smotani
srijeda, 29.04.2009.
Sredina tjedna....
|
Nekako mi ovaj tjedan čudnovato brzo prolazi.... već je srijeda, a ja još, usprkos svemu, nisam ni do pola ispraznio baterije. Iako, nisu mi baš bili svjetlosni dani .... osim gužve i nekih smotanih okolnosti na poslu i sam sam nekako uronio u neka razmišljanja, misli... želeći konačno se pokrenuti . . . Od Osijeka, ipak, ništa ovaj tjedan – spasile su me neke strkovite situacije na poslu, ali i kraći tjedan... No, imam informaciju da će moj kulen biti spreman za idući tjedan...dakle, teta Kata.. .svratit ću ja na putu u Osijek.... (taman će i plaća biti hihi - hm. valjda...)  Oduvijek su me fascinirali ljudi koji svojom dezorganiziranošću uspiju unijeti toliku paniku da se prvo svi smrznu, a onda, odmahnu rukom...i ..ma to je ONA... nevjerojatno je koliko je kolegica uspjela mobilizirati sve snage u panici kako smo propustili napraviti neki važan posao, ispuniti jedan važan dio ugovora prema stranci. Kako nije baš moje da pratim taj dio poslova, sa strane sam proučavao tu paniku... iskreno, smješkao sam se, iako, nije bilo nimalo smiješno. Kada sam pokušao reći da je to prevelika stvar da bi se samo tako propustila, neizvršila.. da postoji nekoliko osoba koje bi s tim trebale biti upoznate, i nekako, teško mi je vjerovati da su baš svi zatajili u tom presudnom trenutku.. iako, ništa nije moguće... ( već sam stotinu puta rekao da se neću mešati u rad ovakvih «lumena» i opet sam se zmešal ) – kao odgovor na moje mišljenje dobio sam cijelu kanonadu misli i bio, pomalo, iznenađen kako je kolegica naglo proširila svoj vokabular.  Ne, neću ga ponavljati – pa ipak sam ja fin dečko (moš mislit). Uglavnom, strka je trajala dva dana, panika, horor... ne, ne znam kako bi nazvao..i onda jedna sudbonosna izjava koja će promijeniti ovaj svijet (hihi) «Smotani, hoćeš ti javiti guzdi kaj nismo napravili?» Opa.. .pardonček, prosim lepo VI niste napravili, i , prosim lepo.... vi ga zovite.. pa leđa moram čuvati za vikend a ne ih podmetati za nekoga ko to ne zaslužuje . Služba koja je uvijek «iznad» svih, nedodirljiva, nepogrešiva , zbog čije sam oholosti i bahatosti ne jednom prozivan sa svojim curama, zbog kojih smo uvijek iznova morali dokazivati «nismo mi...»... moram priznati da mi je ta «zloća» bila mala hrana u ludilu i dodatnom poslu koji mi je, bez rukavica, uvaljen... smješkao sam se i čekao izvedbu... Kolegica, inače jakoga glasa (a bome i stasa) zvala je iz naše sobe... kao, i mi nemamo pojma o ničem, kao ona eto surađuje s nama i svi smo pomalo zatajili... a ja, ja sam lagano kipio... ma zamisli ti tu drskost!? No, pokušavao sam ne reagirati jer teta se sama toliko zapetljala da sam shvatio kako ja uopće nisam smotan... i smješkajući se pogledavao sam cure ... koje face... a mama, ona je kipila..mislim da joj je tlak bio na 200 ... odjednom, mucanje, tišina i...» molim, nismo potpisali ugovor? A kako ja to ne znam?..» krenula je opet arogancija i bahatost..jer, gle čuda, kolegica je propustila znati da nismo potpisali taj ugovor...a lijepo sam rekao, nemoguće da su svi u lancu previdjeli..... no, ko sluša smotanog... naravno da smo prasnuli u smijeh, naravno da sam tada imao sto i jednu za reć, i, naravno da je teta izjurila iz sobe brzinom munje... No, nije bio kraj priče... nazvao me guzda i pitao..»pa dobro kaj vi tamo delate?» hm, opet sam ja dobio bekend... pokušao sam ignorirati ton, i, mrtvo hladno odgovorio na pitanje..referirao sam mu svaki detalj posla koji smo trenutno radili (pravi cinkaroš hihi)... nastao je muk... i ono njegovo poznato « jel ti to mene za......?» Naravno da sam opet ignorirao i smireno nastavio... ne, zašto... pa.. i počeo sam mu u detalje prepričavati kako i dokle sam došao sa dodatnim poslom koji mi je uvalio... prekinuo me..»to nisam ni sumnjao,...i, nastoj to čim prije završiti..ali, pa kakve to gluposti radite? Pa jel neko uopće prati stanje ugovora, ....?» koji set pitanja... počeškao sam se i, posljednjim atomima smirenosti odgovorio, pa da.. kolegica... ne, neću ponoviti što je izgovorio kad sam spomenuo njeno ime..dakle, mislim da taj čovjek polako shvaća kakve su mu kestene i opake priče servirali... meni je trebalo vremena i još uvijek traje pranje od mulja koji mi je nabacan, ali, kako Tere lijepo zapjeva «Sve se vraća, sve se plaća..», ili, kako je moja majka znala reći « Svaka rit jenput dojde na šekret» ..i stvarno, sve više vjerujem «Ipak se kreće!» ... Bilo je zanimljivo smijuljiti se i povremeno slušati ispade iz druge sobe..»Kako mi niko nije rekao?» «Otkud sam ja mogla znati..?» ..I tako, neki zanimljivi događaji koji me se ne dotikavleju, osim kad me dirnu, upotpunili su ove dane u kojima napunjene baterije trošim više misaono nego fizički... ali, koje su mi, ipak napunjene, dale snagu izdržati neke pomalo teže trenutke....  Sutra će, klasika pred dulji vikend, biti ludilo...no, nekako kao da polako već pripremam se za boj sa travom koji me čeka, i nekako nostalgično se prisjećam slike koju sam ostavio...  i pitam se, koliko će me maslačaka dočekati, koliko prilika za ispunjenje želja...a ja, ja imam samo jednu........................... ali vrijednu!   Želim vam ovaj, produženi, vikend popraćen uživanjem u prirodi, druženjima i lijepom vremenu i svemu što vas čini sretnima!! |
- 17:52 - Komentari (47) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||