smotani

srijeda, 22.04.2009.

Slavonija - prvi dio :)

Naravno da ništa kod nas nije kako se planira. Jučer me guzda obavijestio o izmjenama koje su podrazumijevale jednodnevno Slavonsko putovanje zbog izmijenjenih okolnosti u Centru. Naime, sutra (četvrtak) u 10 sati moram se pojaviti u njegovim odajama zbog nekih pregovora novog ugovora sa jednom, meni „omiljenom“ strankom. Njegov prijedlog da prespavamo u Brodu i ujutro krenemo natrag činio mi se plemenitom ali i suludom gestom. Ne volim „trčati“ i utrkivati se s vremenom. Iz istih razloga već godinama ne nosim sat – jer, vrijeme, u jednom djelu mog života, kao da je stalo – ne žurim nikuda, niko me ne čeka – a ono što u neko određeno vrijeme trebam obaviti je toliko rijetko da i mobitel posluži svrsi. Ne znam da li me više iznenadio taj njegov prijedlog ili njegov naputak – poslije se vraćate u Osijek nastaviti započeto. Sada sam ja malo zastao, brzo računao – e ne može! – petak je dan kada su poznate pojačane gužve na prometnicama, a ja, nepotrebno, ne želim biti sudionik istih. Konačno, još moram i na viksu... brzo sam zbrojao dva i dva i, kako me rezultat od pet zadovoljio, predložio sam mu da oba obilaska prebacimo za slijedeći tjedan. Ne, ne bi ponovio njegove riječi, ali dogovor je pao – samo Slavonski Brod a Osijek drugi tjedan. Ne moram vam reći da su Osjećani odahnuli (ali, pssst... oni niti nemaju razloga za brigu ) a Brođani....ono poznato „a što baš mi?“ I tako, sinoć sam, ne bi vjerovali, legao prije 11 sati i zaspao ko mala beba u maminom naručju, tako da nije bilo većih problema sa dizanjem u 4,30 kada je mob zazvonio. Nakon prvog dijela razbuđivanja i lagane jutarnje gimnastike ( koju čak i redovito činim u posljednje vrijeme) poslao sam laganu poruku mami....“dobro jutro, kako ste spavali?“. Kako se nismo odlučno dogovorili za vrijeme polaska već – između 6 i 7 – nisam znao na koju će se stranu ona okrenuti. Ubrzo je stigao odgovor „dovuci tu g.... kava je skuhana!“ bilo je nešto prije pet sati. Brzo sam završio s „make upom“ i krenuo.. ljudi, kako je lijepo voziti Metropolom u to doba – nigdje žive duše. Za čas sam stigao do mame, brzinski šljuknuo malo kave i krenuli u neizvjesno putovanje. Kiša, oblačno vrijeme dovodili su me u stanje sna – no, pored mame nikad nije dosadno! Pjesma, šala, smijeh, malo „trač rubrike“, ali i jedno „zabrinuto“ pitanje „Smotani, jesi ti umoran?“ Malo sam je začuđeno pogledao, i upitao zašto to misli.... „Pa ne voziš preko 140 malo me brineš..:“ Nasmijao sam se... zna mama kako sam se ja vozio po autoputu, koliko je meni trebalo do Osijeka, Dubrovnika.... ali, lani sam obećao dragoj osobi koja se zabrinula zbog te brzine da ću smanjiti gas..... i, evo, obećanje držim i danas ... a moram priznati da je i mama bila zahvalna za tu spoznaju jer je uvijek imala monolog zbog moje brzine. Po putu smo razradili i taktiku „kako zbuniti ekipu“ – vježbali smo namrgođene i ljute face...i uvijek završili smijehom. Ni kiša, loše vrijeme, posao koji nas čeka, nisu nas mogli poljuljati u našoj namjeri da ostanemo „dobrovoljčeki“... Kada smo se oko osam pojavili u firmi izbezumljena faca portira i pitanje (ili kostatacija ?) „vi ste već tu..:“ odala nam je da naši Brođani još, vjerojatno, doma ispijaju kavu....Došavši u kancelarije, onaj desetkovani broj zaposlenika (od kojih niti jedan nije iz naše Službe) zabavljao nas je nudeći kavu, sok, grickalice, isprazne ćakule, kako bi nam „zamazali“ oči. Iskreno, bio sam malo ljut – pa znali su da dolazimo!. No, mama me podsjetila na dogovor „ništa mi neće ovi dan pokvarit“ i prepustio sam se događajima oko sebe. U tom prepuštanju primijetio sam za stolom složene fascikle „Smotani – pregled...“, pa drugi „ Smotani – analiza...“ i shvatio da su to traženi materijali. Lagano sam uzeo prvi fascikl, drugi,... i prepustio se poslu zbog kojeg sam došao ne primijetivši dolazak pojedinaca, koji, kao da su se ušuljali u odaje da me ne smetaju... I, konačno ekipirani, nastavili smo užurbano sređivati stvari. Nešto što me je jako smetalo, a što i je jedna od „packi“ guzde, je odnos prema strankama. Znam ja da svi znamo imati loš dan.. i kada se poklope takvi dani i stranci i nama može se svašta očekivati, ali, ne mogu shvatiti da neko uvijek ima loš dan, da sa strankom komunicira „preko one stvari“, da moli Boga da prestane zvoniti telefon i nakon toga se još drzne reći „al su naporni..:“... e to, to nikada neću shvatiti a još manje prihvatiti. Sada su mi jasniji mnogobrojni vapaji stranaka koji razgovor započinju „molim vas, barem me saslušajte...“ a nakon kojih ja uvijek imam monolog upućen mojim kolegama. Zato i ne čudi prihvaćanje (od Uprave) rubrike „odnos sa strankama..“ i aktiviranje nekih resursa za poboljšavanje istog. Obavljanje posla je uglavnom teklo zadovoljavajuće, jer, čini mi se, ipak sam djelovao „oštro“ pri samoj pripremi. Čak sam ih, ne htijuć, pohvalio..i, dobio sam brzi bekend „pa vidiš Smotani da se mi maksimalno trudimo...ali, nejde...pa nejde..:“ prešutio sam komentar ali sam se slatko nasmijao. Naravno da smo počašćeni najboljim kulenom na svijetu... i tako, uz rad, malo maznem kulena, malo šunke, malo sira... a čim nešto počnem prigovarati, moja omiljena Slavonka mi gurne tanjur i doda „ daj, zagrizi malo da ti čir ne radi na prazno..:“ ne, neću ni pomisliti kako moj čir ove količine ljutike ne bi smio niti pomirisati, a kamoli prožvakati....ali, kad je tako fino... Bilo je i povremenih, kratkih, opuštanja, ali, sve u svemu lijepo smo napredovali. Iako je guzda planirao da obiđemo nekoliko važnih stranaka, nisam vidio vremenskog prostora za to – pa nemam feferon....... No, inzistirao je na jednoj zbog nekoliko „jakih“ pritužbi na kolege. Te sam pritužbe, koliko sam mogao, amortizirao i rješavao, no, stranka je otišla korak više.... Nazvao sam ih... gospođa je bila oduševljena mojim pozivom a još i više kada je doznala da smo u blizini. Pokušao sam odgoditi susret zbog zauzetosti i neizvjesnosti oko vremena polaska kući. No, ono što mi uvijek izmami dodatno poštovanje prema privatnicima njihovo je radno vrijeme.. „ma nema problema, kad krenete kući svratite do nas, bit će nam drago...“ Moram priznati da mi je užasno neugodno kad ta gospođa nazove i požali se na kolege. Njena profesionalnost, pristojnost ali i strpljenje oduvijek su me posramili u ime kolega, no uvijek sam nastojao stvari popeglati na obostrano zadovoljstvo.. a sada, sada ću konačno toj ženi pogledati u oči... mislim da sam se taj tren zacrvenio jer sam pomislio... kad mi krene sav prljavi veš vaditi van.... no, obećao sam...navratit ćemo .. na kratko.... Nakon , po meni, uspješno obavljenog posla, popili smo brzinski, oproštajnu kavicu kada sam i saznao da moj, naručeni kulen, nije spreman za isporuku... e pa teta Kata...joj, joj...no dobro..stići će uskoro... Krenuli smo na dogovoreni čvenk stranci. Kada smo se pojavili dočekala nas je gospođa koju sam upoznao preko telefona, sa suprugom i svim zaposlenicima (njih desetak na toj lokaciji). Ne mogu vam opisati taj osjećaj i misli koji su me obuzeli u tom trenutku. Pogledao sam mamu i shvatio da dijelimo iste misli..... toliko poštovanje prema svojim zaposlenicima može imati samo „pravi“ gazda koji i te kako cijeni njihov rad. Osmjeh i stisak ruke tih ljudi prilikom upoznavanja odavao je njihovo zadovoljstvo ... a bilo je oko 18,15 – svi zaposlenici nasmijani.... i to iskreno. Gospođa je pripremila i malo narezaka za „lakši“ razgovor. U opuštenom razgovoru pokušali smo popeglati neke nespretnosti naših kolega, malo vidjeti njihove planove i potrebe za skorije vrijeme..u razgovoru su, jednako važno i uvaženo, sudjelovali i zaposlenici, koje je, sama gospođa uključivala u razgovor. Ukazali su nam na probleme koje nespretnost i nerazumijevanje naših kolega izaziva kod njih.. posramio sam se.. iako sam odavno shvatio posljedice njihovih paušalnih odluka, ali, pa zar se ja moram crveniti zbog njih? Brzo smo, na prijedlog gospođe, sklopili načelni dogovor – čim se pojave problemi javit će direktno meni......Na kraju, nisam mogao odoliti a ne pitati da li su joj zaposlenici rođaci. Pogledala me sa malim iznenađenjem i odgovorila „ne, zašto?“ ma, ne mogu vjerovati da danas mogu postojati ovako dobri odnosi sa poslodavcem ... sa smiješkom mi je odgovorila „zadovoljan zaposlenik i moje je zadovoljstvo...ali i kapital!“ U pravu je, ali, na žalost, malo odgovornih danas tako razmišlja.. Zadovoljno smo napustili stranku i nadam se da smo barem malo i mi djelovali kao tim, kao donekle skladna obitelj.... Na putu kući imali smo o čemu pričati. Mama mi je puna dojmova te stranke čitala bukvicu kako moram pozbrojiti „Brođane“ – čak se u jednom trenutku tako razljutila da je počela vikati na mene... prasnuo sam u smijeh... no, svakako, zasukat ću rukave i poraditi na preodgoju. Eto, nije bilo tako strašno, iako, sad predstoji drugi dio ...analiza uviđaja.... Osijek...on je ostao za drugi tjedan, ili..... I da, na žalost, neću vas počastiti niti jednom slikom, jer, Smotani je ponio aparat..ali..baterija je ostala doma na punjenju.....no, zato ću malo, na ovaj način, provesti vas, dragom mi Slavonijom....., dragim mi Brodom....

- 23:12 - Komentari (36) - Isprintaj - #