smotani
četvrtak, 02.04.2009.
MOB ... ing, ilizacija...ili?
|
Nakon jučerašnjeg „osvajanja nagrade Ekonomist godine, provale koja se pročula po cijelom terenu, danas sam bio u žiži svakakvih događanja. Od jutra su me kolege zatrpavale bezbrojnim „stručnim“ pitanjima – i oko 11 sati sam pomislio „ma tko je ovdje lud?“. Već su me prsti zabolili od tipkanja tumačenja, uši od slušanja nove i teške problematike, a glas – on me polako napuštao. Naravno, jučerašnja šala je danas imala „povratni efekt“ – kao bumerang – u skladu s mojim „paljenjem“. Kako ja uvijek sporo kopčam ( jer, kad sam na poslu doista se i njemu predajem, volim ga ) trebalo mi je vremena da shvatim...“šala se nastavlja..“ No, imalo je to i dobrih strana – čuo sam se s nekim kolegama koje sam skoro zaboravio... pa tako i „mog Krešicu“ iz ZD koji je pompozno najavio svoj dolazak u Metropolu za Uskrs. Obavijestio sam ga da sam tih dana u „svom raju“ sa kumicom i kumovima, te da se, vjerojatno, nećemo vidjeti. Ali, Krešo ne bi bio Krešo da nije rekao „Smotkica, pa doći ću ja do tebe – na viksu..:“ ufffff... OK, dođi, nema frke...prijatelju!  I u toj svesrdnoj komunikaciji, šalama, pošalici i smijehu , usput sam, mlađoj kolegici, diskretno, skrenuo pažnju na propust u obavljenom poslu. Tko radi, taj i griješi – ali, uvijek skrenem pozornost, jer sutra ja mogu biti u svom svijetu i previdjeti njenu grešku...i, eto belaja.... Dakle, prvo me bombardirala riječima i petominutnim govorom kako je ona sve napravila kako treba. Ne ciljajući na nikakvu zloću, opet sam ju uputio kako da provjeri da li je u programu sve dobro odrađeno – jer, i on se nekada zblesira, ne spremi promjene... No, njezina samouvjerenost je bila toliko iritantna da diskrecija, o kojoj sam malo prije pričao, polako je prelazila u histeriju. Promatrao sam je i čudom se čudio. Pa kaj sam sad rekao??!!  I, zaboravio sam ja na sve to, ručno popravio podatke, i, nastavio uobičajen dan...kad...HOP! Pismo na ekranu... i, već sam pomislio da je opet neka pošalica mojih kolega . kad, imam što vidjeti. Moja mlađa kolegica obraća se svom pretpostavljenom i meni sa hrpom nepotrebnih riječi, ali...poanta „potrebnih“ je...“ja sam nepogrešiva, a ON vrši MOBING nadamnom!“ zagledao sam se u te riječi – nisam vjerovao – od usmenog, kolegijalnog (čak prijateljskog) skretanja pažnje na propust, ja dobim novu titulu ... MOBILIZATORA! Super! Razmišljao sam odgovoriti ili ne? No, kako ta optužba nije upućena samo meni, već se „glas širi“, odlučio sam se za kratak govor. Doista, bio je kratak – samo molim da se izvrši uvid u podatke, da se MOBILIZIRAJU oči, i da se ne gubi, nepotrebno, vrijeme na ovo dopisivanje. Dakako, to je bila poanta, a ja sam to jako lijepo sročio. Nije prošlo dugo, dobio sam mail od kojeg sam se „smrznuo“. Mlađa se kolegica , stričeku u godinama, obratila na način kao da sam ja neki balavac, duplo mlađi od nje, i kao da sam došao...ma ni sam ne znam po što... Vjerujte, u meni je pukla žilica strpljenja. Iako dobre volje, raspoloženje je naglo splasnulo. Blejio sam nepomično u ekran...i, nakon nekog vremena, odlučio sam se na jedan, nimalo ugodan, odgovor. Žalosno je da striček u godinama treba skrenuti joj pažnju na osnovno... na Bonton, način komunikacije, kolegijalnost, profesionalnost... Pa nismo u dječjem vrtiću! Ta djeca se pristojnije razgovaraju. Jednom riječju – bio sam bijesan!  Cure su me pokušavale oraspoložiti, pokušale skrenuti temu... Ne, ne mogu razumjeti da se neko može tako ponašati...ma, kako će se ona ponašati kad dođe do mojih godina prema kolegama koji će tada biti stari kao ona? Pristojno, dostojanstveno odgovorio sam dotičnoj. No, upravo zbog MOBILIZACIJE svih osjetila, morao sam, stvar „dignuti“ stepenicu više... i jesam. Iskreno, kada su cure pročitale moj monolog pitale su se što ja radim tu? Kažu...ma ti si rođen za odgojno popravni dom Mašala!  I, već sam se polako hladio, bližio se i kraj radnog vremena kada, uobičajeno, imam gužvu oko dnevnog raporta. . . Kad, hop... opet pisamce... pisamce koje je „sa pogledom odozgo“ ne samo podržalo moje navode, nego još smionije objasnilo kolegici kako ovo nije dječji vrtić... I, sada čekam, jer znam.... neće na ovome stati, popodne kreću konzultacije, sutra će me dočekati pisamce... kladionica je pala... imam ja svoje vjerne navijače..... A ja, ja ću danas potražiti u ovom kreativnom neredu, bonton.... samo to... samo to kao prvu lekciju kako se ponašati sa kolegama, pogotovo kada se radi o jednom stričeku koji se svesrdno trudio naučiti je njenom poslu, koji je s guštom uvijek pohvalio na glas, a tiho, gotovo na uho, šapnuo kada je pogriješila. Dobro sam prošao....zbog tog šaptanja mogao bi postati i seksualni zlostavljač!  No,iako je to malo ispresjecalo dan...sve u svemu... ja sam super, južina me puca, kiša pada, boli me glava.... ma lijep je ovaj svijet!  Skoro pa prikladna .. Odoh si ja napraviti špagete...ogladnio sam od tolike strke!  |
- 18:54 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||