Marketing
MOB ... ing, ilizacija...ili?
Nakon jučerašnjeg „osvajanja nagrade Ekonomist godine, provale koja se pročula po cijelom terenu, danas sam bio u žiži svakakvih događanja.
Od jutra su me kolege zatrpavale bezbrojnim „stručnim“ pitanjima – i oko 11 sati sam pomislio „ma tko je ovdje lud?“. Već su me prsti zabolili od tipkanja tumačenja, uši od slušanja nove i teške problematike, a glas – on me polako napuštao. Naravno, jučerašnja šala je danas imala „povratni efekt“ – kao bumerang – u skladu s mojim „paljenjem“. Kako ja uvijek sporo kopčam ( jer, kad sam na poslu doista se i njemu predajem, volim ga ) trebalo mi je vremena da shvatim...“šala se nastavlja..“ No, imalo je to i dobrih strana – čuo sam se s nekim kolegama koje sam skoro zaboravio... pa tako i „mog Krešicu“ iz ZD koji je pompozno najavio svoj dolazak u Metropolu za Uskrs. Obavijestio sam ga da sam tih dana u „svom raju“ sa kumicom i kumovima, te da se, vjerojatno, nećemo vidjeti. Ali, Krešo ne bi bio Krešo da nije rekao „Smotkica, pa doći ću ja do tebe – na viksu..:“ ufffff... OK, dođi, nema frke...prijatelju! 
I u toj svesrdnoj komunikaciji, šalama, pošalici i smijehu , usput sam, mlađoj kolegici, diskretno, skrenuo pažnju na propust u obavljenom poslu. Tko radi, taj i griješi – ali, uvijek skrenem pozornost, jer sutra ja mogu biti u svom svijetu i previdjeti njenu grešku...i, eto belaja.... Dakle, prvo me bombardirala riječima i petominutnim govorom kako je ona sve napravila kako treba. Ne ciljajući na nikakvu zloću, opet sam ju uputio kako da provjeri da li je u programu sve dobro odrađeno – jer, i on se nekada zblesira, ne spremi promjene... No, njezina samouvjerenost je bila toliko iritantna da diskrecija, o kojoj sam malo prije pričao, polako je prelazila u histeriju. Promatrao sam je i čudom se čudio. Pa kaj sam sad rekao??!! 
I, zaboravio sam ja na sve to, ručno popravio podatke, i, nastavio uobičajen dan...kad...HOP! Pismo na ekranu... i, već sam pomislio da je opet neka pošalica mojih kolega . kad, imam što vidjeti. Moja mlađa kolegica obraća se svom pretpostavljenom i meni sa hrpom nepotrebnih riječi, ali...poanta „potrebnih“ je...“ja sam nepogrešiva, a ON vrši MOBING nadamnom!“ zagledao sam se u te riječi – nisam vjerovao – od usmenog, kolegijalnog (čak prijateljskog) skretanja pažnje na propust, ja dobim novu titulu ... MOBILIZATORA! Super! Razmišljao sam odgovoriti ili ne? No, kako ta optužba nije upućena samo meni, već se „glas širi“, odlučio sam se za kratak govor. Doista, bio je kratak – samo molim da se izvrši uvid u podatke, da se MOBILIZIRAJU oči, i da se ne gubi, nepotrebno, vrijeme na ovo dopisivanje. Dakako, to je bila poanta, a ja sam to jako lijepo sročio. Nije prošlo dugo, dobio sam mail od kojeg sam se „smrznuo“. Mlađa se kolegica , stričeku u godinama, obratila na način kao da sam ja neki balavac, duplo mlađi od nje, i kao da sam došao...ma ni sam ne znam po što... Vjerujte, u meni je pukla žilica strpljenja. Iako dobre volje, raspoloženje je naglo splasnulo. Blejio sam nepomično u ekran...i, nakon nekog vremena, odlučio sam se na jedan, nimalo ugodan, odgovor. Žalosno je da striček u godinama treba skrenuti joj pažnju na osnovno... na Bonton, način komunikacije, kolegijalnost, profesionalnost... Pa nismo u dječjem vrtiću! Ta djeca se pristojnije razgovaraju. Jednom riječju – bio sam bijesan! 
Cure su me pokušavale oraspoložiti, pokušale skrenuti temu... Ne, ne mogu razumjeti da se neko može tako ponašati...ma, kako će se ona ponašati kad dođe do mojih godina prema kolegama koji će tada biti stari kao ona? Pristojno, dostojanstveno odgovorio sam dotičnoj. No, upravo zbog MOBILIZACIJE svih osjetila, morao sam, stvar „dignuti“ stepenicu više... i jesam. Iskreno, kada su cure pročitale moj monolog pitale su se što ja radim tu? Kažu...ma ti si rođen za odgojno popravni dom Mašala! 
I, već sam se polako hladio, bližio se i kraj radnog vremena kada, uobičajeno, imam gužvu oko dnevnog raporta. . . Kad, hop... opet pisamce... pisamce koje je „sa pogledom odozgo“ ne samo podržalo moje navode, nego još smionije objasnilo kolegici kako ovo nije dječji vrtić... I, sada čekam, jer znam.... neće na ovome stati, popodne kreću konzultacije, sutra će me dočekati pisamce... kladionica je pala... imam ja svoje vjerne navijače..... A ja, ja ću danas potražiti u ovom kreativnom neredu, bonton.... samo to... samo to kao prvu lekciju kako se ponašati sa kolegama, pogotovo kada se radi o jednom stričeku koji se svesrdno trudio naučiti je njenom poslu, koji je s guštom uvijek pohvalio na glas, a tiho, gotovo na uho, šapnuo kada je pogriješila. Dobro sam prošao....zbog tog šaptanja mogao bi postati i seksualni zlostavljač! 
No,iako je to malo ispresjecalo dan...sve u svemu... ja sam super, južina me puca, kiša pada, boli me glava.... ma lijep je ovaj svijet! 
Skoro pa prikladna ..
Odoh si ja napraviti špagete...ogladnio sam od tolike strke! 
Post je objavljen 02.04.2009. u 18:54 sati.