smotani
četvrtak, 09.04.2009.
Počinje euforija...:)
|
Konačno sam uhvatio malo sna „u komadu“ – a trajao je, ne bi vjerovali, oko 4 sata! I, puno sam vedriji i mirniji, što je i normalno nakon svega. Jutarnje gibanje započelo je malom gimnastikom po placu... Trebalo je obaviti, nadam se, posljednju veću nabavku za predstojeće dane. Jutro je bilo predivno i već se sa svitanjem najavljivao lijep i topao dan. Prvo sam se nakrcao voća za moju kumicu – ja baš nisam neki izjelica, ali, malena je, pa da na, ne zmanjka – jabuke, banane i naranče će, nadam se, upotpuniti međuobroke moje male izjelice. Otišao sam kod „tete Mare“ po povrtlarske potrebe – mladi luk, rotkvica, malo mrkvice, malo paradajzića i neizostavna darovana ru(i)kola. Teta Mara je zapamtila kako njen „momak“ obožava tu travu i, kad ju i ne kupim, obavezno ju nosim kući.. badava uvjeravanja da ne treba, da neću stić pojesti.... Došao sam do jaja.... nakon jučerašnje „ispovjedi“ moje kumice kome će sve dati pisanicu malo sam se pogubio u brojanju... 10,20,30 ... nemam pojma koliko je zbroj njezinih potreba, a iskreno, i ja bi koje jaje pojeo ako mi pored malog termita što i ostane. Zaključio sam da bi, uz već 30 kupljenih, još toliko bilo dovoljno...jer, mora i meni ostati koje jaje...treba mi za „slatki kolač“ kako ga kumica zove, i, još nisam odlučio na koji ću način zamijesiti tijesto za i kruh... sve u svemu, moralo bi biti dovoljno. Iskreno, jučer kad je nabrajala svoje prijateljice, rodbinu i znance , pa se sjetila i na tetu „mamu“ , tetu „Dalmatinku“, „plavušu“ i inih teta iz mog ureda, pomislio sam... bate, pa kokošinjac ću morati prikvačiti za škodilaka – da ne zmanjka jaja! Curama sam, nakon dugo vremena, donio po jednu ružu.... za sve ove protekle dane koje su me trpile, i zato što su doista moje ruže... doduše neke pupoljci, a neke..... šalim se, naravno  Na poslu, konačno, zadovoljstvo, mir i sklad, bez nekih razmišljanja o lošem. Danas, uz pojačani ritam poslova, bilo je razmjena misli o klopi za ove dane... pali su neki novi recepti za neke slastice....oduševila me, barem prema sastavu... čokoladna bomba – dakle, čim uhvatim malo vremena to moram isprobati mmm.  Nakon posla odlazak u mesnicu po Jankića... i opet, moj mesar po svojem... ja velim oko dvije kile, a on, opet, pola Janka ( 3,40 Kg sa pola glave)... i, uvjerava me kako je lijep, mladi, ko putar i nema šanse da išta ostane. Ma, nije da sumnjam, ipak je to „moja“ mesnica u kojoj već i previše godina kupujem da bi mi podvalili, ali... moja peka ima ograničenja – ipak ima neke dimenzije! No, kao i uvijek, smotat ću ja Jankeca i bit će to dobro - ne zvao se ja Smotani! I, naravno, nisam zaboravio tijesto za pizzu... po nalogu kumice u subotu jedemo pizzu, a kako i previše bude „igranja“ sa jajima samo mi još i valjanje tijesta fali... jer, kad kumica valja, ajmeee to traje i traje. Provjerio sam na spisku jesam li sve iskrižao..i, zagledao se na jedan redak..“.ne zaboravi natočiti benzin!“ Ups, zaboravio sam.. ali, kako mi pumpa nije usput nadam se da će do sutra škodilak, što na zrak, što na benzin , izdržati.... A sutra, sutra me očekuje malo ludilo.. kumica stiže na posao oko dva jer, naravno, mora doći kumu napraviti malo nereda, igrati se sa lopticama, vidjeti tete jer ih dugo nije vidjela (mislim ima oko mjesec dana..) i naravno, kao i uvijek, užicati koji blokić, olovku...i, naravno, najesti se slatkiša (jer, kao inače ih ne jede hehe). Cure su već spremne za zabavu sa malom a ja u strahu kako će to izgledati – ma, više me ne mogu iznenaditi... mislim da sam već sve vidio.  Eto, završne su pripreme gotove. Većina stvari je u škodilaku, a sutra samo klopa...i, ravno poslije posla moja kumica i ja idemo u život. Kumovi stižu u subotu – uprkos konstataciji kumice „ma nemojte se vi mučiti i dolaziti...“ i, osjeća se već u meni polako opuštanje...... Vama dragi moji, od srca i iskreno, želim Sretan Uskrs u krugu Vaših najmilijih! Odmorite se malo, posvetite obiteljima i uživajte u prirodi! Svima nam to treba, pa iskoristimo ove dane i unesimo malo mira u svoje živote.......... |
- 20:57 - Komentari (60) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||