradit će, proraditi! I ja - poznati izjelica koji počesto zaboravi jesti, ali koji bi se za kulen prodao... Jedina dilema je sada kojim putem krenuti.... da li prvo Brod, Osijek.... ali, dilema je i njima – jer, nema odlaska dok sve ne napravimo, nemamo namjere ostajat danima... u jednom bi danu „obradili“ svaki epicentar i satelite oko njega – da, bit će naporno no, što se mora...teško je.... zato ćemo se kolegica i ja razletiti...svako na svoju stranu, a kad se sastanemo u epicentru...bit će frke..... Naravno da smo sada i njima napravili kalvariju jer, moraju se organizirati, moraju pripremiti neke stvari – a ne samo kulen i šunku... no, kako sam odavno shvatio, moji Slavonci to toliko srčano flegmatično primaju da im se divim..:»a Smotani, vidiš da nejde bolje...ajde ti ako možeš» i uvijek završi, nakon i male ljutnje, sa šalom i njihovom vječitom konstatacijom...» pa bate... kako to ?....». Nekako, opet se bavim malo mišlju da «napravim problem» na moru..... pa kreću lijepa vremena, ako mi već godišnji ne da u ljeti, bar da put složim na more... i opet potvrdim onu «svako zlo za jedno dobro..:» A dok ja maštam o moru u ravnoj Slavoniji... draga mi je Carla poslala ovu predivnu sliku s koje kao da se čuje krik galeba... a tek ovo slijetanje... ah, more, more...duboko.. (malo su male jer ih Smotani ne zna i ne može??? povećati ) ups.... Carla nije u dobrim odnosima sa netom na poslu pa mi nije mogla poslati link većih sličica, ali se zato Nisa bacila na "packe" i lekcije i navođenje u ovom dijelu svemira....hm... uspjelo mi je...ali, opet ću zaboraviti .. hvala!!! i jedna prijašnja Carlina slika Hvala ti Carla na dašku mora, na kriku galeba..... i, inspiraciji za ovaj filmić, koji, poklanjam tebi

- 02:14 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 18.04.2009.

Zbunjola...

Nakon malog „oporavka“ četvrtak je prošao u, još uvijek, sabiranju dojmova. No, kako je tempo na poslu malo pojačao, malo je bilo vremena za razmišljanje o prethodnom danu. Tek pozivi dotične stalno su me vraćali na neke misli... no, posao ne smije trpiti i opasno sam zaglibio u njemu. Taman kad sam se spremao kući, nazvao me Mladen da s njim i Pomorcem idem u nabavku po još hrpu stvari potrebnih za jučerašnji tulum. Konačno je službeno, moj prijatelj Pomorac se zaručio i treba to malo i obilježiti. Već me podsjećaju na neki stari par koji nikad nema vremena... procedura slavlja jedva je ugurana u njihov Planer, jer, već danas su zgibali na more, par dana uživati sami sa sobom. Neka, opravdano je. Poslije posla sam se ravno uputio na veselicu, jer, obzirom na zaručničke obveze i njihovo putovanje, fešta se neće otegnuti do, uobičajenih, sitnih sati, pa je Pomorac osmislio nas sabrati u odlasku s posla. Po običaju stigao sam negdje pred kraj okupljanja.. pa nisam ja kriv kaj oni imaju fleksibilno radno vrijeme.. a petak, gužve..uf... Nakon prve zdravice, kojoj sam se čak i ja pridružio sa jednim gutljajem vina, nakon srcedrapajućeg monologa budućeg kuma, za vrijeme kojeg smo skoro zaspali, krenulo je opuštanje i zezancija. I dok smo malo ćakulali, malo gledali slike iz Bijeloga svijeta koje Pomorac tako ponosno pokazuje, jedva smo čuli mobitel frenda koji kao da nije htio prestati zvoniti...kao da je od izuzetne važnosti - trebala ga je majka..... svi smo se malo stišali kad smo ugledali njegovu ozbiljnu facu , a onda lavina smijeha... majci je rekao kako je kod Pomorca, ali da će joj sve objasniti poslije... Nakon razgovora, pogledao je Mladena i samo kratko rekao yesss... dakle, to je trebalo izdržati – njihov divljački smijeh kao da je trajao cijelu vječnost, a mi svi na iglama i nestrpljivi...pa i mi bi se malo smijali... No, kada mi je u grču smijeha rekao...hahahaha tebi baš i neće biti do smijeha, malo sam se zamislio –poznavajući Mladena s kojim sam nekada znao raditi nemoguće spačke, bio sam gotovo siguran da je nešto na moj račun, samo nikako nisam mogao smisliti što...konačno su počeli priču i to sa majčinim razgovorom koja ga je pitala „Mali, pa gdje ste vi? Razbit ću te! Kakva je to fešta, ma ko se ženi? Smotani ili Pomorac?“ Ma, da bar ja krenem od početka, a ne da i vama bude smotano ko i meni..... Prije nego sam se našao s njima za nabavku, (u četvrtak) išli su po Tihanu kako bi im pomogla odabrati meso.. i, naravno, kako smo svi tu negdje u kvartu... Tihana, Nasljednica, ja....... naletili su na Nasljednicu. Ono što je bilo komično, pozdravila ih je kao da se ništa ne događa, kao da je sve u najboljem redu – ma kad bolje razmislim – u njenoj glavi i je sve u redu - samo mi to, očito, ne znamo razumjeti. Kad ih je ugledala onako nasmijane upitala je kuda idu, što su veseli i još neka hm...pitanja.. Mladen joj je odgovorio jer su ovo dvoje šutili ko da im je maca popapala jezik.. idemo u nabavku za feštu. Pogled, upitnik...i glas...»kakvu feštu?» Ne, Mladen ništa ne može prešutiti, pa ni odgovor na ovo pitanje..»Pa frend nam se konačno ženi! Slavimo zaruke!!» Naravno, mislio je na prisutnog Pomorca ali ne znam kako, no,njoj je palo na pamet «Smotani se ženi?» sad, ne mogu opisati Mladenovu facu, ali kao da sam bio tamo – kako njemu mozak radi – da, da, njegovu! Uslijedilo je bezbroj pitanja s kim, ko je ona, pa kako, od kada sam s njom, pa nije li to iznenada... ne, ne bi o odgovorima jer niti ja ne vjerujem što je ovaj sve valjao... moj prvotni šok, možda mali bijes, pretvorio se u neki napadaj smijeha – jer, samo sam pred očima imao njezinu facu kad je ovaj valjao.... da mi je to bilo vidjeti. No, ni to nije sve...kada je upitala gdje slavimo, ovaj je ko iz topa izvalio da feštu imamo kod frenda koji živi s roditeljima u kući i da će on, kao moj budući kum, biti sa ženom domaćin... Malo je bila iznenađena da mi Mladen neće biti kum, ali je i to fakin riješio....kao, ma mi smo si i tako «kumovi» ... neka se krug dobrote i povezanosti širi. Dakle, kako taj na brzinu smisli odgovor... Nisu mi ništa govorili jer bili su sigurni da bi se naljutio ali i da možda ne bi niti došao – i tu su u pravu.... Njih dvojca su bili uvjereni da će se ona pojaviti dok je Tihana čvrsto vjerovala da neće... jer, sve ima granice pa i njena ludost... I, kao što ste vidli, pojavila se, a majka je bila zbunjena (jer njoj, naravno, da ne mora lagati, nisu ništa niti govorili) i uredno ju otpravila kod Mladena, jer kao tamo smo...I dok su se neki valjali od smijeha, zamišljali facu kad pozvoni na Mladenova vrata i «čuje» tišinu.... meni je, zapravo, bilo žao te žene... zar toliko ne shvaća, zar toliko.... ma ne,. Ne znam što bi rekao..... No, nakon malog smirenja, Mladenu je počeo zvoniti fon...da, bila je to ona... sada sam i ja polako bio nervozan...jer, sve je bliža... što će sad ovaj odvaliti? A on... mrtav hladan « a ježi ga, pa znaš ti njega.....kada je zaorio jel se ja ženim ili vi??? Pa fešta mora biti kod nas! « dakle, nijemo sam ga gledao... u nevjerici... kada je poklopio....»Smotani, ajmo se kladiti da će pokucati na tvoja vrata...jer, kaže, želi ti iskreno čestitati?!» gledao sam ga i nisam znao dal bi ga klepio ili ne....... ne znam, sa njim uvijek izgubim kompas ako nisam u elementu, a nakon ovoga..e stvarno nisam... Klopa, piće, zezancija, zdravica i opet ispočetka. Kad, meni je pozvonio mobitel.... pogledao sam – susjeda. Pogađate? Brižno mi je javila da je dama pitala dal zna gdje sam ja... a susjeda, mrtvo hladno, da..slave zaruke... Sad sam već bio i ljut ali i šokiran....doista ovo je za nepovjerovati – da, nekada davno bila je u krugu prijatelja i to, samo zbog Sanje..godinama već svi izbjegavamo njenu prisutnost i nastojimo izbjegavati ulice i mjesta kojima se ona kreće, no, ona kao da to ne shvaća..i koliko sam ljut na Mladena, toliko sam i šokiran njezinim ponašanjem.. Nakon svih tih peripetija polako sam se spremio doma.. dosta mi je šokova, a iskreno, bojao sam se da ne pozvoni na Pomorčeva vrata.... to bi ipak bilo previše za jedan dan. Društvo je još ostalo a ja sam se uputio u svoj mir, u svoje misli koje me cijeloga dana drže budnim i nasmiješenim.............. I dok subotu provodim u malom odmoru, obavljanju nekih poslića, u nekim svojim mislima.... budući su mladenci doputovali na odredište, u svoju oazu u kojoj će uživati par dana prije Pomorčevog zadnjeg penjanja na brod.... Prijatelju, ovo sam složio za sebe misleći na jednu dragu osobu. . . posudit ću ti da nikad ne zaboraviš kako se osjećaš danas.... Sretno vam dragi moji!!

- 19:33 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2009.

Čekao...i ... dočekao ;)

Dragi moji, prvo isprika za neodgovorene komentare u postu od 09.04.09. Znate i sami da sam počesto obilježen kao spam, pa tako, i ovaj put nešto što mi se još nije dogodilo – odgovore na tom postu ne mogu staviti jer sam prijavljen kao spam, ali, uredno mogu odgovarati na drugim danima, mogu komentirati kod vas.... no, kako je kod mene sve smotano, ne čudi ni ovo... odgovore na te komentare stavit ću na kraju današnjeg posta... Današnji podulje, i s zebnjom i nestrpljenjem, čekan dan prošao je i još uvijek sređujem dojmove. Obavili smo mali razgovor sa Miss Nasljednicom, i, mogu Vam reći da sam doista bio fasciniran. Od njenog izgleda (ne, neću ga komentirati jer, o ukusima se ne raspravlja – ali, usudio bih se reći da je nekada, po meni, imala bolji ukus...), preko njenih prosto proširenih rečenica kojima je fascinirala ne samo mene nego i sve nazočne, sve do nekih nikome razumljivih zahtjeva i naredbi... Iskreno, ja se nisam niti pokušavao uključiti u razmišljanje – pa zato je moj frend odvjetnik tu... ali, malo sam proučavao lica drugih. Ne, ne znam koja bi riječ pokazala dovoljno čuđenje... možda je čuđenje sličilo kao i svima nazočnima u ovoj dvorani kada je gospođa zapjevala? http://www.youtube.com/watch?v=9lp0IWv8QZY Ne znam, ali znam sigurno da izraz čuđenja nije bio popraćen oduševljenjem kao u ovom videu već je popraćen mnogobrojnim upitnicima a koji su se svodili na « Što ona u stvari želi?» I, kada su i mene izravno pitali da li ja išta razumijem... rekao sam da se niti ne trudim jer, ili sam toliko glup ( a očito nisam kad ni njima nije jasno) ili sam malo retardiran... ali, ako i jesam meni je čisto dobro i sa time živjeti i nosim se s time, a dodatno si stavljati neke zadatke poput razumijevanja nerazumnog – ne želim. Iako sam, naravno, bio malo pod sedativima iz čisto zdravstvenih razloga, ali i sigurnosti za nju, bio sam dosta živahan u pojedinim trenucima.... jer, iskreno, sjediti skoro tri sata, sudjelovati aktivno oko petnaestak minuta, a ostalo vrijeme slušati neke priče sa Planete «opali na glavu i preživjeli» nije baš neka fora. Bio sam i žedan, pušilo mi se...a ono, nema pauze.... Nervoza je polako činila svoje, ruke su se znojile, živac u nozi počeo je skakutati, a prste sam svaki čas «lomio» i pucketao kostima... No, jedno sam uspio... postavio zahtjev objedinjavanja svih predmeta i, naravno, dao protutužbu za uznemiravanje i tlaku... koju sam, nakon što je punicu izvrijeđala, definitivno odlučio podići... Pa ipak sam ja Zagorski sin.... Naravno, i na razmatranju je zamolba da se slijedeće rasprave odvijaju bez moje nazočnosti..pa zašto (ne)plaćam (prijatelja) odvjetnika? Iskreno, ne želim više nervoze ovakvog tipa, neka mlada dama uživa u nasljeđu a o drugom dijelu pogodbe ponovit ću ono što sam joj i danas rekao pred svima «što se babi htilo, to joj se i snilo» .. dakle, ako nisam do sada bio siguran, sada jesam, doista postoji mogućnost od buhe napraviti slona, od laži istinu... jedino, ipak postoje neki papiri, koje sam, igrom slučaja sačuvao, a još većom lutrijom na njih i naišao, koji su, u presudnom trenutku mladu damu toliko pokopali da je to bio trijumfalni trenutak nakon kojeg više ništa nije bilo kao prije... ne, ne volim likovati na tuđoj nesreći, no za ovu joj ja nisam kriv... ( hm, da li je to uopće nesreća? Naslijediti stan 70-tak kvadrata ničim izazvan?) Kako su se neke stvari već danas naslutile, razotkrile, mislim da će me nakon današnje glavobolje ista malo zaobilaziti a potražiti utočište u nekoj drugoj, usijanoj, glavi. Nakon rasprave, ili, bolje rečeno njenog monologa, krenuli smo prema autu. Frend je započeo razgovor o fešti za prijatelja Pomorca ( koji je malo na odmoru ) a koju pripremamo za ovaj vikend, kad, odjednom, prodoran glas nas je skamenio «Smotani, stani... neće na tome završiti! Ako si njih uspio zavarati .........» dakle, koji rječnik... ne, ja to još uvijek ne mogu prožvakati... Ljudi, koji su prolazili, sa iznenađenjem su pratili tu galamu, moju zbunjenu facu i prijatelja koji ju moli da sve što ima za reći zapiše i ostavi za slijedeći put.... Neki su me prolaznici osuđujući gledali kada je dama prokomentirala kako ne poštujem očevu želju! Dakle, ne znam, u tom trenutku sam bio spreman prvo odvaliti joj jednu iz volea ( i to me malo uplašilo), svima ispričati sve jer nisam mogao podnijeti te osude, taj prezir u očima...a onda, odjednom, kao da me nešto dotaklo, kao da mi je neki glas rekao...» Ma, stari, ajde ti svojim putem... ti ljudi te i tako više neće vidjeti..čemu se uzrujavati, i tako niko ne bi shvatio....» Jedva sam čekao da stignemo do auta..a bio je daleko.. njen glas nas je pratio cijelo vrijeme, štošta je rekla, pola nisam čuo od tutnjanja u ušima.. Frend je dao gas... i nestali smo... ulovio sam se da sam nekoliko puta pogledao iza da li nas prati...i onda, histeričan smijeh... pojavila mi se slika kako u kričavo žutim štiklama trčkara za nama i kvoca.... s tom slikom i smijehom stigli smo do firme. Nismo imali vremena za kavu jer su mene već nekoliko puta moji zvali... neka hića.... Kako bi rezimirao sve? – nemam pojma, ali jedno znam, puno sam mirniji i kao da mi se čini da su i odgovorni shvatili ovaj besmisao... no, što vrijedi kada ja i dalje nosim to u sebi, kada i dalje nemam svoj mir... jer, telefon ne prestaje zvoniti.... ne, ne javljam se, ali, svaki pogled na taj broj uznemiri, znam da ocu ne mogu, ali niti ne želim oprostiti – no, njemu više ne mogu «vratiti», ali, njoj...e njoj ću barem priuštiti da prije nego primi telefon u ruke uvijek, baš uvijek pomisli na mene.... barem to. Eto, moj strah bio je donekle opravdan, ali savjeti stručnjaka, koje sam za promjenu ovaj puta poslušao, urodili su plodom... glavobolja će proći, i ovo će proći, a mlada će dama i dalje ostati to što i je..ma imala ona ne znam koje bogatstvo.... pamet, razboritost, kultura i odgoj – to, to se ne može kupiti a ona to nije kadra niti shvatiti a kamoli što pametno iz toga izvući. Zato, mirnije i s puno optimizma čekam okončanje ove trakavice – možda jednom i napišem post o tome (sada, naravno, ne smijem – barem ne do pravomoćnosti neke presude) jer, to treba doživjeti da bi se vjerovalo...no, kako sam ja magnet za tako neke neobične stvari mislim da je vrijeme da i na ovo počnem gledati sa humorom.... «ki pameti nema taj se svita nauživa..» Odgovori na post 09.04.2009. Ovo je samo za mene a je...strka, zbrka...ali gušti su gušti;) Hvala ti;) Igra u pijesku hvala;)) Santal 777 hvala draga, i tebi i tvojima sretan Uskrs Lizamona hvala Fra gavun Hvala;)) Teuta je draga, tako sam se i osjećao..a iskreno, ma to i želim;) Hvala ti još jednom...i, za prvu informaciju..uf...preživio sam ove «jedačke» udare;)))) ne, nisam pretjerao... ili jesam? Hihihi Pozdravček i pusa;) Vidrin smijeh hvala;) doista sam se prštavo, pun energije osjećao..i je, muka je prošla...barem jedna.... Hvala ti na lijepim željama;) I, naravno, i tebi i najmilijima...svako dobro želim! Lijep ti pozdrav Promatram razmišljam je draga...konačnoooo;))) Hvala...i tebi lijep pozdrav;) Pockelugia hvala, zec;) Suncokretica ma draga, znam...gužva...hvala na pozdravu... I tebi lijep pozdrav ;) o. i o. Draga... jesam...baš, baš sam uživao...... i tebi lijep pozdrav, pusa;) vitae hvala draga Vitae...i jesam... proveo sam ga, većinom, u radosti i veselju,,,,, i, uživao;) lijep ti pozdrav mija hvala osmijeh i lijep pozdrav i tebi;) morska zvijezda hvala ti draga Zvijezdo....iskreno, to i ja , svima, od srca želim...hvala ti lijep ti pozdrav tajna 2 hvala ti.... i, lijep ti pozdrav;) euro smijeh hvala supachura hvala, i tebi i tvojim najmilijima sretan Uskrs želim;) lijep ti pozdrav Mi@@@ pozdrav i tebi.... Missillussion hihi, je, slatko je draga..i, nekako uživam u tome ...a kavalirština...heh... pa red je;) Hvala ti;))) Lijep ti pozdrav, i , još jednom, svako dobro;)) Gospa moja hvala ti.... Lijep ti pozdrav;) Kaliopa hvala, i tebi sretan Uskrs Luki 2 i jesam, uživao sam;))) I sve, sve ću «zaostatke» nadoknaditi;))))) nadam se da je i tebi bilo dobro...da, znam, vidjet ću;))) Drago mi je za Goldie...pa, i njoj treba priuštiti ... neka zna kad je bal;))) ke raskoši....;) Pozdrav i pusa...tebi i Goldie;) Viam inveniam hvala Lijep ti pozdrav;) Zarina hvala ti..... Lijep ti pozdrav... i pusa;) Živjeti svoj život hvala ti draga moja.. i tebi, Rokeru, ljubimcu.... i svima dragima svako dobro Lijep ti pozdrav;) Andrejevna Hvala ti;) Suncokretica hvala ti...i tebi i tvojim najmilijima, iskreno i od srca..svako dobro želim!:) Odmor za umorna srca hvala ti draga..... Lijep ti pozdrav;) Igra u pijesku hvala... . Lijep ti pozdrav;)) Tek tren ili dva hvala ti draga...i tebi, i svima srcu dragima želim svako dobro;) Aquaria hvala draga Aquaria.... . Lijep ti pozdrav;) Evandjeleumolitvama hvala ti! Lijep ti pozdrav;)) Nina1989 Hvala...draga Nina;) Lijep ti pozdrav;))) Mirta ;) lijepo.... drago mi je da ti se sviđa...jer, i meni je nešto......posebno;) Hvala ti....i lijep ti pozdrav;) Jabuka je svemu kriva hvala... Lijep ti pozdrav;) Nisa vas gleda draga...za lijepe i iskrene želje nikad...nikad nije kasno! A bomba...hm..pa nisam li rekao kad uhvatim vremena? Pa jel ti znaš što sam ja sve radio? A? Pa nisam imao vremena;)))))))))))))) Pusaam puno;) Carla hvala draga Carla.... a pletenica...hehe... preživjela...ali, ne znam jel ti dovoljno slatka?;))) Lijep ti pozdrav;) Bajkoviti snovi hvala ti draga...jesu, bili su predivni, opušteni i, nadasve sretni;) i da.....bilo bi lijepo da potraju... Nadam se da su i tebi donijeli mira, radosti i opuštanja;)) Lijep ti pozdrav;) Mirjam hvala ti draga prijateljice, hvala ti draga Mirjam...... BTB!!! Topli ti pozdrav šaljem......

- 19:53 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2009.

Produženi vikend :)

Ukratko, buran produženi vikend sa kumicom... U petak smo, ipak, radili kraće, tako da smo na viksu stigli dosta rano. Raspakirali smo se i odmah stavili kuhati šunkicu – ne do kraja jer ćemo je u subotu peći u kruhu. Dok se ona kuhala, mi smo obišli ranč, provjerili sve cvjetiće, sve „krtičave“ rupe (kako ih je moja kumica nazvala)... Od šetnje i aktivnosti smo malo i ogladnili – ja doduše još ništa nisam jeo a mali Robinzon je opet ogladnio... nismo puno kemijali – panirani oslići i krumpir salata bili su nam slasna klopa. Nakon večere još smo malo pričali u krevetu i malena je zaspala, a ja sam se spustio pripremiti još neke stvarčice. U subotu sam, dok nisam imao malo „smetalo“ pored sebe, složio pletenice i stavio ih peć. Taman dok sam sjeo zapaliti i popiti kavicu začuo se glas malog Zombija „ Kume, kad će pizza?“ Brzo smo se dogovorili da će nešto drugo gablati, a pizzu ćemo kasnije, kad smotamo šunku u tijesto i stavimo peći. Kad smo, konačno, završili brašnaste radove, krenuli smo u zanimaciju s jajima. Iako, mio mirisi pletenice, šunkice, pa i pizze omamili su me i bi mi već dosta kuhinje... no, nove aktivnosti su bile na pomolu. Neka smo jaja pofarbali u luku, neka u raznim bojama, neke smo boje miješali, a neka jaja je kumica vješto svojim prstićima oslikavala. Umočila je šape u boje i osmišljavala neke kreacije. Nasmijao sam se do suza, koja su to objašnjenja „slika“ bila – neponovljivo! Pofarbali smo 60 jaja što je, po mojoj procjeni, trebalo biti dovoljno sa svu njenu rodbinu, prijatelje i znance, i naravno, možda i koje pojedemo. Uz zabavu s jajima igrali smo badminton, malo nogomet, a malo se kumica ljuljala na ljuljački, i večer smo dočekali vidno umorni. Uz lijepo vrijeme koje nas je pratilo i u kojem smo uživali, dobili smo i malu bojicu u licu. Pospremili smo kuhinju, svečano uredili stol sa cvijećem koje smo nabrali na ranču, košaricom s jajima i malenim zekom i pilićima.... Nakon tuširanja sjeli smo gledati Zvijezde pjevaju, uz koje smo se mi i napjevali i naplesali... a prekinuli su nas kumovi koji su (konačno) stigli. Malena je, puna priče zaspala kumi u naručju pa ju je premjestila u krevet. No, usred noći, čuo sam kako neko tabana po štengama i uskoro se kumica pojavila na vratima sa svojom bebom i medekom i onako pospana prozborila „Zašto me nisi poveo sa sobom?“ i, ne čekavši odgovor, uskočila u krevet, na „svoju“ polovicu, između nas smjestila svoje mališane i rekla „laku noć kume, pokri ih.....“ Naravno da su kumovi ujutro prvo doživjeli šok jer nema djeteta...a i oni imaju tvrd san.... Došavši u selo na misu malena je bila toliko uzbuđena da sam se morao nasmijati. Prvi je puta na „seoskoj“ misi i bila je sva važna sa košaricom u rukama. Prišao nam je Kapelan i, iznenađen što i mene ( konačno) vidi, uz čestitke, obratio se „mladoj dami“.. Dakle, od njene sramežljivosti ja sam ostao zatečen, ali, ubrzo se oslobodila toliko da je rekla Kapelanu „Znate, ja sam kuma natjerala da dođe, on nije htio..ali, ja znam da se na Uskrs treba na misu......“ dakle, koliko ta mala može pričati.. Uz zahvalnost što je tako dobro djelovala na mene dobila je i malog čokoladnog zeku, kojeg, svi klinci dobe na misi. Kako je bila ponosna! A pogled Kapelana i kumova bio je pun ljubavi, ali, mislim i iznenađenja što sam (ipak) bio na misi, na koju, iskreno, već nekoliko godina nisam išao... Otišao sam ja u crkvu...sam sa svojim mislima, ali ... misa... posljednja Uskrsna je bila kada smo svi bili zajedno.... davno – doista davno......Ove sam godine, posvetio ne samo misli, nego i molitve jednoj dragoj osobi, ali i sebi.... za snagu i volju da izdržim u svom cilju – ne znam jesam li na tome putu...ali, još nisam odustao, a i to je napredak. Nakon mise popričali smo još malo sa mještanima, isčestitali si Uskrs, i lagano, sa košaricom, krenuli kući na doručak. Koje ludilo od iščekivanja... a koje tek hvaljenje kako je ona pomogla mi da umotam šunku u tijesto...dakle, sve u svemu sve je ispalo izvrsno ... i sam sam bio iznenađen kako je kruh fin, a tek pletenica - mmmm....... mali termit je pojeo četiri jaja... samo smo se bojali da je poslije buša ne boli od toliko luka, rotkvice, a bome i šunke.....ali, zdravo je to dijete. Kolača nije nedostajalo.. Kuma je donijela nekoliko vrsta kolača, ali kao da su hlapili na predivnom suncu koje je žarilo cijeli dan. Poslije podne smo zapalili vatricu i pripremili Janka za peku. Dakle, koliko god sam mislio da ipak neću uspjeti sve ugurati – smotao sam nekako.. dok se Janko migoljio pod pekom mi smo se loptali i uživali u predivnom danu. Kratke hlače, majice kratkih rukava – doista je bilo toplo i ugodno. Povremeno smo odmor potražili pod suncobranom na ležaljci, a povremeno igrajući se lovice. Kumica je već padala s nogu, ali.. nema odmora. Sve nas je iscijedila do besvijesti uživajući što smo, konačno, na okupu . Nakon kasnog ručka ili rane večere, bacili smo partiju Čovječe ne ljuti se... i naravno, naljutili kumicu... ajme, ta ne zna gubiti... a ja, ja uživam pojesti ju, uživam kad se ljuti, kad se „svađa“, kad mi prigovara „zašto nisi mamu pojeo?“ No, pomirili smo se brzo, i krenula je na spavanac – naravno, ona će s kumom... Mi, odrasli, još smo malo proćakulali i krenuli u krpe. Nakon cjelodnevnog muvinga ulazak u krevet izgledao mi je kao ulazak u bestežinsko stanje... .koji raj za tijelo... ali, ne za dugo – s jedne strane me klepila beba (ili ja nju ?), a malo kasnije je medo poletio zrakom i pogodio me ravno u tintaru - kumica ga je izbacila iz svog zagrljaja.... zanimljiva noć.... Ujutro smo, nakon kavice, polako počeli spremati stvari.. a to, to je potrajalo... dok smo posložili „ostatke“ klope izgledalo je da nećemo skoro krenuti – no, ipak, oko pola dva smo krenuli. Zajedno smo otišli Sanjinim roditeljima – ipak je to i njihovo kumče na neki način . Naravno da nas je ručak čekao, naravno da je punica opet prigovarala “kako izgledam“, koliko sam oslabio, naravno da sam je i opet uvjeravao da je sve OK, da se baš dobro osjećam...ali, badave ... Oduševila se pisanicama male umjetnice i naravno, rasplakala... tako da smo, zadržali se malo dulje od planiranog .. I, naravno, spomenula mi je da ju je "Nasljednica" zvala i pitala što je sa mnom, jer danima me zove – ne javljam se, šalje poruke – ne odgovaram, a „tužila“ me kako joj ni čestitku za Uskrs nisam uzvratio... ma, dođe mi da ju nazovem i da kažem da ženu pustim na miru, ali, dobio sam zabranu od punice – jer, očito je, to baš i želi.... No, kako bilo da bilo, ja sam baterije napunio..... malo se oporavio od prošlog šoka i sada, nadam se spreman ulazim u ovaj tjedan – tjedan u kojem ću, nadam se, zauvijek raščistiti sa još nekim stvarima koje želim zaboraviti, bez sjećanja i gorkog okusa želim, mirne i čiste savjesti, krenuti dalje.... Sve u svemu, lijep produženi vikend, ispunjen smijehom ali i sjećanjima... koja, kao da postaju miran dio moje svakodnevice...... Nadam se dragi moji da ste i Vi proveli lijep vikend sa svojim najmilijima i da ste, kao i ja, uživali u lijepom vremenu sa svojim najmilijima... I naravno, malo mojih foto zapisa ovih dana....

- 03:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.04.2009.

Počinje euforija...:)

Konačno sam uhvatio malo sna „u komadu“ – a trajao je, ne bi vjerovali, oko 4 sata! I, puno sam vedriji i mirniji, što je i normalno nakon svega. Jutarnje gibanje započelo je malom gimnastikom po placu... Trebalo je obaviti, nadam se, posljednju veću nabavku za predstojeće dane. Jutro je bilo predivno i već se sa svitanjem najavljivao lijep i topao dan. Prvo sam se nakrcao voća za moju kumicu – ja baš nisam neki izjelica, ali, malena je, pa da na, ne zmanjka – jabuke, banane i naranče će, nadam se, upotpuniti međuobroke moje male izjelice. Otišao sam kod „tete Mare“ po povrtlarske potrebe – mladi luk, rotkvica, malo mrkvice, malo paradajzića i neizostavna darovana ru(i)kola. Teta Mara je zapamtila kako njen „momak“ obožava tu travu i, kad ju i ne kupim, obavezno ju nosim kući.. badava uvjeravanja da ne treba, da neću stić pojesti.... Došao sam do jaja.... nakon jučerašnje „ispovjedi“ moje kumice kome će sve dati pisanicu malo sam se pogubio u brojanju... 10,20,30 ... nemam pojma koliko je zbroj njezinih potreba, a iskreno, i ja bi koje jaje pojeo ako mi pored malog termita što i ostane. Zaključio sam da bi, uz već 30 kupljenih, još toliko bilo dovoljno...jer, mora i meni ostati koje jaje...treba mi za „slatki kolač“ kako ga kumica zove, i, još nisam odlučio na koji ću način zamijesiti tijesto za i kruh... sve u svemu, moralo bi biti dovoljno. Iskreno, jučer kad je nabrajala svoje prijateljice, rodbinu i znance , pa se sjetila i na tetu „mamu“ , tetu „Dalmatinku“, „plavušu“ i inih teta iz mog ureda, pomislio sam... bate, pa kokošinjac ću morati prikvačiti za škodilaka – da ne zmanjka jaja! Curama sam, nakon dugo vremena, donio po jednu ružu.... za sve ove protekle dane koje su me trpile, i zato što su doista moje ruže... doduše neke pupoljci, a neke..... šalim se, naravno Na poslu, konačno, zadovoljstvo, mir i sklad, bez nekih razmišljanja o lošem. Danas, uz pojačani ritam poslova, bilo je razmjena misli o klopi za ove dane... pali su neki novi recepti za neke slastice....oduševila me, barem prema sastavu... čokoladna bomba – dakle, čim uhvatim malo vremena to moram isprobati mmm. Nakon posla odlazak u mesnicu po Jankića... i opet, moj mesar po svojem... ja velim oko dvije kile, a on, opet, pola Janka ( 3,40 Kg sa pola glave)... i, uvjerava me kako je lijep, mladi, ko putar i nema šanse da išta ostane. Ma, nije da sumnjam, ipak je to „moja“ mesnica u kojoj već i previše godina kupujem da bi mi podvalili, ali... moja peka ima ograničenja – ipak ima neke dimenzije! No, kao i uvijek, smotat ću ja Jankeca i bit će to dobro - ne zvao se ja Smotani! I, naravno, nisam zaboravio tijesto za pizzu... po nalogu kumice u subotu jedemo pizzu, a kako i previše bude „igranja“ sa jajima samo mi još i valjanje tijesta fali... jer, kad kumica valja, ajmeee to traje i traje. Provjerio sam na spisku jesam li sve iskrižao..i, zagledao se na jedan redak..“.ne zaboravi natočiti benzin!“ Ups, zaboravio sam.. ali, kako mi pumpa nije usput nadam se da će do sutra škodilak, što na zrak, što na benzin , izdržati.... A sutra, sutra me očekuje malo ludilo.. kumica stiže na posao oko dva jer, naravno, mora doći kumu napraviti malo nereda, igrati se sa lopticama, vidjeti tete jer ih dugo nije vidjela (mislim ima oko mjesec dana..) i naravno, kao i uvijek, užicati koji blokić, olovku...i, naravno, najesti se slatkiša (jer, kao inače ih ne jede hehe). Cure su već spremne za zabavu sa malom a ja u strahu kako će to izgledati – ma, više me ne mogu iznenaditi... mislim da sam već sve vidio. Eto, završne su pripreme gotove. Većina stvari je u škodilaku, a sutra samo klopa...i, ravno poslije posla moja kumica i ja idemo u život. Kumovi stižu u subotu – uprkos konstataciji kumice „ma nemojte se vi mučiti i dolaziti...“ i, osjeća se već u meni polako opuštanje...... Vama dragi moji, od srca i iskreno, želim Sretan Uskrs u krugu Vaših najmilijih! Odmorite se malo, posvetite obiteljima i uživajte u prirodi! Svima nam to treba, pa iskoristimo ove dane i unesimo malo mira u svoje živote..........

- 20:57 - Komentari (60) - Isprintaj - #

srijeda, 08.04.2009.

Večeras je naša fešta! :)

Dan je započeo pospano. Uslijed svega san mi nikako nije htio na oči i samo jedan trenutak opuštanja doveo me do zračne uzbune.... već dugo nisam „čuo“ sirene, već dugo se nisam „bacao u rov“ i padao s kreveta... Podigavši se shvatio sam da je bolje niti ne leć... napravio sam kavu i malo poigrao sa nekim računima koje treba platiti. Trebalo je ubiti još koji sat do polaska na posao. Crijeva su lagano davala znak da nemaju što prerađivati a ja, ja nikako prisiliti se i poslužiti ih barem nekom sitnicom. Nervoza je bila jača... Pojavio sam se na poslu ranije nego je u posljednje vrijeme uobičajeno za mene – pogledi cura govorili su više od riječi... stigao je Zombi... Prije osam je tajnica najavila čvenk oko 11 – potvrdit će točno vrijeme, ali, da se znam organizirati. Jedno suludo pitanje koje je postavila izazvalo je ironični smijeh...“ budeš povezao i nju?“ Hm... i sama se nasmijala na pitanje... ali, pristojno sam odgovorio „ne, ne bih...ne znam kako bi podnio možebitne nove optužbe tipa... ugrožavanje sudionika u prometu, udvaranja, maltretiranja brzom vožnjom......“ Konačno, neka je povezu moje cure, koje su, dobile čast i pozvane su na davanje izjave iz prve ruke. Kada je konačno dogovoren i potvrđen termin jedanaest sati, nervoza je bivala sve jača...kaugume su bile moj prijatelj, moja vreća za „istresavanje“ . Cure su maksimalno posvetile se zafrkanciji i skretanju misli...počev od nove frizure, preko hlača koje su od prošle godine se raširile, košulje koju kao da sam uzeo od starijeg brata ( a znam samo brata blizanca, mlađeg – Zokija ) – dakle, što su mi sve nadrobile.... a najkritičniji trenutak je bila konstatacija zašto nemam kravatu „zato da se ne obesim kad me proglase mobilizatorom“ naravno, svaka daljnja bila je suvišna. Krenuli smo u koloni. Sve mi je polako sličilo na horor. Dva optuženika i svaki u svom autu pod budnim okom jakih snaga. „Mama“ je išla sa mnom i valjala cijelo vrijeme viceve samo da mi „zategne lice“ makar i smijehom – jer prema njezinim riječima izgledao sam ko krapinski pračovjek. No, sva sreća pa ih moja „mama“ pozna osobno pa joj i te kako vjerujem. Stigavši u upravnu zgradu svi su nas gledali sa nekim čudnim pogledom. Zapravo i ne čudim se tome – jer rekao sam...ovo je prvi puta da se ovakvo što događa. Poneki su mi namignuli za ohrabrenje a ja... iskreno nemam pojma kako sam se osjećao... tupo ali iz sekunde u sekundu sve sigurnije... Ušli smo u „sudnicu“ gdje nas je već dočekalo sudačko vijeće. Sve velikan do velikana. Podsmjeh u očima članice uprave skoro me izazvao na prasak...naravno smijeha – jer poznam ja taj njezin izraz koji kao da je govorio „ma koje sranje...“ Iskreno, nisam mislio da će odmah i moje cure pristupiti u sudnicu, ali, guzda je odredio vidjeti „kokošinjac“ na djelu ( tako sam ja to preveo nakon nastavka...). pročitana je „optužnica“ i od mene traženo da se očitujem o krivnji – drage i dragi moji, kad tada nisam pukao od smijeha ... odmah su mi se pojavile slike iz filmova Not gilti! I, ko iz topa izrekao sam tu čarobnu.. Nisam kriv! U jednom je trenutku nastao tajac a onda... diša se nasmijao i pitao jel ja to mislim da glumim u filmu Točno u podne? Zapravo, pokušao je malo opustiti atmosferu jer noževi su letili po zraku...a niko ih nije niti stigao vidjeti. Ja doista nisam znao što bi više rekao... osim te dvije riječi. Počelo je ispitivanje okolnosti koje su dovele do daljnjeg tijeka. Ma, nisam ni tu imao što previše filozofirati...svega koja rečenica o mojoj diskreciji prilikom ukazivanja na jedan propust...a sve ostalo odvijalo se pisanim putem, što imaju pred sobom. Tada je na red došlo pitanje očitovanja kolegici... dakle, ja znam da se čovjek u nekim situacijama, nesvjesno, braneći se, zapetlja u izgovorenim riječima.....ali ovo, ovo je trebalo čuti. U pet minuta čuli smo tri verzije početka... iskreno, da sam u malo boljim odnosima s njom preporučio bi joj pisanje nekih romana.... to je tako dobar tijek radnje, takva dramaturgija da mi je zapravo uopće bilo žao što sam morao upotrijebiti onu čarobnu „prigovor“. No, ipak, čuli smo nekoliko verzija i sve, baš sve su ušle u zapisnik – ne, ne mogu vam opisati facu zapisničarke i njen upitan pogled, pa i glasno pitanje „ a koje je sad točno?“ U nekoliko sam navrata čuo uzdah moje „mame“ – toliko poznat, toliko prepoznatljiv... pomislio sam „ako sad i ona pukne ode sve k vrapcu...“ no, koncentrirala se.... Najbolji dio je bio kada su riječ dobile sudionice događaja..... sve se svelo na otprilike slijedeće „pojma nemamo što je on rekao... nešto joj je šapnuo i pokazivao na kartici, i počela je vriska...“ dakle, imao sam savršene svjedoke...nemaju pojma što sam rekao ali, čule su vrisku. No, to je upravo potkrijepilo moju diskreciju... a karticu..pa nisam joj tamo ostavio broj telefona na koji da me nazove! I nakon svih uzetih izjava krenulo je „unakrsno ispitivanje“ .. .sad sam se stvarno osjećao kao da sam ipak završio Pravo i sudjelujem u jednom važnom procesu... Ma ni tu ja previše nisam govorio jer nisam imao što – pa ne mogu od kratke rečenice napisati roman! Ma, mogao bi..ali ko bi me slušao... No, kolegica mi je izgledala ko Ciceron kad drži najmoćnije govore.... divio sam se tom besramnom držanju...ali ne i riječima koje je izgovorila. No, njoj na čast a meni na poštenje (hm, postoji li takva slična izreka?) . konačno je i ona izgubila nit ... i rekla...“to je to“ – a što je to – pojma nemam, bolje da ja to ne prevodim. Vijeće je upitalo želimo li vidjeti izjave koje su prikupljene kao materijalni dokaz u slučaju... ja sam odbio jer, vodeći se svojim pristupom, svojom iskrenošću, pretpostavio sam da su i izjave mojih kolega pisane u tom duhu i, poštujem njihovo viđenje, poštujem njihove stavove – samo sam zamolio da mi se ukaže na propuste u komunikaciji kako bi iste popravio, poboljšao. Iako sam to iskreno u tom trenutku i mislio, moram vam reć da su mi zbog toga cure poslije mast vadile... kao.. .vidi ti lukavca kako je to smišljeno odigrao.. ma, znam, barem se nadam, da nisu tako mislile...nego smo nakon opuštanja imali svakakvu inspiraciju..... Mlada dama je tražila izjave nekih određenih kolega na uvid i shvatio sam i zašto – s njima sam imao „okršaj“ zvan pokrenite se...vrijeme je isteklo, zimski san je prošao..... ali, nikakva vrijeđanja do ovakvih pošalica, nikakva omalovažavanja do konkretnih ukazanih propusta... Nisam se zabrinuo, samo bio sam siguran da u tim izjavama piše nešto u stilu da sam „opak“.. i bi tako! Predivno je bilo vidjeti te izjave.. jer, moje „natuknice“ koje sam davao urodile su plodom ali, ono što je meni osobno važnije, shvaćene su upravo onako kako su i izrečene – prijateljski ali sa puno ogorčenja na propuste u izvršavanju poslova, ukazivanja problema ali i moje spremnosti da pomognem – i jesu, tu su spremnost iskoristili, a ja, ja sam sretan da su se „probudili“. Pokušala je kolegica iščitati u tim redovima kako i na terenu mobiliziram snage, no tada joj je, treći član vijeća, uručio jedan papir sa komentarom „mlada kolegice, vrijeme je da naučite i shvatite što je značenje te riječi... izvolite, ovo su izvadci iz stručne literature...“ Iskreno, ostao sam bez teksta! Treći član vijeća bio je predstavnik Sindikata (kojeg, btw. ja nisam član) ... Ne, ne želim vam uopće reć što se tada zbilo..ali, rasprava je prekinuta i, odluka je visila u zraku. Diša ju je predočio u ime vijeća koje je, izrijekom, potvrdilo suglasnost. Nije kriv! Aleluja! Sada slijedi kazna... Opomena – povreda radne obveze – teško optuživanje i blaćenje suradnika bez osnove – tako nekako... mislim da sam tek tada začuo svoje srce koje, kao da se pritajilo cijelo vrijeme, nije htjelo smetati.... postao sam odjednom i gladan i žedan... Kada je diša upitao ima li ko primjedbi..ja sam, ipak, smogao snage i pitao...“a isprika?“. Ostali su zatečeni, jer, mislili su odustat ću od te namjere. Ne...ne želim odustati... ima puno razloga za to, i kao signal ostalima da ne zloupotrebljavaju pravo zaštite, ali, najviše zbog sebe samog. Ne želim mrlju koju nisam zaslužio... ako zbog ničeg drugog a ono zbog majčine žrtve koju je podnijela da bi me podigla i stvorila ovakvog klipana..... Sada su oni zapeli jer, jednostavno, nisu znali kako to provesti... no, na upit što predlažem jasno sam rekao.... O tome, o načinu isprike, odluka je kasnije donesena....i, zadovoljava me... Vrativši se na posao, konačno sam malo odahnuo. Iako je sve bilo na „mojoj“ strani... nikada nisi siguran dok sudac ne lupi onim batićem. Volio bi kada bi i u sudstvo stekao takvo povjerenje koje sam danas, dodatno, stekao u svoju firmu... .iako, ima propusta, moglo bi puno bolje, ali, lijepo je znati da, ipak, ima poštenja kad voda dođe do grla. No, zašto uvijek trebamo čekati taj trenutak? Valjda zato da se i neke stvari počnu rješavati..... No, bilo kako bilo, sa veseljem sam odradio dnevne izvještaje, a cure, opuštene od napetosti koja je vladala, malo zabušavale do kraja dana i častile me muzikom koju jako volim...no, svaka druga bila je...... A Vama, Vama hvala što ste me, kao i moje cure trpili ovih dana... nisam baš bio razgovorljiv... sada još samo da prođe i ona rasprava....No, prije toga, pripreme za Uskrs – sada se definitivno i 200 % mogu posvetiti tome i veseliti se.....do daljnjega

- 20:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 07.04.2009.

Opuštanje...?

Poznato nepoznate stvari se nastavljaju. Ali, jutro smo počeli malo drugačije.... prvo je moja draga „mama“ donijela dva viklera da mi malo sredi frizuru...što će reći – vrijeme je za uljepšavanje. Ma stvarno ne kužim kako ta kosa tako brzo raste... ali, dobro, shvatio sam poruku. Kako smo uslijed neplaniranih okolnosti odgodili proslavu kolegičinog ročkasa (jer, bez mene nisu htjele a ja nisam bio pri volji ) dogovorili smo da istu prebacujemo iza Uskrsa – i to kad se ja rasteretim nekih utega...od poslovne gluparije do one privatne – rasprave sa madmazel Nasljednicom..... Tako ću se moći doista i prepustiti i opustiti. Od novih saznanja uz slučaj znam samo da se registrator sa izjavama napunio, da je sve spremno za slijedeći korak – sučeljavanje... koje baš iskreno i rado iščekujem, a bit će sutra ili u četvrtak. U svakom slučaju, stvar će biti riješena do Uskrsa ... neko će biti zadovoljan, a neko , ne.... tako je to kada se suprotstave dvije strane. Danas sam nekako smireniji u jednom dijelu, ali.. ljudski..e tu sam slomljen. No, prihvatio sam se nekih stvari koje uvijek odlažem, a koje traže maksimalnu koncentraciju – i za čudo, valjda od ljutnje i jada, sve sam nekako i porješavao na zadovoljstvo svih. Mlada kolegica je danas dovedena u situaciju da me mora nešto pitati... kako je to zanimljivo bilo... nekoliko je puta ulazila u sobu, ispitivala cure, one upućivale na mene, a kolegica... „ aha....“ i ode iz sobe... ne, nije me pitala, a ja se „ne bi štel mešati“ (naročito ne nepozvan) nego me nakon nekog vremena zvala njena rukovoditeljica sa pitanjem „jel ona uopće bila kod tebe? Jel te pitala?“ ne znam, i ne zanima me što je dalje bilo...ali, niti me ko što pitao, niti sam imao bliske susrete.... osim...osim na balkoniću na puš šauzi... ko za peh kad god sam ja tamo (a bio sam tri ili četiri puta) uvijek naleti i ona...i , gotovo histerično, raspali vratima... i ode – a ima, ima mjesta za dosta nas..... u neko sam doba malo provirio na blog... za relaksaciju... ne mogu a da i ovdje ne kažem... Santea - toliko si me raznježila svojim postom... i ne neću ono drugo priznati ali, HVALA TI - Već sam rekao, a i znamo svi, virtuala nosi prave i iskrene prijatelje i prijateljstvo, nosi i štošta drugo isto lijepo i drago ili pak ono drugo...ali, ovo prvo se kod nas "osjeti" i iako znam da smo "otkačeni i ludi" i da nas možda neki i čudno gledaju, tvoje, kao i prijateljstvo svih dragih mi ljudi, izuzetno cijenim...ali, rijetko tko izmami suzu od mene "čvrstog i opakog tipa" --- no, i tebi je to uspjelo... lijepo je imati takve prijatelje oko sebe. i da, ne znam da li sam rekao... čast mi je za "onaj S." Naravno, poslije posla sam se išao upristojiti.. ne bi bilo dobro da vještice donesu još i haubu na posao... kako su okrutne, ne daju mi da se divim svojim loknicama....ah..žene A kod frizerke... kao i uvijek i mala ćakula.. .danas je na dnevnom redu bilo cviječe, hvalila mi se svojim uspjesima, ja svojim..a pobrao sam i malo njenog znanja o ružama penjačicama koje ona ima u enornim količinama i svakakvih vrsta, a ja, ja sam početnik u toj branši. Došavši kući lagano sam posložio neke stvari, pripremio još neke papire koje moram sutra odnijeti odvjetniku i prepuštam se lijepim trenucima.........što u ćakuli sa dragim ljudima, što za kompom, što sa svojim mislima ali sa jednim ciljem.... opuštanje.......

- 21:14 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.04.2009.

Nastavak....

Ponedjeljak... dan koji sam pomalo iščekivao zbog nastavka moje sage. Jutro je odavalo neko zatišje. Moje „mobilizirane“ snage najavile su se kod diše na razgovor – a on, nazvao me, i smijao se na samu najavu dolaska kolegice...dakle, Smotani, svašta sam od tebe mogao očekivati..ali to? A ja tebi sve novake slao na „izobrazbu“ i „trening“... šale i pošalice koje je sipao na moj račun nekako su me ohrabrile – barem u mišljenju da on TO nije tako shvatio. Nakon obavljenog razgovora sa kolegicom i njene čvrste da ostaje pri prijavi, još uvijek ne vjerujući, nazvao me i rekao da je zatražio pismenu izjavu po kojoj će, ukoliko dođe, naravno, i postupiti. Dakle, ne moram vam reći kako su mi cure mast vadile.... čak su i peticiju predložile da me se „izolira“ kao nametnika. Svim su snagama nastojale skrenuti mi misli..i, hvala im na pokušajima. No, kada je stigla uputa od diše da dam izjavu – očitovanje na zaprimljenu pismenu prijavu – zapela mi je kost u grlu. Nisam, nisam doista znao niti što bi rekao a još manje što bi napravio. Cure su brzo skretale temu, zaposlile me, tražile hitno moje mišljenje o nečem – bilo čemu...samo, samo da ne mislim. Iako je namjera bila dobra nije mogla trajati zauvijek. Ponovno sam pročitao zamolbu pretpostavljenog.... piljio sam u jednu točku dugo...jako dugo... sve dok me nije prekinulo dozivanje mojih kolegica...ej, Smotani, gle kaj smo mi dobili... pročitale su mi zamolbu diše upućenu njima, ali i svim kolegicama i kolegama na terenu s kojima intenzivno surađujem i to...dnevno. od svih je tražio očitovanje o mom ponašanju, radu, sa naročitim osvrtom na njihovo mišljenje o meni kao osobi koja (ne) poštuje i koja „tlači“ kolege... ja sam to malo skratio... ali smisao je jasan. Sad sam tek ostao bez teksta... ozbiljno shvaćena situacija (što mi je izuzetno drago) i vrlo ozbiljan pristup istoj. Naravno, ovo je prvi puta da se za ovakvo što kod nas pokrenula lavina.... da, za sve postoji prvi put, a ja, ja kao Pionir moram biti taj prvak. Živjela demokracija! Ne, nikako ne želim reći da toga nema u našem društvu...naprotiv! No, nekako, koliko god nekada okrutan i strog prema sebi budem, to, toga ipak nema nigdje u mojoj ludari.... Majko, vidiš li ti ovo? Vidiš li ti na što se tvoj sin uvrnuo? – tako sam započeo svoj monolog, neposredno prije nego sam se pokušao koncentrirati i sročiti traženo.... Ali, kako raditi kada vas stalno prekidaju...na terenu urnebesni smijeh... Smoto, što si opet smoto? Pitanja su pljuštala sa svih strana – naravno, zbog same procedure nikome nisam ništa govorio.... ali, iskreno, teren me i nasmijao i rasplakao odjednom... ma, znao sam ja da su sve to dragi i divni ljudi, iako ponekad lijeni, ponekad slabo pokretljivi, a ponekad toliko izgubljeni da pojma nemaju što rade. No, jedno gromoglasno dobro jutro! iz mojih usta uvijek ih razbudi...i nikada to nije shvaćeno zlonamjerno – barem sam se do sada nadao...a danas, danas su mi te riječi, te ruke dale do znanja da i je upravo tako. Ne, ne bojim se ja tih izjava... jer najjači mobing koji radim je kada zaorim...dobro jutro! halo! Ima li koga? I to, tek nakon bezbroj molbi, bezbroj poziva... i prema ovoj sam osobi gajio simpatije zbog njene zvrkave naravi, brzopletosti i jedino što me uvijek malo ljutilo, a to sam joj nebrojeno puta rekao, je što stalno upada u riječ. Da, prema definiciji mobinga – to i jest to! Barem jednom tjedno ( rekao bih dnevno) barem šest mjeseci ( i godina nekoliko) skretao sam joj pozornost, „tlačio“ ju da nije pristojno prekidati nekoga dok govori... je, to sam mobingirao! No, moja izjava nije napredovala... nisam znao što bi napisao jer je optužba toliko suluda da sam nekoliko puta čitao! Ne vjerujem... više nikada se nikome neću nasmijati, više nikada nikome prebaciti ruku preko ramena.. jer, ne znam kako će se to prevesti..samo mi još treba i druga, mnogo teža optužba! Ne, nisam tip koji koristi i grli kolegice, nisam tip koji koristi položaj – naprotiv. Djevojke su užurbano pisale svoje izjave, a ja.. ja sam stajao na mjestu. One doista imaju o meni što reći... od kolege postao sam im šef, pa rukovoditelj... imao sam prilike biti i drzak i bezobrazan, i imao sam prilike „koristiti“ položaj... neka one svoje kažu – jer, jedino njima vjerujem – one me najbolje znaju. Oko dva sata me diša nazvao sa upitom gdje je izjava... gotovo svi pozvani su već dostavili svoje a prvooptuženi šuti. Nosi li to neku sumnju? Ne znam...ali šok je nešto što je bilo jače od mene. I cijelo sam vrijeme razmišljao koji sam ja glupan, i svašta baš svašta sam si nadijelio. No, uvijek me u stvarnost vratio po koji telefonski razgovor i smijeh sa terena.. Naime, po zahtjevu diše shvatili su da se radi o „nečem“ ali niti ne slute o čemu. Pojedinci čak misle da me diša želi unaprijediti ( opet ) pa kao skuplja mišljenje kolega. Doista, i to bi bio presedan i prvi puta u našoj firmi...... Konačno, počeo sam... opisao sam sam „početak“ svega... i tu, tu sam stao..a što dalje reći? Ja ne znam...samo sam priložio naknadnu pismenu korespondenciju između dotične .... i mene...... i stao.... to je to! Ja, ja nemam više ništa za dodati – osim, nisam mogao odoljeti, morao sam navesti da od spornog trenutka nema nikakve komunikacije, čak ni onog bauštelskog njenog pozdrava, bolje rečeno odzdrava na moj pozdrav...“ej“ i pitanje koje sam morao postaviti radi sebe, radi svoje majke koja me odgojila kako je, radi svih onih koji su uz mene... pitao sam da li će nakon završenog postupka svi, baš svi biti upoznati sa svime... od početka do kraja, ili makar rezultatima „istrage“... da li, nakon rezultata kakvog ja očekujem (ne, nisam prepotentan) imam pravo ja podnijeti prijavu za mobing protiv dotične? - makar samo da se teren i svi suradnici izjasne o njoj kakva je kao kolegica, kao radnik....i da, zašto isto mišljenje koje je zatraženo za mene nije, paralelno, traženo i za nju? Ali, zadovoljit će me i naknadno saznanje. I tako, dan nimalo ugodan ..ali, na kraju, moja me kumica nasmijala do suza. Prvo mi je kum poslao poruku da je „konačno“ dobila jedinicu i čekali smo kad će mi se i kako javiti..... kako me već neko vrijeme zove svakodnevno, jer, imamo posebne planove za Uskrs, tako je bilo normalno da i danas zove... no, poziv je kasnio. I, kada je konačno nazvala, pričala je o svemu.... ali, ne i o školi... na moj upit kako je bilo u školi začuo sam...halo kume di si? Ne čujem te! Kume? I veza se prekinula...dakle, nasmijao sam se do suza..no, nazvala je odmah i kao „ma kume što si prekinuo, ja te zovem a ono tu tu tu tu „ jedva sam se savladavao da ne prasnem od smijeha... i, opet sam ju pitao za školu... no, kako je ona meni „servirala“ tog komada.... Naravno da mi guštamo na toj jedinici a ona terorizira doma kuma i objašnjava kako nije kriva...eto, ta mala pišulja mi je ipak na kraju osvježila dan, i, iako pod strašnim pritiskom, pod teretom kojeg ne poznam i ne, ne znam se s njime nositi, otišao sam kući sa još većim teretom..sa kolcem moje kumice...jer..“kume, za Uskrs ćemo to vježbati...moram ispraviti“ ah, dijete drago...pa taj kolac je toliko ravan da nemaš što ispraviti...samo, zajedničkim snagama ćemo ga iskriviti! Kako se bližio kraj radnom vremenu... štoviše, prekovremenom radnom vremenu u kojem su mi cure ostale praviti društvo da me malo „dižu“... puknuo sam do kraja...i mojoj najdražoj mobiliziranoj kolegici posvetio pjesmu koju sam, čak! (gle čuda) i malo zapjevao ( joj dobro da Martina nije bila u blizini).... I, koliko god se zabavljao nekim stvarima, koliko god ne želim razmišljati o „nečemu“ , ipak, ipak se misli vraćaju.....i ne, neću vam reći što će moj dnevnik danas sve „čuti“.....

- 20:21 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.04.2009.

Ode vikend....

Vikend je prošao..... Nevjerojatno je kako mi vrijeme bježi..a vikend – e pa taj stvarno kao da je u sprintu. Petak, nakon dolaska na viksu, malo pokisao od posljednja dva dana na poslu, odlučio sam maksimalno se opteretiti nekim aktivnostima. Subotu sam, shodno namjeri, započeo oštro, pripremivši se za boj sa nepokorenom livadom, koju zbog okolnosti, prošle godine nisam niti pipnuo. Moj se Kawasaki ( trimer ) pokazao jako vrijednim, no moja ga leđa teško prate. Težak je, makar se zakvači za pojas neko to treba i tegliti, treba pograbljati nered koji on ostavi iza sebe...ali, kako sam prethodnu noć loše spavao, odlučio sam...dok me noge nose...No, noge bi još možda i malo ponjele..ali kiša, ona je prekinula naš timski rad. Padala je na mahove kao ljetni pljusak, pa malo škropila, pa opet pljusak..... radovi, bar što se vanjskog dijela tiče, završeni su. I sva sreća. Nakon kratkog vremena počeo sam osjećati vrlo jaku bol u leđima – doista ponekad pomislim da sam sam sebi neprijatelj... popio sam malo protuboljčeka, i., uz pokoju kap kiše i sumrak, krenuo u malu šetnju. Iskreno, nije da sam neki plašljivko ( osim što se bojim miša, zmije, žabe ) ali malo je neugodno u sumrak šetati putem okruženim šumom..zato samnom uvijek ide hrabra pesica mog susjeda... mali mješanac koji kad list zašušti laje kao da je, u najmanju ruku naišao medo, sakrije se iza mene, skače po meni i kao da moli...“uzmi me, uzmi me...vidi ga kako je veliki taj list...“ I tako mene, oz moju hrabru prijateljicu...ničeg nije strah – ali, preventive radi, skratili smo šetnju. Umoran ko pas uvalio sam se u stolicu i taman je počelo zvijezde pjevaju.... dakle, nasmijao sam se do suza.... šou mast go on..... hehehe...Katja i Đani krče put u petu emisiju, a ja, ja sam sve više siguran da bi se mogao prijaviti da pomognem Katji u duetu sa Martinom. Dakle, ovo me sve više podsjeća na Gopca.... simpatije, to je definitivno, Katja je osvojila – svjesna da je sa pjevanjem na Oni...ima, ima neki šarm... i...ide dalje... Ali, moram vam reći da me „mali“ Marko oduševljava iz emisiju u emisiju...dakle, mislim da bi tog mladića mogao slušati satima... Svaka čast! Uz pjevanje sam i ja spremio neku laganu večericu i krenuo put krpica malo poravnati leđa. Nije baš da sam spavao, ali, svaki mišić mi je bio zahvalan za opuštanje. Danas je osvanuo predivan, ljetni, dan. Naprosto sam bio malo ljut što jučer nije bilo takvo vrijeme.. no, kažu, svako zlo za jedno dobro. Uživao sam malo u ljepoti ispijanja kave na terasi, i primio se, sasvim nepotrebno, nekih kulinarskih vježbi. Došavši kući, prebacio sam slikice i uživao u nekim detaljima, koje, iskreno, u tom trenutku nisam niti zapazio...... Uz ulazak u Veliki tjedan, uz Cvjetnicu.....malo proljetnog mirisa s mog ranča......

- 21:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 03.04.2009.

U dva, tri...šest ...:)))

Kad prije... opet petak... Naravno, od jutra sam, opet nadobudno, pokušavao preko neta kupiti karte za u dva – a ono ni u šest, ni u sedam sati ... nisam uspio. Probudio sam se ko mračnjak ... pa tek sam zaspao, ali, pun elana zasjeo sam za komp – kojeg, btw, nisam ni gasio, jer ko bi ujutro potrefio, onako krmeljav, tipke...... bilo je petnaest do šest.. nessica spremna, miriši, ja pomalo snen ali pripremljen... svi rekviziti su oko mene – amex, cigarete i već spomenuta kavica... Čekam gong... u 6,01 počinje prodaja... i, haklam se na server... malo ne da... ja uporan, otvaram nekoliko stranica... dolazim na stranicu, polako od petnaeste se probijam na slijedeću stranicu gdje me – sasvim suvišno – opet pita što hoću? Pa kupujem robote!... ulazim sav sretan u hodnik dućana..kad puf.. puče veza... ajmo Smoto...ponovi proceduru... Propuh koji je bio na hodniku dućana brzo me natjerao da se ipak obučem do kraja.. . Opet sam popeo se na nevidljivo prevozno sredstvo i krenuo put internet dućana... sada sam uspio čak i predstaviti se... logirao sam se.. i čekao, čekao... kad, teta u dućanu kaže... «Poštovani, web dućan trenutno poslužuje maksimalan broj korisnika. Molimo probajte ponovo kasnije. Hvala» Pristojno sam se zahvalio na poruci, i, iako nikoga nisam vidio oko sebe, ponovio sam proceduru nekoliko desetaka puta... (desetaka?) ... Bojim se da da se hrpa malih čovječuljaka ugurala u ove žice, stvaraju kaotičan nered.. a ja, ovakva gromada, nemam nikakav način ugurati se između njih... Oko sedam su me cure histerično ( još nenamazane ) zvale i pitale...jesi uspio? Jesi se progurao??? Hm, odgovor koji su dobile značio je...drage moje a sada vaših pet minuta slave... u red, i na starinski način, na noge... po karte... čekale su dugo ...ali nekako kao da su gubile nadu za karte.. ja sam iskreno i odustao od koncerta ali ne mogu im ubiti njihovu euforiju, pa sam uporno, i dalje povremeno pokušavao preko neta u dućan...gledao kad neko okrene glavu u redu da ja uletim...ali, svi, svi su jako oprezni... nema preguravanja – samo naguravanja pri kojem mislim da jedni druge izbacujemo Htio sam malo oraspoložiti cure pa sam ih pitao hoće li da im kupim karte za Mišu...eto to mogu... ajme...samo ću vam šapnuti što su mi rekle .. .&%/$#»=/? Dalje ne smijem...nije baš za naše uši Pokušao sam im čak i s tubice pustiti pjesmu da ih malo oraspoložim...nejde... no, svakako sam im rekao da im vrijeme ističe.. jer, natrčao sam se od fona do fona, naradio njihova posla... i bolje im je da se ni ne vraćaju bez karata – pa nisam ja badave danas hobotnica.... No, kako bilo, vrijedilo je malo «razbiti» dosadu koja to nikako kod nas nije... a kako je moja kupovina na netu izgledala...pogledajte sami.... Imam još neke male detalje – dopunu jučerašnje mobilizacije..... mlada dama je danas prošla pored mene, ošinula me pogledom, ne pozdravivši... Jesam, odgojen sam ja da dame pozdravim prije, no, niti smatram, da je dotična dama, a još ću si manje dozvoliti pozdraviti prvi osobu skoro dvadeset godina mlađu, makar bila i žena........ Ipak se to, nakon svega, malo kosi sa mojim uvjerenjima.... I da... stvar «ide dalje» ...trakavica se nastavlja.... no, ne želim kvariti vikend... neka ona sebe izjeda, neka i mene ujeda..ali, ja ću se nastojati othrvati lošoj vibri i smješak nabaciti na facu i sretan i zadovoljan, jer konačno ne pada kiša, krenuti na vikend..... I za kraj priče o mom odlasku na koncert U2 Beautiful Day ( a je baš hehe) Ugodan Vam vikend...odmorite se i uživajte

- 12:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.04.2009.

MOB ... ing, ilizacija...ili?

Nakon jučerašnjeg „osvajanja nagrade Ekonomist godine, provale koja se pročula po cijelom terenu, danas sam bio u žiži svakakvih događanja. Od jutra su me kolege zatrpavale bezbrojnim „stručnim“ pitanjima – i oko 11 sati sam pomislio „ma tko je ovdje lud?“. Već su me prsti zabolili od tipkanja tumačenja, uši od slušanja nove i teške problematike, a glas – on me polako napuštao. Naravno, jučerašnja šala je danas imala „povratni efekt“ – kao bumerang – u skladu s mojim „paljenjem“. Kako ja uvijek sporo kopčam ( jer, kad sam na poslu doista se i njemu predajem, volim ga ) trebalo mi je vremena da shvatim...“šala se nastavlja..“ No, imalo je to i dobrih strana – čuo sam se s nekim kolegama koje sam skoro zaboravio... pa tako i „mog Krešicu“ iz ZD koji je pompozno najavio svoj dolazak u Metropolu za Uskrs. Obavijestio sam ga da sam tih dana u „svom raju“ sa kumicom i kumovima, te da se, vjerojatno, nećemo vidjeti. Ali, Krešo ne bi bio Krešo da nije rekao „Smotkica, pa doći ću ja do tebe – na viksu..:“ ufffff... OK, dođi, nema frke...prijatelju! I u toj svesrdnoj komunikaciji, šalama, pošalici i smijehu , usput sam, mlađoj kolegici, diskretno, skrenuo pažnju na propust u obavljenom poslu. Tko radi, taj i griješi – ali, uvijek skrenem pozornost, jer sutra ja mogu biti u svom svijetu i previdjeti njenu grešku...i, eto belaja.... Dakle, prvo me bombardirala riječima i petominutnim govorom kako je ona sve napravila kako treba. Ne ciljajući na nikakvu zloću, opet sam ju uputio kako da provjeri da li je u programu sve dobro odrađeno – jer, i on se nekada zblesira, ne spremi promjene... No, njezina samouvjerenost je bila toliko iritantna da diskrecija, o kojoj sam malo prije pričao, polako je prelazila u histeriju. Promatrao sam je i čudom se čudio. Pa kaj sam sad rekao??!! I, zaboravio sam ja na sve to, ručno popravio podatke, i, nastavio uobičajen dan...kad...HOP! Pismo na ekranu... i, već sam pomislio da je opet neka pošalica mojih kolega . kad, imam što vidjeti. Moja mlađa kolegica obraća se svom pretpostavljenom i meni sa hrpom nepotrebnih riječi, ali...poanta „potrebnih“ je...“ja sam nepogrešiva, a ON vrši MOBING nadamnom!“ zagledao sam se u te riječi – nisam vjerovao – od usmenog, kolegijalnog (čak prijateljskog) skretanja pažnje na propust, ja dobim novu titulu ... MOBILIZATORA! Super! Razmišljao sam odgovoriti ili ne? No, kako ta optužba nije upućena samo meni, već se „glas širi“, odlučio sam se za kratak govor. Doista, bio je kratak – samo molim da se izvrši uvid u podatke, da se MOBILIZIRAJU oči, i da se ne gubi, nepotrebno, vrijeme na ovo dopisivanje. Dakako, to je bila poanta, a ja sam to jako lijepo sročio. Nije prošlo dugo, dobio sam mail od kojeg sam se „smrznuo“. Mlađa se kolegica , stričeku u godinama, obratila na način kao da sam ja neki balavac, duplo mlađi od nje, i kao da sam došao...ma ni sam ne znam po što... Vjerujte, u meni je pukla žilica strpljenja. Iako dobre volje, raspoloženje je naglo splasnulo. Blejio sam nepomično u ekran...i, nakon nekog vremena, odlučio sam se na jedan, nimalo ugodan, odgovor. Žalosno je da striček u godinama treba skrenuti joj pažnju na osnovno... na Bonton, način komunikacije, kolegijalnost, profesionalnost... Pa nismo u dječjem vrtiću! Ta djeca se pristojnije razgovaraju. Jednom riječju – bio sam bijesan! Cure su me pokušavale oraspoložiti, pokušale skrenuti temu... Ne, ne mogu razumjeti da se neko može tako ponašati...ma, kako će se ona ponašati kad dođe do mojih godina prema kolegama koji će tada biti stari kao ona? Pristojno, dostojanstveno odgovorio sam dotičnoj. No, upravo zbog MOBILIZACIJE svih osjetila, morao sam, stvar „dignuti“ stepenicu više... i jesam. Iskreno, kada su cure pročitale moj monolog pitale su se što ja radim tu? Kažu...ma ti si rođen za odgojno popravni dom Mašala! I, već sam se polako hladio, bližio se i kraj radnog vremena kada, uobičajeno, imam gužvu oko dnevnog raporta. . . Kad, hop... opet pisamce... pisamce koje je „sa pogledom odozgo“ ne samo podržalo moje navode, nego još smionije objasnilo kolegici kako ovo nije dječji vrtić... I, sada čekam, jer znam.... neće na ovome stati, popodne kreću konzultacije, sutra će me dočekati pisamce... kladionica je pala... imam ja svoje vjerne navijače..... A ja, ja ću danas potražiti u ovom kreativnom neredu, bonton.... samo to... samo to kao prvu lekciju kako se ponašati sa kolegama, pogotovo kada se radi o jednom stričeku koji se svesrdno trudio naučiti je njenom poslu, koji je s guštom uvijek pohvalio na glas, a tiho, gotovo na uho, šapnuo kada je pogriješila. Dobro sam prošao....zbog tog šaptanja mogao bi postati i seksualni zlostavljač! No,iako je to malo ispresjecalo dan...sve u svemu... ja sam super, južina me puca, kiša pada, boli me glava.... ma lijep je ovaj svijet! Skoro pa prikladna .. Odoh si ja napraviti špagete...ogladnio sam od tolike strke!

- 18:54 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 01.04.2009.

travanjnjnj

Današnji dan pamtit ću...dugo! Došavši na posao primio sam se «jutarnje» hiće i napravio neke zahvate kako bi drugi mogli «nastaviti niz». Cure su mi od jutra bile nešto vesele i razdragane. Pomislio sam, evo još jednog ludog dana. Na gmailu sam čitao jedno drago pismo i već u glavi razrađivao akcijski plan ostvarenja nekih namjera - i u tim mislima pogledao sam novoprispjeli mail – hm—sadržaj istog polako mi je navlačio mrenu na oči.... postajao sam crven, blijed ...a onda....Aprililililili Smoto .... uf... iako sam u jutarnjom razgovoru upozoren na Dan šale...ipak sam popio... e Smoto, Smoto... i, mislio sam da je za danas gotovo sa šokovima...Otišao sam na kavu , nakon koje počinju nove zavrzlame.... Udubio sam se u neke tablice i zove tajnica - guzda te treba... Glas nije odavao neku opuštenost a obzirom da moram danas napraviti analizu za prošli mjesec – malo sam se zamislio... «Pa dobro Smoto... ti ne bi rekao novosti?» Prekinuo me njegov glas iz razmišljanja... šutio sam jer nisam znao o kojim novostima govori.. uslijedio je nastavak... «ne bi se ni pohvalio? Ja moram iz novina saznati vijesti? Mogao si reći da mi radiš iza leđa, da svoje znanje nesebično dijeliš...» Ne, nisam znao što bi rekao jer pojma nisam imao i čemu on to..... Bio je ozbiljan, jako ozbiljan... a ja, ja sam počeo mucati, počeo sam zapinjati u praznim riječima. Nisam znao što bi rekao jer pojma nisam imao o čemu se radi. Cure su me pogledavale i kao s upitnikom iznad glave čekale neku moju reakciju – a nje, nje nije bilo..... Konačno je, vrlo odlučno rekao...»Sad se praviš da nemaš pojma? Pa ti bi morao znati da mi imamo službu koja prati dnevnu štampu.....» glas se gubio.... valjda mi je tlak skočio na 200 nisam imao pojma o čemu se radi, a još manje što bi mu rekao... kao da me iz sna prekinuo glas..:»OK, praviš se bedast . dobro, poslat ću ti na mail da ti osvježi pamćenje....» Ubrzo je došao mail koji me vodio na neki članak...kliknuo sam na link i s nestrpljenjem čitao... Dakle, u onom šoku, niti sam primijetio da su to vijesti iz Srbije, niti sam primijetio sve nelogičnosti teksta... samo sam vidio svoje ime i prezime i roleta mi je pala...Što je ovo? Kakva je ovo idiotarija?...On je čekao s druge strane moj komentar... a ja, ja nisam imao pojma što reći. Tek kad sam počeo nešto sebi u bradu mrmljati cure su prasnule u smijeh.... kako su one prasnule, tako se urlik čuo i iz sobe do....... imam osjećaj da su svi čekali da nešto prozborim da otpuste kočnice.... a tada, tada sam čuo i njegov (mislim da je to prvi puta da sam čuo) duboki, i kako je nepoznat, čini mi se od srca, ha ha ha... joj... .nisam znao da li bi urlao, smijao se...ili... pucao od bijesa – no, naravno, prasnuo sam u smijeh...samo, do kraja radnog vremena nisam uspio otkriti koja je to moja «darovita cura» smislila.... sve su mi sumnjive, sve su obilježene.... i, iskreno, iznenadio sam se kako je guzda to prihvatio...no, i tu sam u dilemi.... da li je i on prvo popio pa prihvatio ili.... ali, nije ni bitno..ove su godine dali si oduška na meni... inače, ja sam bio taj koji je radio gluposti njima, ali kako sam ove godine u nekom svom filmu mislio sam ih pustiti na miru...greška! No , i to je samo dokaz da se malo opuštamo i ponovno vračamo u «onaj» ritam....samo, opet mi nije jasno...kako se guzda pojavio u toj priči?? Ma, baš me briga.... ako je to bila cijena da čujem kako zvuči kad se smije od srca spreman sam još koju žrtvu podnijet! I da... nekako me jedan mail danas podsjetio na moju nedavnu kaznu.... doduše ne radi se o razgovoru mobitelom, ali, možda da provjerim ima li tu koje rupe...... Poštovani Sude! Dana 02.03.2009. godine sam stvarno kraj ceste zamijetio neki okrugli znak sa crvenim obrubom u kome je na bijeloj podlozi stajao broj sedamdeset, ali pokraj tih brojeva nije stajala nikakva oznaka koja oznčava mjernu jedinicu na sto se taj broj odnosi. Kako i sami znate Hrvatski sabor je Ukazom o proglašenju Zakona o mjernim jedinicama od 10. lipnja 1993. godine (NN 58/93) proglasio da su mjerne jedinice određene na temelju međunarodnih ugovora koji obvezuju Republiku Hrvatsku i da su u RH zakonite mjerne jedinice SI sustava. U toj uredbi pise da je mjera za duljinu metar, a mjera za vrijeme je sekunda. Izvedenica za brzinu je jedinica duljine kroz vrijeme. Ne mogu si zamisliti da djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova krše jedan od temeljnih Zakona u RH. Dakle, ako kod znaka nije napisana mjerna jedinica za pretpostaviti je da se radi o mjeri koju je RH međunarodno prihvatila i Zakonom ozakonila. Tako sam ja, cijenjeni sude, pretpostavio da se radi o 70 m/s, odnosno nešto vise od 250 km/h. Kako sam ja vozio samo 180 km/h sto je daleko ispod dozvoljenih 70 m/s (252 km/h) molim da mi se vrati vozčka dozvola koju su mi revnosni prometni policajci bespravno oduzeli! I, kao što ste vidjeli, Teuta mi je javila žalosnu vijest.... da se , draga mi, Santeica potrgala.... Na moj upit da se ne radi o prvoaprilskoj šali... odgovorila je negativno..... Santeice, nadam se , ipak, da sam OPET popio prvoaprilsku šalu..... jer, rađe to nego tvoj lom... no, ipak, nekako vjerujem Teuti, ipak je to ozbiljna žena... pa ti želim brzi oporavak!!! i, malo da te nasmijem u ovom bolnim trenucima.... ali, se nadam da pad nije sličio ovima..... velika pusa za brzo ozdravljenje!

- 18:04 - Komentari (22) - Isprintaj - #