Pregled posta

Večeras je naša fešta! :)

Dan je započeo pospano. Uslijed svega san mi nikako nije htio na oči i samo jedan trenutak opuštanja doveo me do zračne uzbune.... već dugo nisam „čuo“ sirene, već dugo se nisam „bacao u rov“ i padao s kreveta... Podigavši se shvatio sam da je bolje niti ne leć... napravio sam kavu i malo poigrao sa nekim računima koje treba platiti. Trebalo je ubiti još koji sat do polaska na posao. Crijeva su lagano davala znak da nemaju što prerađivati a ja, ja nikako prisiliti se i poslužiti ih barem nekom sitnicom. Nervoza je bila jača... Pojavio sam se na poslu ranije nego je u posljednje vrijeme uobičajeno za mene – pogledi cura govorili su više od riječi... stigao je Zombi... Prije osam je tajnica najavila čvenk oko 11 – potvrdit će točno vrijeme, ali, da se znam organizirati. Jedno suludo pitanje koje je postavila izazvalo je ironični smijeh...“ budeš povezao i nju?“ Hm... i sama se nasmijala na pitanje... ali, pristojno sam odgovorio „ne, ne bih...ne znam kako bi podnio možebitne nove optužbe tipa... ugrožavanje sudionika u prometu, udvaranja, maltretiranja brzom vožnjom......“ Konačno, neka je povezu moje cure, koje su, dobile čast i pozvane su na davanje izjave iz prve ruke.
Kada je konačno dogovoren i potvrđen termin jedanaest sati, nervoza je bivala sve jača...kaugume su bile moj prijatelj, moja vreća za „istresavanje“ . Cure su maksimalno posvetile se zafrkanciji i skretanju misli...počev od nove frizure, preko hlača koje su od prošle godine se raširile, košulje koju kao da sam uzeo od starijeg brata ( a znam samo brata blizanca, mlađeg – Zokija ) – dakle, što su mi sve nadrobile.... a najkritičniji trenutak je bila konstatacija zašto nemam kravatu „zato da se ne obesim kad me proglase mobilizatorom“ naravno, svaka daljnja bila je suvišna.
Krenuli smo u koloni. Sve mi je polako sličilo na horor. Dva optuženika i svaki u svom autu pod budnim okom jakih snaga. „Mama“ je išla sa mnom i valjala cijelo vrijeme viceve samo da mi „zategne lice“ makar i smijehom – jer prema njezinim riječima izgledao sam ko krapinski pračovjek. No, sva sreća pa ih moja „mama“ pozna osobno pa joj i te kako vjerujem.
Stigavši u upravnu zgradu svi su nas gledali sa nekim čudnim pogledom. Zapravo i ne čudim se tome – jer rekao sam...ovo je prvi puta da se ovakvo što događa. Poneki su mi namignuli za ohrabrenje a ja... iskreno nemam pojma kako sam se osjećao... tupo ali iz sekunde u sekundu sve sigurnije...
Ušli smo u „sudnicu“ gdje nas je već dočekalo sudačko vijeće. Sve velikan do velikana. Podsmjeh u očima članice uprave skoro me izazvao na prasak...naravno smijeha – jer poznam ja taj njezin izraz koji kao da je govorio „ma koje sranje...“ Iskreno, nisam mislio da će odmah i moje cure pristupiti u sudnicu, ali, guzda je odredio vidjeti „kokošinjac“ na djelu ( tako sam ja to preveo nakon nastavka...). pročitana je „optužnica“ i od mene traženo da se očitujem o krivnji – drage i dragi moji, kad tada nisam pukao od smijeha ... odmah su mi se pojavile slike iz filmova Not gilti! I, ko iz topa izrekao sam tu čarobnu.. Nisam kriv! U jednom je trenutku nastao tajac a onda... diša se nasmijao i pitao jel ja to mislim da glumim u filmu Točno u podne? Zapravo, pokušao je malo opustiti atmosferu jer noževi su letili po zraku...a niko ih nije niti stigao vidjeti. Ja doista nisam znao što bi više rekao... osim te dvije riječi. Počelo je ispitivanje okolnosti koje su dovele do daljnjeg tijeka. Ma, nisam ni tu imao što previše filozofirati...svega koja rečenica o mojoj diskreciji prilikom ukazivanja na jedan propust...a sve ostalo odvijalo se pisanim putem, što imaju pred sobom. Tada je na red došlo pitanje očitovanja kolegici... dakle, ja znam da se čovjek u nekim situacijama, nesvjesno, braneći se, zapetlja u izgovorenim riječima.....ali ovo, ovo je trebalo čuti. U pet minuta čuli smo tri verzije početka... iskreno, da sam u malo boljim odnosima s njom preporučio bi joj pisanje nekih romana.... to je tako dobar tijek radnje, takva dramaturgija da mi je zapravo uopće bilo žao što sam morao upotrijebiti onu čarobnu „prigovor“. No, ipak, čuli smo nekoliko verzija i sve, baš sve su ušle u zapisnik – ne, ne mogu vam opisati facu zapisničarke i njen upitan pogled, pa i glasno pitanje „ a koje je sad točno?“ U nekoliko sam navrata čuo uzdah moje „mame“ – toliko poznat, toliko prepoznatljiv... pomislio sam „ako sad i ona pukne ode sve k vrapcu...“ no, koncentrirala se.... Najbolji dio je bio kada su riječ dobile sudionice događaja..... sve se svelo na otprilike slijedeće „pojma nemamo što je on rekao... nešto joj je šapnuo i pokazivao na kartici, i počela je vriska...“ dakle, imao sam savršene svjedoke...nemaju pojma što sam rekao ali, čule su vrisku. No, to je upravo potkrijepilo moju diskreciju... a karticu..pa nisam joj tamo ostavio broj telefona na koji da me nazove! I nakon svih uzetih izjava krenulo je „unakrsno ispitivanje“ .. .sad sam se stvarno osjećao kao da sam ipak završio Pravo i sudjelujem u jednom važnom procesu... Ma ni tu ja previše nisam govorio jer nisam imao što – pa ne mogu od kratke rečenice napisati roman! Ma, mogao bi..ali ko bi me slušao... No, kolegica mi je izgledala ko Ciceron kad drži najmoćnije govore.... divio sam se tom besramnom držanju...ali ne i riječima koje je izgovorila. No, njoj na čast a meni na poštenje (hm, postoji li takva slična izreka?) . konačno je i ona izgubila nit ... i rekla...“to je to“ – a što je to – pojma nemam, bolje da ja to ne prevodim. Vijeće je upitalo želimo li vidjeti izjave koje su prikupljene kao materijalni dokaz u slučaju... ja sam odbio jer, vodeći se svojim pristupom, svojom iskrenošću, pretpostavio sam da su i izjave mojih kolega pisane u tom duhu i, poštujem njihovo viđenje, poštujem njihove stavove – samo sam zamolio da mi se ukaže na propuste u komunikaciji kako bi iste popravio, poboljšao. Iako sam to iskreno u tom trenutku i mislio, moram vam reć da su mi zbog toga cure poslije mast vadile... kao.. .vidi ti lukavca kako je to smišljeno odigrao.. ma, znam, barem se nadam, da nisu tako mislile...nego smo nakon opuštanja imali svakakvu inspiraciju..... Mlada dama je tražila izjave nekih određenih kolega na uvid i shvatio sam i zašto – s njima sam imao „okršaj“ zvan pokrenite se...vrijeme je isteklo, zimski san je prošao..... ali, nikakva vrijeđanja do ovakvih pošalica, nikakva omalovažavanja do konkretnih ukazanih propusta... Nisam se zabrinuo, samo bio sam siguran da u tim izjavama piše nešto u stilu da sam „opak“.. i bi tako! Predivno je bilo vidjeti te izjave.. jer, moje „natuknice“ koje sam davao urodile su plodom ali, ono što je meni osobno važnije, shvaćene su upravo onako kako su i izrečene – prijateljski ali sa puno ogorčenja na propuste u izvršavanju poslova, ukazivanja problema ali i moje spremnosti da pomognem – i jesu, tu su spremnost iskoristili, a ja, ja sam sretan da su se „probudili“. Pokušala je kolegica iščitati u tim redovima kako i na terenu mobiliziram snage, no tada joj je, treći član vijeća, uručio jedan papir sa komentarom „mlada kolegice, vrijeme je da naučite i shvatite što je značenje te riječi... izvolite, ovo su izvadci iz stručne literature...“ Iskreno, ostao sam bez teksta! Treći član vijeća bio je predstavnik Sindikata (kojeg, btw. ja nisam član) ... Ne, ne želim vam uopće reć što se tada zbilo..ali, rasprava je prekinuta i, odluka je visila u zraku. Diša ju je predočio u ime vijeća koje je, izrijekom, potvrdilo suglasnost. Nije kriv! Aleluja! Sada slijedi kazna... Opomena – povreda radne obveze – teško optuživanje i blaćenje suradnika bez osnove – tako nekako... mislim da sam tek tada začuo svoje srce koje, kao da se pritajilo cijelo vrijeme, nije htjelo smetati.... postao sam odjednom i gladan i žedan... Kada je diša upitao ima li ko primjedbi..ja sam, ipak, smogao snage i pitao...“a isprika?“. Ostali su zatečeni, jer, mislili su odustat ću od te namjere. Ne...ne želim odustati... ima puno razloga za to, i kao signal ostalima da ne zloupotrebljavaju pravo zaštite, ali, najviše zbog sebe samog. Ne želim mrlju koju nisam zaslužio... ako zbog ničeg drugog a ono zbog majčine žrtve koju je podnijela da bi me podigla i stvorila ovakvog klipana..... Sada su oni zapeli jer, jednostavno, nisu znali kako to provesti... no, na upit što predlažem jasno sam rekao.... O tome, o načinu isprike, odluka je kasnije donesena....i, zadovoljava me...
Vrativši se na posao, konačno sam malo odahnuo. Iako je sve bilo na „mojoj“ strani... nikada nisi siguran dok sudac ne lupi onim batićem. Volio bi kada bi i u sudstvo stekao takvo povjerenje koje sam danas, dodatno, stekao u svoju firmu... .iako, ima propusta, moglo bi puno bolje, ali, lijepo je znati da, ipak, ima poštenja kad voda dođe do grla. No, zašto uvijek trebamo čekati taj trenutak? Valjda zato da se i neke stvari počnu rješavati.....
No, bilo kako bilo, sa veseljem sam odradio dnevne izvještaje, a cure, opuštene od napetosti koja je vladala, malo zabušavale do kraja dana i častile me muzikom koju jako volim...no, svaka druga bila je......





A Vama, Vama hvala što ste me, kao i moje cure trpili ovih dana... nisam baš bio razgovorljiv... sada još samo da prođe i ona rasprava....No, prije toga, pripreme za Uskrs – sada se definitivno i 200 % mogu posvetiti tome i veseliti se.....do daljnjega


Post je objavljen 08.04.2009. u 20:54 sati.